Lina Wolff, Ljubavnici poligloti by Naklada Ljevak

Lina Wolff Ljubavnici poligloti

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Lina Wolff DE POLYGLOTTA ÄLSKARNA Copyright © Lina Wolff, 2016 First published by Albert Bonniers FÖrlag, Sweden Published in the Croatian language by arrangement with Bonnier Rights, Stockholm, Sweden and Plima d.o.o. © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2020.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.

Lina Wolff

Ljubavnici poligloti Sa švedskoga prevela Željka Černok

Zagreb, rujan 2020.

I. ELLINOR II. MAX III. LUCREZIA

I. ELLINOR

Srca mogu pući. Da. Srca mogu pući. Katkad pomislim da bi bilo bolje kad bismo nakon toga umrli, ali ne umiremo. stephen king*

*Herčevi u Atlantidi, Algoritam, Zagreb, 2002., prevela Božica Jakovlev.

Nikada nisam mislila da će mi trebati internet da pronađem onog pravog. To mi se uvijek činilo kao nekakvo pregledavanje ponude na tržištu, osim toga nikada prije nisam dala oglas za upoznavanje, zapravo ni nikakav drugi oglas, i nisam znala kako se dobro prodati u tekstu. Prije sam hodala sa skroz običnim dečkima iz mog sela. Prvi se, primjerice, zvao „Johnny“, i nije bio ni po čemu poseban, barem ne izvana, sve dok ne shvatiš da je totalni bolesnik. Išli smo u isti razred i počelo je time što je rekao: – Jel’ postoji nešto što si oduvijek sanjala da muškarac učini za tebe? Pretpostavljam da je to čuo u nekom filmu i da se skroz ozbiljno smatrao muškarcem. A pretpostavljam i da je očekivao nešto sasvim drugo od odgovora koji je dobio. Nešto tipa „da, oduvijek sam sanjala o muškarcu koji je sposoban totalno me izludjeti u krevetu.“ Ili neku konkretnu želju koja bi mu pomogla da si podigne rejting. Ali, umjesto toga, ja sam rekla: – Oduvijek sam htjela da me netko nauči kako se tući. I kad sam vidjela da njegov izraz lica nije onoliko iznenađen koliko sam mislila da će biti, dodala sam: 9

– Ono, kako nekoga prebiti na mrtvo ime. Johnny je polako kimnuo, pljunuo i rekao: – Mala, ako je to to što hoćeš, onda ću te to i naučiti. Iste me večeri odveo u, kako je on to zvao, „klub fajtera“. Bila je to grupa ljudi koji su gledali Klub boraca i to ih je inspiriralo, ali za razliku od onih u filmu ovi su znali različite borilačke sportove i tri se puta tjedno sastajali u jednoj dvorani i tukli se. Dvorana se nalazila ispod škole, morao si proći kroz podrum. Sve je bilo u pločicama neke boje između smeđe i narančaste, bile su to neke čudne mat pločice koje su, za razliku od normalnih pločica, očito apsorbirale sve zvukove. A onda dalje dugačkim hodnicima. Svi su bili tihi, bosi i preko ramena nosili torbe sa sportskom odjećom. Samo su se ventilatori čuli. A onda uđeš u dvoranu i tamo su bili svi iz našeg sela koji su se htjeli tući. Odabrali bi provizornog vođu, a onda se svi zajedno zagrijali. Svi su bili jako gipki, čak i dečki, i nitko se nije sramio pokazati da može napraviti mušku ili žensku špagu. Dok su bili tako raskrečeni, odjekivali su bučni prdeži, ali postojao je nepisani zakon da nema smijanja. A onda smo se tukli. Ja sam bila jedini početnik i samo je jedna stvar bila na mojoj strani, a to je da sam se strašno bojala. Kad se čovjek strašno boji, onda je u prednosti, rekao je Johnny. Ako se baš užasno boji, onda dosta toga dođe automatski, tijelo je pametnije nego što misliš i ako ga pustiš da ide po automatizmu, može učiniti skoro sve. Ali onda moraš preuzeti kontrolu. – Većina ljudi se ne raspizdi zato što ih je netko napao, nego zato što se ne znaju braniti – rekao je Johnny. Johnny se nije znao samo tući, nego je znao i pucati pa smo ponekad odlazili u streljanu koja se nalazila na pola 10

