Susie Linfield, Lavlja jazbina: Cionizam i ljevica od Hanne Arendt do Noama Chomskog

Susie Linfield

LAVLJA JAZBINA

Biblioteka KULTURA I CIVILIZACIJA

Nakladnik Naklada LJEVAK d.o.o.

Direktorica IVANA LJEVAK LEBEDA Recenzenti NADEŽDA ČAČINOVIČ HRVOJE KLASIĆ

Susie Linfield

LAVLJA JAZBINA Cionizam i ljevica od Hanne Arendt do Noama Chomskog

S engleskoga preveo DAMIR BILIČIĆ

Zagreb, listopad 2020.

Naslov izvornika Susie Linfield THE LIONS’ DEN

Copyright © 2019 by Susie Linfield. © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2017.

ISBN 978-953-355-459-4 CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne ­knjižnice u Zagrebu pod brojem 001076135

U spomen na oca

Povijest nas zanima jer se u njoj kriju malena iskustva ljudskoga roda…

I u povijesnim neuspjesima još se krije moć koja može tražiti da se isprave.

Gershom Scholem Židovi i Arapi osobito štuju prošlost.

Ali su i kobno zatočeni unutar njezinih laži.

Schlomo Ben-Ami Teško je biti prorokom u zemlji proroka.

Jednostavno ih je previše.

Amos Oz Znate li zašto smo mi Palestinci poznati?

Jer ste nam vi neprijatelj…

Da, vlada zanimanje za vas, a ne za mene! …Pravi smo sretnici što nam je Izrael neprijatelj, jer su Židovi središte svijeta…

Nemam ni najmanje iluzije.

To što se međunarodna zajednica zanima za palestinsko pitanje tek je odraz zanimanja za židovsko pitanje.

Mahmoud Darwish

Sadržaj

Uvod: Dvostruka tuga i nada

11

PRVI DIO: EUROPLJANI 1 Hannah Arendt: Lijevo, desno, ispravno ili pogrešno?

2 Arthur Koestler: Cionist kao antisemit

29 100

DRUGI DIO: SOCIJALISTI 3 Maxime Rodinson: Marksizam, cionizam i arapski svijet

137

4 Isaac Deutscher: Jedan izrazito židovski Židov

167

5 Albert Memmi: Cionizam i nacionalno oslobođenje

195

6 Fred Halliday: Putovanje jednog šezdesetosmaša

231

TREĆI DIO: AMERIKANCI 7 I. F. Stone: Izaijina ograničenja

267

8 Noam Chomsky: Odgovornost intelektualaca

304

Zaključak: Genijalna sposobnost za neuspjehe

345 9

BiljeĹĄke 367 Bibliografija 407 Zahvale 425 Kazalo 427

10

Uvod dvostruka tuga i nada

Ova knjiga izniknula je iz više iskustava koja su istodobno imala i emotivna i intelektualna obilježja. Evo i dva najistaknutija i najbolnija od njih.

New York, 2011. godine: Na nekoj sam večeri sa svojim partnerom i njegovim prijateljima, uglavnom lijevo orijentiranim intelektualcima na sveučilištu na kojem on predaje. Riječ je o izrazito informiranim, profinjenim i uspješnim ljudima: filozofima, antropolozima, a među nama je i osoba koja se bavi humanitarnim radom. Imamo iste svjetonazore, moralnu osjetljivost, ponosimo se određenim vrijednostima i među nama vladaju srdačni odnosi.

Tijekom večere u razgovoru se u jednom trenutku spominje i ime jednog poznatog novinara – hvaljenoga zbog tekstova o genocidu u Africi. »O, on je cionist!« kaže netko pogrdno, dok ostali uredno odmahuju glavom, iskazujući prijezir i zdvojnost. Tijekom kratke tišine koja slijedi, ja u sebi odvagujem argumente za i protiv narušavanja te ugodne prijateljske atmosfere, a onda, pomalo stisnuta grla, kažem: »Pa i ja sam cionistica«. Svi su preneraženi, nitko ne govori ništa. Ja objašnjavam: »Vjerujem u državu za židovski narod, uz državu za palestinski narod« Svi i dalje šute. Nitko mi se ne obraća, nitko me ne gleda, iako sa sažaljenjem pogledavaju mojeg partnera. (Kako je, pitaju se, završio, s takvom 11

UVOD

reakcionarkom?) Na koncu, budući da smo svi ipak prijatelji, naglo i s nelagodom skrećemo na manje prijeporne teme.

Hebron, Zapadna obala, 2012. godine: u posjetu sam Izraelu s pripadnicima američke organizacije Partneri za napredni Izrael, koja podupire rješenje s dvjema državama, djeluje protiv izraelske okupacije i Likuda, a slaže se s Meretzom, izraelskom ljevičarskom strankom.

Doputovali smo u Hebron, palestinski grad s oko 200.000 stanovnika u kojem se bilo naselilo nekoliko stotina ultranacionalistički nastrojenih Izraelaca. Oni ne predstavljaju cionističke vrijednosti, iako tvrde suprotno, nego su obnovili prezreni, ugroženi i getoizirani položaj Židova koji je cionizam trebao iskorijeniti. Kakav povratak ugnjetavanja! Zbog te šačice fanatičnih naseljenika, Hebron je sada podijeljen. Arapski nam je sektor nedostupan. Kolege i ja prolazimo točno određenom ulicom u izraelskome dijelu. Nas Amerikance okružuju, »štite«, izraelski vojnici koji bi, u to sam poprilično uvjerena, radije bili bilo gdje drugdje, samo ne ondje. Kraj nas trče palestinski dječaci, ali ne smiju prijeći na našu stranu ulice. Cijeli je prizor bizaran, posve apsurdan, izaziva stid.

