Biblioteka
Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Mejra Vindakijević
© Lada Martinac Kralj i Naklada Ljevak, 2022. e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr
Zagreb, listopad 2022.
Lektura i korektura Jasenka Ružić
Prijelom i grafičko oblikovanje Mia Klemenčić
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.
ISBN 978-953-355-609-3
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001149938. Lajanje na svemir KB_korekcije.indd
Lajanje na svemir KB_korekcije.indd 5 3.10.2022. 13:19:18
Lajanje na svemir KB_korekcije.indd 6 3.10.2022. 13:19:18
Lajanje na svemir
Mogu li potencijalni čitatelji predvidjeti što se krije iza naslova Lajanje na svemir? Primjerice, predvidjeti da su glavni likovi psi lutalice i obična djevojčica djevojka Marina Pavlovna Kaminska, kojoj je život priredio igru samoodgoja i odrastanja daleko od obitelji u jednom od najmnogoljudnijih gradova na svijetu sredinom prošlog stoljeća? U vremenu koje je nekima od nas blisko i pozna to, a onima mlađima povijest. U kontekstu trenutačnih zbivanja oko nas bilo bi zanimljivo istražiti asocijacije slu čajno odabranih i anketiranih prolaznika te od njih čuti što se sve krije u oksimoronskome naslovu čiji sve(prisutan) mir i tajanstvenost narušavaju lajanje na svemir.
Pred vama su redci novog (drugog) romana za djecu, mladež i odrasle književnice Lade Martinac Kralj, koji je zaokružen svemir romanesknih činjenica jednoga vreme na i prostora te misli prožetih emocijama odrastanja i sazrijevanja poznatih svakome od nas, pa tako i čitatelji ma ovoga romana bez obzira na dob.
Stilska originalnost autorice, koja je naviještena u nje zinu prvome romanu E, baš mi se pjeva, očituje se u jedno stavnosti višeznačnog izraza i narativnim različitostima diskursa koji čitatelju omogućuje poniranje u iskustva, doživljaje, osjećaje i situacije koje žive njezini likovi,
posebice Marina Kaminska, glavni lik romana. Otkrivanje osobnosti svakoga lika istraživački je postupak obojen dramskom neizvjesnošću i napetošću jer traži strpljivog čitatelja koji će tek pravu sliku i spoznaju o liku zaokru žiti na zadnjim stranicama knjige. Samo otkrivanje tko je Žena, jedan od najzagonetnijih likova u romanu, primjer je stepenasto-prstenastog portretiranja lika kojemu je autorica sklona. Čitajući redak po redak, čitatelj će s lako ćom uprizoriti dinamično oslikane eksterijere socijali stičkog velegrada i minimalistički opremljene interijere, no Lajanje na svemir štivo je koje zahtijeva angažiranoga čitatelja da bi mu rečenica poput Nije bilo zvjezdica i ona se zaustavi – bila rješenje zagonetke ili dio mozaika koji vodi zaokruženoj i cjelovitoj misli.
Marina je djevojčica na pragu djevojaštva koja sama sa sobom proživljava tu važnu i posebnu dob formiranja osobnosti. Upoznaje i prepoznaje sebe u suodnosu sa svojim vršnjacima u krutom svijetu neoslobođenih i nekritičkih odgojitelja, kojima je jedini zadatak očuvati kolektivnu svijest i istinu. Dakle, sveprisutna i svevre mena tema koja je umjetnicima, pažljivim promatračima i kreatorima oduvijek itekako zanimljiva i izazovna. Kad bismo željeli utvrditi i iskreno priznati što je to čime se u svojoj nutrini bavi svako ljudsko biće od trenutka svoje svjesnosti o postojanju, onda bi to bilo iskustvo odra stanja i samootkrivanja u suodnosu s drugima u svijetu u kojemu živimo. Tako je i Marina u jednom trenutku samo djevojčica koja čezne za svojom rasutom obitelji, toplim domom i ljubavlju najbližih, dok u društvu svojih prijatelja, nestašnih dječaka sklonih avanturama, posta-
Lajanje na svemir je znatiželjno mlado biće koje zrelo i kritički promatra društvo i sustav u kojemu živi. Kaminska psihologizira i pritom uživa u promatranju i seciranju ljudskih duša, mana i vrlina. No, na kraju je samo djevojčica djevoj ka zbunjena emocijama ljubavi i saznanja koja je vode u svijet odraslih. Nije pretenciozno zaključiti da je lik Marine Kaminske kompleksan karakter koji objedinjuje i utjelovljuje skup svih različitosti ljudskoga koji se krije u svakome od nas.
Kontekst mjesta i vremena radnje romana, Sovjetski Savez, nije se nametnuo slučajno. Zemlja vođena i zave dena (lažnom?) ideologijom jedinstva i jednakog prava za sve u doba naglog tehnološkog razvoja i hladnoga rata odlično je odabrana kulisa za lepezu različitih ljudskih egzemplara: Marinini vršnjaci, prijatelj Oleg i drugovi blizanci Lunačarski, učitelj Munjko i učiteljica Ledena, domar Ivan Spasitelj. Sva su imena (nadimci) likova lingvistički kodovi. Ti kodovi, a da nismo još ništa čitajući saznali o likovima, portretiraju osobnost koja oni jesu. Ivan Spasitelj bivši je logoraš znanstvenik, žrtva staljinističkog režima. Braća Lunačarski nose simbolično prezime, luna, mjesec, koje opravdava njihovo netipično ponašanje kao što je a cappella plesanje rock and rolla, o kojemu su saznali iz prikrajka svoje sobe, sasvim slučajno. Imali smo i kritičara Lunačarskog? Razigranost i veselost, otvorenost i inteli gencija braće zarazne su i danas svima drage osobine, a u vremenu i prostoru u kojemu su živjeli ulaznica za pritvor njih i onih koji ih odgajaju.
Lik pasa lutalica, ne jednog od njih, nego više Mari ninih njuškica, osvještava sveopće prihvaćenu ljudsku
vrijednost poštovanja jednakosti i prava na pošten i jednakopravan život svih bića našeg Vodenog Planeta, a ne isključivost na to pravo koju si je dao čovjek. Ima li itko pravo slati pse lutalice u svemir zato što oni nemaju nikoga tko bi za njima plakao i o njima se brinuo? Smije li čovjek biti nehuman prema drugim bićima uime zna nosti? Književnica daje na važnosti i vrijednosti i tim Zemljinim stanovnicima koje istodobno neki od pripad nika naše ljudske vrste lakonski zanemaruju, a drugi svojom brigom opravdavaju postojanost ljudi na Zemlji. Od prvih stranica romana prepoznatljivo je autoričino dramaturško umijeće fabuliranja. Odškrinutim, a ne u potpunosti otvorenim vratima, u recipijentu se stvara čitateljska znatiželja, nestrpljivost i napetost za poniranje u svaku sljedeću stranicu. Fabula romana strukturirana je prema modelu linearno-povratne naracije. Dakle, pratimo situacije junakinje u vremenu događanja romana na početku svakog poglavlja i potpoglavlja, no vrlo brzo, i to na pravim mjestima, nastupa usporavanje retrospekcijom i introspekcijom, unutarnjim monolozima koji otkrivaju intimni emocionalni Marinin svijet. Dojmljiva su njezina promišljanja i elaboracije odnosa s vršnjacima, bratom, učiteljima ili pak neka crtica iz života kada je još živjela sa svojom obitelji koja se rasula nakon časne majčine smrti.
I na kraju, ovaj je roman štivo koje će zasigurno biti intrigantno današnjim mladim čitateljima, koji će učitati sebe i svoja iskustva odrastanja, nedoumice o funkcioni ranju svijeta odraslih i njihovih kompromisa kad je riječ o pravdi i nepravdi, ali i izlici za preživljavanje u namet-
Lajanje na svemir nutim sustavima i ideologijama. I još samo dvije rečenice iz romana. Prva: U prirodi se čovjek lako utješi i zaboravi sve brige jer je priroda darežljiva, gostoljubiva i nenametljiva. I druga: Kako je moguće da svijet u jednom trenutku izgleda kao mjesto iz bajke, a u drugome kao kaznionica. Te su riječi dokaz mudrosti i neprolaznih misli koje ljubitelji čitanja zapisuju u svoje dnevničke bilješke da im se s vremena na vrijeme vrate. A… ima ih još, najbolje je da se sami uvjerite čitajući roman Lajanje na svemir, jer izvrsnim narativno-dramskim izborom i igrom riječi, ostvarena je realističnost i plastičnost umijeća pisanja koja čitatelju omogućuje uranjanje i učitavanje svoga iskustva čitanja i znanja o svijetu u tekst. dr. sc. Marijana Češi
Lajanje na svemir KB_korekcije.indd 12 3.10.2022. 13:19:18
Lajanje na svemir KB_korekcije.indd 14 3.10.2022. 13:19:18
Lajanje na svemir
„Doći će, neće doći, doći će, neće doći...”