puta između našeg i susjednog sela. Hodali smo s narančastim slušalicama na ušima, gledali ljude koji su pucali pištoljima, a onda one koji su pucali puškama. Johnny mi je pokazao kako moram stajati raširenih nogu, kako podići pušku i gađati glinene golubove. Prvo u simulatoru, a onda za pravo. Jednog je dana rekao da me sad može povesti sa sobom u lov. Puno je pričao o tom lovu prije nego što smo stvarno otišli, kako u lov moraš ići po noći, kako moraš koristiti svoju sposobnost gledanja u mraku i cijelo vrijeme biti sasvim tih. Samo je jednom došlo do pucnjave kad sam bila s njima, ustrijelili su divlju svinju. Pucanj je odjeknuo u tišini i čulo se kako svinja još trči, ali sada ne kao prije, nego nespretno, grančice su pucketale uokolo, a zatim sve sporije i smušeno, kao da zna da će umrijeti dok se u panici vuče kroz guštik. Prišli smo joj i Johnny je odjednom okrenuo svoju baterijsku svjetiljku prema gore. Vidjela sam gole grane bukve kako se pružaju prema noćnom nebu kao dugačke, tamne kvrgave ruke. Johnny me uhvatio za ruku, stavio si bateriju između nogu i drugom rukom prelazio preko svoje obrijane glave, naprijed-natrag, htjela sam ga pitati zašto to radi, ali sam i dalje šutjela. Taman mi je htio nešto šapnuti na uho i mislim da je to trebalo biti nešto važno o nama, kad nas je prekinuo jedan od lovaca i rekao da je pronašao divlju svinju. Osvijetlio ju je baterijom. Pogodio ju je ravno u prsa, krv je liptila preko crnog krzna. Bila je to velika krmača i svi smo morali pomoći da je odnesemo na motkama do pick-upa. Sljedeći su je dan trebali rastrančirati u dvorištu Johnnyjevog frenda. Otišli smo tamo poslije doručka i kad smo stigli svuda je bilo krvi i čekinja jer zapravo nitko nije imao poj11

ma o klanju. Svi su samo rezali što su bolje znali i cijelo vrijeme govorili svima oko sebe da požure. Više nikada nisam išla s njima u takav lopovski lov. Jedne sam večeri rekla Johnnyju da ako je on spreman, ja jesam. Tada mi se nasmiješio i tu mi je palo na pamet kako sam mu tek tada prvi put vidjela zube, bili su veliki i bijeli kao kockice šećera, savršeno uglavljeni u ustima i skroz drukčiji od ostatka njegova lica koje je bilo neujednačeno i puno ožiljaka od bubuljica. Obavili smo to iza na njegovu pick-upu i jakna na kojoj sam ležala mi je pod guzicom bila zamrljana od krvi. – Danas cure više ne krvare kod prvog seksa – rekla nam je školska medicinska sestra na predavanju iz seksualnog obrazovanja. – Jer jašu i voze bicikle i skaču, obično im od himena ništa ne ostane. Ja mora da sam imala vrlo mirno djetinjstvo jer je moj himen i te kako ostao cijel. Johnnyju se sva ta krv nije nimalo gadila, nego je još nekoliko sekundi svršavao. Kad je bio gotov, nisam znala što da kažem. Ali već sam osjećala da je Johnny netko koga se treba paziti. Bio je tako jasno definiran, kao i većina dečki tamo gdje živimo, sklon nasilju, neobrazovan i napaljen i takav će ostati cijelog života. Ali kod njega je postojalo još nešto. – Nisam znao da si nevina – rekao je. – A ti? – pitala sam ga. – Da – rekao je. – I ja isto. A onda je pogledao svoju ulijepljenu jaknu i rekao: – Ha, dobro. Negdje treba početi. Sljedeći je put bilo puno bolje. Da ne govorimo kako je bilo treći, četvrti i peti put. Tada je Johnny rekao da misli da se jebemo k’o porno zvijezde. 12

