Lidija Bajuk, Međimurska popevka

Lidija Bajuk MeđimuRska popevka

BIBLIOTHECA ACADEMICA Lidija Bajuk MeđimuRska popevka ©Lidija Bajuk i Naklada Ljevak d. o. o., Zagreb, 2020.

Nakladnik Naklada Ljevak, d.o.o.

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nives Tomašević

Recenzenti prof. dr. sc. Stipe Botica doc. dr. sc. Hrvoje Mesić prof. dr. sc. Tvrtko Zebec

Lidija Bajuk

MeđimuRska popevka

Zagreb, studeni 2020.

Međimorje, kinč horvatske zemljice…

SA D R Ž A J

7

9 12

Teorijski okvir

Tema i izvori istraživanja Metodološki okvir

15 Prirodna obilježja međimurja 15 Geografska određenost i reljef 19 Klima 20 Biljni i životinjski svijet

23 Povijesno međimurje

24 Neolitičko i eneolitičko arheološko nasljeđe 25 Predantičko i antičko arheološko naslijeđe 27 Srednji vijek 29 Horonim 31 Teritorij Međimurja, Pomurja i Prekmurja u srednjem vijeku 33 Plemićka obitelj Zrinski 36 Novovjeka povijest 40 Suvremena povijest 43 Teritorij međimurja, pomurja i prekmurja u novom vijeku i u suvremeno doba

47 Izabrana tradicijska kultura međimurja 48 Međimurski govori kajkavskog jezika i pismenost 52 Selo, hiža 56 Seoska porodična zadruga 60 Tradicijska oprava 62 Tradicijska jela 64 Vjera 67 Profano i sakralno materijalno naslijeđe 69 Proštenja, hodočašća, prošteništa

73

Međimurska popevka

75 Napjevi 77 Pjesničko–glazbena susretanja i prožimanja 151 Pjevano–plesni oblici 5

Lidija Bajuk

167 Glazbala i glazbeni sastavi 171 Tradicijski običaji i običajni napjevi 238 Dječje brojilice i pjesmice 240 Javni život međimurske popevke 275 Međimurska popevka u izobrazbi i u muzejskim zbirkama 284 Međimurska popevka u primjeni 316 Autorska međimurska popevka i izabrani primjeri 328 Međimurska popevka kao nematerijalno kulturno dobro i reprezentativna

kulturna baština čovječanstva

333 Literatura i drugi izvori 335 Literatura 351 Međumrežne stranice 352 Zvučno gradivo 353 Rukopisi 354 Kazivači 355 Fotografije

365 Prilozi

366 Izabrano gradivo o Međimurju, Pomurju i Prekmurju 19. i 20. stoljeća 378 Kazalo imena, važnijih pojmova i napjeva 389 Životopis autorice

6

Međimurska popevka

T EO R I J SKI OKVI R

7

Lidija Bajuk

Etnomuzikolog Vinko Žganec s kazivačicom Jelom Fabec i njezinom obitelji u Donjoj Dubravi, 1967. (preuzeto iz: »Međimurski kalendar 1969«, 135)

8

Međimurska popevka

TEMA I IZVORI ISTRAŽIVANJA

P

riroda i kultura neraskidivo su povezane. Smještajući i reinterpretirajući uočene pojavnosti u poznati krajobraz, tradicijski pjevač slavi život unatoč tegobnosti življenja. Podredivši sebi neživi i živi svijet izabiranjem, označavanjem, ograđivanjem, poticanjem, kontroliranjem, iskorištavanjem i interpretiranjem, on teži poosobljavanju prirodnoga i kultiviranoga, duhovnoga i intimnoga. U višestoljetnom razdoblju bespismenosti, kolektivno i pojedinačno pamti usmenom predajom. Kad svoje misli naoko sklanja pod brezin list ili ptičje krilo, s prirodom komunicira demijurški. Nezaštićen, osjetljiv i zabrinut nad svojom sudbinom, istodobno misaon i prilagodljiv, svakodnevno zaogrće svetim. Zamišljajući i izmišljajući, ponavljajući i oponašajući, pamteći i zaboravljajući, nadomještajući i rekombinirajući, dalek i teško pojmljiv makrokozam odzrcaljuje shvatljivijim mikrokozmom. Prirodu propitkuje, da bi ju preradio kulturom. Raščinja kultivirano, da bi se vratio iskonu. Njemušto– pjesnički sveti tekst pamti melodijom. Melodiju varira samopjevom i prožima mnogoglasjem. Stoga je međimurska tradicijska pjesmarica riznica podataka o odnosu povijesnog čovjeka — uronjena u porodične, ekonomske i društveno–političke kontekste — prema prirodi, samome sebi, drugima.