Napredni Izrael čini se tako dalekim. Stidim se što sam Židovka.

Kako smo se našli u takvoj situaciji? Kako je »cionist«, ponekad skraćen u pogrdni »cio«, postao najvećom uvredom za međunarodnu ljevicu – na razini, primjerice, rasista, pedofila ili silovatelja? Kako je moguće da protuizraelski aktivisti u Londonu vrijeđaju i napadaju jednog izraelskog govornika, iako je riječ o jednome od glavnih arhitekata zajedničke palestinsko-izraelske Ženevske inicijative kojom bi se zajamčila palestinska država? Kako to da se transparentima »Svi smo mi Hezbollah« zamahuje na navodno ljevičarskim prosvjedima u Londonu i New Yorku? Jer tu nije riječ o nekakvim suludim aktivistima s margina. Posve suprotno: jedan vrlo ugledni pripadnik američke akademske zajednice pohvalio je Hezbollah i Hamas kao »napredne« društvene pokrete koji su sastavni dio »globalne ljevice«, dok je vođa britanske Laburističke stranke – Laburističke stranke! – te skupine nazvao »prijateljskima«.

Laburisti su nedavno objavili izvještaj na četrdeset stranica koji se bavi njihovim unutarnjim problemima u vezi s antisemitizmom.1 Jedan 12

UVOD

ugledni britanski psihoanalitičar za cionizam navodi da je »određeni oblik kolektivnog ludila« koje je po prirodi dogmatsko, nesmiljeno i iracionalno.2 Jedna vodeća aktivistica na području ženskih prava tvrdi da su feminizam i cionizam nepomirljivi – iako je to možda velika novost za stotine i stotine žena koje su u ljeto 2017. izišle na ulice Tel Aviva, Jeruzalema i Haife, prosvjedujući zbog rodnog nasilja.3 S druge strane: kako se Izrael, zahvaljujući katastrofalno štetnome projektu naseljavanja, uspio iznova prikazati poput getoizirane manjine među neprijateljski nastrojenim susjedima? Kako je došao do toga da uskraćuje nacionalna prava susjednome narodu i da ga nasilno ugnjetava – ne samo godinu-dvije, nego i više od pola stoljeća? Kako je došlo do toga da nameće zatvaranje određenih područja, kontrolne točke, rušenje kuća, zatvaranje bez suđenja, krađu zemlje, mučenje i ubojstva na okupiranim područjima?

Uobičajeni odgovor glasi da je prvi element (antipatija prema Izraelu) reakcija na drugi (okupaciju). Ali to je odviše površan i u najboljem slučaju nepotpun odgovor. Jer mnoge pripadnike ljevice odbija ne samo to što Izraelci ugnjetavaju Palestince, nego i samo postojanje Izraela. I to je uzrok idealizacije, ili u najmanju ruku prihvaćanja, fundamentalističkih islamističkih skupina koje ga žele izbrisati s lica zemlje. Osim toga, tijekom proteklih pedesetak godina, oni koji sebe smatraju progresivnima iskazuju nevjerojatnu sposobnost podupiranja režima koji su daleko represivniji i nasilniji, kao i daleko manje egalitarni i politički otvoreni, od Izraela – čak i Izraela za vrijeme okupacije. (To je ironično na više razina: šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je Izrael imao dvije javne Komunističke stranke, a baatisti do smrti mučili iračke komuniste, ljevica je Izrael kritizirala kao »fašističku državu«, a Irak slavila kao »revolucionare«. Danas, usred divljačkog građanskog rata u Siriji, postoje samoproglašeni ljevičari koji imaju više razumijevanja za pravo Bašara al-Asada na to da vlada Sirijom nego na pravo Izraela na samo postojanje.) Stoga u toj priči mora biti i više elemenata od onoga što vidimo na površini – odnosno, više od dobro poznate priče o tome kako je ljevica prekinula dobre odnose s Izraelom nakon pobjede te zemlje 1967. i kasnije okupacije Zapadne obale i Gaze. Nešto se tu jednostavno posve ne poklapa.

13

UVOD

Dok sam pisala prvu knjigu, The Cruel Radiance: Photography and Political Violence, duboko sam uronila u život Roberta Cape, Davida Seymoura (Chima) i njihovih kolega. Iznenadilo me koliko je ljevica iz Capina doba bila strastveno na izraelskoj strani, i u vrijeme arapsko-izraelskih ratova 1947-48. i nakon toga. To je vrijedilo za fotografe, novinare, pisce i obične ljevičarske aktiviste.4 (Sam Capa razmišljao je o preseljenju u Izrael.) I ne samo to: tadašnji su ljevičari osuđivali Veliku Britaniju – a ne Izrael – kao glavnu imperijalističku silu na Bliskome istoku. U jednakoj mjeri užasavali su se retrogradnih arapskih režima okrenutih protiv nove židovske države. Capa i njegovi drugovi predstavljali su ljevicu koja se pojavila neposredno nakon završetka Ruske revolucije i Prvoga svjetskog rata, koja je dosegnula zrelost u Weimarskoj republici i francuskoj Nacionalnoj fronti, borila se protiv fašizma u Španjolskoj i na završetku Drugoga svjetskog rata počela tražiti put kroz ruševine europskoga kontinenta i ostatke logorâ smrti. Za njih su nastanak izraelske države i borba za njezinu neovisnost bili logičan nastavak ranije borbe. Haganu* su uspoređivali sa španjolskim lojalistima.

