Perić i Pletenac, Ne možeš ti to, I. poglavlje

Boris Perić & Tomislav Pletenac

NE MOŽEŠ TI TO Koliko self-helpa čovjek može podnijeti?

Zagreb, lipanj 2020.

Ne možeš ti to.indd 3

02/06/2020 20:35

Z

a početak malo opće kozmologije: Svijet je moja školjka! Ne zvuči li to blago rečeno sjajno, gordo i nekako uzvišeno, kad nas bujica navrla adrenalina ponuka da život doživljavamo kroz metafore bisernog blještavila, pa u naletu oceanskog nadah­ nuća citat nikad zaista pročitanog Shakespearea još i zaokružimo nezaobilaznim dodatkom: I ja ću je otvoriti mačem? Da se još koji trenutak zadržimo na samoljubivoj eksploataciji ljuštura, eu­ ropska antika odavala se vjerovanju da Kinezi svilu proizvode ne­ kom rafiniranom tehnikom mrvljenja sedefa, a kome se i kada u svili mili, to valjda znamo. Dakle, kako god okrenuli, nizat ćemo uspjeh za uspjehom poput biserja na beskrajnoj ogrlici zadovolj­ stva. I u tome prepoznati, ni manje ni više, nego smisao života, jer mi to jednostavno možemo. Ako slučajno ne možemo, bar ne odmah i bar ne sami, formuli blaženstva već će nas netko poduči­ ti, jer čemu inače služe svi ti samosvjesni učitelji ambicioznosti i motivacije, čija je nepobitna istinitost zacementirana već brojem njihovih ovacijama popraćenih javnih nastupa i prodanih priruč­ nika. I da, za sve to biserje ne nudi se obična pomoć, već, kako se to unazad više desetljeća lijepo kaže: pomoć za samopomoć. Ili, malo međunarodnije: self-help.

Ali, u svemu tome vrijedi još jedan neizrečen postulat: jao školjkašima, jao mekušcima, koji smo, ako ćemo pravo, zapravo 9

Ne možeš ti to.indd 9

02/06/2020 20:35

Ne možeš ti to

svi mi u potrazi za formulom obećane sreće. No, ne zaboravimo kamo se, u isto tako prežvakanim uzrečicama, zapravo baca biser­ je. I kako nam zapravo zvuči rečenica o svijetu i školjci izgovo­ rimo li je ujutro, olovnih vjeđa i zgrčena želuca, recimo, na lokaciji naše najveće idiotske privatnosti, kako neki mudroslovi nazivaju WC? A da je tamošnja školjka realnija od Shakespeareove kamenice, to valjda također znamo. I kad se shrvani stvarnošću u nuždi i nakon njena vršenja vratimo u takozvani životni svijet, što bi nam više prijalo? Life-coach ili life-coach, gdje se nikome ne mili čak ni u svili, za koju smo u međuvremenu ionako saznali da je proizvode neki učahureni organizmi.

I sad, jesmo li učahureni ili se mačem obrušavamo na čahure, jesmo li zapravo sami ti zlouporabljeni mekušci, o tome bi valjalo duboko razmisliti. Odnosno, da se dotaknemo biti pretpostav­ ljene sreće: tko je zapravo sretan? Školjkomorci, školjkaši ili nužničke školjke? I kakvu ulogu u tome zapravo igra protok neuroprijenosnika, koji su nas, gle čuda, jedanput kadri pozicio­ nirati visoko iznad svijeta, a drugi put ravno u njegovo tmurno središte, koje ne sluti ni na kakvo dobro? Jer, kad je biser jednom bačen kamo se već baca, na njegovu mjestu, unutar školjke, ne preostaje nam baš mnogo više doli uvid u vlastitu nemoć, spektra široka u najmanju ruku poput noćašnjeg spektra moći. Znamo, porazni su to uvidi, no, ne reče li Nietzsche da nas ono što nas nužno ne ubije čini jačim? Ili će nas možda u spoznaji stvarnosti prije ojačati ono što nas je zamalo ubilo?

