Rutger Bregman, Ljudski rod: Povijest čovječnosti

Rutger Bregman LJUDSKI ROD Povijest čovječnosti

Biblioteka

Nakladnik Naklada LJEVAK

Za nakladnika IVANA LJEVAK LEBEDA

Urednica IVANA MIROŠEVIĆ

Ova je knjiga objavljena uz potporu organizacije Dutch Fondation for Literature Letterenfonds.

RUTGER BREGMAN

LJUDSKI ROD Povijest čovječnosti

Prevela s nizozemskoga Svetlana Grubić Samaržija

Zagreb, rujan 2020.

Naslov izvornika: Rutger Bregman DE MEESTE MENSEN DEUGEN Een nieuwe geschiedenis van de mens Copyright © 2019 Rutger Bregman HUMANKIND originated on The Correspondent, unbreaking news. www.thecorrespondent.nl Infographics by De Correspondent.

All rights reserved including the rights of reproduction in whole or in part in any form. © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2020.

ISBN 978-953-355-449-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001071849

Mojim roditeljima

»Čovjek će postati bolji ako mu pokažete kakav je.« Anton Pavlovič Čehov (1860. – 1904.)

SADRŽAJ

Prolog

11

1. Novi realizam

25

2. Stvarni Gospodar muha

49

Prvi dio: Prirodno stanje

74

3. Uspon Homo puppyja

83

4. Pukovnik Marshall i vojnici koji nisu pucali

115

5. Prokletstvo civilizacije

143

6. Misterij Uskršnjeg otoka

171

Drugi dio: Nakon Auschwitza

200

7. U podrumu Sveučilišta Stanford

205

8. Stanley Milgram i uređaj za elektrošokove

229

9. Smrt Catherine Susan Genovese

255

9

RUTGER BREGMAN

Treći dio: Zašto dobri ljudi čine zlo

274

10. Kako empatija zasljepljuje

281

11. Kako moć kvari

311

12. Zabluda prosvjetiteljstva

335

Četvrti dio: Novi realizam

348

13. Moć intrinzične motivacije

363

14. Homo ludens

385

15. Ovako izgleda prava demokracija

409

Peti dio: Drugi obraz

438

16. Čajanka s teroristima

445

17. Najbolji lijek protiv mržnje, rasizma i predrasuda

475

18. Kad su vojnici izašli iz rovova

499

Epilog

518

Zahvala

541

10

PROLOG

U predvečerje Drugog svjetskog rata, stožer britanske vojske jako se brinuo. London je bio u velikoj opasnosti. Kako je rekao određeni Winston Churchill, grad je bio »najveća meta na svijetu, poput neke goleme, debele, skupe krave, koja je privezana kako bi privukla grabežljivca«.1 Kako se zvao taj grabežljivac? Adolf Hitler. Ako se narod slomi zbog straha od zračnih napada, s Velikom Britanijom bit će gotovo. »Promet će stati, beskućnici će glasno tražiti pomoć, a gradom će zavladati potpuni kaos«, bojao se jedan britanski general.2 Milijuni građana psihički će se slomiti. Vojska se neće moći boriti jer će morati obuzdavati histeričnu masu ljudi. Churchill je procijenio da bi najmanje tri do četiri milijuna stanovnika Londona pokušalo pobjeći.

Ako je nekoga zanimalo koje nevolje prijete, zapravo je trebao otvoriti samo jednu knjigu, a to je Psychologie des foules. Psihologija masa francuskog autora Gustavea Le Bona, jednog od najutjecajnijih učenjaka svojega doba.

1

Churchill je to izjavio u Donjem domu, 30. srpnja 1934.

2

J. F. C. Fuller, The Reformation of War, Hutchinson & Co. (1923.), str. 150.

13

RUTGER BREGMAN

Hitler je tu knjigu pročitao od prve do zadnje stranice, baš kao i Mussolini, Staljin, Churchill i predsjednik Roosevelt.

Le Bon je detaljno objasnio što se događa u kriznim situacijama. Gotovo istog trena, napisao je, »čovjek se spušta nekoliko prečki na ljestvama civilizacije«.3 Dolazi do panike i nasilja. Na vidjelo izlazi naša prava priroda.

Dana 19. listopada 1939. Hitler je svojim generalima iznio svoj plan. »U određenom trenutku uslijedit će nemilosrdna akcija Luftwaffea.«4 Britanci su se uplašili da je već prekasno. Razmišljalo se o tome da se u zadnji tren iskopa podzemna mreža skloništa u Londonu, ali naposljetku se od tog plana odustalo.

