Anna Burns Mljekar
Biblioteka Cicero Naslov izvornika Anna Burns MILKMAN Copyright © Anna Burns, 2018 Copyright © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2020.
Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa
The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.
Anna Burns
Mljekar S engleskoga preveo Igor Buljan
Zagreb, prosinac 2020.
Za Katy Nicholson, Clare Dimond i Jamesa Smitha
J E DA N Istog dana kad mi je Netko McNetko prislonio pištolj na grudi, nazvao me coprnicom i zaprijetio da će me ustrijeliti, poginuo je mljekar. Ustrijelio ga je jedan od državnih odreda smrti, a ja nisam marila za to što je taj čovjek ustrijeljen. No drugi jesu marili, i neki su bili oni koji su me, kako se kaže, »znali samo iz viđenja«, a o meni se govorilo zato što su pokrenuli glasinu, ili vjerojatnije moj prvi šogor, da imam aferu s tim mljekarom i da je meni osamnaest godina, a njemu četrdeset jedna. Znala sam koje je dobi ne zato što je bio ustrijeljen, pa su je prenijeli mediji, nego zato što su, mjesecima prije te pucnjave, ti ljudi od glasina bili govorili da je četrdeset jedna i osamnaest odvratno, da je razlika od dvadeset tri godine odvratna, da je on oženjen i da ga neću nasamariti, zato što ima mnogo tihih, neprimjetnih ljudi koji pomalo paze. Za to sam također bila kriva ja, činilo se, za tu aferu s mljekarom. Ali nisam imala aferu s mljekarom. Mljekar mi se nije sviđao i bila sam zastrašena i zbunjena njegovim praćenjem i pokušajem da ima aferu sa mnom. Nije mi se sviđao ni prvi šogor. U svojoj kompulzivnosti sva7
šta je izmišljao o tuđim seksualnim životima. O mojem seksualnom životu. Kad sam bila mlađa, kad mi je bilo dvanaest godina, kad se pojavio kao utjeha nakon što je moja starija sestra nogirala dugogodišnjeg dečka jer ju je varao, zatrudnjela je s tim novim muškarcem, pa su se odmah vjenčali. Upućivao mi je nepristojne primjedbe o meni od prvog trenutka kad me upoznao – o mojoj pišulji, mojoj pozadini, mojoj čuči, mojoj smokvici, mojem mufu, mojoj suprotnosti, mojoj dvosložnoj riječi – i upotrebljavao riječi, seksualne riječi, koje nisam razumjela. Znao je da ih ne razumijem, ali da znam dovoljno kako bih shvatila da su seksualne. To je bilo ono što mu je donosilo užitak. Imao je trideset pet godina. Dvanaest i trideset pet. To je također bila razlika od dvadeset tri godine. I tako je upućivao primjedbe i smatrao da ima pravo upućivati primjedbe, a ja nisam govorila zato što nisam znala kako reagirati na tu osobu. Nikad nije komentirao kad mi je sestra bila u prostoriji. Uvijek kad bi napustila prostoriju u njemu bi se uključila sklopka. Pozitivno je bilo to što ga se fizički nisam bojala. Tih dana, u tom mjestu, nasilje je svakomu bilo glavno mjerilo za ocjenu onih koji ga okružuju, i odmah sam vidjela da on to nema, da ne polazi iz te perspektive. Svejedno, svaki bi me put njegova predatorska narav natjerala da se sledim. Dakle, on je bio ološ, a ona je bila loše zbog trudnoće, još je voljela svojega dugogodišnjeg čovjeka i nije mogla vjerovati što joj je učinio, nije vjerovala da mu ne nedostaje, jer nije mu nedostajala. Sad je bio s nekom drugom. Nije ustvari uviđala 8