Kad smo imali šesnaest godina, slomila sam Johnnyju nos poleđinom šake. Nije bilo namjerno u smislu da sam to htjela učiniti, ruka mi je samo refleksno poletjela, nije to imalo nikakve veze s borilačkim sportovima. Kako god, od toga je ispalo veliko sranje jer smo išli u srednju školu i svi su odmah saznali što se dogodilo, i nastavnici i medicinska sestra i Johnnyjevi i moji roditelji. Johnnyjeva mama je rekla: – Neću da više viđaš tu curu. Stajali smo na školskom dvorištu dok mu je nos krvario. Njegova je mama došla čim je čula što se dogodilo i sada je tu stajala i prezirno me pogledavala. – Mama, Ellinor nije nikakva mala curica – rekao je Johnny. – Ona je dama. I to kakva. Nasmiješio mi se dok su mu šiške prekrivale oči. – I to kakva – ponovio je i još se šire nasmiješio sa svojim kockicama šećera. Došlo mi je da mu kažem što samo stojiš i ceriš se, sjećaš se kako te krv uzbudila, jebote, ti si totalni bolesnik Johnny, takve se stvari ne mogu sakriti. To sam htjela reći, ali pretpostavljam da me pogled na njegov raskrvavljeni nos ispunio nekim drugim osjećajem i zato sam prišla i zagrlila ga. Za nas je to bila jedna sasvim nepoznata gesta. Jer sve smo radili zajedno. Pomagali smo jedno drugome s puškama i drugim oružjem, tukli se i jebali, ali se nikada nismo grlili. Ali sada jesmo i osjetila sam kako mi njegova topla krv kaplje na vrat. – Sad znaš sve što sam te htio naučiti – rekao je. Ali, rekao je i da ako ono što me naučio ponovno upotrijebim protiv njega, da onda neće oklijevati da me prebije na mrtvo ime. 13

– Ako možeš – odgovorila sam. – Samo me nemoj ljutiti – rekao je tada i pogled mu se zacrnio. Ubrzo smo dosegli nekakvu rutinu u seksu, iako je, s obzirom kakvi smo bili, teško pričati o rutinama. – Idemo meni doma – rekao bi nonšalantno u autu i stavio mi ruku između nogu. Njemu doma značilo je u malenu lovačku kolibu izvan sela koja je bila vlasništvo njegova tate i gdje nas nitko nije smetao. Bila je to kolibica s lamperijom po zidovima i kričavo žutim zavjesama s bijelim prugama koje mora da je objesila njegova mama. Koliba je imala dvije sobice i dnevni boravak s kaminom. Ušli smo u jednu spavaću sobu i on je rekao: – Skini se i legni na krevet. Dok sam se svlačila on bi otišao u kuhinju skuhati kavu. Onda bi se vratio sa šalicom kave, dovukao stolicu ispred kreveta i pijuckajući kavu me gledao dok sam ležala na leđima raširenih nogu. Imala sam osjećaj da vidi ravno u mene, ravno unutra da tako kažem, kao da u meni postoji neki mračni kanal i ako ga slijediš doći ćeš na neko sasvim drugo mjesto. – Jel’ moraš baš tako buljiti? – upitala sam ga. – Sjeti se glumaca u pornićima. Njima niš’ ne smeta da se pokazuju. – Sjeti se kad sam ti slomila nos – odgovorila sam. – Mog’o bi te pojest’ da ‘oću – rekao je tada i podigao šalicu kao da mi nazdravlja. A onda je tako sjedio i pio kavu. Kad je popio, odložio je šalicu na policu i počeo otkopčavati hlače. 14

– Kad ću te smjet’ pojebat’ u guzicu? – zastenjao je jednom usred posla. Na to sam mu rekla da sam ja vozač kamiona nikada ne bih parkirala svoje vozilo u odvodu za kanalizaciju ako imam lijepu i ugodnu garažu na katu iznad. Johnny se nasmijao, ali me nikada više to nije pitao. Nekoliko godina kasnije sam se udebljala. Nisam bila jako debela, ali dovoljno da Johnnyju više ne budem zgodna. Sastajali smo se sve rjeđe i na kraju me sasvim prestao zvati. Jednom sam skupila hrabrost i ja nazvala njega. – Da odemo koji dan malo pucati? – pitala sam ga. – Ili se tući? Tada mi je rekao da je upoznao jednu curu. A onda sam ga i vidjela u selu s drugom curom. Bila je mršava i fit, dugačka tamna kosa padala joj je preko leđa u konjskom repu. Razmišljala sam kako im je u krevetu, sjedi li onako u podnožju kreveta i pije kavu dok je gleda i, u tom slučaju, što ona misli o tome. Sljedećih sam se godina nastavila tući. Kao što drugi ljudi igraju bridž, pjevaju u zboru ili plešu nekoliko večeri tjedno i to im bude neka utjeha kako godine prolaze, nešto na čemu, da tako kažem, mogu izgraditi svoju starost, ili barem ublažiti znakove starosti, tako sam ja odlazila u onu podrumsku halu tući se s ljudima. Dobar je to osjećaj tući se, čak postaneš bolji što si stariji. Ne možeš dobiti ugled samo zato što si mlad i zgodan, ništa nije besplatno i za sve se moraš izboriti. Kad sam našla prijatelje iz drugih mjesta, rekli su da im nije jasno kako sam mogla odabrati da na to trošim svoje vrijeme, kad sam umjesto 15

