Nada Mihaljević, Mondrian iz Lepe Vesi by Naklada Ljevak

Nada Mihaljević MONDRIAN IZ LEPE VESI

Biblioteka

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda

Urednica Mejra Vindakijević

e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

Nada Mihaljević

Mondrian iz Lepe Vesi

Zagreb, svibanj 2021.

Lektorica i korektorica Jasenka Ružić Ilustracije Petra Brnardić Oblikovanje i prijelom Ana Pojatina, Ram Tisak Feroproms

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH u Godini čitanja.

ISBN: 978-953-355-491-4 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001100884.

1. Udarac u glavu

S druge strane visoke živice dopirali su krici koji su svjedočili da se tamo vodi ogorčena borba. – Pazi! Pazi! – Ovamo! – Pucaj! Glasovi su se miješali i preklapali u uzbuđenu vrisku iz koje je bilo nemoguće razabrati tko kome i što dovikuje. Mislav je zastao, neodlučan. Pitao se postoji li negdje neka rupa u ogradi kroz koju bi mogao baciti pogled. Živica je bila viša od njega i nije bilo nikakve šanse da pogleda preko nje. Kratko se kolebao, a onda odlučio da ipak produži dalje i ne obraća pažnju na zbivanja s druge strane. Međutim, uspio je napraviti još samo nekoliko koraka kad ga je snažan udarac u glavu gotovo srušio. Ošamućen je zatresao glavom, ne shvaćajući što se dogodilo. Osvr nuo se oko sebe i shvatio da doista postoji rupa u 5

Mondrian iz Lepe Vesi

živici. Kroz nju je upravo izvirila nečija kuštrava glava i zajapureno lice. – Oh! Oprosti… jesam li te pogodio? Mislav je protrljao glavu, naročito onaj dio iznad desnog uha gdje ga je nesumnjivo nešto udarilo, ali je i dalje zbunjeno stajao ne shvaćajući što je to bilo. Zatim se na rupu natiskalo još nekoliko raz ličitih glava, a jedan par ruku počeo je razmicati grane, pa se pred Mislava iskobeljalo i cijelo tijelo. Lice je bilo jednako zajapureno kao i ono prvo koje je provirilo kroz živicu, ali ovo je nesumnjivo pri padalo djevojčici. Stala je ispred njega i ozbiljno upitala: – Jesi dobro? Mislav je u njezinu glasu prepoznao iskrenu za brinutost. – Jesam, čini mi se. Nakon toga kroz rupu u živici počeli su se provla čiti i ostali sudionici žučljive utakmice. Jedan od njih pod rukom je držao nogometnu loptu, pa je Mislavu napokon postalo jasno kako je zaradio udarac u gla vu. Nasmijao se, računajući koja je vjerojatnost da naiđe na jedinu rupu u živici baš kad netko s druge strane neprecizno šutne loptu i pošalje je daleko u aut. I da se njegova glava baš u tom trenu nađe na putanji lopte, tako da ga ona pogodi i odbije se na trag na teren. Čak i prema vrlo grubom izračunu, 7

Nada Mihaljević

zaključio je da je vjerojatnost za to jako, jako mala. Pa se počeo sve glasnije smijati. – Čovječe! Nema valjda potres mozga? – upitao je netko. – Nema. Histeričan smijeh nije simptom potresa mozga – odgovorio je netko drugi. – Uopće se ne smijem histerično – jedva je proti snuo Mislav, još uvijek se neobuzdano smijući. – A zašto se smiješ? – upita netko treći. Mislav se uozbiljio i nakratko zamislio. – Smiješno mi je kad pomislim koliko je mala bila vjerojatnost da se dogodi ovo što se dogodilo. Nekoliko pari očiju promatralo ga je netremice, vrlo pažljivo. Kao da još uvijek procjenjuju moguć nost da je dobio potres mozga. Ili da je totalno, total no čudan. Onda se djevojčica glasno nasmijala i rekla: – Hmm… kad bolje razmislim, to je stvarno smiješ no! A što radiš ovdje? Mislav se zbunio. – Ovdje? Hodam. Zapravo, hodao sam prije nego što me pogodila lopta. – To sam shvatila. Mislim, što radiš ovdje u selu? – Aha, to! Došao sam na praznike, baki i djedu. – Super! Znači, ostaješ neko vrijeme. Ja sam Mija. Mislav se ponovno zbunio, drugi put u kratko vrijeme. Mija je zvučala kao da joj je zaista drago što će on neko vrijeme ostati u selu. 8

Mondrian iz Lepe Vesi

– Ovo su Tom, Per, Luk i Simka – govorila je brzo upirući prstom u dječake koje je predstavljala, a onda je naglo zastala, shvativši da netko nedostaje. Provukla je glavu kroz otvor u živici i viknula: – Hej, Mate! Dođi ovamo! Nije čekala da se Mate pojavi, nego se okrenula prema Mislavu i raširila ruke. – No?! – uzviknula je nestrpljivo. Mislav se promeškoljio s noge na nogu, ne shva ćajući. – Nisi nam rekao kako se ti zoveš. – Ja sam Mislav. Šutke su se odmjeravali nekoliko trenutaka, a onda Mislav upita: – Jesu li vam to prava imena? Pat, Mat ili kako već. Dječaci su se nasmijali odmahujući glavom, a Mija je objasnila da su to skraćenice i nadimci jer ih je tako lakše zvati. – Tko bi im izgovarao cijela imena? – rekla je oz biljno. – Ovako samo viknem LukPerTom, i već sam riješila trojicu! Simka mi malo remeti ritam, ali što se može? Mislav se počeo pitati je li ikada prije u životu vodio ovako čudan razgovor. Mogao bi se zakleti da nije. I još uvijek nije bio siguran kakva je to vrsta razgovora. Činilo mu se da ova ekipa opasno šali s njim. Točnije, da ga žestoko ismijavaju. Bio je na tren 9

Nada Mihaljević

do odluke da se okrene i ode, kad mu je Mija počela objašnjavati da je Tom zapravo Tomislav, ali to je pre dugo za izgovaranje. Pridružio se Luk i rekao da mu je pravo ime Luka, a Per se nasmijao, slegnuo rame nima kao da se zbog nečega ispričava i promrmljao: – Petar. – A Simka? – upita Mislav. Nije mogao ni zamisliti koje bi se ime skrivalo iza takvog nadimka, ali prozvani je dječak puhnuo kao da mu ide na živce objašnjavati takvu tričariju. – To mi je od prezimena. Simić – ipak je dodao. Nešto kasnije Mislav je saznao i njegovo pravo ime, Sebastijan. Pojavio se i Matej, čijem su imenu izbacili samo završno slovo i zvali ga Mate. Bili su otprilike vršnjaci, pretpostavio je Mislav, a ubrzo se ta pretpostavka pokazala točnom. Luka i Tomislav imali su jedanaest godina, kao i on. Mija, Petar i Simka bili su godinu dana stariji. Samo je Matej imao tek deset godina. – Jesi li dobar u nogometu? – iznenada upita Mija. Mislav je na trenutak došao u iskušenje da se pri kaže malo boljim, ali je shvatio da bi njegova izjava ubrzo bila provjerena, tako da se brzo odlučio na potpunu iskrenost. – Ne baš – priznao je. Očekivao je razočaranje, ali svi su djelovali vrlo zadovoljno, a Mija je veselo uzviknula: 10

Mondrian iz Lepe Vesi

– Odlično! Sutra nam se možeš pridružiti na tekmi. – Ne kužim… upravo sam priznao da sam prilično loš. – To nam savršeno odgovara – nasmijala se Mija. Drugi put se Mislav počeo pitati kakva je ovo čud na ekipa i što zapravo namjeravaju s njim? Ako ga samo žele istući, mogli bi to i bez namještanja tobo žnje utakmice… – Znaš – počeo je objašnjavati Petar – i moj mlađi brat jako voli igrati, ali s njim nas je neparan broj i nikako ne možemo sastaviti ravnopravne ekipe. On je zapravo prilično dobar za devetogodišnjaka, a ako si ti relativno loš… Nije morao dovršiti. Mislavu je bilo jasno da će on poslužiti kao protuteža. Ali ipak ga je počela kopkati jedna misao. Pogledao je Miju, ali prije nego što mu se konkretna misao uspjela oblikovati, istupio je Tomislav i nasmijao se šapnuvši: – Nemoj to ni slučajno glasno izgovoriti. Čak i prije nego što je sam postao svjestan što ga to kopka ostali su predvidjeli u kom smjeru će po četi razmišljati. Predvidjela je i Mija, pa je prkosno stala pred njega, s rukama na bokovima i glasno upitala: – Jesi li ti jedan od onih koji misle da cure ne bi trebale igrati nogomet? 11

Nada Mihaljević

– Ne. Ja mislim da bi nogomet trebali igrati svi koji ga vole. Promatrala ga je šutke, sužena pogleda, kao da odvaguje njegov iskaz, a onda klimnula glavom daju ći na znanje da je zadovoljna. – Samo da znaš – dodala je nešto blaže – izmjenju jemo se svaki dan, tako da i Pavel dođe na red. Stvar je u tome da mi ostali, kad ne igramo, ostanemo gledati, ali on voli samo igrati pa kad nije u ekipi, on ostane doma. Mislav je klimnuo glavom kao da mu je sve jasno. Bio je daleko od toga, ali ipak mu se ekipa svidjela. Shvatio je da bi ovo mogli biti neuobičajeno zani mljivi praznici. Zbog toga se nasmiješio i slegnuo ramenima. – Okej! Kad sutra počinje tekma?

Od iste autorice u izdanju Naklade Ljevak: