Dita Zipfel: Kako mi je ludilo objasnilo svijet - ulomak

Dita Zipfel · Rán Flygenring

Kako mi je ludilo objasnilo svijet

Naslov izvornika

Dita Zipfel Wie der Wahnsinn mir die Welt erklärte © 2019 Carl Hanser Verlag GmbH & Co. KG, München © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2022.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.

„Pih, djevojčica!” Muškarac zatvori vrata koja je bio samo odškrinuo.

„Što ste rekli? Oprostite, ali. Halo?” Pozvonim još jedanput, uopće ne prestajem zvoniti, nervozan ritam, oštro probadanje u slušnom kanalu.

„Odlazi, djevojčice!” vikne muškarac iznutra.

„Došla sam zbog vašeg oglasa.”

„Djevojčice ne dolaze u obzir!”

„Ali to nije pisalo u oglasu.”

Nema reakcije. Samo koraci koji se udaljavaju od vrata. Gdje je tip sad zapeo? Dečko ili cura, kakve to ima veze sa šetanjem prokletog psa? Osim toga, sad sam ovdje, pla tila sam 2 eura i 10 za autobusnu kartu i neopisivo mi se ne da dostavljati novine. Da se nisam pješice probila do stotog kata, možda bih čak i otišla. Dobro, on ne može znati da imam problema s dizalima, ali to je razlog zašto mi je prst sada ponovno zalijepljen za zvono.

Iza špijunke se nakratko sve zatamni. Muškarac gleda kroz nju.

„Gospodine, khm”, još jednom na brzinu zaškiljim prema pločici, „Klinge, eh, ja sam Lucie Schmurrer i…” Zvonjenje mi je nekako išlo lakše.

Vrata se unatoč tome otvore.

„Ha,

„To!

„Smoothie. Za van, da tako kažem, napravim si nekad jedan za po putu, a dok čovjek dođe dovde, to stvarno pri lično traje. Petnaest stanica busom od mene. Ne stanuje te baš u centru, gospodine Klinge.” Nasmijem se. Zašto se smijem? Ništa nije smiješno. Nitko osim mene se ne smije.

Odjednom se začuje:

Svuššš

Ili nekako slično. U svakom slučaju neki zvuk, brz. Zgrabio je moju bočicu. Vidjela sam mu samo ruku. Tu ruku koja je sunula kroz odškrinuta vrata poput ža bljeg jezika koji se zalijepio za moju bočicu i ponovno nestao u ždrijelu vrata.

I makar je bilo samo kratko, sigurna sam: još nika da nisam vidjela takvu šaketinu. Ruka koja može tiještiti

„Što to!”

što?”

Što to?”

sok iz jabuka i bez osobite muke istovremeno zadaviti dva divlja zeca. Na tren si dodirnem vrat.

Iza vrata se čuje srkanje. Ono srkanje kad vučeš posljednje ostatke kroz slamku. Zatim na tren zavlada tišina. „Ulazi”, začuje se gunđanje iznutra.

Vrata se otvore i ja ga pogledam. Tanak, vrlo uspravan, star, zelen muškarac bez cipela. Bosonogi djedica u uniformi za outdoor aktivnosti. Gledam ga, obrve mi se skupe, pomislim: je l’ se ovaj kostimirao ili je samo overdressed? Žrtva reklame koja misli da joj treba sve što joj se nudi? Osim cipela? Jedan od onih koji ne idu proše tati psa bez GPS-a? Kao što neki ljudi misle da ne mogu trčati ako nisu svezali mobitel oko ruke i tri male boce vode oko trbuha, ako na nogama nemaju najnovije cipele s full suspenzijom, a na sebi majicu i donji dio koji savr šeno transportiraju znoj s tijela i čije su boje usklađene? Pa onda uspiju otrčati jedan krug po parku. Gospodin Klinge na sebi ima prsluk, hlače i košulju u različitim tonovima zelene i sa sveukupno otprilike pedeset džepova, koji svi nekako izgledaju kao da su puni. Prestilizirani šumar koji živi u neboderu. Posvuda po njemu su karabineri, kaciga i uredno smotano uže vise mu o pojasu kao da će se u idućem trenu po užetu spu stiti s najvišega kata. Iskreno rečeno, onako čisto fizički, mislim da bi čak i mogao. Iako je naboran, izgleda kao da je u ekstremno dobroj formi. Kao često nošena tenisica. Tijelo koje je život oblikovao u savršen alat. „Hoćeš li sad ući ili ne, djevojčice?”