toga vrijeme mogla provesti uz dobru knjigu, u dobrom društvu i uz čašu vina. – Nema puno toga u životu što je bolje od tučnjave – rekla sam na to. Bilo mi je jasno kako to njima zvuči, ali svejedno još mislim da je to istina. Nikada nisam osjećala takvu bliskost s ljudima kao tih godina u podrumu. Ima to veze s koncentracijom i tumačenjem nečijeg pogleda. Seks funkcionira drukčije. Postoje ljudi koji žmire i drkaju cijeli život, s rukom na sebi ili među nečijim nogama, ali u mozgu im se nikada ništa ne događa. Ali, kad stojiš nasuprot svog protivnika, postoji trenutak u kojem možeš vidjeti ravno u njega i shvatiti točno o kakvoj se osobi radi. Osim toga, i to sam rekla svojim prijateljima, nisi star dokle god još možeš šutnuti u glavu nekoga tko je viši od tebe. Ponekad sam znala razmišljati o Johnnyju i onda sam razmišljala kako je bio totalni bolesnik. A onda sam shvatila da nije važno da nisi bolestan. Važno je da nisi sam.

Tijekom godina i ja sam imala dosta partnera, i to skroz normalnih, barem ako usporedim s onim što je slijedilo. Nikada nisam stanovala s nijednim od njih. Bila sam više ona vrsta osobe koja samo živi dan po dan i ne uzrujava se bez potrebe. Niti jedan muškarac nije istinski zakoračio u moj život sve do onoga s Calistovim rukopisom. A to je počelo time što sam se prijavila na jedan dejting sajt s ovom uvodnom rečenicom: Imam trideset šest godina i tražim nježnog, ali ne previše nježnog, muškarca. Pod interesima napisala sam nemam, pod omiljenim piscima isto nemam. Isto i pod omiljenom hranom i omiljenim mjestom na svijetu. Samo sam pod životni moto napisala: Upoznati gore opisanog muškarca. Tu mi je palo na pamet da je moto ustvari nešto drugo, rečenica ili izreka koja bi mogla funkcionirati kao mudrost primjenjiva na različite situacije. Ali nikada u životu nisam imala neki takav moto pa sam ostavila onu rečenicu, iako će to reći nešto o meni, pokazati kako nisam od puno priče, što bi moglo odbiti neke ljude. S druge strane, nisam ni tražila 17

osobu od puno riječi. Priložila sam i svoju sliku. Bila je to fotografija koju je snimio moj prijatelj i na kojoj ležim na trbuhu na njegovom krevetu. Znakovi starosti ne vide se na slici zato što je jedini izvor svjetlosti nekoliko svijeća, a kao što je to moj prijatelj rekao, u takvoj svjetlosti većina ljudi izgleda skroz OK. Prošlo je tjedan dana prije nego što sam se vratila na tu stranicu. Stigla mi je gomila odgovora. Iznenađena sam ih čitala, jedan po jedan. Nikada nisam bila cura koju su ljudi primjećivali. Johnny je jednom rekao da sam ja kao luk, da moraš skidati sloj po sloj da stigneš unutra. Većina bi se cura uvrijedila da im netko tako nešto kaže, ali ja sam shvatila da Johnny to misli kao kompliment. A sada me svakoga jutra kad bih otvorila mail dočekalo desetak odgovora. Jedan mi je stariji gospodin obećavao „financijsku bezbrižnost“ u zamjenu za to da ga tri puta tjedno seksualno „zadovoljim“. Jedan dvadesetogodišnjak je pitao bih li ga mogla podučiti. Sjedila sam sa šalicom kave u ruci i prasnula u smijeh. To me dirnulo, ali ne toliko zato što su me ti muškarci primijetili (jer fotka je na kraju krajeva ipak bila šarena laž), nego zato što sam shvatila da ti koji su mi pisali stvarno vjeruju u ljubav, u smislu da misle da bih im ja mogla dati to što traže. Prošlo je neko vrijeme prije nego što sam ponovno otišla na tu stranicu. Neke su se stvari ispriječile, ali kad sam je konačno ponovno otvorila, vidjela sam da je nekoliko tih muškaraca nastavilo pisati. Neki su već nekoliko tjedana pisali skoro svaki dan. Onaj dvadesetogodišnjak koji je mislio da bih ga mogla nečemu naučiti praktički je razvio neku vrstu opsjednutosti i u jednoj mi poruci na18