Dovršivši knjigu The Cruel Radiance, počela sam razmišljati o stavovima raznih drugih ljevičarskih intelektualaca, kao i o općenitijim promjenama ljevičarske politike od Capina doba. I tako je nastala ova knjiga, u kojoj propitujem kako je osmero autora s američke i europske ljevice sredinom 20. i početkom 21. stoljeća gledalo na cionizam do 1948. i, kasnije, izraelsko-arapski sukob. Tijekom istraživanja otkrila sam puno toga što me iznenadilo i što me bolno pogodilo, te sam tako bila prisiljena bolje proučiti – i iznova ocijeniti – i vlastite stavove.

Istraživanje građe za ovu knjigu navelo me na to da se upitam jesu li promjene stavova ljevice prema Izraelu – od čvrste iako nikad jednoglasne potpore do gnjevne osude – uglavnom plod brutalne izraelske okupacije. To je izvan svake sumnje jedan od glavnih čimbenika. Ali s vremenom sam došla do zaključka da je još jedan od faktora u tom pomaku, možda čak i važniji, bila transformacija same ljevice. Već od druge polovice 20. stoljeća ljevica se sve manje identificirala kao antifa* Haganah – glavna paravojna organizacija u obnovljenoj židovskoj zajednici u Palestini (Jišuvu) od 1920. do 1948. – prev.

14

UVOD

šistička, a sve više kao antiimperijalistička, da bi s vremenom došla i do prepoznavanja nekoć koloniziranih naroda Trećega svijeta kao glavnih pronositelja društvene pravde. To nije bio osobito marksistički stav – on nije vjerovao da će se socijalizam ukorijeniti ili moći učvrstiti u koloniziranome svijetu – ali to nije važno. (Ovdje moram pojasniti da je moja definicija ljevice vrlo ekumenska: obuhvaća antifašiste i antikolonijaliste, socijaldemokrate, marksiste stare ljevice, antiimperijaliste nove ljevice, avatare revolucija u Trećem svijetu, kao i noviji pojam »progresivnih snaga«. Iako se često služim izrazom »ljevica«, svjesna sam toga da ih ima više, kao i da postoje brojne vrste ljevičara. Zanimaju me jasno izraženi trendovi. Postoje i brojne vrste cionista. Gdje nije navedeno drukčije, pod tim pojmom općenito podrazumijevam one koji podupiru demokratsku državu za židovski narod.)

Te promjene u ljevičarskoj teoriji i praksi imale su korijene u pedesetim godinama 20. stoljeća, a otpočele su u vrijeme revolucija u Alžiru i Tunisu, protukolonijalnih pokreta na širem arapskom i afričkom području, te konfuznih reakcija na njih unutar europske ljevice. Na taj problem dobro ukazuje jedan esej iz 1958. britanskog marksista Harryja Hansona, objavljen u New Reasoneru, koji je sebe definirao kao »tromjesečnik za socijalistički humanizam«. U vezi s nečim što je nazvao arapskim nacionalističkim pokretom, Hanson je objasnio: »Unatoč nesređenosti, pomutnji u vezi s ciljevima, površinski farsičnim odlikama, pretjeranoj ksenofobiji, sličnosti, barem u određenim aspektima, s fašizmom ili nacizmom i – što je najozbiljnije – žestokoj mržnji prema Državi Izrael, riječ je o temeljno i ključno progresivnome pokretu«.5 Takve zakučaste zavrzlame bile su najava budućnosti.

Nova orijentacija posve je dozrela šezdesetih godina 20. stoljeća, dijelom zbog duboke razočaranosti neuspjelim revolucijama 1968. godine.

Unatoč trijumfalističkoj retorici u ono vrijeme, pa i nakon toga, 1968. je najavila niz poraza ljevice: među njima su bili i gušenje Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u Poljskoj, koje su pratile antisemitske čistke, nasilno gušenje studentskog pokreta u Meksiku, izbor konzervativne vlasti u Francuskoj i Sjedinjenim Državama, kao i eskalacija američkog rata u Vijetnamu. Bila je to godina pobjede Richarda Nixona – a ne, kao što glasi naslov jedne knjige, godina junačke gerile. Što je bilo najgore 15

UVOD

od svega, nije izbila niti jedna svjetska studentsko-radnička revolucija.

Zbog tih poraza ljevica je počela tražiti nove revolucionarne junake, po mogućnosti izvan razvijenoga Zapada i s njim povezanih zemalja.

U sklopu jedne sudbonosne povijesne konjunkcije, te frustracije, kao i potraga koju su nadahnule, pojavile su se neposredno nakon šokantne izraelske pobjede u Šestodnevnome ratu. Izrael je gotovo istog trenutka postao kolonijalističko-rasističko-imperijalističko-fašističkim ugnjetavačem, dok su Palestinci pomazani kao revolucionarno-socijalističko-marksističko-lenjinističko-antiimperijalistički borci za slobodu. Dva mjeseca nakon rata, ugledna organizacija za građanska prava SNCC (Student Nonviolent Coordinating Committee*) optužila je Izraelce za »oponašanje vlastitih nacističkih ugnjetavača«.6 SNCC je »Židove koji eksploatiraju Crnce u getima« povezao s »Izraelcima koji ugnjetavaju Arape«, ustvrdio da Židovi »pod nadzorom imaju velik dio afričkog mineralnog bogatstva«, te je optužio Izrael za »sabotiranje afričkih oslobodilačkih pokreta«. U rujnu 1967. Nacionalna konferencija za novu politiku, savez vodećih crnačkih i bjelačkih skupina nove ljevice koji se održao u Chicagu, oštro je osudio »imperijalistički cionistički rat«.

Takve osude postale su de rigueur.7 Crne pantere pozdravit će program Fataha, u kojem se eksplicitno pozivalo na likvidaciju – riječ je o izrazu te organizacije – Izraela.