Na zajedničku povijesnu određenost Međimurja, Pomurja i Prekmurja1 upućuju povijesni dokumenti, jezik, obredno–običajne prakse, usmena književnost i tradicijski napjevi. Među zabilježenim međimurskim, pomurskim i prekmurskim tradicijskim pjesmama znatno su zastupljene stare ophodne, svadbene, radne i dječje pjesme, također i pjesme za koje nema podataka o vremenu, mjestu i načinu izvedbe, no za koje se misli da su prethodile drugima.2 Zabilježene su u brojnim publikacijama i rukopisnoj građi i tek djelomice stručno–znanstveno raščlanjene. Budući da se pisana i usmena književnost međusobno prožimaju od vremena njihova supostojanja, dio novijih zapisa tradicijskih napjeva usporediv je s pojedinim pjesmama iz kajkavskoga liturgijskog pjesništva od 15. do 18. st., a dijelom i iz zapisa s drugih hrvatskih, južno-

Zbog djelovanja unitarističkoga Demokratskog saveza Južnih Slavena u Mađarskoj (do 1990.), u Hrvatskoj ustaljeniji i primjereniji naziv Prekomurski Hrvati, koji je zagovarao međimurski dijalektolog i povjesničar kajkavske književnosti Zvonimir Bartolić, ili točnije prekomurski Hrvati (jer se ne radi o subetničkom identitetu hrvatske manjine), nije općeprihvaćen, nego se češće rabi nazivlje pomurski Hrvati i Hrvati kre Mure (Vidmarović 2010: 63). Radi lakšeg razlikovanja etnološkoga gradiva s područja, kojem su zajedničke povijesne odrednice, srednjovjekovno ishodište i austro–ugarska vladavina, u ovoj knjizi upotrebljavaju se pojmovi (mađarsko) Pomurje i (slovensko) Prekmurje.

2 Usp. Žganec 1916: bilj. 21–22, 26, 31–34; 1990: 194; Ivančan 1987: 139, 178, 183.

1

9

Lidija Bajuk

slavenskih3 i slavenskih područja. Kao plesni napjevi još su se do sredine 20. st. u određeno doba godine i/ili dana izvodile u izvornom kontekstu. Međimurska pjevana kola životnih i godišnjih obredno–običajnih praksi (kotoripsko kolo, kro(j)gljanska kola, stari svatovski pl(j)esi) paraliturgijski su pjevano–plesni oblici, stariji od liturgijskih oblika, čije je ishodište u stihovanim vjerskim kozmogonijsko–eshatološkim predodžbama.

No, sve se rjeđe izvode i uzmiču pred koreografiranim folklorno–scenskim repertoarima koji su današnjoj publici shvatljiviji i atraktivniji.

Opstojnosti međimurskoga pjevanoga i plesnoga tradicijskog naslijeđa, koje pod okriljem folklornih, kulturno–turističkih priredaba, festivala, koncerata i drugih društvenih događanja nakon Prvoga svjetskog rata na neposrednoj i posredovanoj medijskoj glazbenoj sceni izvode glazbene skupine i pojedinci, a u kulturnim, obrazovnim i znanstvenim institucijama uče i promišljaju njezini baštinici, uvelike su doprinijeli etnomuzikolozi Vinko Žganec i Miroslav Vuk (Croata), etnokoreolog Ivan Ivančan stariji, kantori Florijan Andrašec i Ivan Mustač. Bez obzira je li starijega ili novijeg postanja, međimurska popevka obilježava pojedinačne i kolektivne kreativnosti u osebujan i jedinstven kulturni znak — nematerijalno kulturno dobro čiji pojam4 definiraju Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara Republike Hrvatske (1999.) i njegova dopuna (2017.). U hrvatskoj akademskoj zajednici uobičajila se i uporaba pojma nematerijalna kulturna baština, dok je pojam duhovna kultura nepravedno odbačen. Budući da čovjek uočava, promišlja i označava, interpretira i reinterpretira realnost, iz materijalnog ne može proisteći nematerijalno. U Međimurju zabilježene materijalne opipljive i duhovne neopipljive manifestacije, o čijim ću mogućim odjecima iz slavenskog mita pisati zasebno, prožete su međimurskom popevkom, koja, uvrštena na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske (2013.) i na UNESCO–ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva (2018.), svjedoči o osobitom svjetonazoru međimurskog čovjeka i postojanosti njegova hrvatskog identiteta. Njezina iznimna lokalna, nacionalna i svjetska kulturološka vrijednost obvezuje na daljnja istraživanja, obradu, pohranjivanje, zaštitu, interpretaciju, prenošenje, popularizaciju i stvaralaštvo.