Čupala je nevidljive latice na nevidljivoj tratinčici gle dajući kroz prozor u sivo jutro koje se polako, ali sigur no pretvaralo u sivo podne. Nervoza je vrebala sa svih strana, a posebno iz cipela. Pogleda ih. Bile su bijele, s remenom i malom petom, cipele kakve nose prave žene. U nekim bi drugim okolnostima na njih bila ponosna, a sad zaključi da joj se rugaju i zato štipaju nožne palčeve, posebno lijevi. Prava žena, mo'š mislit'!
„...doći će, neće doći... Uf!”
Zaboravila je staviti crvenu maramu1. Umjesto na vrat stavila ju je u torbu koja sad, eno, poslušno leži uz krevet. A jutros je došla naredba direktno s vrha: „Kaminska neka počešlja pletenice i ne zaboravi crve nu maramu!”
Da je izvadi? Ma, neće. Što joj 'ko može! Nije više štićenica Učeničkog doma za djevojčice Anna Lisistyna. Ona jutros odlazi. Jutros poslije dvije godine, tri mjeseca i sedamnaest dana, što u prijevodu znači da je tu bila tri mjeseca i sedamnaest dana dulje nego je Miha rekao da će biti. „Doći će, neće doći, doći će...” 1 crvena marama – marama kojom se isticalo da je svaki učenik do 14. godine član Pionirske organizacije
I što je tom njenom bratu? Mogao je stići na vrijeme barem zbog Muške. Muška. To je ona ravnateljici Doma dala nadimak, a druge cure su ga, potajice se smijuljeći, prihvatile. Dakle, Muška je jutros jako nervozna, a to još jedanput ispisuje veliki upitnik na odnos Mihe i nje. Do danas taj upitnik, koliko god se trudila, nije uspjela pretvoriti u točku ili uskličnik. Najprije je mislila da je to muško-ženska priča, da se Miha Muškoj sviđa kao muškarac. Jer, kome se Miha ne sviđa? Cure, barem njih polovica, koje su ga vidjele kad je prvi put došao u Dom da je posjeti, popadale su s nogu. Drugi put su se doslovce načičkale na prozore iščekujući njegov dolazak. A on se dovezao motorom. Sja šio je s nekog starog, brektavog motora, skinuo naočale i kožnatu kapu i bacajući drsko svoje duge noge ušetao u Dom. Čudom nijedna od djevojaka nije pala kroz prozor. Pa ni ona koja se od srama htjela baciti kroz prozor. Ali ne njeguje Muška takve osjećaje prema Mihi. Ona se njemu ulaguje, kao da je jedan od onih drugova2 koji, kad posjete Dom, piju votku dok im cure, obavezno one koje izgledaju kao prave djevojke, pjevaju i recitiraju o domovini. Naposljetku, Marina se raspitala: nikad nikome ta muškobanjasta žena ravnih bijelih zuba u širokim čeljustima i s velikom brazgotinom na desnom obrazu nije dopustila razgovarati s članovima obitelji telefonom iz svojeg ureda. A onda, gle čuda! Još je izašla iz ureda kako bi dotična štićenica, dakle, jedino Marina Pavlovna Kaminska, mogla u miru razgovarati sa svojim bratom.
2 drugovi – način obraćanja u komunizmu kojim su se isticali jednakost i bratstvo; svatko je svakome drug, tj. drugarica, bez obzira na društveni položaj
Ostajala bi tada sama u ravnateljičinoj „drvarnici”, kako su cure zvale Muškin ured, jer su zidovi dopola bili obloženi tamnosmeđom drvenom oblogom. U tim prilika ma Marina bi sjela i objema rukama dohvatila tešku, crnu slušalicu telefona koji je ležao na zelenoj površini stola kao usnula, crna pantera. Sa zida, iz dva brončana reljefa, u nju bi gledali drug Lenjin i drug Hruščov3, kao i prazno mjesto između njih na kojem je nekada visio treći drug4.
„Halo, drugarice Kaminska?” javio bi se Mihin glas iz slušalice.
„Halo, jeste li vi, druže Kaminski?” prihvaćala bi Mari na igru.
„Ja jesam, a vi?”
„Jesam. Ali opet, kako-kad.”
„A 'ko ste kad niste?”
Kad ju je Miha to bio jednom zapitao, zašutjela je. Tko je ona kad nije? Valjda ono što se od nje traži: učenica, pionirka5, odgovorna, pristojna, ozbiljna, optimistična,
3 drug Lenjin i drug Hruščov – Vladimir Iljič Lenjin (obiteljsko ime Uljanov), ruski revolucionar, arhitekt Oktobarske revolucije, vođa boljševika, osnivač Komunističke partije Rusije i Kominterne, utemeljitelj SSSR-a, odgovoran za pogubljenje carske obitelji; Nikita Hruščov, državnik, nakon smrti Staljina predsjednik Partije i poslije predsjednik Vlade, označio Staljina odgovornim za masovna ubojstva
4 treći drug – misli se na Josifa Visarionoviča Staljina, političara, državnika i diktatora, odgovornog za masovna ubojstva i deportacije koje su se događale dok je bio na čelu Sovjetskog Saveza
5 pionirka – članica Pionirske organizacije kojoj su pripadali svi učenici do 14. godine; „ulazak u pionire” označavao se svečanim polaganjem pionirske zakletve, kojom se isticala vjernost ideji komunizma, domoljublju i moralnim vrijednostima
zagledana u budućnost kao likovi s plakata koji krase predvorje učeničkog doma.
„Marina, jesi li tu?” javio se oprezno brat.
„Jesam”, glas joj je bio ustreptao, a onda je iz nje prova lilo: „Ja bih samo da sam s tobom i tatom, da smo skupa i da vas zagrlim onda kad mi dođe. Je l' to previše?” Plakala je. Bila je na milimetar od ridanja.
„Misliš, da nas udaviš, kad ti dođe?”
„Da”, rekla je u jecaju. Istina da je znala zagrliti nešto snažnije nego je to dovoljno.
„E, pa ne može, drugarice Kaminska. Sada to nije moguće i taj ton koji sad imate nije dopušten. Ovo govo rim ozbiljno, Marina. Najozbiljnije.”
Glas mu se zaledio. Miha je lako prelazio iz tonaliteta u tonalitet. I tata je to često znao reći. Osvijestila se u tri sekunde.
„Razumijem, Miha.”
„I ja mislim da razumiješ”, odrezao je, a onda bez zapinjanja prešao na aktualnu problematiku: „Kakve su ti ocjene?”
Kad je spustila slušalicu, trepavice su joj bile zalije pljene od suza. Protrljala ih je krajem košulje i izašla. Muška ju je gledala ispod oka.
„Hvala, drugarice ravnateljice, što ste mi omogućili razgovor”, izrecitirala je.
Osjećala se kao da je kroz nju prohujala oluja, cijeli dan bila je k'o slomljena. Jedva je čekala večer da se zavuče u krevet i zaliže rane.
Iz hodnika začuje poznato, oštro udaranje potpetica. Uzdahne okrećući se prema vratima.
Lajanje na svemir
„Zvali su. Bit će tu za pola sata. Treba čekati dolje, pred vratima Doma”, reče Muška za nijansu blaže nego što je za nju bilo uobičajeno.
„Oni?” htjela je zapitati Marina. „Otkud je Miha oni? Dolazi još s nekim? Njih više, za mene jednu?” Ništa od logičnih pitanja nije postavila, nego odgovori ravnateljici uvijek spremnim: „Razumijem.”
„Misliš da nisam vidjela kako nisi stavila maramu?” zareži Muška prije nego je izašla.
„Odmah!” krikne djevojčica i počne kopati po torbi tra žeći crvenu maramu. Ravnateljica izravna svoj plavi sako i prođe rukom preko guste, oštre kose. „Daj, ja ću”, reče uzimajući maramu koju je Marina napokon pronašla. Dok ju je vezivala oko njenog tanušnog vrata, nastavi gotovo normalnim tonom: „Imaš u školi opravdan današnji dan, jer nisi došla zbog selidbe, i opravdanje da sutra nećeš imati napisanu zadaću iz istog razloga.”
„Moram napisati zemljopis. To mi je zadaća od prekju čer”, prizna Marina tako iskreno da i sebe začudi.
„Zašto je nisi napisala jutros?!”
„Čekala sam.”
Muška puhne kroz nosnice jedno hmmmm, a onda doda: „Nadam se da nećeš zaboraviti napomenuti bratu da te je ova institucija poučila radu i redu, usavršila tvoju ljubav za domovinu i učvrstila vjeru u pobjedu komunizma...”
„... u cijelome svijetu”, dovrši Marina u sebi poznati niz, a onda glasno reče: „Neću. Mislim, hoću. Hoću reći –neću zaboraviti. To mislim!”
„Ajde, dobro”, uzdahne nezadovoljno drugarica ravna teljica. I ovaj odgovor je pokazao, po tko zna koji put, da je malu Kaminsku teško dovesti u red.
Kad je ostala sama, Marina još jedanput pogledom prijeđe po prostoriji. Neće patiti za ovom sobom koju je dijelila s još sedam djevojaka, koja je noću tako tamna da pomisliš da si zaključana u crnu kutiju. Neće patiti ni za ustajanjima jer, još dok si snena, moraš pjevati himnu, a dežurne djevojke pregledavaju je li krevet složen po crti. Ako nije, postelji na leti u zrak. Valjda joj je u prvih dvadeset dana u Domu posteljina letjela u zrak dvadeset dva puta. A neće patiti, mora priznati, ni za curama. Nije pronašla ovdje nijednu najbolju prijateljicu jer se ne može pretvarati da voli cerekanje i ogovaranje. I ne može se pretvarati da voli pripadati grupici cura koje su iz nekog razloga, uglavnom besmislenog, protiv neke druge grupice. Ne može i točka. Trudila se jedno vrijeme, ali onda je odustala. Zna da se zbog svega toga mnoge cure odlično zabavljaju na njen račun. Nekad, kad hoda hodnicima Doma, ima osjećaj da svatko tko se okrene za njom može na njezinim leđi ma pročitati za taj dan okačen nadimak: Ploča, Krezuba, Mrgudica, Čaplja, ali najčešće Mrkva. Krivo joj je zbog toga, peče je, negdje posred prsa, ali izdržava. Točnije, izdržala je jer sad napokon odlazi.
U izdržavanju joj je najviše pomogao Oleg, njen najbo lji prijatelj i najbolja prijateljica u jednom. Ako to znači da s njom nešto nije u redu, to što se bolje slaže s jednim dečkom nego s pripadnicama vlastitog spola, neka bude tako. Briga je!
Ugleda na svojem krevetu, donji ležaj prvi do vrata, papir s porukom.
Gotovo je zaboravila. Svjetlana, djevojka koja spava u krevetu iznad njenog, rekla joj je da prije nego ode pogle
Lajanje na svemir da poruku. Na papiru je pisalo: „Pogledaj ispod jastuka.” Što su joj ondje spremile? Žabu ili crknutog miša? Zavuče oprezno ruku i izvuče velik, presavijen papir.
Na prvoj stranici pisalo je Za Marinu!, a na unutarnjoj bio je zalijepljen mozaik od cvjetnih latica i raznih sje menki. Bio je to raskošan buket potpisan porukom: „Nek' ti ovo kaže cvijeće, kol'ko ti u životu želimo sreće.” Na stražnjoj stranici bili su potpisi. More potpisa. Jedan, dva, tri, četiri... Izbroji četrdeset devet potpisa. Cura u Domu, bez nje, ima pedeset četiri. Da. Onih pet, uvijek onih pet. Ili samo onih pet. „Vidiš”, pomisli, „nikad nisam o tome mislila tako da mogu reći – samo, samo onih pet.”
A onda začuje zvuk motora. Automobil, crn i sjajan, Oleg bi znao i koje je marke i koju brzinu postiže, uplovio je u ulicu. Ukazao se u ovom skromnom kvartu kao kakva tamna zvijezda koja je tu pogreškom pala i sad bespomoćno pluta labirintom zapu štenih dvorišta, naherenih kućica i ostataka bivših tvornica. Pomisli kako će ta limuzina brzo naći izlaz odavde, a kako je njoj za nalaženje tog izlaza trebalo malo više vremena. Pospremi mirisan buket među knjige, desnom rukom podi gne smeđu putnu torbu, lijevom školsku i izađe. Kad je prošla hodnik, okrene se. Izlizani crno-bijeli podovi, bijela ispucana vrata spavaonica i nakrivljen pro zor na dnu hodnika gledali su je tupo. Sjeti se da bi Oleg i njegovi dečki iz Doma ovu priliku iskoristili za jedno klizanje na koljenima. Ali ona neće. Ipak je ona žena. Ili...? Spusti torbe na pod, tamnoplavu suknju na bokove, zatrči se i baci na koljena. Doklizala se gotovo do kraja
hodnika, do nakrivljenog prozora. Podigne stisnutu šaku u znak pobjede. Kad se okrenula, na drugom kraju hod nika, pokraj stubišta, stajala je Muška. Bila je iskreno zaprepaštena. Valjda zato i nije ništa rekla. Marina potrči, zgrabi torbe i krene za ravnateljicom.
Pred domom ih je čekao netko nepoznat. Velike naoča le, sive oči, tanka usta, kockast.
„Drug Miha nije mogao doći”, reče čovjek kocka. Dok su odlazili, Muška još jedanput dobaci molbu, sad Kocki, da pozdravi druga Kaminskog od ravnateljice Orlove. Kocka uzme Marini torbu i pokaže neka sjedne straga. Ona otvori vrata i polako, sasvim polako sjedne. Oleg joj neće vjerovati da se vozila u ovome. Vozač lupne vrati ma i sjedne za volan.
Eh, da su cure sada tu, a ne u školi, izašle bi na prozore i zabezeknuto gledale što se događa. Ona bi im viknula: „Cure, što ste zinule?!” Onda bi gurnula ruku kroz prozor i mahnula im. Tek toliko. I one bi njoj mahnule, neka ruči com neka rupčićem, a onda se ne bi više mogle suzdržati, nego bi povikale: „Mariiinaaa, zbooogoom! Marinaaa, nemoj nas zaboraviiitiii!” Zrak bi podrhtavao od tronuto sti. Čak i zgodni mladići i djevojke s plakata6 u predvorju Doma kad bi to čuli, spustili bi se sa svojih slika sa žitnim poljima i dimnjacima tvornica i dotrčali da je pozdrave. A Muška, ona bi sve gledala sa svoga prozora. Osjetila bi prvi put u životu da joj se nešto mokro i slano spušta niz obraze. Ne bi znala zašto plače, ali plakala bi.
6 plakati – sredstva političke propagande kojima su se veličala dostignuća socijalističkog društva preko motiva divovskih tvornica, zasađenih polja, zajedništva seljaka i radnika i sl.
Lajanje na svemir
Začuje se zvuk motora. Marina se nagne da vidi kako Kocka gura mjenjač naprijed pa zatim natrag. Klizne pogledom po komandnoj ploči tražeći ime automobila. Nije ga bilo. Utone u sjedalo prelazeći lagano rukom po njegovoj koži. Hladila je.
„Kakav je to pas?” upita Kocka gledajući u retrovizor. Marina se trgne kao ubodena. Pogleda kroz stražnje sta klo.
„Molim?” reče, iako joj je bilo jasno što se događa. Vanjka, njen pas, i Olegov, galopirala je za crnim autom, uši su joj vijorile, rep se ljuljao poput barjaka. Stvorila se odjednom nasred ulice kao da je katapultirana.
„Čovječe...”, promrmlja Marina.
„Molim?” reče Kocka.
„Ništa... ne znam... lutalica, valjda.”
U toj rečenici samo je jedna riječ odgovarala istini.
„Da, ima ih. To je dobro”, promrmlja Kocka.
Htjela je reći: „Molim?” Ali pokunjeno se spustila niz sjedalo. Iako je još čula Vanjkino lajanje, nije se okretala. Auto skrene iz ulice. Lajanje je zamiralo u daljini. Neras položenje joj je zamutilo misli i vid.
Zašto je zatajila pametnu, strpljivu, dobru kujicu, koja je gotovo svaki dan prati do škole? Zašto jednostavno nije rekla: „To je Vanjka.” I još nešto dodala u stilu: „Moj pas, ali i lutalica. Nisam jutros išla u školu, pa me došla potra žiti.” Što bi rekao Oleg na ovu izdaju? Je li to bila izdaja?
Ako će joj išta nedostajati iz protekle dvije godine, to je put do škole kad svježina jutra bridi po licu, kad te Vanjka prati, ti je gledaš, a ona ti toplo uzvraća pogled, daješ joj komadić svog doručka koji si sakrila u jedini džep jakne
koji nema rupu, Vanjka zahvalno maše repom i guta zalogaj u zraku prije nego što padne na pod, koračate i čekate križanje na kojem će vam se pridružiti Oleg. Onda koračate zajedno s njim, razgovarate ili šutite ili lajete ili se smijete jer Oleg je opet nešto šašavo sanjao, toliko šašavo pa ne znaš da mu vjeruješ ili ne. Nema naredbi, nema zabrana, nema kazni jer ste nešto slučajno prekršili ili zaboravili, samo hodate, pocupkujete, gegate se, zatr čavate se. Kad put ne bi završavao u školi, moglo bi se reći da ste sami svoji gospodari. Da, to joj je bio omiljeni dio dana i nedostajat će joj. Ulovi Kockin pogled. Gledao ju je u retrovizoru.
„A da nije neka zabuna?” pomisli Marina. „Da me nije s nekim zamijenio? Možda je Kocka trebao nekog drugog povesti, a ne mene? Zabunio se za ulicu, za dom... Zašto je onda spomenuo Mihu? Postoji li još koji Miha?”
„Volga, ovo je Volga. Marka automobila. To te zanima lo, je li tako?” reče mirno čovjek.
„Aha, Volga”, odgovori Marina i u sebi pomisli: „No, krasno, uz to što je kockast, još zna čitati misli. I ne otvara usta dok govori. Trbuhozborac.”
U tome trenutku Volga poskoči i zajaše na svježe asfal tiranu cestu.
Daleko pred njima stajala je golema zgrada. Sama, usred ničega, kočila se poput utvrde, svjetlosiva, s nizo vima smeđih prozora oko kojih su bili bijeli, izrađeni okviri. Ulaz su uokvirivala dva divovska, okrugla stupa, a vrata su bila masivna, dvokrilna, izrađena u tamnom drvu i mlječnobijelom staklu. Izgledala su tako teška i velika kao da su potrebna dva dostojanstvena, uniformirana
Lajanje na svemir vratara, svaki za otvaranje jednog krila vrata. Nisu imala obične kvake, nego po jednu pozlaćenu šipku na svakome krilu, koje su se presijavale na podnevnom suncu. Sve je to mogla uočiti jer su se dovezli vrlo blizu ulazu, no onda su skrenuli desno i prišli zgradi sa stražnje strane. Bilo joj je jasno, iako nikad nije dobro upoznala Moskvu (otkad se našla u njoj samo su ih dva puta, kad su bile parade, odveli do Crvenog trga7, i dva puta na izlet u prirodu; sve drugo je bilo Dom – škola i natrag), da ova kuća div nije namijenjena stanovanju, nije to hruščovka8, a nije ni tvornica. Kocka ugasi motor i kratko izjavi: „Evo nas.” Kad je izašla, pogleda uokolo. U blizini nije bilo kuća, cesta, ljudi, samo livade koje su se prelijevale tamo daleko u šumovit brijeg. I to je bilo sve. Čovjek joj preda torbu, koju je izvadio iz prtljažnika, umjesto nje zatvori vrata automobila i lagano je gurne neka krene. Ova stražnja strana nije bila tako ulaštena kao ona prednja, nije imala bijele ukrase oko prozora, ni stupove, a ulaza su bila dva, uobičajene veličine i s običnim kvakama. Pođu prema lijevim vratima do kojih se spuštalo neko liko stuba.
7 Crveni trg – moskovski trg od kojeg se glavne ulice šire u svim smjerovima; smatra se glavnim gradskim trgom i srcem cijele zemlje
8 hruščovka – stambena zgrada s pet katova montažnog tipa, gradnjom kojih je tadašnji premijer Sovjetskog Saveza Nikita Hruščov namjeravao riješiti problem prekomjernog rasta stanovništva u velikim gradovima