Nakon Šestodnevnoga rata, taj protuizraelski fenomen proširio se diljem svijeta i to velikom brzinom. U Njemačkoj je starija ljevica, koju su predstavljali ljudi poput Günthera Grassa, branila Izrael, no nova je ljevica Izrael odmah proglasila imperijalističkom i – evo nam ironije nad ironijom – i fašističkom državom. »U nevjerojatno kratkome vremenu«, piše politički analitičar Hans Kundnani, »pogled na arapsko-izraelski sukob praktički će se izokrenuti naglavačke«. Za njemačku novu ljevicu palestinska borba »zamijenit će rat u Vijetnamu kao cause célèbre i postati predmetom prave opsjednutosti«. Militantni pripadnici njemačke nove ljevice postali su gorljivim zagovornicima – a ponekad i sudionicima – palestinskih terorističkih napada. (Kao što je nekoliko dana nakon rata objasnio predsjednik Saveza socijalističkih studenata Njemačke: * "Koordinacijski odbor za studentsko nenasilno djelovanje" – prev.

16

UVOD

»Mi ne trebamo nadvladati nikakav antisemitizam«.)8 Velikome dijelu francuske nove ljevice Palestinci su postali novim Alžircima (iako se Jean-Paul Sartre – još jedan pripadnik starijeg naraštaja – s time nije složio). Ništa od toga nije bila reakcija na okupaciju i naseljavanje osvojenih područja, kojih još nije bilo. Istodobno će i Izrael prijeći na radikalno novi smjer – desne orijentacije – iako ni približno toliko brzo. Priča o Izraelu i ljevici potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća stoga je priča o oluji svih oluja, odnosno poprilično katastrofalnome stjecaju okolnosti.

I ta oluja nikada se nije stišala.

Po meni, Izrael je postao, a tako funkcionira još uvijek, prizmom kroz koju se najjasnije vide promjene vrijednosti ljevice i kroz koju se one najjasnije iskazuju. Izrael je Rorschachov ispit ljevice. A zbog niza razloga o kojima ću pisati u poglavljima koja slijede, neprijateljska nastrojenost prema cionizmu – političkome samoodređenju židovskoga naroda – postala je »odgovorom« ljevice, iako izobličenome i nepoštenome, na jedno od temeljnih poslijeratnih pitanja ljevice: kako zadržati tradicionalne univerzalističke vrijednosti s obzirom na nacionalističke pokrete koji preplavljuju nekoć kolonizirani svijet? Žestoke reakcije ljevice na cionizam – to što ga je, kao što je nedugo nakon rata 1967. napisao socijalist-cionist Simcha Flapan, pretvorila u »novog Shylocka* nesvrstanoga svijeta« – omogućile su joj da izbjegne osvrt na vlastita proturječja, nedostatke i propuste.9 Što je još važnije, to je zakrilo kompleksnu prirodu izraelsko-palestinskog sukoba.

Umjesto da se promatra u jasnome i višeznačnome svjetlu, Izrael se često svodi na svojevrsnu metaforu (kao na primjer Izrael = Južna Afrika). A poteškoća u vezi s metaforama – kada jedno promatramo kao nešto drugo – sastoji se u tome da one kada je riječ o politici, umjesto o književnosti, često jako navode na pogrešan trag i skrivaju više nego što otkrivaju. Povjesničar Enzo Traverso to je lijepo izrazio (iako se njegovi stavovi o Izraelu razlikuju od mojih), a to što je napisao jednako se odnosi i na Izraelce i na Palestince: »Sveprisutno je iskušenje da se nove pojave tumače unutar starih kategorija. U biti, kada se nepremostive traume koje je izazvala prošlost projiciraju na sadašnjost, rasprava skreće * Bezobzirni lihvar iz Shakespeareova Mletačkog trgovca – prev.

17

UVOD

u polemike koje su i otrovne i sterilne«. Izrael i arapskome svijetu služi kao ogledalo. Kao što je napisao povjesničar Fouad Ajami: »Od trenutka nastanka Izraela, razgovor o Izraelu sastavni je dio, dijelom, načina na koji Arapi razgovaraju o vlastitome svijetu«.11 Ljevica na Zapadu, s pravom, podupire pravedne nacionalne i ljudske težnje Palestinaca. To je, i dalje, jedan od velikih političkih i moralnih uspjeha. Ali taj je uspjeh imao i visoku cijenu: idealizaciju, pogrešno prikazivanje i iskrivljavanje palestinskog nacionalnog pokreta, kao i izbjegavanje, ako ne i obranu, njegovih najizrazitije antihumanih poteza. Kao što navode neki od autora o kojima će biti riječi u ovoj knjizi, u toj silnoj usredotočenosti na antiimperijalizam i neprijateljstvo prema Izraelu, ljevica se izobličila tako da podupire neke od najsadističkijih oblika terorizma na svijetu, kao i neke od najstrašnijih represivnih režima – režime za koje su se zanimali rijetki ljevičari osim kada su služili kao simboli protucionističkog »otpora«.

Upravo u slučaju Izraela te su nove, protuimperijalističke vrijednosti ostvarene u najekstremnijoj mjeri. Jer se jedino u slučaju Izraela uništenje jedne postojeće nacije – opakog vuka koji se ponekad skriva pod krinkom krotke ovce »rješenja s jednom državom«, »demokratski sekularne Palestine«, ili »prava na povratak« – smatra progresivnim zahtjevom. Jedino se u slučaju Izraela u pitanje dovodi pravo jedne nacije na postojanje – a to pitanje, kad bi se primijenilo na bilo koju drugu državu, smatralo bi se izrazom etnocida ili politicida. Jedino se u slučaju Izraela krvavo rođenje smatra argumentom za infanticid – ili, još bolje, za preventivni pobačaj.