Prirodna i kulturna tradicija Međimurja, povijesno naslijeđe i suvremenost, usmena i pisana kultura, kolektivno i osobno iščitavanje tradicije cjelina su raščlanjena Pritom valja uzeti u obzir da je srpski jezikoslovac, folklorist i etnograf Vuk Stefanović Karadžić dokazano prepravljao tradicijske pjesme prikupljene na štokavskim, slovenskim i kajkavskim područjima (Zvonar 2016: 132, bilj. 6).

4 »Nematerijalno kulturno dobro mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito: (1) jezik, dijalekti, govori i toponimika te usmena književnost svih vrsta, (2) folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaja, igara, obreda, običaja kao i druge tradicionalne pučke vrline, (3) tradicijska umijeća i obrti.« 3

10

Međimurska popevka

umom, i dijelovi premreženi dvosmjernom komunikacijom pojedinca i zajednice, iz čije se tvarne ograničenosti opjevane zavičajne, ljubavne i metafizičke kontemplacije otiskuju u herbijo sjećanja, utjehe, katarze i nadanja — s ishodištem u mjestu i vremenu.

Violinist Ivan Mustač Kantor i mužikaši, 1928. (preuzeto iz: »HKK 2018«, 44)

11

Lidija Bajuk

METODOLOŠKI OKVIR

U

knjizi se kulturološkim (etnološkim, folklorističkim, tekstološkim, jezikoslovnim) propitkivanjima, interdisciplinarnim (kulturno–geografskim, kulturno–povijesnim, kulturno–antropološkim, interpretacijskim) pristupima i usloženim metodičkim aparatom (terenskim istraživanjem, raščlambom, usporedbom, dijakronijsko–sinkronijskom razradbom, kontekstualizacijom) istražuje preoblikovanje fizičkog prostora kulturnim, društvenim i indentifikacijskim procesima u fenomen međimurske popevke, čiji su profani oblici proizašli iz sakralnih oblika ili je i jednima i drugima podrijetlo u osobitom, pjesničkom stanju svijesti koje je u promišljanju svetoga blisko religioznom iskustvu. Nadilazeći mjesto i vrijeme nastanka, kulturni fenomen međimurske popevke istodobno višeglasno i višeznačno kreira i re–kreira predodžbe o mjestu i vremenu. Neslužbeni pjesnički i/ili vjerski izraz pojedinačnih i kolektivnih poimanja, vjerovanja, svjetonazora i osjećaja, više se ili manje uspješno postupno formalizira, institucionalizira i politizira kategoriziranjem, propisivanjem i demonstriranjem, da bi se poosobljavanjem ponovno shvatio, prihvatio i zahvatio radi samoidentifikacije, socijalne integracije i društvene organizacije.

Središnjim etnološkim i kulturnoantropološkim studijama o međimurskoj popevki na dijakronijskoj ravni, u obredno–običajnim praksama unatrag jednog stoljeća, i na sinkronijskoj ravni, pod okriljem suvremene glazbene scene, u knjizi se o tom kulturnom fenomenu promišlja s obzirom na prirodno–geografsku uvjetovanost te na povijesne, vjerske, političke, ekonomske, jezične i druge kulturne procese. U užem tematsko–istraživačkom smislu, studije objedinjavaju dosadašnje bitne spoznaje o međimurskoj popevki; raščlanjuju se paraliturgijski napjevi od od liturgijskih nabožnih napjeva pod okriljem godišnjih običaja; lirika se izvodi iz epskih i epsko–lirskih pjesničkih oblika te se na formalno–jezičnim i komunikološkim teorijskim osnovama uspostavlja model razdiobe međimurske popevke starijega i novijeg postanja; razmatraju se poznati i pretpostavljeni plesni uskrsno–ivanjski i svadbeni plesni napjevi, kojima se pridružuju i drugi godišnji i životni napjevi iz paraliturgijske i izvanliturgijske obredno–običajne prakse, kao najstarija hrvatska usmeno–književna i plesna tradicija; poznati godišnji i životni liturgijski, paraliturgijski i izvanliturgijski napjevi smještaju se u pretpostavljenu strukturiranu cjelinu slavenskih kozmogonijsko–eshatoloških predodžaba; promišlja se o međimurskoj popevki u izvođačkim stilovima, izobrazbi, muzejskim zbirkama i primjeni (izdavaštvo, mediji, diskografija); pred12

Međimurska popevka

stavljaju se načini i metode njezine nedavne zaštite na nacionalnoj i svjetskoj razini.