Na kraju ljudi zbog straha više neće izaći van. U zadnji tren izvan grada je osposobljeno nekoliko hitnih psihijatrijskih bolnica koje će primiti prve žrtve.

A onda je počelo.

Dana 7. rujna 1940. La Manche je preletjelo 348 njemačkih bombardera. Bilo je lijepo vrijeme. Puno stanovnika Londona bilo je vani. Pogledali su gore kad su u 16.43 počele zavijati sirene.

Taj dan u povijesti će ostati zapamćen kao Crna subota, a razdoblje nakon toga kao »Blitz«. Samo je na London u devet mjeseci palo više od 80 000 bombi. Razorene su mnoge gradske četvrti. Milijun građevina oštećeno je ili uništeno, a poginulo je više od 40 000 ljudi.

3 G ustave Le Bon, The Crowd. A Study of the Popular Mind, Kitchener (2001.), str. 19., prvi put objavljeno 1896.

4

Richard Overy, »Hitler and Air Strategy«, Journal of Contemporary History (srpanj 1980.), str. 410.

14

LJUDSKI ROD

Kako su reagirali Britanci? Što se dogodilo dok su na milijune ljudi mjesecima padale bombe? U kojoj mjeri su postali histerični, jesu li se pretvorili u zvijeri ili nešto još gore?

Počet ću s izvještajem jednog kanadskog psihijatra.

U listopadu 1940. godine, doktor John MacCurdy vozio se jugoistočnim dijelom Londona. Posjetio je jednu siromašnu četvrt koja je jako stradala u bombardiranju: svakih stotinu metara nalazio se krater ili ruševina. Ako su negdje ljudi trebali biti uspaničeni, onda je to bilo ovdje.

Evo što je ovaj psihijatar zatekao netom nakon što se oglasila sirena za zračnu uzbunu: »Dječaci su se nastavili igrati na pločniku, kupci su se nastavili cjenkati, jedan policajac je s izrazom velike dosade na licu regulirao promet, dok su biciklisti prkosili smrti i prometnim propisima. Koliko sam uspio vidjeti, nitko nije ni pogledao prema nebu.«5 Ako čitate izvještaje o mjesecima zračnih napada na London, naići ćete na mnogobrojne opise nevjerojatne smirenosti koja je obuzela taj grad. Jedan američki novinar razgovarao je s jednim britanskim bračnim parom u njihovoj kuhinji. Dok su se tresli prozori, oni su smireno pijuckali čaj. Novinar ih je pitao ne boje li se. »Ma ne. Kakvu bismo korist imali od straha?«6 5

J.T. MacCurdy, The Structure of Morale, Cambridge University Press (1943.), str. 16.

6

itat iz: Richard Overy, The Bombing War. Europe 1939-1945, Allen Lane C (2013.), str. 185.

15

RUTGER BREGMAN

Sve je ukazivalo na to da Hitler nije računao na tipičan britanski karakter. Suzdržanost. Crni humor. Vlasnici su stavili natpise na ruševine u kojima su nekoć bile njihove trgovine: »Otvoreniji nego inače«. Vlasnik jednog puba je na svoju ruševinu prigodno objesio natpis: »Nemamo prozore, ali piće i raspoloženje nam je odlično. Uđite i uvjerite se.«7 Britanci su zračne napade doživjeli kao kašnjenje vlaka: bilo im je iritantno, ali mogli su živjeti s time. Tijekom bombardiranja vlakovi su i dalje vozili, a ekonomske štete nisu bile velike. U travnju 1941. godine ratna proizvodnja teže je bila pogođena zbog Uskrsnog ponedjeljka, jer su svi imali slobodno, nego zbog zračnih napada.8 Nakon nekoliko tjedana, o njemačkom bombardiranju govorilo se kao o vremenu. »Danas je baš bilo munjevito, zar ne?«9 Jedan američki pisac zabilježio je da »nikome ne postane dosadno tako brzo kao Englezima; većina njih više uopće ni ne traži zaklon.«10 A što je s psihičkim slomom? S milijunima istraumatiziranih žrtava na koje su upozoravali stručnjaci? Nigdje ih nije bilo. Naravno, bilo je tuge i bijesa. Mnogi su žalili za bližnjima koji su poginuli.

Ali psihijatrijske bolnice zjapile su prazne. Štoviše, psihičko se zdravlje mnogih Britanaca poboljšalo. Smanjila se zloupotreba alkohola. Počinjeno je manje samoubojsta7

Angus Calder, The People’s War. Britain 1939-1945, Pimlico (1991.), str.

174.