Danas su sporovi oko Izraela već tragično reduktivni, okaljani i otrovni. Studenti mi često govore da se boje uopće načeti tu temu. Ne postoji niti jedno drugo pitanje, ni na domaćemu ni na inozemnome planu, o kojem se rasprave vode u toliko okuženome tonu. Današnje rasprave k tome obilježava i izuzetno neznanje. Mnogi će vam ljudi s punim samopouzdanjem reći što misle o izraelsko-palestinskome sukobu, iako zapravo uopće ne poznaju njegovu povijest. Štoviše, glavna je tema ove knjige upravo površna pseudo-povijest koja se u beskonačnost prenosi od autora do autora, iz naraštaja u naraštaj – a potom služi kao temelj kojim se opravdavaju politički stavovi.

18

UVOD

Ovo je, primjerice, dio jednog priopćenja za javnost studentskog sindikata na mojem sveučilištu nakon što je glasanjem odlučio podržati pokret BDS (Boycott, Divestment, Sanctions*): »Godine 1948. cionističke milicije uspostavile su ekskluzivno židovsku državu«. To je pogrešna tvrdnja koja se mogla opovrgnuti već i malim nimalo prijepornim istraživanjem. (Po završetku neprijateljstava 1949. godine u Izraelu je živjelo 750.000 Židova i 160.000 Arapa, od kojih su svi bili državljani.) Poteškoća se ovdje sastoji u političkome, a ne brojčanome neznanju BDS-a. To što su izjavu potpisali brojni studenti povijesti, koji bi u budućnosti mogli biti profesori povijesti, nikako nije dobar znak.

Nažalost, oni tu antipovijest uče od pripadnika starijih generacija, poput Traversa. On je često genijalan, divljenja vrijedan nedidaktički povjesničar, tako da upravo zbog toga još više zbunjuju brojne pogreške u knjizi koju je nedavno objavio pod naslovom La fin de la modernité juive (»Završetak židovske modernosti«). Unatoč njegovim tvrdnjama, izraelsko državljanstvo nije se dodjeljivalo (i ne dodjeljuje se) na »strogo vjerskim i etničkim osnovama«. Izrael nije »država rezervirana isključivo za Židove«. Arapski zločini 1948. (i, može se pretpostaviti, 1947.) nisu bili »u biti reaktivni«, a Hagana nije prakticirala »kolektivno silovanje žena«. Traverso hvali rad Ilana Pappéa, anticionističkog izraelskog povjesničara, koji je »odlučio istraživanjima služiti ostvarenju palestinskih ciljeva«.12 Ali ne bi li jedan znanstvenik, kao što su činili izraelski novi povjesničari, istraživanja trebao staviti u službu istine?

Taj manjak povijesnih spoznaja i ta lažna povijest – koji se u Trumpovu dobu brane orwellovskim nazivom »alternativne činjenice« – nisu oduvijek toliko rašireni. Pri analiziranju osmero autora o kojima je riječ u ovoj knjizi, silno me se dojmilo koliko su njihove analize, u usporedbi s našima, bile daleko dublje, izvedene na temelju bolje informiranosti, te nijansiranije. Ti su javni intelektualci Izraelu pristupali velikim intenzitetom: divljenjem i gnjevom, nježnošću i neprijateljskim osjećajima, nadom i zdvojnošću. Ali pristupali su mu i kompleksnim pitanjima, intelektualnom zrelošću, kao i teško stečenim razumijevanjem tragedije. * "Bojkot, oduzimanje prava, sankcije" – prev.

19

UVOD

Ipak, najuočljivije je zapravo koliko se ti autori, koji su se često slagali u vezi s brojnim presudnim pitanjima – a osobito prednostima socijalizma i strašnim posljedicama kolonijalizma – nisu slagali u vezi s Izraelom. Nešto u vezi s tom konkretnom cionističkom ideologijom i konkretnom Državom Izrael oduvijek posve zbunjuje i polarizira ljevicu. Ljevica je uložila puno vremena i intelektualne energije u nastojanja da riješi židovski problem – no i ona sama ima taj problem.

Knjiga Lavlja jazbina nije opći pregled odnosa ljevice prema cionizmu, niti odnosa Židova prema ljevici. Ne nudi rješenje za izraelsko-palestinski sukob, jer ga ja nemam. Umjesto toga, riječ je o nizu međusobno povezanih portreta kroz koje želim razotkriti jednu bogatu, napregnutu i ponekad duboko zakopanu intelektualnu povijest. Knjiga se bavi autorima koji su nečemu što možemo nazvati »cionističkim pitanjem« pristupali neustrašivom intelektualnom energijom i, ponekad, daleko pronicljivije i upućenije u odnosu na slične rasprave u današnje vrijeme.

Ipak, nevjerojatne su mi pretpostavke i iluzije koje su neki ljevičari, čak i u ranijim razdobljima pridali cionističkome projektu i židovskoj državi. Izrael, i arapsko-izraelski sukob, osnovni su obrasci na koje je ljevica projicirala raznorazne nemušte ideologije, nade, tjeskobe i strahove. Prečesto se događalo da su ti autori govoreći o Izraelu zapravo govorili o svemu ostalome osim samoga Izraela. Isto vrijedi i danas. Posve neizbježno, to je onemogućilo nastanak jasnih analiza i dolaženje do ostvarivih rješenja.