Studije u knjizi temelje se na podatcima o tradicijskoj glazbi Međimurja, u knjižnicama i arhivama5 ekscerpiranima iz rukopisa, relevantnih stručnih i znanstvenih publikacijā, recentnih mjesnih monografijā i fotomonografijā6, zavičajne i stručne periodike7, županijskih i lokalnih novina, objavljenih i neobjavljenih zvučnih zapisa te s elektroničkih mrežnih stranicā, također i na podatcima prikupljenima tijekom terenskih strukturiranih razgovora s kazivačima8 i neformalnih razgovora s pojedinim stručnjacima i znanstvenicima9. Izabrani podatci i teme objedinjeni u knjizi potiču na daljnja istraživanja pučke i autorske međimurske popevke.

U Institutu za etnologiju i folkloristiku (IEF), Ogranku Matice hrvatske Čakovec, Zavičajnoj zbirci Insulana Knjižnice Nikola Zrinski Čakovec, Muzeju Međimurja Čakovec, Matici hrvatskoj, Odjelu za etnologiju HAZU, zagrebačkom Etnografskom i Arheološkom muzeju, Hrvatskom saboru kulture, Muzičkom informativnom centru Koncertne direkcije Zagreb, Odjelu muzikalijā NSK i Glazbenog odjela Gradske knjižnice Knjižnica grada Zagreba, Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju (OEKA), Katedri za hrvatsku usmenu književnost Odsjeka za kroatologiju (KUKOK) Filozofskog fakulteta i Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu; u Audio dokumentaciji Arhiva i programskog gradiva Hrvatske radiotelevizije, u fonotekama Hrvatskog Radio Čakovca, Hrvatske glazbene unije te diskografskih kuća Cantus, Croatia Records i Orfej.

6 V. str. 366.

7 »Međimurska revija«, »Međimurje«, »Gesta«, »Međimurski kolendar«, »Hrvatski kajkavski kolendar«, »Hrvatski sjever«, »Kaj«, »Donjomeđimurski zbornik«, »Podravina« i dr.

8 Uz pomoć moje obitelji i međimurske lokalne samouprave, te obrazovnih i kulturnih ustanova, organizirala sam 2006. dvodnevni stručni izlet u Međimurje za profesore i studente etnologije i etnomuzikologije Sveučilišta u Zagrebu.

Pod supartnerskim okriljem međimurske Udruge Matapur, kojoj predsjedam, zagrebačkog Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta te Instituta za etnologiju i folkloristiku, zajedno s etnologom Tomom Vinšćakom provela sam terensko etnografsko istraživanje »Pučka pobožnost i predajna etnobaština u gornjem Međimurju« (2010.–2012.), koje sam samostalno nastavila i poslije. U Štrigovi smo organizirali stručno–znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem »Na bregima, med vodami — na tragu mitske, povijesne i duhovne baštine Gornjeg Međimurja« (28. i 29. rujna 2012.), na kojem je sudjelovalo četrdesetak znanstvenika i stručnjaka. Zbog iznenadne i prerane smrti kolege Vinšćaka sljedeće godine, istraživanje u Donjem Međimurju i Pomurju nastavili smo u djelomice izmijenjenome organizacijskom sastavu (2014.). Kolege etnolozi, studenti i ja do sada smo intervjuirali stotinjak kazivača, čemu je doprinijelo i moje zaposlenje u IEF–u (2012.).

9 Zahvaljujem roditeljima Katarini i Josipu Bajuku, jezikoslovcima Stipi Botici, Alemku Gluhaku i Ines Virč, etnolozima Zorici Vitez, Smiljani Petr–Marčec, Mirjani Drobina, Tomi Vinšćaku, Tvrtku Zebecu, Jelki Vince Pallua, Klementini Batina, Tiboru Komaru, Jasni Lovrec, Janji Kovač i Lei Šprajc, folkloristima Mariji Novak, Đuri Frankoviću, Suzani Marjanić i Željku Predojeviću, etnomuzikologinjama Grozdani Marošević i Ireni Miholić, glazbenim pedagozima Dragici Karolini Šimunković, Ladislavu Vargi i Branimiru Magdaleniću, orguljašima Tihomilu Horvatu, Eminu Armanu i Višeslavu Jaklinu, kroatistima Stipi Botici i Ivani Kresnik, povjesničarima hrvatske književnosti Ivanu Zvonaru i Stjepanu Sučiću, povjesničarima umjetnosti Vladimiru Peteru Gossu i Zvjezdani Jembrih, arheolozima Josipu Vidoviću, Ivani Puzak, Petri Novinšćak i Branki Marciuš, povijesnim geografima Dragutinu Feletaru i Hrvoju Petriću, martinologinji Antoniji Zaradiji Kiš, knjižničaru Jadranu Jeiću, folklorašima Sanji Bacinger, Dejanu Buvaču i Josipu Krnjaku, glazbenicima Dunji Knebl, Tomu Sombolcu, Nenadu Peršaku i Zdravku Fundaku, kazališnom redatelju Romanu Bogdanu, voditeljici ŠAF–a Jasminki Bijelić. Na podršci zahvaljujem svojoj najužoj obitelji (Anti, Anji i Eni), komunikologinji Vesni Haluga, knjižničarima Anamariji Starčević Štambuk, Mihaeli Blagaić Kišiček i Borivoju Radojčiću, dokumentaristici Koraljki Kuzman Šlogar, Marku Lukinu i Ani Antolković, urednici knjige Nives Tomašević i dizajneru knjige Luki Gusiću.

5

13

Lidija Bajuk

Oratva (preuzeto iz: »Međimurje« ur. Z. Goluba i dr., s. p.)

14

Međimurska popevka

PR I RODNA OBI LJEŽJA M EĐI M U R J A

P

ovezanost čovjeka sa živim, neživim i transcendentnim okolišem prisna je i neraskidiva. Preispitujući vlastitu sudbinu, zagledan u noćno nebo, međimurski pjevač ćuti moć zemlje, vode, zraka i vatre u vlastitu tijelu koje ga fizički s prirodom povezuje i od prirode odjeljuje. Učestali pjesnički florealni i animalni motivi upućuju na žensko načelo nježnosti i ljubavi, na poistovjećivanje vidioca s viđenim.10

GEOGRAFSKA ODREĐENOST I RELJEF

P

o podatcima Državnog zavoda za statistiku (2011.), Međimurje se sa 729 km2 prostire na 1,3% državnog teritorija Republike Hrvatske. Smješteno je na dodiru Panonske nizine, nekadašnjega Panonskog mora i istočnih alpskih ogranaka. Tla su lesirana (isprana), pseudoglejna (močvarna), smeđa (gajnjača) i uz rijeke aluvijalna. Iako nisu česti, zabilježeni su jači potresi (1589., 1679., 1738., 1880., 1890., 1895.) (Črep 1994: 78).

Donje Međimurje na istoku i jugu te Srednje Međimurje na sjeveroistoku obilježava nizinski reljef blago nagnut prema istoku, u smjeru otjecanja vodenih tokova rijeke Mure kao njegove sjeverne i rijeke Drave kao njegove južne granice.

Međimorje slavno, / kak si lepo ravno! // Od mađarske strani tiho teče Mura, / ki z Dobrave ide do nje jedna vura. // Od horvacke strani bistra leti Drava, / na kojem praf bregu najde se Dobrava. (Prelog, Žganec 1990: br. 3) Dober večer, grličica, ti želim, / dve tri rečke od ljubavi ti povem! // … // Ljubimo se, ljubimo se, grlica, / dok nam teče Mura i ta Dravica! // Da nam na bo tekla Mura, Dra-

10

V. str. 367.

15

Lidija Bajuk

vica, / na bomo se mi ljubili, grlica!11 (Donji Kraljevec, Žganec 2002: br. 48)

Mura izvire u Austriji i dalje Međimurjem pitomo teče 78 km, razgraničujući Hrvatsku od Slovenije i Mađarske. Prosječna širina joj je oko 120–150 m. Po starom koritu tekla je do početka Drugoga svjetskog rata. Današnje korito, obuzdano nasipima, pomaklo se za tristotinjak metara prema jugu. Obrasla grmljem i tršćacima, razgranata je u gornjem toku, gdje je i najsjevernija geografska točka Republike Hrvatske — na lijevoj obali Mure kraj mjesta Žabnik. Teče kroz ostatke nekadašnje velike hrastove šume i uz močvarno područje kraj sela Domašinec, oblikujući najsjeverniji zaštićeni krajobraz Hrvatske. Njezin pritok Krka iza naselja Novakovec i Dekanovec omeđuje Međimurje s istočne strane. Trnava, starijeg nazivlja Durnaba i Tornua, rječica je koja izvire kraj Prekope i nastaje od četiri izvora Gornjeg Međimurja (Vukanovec, Bogdanovec, Dragoslavec s potocima Krompač, Vučetinec i Začarje te kanal Lateralac u koji utječu potoci Goričica i Hrebec s potočićima Pleškovec, Mihaljevec i Knezovec), u donjem toku primajući potoke Boščak, kanal Murščak, Kopanec i Sratka. Još krajem 19. st. ulijevala se u Dravu, a zbog piraterije12 danas utječe u Muru kraj Goričana, uz održano redovno otjecanje oborinskih vodā prema Dravinim račvastim koritima Stara Trnava, Bistrec i Rakovica.