Da je sreća posljedica lučenja dopamina, to znade svaki neuro­ log, a zahvaljujući društvenim mrežama već i oni kojima je neu­ rologija samo žuđen hobi, a takvih je s hiperinflacijom prefiksa neuro ipak već priličan broj. A opet, o dopaminskim ciklusima znamo toliko malo da ne možemo pravo ni odrediti je li prokla­ mirana hipermotivacija, kakvu nam serviraju životni treneri, za­ pravo njihova posljedica ili će nam ga pak mozak lučiti pojačano 10

Ne možeš ti to.indd 10

02/06/2020 20:35

Uvod

tek kad joj nasjednemo. Naime, svaki će se dobronamjerni skep­ tik, pa i cinik, sad s pravom zapitati zašto nas, ako već znademo za „hormone sreće“, vlasti njima ne zaprašuju iz aviona? Pa da život u ritmu muzike za ples više ne moramo zamišljati nakon što ubacimo pet dinara u džuboks, pet dinara u fliper i pet piva u sebe. Postoje, dakako, i kulturni krugovi u kojima bi se Stublićeva melankolično-spasonosna formula dala skratiti na „u se, na se, poda se i zna se“, ali time se srećom (!) ovdje ne mislimo baviti.

Dobro, možda malo, marginalno.

Htjeli mi to ili ne, dopamin, međutim, ostaje enigma, na samo znanosti, već i njegovim konzumentima, koji ga, ma koliko nam tržišni zakoni govorili suprotno, još uvijek ne mogu kupiti. Kad bi, naime, zaista postojali nekakvi adrenalinsko-dopaminski gu­­ rui, mogli bismo na ovome mjestu već škartirati cijelu knjigu, ali ko za vraga činjenice govore drukčije. To gore po činjenice, rekao je, istina, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, kao jedan od – bar u svome stoljeću – gorljivijih zagovornika čilog i shvatljivog svijeta, ali što nam ujutro, pred keramičkom školjkom, uopće govore izjave tipa: Što je zbiljsko, to je umno – i obrnuto?

Srećom (!) Hegel nije bio prvi life-coach zapadnjačke misli.

Prije njega pamet nesretnika solili su mnogi drugi, primjerice, Gottfried Wilhelm Leibniz svojom tvrdnjom da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih. Jer, zašto bi ga inače bilo? Istina, u tom bismo svijetu, da ostanemo pri Leibnizu, bili „monade bez prozora“, a lako je biti uspješan, zadovoljan i sretan, ako vam kroz isti taj nepostojeći prozor ne viri ničija zloća. Dakle, opet smo na školjkama, koje se, kako morske, tako i keramičke, ne mogu podičiti prozorima. U filmskoj priči o utihlim jaganjcima prozor na svojoj ćeliji žarko je, prisjetimo se, želio dr. Hanibal Lecter. U ne baš pradavnoj povijesti, koje će se neki i opet pri­ sjetiti s velikog ekrana, netko je govorio da Prozor noćas mora pasti. A i s Windowsima se malo tko na svom osobnom računalu 11

Ne možeš ti to.indd 11

02/06/2020 20:35

Ne možeš ti to

baš usrećio, kao što se, uostalom, usrećio nije ni čuveni klinček pod oblokom.

I što je onda svijet, ostanemo li pri plodovima mora? Kamenica, dagnja, priljepak ili jednostavno trp, koji nam već samim ime­ nom sugerira trpkost i trpljenje? Franz Kafka tu je možda znao malo više: Kad si u borbi sa svijetom, zauzmi stranu svijeta! E, sad, koju stranu svijeta valja zauzeti? Istočnjačku, gdje je sve re­ dom pesimizam reinkarnacija i ubitačne karme? Ili zapadnjačku, gdje će vam namrgođeni filozofi u crnim dolčevitama atestirati egzistenciju kao uzaludnost postojanja naočigled smrti? I to još s namćorastim francuskim akcentom? Ali jedan Francuz, Charles Baudelaire, sročio je to ipak i malo optimističnije: Valja vazda biti pijan. No, isti taj estet ružnog nudio nam je opijenost „vinom, poezijom ili krepošću, svejedno“. Pa ako nam vino slučajno ne prouzroči dopaminski šok, kao što to navodno može i poezija, dočim krepost zadovoljstvu za volju ostavljamo postrani, preosta­ je nam jedino: svejedno. Što ujedno briše razlike Istoka i Zapada.

A tu blaženu simbiozu dvaju pesimizama neće nam preporučiti nijedan life-coach, makar, zapravo, poput Schopenhauera, govo­ rio upravo o tome.

No, žudimo li mi – ovdje i sada – u potrazi za zadovoljstvom zaista za nirvanom, koja se u brutalnoj svakodnevici najčešće ogleda u prekrajanju i poništavanju zakona, ili pak za onim što smo bez pretjeranog uvida u sam pojam navikli zvati hedoniz­ mom, pa nam se Epikur pojavljuje čak i u imenima restorana?

Usudili bismo se reći da je nirvana, kako ju je navodno definirao Buda, bar podjednako naporna kao i epikurejski hedoné, jer se, ma koliko razočaranja ovo krilo u sebi, kod jednog i drugog radi o kroćenju žudnje, dokidanju želje ili – pojednostavljeno – životu bez afekata. A gdje je naslada, ako afekata nema, na to neka nam odgovore već spomenuti coachevi, koji nam egzistenciju mudrim savjetima i neprestanim zanovijetanjima tipa „možeš ti to!“ nasto­ 12

Ne možeš ti to.indd 12

02/06/2020 20:35

Uvod

je učiniti što je moguće euforičnijom? Jer zašto bismo, egoistični i sitničavi kakvi već jesmo, nešto uopće morali moći, a pritom se još i osjećati dobro, ako ne da se time dokažemo u tuđim očima, pa da u zakulisju tih očiju, u takozvanoj duši drugoga, ostavimo još i rusvaj zavisti, jala i prigušena gnjeva? Dakle, afekata kao u priči. I to pravih, nepatvorenih, niskih, riječju: odveć ljudskih, što bi možebitno rekao Nietzsche. Jer ako se nagrada za krepostan život već isplaćuje na diskutabilnim nebesima, ona za stresne im­ perative tipa „mogni i u tome budi najuspješniji!“ svakako se ot­ kriva u zemaljskim, da ne kažemo putenim užicima, na kakvima današnjica rado konstruira fetišnu falš-projekciju hedonizma, ali o tome više kad se dotaknemo Epikura.

Gramatički cjepidlake moguće će zamijetiti da imperativ gla­ gola moći, ma koliko moći od njega očekivali, u obliku „mogni“ zvuči nekako relativistički, kao da se sama mogućnost sučeljena s jedrom prijetnjom motivacije već čahuri u svilene niti apatije. S druge strane, motivacijski mehanizmi današnjice tek će se napola zadovoljiti priprostim superlativima, zbog čega je govor medijski potkovane svakodnevice u nas već iznjedrio neoboriv elativ: bru­ talno! To što se elativ u pravilu definira kao „apsolutni superlativ koji ne počiva ni na kakvoj usporedbi“ pritom ne igra toliko važnu ulogu. Dakle, čini vazda tako da se maksima tvoje visoko motivi­ rane volje ne može nazvati drukčije nego brutalnom, a o općem zakonu i ne razmišljaj, jer taj je za slabiće! Ili, da se poslužimo sli­ kovitim proseravanjem jedne domaće sportske legende: Budi vazda motiviran kao vojnik Wehrmachta pred napad na SSSR! No, onkraj vijugavih skijaških metafora, napadi na SSSR u pravilu završavaju u pothlađenom Staljingradu, a onda sve ode u krasni Kursk, pa nas neki šepavi propagandist uzdignute desnice mora tješiti fikcijom totalnog rata, što i nije tako daleko od čeličnih motivacijskih treninga suvremenog hedo-fašizma. A je li Goebbels, kao neprikosnoveni life-coach brutalnosti, svoj poznati govor o 13

Ne možeš ti to.indd 13

02/06/2020 20:35

Ne možeš ti to

totalnom ratu 1943. baš slučajno održao u zdanju nazvanom Sportska palača, o tome neka zainteresirani čitatelj prosudi sam.

A sad nešto sasvim drukčije, premda našem čovjeku nimalo nepoznato, naime, još jedan notorni slogan globalne samopomo­ ći: Kriza je šansa! Upravo u globalizacijskim razmjerima ovakva tvrdnja, mišljena osobno ili kako već, zvuči jednako deplasirano kao kad bismo ustvrdili da je inflacija sloboda novca da se sam obezvrijedi. Uostalom, nije li u predvečerje prvih slobodnih izbo­ ra u ovoj našoj zemlji jedan kasniji premijer plijenio pozornost sličnom rečenicom: Jugoslavija je šansa? Jer da nam jugoslavenske krize, oplođene hrvatskima, na kraju ne samo da nisu pružile, već nisu ni dopustile nikakvu životnu šansu, to danas znade svaki Irac. Drevni Grci, od kojih smo naposljetku i baštinili riječ kriza – dok su je suvremeni usavršili do neslućenih razmjera, odakle nam i dolazi fraza „dužan kao Grčka“ – podrazumijevali su pod krizom točku preokreta u bolesti ili kakvoj drugoj nevolji, koja vodi ili u ozdravljenje ili u smrt. Šanse u krizi su nam, dakle, u najboljem slučaju 50:50, s obzirom na to da ni izlječenje nužno ne predstavlja obećanje boljitka. Ili, pak, kako spjevaše nobelovac Bob Dylan: smrt još uvijek nije kraj. U svjetlu povijesti ovdašnjih kriza, vrijedi, dakle, pravilo: nitko rođen nakon (godinu upišite sami) nema ama baš nikakvih šansi ni za što. Skraćeno: nitko ro­ đen nema šansi. Blaženi tu i opet ostaju siromašni duhom. Dakle, blago blaženima.

No, nije self-help ni mišljen da liječi ekonomiju, koja nam se, po mišljenju mnogih eminentnih gurua, ni ne može upletati u život, shvatimo li po njihovim napucima što je istinski zalog bla­ ženstva, sreće, pa onda valjda i uspjeha, a to je ljubav, ogoljena nerijetko na kozmički seks, beskonačne orgazme, dvostruku anal­ nu penetraciju i slične utopije. Tu je, istina, prvi self-help priruč­ nik i dalje bila i ostala Kamasutra, ali na njoj se, već zbog autorskih prava, teško obogatiti. Na drevnoj tehnici tantričke joge neki su, 14

Ne možeš ti to.indd 14

02/06/2020 20:35

Uvod

doduše, zgrnuli pare, no, bitno manji mentalni otpor zahtijevaju tabloidi, koji će vam iz broja u broj, uz vizualno često nezamislivu praksu, ponuditi i pouzdane testove vlastite voljenosti, žuđenosti i poželjnosti, ma kojeg spola ili roda bili. Dakle, naše dame, oda­ branik vašeg srca, ma bio vam to i suprug, nije vam bezrezervno sklon, ne pristane li vam na vaš mazni upit – a nazvali ste ga ravno na sjednicu upravnog odbora poduzeća – izverglati što bi vam sad rado radio i to po mogućnosti s uključenim spikerfonom.

Nemojte se sad smijati, to je znanost i zove se seksologija. Kao što se ona o ljubavi zove ljubavologija. Znanost o poželjnosti zove se, međutim, etika, ali time se nemojte zamarati, jer ona nikad nije spadala u self-help, pa ćemo umjesto nje radije posegnuti za ezo­ terijom. Jer kao što će vam svaki čestiti hiromant vaše hirove izga­ tati iz dlana, vaginomant će vas bespoštedno psihoanalizirati iz selfija, koji više govori o njegovim perverzijama, negoli o vašoj sreći. Srećom, pa sama riječ analiza nema prefiks anal-, jer kad bi bio prefiks, oskudijevali bismo objašnjenjem što je točno fabeti­ zam. Uz dužno poštovanje, seksologija je kao znanost nekoć i postojala, od samog Freuda, preko Magnusa Hirschfelda i Miro­ slava Solomana Krausa, pa sve do Aleksandra Štulhofera, ali avaj, ništa od toga nije bila pomoć u samopomoći.

Kronološki nešto novija literatura utisnula je, pak, rodne od­ nose u planetarne konstelacije, pa sad znamo da su žene s Venere, a muškarci s Marsa, što je, doduše, znao već i David Bowie, krei­ ravši svoje pohotne marsovske pauke na sliku i priliku „dobro obdarenog i snježnoblijedog“ Ziggyja Stardusta. Tu se, dakako, ljubavološki aspekti uvelike miješaju s astrološkim, od kojih se i razlikuju samo po imenu, pa nam onda neće zasmetati činjenica da su i na Veneri i na Marsu kadri preživjeti u najboljem slučaju neki bespolni mikroorganizmi, ali kao što rekosmo: kriza je šansa.

Jer, ako smo iole skloni trivijalnoj literaturi, od koje je self-help ipak trivijalniji, možda ćemo se prisjetiti da je Aleksandar Tolstoj 15

Ne možeš ti to.indd 15

02/06/2020 20:35

Ne možeš ti to

na Marsu snivao proletersko-aristokratsku ljubavnicu, a Edgar Rice Burroughs ništa manje fatalnu princezu, dakle, gdje su ti u svakom pogledu obdareni Marsovci, kad ih tamo, naše dame, tla­ čite upravo vi?

Kad smo već kod tlačenja, gdje je sreća u nijansama sive? Jer i tu smo posljednjih godina dobili svu silu postemancipacijske lite­ rature, koja propovijeda žensko samoostvarenje u blago rečeno sadomazohističkim ludorijama, iako su nas neki uglavnom do­ sadni filozofi i psihijatri, mahom iz iste one beznadno ljubavničke Francuske, odakle su i egzistencijalističke dolčevite, upozoravali da takvim odnosima zapravo upravljaju mazohisti. Ili upravo sto­ ga. Ako je vjerovati gospođi E. L. James i njezinom sve debljem žiroračunu, idealan partner pronalazi se u Bauhausu ili nekom drugom građevinskom šoping-centru, gdje se mogu kupiti ste­ zaljke, kvačice, sajle i kolomast. Upotrebe anal-margarina u Pos­ ljednjem tangu u Parizu ionako se osim prehrambene industrije nitko više i ne sjeća. Kao ni tamo proklamiranog postizanja or­ gazma pukim pogledom, jer u pogledu drugog, kako reče J. P. Sartre, čovjek se uglavnom samo stidi. No, nećemo sad u potrazi za misterijem orgazma jurcati od Bacha do Bauhausa, nego se radije pitajmo čega točno ima na Veneri? Veneričnih bolesti? To i nije neka perspektiva. Seksualno nimalo privlačnije tu ne zvuči ni René Descartes sa svojim učenjem o ekstenzivnosti i duhu, prem­ da je taj francuski liječnik, uvjeren da jest već time što misli, na­ pisao i jedan danas već prilično zaboravljeni ljubavološki bestseler pod naslovom O strastima duše.

Da si i tu odmah srušimo iluzije, poentirajmo ovo dvjema ap­ solutno istinitim, premda možda i oprečnim rečenicama, onom Woodyja Allena: „Je li seks prljav? Pa, jest, ako se radi pravilno“ i onom Andyja Warhola: „Seks je najbolji ako se ne upražnjava“.

Takvim oprečnostima vrvi, dakako, upućena literatura, ostavlja­ jući čitatelja poprilično na interplanetarnom cjedilu, želimo li baš 16

Ne možeš ti to.indd 16

02/06/2020 20:35

Uvod

da nam se čitav život odvija između Zvijezde Danice i one crvene, koja nam navodno donosi rat. Jer sve piše u zvijezdama, a kad zvijezde propišu, jao si ga nama. A da će svaka zvijezda i zvjezdica imati svoj isplativi recept uspješnosti i da će ga uz pomoć vještog ghost-writera, a na štetu našeg džepa, a i života, kad-tad publicira­ ti, u to ne treba sumnjati, kao što ne treba sumnjati ni u činjenicu da su gore spomenute seksualne tehnike u nečijoj zadihanoj mašti ipak moguće.

I sad, pita nas iz svog mauzoleja balzamirani V. I. Lenjin: Šta da se radi? Jer očito je, pa i njemu posthumno, da nema uspjeha u uspjehu, sreće u sreći, užitka u užitku, ljubavi u ljubavi, ni seksa u seksu, ne složimo li se s Peterom Sloterdijkom da je, kao uostalom i pohađanje WC-školjke, orgazam trenutak najveće idi­ otske privatnosti koju si čovjek može priuštiti. I još se filozof usu­ dio reći da je orgazam kao takav – desno!? Što nas na kraju dovodi i do self-helpa po pitanju političkog boljitka. Ako je vje­ rovati historiografiji, sir Winston Churchil jednom je zgodom izjavio: „Ne isplati se trčati za tramvajima, ženama i ideologijama.

Uz malo strpljenja, stići će sljedeća.“ Ako bi ovo nekome i zazvu­ čalo nelogično, politički self-help itekako postoji. Službeno ga na­ zivamo stranačkim programom, koji, poput self-help literature, nužno ne pretendira na vlastito obistinjenje, ali nas, kao konzu­ mente i potencijalne glasače, nužno čini samosvjesnim građani­ ma. Sasvim osobno doživljavamo ga kao pomoć pri uhljebljenju, koje je ipak najbolja pekarska metafora što smo je ikad smislili, toliko ljudskija od kruha svagdašnjeg u znoju vlastita lica ili, pak, onog kruha za kojim idemo trbuhom, da nam kroasani, pizze i pereci više neće biti ni potrebni.

I što smo naučili? Da je sve trčanje za uspjehom, srećom, bla­ ženstvom i užitkom samo jalov trud pod praznim nebesima, kao što reče biblijski Propovjednik? Ili da u svemu tome ipak ima neka sićušna iskrica istine? Jer, ako nam je – nemojte reći da ne 17

Ne možeš ti to.indd 17

02/06/2020 20:35

Ne možeš ti to

znate tko je to rekao – već uprezati mozgove i sukati rukave, što ipak implicira nemali osobni napor, nije li onda neuspjeh također zadovoljavajuć rezultat? Kako bi se medijski reklo, na skali od je­ dan do deset to je ipak čvrsta ljudska petica. I neće li nam onda za sivu nijansu poboljšan neuspjeh biti potvrda da smo si svojom bjesomučnom samopomoći ipak malo i pomogli? Odnosno, kako reče Samuel Beckett: „Pokušaj, ne uspij, pokušaj ponovno, ne uspij bolje!“ A Godot će već doći.

18

Ne možeš ti to.indd 18

02/06/2020 20:35