kakav je taj muškarac, taj muškarac za kojega se udala, ali je i sama bila premlada, i previše nesretna, i previše zaljubljena – samo ne u njega – da bi se zbližila s njim. Prestala sam je posjećivati, iako je bila tužna, zato što više nisam mogla podnijeti njegove riječi i izraze lica. Šest godina poslije, dok se pokušavao probiti do mene i mojih ostalih starijih sestara, a nas ga tri – izravno, neizravno, pristojno, odjebno – odbijale, na scenu je niotkuda stupio mljekar, također nepozvan, ali mnogo strašniji, mnogo opasniji. Nisam znala čiji je mljekar bio. Nije bio naš mljekar. Mislim da nije bio ničiji. Nije preuzimao narudžbe za mlijeko. Nije bilo mlijeka oko njega. Nikad nije isporučivao mlijeko. Također, nije vozio mljekarski kamion. Umjesto njega vozio je aute, različite aute, često napadne aute, ali sam nije bio napadan. No zbog svega toga počela sam primjećivati njega i njegove aute tek kad je preda mnom počeo ulaziti u njih. Zatim je bio onaj kombi – malen, bijel, bezličan, promjenjiv. S vremena na vrijeme viđen je i za upravljačem tog kombija. Pojavio se jednog dana, vozeći se u jednom od svojih auta, dok sam pješačila čitajući Ivanhoea. Često bih hodala čitajući knjige. Nisam vidjela ništa loše u tome, ali postalo je nešto što će biti dodatni dokaz protiv mene. »Čitanje u hodu« svakako je bilo na popisu. »Ti si mala od onoga i onoga zar ne? Taj i taj bio ti je otac? Braća su ti, ovaj, onaj, ovaj i onaj, igrala hurling, je li tako? Uskoči. Odbacit ću te.« To je bilo rečeno ležerno, suvozačka vrata već su se otvarala. Bila sam prenuta iz čitanja. Nisam čula 9
taj auto kako se približava. A i nisam prije vidjela tog čovjeka za upravljačem. Naginjao se preko, gledajući me, nasmiješen i susretljivo prijateljski raspoložen. No tada bih, u dobi od osamnaest godina, uvijek kad bi netko bio »nasmiješen, prijateljski raspoložen i susretljiv« odmah postala oprezna. Nije riječ o samoj vožnji. Ljudi koji su ovdje imali auto često bi stali i ponudili drugima koji su ulazili u to područje ili izlazili iz njega da ih odbace. Tada nije bilo mnogo auta, a javni prijevoz, zbog dojava o bombama i otmica, bio je povremeno obustavljan. Vožnja štajgom također je možda bila prepoznata kao pojava, ali nije bila prepoznata kao praksa. Ja se sigurno nikad nisam s tim susrela. Kako god bilo, nisam trebala prijevoz. I to općenito. Voljela sam hodati – hodati i čitati, hodati i razmišljati. Također, konkretno rečeno, nisam htjela ući u auto s tim čovjekom. No nisam znala kako to reći, jer nije bio nepristojan i znao je moju obitelj, zato što je iznio dokaze, muškarce iz moje obitelji, a ja nisam mogla biti nepristojna zbog toga što on nije bio nepristojan. Stoga sam oklijevala, ili se sledila, što je bilo nepristojno. »Hodam«, rekla sam. »Čitam«, i podigla sam knjigu, kao da bi Ivanhoe trebao objasniti hodanje, potrebu za hodanjem. »Možeš čitati u autu«, rekao je, a ne sjećam se kako sam na to reagirala. Naposljetku se nasmijao i rekao: »Nema frke. Ne brini se. Uživaj u knjizi«, i zatvorio vrata auta i odvezao se. To je bilo sve što se dogodilo prvi put – i već su krenule glasine. Najstarija sestra navratila je k meni zato što ju je muž, moj sada četrdesetjednogodišnji šogor, 10
poslao da navrati k meni. Trebala me obavijestiti i upozoriti. Rekla je da sam viđena kako razgovaram s tim čovjekom. »Odjebi«, rekla sam. »Što to znači – viđena si? Tko me vidio? Tvoj muž?« »Bolje ti je da me poslušaš«, rekla je. Ali nisam htjela slušati – zbog njega i njegovih dvostrukih mjerila i zbog njezina pristajanja na njih. Nisam znala da sam krivila nju, da krivim nju, zbog njegovih primjedbi koje mi je godinama upućivao. Nisam znala da je krivim za to što se udala za njega kad ga nije voljela niti ga je ikako mogla poštovati, jer je morala znati, kako ne bi, za sva njegova švrljanja. Pokušala je biti uporna savjetujući mi da pazim kako se ponašam, upozoravajući me da si ne idem na ruku, da od svih muškaraca s kojima se mogu spetljati... Ali to je bilo dovoljno. Raspalila sam se i još malo prostačila, zato što nije voljela prostačenje, pa je to bio jedini način da je izbacim iz sobe. Zatim sam doviknula za njom kroz prozor da ona kukavica, ako mi treba nešto reći, svrati i sam mi to kaže. To je bila pogreška: biti emotivna, da me vide i čuju kako sam emotivna, vikati kroz prozor, preko ulice, dopustiti si da se zanesem. Obično sam uspijevala ne prepustiti se tomu. Ali bila sam ljuta. Bilo je toliko ljutnje u meni – na nju, zato što je ženica, zato što uvijek radi točno što joj on kaže, i na njega, zato što mi pokušava nametnuti vlastitu prezrivost. Već sam osjećala svoju tvrdoglavost, svoje »gledaj svoja posla« kako se budi. Na nesreću, kad god bi se to dogodilo, uglavnom bih postala prgava, odbijala učiti 11
iz iskustva i činila si medvjeđu uslugu. Što se tiče glasine o meni i mljekaru, odbacila sam je ne razmislivši o njoj. Na tom se području uvijek u velikoj mjeri zabadao nos u svačija posla. Tračevi bi kako došli – tako prošli, pa bi se prebacili na sljedeću metu. Stoga nisam obraćala pozornost na tu ljubavnu aferu s mljekarom. Zatim se pojavio opet – ovaj put pješice, dok sam trčala u parkovima uz gornje i donje jezero. Bila sam sama i taj put nisam čitala, jer nikad ne čitam dok trčim. I opet se stvorio niotkuda, uhvativši ritam pored mene, gdje nikad prije nije bio. Za čas smo trčali zajedno i izgledalo je kao da oduvijek trčimo zajedno, i opet sam bila zaprepaštena, kao što ću biti zaprepaštena svakim susretom, osim posljednjim, koji ću imati s tim čovjekom. Isprva nije govorio, a ja nisam mogla govoriti. Zatim je progovorio, i to kao da smo usred razgovora, uvijek je bilo kao da smo usred razgovora. Riječi su mu bile kratke i malo se uspuhao zbog mojega tempa, a govorio je o mojem radnom mjestu. Znao je gdje je, što radim ondje, u koje vrijeme, kojim danima, i za autobus u osam i dvadeset koji sam svako jutro kad nije bio otet hvatala da me odveze onamo. Također je ustvrdio da nikad ne hvatam taj autobus kad idem kući. To je bilo točno. Svakoga radnog dana, bila kiša ili sunce, pucnjava ili bombe, zatišje ili neredi, radije sam pješačila kući čitajući svoju najnoviju knjigu. To bi bila knjiga iz devetnaestog stoljeća, zato što nisam voljela knjige iz dvadesetog stoljeća, zato što nisam voljela dvadeseto stoljeće. Sad kad se osvrnem, pretpostavljam da je taj mljekar znao i to. 12
I tako je izgovarao svoje riječi dok smo išli uz jednu stranu gornjeg jezera. Bilo je jedno manje jezero blizu dječjeg igrališta na donjem kraju. Gledao je naprijed, taj čovjek, dok mi je govorio, nijednom se ne okrenuvši prema meni. Tijekom toga drugog susreta nije mi postavio nijedno pitanje. Niti se doimao kao da želi ikakav odgovor. Nije da sam ikakav mogla i dati. Još sam bila na dijelu »odakle se stvorio?« Također, zašto se ponaša kao da me poznaje, kao da se poznajemo, kad se ne poznajemo? Zašto pretpostavlja da mi ne smeta što je pored mene kad mi smeta što je pored mene? Zašto ne mogu jednostavno prestati trčati i reći tom čovjeku da me pusti na miru? Osim »odakle se stvorio«, o tim drugim stvarima razmišljala sam poslije, a pritom ne mislim sat poslije. Mislim dvadeset godina poslije. U to vrijeme imala sam osamnaest godina, a bila sam odgojena u naprasitu društvu gdje su temeljna pravila bila – ako nije bilo fizički nasilnog dodira, i ako ti nisu bile upućene izravne verbalne uvrede, niti je u blizini bilo podrugljivih pogleda, onda se ništa nije dogodilo, dakle, kako bi mogla biti napadnuta nečim čega nije bilo? S osamnaest godina nisam ispravno shvaćala što tvori nametanje. Predosjećala sam što, slutila, osjećala odbojnost prema nekim situacijama i nekim ljudima, ali nisam znala da se slutnja i odbojnost računaju, nisam znala da imam pravo da mi se ne sviđa, da ne moram podnositi da mi se bilo tko i itko približava. Najbolje što sam mogla tih dana bilo je nadati se da će se dotična osoba požuriti i reći što god on ili ona mislili da moraju ljubazno i su13
sretljivo reći, a zatim otići; ili da sama odem, uljudno i brzo, čim uzmognem. Zbog toga drugog susreta znala sam da privlačim mljekara, da mi se na neki način upucava. Znala sam da mi se to što ga privlačim ne sviđa i da ne osjećam isto prema njemu. Ali nije izgovorio izravne riječi koje bi uputile na tu privlačnost. I još ništa nije tražio od mene. Niti me fizički dodirnuo. Dosad me nijednom tijekom toga drugog susreta nije ni pogledao. Ktomu je bio stariji od mene, mnogo stariji, je li stoga moguće, pitala sam se, da shvaćam to pogrešno, da situacija nije takva kako zamišljam? Što se tiče trčanja, bili smo na javnoj površini. Danju su to bila dva spojena velika parka, noću zlokobno okruženje, iako je danju također bilo zlokobno. Ljudi nisu voljeli priznati da je tijekom dana zlokobno zato što su svi željeli barem jedno mjesto kamo mogu otići. Nisam bila vlasnica tog teritorija, pa to znači da je njemu bilo dopušteno trčati na njemu baš kao što je meni bilo dopušteno trčati na njemu, baš kao što će sedamdesetih djeca smatrati da imaju pravo piti alkohol na njemu, kao što će poslije osamdesetih malo starija djeca smatrati da smiju snifati ljepilo na njemu, kao što će devedesetih stariji ljudi opet dolaziti ubrizgavati si heroin na njemu, kao što su se sada državne snage skrivale na njemu kako bi fotografirale osporavatelje države. Također su fotografirale njihove poznate i nepoznate suradnike, što se upravo u tom času dogodilo. Čujno »škljoc« zazvučalo je kad smo mljekar i ja protrčali pored grma, a to je bio grm pored kojega sam mnogo puta protrčala, a da nikakvo 14
škljocanje nije dopiralo iz njega. Znala sam da se taj put to dogodilo zbog mljekara i njegove upletenosti, a pod »upletenošću« mislim na to da je bio povezan, a pod »povezan« mislim na aktivno buntovništvo, a pod »aktivnim buntovništvom« mislim na državnog neprijatelja i osporavatelja, zbog političkih problema koji su postojali u tom mjestu. Tako da ću sad biti u nekoj evidenciji, na nekoj fotografiji, kao prije nepoznata, ali sad svakako poznata suradnica. Sam mljekar nije spomenuo škljocaj, iako je bilo nemoguće da ga nije čuo. Ja sam postupila tako što sam podigla tempo kako bih završila tu rundu trčanja i također sam se pretvarala da ga ni ja nisam čula. No on je usporio trk, potpuno, na kraju smo hodali. To nije bilo zato što općenito nije bio u formi, nego zato što nije bio trkač. Nije ga zanimalo trčanje. Sve to trčanje uz jezera, gdje ga nikad nisam vidjela da trči, nije bilo zbog trčanja. Sve to trčanje, znala sam, bilo je zbog mene. Dao je naslutiti da je to zbog određivanja tempa, da je usporavao trk zbog određivanja tempa, ali znala sam određivati tempo i hodanje tijekom trčanja za mene nije bilo to. Nisam to mogla reći, međutim, jer nisam mogla biti u boljoj formi od tog čovjeka, nisam mogla biti upućenija od tog čovjeka u vlastiti režim, zato što uvjetovanost ovdašnjih muškaraca i žena to nikad ne bi dopustila. Riječ je o »ja sam muško, a ti žensko« teritoriju. Riječ je o onome što ste mogli reći ako ste djevojka dečku, ili žena muškarcu, ili djevojka muškarcu, a što vam nije – barem ne službeno, barem ne u javnosti, barem ne često – bilo dozvoljeno reći. 15
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nada Brnardić Lektura, korektura Jasminka Salamon Naslovnica Lucija Gudek, Ana Pojatina Prijelom Grafija Tisak Feroproms Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001087772. ISBN 978-953-355-470-9