Našla sam je jučer, svoju zlatnu kartu za bolji ži vot. Bila je od kartona i visjela je na mjestu za male oglase u supermarketu.

Uzela sam je, to je, na kraju krajeva, moja karta. Dva deset eura na sat! DVADESET! Vodit ću tog psa u takvu šetnju, gladit ću ga po glavi – koliko god ružan bio – hodat ću s njim po kvartu dok mu se ne zavrti, nositi za njim njegova govna u malim crnim vrećicama i čekati pored njega dok piša po grmu. Pozdravljat ću druge še tače pasa kao da smo članovi istog tajnog kluba, prkosit ću vjetru i suncu, zadržavat ću ga kad bude htio naskočiti na druge pse ili proždrijeti malu djecu. Radit ću sve, što se mene tiče, i triput dnevno. Ovaj pas je moj spas, već sam izračunala: 1 karta do Berlina bez popusta

Recimo da mi trebaju četiri tjedna dok nađem neko ga tko će na puno radno vrijeme zaposliti maloljetnicu, onda račun izgleda ovako:

= 435,50 € (AKO STVARNO SAMO JEDANPUT ODEM U KINO) 437,59 € : 20 € = 21, 875, DAKLE 22 SATA ŠETANJA PSA. 22 SATA : 3 SATA = 7,33333333 ITD., ITD., ITD.

Koliko se dugo maksimalno dnevno može šetati psa? Recimo tri sata? Što znači: za tjedan dana ću se iseliti! Sedam i pol dana. Sedam i pol dana Michija. Sedam i pol dana suhe vrućine u stanu, sedam i pol dana čajnih ceremonija koje traju satima, sedam i pol dana rečeni ca kao što je: „Zvuk tvoje duše danas je nekako crvenka sto-plav.” A nakon toga život s dvama najdražim slovima b. Bernie i Berlinom.

Vjerojatno ću biti neka mješavina biologinje i an tropologinje. Mislim da s tom kombinacijom imam dobre šanse jednoga dana razumjeti ljude. Vjež bam. Trenutni istraživački projekti:

SUBJEKT 1: MAMA

46 godina medicinska sestra trudi se stvarno se trudi OSJEĆAJI SU JOJ ZBRKANI

DOSADAŠNJE SPOZNAJE:

Bira muškarce prema sljedećim kriterijima:

NEMA VLASTITI STAN = mora se ODMAH useliti k nama

U TEŠKOJ JE ŽIVOTNOJ SITUACIJI = treba mu što više suosjećanja

IMA JAKU POTREBU ZA RAZGOVOROM = potpuno ga jenemoguće ignorirati

SUBJEKT 2: MICHI

nježan glas duga kosa omiljena glazba: kitovi koji na Panovoj fruli imitiraju gregorijanske napjeve redovnika dob: nejasno (otprilike je star kao mama) porijeklo: tečaj joge

DOSADAŠNJE SPOZNAJE: Odgovara maminim kriterijima 150 %. On smatrada je pun razumijevanja, osjećajan, obziran. ALI SVAKI DAN DOKAZUJE SUPROTNO.

SUBJEKT 3: JANNI

11 godina brat

DOSADAŠNJE SPOZNAJE: Komplicirano JE. Trenutno mi je malo ispao iz kadra. Jedva da se ikad vidimo.

Moj problem: Michi. U kombinaciji s mamom, koja kaže: „Jannijeva soba je najveća. Svatko od vas može imati

svoj kutak. Jednostavno se udobno smjestite i lijepo uži vajte zajedno, može?”

Pa nego što, ja, djevojka od skoro trinaest godina, samo što nisam odrasla, prolaze mi posljednje godine pod majčinom paskom, prva velika ljubav je nadohvat ruke, grudi još nisu, ali ni to više ne može dugo trajati – zašto bi ne kome poput mene trebala vlastita soba? Ma nikakav problem, naravno da ću se useliti k mlađem bratu, kojega, doduše, volim, ali koji je nedavno počeo vonjati i sve je dosadniji. Sa zadovoljstvom, nema na čemu, moraš me samo zamoliti i vrlo rado ću napraviti mjesta za Michija. „Molim te, Lucie, okej? Treba mu mjesto na kojemu može neometano raditi, razumiješ?”

Kada roditelji nešto zamole djecu, onda to ionako zvu či kao loša šala. Apsolutno ne treba shvatiti ozbiljno. Mo gli bi jednako tako reći: „Nemaš izbora, dijete, poslušaj ili umri.” Ali kad nas zamole, to zvuči mnogo ljubaznije. Michi je sad skoro stalno ovdje. S pjesmicom na usna ma, osmješčićem na licu, šaličicom zelenog čaja u ruci. Otkad je mama s njim, stan se stalno grije na 30 stupnjeva (vonja li Janni zato?) i, dok smo mi svi crveni u licu i ostajemo bez zraka, Michi trčkara uokolo u pletenoj vesti s norveškim uzorkom i vrećastim hlačama pod kojima ima minimalno tri sloja skijaškog rublja. To totalno ima smisla, kaže on, jer, kao prvo: „Vuna totalno dobro regulira temperaturu i nikad nije pretopla.” I kao drugo: „Topli na je ljubav, a ljubav treba moći podnijeti.” Bljak.

Zato sam sada ovdje. Pred ovim vratima. I narav no da znam što je noćna mora svih roditelja: dje vojka ulazi u stan nepoznatog muškarca i nitko ne zna za to. Ali ja znam što je mnogo opasnije od nepoznatog muškarca. Michi. Mislim, statistički gledano. Novi majčin dečko najopasniji je muškarac za djevojku poput mene, uvijek je govorila Bernie. A budući da bih njega u nuždi mogla prebaciti preko ramena običnim zahvatom poluge, onda me ni sada nije strah. Bilježim:

SUBJEKT ISTRAŽIVANJA BROJ 4: GOSPODIN KLINGE

Dob nepoznata (vjerojatno star)

Kondicija vrlo dobra (vjerojatno zbog psa)

Omiljena boja zelena (vjerojatno stalni kupac u trgovini outdoor odjećom i opremom)

Što sam dosad spoznala:

• Ima nešto protiv djevojčica.

Daljnje činjenice koje upućuju na to da mu fali pokoja daska u glavi:

• beskrajno neljubazan

• prerušen bez razloga

Briga me. Zakoračim u stan pogledavši pritom u mo bitel. 15:04. Vrijeme teče. Novac također.

„Zovem se Lucie, Lucie Schmurrer. I znate, oduvijek sam htjela imati psa”, lažem obraćajući se hodniku. „Mislim, znam da je to, naravno, vaš pas, ali majka mi je rekla da ću, ako dobro obavim posao kod vas, ako preuz mem odgovornost i to, i ja možda moći dobiti svojeg.”

Nemam pojma koliko je ljudi vidjelo oglas prije nego što sam ga uzela, ali važan je prvi dojam i sigurno je si gurno. Pretvaram se da sam curica koja voli pse, tako ću dobiti posao.

Gospodin Klinge ne odgovara dok ja izuvam cipele, stoga jednostavno nastavim.

„Mislim, ja volim sve pse. Velike pse, male pse, pse s mnogo dlake i one s onim tvrdim čekinjama.” Kad bi mi barem pala na pamet još koja riječ iz psećeg vokabulara.

„Psi su taaako slatki. A kako se uopće zove taj vaš mali nestaško?”

Hodnik je kratak i mračan, šumar je nestao.

„Gospodine Klinge?” viknem. „Jeste tu? Ući ću sada.”

Na trenutak zamislim kako zeleni čovjek stoji gol iza idućih vrata ili – još gore – obučen, ali na napetom po vodcu drži neman iskešenih zuba. Zbog toga možda ta oprema! Kaciga, uže i pseći keksići za uspavljivanje u džepovima ako borilačko pseto opet prolupa i podivlja. Uh, sranje, sad kopčam, zato tih sasvim pretjeranih 20 eura na sat jer trebaš završiti trogodišnje školovanje da ti

uspije ovladati takvom zvijeri! Kad malo bolje razmislim: svaki normalan pas dosad bi mi već odavno poželio do brodošlicu mahanjem repa i napadno me ponjuškao po stražnjici dok odvezujem tenisice.

Podignem nos. Ne osjećam miris rotvajlerove sline ni ovčarova prdca. Osjećam samo miris prašine i stare kami lice. Ipak, u mozgu isprobavam bijeg: obuti cipele, kroz ulazna vrata, niza stepenice, van iz zgrade, vani je sunčano, olakšanje, ali to znači i da nema psa = nema novca = nema Bernie. Ali zato ima Michija. Forever. Nemoguće. Uđem u sobu na kraju hodnika. Lijevo u kutu su vrata. S desna se odjednom pojavi ona ruka brza kao žablji jezik i pruži mi komad papira – žućkastog, izgužvanog. Nekako je sve ovdje pretjerano staro. Ne samo ovaj lik.

„Piši.”

Bočica tinte i pero.

„Puuuuh. Ne mislite valjda –”

„Počni!”

„Okej, okej, evo, idem.”

„Kuharica za ubojice!” Klinge ispisuje riječi velikim zaobljenim slovima iznad naših glava. Kažiprst mu izgle da kao prskalica i riječi kao da su zaista na trenutak za svijetlile u zraku.

Ubojice. Imala sam, dakle, pravo, životinja je neman. Ili je on neman? Namjerava li me u idućem trenutku protjerati kroz stroj za mljevenje mesa?

Klinge se navio. „Dvije kile rujčica. 250 grama lika, jedna žlica –”

„Molim? Gdje je pas?”

Gospodin Klinge zatvori oči, onako kako to ljudi ponekad čine kada svojem sugovorniku žele pokazati da ga otvorenih očiju trenutno ne mogu podnijeti. Triput du boko udahne i izdahne, kao da sam od nas dvoje ja ta koja nije baš sasvim svoja.

Ovaj čovjek nije normalan. Ovaj stan nije normalan. Ovdje nema ničega što se obično može naći u svakom stanu. Nema sofe, stola, stolica, polica za knjige, ormara za odjeću. Baš čudno kako većina stanova izgleda isto i kako je čovjeku odmah sumnjivo ako je neki stan onda ipak drukčiji.

„Gdje vam je pas?” upitam još jedanput.

„Mrtav. Piši –”

„Mrtav? Vaš pas je mrtav? Ali ja sam došla jer… oglas!”

„Pas, pas! Zaboravi psa, djevojčice! Ne znaš pisati ili?”

„Znam, ali –”

„Dobro. Promjena zadatka: ja diktiram, ti pišeš. Svaku riječ! I: nikome ni riječi! Ova situacija je top-secret! Ima ljudi koji bi te, a da ne trepnu trepavicom, izvrnuli nao pako samo da dođu do mene! I ne mislim u prenesenom smislu! Moj mozak je od zlata, moje znanje sere dukate, svi žele Klingea, nitko ga ne može dobiti! Jesi razumjela, djevojčice?”

„Iskreno, ne baš sasvim.”

SVUŠŠŠ, istrgne mi alatke za pisanje iz ruku i odju ri u hodnik. „Znao sam! Spora u glavi, meka u bicepsu! Potpuno beskorisna! Potpuno! Van! Otpuštena si, djevojčice!”

„Što? Ne!” Pojurim za njim. „Ne može, treba mi taj posao. Razumjela sam. Vi diktirate, ja pišem. Nema psa, nema problema!”

Klinge stoji na otvorenim vratima stana, spreman izgurati me.