pisao uvijek sam imao cure koje samo pričaju i pričaju, nikad ne žele ništa raditi nego samo pričati, ali ti kao da si iskrena bez riječi. Iskrena bez riječi. Sviđalo mi se kako to zvuči. Napisala sam mu: Valjda ih jednostavno izazivaš na razgovor. Pokušaj ih izazvati na nešto drugo. Puno pozdrava, E. Neki su zvučali pomalo prijeteće. Nisu mi prijetili, ali su mi pričali o drugim muškarcima koji su prijetili drugim ženama na toj stranici. Ovaj svijet nije nikakva iznimka u stvarnom svijetu, napisao je jedan. Curama se i inače posvuda prijeti pa se i ovdje trebaju paziti. Onda ću te odmah blokirati, psihopatu, odgovorila sam i to je bilo to. Ponekad sam razmišljala: Zašto si me ostavio Johnny? Zašto se jednostavno nisi mogao brinuti za mene? Sad tu plivam sama u ovim hladnim vodama i vrag zna hoću li preživjeti. Ali preživjela sam, inače ne bih sada ovo pisala. Moj sljedeći dečko zvao se Klaus Bjerre i bio je iz Kopenhagena. Sviđalo mu se što ga zovem dečko, onda se osjeća mladim, rekao je. Na danskom to zovu najdraži. Živio je u stanu koji se nalazio nedaleko ulice gdje se dilao heroin. U to vrijeme još su uvijek postojala prava narkomanska područja u Kopenhagenu i mogao si vidjeti ljude kako stoje i spavaju na uglovima ulica u prosinačkoj magli. Klaus Bjerre ih je smatrao bezopasnima, a 19

takvi su i bili. Većinu sam vremena provodila kod kuće jer je Bjerre govorio da se u „Kopenhagenu svašta može dogoditi“ i pokazao rukom na prozor. S druge se strane nalazila crvena ciglena fasada. Kopenhagen mi se oduvijek sviđao, ali sam se pitala zašto je Bjerre tražio partnericu iz Švedske. Razmišljala sam da možda Danci odmah primijete nešto na njemu što se nadao da Šveđani neće shvatiti. Danci misle da su Šveđani bedaci. Iznimke ne vrijede ni ako si iz susjednog Skånea, isto sranje, misle oni. Mi im samo znamo prodati hranu, sagraditi most i održavati šumu u dobrom stanju tako da oni mogu otići tamo šetati vikendom. Možda smo dovoljno dobri i za ženu ili barem ljubavnicu, možda je to Bjerre htio otkriti. – Imam samo jedan mali problem, – rekao je kad smo se tek upoznali – a to je da dosta pijem. To me tada nije brinulo, jer nisam znala ništa o alkoholu i nisam mislila da će to utjecati na našu vezu, barem ne u početku. Ali kad me dirao smrdjela sam po njegovim rukama. Krevet u kojem smo spavali isto je smrdio po njemu i ponekad, kad bi ustao, zabila bih nos u njegov jastuk i tada mi se činilo da ću povraćati. Smrdio je po alkoholu i prljavštini, ali tjelesnoj prljavštini, kao da tijelo nije znalo kako se riješiti svog tog otrova i zato je počelo proizvoditi vlastiti, zagušljivi protuotrov. Dakle, u početku mi je bilo zlo od njega, ali poslije sam se navikla. Sviđao mi se stan u kojem je živio. Nalazio se u Fredriksbergu i bio topao i imao radijator točno ispod kuhinjskog stola na koji si mogao nasloniti nogu dok piješ kavu. Ustvari, ništa se posebno nije dogodilo među nama, ništa što se ne događa i normalnim parovima. Najveća stvar koja nam se dogodila je da je Bjerre pričao o našoj 20

budućnosti. Zamišljao je tako prekrasne stvari i dok ih je opisivao pogled bi mu postao gotovo sretan, ponekad bi čak i znao zaboraviti piti dok bi pričao. Rekao je da ću se doseliti k njemu i da će kupiti veći krevet i druge stvari koje želim. Imat ćemo prijatelje koje ćemo pozivati u posjet i pobrinut će se da ima love na bankovnom računu i ušteđevinu u visini godišnje plaće za nedajbože. – Pobrinut ću se za to – rekao je. – To je moja odgovornost, ti se možeš opustiti jer ćeš znati da te podržavam i brinem o svemu. Rekla sam mu da ako želi srediti svoj život onda prvo mora prestati piti. Kimnuo je i odmah iskapio sve iz čaše. – Točno – rekao je. – Ne govoriš mi ono što želim čuti, nego ono što moram čuti. Zato si ti prava prijateljica, Ellinor. Gledao me svojim zakrvavljenim bjeloočnicama dok je to govorio. Oči su mu bile sjajne, kao da je cijelo vrijeme na rubu plača. Uhvatio me za ruku, imao je dugačke prste i izgrižene nokte. Nagnuo se prema meni i htio me poljubiti, ali smrad koji je dopirao iz njega bio je toliko strašan da sam okrenula glavu. Zatreptao je da se riješi tog sjaja u očima. – Kad razmišljam o životu kakav želim živjeti, – rekao je zatim – tom smirenom, toplom, zaštićenom životu koji želim živjeti s tobom Ellinor, onda osjećam da bih mogao učiniti bilo što. Spreman sam učiniti bilo što. Sutra ćemo skupiti sve boce koje sam sakrio i isprazniti ih u sudoper. Bit će to novi početak. Ponovno mi se nasmiješio dok mi je stiskao ruku. – Da kupimo auto? – rekao je odjednom. – Onda bismo vikendom mogli odlaziti u Švedsku. Šetati šumom i kupovati jeftinu hranu u Malmöu. 21

Rekla sam da auto nije potreban, da u Kopenhagenu možeš bez problema posvuda unajmiti bicikl, a ako poželimo otići preko do Skånea, tu je vlak. Bjerre se zabrinuo, kao da je taj auto bio preduvjet za sve drugo. – A psa? – upitao je. Odmahnula sam glavom. – Dobro nam je i ovako – rekla sam. – Samo moraš prestati piti. Sljedećeg smo dana trebali baciti sve boce. Sve izliti u sudoper, baciti boce i početi novi, stabilan život. Tog je jutra Klaus Bjerre rano ustao, istuširao se i našpricao parfemom i popio kavu, a da nije ni dirnuo niti jednu od boca koje su stajale u kuhinji. Pogledao me i učinilo mi se da su mu bjeloočnice manje zakrvavljene. – Vidjet ćeš, sve će biti dobro – rekla sam. – Kad se jednom stvarno odlučiš, sve je moguće. – Da – rekao je Klaus. – Idem sad na posao. Kad se vratim doma, večerat ćemo i uz to piti vodu. A onda ćemo se riješiti svih boca. Stajala sam iza njega na vratima dok je izlazio. Okrenuo se kad je stigao do odmorišta na stubištu, podigao ruku na pozdrav i nasmiješio se. Vratila sam se u stan, sjela u kuhinju i doručkovala. Prošlo je možda pola sata otkako je Klaus otišao, kad se začulo kucanje na vratima. Glasno i odlučno kucanje. Nisam čula nikakve korake na stubištu prije toga i zato sam pomislila da osoba koja kuca mora da tu stoji već neko vrijeme. Skupljala je hrabrost, a onda podigla ruku i tri puta odlučno zalupala na vrata. Prestala sam žvakati i spustila šalicu na stol. Mora da je to neki prodavač ili Jehovin svjedok, razmišljala sam. Ali istovremeno sam 22

znala da ni prodavač ni Jehovin svjedok ne bi tako kucali. Oni kucaju tako da stanar odmah shvati da su prijatelji, netko tko će ti poboljšati život. Kako ništa nisam učinila, kucanje se ponovilo. Jako i inzistirajuće, kao da je ta osoba sigurna da je netko kod kuće i želi pokazati da nema namjeru odustati. Ustala sam i ostala stajati usred kuhinje. Stajala sam tako u spavaćici i zurila u vrata, nikako se nisam uspijevala natjerati da otvorim. A onda se začulo još jače lupanje i netko je rekao: – Otvorite, gospođo Bjerre, molim vas gospođo Bjerre, otvorite! Odškrinula sam vrata. Vani je stajala jedna Klausova susjeda. Nikada nisam razgovarala s njom, ali sam znala da stanuje na sedmom katu sa svojom kćeri. Klaus ju je zvao „munjena“. Bila je jednako loše odjevena kao ja, ili možda još gore, jer je na prsima spavaćice imala nekakvu fleku, izgleda od kave ili marmelade. – Da? – rekla sam kroz procjep vrata. – Morate doći – rekla je. – Regina se zaključala u zahodu i psuje. – Regina? – upitala sam. – Moja kći. – Mislim da vam ne mogu pomoći – rekla sam. – Ali morate – inzistirala je. – Što ako Regina umre unutra? Htjela sam joj reći da imam dovoljno svojih problema, osim toga obično ne idem van tako rano ujutro. Rekla sam joj to i pokušala zatvoriti vrata. Ali onda se ona sasvim uspaničila. – Ne, ne – vikala je. – Ne razumijete, gospođo Bjerre, što ako Regina umre unutra, morate mi doći pomoći, inače će umrijeti unutra! 23

Ne znam zašto sam to učinila, ali otvorila sam vrata, izašla van i ostala stajati na stubištu. Obje smo sada tu stajale dok je oko nas vladala potpuna tišina. Bilo je to kao da smo potpuno odsječene od gradskog života i gužve, kao da smo obje, ni ne znajući, u različitim stanovima uzgajale nešto vlastito, nešto neugodno i zastrašujuće. Vlastiti vakuum ili nekakav bolesni univerzum. Tako sam razmišljala, a onda pomislila da ne bih trebala ništa znati ni o vakuumu, ni o bolesnom univerzumu. – Što hoćete da učinim? – upitala sam. – Morate mi pomoći da je izvučem iz zahoda – odgovorila je žena. – Bolesna sam – rekla sam, ne znam zašto. – Što vam je? – rekla je ona. Pokušala sam izmisliti neku bolest i rekla ono najzaraznije što mi je palo na pamet, da imam nekakve boginje. – Ali ne vidim nikakve točkice – rekla je ona. – Kakve boginje? Jel’ male boginje? – Ne – rekla sam. – Obične boginje. – Obične boginje? – Što hoćete da učinim? – ponovila sam. – Pomozite nam – rekla je. – Mi trebamo pomoć. – Zar ne možete nekoga drugoga pitati? – rekla sam. – Vi ste jedini doma u ovo doba dana. Bila je u pravu. Od svih stanara zgrade, jedino ja nisam bila zauzeta. Ostala vrata bila su zatvorena i zaključana i ostat će tako do šest ili sedam sati kad se ljudi počnu vraćati s posla. Samo sam ja bila doma u ovo doba dana. – Dobro onda – rekla sam. Vratila sam se u stan, uzela ključ i slijedila je. 24

Njihov je stan bio zagušljiv i neuredan. Gotovo da nije bilo nikakvog danjeg svjetla, stan je bio osvijetljen lampama. Usred stana nalazilo se maleno okno, vjerojatno nekadašnji otvor za bacanje smeća koji je sada funkcionirao kao izvor svjetla za one stanove u zgradi koji nisu imali prozore na dvorište ni na ulicu. Iz nekih se prostorija u stanu moglo vidjeti u druge prostorije, a iz kuhinje si mogao vidjeti u kupaonicu. Stala sam tamo i pogledala van. A tamo, s druge strane, sjedila je žena i gledala van kroz otvoren prozor. Sjedila je skroz nepomično, samo nekoliko metara od mene. Oči su joj izgledale deformirano iza debelih naočala i bilo je teško protumačiti njezin izraz lica. Usnice su joj bile samo tanka crta. I ona je bila u vrećastoj spavaćici ispod koje su se nazirale duguljaste, obješene sise. – Pokažite mi gdje su vrata – rekla sam. Prošle smo kroz uski hodnik. – Ovdje – rekla je i pokazala mi vrata zahoda. – Tu je unutra. Uhvatila sam kvaku i prodrmala vrata. Naravno, bila su zaključana. Pokucala sam. – Halo? – rekla sam. – Jeste to vi, gospođo Bjerre? – rekla je Regina s druge strane vrata. – Da – rekla sam iako mi je to gospođo Bjerre zvučalo smiješno. – Morat ćete provaliti unutra – rekla je majka. – Da – rekla sam. – Moram provaliti. Podigla sam spavaćicu do struka, zataknula je za rub gaćica i ostala tako stajati nekoliko sekundi. Susjedin je pogled polako i s neodobravanjem prelazio preko mog tijela. 25

– Provalit ću vrata! – povikala sam Regini s druge strane. – Odmakni se od vrata što više možeš. Jesi čula? Pazi! Napravila sam korak unatrag. A onda udarila nogom. Bilo je to prvi put da sam provalila vrata i nisam se suzdržavala kao što se to radi kad udaraš protivnika na treningu. Prebacila sam težinu na lijevu nogu, podigla desnu i udarila punim stopalom ravno naprijed. I točno tada, taman prije nego što sam zamahnula nogom, čula sam majku kako kaže, brzo i tiho, kao cijuk: – Zamislite nekoga koga mrzite. I prije nego što sam stigla promisliti što je to ustvari rekla, pred očima mi se pojavilo lice Klausa Bjerrea. Vidjela sam njegovo lice, njegove zakrvavljene bjeloočnice i osjetila smrad njegova bolesnog daha. Njegovo mi je lice uputilo iskrivljeni osmijeh u trenutku kad je stopalo punom snagom udarilo o vrata. Petom sam ga opalila ravno u facu. Ukazale su se šarke, a vrata se zaljuljala naprijed-natrag, odvojila se od vratnica i tresnula na pod. A unutra, na zahodskoj školjci, sjedila je Regina. Razroka, sisata i prestravljena. Žena pored mene ispustila je veseli poklič: – Gospođa Bjerre je otvorila vrata! – poviče. – Vidiš Regina da nam ne treba nikakav muški! Regina je ustala sa školjke, prišla mi i zagrlila me, a onda je i majka učinila isto. I tako smo stajale, u blagom smradu znoja iz njihovih pazuha, možda i iz mojih, mislim da čovjek ne osjeća vlastiti znoj na isti način. Odvukle su me u kuhinju, htjele me ponuditi likerom i kolačima. – Dođite gospođo Bjerre, sjednite, dopustite da vam pokažemo zahvalnost. 26

Njihova su stopala trčkarala ispod spavaćica, naprijed-natrag preko linoleuma. Gledala sam njihove suhe, ispucale pete, dugačke nokte na nožnim prstima i otiske koje su stopala ostavljala na podu kao da su imala sloj masti na sebi. – Moram se vratiti natrag – rekla sam. – Gospodin Bjerre se uskoro vraća kući. Kimnule su s razumijevanjem. Mahale su na stubištu dok sam se spuštala dolje. Otvorila sam vrata stana, ušla unutra i osjetila očajan smrad Klausa Bjerrea. Stajala sam tako neko vrijeme i gledala oko sebe. Stol s doručkom. Radijator. Zid od cigle s druge strane. Boce koje smo te večeri trebali baciti. Naš maleni život, zajedništvo koje smo uspjeli stvoriti. Potom sam otišla u spavaću sobu, uzela torbu i spakirala svoje stvari. Izašla sam iz stana, ušla u zgradu glavnog kolodvora. Neko sam vrijeme stajala i gledala gužvu ispod staklenog krova i nekoga tko je malo dalje prodavao cvijeće. Nekoliko minuta poslije sjedila sam u vlaku natrag za Skåne.

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nada Brnardić Izvršna urednica Ivana Mirošević Lektura, korektura Mirko Peti Naslovnica Lucija Gudek, Ram Prijelom Grafija Tisak Feroproms Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001072108. ISBN 978-953-355-452-5