Stoga ova knjiga, velikim dijelom, govori o opasnostima fantazija, simbola, metafora i teorije koji nadjačavaju stvarnost i povijest. Junaci ove knjige, ako se uopće mogu poslužiti tim izrazom, upravo su oni koji su dopustili povijesti da bude važna: oni koji su, poput Alberta Memmija i Freda Hallidaya, političke stavove utemeljili na povijesti, a ne obrnuto. Dakako, njihovi stavovi, posve nužno, nisu bili statični, jer povijest je – kao i naše shvaćanje povijesti – uvijek fluidna. S druge strane, najviše kritika uputila sam onima koji su Izraelce i Arape promatrali kao projekte kojima će oni nametnuti svoje unaprijed oblikovane zamisli. I upravo to povezuje Hannu Arendt, prvu osobu kojom se bavim, i 20

UVOD

Noama Chomskog, posljednjeg u nizu, iako su njihove ideje u drugim aspektima toliko izrazito različite. Ako je, dakle, ova knjiga uopće nekakav poziv, onda njome pozivam na to da se zahtjevi načela stvarnosti pretpostave zahtjevima ideologija (koliko god bili inteligentni) i željama (koliko god bile dobronamjerne). Do politike nam može biti istinski stalo jedino kad nam je istinski stalo do povijesti – a osobito u sukobu koji, u velikoj mjeri, počiva upravo na povijesti.

Nužno je, primjerice, dokumentirati i osuditi cionističke zločine tijekom arapsko-izraelskoga rata 1948. godine. No nema smisla izbjegavati činjenicu da je rat izazvalo pet arapskih država, koje su napale Izrael – a upravo u takvo izbjegavanje upuštaju se ljevičarski kritičari kulture i povjesničari poput Stanleyja Aronowitza i Perryja Andersona.13 (Bi li ti autori bili toliko suzdržani i pri imenovanju agresorâ u invaziji Iraka 2003. godine?) Nema se smisla pretvarati, kao što se neizravno čini, ako ne i pretpostavlja u mnogim prikazima, da su se palestinske ili arapske države borile za nekakvu dvonacionalnu ili demokratsku tvorevinu – štoviše, na područjima na kojima su arapske snage odnijele prevagu, svi su Židovi ili protjerani ili pobijeni – ili da su neofeudalne arapske monarhije i njihovi saveznici bili nekakva revolucionarna snaga. (U to je vrijeme The Daily Worker, britanski komunistički list, arapske jedinice opisivao kao svojevrsni mutant Internacionalnih brigada: među borcima su bili irački fašisti, njemački nacisti i jugoslavenski rojalisti.) Nema smisla pretvarati se da je Arapska legija, koju su formirali, financirali i predvodili Britanci, bila orijentirana antiimperijalistički, kao ni da palestinsko društvo nije imalo određenu ulogu u vlastitome urušavanju.

Poteškoća u vezi s takvom zamjenskom poviješću, koja se silno proširila, ne sastoji se u tome što je pristrana ili nepravedna (iako jest). Problem je to što nas ne može dovesti do razumijevanja prošlosti, pa tako ni do onoga što je ili ostvarivo ili nas jednostavno očekuje u budućnosti.

Teško je učiti iz povijesti kada vam ona ponajprije služi kao toljaga ili kada nekakav djelić istine služi kao zamjena za cjelinu.

Svi mislioci o kojima ovdje pišem bili su u svoje vrijeme utjecajni, mnogi su to još uvijek, iako ponekad zbog pogrešnih razloga. Svi su iznosili ideje koje su, po mojemu sudu, itekako dostojne pozornosti i rasprave, iako sam s vremenom počela osjećati izraženo neslaganje s 21

UVOD

nekima od njih i u pojedinim trenucima osjećala razočaranost, frustriranost i ljutnju. I premda je svatko od njih pisao s točno određenog stajališta, određenog individualnom kombinacijom intelektualnih i osobnih faktora, razne se teme ponavljaju u njihovim tekstovima – teme koje su odredile globalnu, a ne samo izraelsku politiku u 20. stoljeću.

Ideja o državi za židovski narod, čak i prije njezina osnutka, žarišna je točka većine gorućih pitanja: o demokraciji, nacionalizmu, socijalizmu, moralnosti nasilja, rasizmu, antisemitizmu, sekularizmu, kolonijalizmu, samoodređenju i pravdi. Stoga, kada proučavamo povijest ljevice i Izraela, proučavamo najzamršenije dvojbe 20. stoljeća. Kada govorimo o Izraelu, govorimo o samoj prirodi modernosti i često katastrofalnoj povijesti protekloga stoljeća, koje i dalje određuju naš svijet. Ulog je u tim raspravama oduvijek velik – ne samo u intelektualnome, nego i u emocionalnome smislu.

U »Prvome dijelu: Europljani« osvrćem se na dvoje mislilaca čiji je život i ideje oblikovao uspon fašizma tridesetih godina 20. stoljeća. U 1. poglavlju analiziram dugotrajan i krajnje složen odnos Hanne Arendt s cionizmom, a potom i Izraelom. Pišem o tome kako je tema Eichmanna u Jeruzalemu cionizam (i Izrael) u jednakoj mjeri kao i nacizam (i Njemačka). Hannu Arendt anticionisti često slave zbog navodno neprijateljskih osjećaja prema Izraelu i navodne vidovitosti u vezi s arapsko–izraelskim sukobom. A ona je zapravo često bila upravo suprotno, naklonjena Izraelu i k tome nije bila osobito vidovita.

Odnosno, njezina vidovitost, koja je bila ograničena na pitanje arapske nesklonosti prema židovskome naseljavanju Palestine, baš i nije bila osobito jedinstvena. Ona već otrcana izreka o »zemlji bez naroda za narod bez zemlje« često se izvlači kao dokaz da su cionisti bezobzirno zanemarivali autohtono palestinsko stanovništvo. U tome je bilo podosta istine, osobito tijekom prvih godina – iako su i sljepilo i prijezir bili obostrani. (Arapski gradonačelnik Jeruzalema dočekao je Balfourovu deklaraciju tako što je za Židove rekao: »U svim zemljama u kojima trenutačno [žive] nisu poželjni… jer uvijek dođu svima piti krv«.)14 Ipak, takva analiza previđa jednu središnju istinu.

22

UVOD

Cionisti su prije nastanka države bili vrhunski pragmatičari – nisu imali izbora – i većina ih je shvaćala, još davno prije 1948., da su ondje i arapski stanovnici Palestine, da su u većini i da se opiru židovskoj nazočnosti. Svijest o tome imali su i liberali poput Ahada Ha’ama, ljevičari poput Chaima Arlosoroffa i Davida Ben-Guriona, kao i desničari poput Vladimira Jabotinskog. Štoviše, upravo zahvaljujući toj spoznaji – tome shvaćanju arapskog nacionalizma, koji je Arapska pobuna 1936-39. nedvosmisleno razotkrila – cionisti su se organizirali u očekivanju predstojećeg vojnog sukoba. Kao što je napisao povjesničar i diplomat Shlomo Ben-Ami: »Tijekom Arapske pobune postalo je savršeno jasno da je to sada borba do smrti, rat za pojedinačni i nacionalni opstanak između dviju antagonističkih nacionalnih zajednica«.15 Da je Jišuv* zanemario ili podcijenio palestinske Arape, ne bi bio spreman za rat 1947-48. Ali nije bilo tako. Neki Arapi, i u Palestini i izvan nje, također su shvatili nacionalni značaj tog sukoba. Drugi su se, međutim, držali iluzije o tome da je Jišuv krhki kolonijalni transplantat koji će se ili urušiti sam od sebe ili biti munjevito iskorijenjen – i za tu su samoobmanu platili visoku cijenu.

Upravo je Hannah Arendt, a ne cionisti, ustrajno poricala okrutno egzistencijalnu prirodu sukoba i povukla se u imaginarno. Njezini tekstovi o cionizmu i Izraelu nipošto se ne ističu po vidovitosti, nego ukazuju na jedno fascinantno pitanje koje ujedno i uznemiruje: kako je i zašto ta intelektualka koja je prezirala apstrakcije i slijepe ideologije upala upravo u te zamke dok je analizirala izraelsko-palestinski sukob, osobito u najpresudnijim razdobljima?

Arthur Koestler, o kojem će biti riječi u 2. poglavlju, na određeni je način bio prava ikona 20. stoljeća: izbjeglica koji je često mijenjao zemlje i nije bio kod kuće ni u jednoj od njih. Gorljivo se pridržavao najvažnijih ideologija 20. stoljeća, među njima i komunizma i cionizma, da bi ih zatim žestoko odbacivao, iako je čak i kao antikomunist zadržao u biti staljinistički mentalni sklop koji nije trpio nikakvo protivljenje, koji nije dopuštao dvosmislenosti i nije priznavao nikakve pogreške. Čak i kad je bio najgorljiviji cionist, nepopustljivo je prezirao nešto što je * Židovski stanovnici Izraela – prev.

23

UVOD

smatrao odlikama koje određuju Židove – a to su prema njegovu shvaćanju bili neurotičnost i kukavištvo. Koestler je volio cionizam, kada ga je volio, upravo zbog toga što je smatrao da je nežidovski po militantnosti i oslanjanju na vlastite snage. Koestlerovi tekstovi stoga navode na pitanje: može li se jedan pokret za nacionalno oslobođenje temeljiti na samoprijeziru?

Teme »Drugog dijela: socijalisti« četvorica su međusobno povezanih pisaca: Maxime Rodinson, Isaac Deutscher, Albert Memmi i Fred Halliday. Dvojica su bili klasični marksisti (jedan staljinist, drugi obožavatelj Trockog), jedan neomarksist. Jedan je aktivno sudjelovao u tuniskome protukolonijalnom pokretu, jedan u djelovanju britanske protuimperijalističke nove ljevice. Trojica su bili Europljani, dok se jedan rodio i odrastao u jednoj arapskoj zemlji. Trojica su bili Židovi, dvojici su roditelje ubili u Šoi*. Jedan je govorio jidiš, trojica hebrejski, trojica arapski. Nitko od njih nije živio u Izraelu, iako su trojica putovala onamo, a trojica su i dubinski poznavala arapski svijet.

Ipak, unatoč tome što su im određene temeljne vrijednosti bile zajedničke – antikapitalizam, antikolonijalizam, nepopustljivi sekularizam – pogledi na Izrael, kao i izraelsko-arapski sukob, uvelike su im se razlikovali. Na pamet mi ne pada niti jedno drugo političko pitanje u kojem je bilo tako: odnosno, niti jedno drugo pitanje koje je toliko ogorčeno podijelilo ljevicu. Kao što je britanski socijalist (i nekadašnji komunist) Mervyn Jones napisao 1970. godine: »Nije se lako sjetiti nekog drugog problema oko kojeg su socijalisti s dobrim nakanama pokazivali toliko neslaganja – neslaganja u naklonostima, neslaganja u vezi s mogućim rješenjima, neslaganja u pronalaženju načina za primjenu temeljnih socijalističkih načela, neslaganja u analizi same prirode problema… Izreka ‘Reci mi koji je stav mojih neprijatelja, pa ću znati koji je moj stav« – koliko god bila korisna u drugim situacijama – neće izvesti socijaliste iz tog labirinta«.16 Njegove riječi i danas zvuče istinito.

U »Trećem dijelu: Amerikanci« bavim se I. F. Stoneom i Noamom Chomskim. Stone je i dalje najistaknutiji američki ljevičarski novinar 20. stoljeća, kojeg cijene kao neustrašivog neprijatelja makartizma i rata * Holokaust na hebrejskome (Sho'ah)– prev.

24

UVOD

u Vijetnamu. Uz Capu, željno je putovao u Palestinu kako bi izvještavao o izraelskome Ratu za neovisnost, koji je slavio kao protuimperijalističku borbu protiv britanskog ugnjetavanja i kao dugo iščekivani preporod židovskog naroda. Ipak, postao je žestokim, ponekad i rastrganim kritičarom izraelske politike. Njegovi su tekstovi o Izraelu često bili pronicljivi. O arapskome svijetu ipak u daleko manjoj mjeri. I to je još jedna od tema ove knjige: nemogućnost analiziranja arapsko-izraelskog sukoba kada se neki njegov važan aspekt obavije idealiziranjem ili neznanjem.

Sukob je dijalektika. Zaštititi se od nekog njegovog dijela znači propustiti značenje cjeline.

Noam Chomsky, kojim se bavim u posljednjem poglavlju knjige, drukčiji je slučaj u odnosu na ostale autore o kojima je riječ u ovoj knjizi. Kao prvo, za razliku od većine ostalih, živ je i čak i dan-danas neprestano objavljuje. Što je još važnije, njega sam odlučila uvrstiti ponajprije zbog njegova silnog utjecaja na rasprave o Izraelu i Palestini, kao i poštovanja koje izaziva kod tolikih ljudi. Ali od svih autora o kojima je riječ u ovoj knjizi, upravo je kod njega strogo pridržavanje ideologije bilo najveći hendikep i upravo je on širio opipljivo pogrešnu povijest arapsko-izraelskog sukoba. Ipak, Chomsky se sam neskriveno identificira kao pripadnik židovskog naroda. Ni u kojem slučaju nije antisemit.

Najveći se paradoks, čini mi se, sastoji u činjenici da neke od njegovih najdublje pogrešnih predodžaba o Izraelu potječu iz njegovih strahova o opstanku te zemlje.

Ova knjiga izrasla je iz dvostruke tuge. Kao prvo, žalosti me opća mržnja prema Izraelu suvremene ljevice, koja je nanijela silnu štetu ne samo Izraelcima, nego i Palestincima. Površna, često i posve nekritična »solidarnost« koja se nudila potonjima poslužila je kao vrlo razoran dar. Kao drugo, rastužuje me i razvojni put današnjeg Izraela, a pritom mislim na višedesetljetnu okupaciju, na odricanje prava Palestincima na zemlju, odricanje prava glasa, vladavine prava i suvereniteta, kao i nasilje koje održavanje okupacije neizbježno nalaže. Jednako me tako ljute i odvratni izdanci te okupacije u samome Izraelu: šovinizam, vjerski fundamentalizam, netolerantnost, napadi na demokratske slobode i čisti rasizam.

25

UVOD

Čovjek se tako može upitati: čemu proučavati ljevicu i Izrael u vrijeme kada i sama ljevica slabi – kako u Izraelu, tako i drugdje? (Dok ovo pišem, desničarske stranke osvajaju sve više prostora i glasača u Njemačkoj, Poljskoj, Austriji, Mađarskoj i dijelovima Latinske Amerike; Likudova koalicija čvrsto zadržava vlast u rukama, a – to je potpuno nevjerojatno – američki je predsjednik Donald Trump.) Jedan od odgovora glasi i da je odnos između Židova i ljevice, i Izraela i ljevice, ključan za razumijevanje i jednoga i drugoga. Židovi i ljevica toliko su prisno vezani i isprepleteni tijekom cijeloga modernog doba da je nemoguće govoriti o židovskome narodu a da se ne promisli i o njihovu neizmjernom utjecaju, u ulozi teoretičarâ i aktivistâ, na ljevičarske pokrete.

Jednako je nemoguće shvatiti povijest Izraela bez spoznaje o tome kako je izniknuo iz ljevice i kako ga je ljevica podizala i njegovala. Ali istina je i da je i taj odnos, možda baš kao i svi prisni odnosi, obuhvatio i gnjev, prijezir, razočaranja, odbijanja, čak i mržnju. Ljevica je bila nezaobilazan ljubavnik Izraela, kao i odlučan neprijatelj. Obje strane međusobno se optužuju za izdaju.

Dakako, konzervativni i desničarski nastrojeni mislioci imaju vlastite predodžbe o Izraelu. Njihovi stavovi o tome što znači »zalagati se za Izrael« suprotni su mojima. O njima ovdje ne govorim, jer, da parafraziram Alberta Memmija, to nisu moji ljudi.

Uz tu tugu, ova knjiga nastala je i u nadi – što je, čini mi se, i nužno za svaku knjigu. Možda ćemo u bavljenju idejama osmero autora o kojima ovdje pišem, moći iznjedriti bolji, produktivniji dijalog u vezi s arapsko-izraelskim sukobom od onoga kakav postoji danas. Kad kažem »bolji«, mislim na moralno realistični, intelektualno pošteni i dijalektički dijalog. U Zaključku nudim vlastita razmišljanja o tome što bi to točno moglo podrazumijevati. kolovoz 2018.

Brooklyn, New York

26

Susie Linfield LAVLJA JAZBINA

Nakladnik Naklada LJEVAK, Zagreb Za nakladnika IVANA LJEVAK LEBEDA Lektorica i korektorica ANA OPROIU Kazalo SRĐAN GRBIĆ Dizajn naslovnice prema izvorniku LUCIJA GUDEK, RAM Grafička priprema GRAFIJA, Zagreb Tisak FEROPROMS, Zagreb

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.

www.ljevak.hr