„Dajte mi to.” Istrgnem mu papir iz ruke, glavom mi proleti: k vragu, preodvažno, i napišem: 2 kg rajčica, 250 g luka. Nakratko odignem pero i ozbiljno kimnem prema gospodinu Klingeu. Njegovim licem preleti zadovoljan osmijeh. Nijemo kimne. Zatim zatvori vrata za sobom i vrati se u sobu, koja bi u normalnom stanu bila dnevna soba. Puh.

A u sobi: brda lonaca i tava naslaganih sve do stropa, u sredini sobe više kuhala za kampiranje i plinskih boca, a na zidovima predimenzionirane grabilice, suhi buketi cvijeća i smežurano lišće – možda začini. Pored lonaca i tava naslagane su nepregledne količine staklenki svih veličina i oblika. U njima je zimnica. Mutne tekućine i gusti cušpajzi, kompoti, juhe – sve u količinama koje bi ovog starca bosih stopala prehranile godinama. Najčudnije su one staklenke u kojima pliva samo po jedan jedini komad povrća, kao mozak u formaldehidu. Malene staklenke s po jednom rajčicom. Jednim komadom… ra

barbare? Jednim krumpirom. U jednoj je sićušna zelena kuglica – zrno graška? U pozadini su divovski prozori s pogledom na grad, u stražnjem kutu su vrata – iza kojih sad već mogu svašta zamisliti. Skriveni ulaz u mrežu taj nih prolaza ispod grada? Velika prostorija puna zlata i di jamanata? Stijena za penjanje? Ili još više zaliha povrća? „Što je sve ovo?” Posegnem za malom staklenkom s graškom.

„PRSTE K SEBI!” drekne Klinge s boka, a toranj na kojemu stoji staklenka s graškom prijeteći se zaljulja. Ali prije svega: kako se tako brzo stvorio pokraj mene? Osje ćam u uhu njegov dah dok govori, minimalno sam okre nula nos u njegovu smjeru. Kamen. A onda i on nakratko ponjuši.

„Ej –”

„Pravilo broj – gdje smo ono stali? Nema veze. Pravilo: prste k sebi! Ne diraj ništa. Nemaš nikakvog pojma o tome što se sve nalazi pred tobom, djevojčice. Te sile, te… ah, zaboravi. Vi djeca s tim svojim sićušnim dječjim životima. Spotičete se po svijetu na tim kratkim debelim stu pastim nogama i želite sve dodirnuti. Ali ne ovdje! Nema toga kod Klingea! Ovdje se gleda očima, a ne malim šeprtljavim ručicama, sve jasno do sada? Ovdje treba otvoriti ušesa i zapisati svaku riječ. Razumiješ li to, uši jedna?”

Kimnem. Je li me on to upravo ponjušio?

Nekako mi je drag. Sve je neka drama. Tisuću puta bolje od raznošenja novina. A možda čak i bolje od šetanja pasa. Samo što me ne zove Lucie. Djevojčica. Pfft, kao

da je moja vagina važnija od mojeg imena. Argh, vagina. Kakva riječ.

„Piši, dakle, djevojčice! Za to si plaćena. Četiri-pet šaka svježeg prrraška.”

„Graška?”

„Pa rekao sam.” Bilježim:

GHOULACAMOLE

kada vam je dosadno4-5 punih šaka svježeg graška maslinovo ulje papar

sol sok od ½ limuna

½ češnja češnjaka 3-4 oraha Sve sastojke ubaciti u mikser i dodati nekoliko listova bosiljka, korijandra ili peršina. Izmiksati. Gotovo.

Ovo hrskavo GHOULOVO OKO izaziva CUNAMI, a ne VALOVE.

Nakratko odložim pero. Prrašak. Muslinovo ulje. Lumin. Što nije u redu s ovim tipom?

„A zašto –”

„Dva eura ako držiš jezik za zubima!”

„Po satu?”

„Ako baš hoćeš, pohlepni žoharu! A sada nastavi.”

RAJČICE izrezati na komadiće i odstraniti peteljku. LUK oguliti i sitno nasjeckati, zatim sve sastojke staviti u jedan veliki lonac i kuhati na slaboj vatri 45 minuta bez poklopca. U međuvremenu: napućiti usne, vježbati treptanje i između toga svako toliko promiješati.

Masu koja je preostala nakon 45 minuta kuhanja procijedi kroz gusto cjedilo i ono što je dolje izašlo vrati u lonac.

Neka se zatim još jednom kuha bez poklopca sve dok nije gusto koliko želiš. Ulij u boce koje su isprane kipućom vodom – gotovo. U ovome je sva SNAGA veliki OSJEĆAJ u ZMAJSKOM SRCU.

„Jesi sve?”

„Jesam, sve je zapisano.”

„Od riječi do riječi?”

„Da. Onako kako ste mi diktirali.”

Znači bez pogrešno izgovorenih riječi.

„Dobro. Stvar je naime u ovome: ako se ne držiš recepta od riječi do riječi, od ovoga će ti početi smrdjeti uši, probadat će te u listu ili ćeš dobiti herpes.”

Polako kimnem. OK. Herpes od graška.

„Kuharica, dakle. Super! Obožavam kuhati”, kažem. Nema reakcije. Dvadeset i jedan, dvadeset i dva, dva deset i –

„Ua-ha-ha-ha-ha-ha-haaaaa! Kuharica! Kako smiješno! Pa ti uopće nemaš pojma, djevojčice! Ja zapisujem, ja ar hiviram, ja kujem ključ za vrata prema gluposti, otpirač za knjigu sa sedam pečata! Ovo će biti manifest mogućnosti!” kaže Klinge, ne, ne kaže – urla. „Kuharica – pffft.”

„Ha, gluposti? Mislite blesavoće? Pa tko uopće želi imati ključ za vrata prema gluposti?”

Klinge pljesne ručerdama točno pred mojim očima i otpuhne kroz nos. „A tko ne?”

„Pa, mislim, glupost, kome to treba. A ako postoje vrata –”

„Da zaključaš za sobom, naravno! Glupost je unutra, vrata se zatvore, ti ostaneš vani!”

Moram priznati da ovo skoro pa ima smisla. Premda se ne mogu riješiti osjećaja da imam posla s pravim prav catim psihićem.

„Idi kući, djevojčice, umoran sam.”

Bacim pogled na sat. 16 sati i 17 minuta. Pa tek je proš lo sat vremena!

„Dakle, ono što bi me još zanimalo, a sigurno i čitate lje, jest –”

„Čitateljicu.”

„Eh, da, mislim, čitateljice i čitatelje –”

SVUŠŠŠ, Klinge je odjednom ispred mene, nos mu do diruje moj, njegov me pogled probada, šarenice mu izgledaju kao da su u plamenu. Brzo trepnem. Kako to radi?

„Djevojčice, ova knjiga imat će najviše jednu čitatelji cu, je li jasno? A sada van. Sutra ponovno dođi, nije nam ostalo mnogo vremena.” Zgrabi me za rame, okrene prema hodniku i počne gurati.

„I što sam još htjela pitati, dakle, ovo s ljubavnim na pitkom –”

„Jezik za zube, ne tiče te se – kako se uopće zoveš?”

Pa naravno, nisam rekla tri puta dosad.

„Lucie. Schmurrer.”

Klinge ustukne, zabulji se kao da sam ga uvrijedila ne kim jako lošim vicem.

„To mi je ime. Tako se zovem.”

„TSSSS! To nije tvoje ime, djevojčice. Pa daj se pogledaj!” „Ha? Naravno da je!”

„Apsolutno nije. I samo povuci vrata za sobom.” Okrene se i ode.

Vani opipam rame. Mjesto na kojem me je dodirnuo, da me gurne kroz vrata, jako je toplo.

Psst! Sve recepte u ovoj knjizi možeš isprobati!

Biblioteka SMS

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nada Brnardić

Lektura i korektura Bonislav Kamenjašević Ilustracije Rán Flygenring

Prijelom i grafičko oblikovanje Marija Friščić Tisak Feroproms

ISBN 978-953-355-595-9

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001144043.