8 The Bombing War (2013.), str. 160.

9

Robert Mackay, Half the Battle. Civilian Morale in Britain during the Second World War, Manchester University Press (2002.), str. 261.

10 Citat iz: The Bombing War (2013.), str. 145. Početkom 1941. koristilo se samo osam posto skloništa. Pogledajte u: The Bombing War, str. 137.

16

LJUDSKI ROD

va nego u vrijeme mira. Nakon rata mnogi Britanci čak su čeznuli za Blitzom, kada su si svi međusobno pomagali i kad je bilo svejedno jesi li lijevo ili desno orijentiran, siromašan ili bogat.11 »Mnogi aspekti britanskog društva ojačani su Blitzom«, kasnije je napisao jedan britanski povjesničar. »Hitler je bio razočaran.«12 Sve u svemu, u ovom slučaju poznati psiholog masa Gustave Le Bon bio je posve u krivu. Krizna situacija nije iz ljudi izvukla ono najgore. Naprotiv, britanski narod popeo se nekoliko prečki na ljestvama civilizacije. »Hrabrost, humor i susretljivost običnih ljudi,« napisala je jedna američka novinarka u svom dnevniku, »nevjerojatni su s obzirom na ovu noćnu moru.«13 Neočekivani pozitivni učinci njemačkih zračnih napada doveli su do jedne nove vojne rasprave. I Velika Britanija je imala svoju flotu bombardera, a pitanje je bilo sljedeće: kako najbolje iskoristiti tu flotu protiv neprijatelja?

Začudo, stručnjaci iz Royal Air Forcea i dalje su smatrali da se volja naroda može slomiti. Zračnim napadima. Dobro, možda im nije uspjelo kod Britanaca, ali to je bila iznimka. Ni jedan drugi narod na svijetu nije toliko pribran i hrabar. Dakle, stručnjaci su tvrdili da Nijemci neće moći podnijeti ni »četvrtinu« ukupnog 11 Sebastian Junger, Tribe. On Homecoming and Belonging, Twelve (2016.).

12 R ichard Overy, »Civilians on the frontline«, The Observer (6. rujna 2009.).

13 M ollie Panter-Downes, London War Notes 1939-1945, Farrar, Straus and Giroux (1971.), str. 105.

17

RUTGER BREGMAN

broja bombi. Neprijatelju ionako »nedostaje moralne otpornosti.«14 Ti stručnjaci dobili su podršku Churchillova bliskog prijatelja, Fredericka Lindemanna, poznatog i kao lord Cherwell. Na jednom od njegovih malobrojnih portreta vidimo visokog muškarca s polucilindrom, štapom i ledenim pogledom.15 U žustrim raspravama o ratnom zrakoplovstvu, Lindemann nije popuštao. Zračni napadi su učinkoviti.

Baš kao ni Gustav Le Bon, ni on nije imao visoko mišljenje o običnom narodu: ljude je smatrao kukavicama i paničarima.

Kako bi dokazao da je u pravu, Lindemann je poslao tim psihijatara u Birmingham i Hull, dva grada koja su bila teško pogođena zračnim napadima. Psihijatri su u kratkom vremenskom razdoblju razgovarali sa stotinama ljudi koji su izgubili kuću u zračnim napadima.16 Pitali su za najsitnije detalje: od toga »koliko piva je popijeno, do toga koliko je aspirina kupljeno«.17 14 The Bombing War (2013.), str. 264.

15 F redericka Lindemanna su čak i njegovi bliski prijatelji opisivali ovim riječima: »Uvijek je mislio da je u pravu i nikada nije htio priznati da je pogriješio.« »Tuđa mišljenja znao je doživljavati kao osobnu uvredu.« »Ako i nije znao ništa o nekoj temi, to ga nije sprečavalo da o njoj razglaba.« Pogledajte u: »When Does Personality Make a Difference? Lord Cherwell and the Area Bombing of Germany«, International Political Science Review, vol. 10, br 1. (1989.).

16 D vjesto djece trebalo je napisati sastav o onome što su doživjeli. Čitate li danas njihove sastave, iznenadit ćete se koliko su ta djeca bila hrabra. »Bio sam zatrpan krhotinama, krvario sam, ali svejedno sam pomogao u izvlačenju poginulih i ranjenih«, napisao je jedan desetogodišnjak o svojoj razorenoj kući. Pogledajte u: »The Psychology of Children: Twisting the Hull-Birmingham Survey to Influence British Aerial Strategy in World War II«, Psychologie und Geschichte, vol. 7, br. 1 (1995.).

17 Citat iz: Brenda Swann i Francis Aprahamian (ur.), J.D. Bernal. A Life in 18

LJUDSKI ROD

Nekoliko mjeseci kasnije, Lindemann je dobio završni izvještaj. Zaključak je bio otisnut velikim slovima na naslovnoj stranici: »nema dokaza o slabljenju morala.«18 I što je učinio Lindemann? Zanemario je taj zaključak.

Već je odlučio da su zračni napadi učinkoviti i nije ga se više dalo odgovoriti.

Lindemann je potom napisao jedan dopis koji je završio na Churchillovu stolu: »Istraživanja pokazuju da uništenje kuće jako štetno djeluje na moral. Izgleda da ljudima to teže pada od gubitka prijatelja, pa čak i obitelji. […] Mi možemo nanijeti još deset puta veću štetu u pedeset osam najvažnijih njemačkih gradova. Gotovo da nema sumnje da će to slomiti volju naroda.«19 Tako je okončana rasprava o učinkovitosti zračnih napada. »Smrdjelo je na lov na vještice«, kasnije će napisati jedan povjesničar.20 Odgovorni znanstvenici koji su se Science and Politics, Verso (1999.), str. 176.

18 Solly Zuckerman, From Apes to Warlords. An Autobiography, 1904-1946, HarperCollins Publishers Ltd (1988.), str. 405. Ova knjiga prvi put je objavljena 1978. godine, kada je Zuckerman priložio naslovnu stranicu izvještaja o Hullu. Tako je zapravo prekršio zabranu objavljivanja informacija koja je bila na snazi do 2020.

19 C itat iz: Charles Webster i Noble Frankland, The Strategic Air Offensive Against Germany 1935-1945, HMSO (1961.), str. 332.

20 C .P. Snow, »Whether We Live or Die«, Life Magazine (3. veljače 1961.), str. 98.

19

RUTGER BREGMAN

protivili bombardiranju njemačkog naroda, proglašeni su kukavicama. Izdajicama.

Fanatičari su se složili: s Njemačkom se treba još žešće obračunati. Churchill je dao zeleno svjetlo, nakon čega je nad Njemačkom nastao pravi pakao. Na kraju je u zračnim napadima poginulo deset puta više ljudi nego tijekom Blitza. U Dresdenu je u jednoj noći poginulo više muškaraca, žena i djece nego u Londonu tijekom cijelog rata.

Više od polovine njemačkih gradova je uništeno, a ta zemlja pretvorila se u jednu veliku, tinjajuću ruševinu.

Pritom je ratno zrakoplovstvo Saveznika bombardiralo tek mali broj strateških ciljeva, kao što su tvornice i mostovi. Do zadnjih dana rata Churchill je bio uvjeren da je, kad je riječ o slamanju njemačkog morala, najbolji način bacati bombe na civile. U siječnju 1944. godine dobio je još jedan dopis od Kraljevskih zračnih snaga: »Što više bombi bacimo, to će učinak biti bolji.« Premijer je tu rečenicu potcrtao svojom poznatom crvenom olovkom.21 No, što se zapravo događalo u Njemačkoj?

Opet ću početi s izvještajem jednog uglednog psihijatra. Dr. Friedrich Panse je u razdoblju od svibnja do srpnja 1945. razgovarao s gotovo stotinu Nijemaca koji su ostali bez kuća. »Nakon toga sam pucao od energije i zapalio sam cigaru«, rekao je jedan od njih. Ozračje nakon napada bilo je »kao nakon dobivenog rata«, primijetio je drugi.22 21 The Bombing War (2013.), str. 356.

22 C itat iz: Jorg Friedrich, The Fire. The Bombing of Germany 1940-1945, Columbia University Press (2006.), str. 438.

20

LJUDSKI ROD

O masovnoj panici nije bilo ni govora. Građani koji su prvi put doživjeli zračni napad međusobno su si pomagali. »Susjedi su bili nevjerojatno spremni pomoći«, zabilježio je Panse. »S obzirom na ozbiljnost i trajanje psihičke napetosti, građani su bili iznimno uravnoteženi i disciplinirani.«23 Sličan zaključak proizlazi iz izvještaja Sicherheitsdiensta, obavještajne službe koja je pomno pratila svoj narod.

Nakon bombardiranja ljudi su si međusobno pomagali.

Stradale su izvlačili iz ruševina, gasili su požare. Članovi Hitlerjugenda aktivno su pomagali ranjenima i onima koji su ostali bez krova nad glavom. Jedan trgovac je u šali stavio natpis na svoju trgovinu: »ovdje se prodaje katastrofalni maslac!«24 (Dobro, britanski humor bio je bolji.)

Ubrzo nakon kapitulacije Njemačke u svibnju 1945. godine, saveznički tim ekonomista posjetio je poraženu zemlju. Od američkog Ministarstva obrane dobili su zadatak da istraže učinak zračnih napada. Glavno je pitanje bilo: treba li vojska češće upotrebljavati tu ratnu taktiku?

Znanstvenici nisu imali dlake na jeziku: zračni napadi bili su fijasko. Njemačka ratna privreda je zapravo još i ojačala, zbog čega se trajanje rata produljilo. Između 1940. i 1944. proizvodnja njemačkih tenkova povećala se za devet, a proizvodnja borbenih aviona za četrnaest puta.

Tim britanskih ekonomista došao je do istog zaključ25 ka. U dvadeset jednom uništenom gradu u kojima su 23 Citat iz: Friedrich Panse, Angst und Schreck, Thieme (1952.), str. 12.

24 The Fire (2006.), str. 418-420.

25 Britanski izvještaj objavljen je tek pedeset godina kasnije. Pogledajte u: 21

RUTGER BREGMAN

istraživali, proizvodnja je rasla brže nego u kontrolnoj skupini od četrnaest gradova koji nisu bili bombardirani. »Počeli smo shvaćati,« napisao je jedan američki ekonomist, »da smo naišli na jednu od najvećih pogrešnih procjena u ratu, ako ne i na najveću.«26 Najviše me fascinira to što su svi napravili istu pogrešku.

Hitler i Churchill, Roosevelt i Lindemann – svi su dijelili mišljenje Gustavea Le Bona, psihologa koji je tvrdio da je naša civilizacija vrlo krhka. Bili su uvjereni da će ju zračni napadi razoriti. Ali što su više bombardirali, to je ona postajala jača. Prevarili su se u svojoj procjeni.

Ali taj zaključak baš nije dopirao do vojnih stručnjaka. Dvadeset pet godina kasnije, Amerikanci su bacili na Vijetnam tri puta više bombi nego što je bačeno na NjeSebastian Cox (ur.), The Strategic Air War Against Germany, 1939-1945.

The Official Report of the British Bombing Survey Unit, Routledge (1998.).

26 J ohn Kenneth Galbraith, A Life in Our Times, Ballantine Books (1981.), str. 206. Naravno, najvažnije pitanje je: što bi bilo da su Saveznici uložili manje u ratno zrakoplovstvo, a više u mornaricu i kopnenu vojsku? Nakon rata, dobitnik Nobelove nagrade Patrick Blackett došao je do zaključka da bi u tom slučaju rat završio šest do dvanaest mjeseci ranije. Nijemci su došli do istog zaključka. Albert Speer, ministar naoružanja i ratne proizvodnje, rekao je da su ga najviše brinuli napadi na njemačku infrastrukturu. Hermann Göring (vrhovni zapovjednik Luftwaffea) najviše se pak brinuo oko bombardiranja naftnih rafinerija. »Bez goriva nitko ne može voditi rat.« U jesen 1944. godine Njemačka je bila pri kraju sa zalihama nafte. Tenkovi su stali, avioni su ostali u hangarima, a artiljerija se prevozila konjima. Ali Britanci su svejedno nastavili bombardirati njemačke civile. U zadnjem tromjesečju 1944. godine 53 posto bombardera letjelo je prema gradovima, a samo 14 posto prema rafinerijama. Britanci su tada već prestali koristiti zapaljive bombe, znajući da se više nema što zapaliti. Njemačka je u međuvremenu nastavila s proizvodnjom nafte.

Pogledajte u: Max Hastings, Bomber Command, Michael Joseph (1979.), str. 327-334.

22

LJUDSKI ROD

mačku tijekom Drugog svjetskog rata.27 Što je bio još veći promašaj. Čak i kad su dokazi očiti, mi se pravimo ludi. I dan-danas mnogi Britanci smatraju da je njihova otpornost tijekom Blitza nešto tipično britansko.

Ali to nije tipično britansko. To je tipično za sve ljude.

27 E dward Miguel i Gerard Roland, »The Long Run Impact of Bombing Vietnam«, Journal of Development Economics, vol. 96, br. 1 (2011.), str. 2.

23

Rutger Bregman LJUDSKI ROD

Nakladnik Naklada LJEVAK Za nakladnika IVANA LJEVAK LEBEDA Lektura i korektura IVANA MIROŠEVIĆ Oblikovanje naslovnice LUCIJA GUDEK, Ram Grafička priprema GRAFIJA, Zagreb Tisak FEROPROMS, Zagreb

www.ljevak.hr