Murščak, Murščak, log zeleni, / de si, golub, moj lubleni? / Ja ga loga dam poseči, / kaj bom vidla, golob, de si!... (Štrukovec, Žganec 2002: br. 135)

Trnavskom vodom bili su napunjeni opkopi utvrde grada Čakovca koji leži na toj rječici. I ona se za visokog vodostaja često izlijevala. Hirovita Drava, antičkog nazivlja Dravos, Drabos i Draus, ukupne duljine 749 km, izvire u Italiji, dalje teče Austrijom, Slovenijom, Međimurjem oko 60,3 km, a kod Donje Dubrave prelazi u Podravinu i nastavlja u Mađarsku. Iako je uzvodno planinska rijeka, u Međimurju poprima obilježja nizinske rijeke i predstavlja najveći izvor vodene snage u Hrvatskoj, srednjeg protoka 315–555 m3/sec. Sastoji se od više širokih i plitkih korita, od kojih su neka u prošlosti dosezala širinu od 250 do 300 m. »Preko Drave grmljavica, al’ me čuješ, grličica?« // »Čujem, čujem i tugujem, / za te, dragi se zmišljujem.« / Posred Drave jedna veha, / za nju se prijela sneha. // Zmeknula se šiba z vode: / »Oj, snešica, kaj ve bode? // Oj, snešica, kaj ve bode, od nas dveju pesem bode! // Celo selo znalo bode, / i to malo Međimorje!« (Sveta Marija, Žganec 1924: br. 494)

11 12

Usporedni oblik zabilježen je u pomurskom Sv. Mihalju (CD Eperjessy 1963: 36/2).

Radi se o tzv. nasilnom otimanju rječice prije pedesetak godinā, koje je posljedica Murina probijanja razvodnice prema Trnavi (Marciuš 1996: 251).

16

Međimurska popevka

Budući da se između sjevernoga Čakovečkog rasjeda i južnoga Jalžabetskog loma nalazi više manjih rasjeda i pukotina koje uvjetuju stvaranje novih terasā te s obzirom na pojavu dvaju okomitih gibanja, Drava se postupno pomiče prema jugu i teren se stepenasto spušta, na najvišem dijelu dravske stepenice dosežući 5 do 10 m. Zbog toga su pojedina stara korita udaljena i do 6 km od današnje rijeke. Podlokavanje dravske obale rezultiralo je gradnjom prvoga dravskog nasipa kod Varaždina (1939.) (Jagačić 2006: 403; Obadić 2007: 316). Od tri dravske hidroelektrane u Hrvatskoj dvije su dijelom smještene u Međimurju: HE Čakovec (1982.) nalazi se na riječnoj dionici Varaždin — Hrženica i HE Dubrava (1989.) na riječnoj dionici Hrženica — Donja Dubrava (Kiš–Novak 2015: 230–231). Akumulacijska jezera uz hidroelektrane omogućuju rekreativne vodene aktivnosti. Obje rijeke obiluju račvištima, mrtvim rukavcima, meandrima, potocima, kanalima, šljunčarama, pijescima, glinom. Riječni su rukavci, potoci, močvare i bare razgraničavali posjede i utvrđivali granice, no zbog njihova obuzdavanja i iskorištavanja biološka raznolikost im je narušena. Po svršetku Prvoga svjetskog rata na Muri je bilo devet naplavnih plitkih gazova, brodov, a na Dravi četiri (i peti kod Legrada). Do sustavnog podizanja nasipa rijeke su se često izlijevale iz glavnog korita (1690., 1710., 1804., 1807., 1814., 1827., 1851., 1903., 1937., 1942., 1951., 1963.–1966., 1972., 1974., 1978., 1980., 1982., 1989. (Črep 1994: 78–80; 1996: 50–111), i u katastrofalnim razmjerim, zbog čega je sv. Nikola kao zaštitnik od poplava jedan od omiljenijih svetaca. Posljedica velike poplave katkad je i promjena toka riječnoga korita, kao u slučaju današnjega podravskog naselja Legrada, koje je Međimurju geografski pripadalo do poplave 1710., a administrativno do 1931. godine.

Na rijekama se mljelo žito, lovila riba, žela trstika, rezala vrbova šiba, ispiralo zlato13, iz njih se vadio pijesak, šljunak, sol14… Rijekama se prevozilo u čamcima, čonima, lađama, šajkama, splavima fl(j)ojsima i skelama brodima15. Prije izgradnje mostova rijeke se prelazilo pješice na plićim gazovima brodima, a zimi preko svojevrsnog puta od kukuruzovine po zaleđenoj vodi (Šafar 2003: 325), dodatno oleđenoj povremenim polijevanjem vode. Prvi mostovi preko Drave bili su pontonski (1786.) i željeznički — željezni (1886., 1905., 1945.), drveni (1860.), armirano–betonski (1974.).

Zlato visoke čistoće i koncentracije u pijesku, od 2,5 do 14,4 mg/m3, pojedini seljaci iz Donjeg Vidovca, Donje Dubrave, Sv. Marije i Legrada, uglavnom na toku Drave od Donjeg Mihaljevca do staroga Broda (Ferdinandovca) ispirali su od srednjeg vijeka, u 18. st. okupivši se u donjovidovečki zlatarski ceh. U Čakovcu je u zaplijenjenom blagu Zrinskih bio i vrijedan nakit od čistoga dravskog zlata. Carica Marija Terezija izdala je sredinom 18. st. patent o slobodi ispiranja zlata, koje se aktivno provodilo do početka Drugoga svjetskog rata. Najveći dravski zlatni grumen, veličine heljdina zrna, isprao je jedan zlatar iz Donjeg Vidovca (1938.) (Feletar 1969: 169).

14 U Legradu je krajem 17. st. postojalo skladište soli (Obadić 2007: 310).

15 Promet ljudi, stoke i robe (drvo) odvijao se još od srednjega vijeka do Drugoga svjetskog rata. Na prijelazu iz 19. u 20. st. Dravom je plovilo više od 2 000 splavi godišnje. Zahvaljujući trgovačkoj tvrtki Ujlaki–Hirschler, Donja Dubrava je u 19. st. postala središtem dravskoga splavarstva (Petrić 2010: 230–235).

13

17

Lidija Bajuk

Na valovi bistre Mure / zible se en čolnič sam. / V njem se čuje glasno petje, / spevajoč si ja veslam. (Gornja Bistrica, Dravec 1957: br. 188/360) Brod kre brega si počiva, / brodar v kući vina vživa. // Voda na breg slape meče, / brodar v kuči ribe peče. // Mi čekamo prek tri vure, / da preteklo čuda Mure. // Hodi, brodar, po nas ljudi, / na bregu nas čuda ljudi! // Brodar dene ključ na teme, / de ga leži žena zeme. // Da si zeme na funt soli, / kaj ne budu tak v nevoli. (Podturen, Žganec 1924: br. 294) Vu Dubravi pripečenje ovo: / šif je došel prvi put na novo, / vu jezeru osemsto i / osemdeset petom ljetu. // Vender ga je sim pustila Drava, / vu kotoru ovem jako mala, / ve prvi put ova voda / nosila je parobroda. // Po horvatski parobrod se zove, / došel je gljet okoljice ove, / z imenom je Oto zvani, / ovdi išče ne bil poznani. // I matrosi ki su ondi bilji, / na dar brenko vina su dobilji / i cigare k tomu fine, / koje zovu se Vorđine. (Donja Dubrava, KGT 2012: web)

Gornje Međimurje na sjeverozapadu obuhvaća pobrđe Slovenskih goricā, s najvišim vrhom Mohokos od 334,5 m u Vučetincu. Obiluje brojnim ljekovitim izvorima i pitkim vodotocima, predstavljajući najčišće i najzelenije regionalno područje. Lokalni geotermalni izvori od 340C u Grkaveščaku kraj Sv. Martina na Muri, bogati hidrogen karbonatom i natrijevim kloridom, pomažu u liječenju lokomotornog sustava i mekih tkiva. Svojevrsni fenomen i u svjetskim okvirima, gromade ugljena zvanog lapor, otkinute riječnom strujom od podlokane zemlje tvrdice visoke murske obale do Murskog Središća, između dva svjetska rata vađene s murskog dna, bile su dragocjen ogrjev ili sirovina za prodaju. Zbog nalazišta katrana, nafte i zemnog plina (Peklenica, Selnica), koji su sustavno iskorištavani u Peklenici (1860.–1967.) i Selnici (krajem 19. st.–1961.), djelovao je prvi hrvatski naftovod od Selnice do Murskog Središća (1901.). Uz potok Brodec u Peklenici i danas izvire manja količina gustoga crnog kolomajza/pekla koju se upotrebljavalo za podmazivanje. Mrki ugljen vadio se (od 1870. i 1919. do Drugoga svjetskog rata) na dijelu ugljenonosnog područja (Peklenica, Ciganjščak, Jurovčak, Martin, Dragoslavec, Hlapičina, Križovec, Štrukovec), nakon rata do 1972. oko 160 000 t godišnje. Na potezu od Hlapičine do Miklavca uzdiže se tridesetak bagremom obraslih haldi, zapuštenih umjetnih brdašca od jalovine iz rudnika kod Murskog Središća. Po istražnim bušenjima procjenjuje se da međimurske rezerve ugljena iznose oko 200 milijuna tona, ali eksploataciju onemogućuje velika opasnost od površinskih i podzemnih vodā. Otkriće termalne vode bogate jodom, metanom i sumporom (1911.) potaknulo je izgradnju Toplica Vučkovec (1936.–2003.), koje su nakon osuvremenjavanja preimenovane u Toplice Sveti Martin i u Spa & Sport Resort Sveti Martin (Remenar 1994: 174–175; Leček 1996 I.: 99; 2001: 186–188; Marciuš 1996: 251–252; Leček 1997: 61; 1999: 181; Milinović 1997: 240–243; Šalari: 2003: 285; Turk 2004: 298–300; Jagačić 2006: 403; Obadić 2007: 310–313, 316; Kiš–Novak 2015: 230–231; Leček 2016: 113–115; Mesarić 2018: 190–191; “O nama: Povijest Resorta”: web).

18

Međimurska popevka

KLIMA

U

mjereno kontinentalnu klimu, uvjetovanu zemljopisnim položajem na dodiru Panonske nizine i najistočnijih alpskih ogranaka i zračnim strujama zbog otvorenosti regije prema sjeveru i sjeveroistoku, obilježavaju četiri godišnja dobā — proljeće, ljeto, jesen i zima.

Došlo nam je protuletje, / da se giblje sako cvetje, / da se gene saka trava, / fijolica bela i plava. // Zatim leto to žeguče / kad nas peče sunce vruče, / težak zlatno snopje broji, / ko ves narod z kruhom goji. // Zatim jesen prebogata / ka donese suhog zlata, / na drveču lepe grane, / zlatnim sadom nanizane. // A zatim pak jaka zima, / Bože dragi, kak se ima / naša marha deblju kožu, / da lakše premaže zimu. // A človek pak čižme, hlače, / da se v zimi on ne plače, / Bože dragi, i sve i što, / i kruheka punu kištro! (Jurčevec, Žganec 1990: br. 98)

Proljeće i jesen, prosječne temperature zraka od 110C, obiluju padalinama rosom, kišom, maglom, pa i snijegom. Ljeta su vruća, s maksimalnom temperaturom zraka od 380C te s padalinama rosom, kišom i tučom, godišnje od 1000 do 800 mm. Tako su olujni vjetar i tuča uzrokovali su 1966. veliku materijalnu štetu u Srednjem Međimurju. Jeseni su kišne i maglovite. Magle se godišnje zadržavaju prosječno 40–50 dana. Srednja godišnja količina oborina kreće se od 600 do 800 mm, zbog čega se Međimurje ubraja u vlažnija panonska područja. Zime su hladne i snježne, s injem, mrazom i snijegom kao padalinama, a temperatura zraka rijetko se spušta ispod –150C. Utvrđeno je da je od 1400. do 1850. klima bila značajno hladnija, pa su zabilježena i svojevrsna mala ledena doba (oko 1550., 1700.–1850.). (1928/29. čak –300C, zatim 1932/33., 1937/38., 1940/41., 1949/50., 1967/68., 1968/69.). Zimi pušu sjevernjak zgorec i sjeveroistočnjak, a na proljeće južnjak zdolec i zapadni vjetrovi. Broj vjetrovitih dana u godini je oko 80%, uključujući i dane sa slabim ljetnim i jesenskim vjetrovima (Črep 1994: 78; 1996: 142, 144; Remenar 1995: 174–175; Obadić 2007: 304).

Pod javorom jedna lepa postelka, / na njoj spava moja draga grlica. // — Spuhni meni, sevrek–vetrek, od zgora, / pak mi pusti jeden listek javora! // Mortik bi se moja draga zbudila, / kaj bi duže moje lice ljubila. // Neče meni sevrek–vetrek spuhnuti, / neče mene moja draga ljubiti… (Pribislavec, Žganec 2002: br. 40)

19

Nakladnik Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb e–mail: naklada–ljevak@naklada–ljevak.hr www.ljevak.hr Lektura i korektura Mirko Peti Izrada kazala Drahomira Cupar Grafičko oblikovanje i priprema za tisak Luka Gusić Tisak Feroproms, Zagreb CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001078461.

ISBN 978–953–355–455–6

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske