Biblioteka Cicero
Naslov izvornika
Nina Lykke
Nei og atter nei
Copyright © Nina Lykke
First published by Forlaget Oktober, 2016
Published in agreement with Oslo Literary Agency in conjunction with Livia Stoia Literary Agency
© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2023.
Sufinancira Europska unija. Izraženi stavovi i mišljenja pripadaju isključivo autorima i nisu nužno odraz stavova i mišljenja Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA), koje stoga za njih ne mogu snositi odgovornost.
This translation has been published with the financial support of NORLA. Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e.
Nina Lykke
Ne, ne i ne
prevela
Zagreb, lipanj 2023.„Radi se o nezadovoljstvu koje bih okarakterizirao kao nezadovoljstvo proizašlo iz velikih očekivanja. Puno radno vrijeme i društvena sigurnost te standard koji iz godine u godinu brzo raste kod ljudi su stvorili novu vjeru u budućnost, ali i sve veću nestrpljivost što se sve to ne odvija još brže.”
Iz govora premijera Tagea Erlandera u švedskoj skupštini povodom rasprave o mogućim promjenama zakona.
Stockholm, siječanj 1956. godine
„U čemu je smisao, štrebaš i ubijaš se u školi samo kako bi imao posao i kuću i djecu i onda rintaš kao luđak i na kraju samo umreš”, pitao je Jonas kad mu je bilo trinaest godina. „Zašto jednostavno ne stanovati u kamp-prikolici i živjeti od socijalne pomoći”, rekao je, a Ingrid nije znala što da mu kaže. Jer zaista, zašto ne živjeti u kamp-kućici, razmišljala je, zašto ne živjeti od socijalne pomoći, zašto lijepo ne leći i odustati od svega. To je to njezino nasljeđe, tu je bolest ona donijela u obitelj, tu nesposobnost nošenja sa životom s kojom se ona možda i izborila, ali evo je sad kod Jonasa, a uskoro će se pojaviti i kod Martina, i obojica će završiti depresivni i debeli i po cijele dane samo igrati kompjuterske igre. Srećom, takva se pitanja više nisu ponovila, ali nekih godinu dana nakon toga obojica su sinova prestala govoriti. Jedan su dan cvrkutali kao ptičice da bi drugi samo nijemo buljili svaki u svoj tanjur, a kad su ih roditelji pokušali navesti na razgovor za vrijeme večere, od njih bi uspjeli izvući samo kratko mrmljanje i gunđanje. Ingrid i Jan pokušali su i dalje razgovarati među sobom, ali bilo je to teško u prisutnosti tih nijemih, bezizražajnih lica, a i pokazalo se da nakon svih tih godina više ne znaju kako razgovarati, a da ih nitko ne prekida.
Nakon nekog vremena sinovi su ponovno progovorili, ali nikada to više nije bilo kao kad su bili djeca. Što bi bilo čudno i nenormalno, razmišljala je Ingrid. Usprkos svemu, bila je zadovoljna. Moglo je i gore ispasti. Otkad zna za sebe, razmišlja o katastrofama ili točnije rečeno: kako ih izbjeći. Kad je imala tri godine, majka joj se ubila. Ingrid je u to vrijeme već znala i hodati i govoriti, shvatila je to kad joj se otac četiri godine kasnije uspio ubiti alkoholom. Bila je dovoljno velika da je mogla otvoriti ulazna
vrata, pokucati susjedima koji bi nazvali hitnu, jednako kao što je kao sedmogodišnjakinja mogla otići biciklom dolje do parka Frogner i prevrnuti pijanog oca na leđa tako da mu lice ne završi u toj lokvici u kojoj se utopio. Umjesto toga, spavala je u svom krevetu. Tek sljedećeg jutra, dugo nakon što je gomila tableta za spavanje prostrujala majčinim tijelom, razorila sve organe koji su joj se našli na putu i zaustavila sve životne funkcije, tek su tada susjedi čuli Ingrid kako vrišti. Preseljena je baki i djedu u Hovseter gdje ju je otac povremeno posjećivao.
Uvijek bi legao u gostinsku sobu da se otrijezni i tako bi tamo ležao i bulaznio nešto o malenim sivim ljudima koji će ga odvući sa sobom u pakao i ispeći na ražnju. A onda bi ponovno nestao. Vraćao se, odlazio, a onda je jednog jutra pronađen u parku Frogner s licem u lokvi. Onih nekoliko dana što je još poživio prije nego što je umro od aspiracijske upale pluća nakon udisanja blatne
vode, Ingrid, baka i djed posjetili su ga u bolnici. Kad ga je vidjela onako priključenog na cijevi i žice, Ingrid je shvatila da ga je mogla spasiti. Ta joj je misao implantirana
u glavu tada i tamo, u bolnici Ullevål u jesen 1972. godine, kad joj se mozak nalazio na stupnju razvoja u kojem je posebno otvoren za nove ideje i odonda je ta misao samo rasla i rasla. Tako je Ingrid ubrzo shvatila da je mogla spasiti i majku, a kako je vrijeme prolazilo, počela se osjećati pomalo odgovornom i za one stvari koje su se događale na drugoj strani zemaljske kugle, pa i za stvari koje su se dogodile tijekom Drugog svjetskog rata, 1941. godine, kad je djed poslan u logor Sachsenhausen. Čim bi se razgovor prebacio na Drugi svjetski rat ili se činilo da bi se mogao prebaciti na Drugi svjetski rat, djed bi odmah napustio prostoriju u kojoj se nalazio. To da djed ustane i ode usred razgovora, Ingrid je bilo jednako normalno kao da ćeš biti mokar ako pokisneš. Nitko nije postavljao nikakva pitanja o tom ponašanju, ali ostatak obitelji smatrao je da se može povući izravna crta od te djedove tišine do majčina samoubojstva. Drugi svjetski rat nastavio je postojati u njihovoj obitelji, širiti se s generacije na generaciju, a Ingrid je bila ta koja je trebala upozoriti djeda da će ga Gestapo uhvatiti jer onda se majka ne bi ubila, a otac se ne bi propio.
Treba uvijek biti spremna za najgore. To joj se ugnijezdilo u nekom mjestu u glavi do koje nije dopirao ni razum ni logika, a ni hipnoza ni psihoterapija, što je također isprobala. I isto tako kako su joj roditelji umrli dok je ona ležala u krevetu, tako su ljudi nastavili umirati dok je ona ležala u krevetu i svakoga je jutra čitala o katastrofama i nesrećama koje su se dogodile tijekom noći, a da ona nije ni prstom mrdnula da ih spriječi.
Kad god bi prošla pored prazne galerije ili praznog restorana, Ingrid se morala svim snagama boriti protiv poriva da ne uđe u tu galeriju i odglumi da je zanima što im visi po zidovima ili u taj restoran i sjedne za stol. Mnogo je snage trošila na pokušaje da se othrva tim porivima koji su se predstavljali kao nešto drugo. Kad bi prošla pored praznog kafića u kojemu stoji usamljeni konobar i zuri prema pločniku, znala je pronaći mnoštvo razloga zašto bi baš sada popila kavu, iako je malo prije pila kavu, samo kako bi si dala dopuštenje da uđe u kafić i sve sredi tako da bude kako bi trebalo biti. Ništa nije riješeno time što će ona ući i buljiti u neke slike ili naručiti kavu, jasno joj je to, jer ako netko već inzistira na tome da otvori gomilu galerija i kafića, to nije njezin problem. Ali ovdje razum i logika nisu funkcionirali, njihovi kreštavi, tanašni glasovi nisu mogli nadglasati jaku potrebu da to svejedno učini, kao da je tim besmislenim postupcima hranila neko svemoćno stvorenje koje je govorilo: Učini to i obećavam da ću ti skinuti malo te goleme krivnje s ramena. Stvorenje nikada nije održalo svoje obećanje, ali ona je neprestano iznova podlijegala iskušenjima.
Da se nešto dogodi njezinim sinovima, život bi joj bio gotov. Bio bi to njezin kraj, više ništa ne bi imalo smisla. Ali nije imala nikakvih želja da s njima provede i minutu više vremena nego što je to neophodno. Kad bi jedan od njih ušao u prostoriju, primijetila bi kako joj se puls ubrzava, kao da je zaposlenica koja pokušava izbjeći probleme pred šefovima dvadesetogodišnjim Jonasom i osamnaestogodišnjim Martinom. Ingrid je uvijek znala kad
dolaze tražiti novac; tada bi im lica bila otvorena i prijateljska, gotovo kao prije. Isprva ju je to znalo rastužiti. Kao veza u kojoj više nema ljubavi, razmišljala je dok su hodali po kući i smiješili se i gledali je u oči samo kad im je trebao novac.
Dolaziš li danas na večeru? znala je poslati poruku, a kad bi odgovor, ako bi joj uopće odgovorili, bio: ne, bez velikog početnog slova, bez objašnjenja ili isprike, odgovorila bi: OK. Onda ću ti spremiti hranu za kasnije :-). Jer to mi neće biti na savjesti, pomislila bi Ingrid i poslala poruku.
Godinu dana nakon završetka srednje škole Jonas je još uvijek stanovao kod njih i dok je razmišljao što želi studirati, i želi li uopće studirati, radio je u pekari na Holtetu i investirao cijelu plaću u dionice.
„Ne bi li trebao davati dio novca u kuću?” pitala je Ingrid Jana.
„Pa bi… ali nije da nemamo novca”, odgovorio je Jan. „To bi onda bilo samo iz principa. A to nema nikakvog smisla.”
„Da, možda si u pravu”, odgovorila je Ingrid. „Ali ako bude plaćao za sebe, neće mu biti tako privlačno i dalje živjeti s nama.”
„Ma ionako će se brzo odseliti. Meni je baš lijepo da je još uvijek tu, da možemo zajedno gledati televiziju i jesti suši. Nije li baš lijepo da želi sjediti s nama i jesti suši i piti bijelo vino petkom navečer, mislim da nema mnogo dvadesetogodišnjaka koji to žele.”
„Ima, ima. Na poslu su pričali o tom novom fenomenu, da odrasla djeca rado provode vrijeme s roditeljima
gledajući televiziju, umjesto da vikendom idu van. A i skuplje je kupovati suši i bijelo vino za četvero ljudi umjesto za dvoje. Odrasli su puno skuplji od djece. Na kraju će biti kao da živimo u komuni, samo što ti plaćaš za sve. I čistiš i pereš za njima.”
Ingrid je znala da su besplatno vino i suši jedini razlozi zašto dečki sjede s njima petkom navečer, kao i to što im Ingrid i Jan, sretni što su dečki uopće s njima, prepuštaju da odaberu što žele gledati na televiziji i zato su te večeri završavale filmovima i serijama zbog kojih bi se Ingrid na kraju preselila u kuhinju i čitala novine na mobitelu dok su kućom odjekivali pucnji iz pištolja i vrištanje.
„Ma ionako će se brzo odseliti”, rekao je Jan.
Ingrid je često znala požaliti što je imala djecu. Sve te grozote koje im se mogu dogoditi, sve te opasnosti, nova joj se provalija otvorila pod nogama onoga dana kad se Jonas rodio i neće se zatvoriti sve do njezine smrti. Jonasovo nemoćno tjelešce dalo je starim maštarijama o katastrofama novu snagu, i zato je Ingrid bila svjesna da ni ona ni Jan nikada neće imati snage izbaciti sinove iz doma niti ih prisiliti da se osamostale. Ma neće ih ni uspjeti pristojno zamoliti da se odsele. Jer što ako se nešto dogodi. Što ako prisile Jonasa da si pronađe stan, da se sam brine o sebi zarađujući plaću ili uz pomoć studentskog kredita, i onda on, primjerice, nakon nekog tuluma padne s balkona i ostane paraliziran ili ga prebiju na smrt dok čeka taksi ili mrtav pijan zaspi negdje u snijegu i smrzne se i nitko to ne primijeti jer tamo gdje živi nitko ne čeka na
nogama da se vrati kući, kao što to Ingrid radi, dobro, možda ne doslovno na nogama, ali zasigurno leži budna u krevetu sve dok ga ne čuje da se vratio.
Ingrid se sjećala svih onih poslijepodneva iz svoje mladosti kad su djed i baka zahtijevali da u kući bude tiho jer su prilegli poslije ručka. Bilo joj je nemoguće zamisliti da bi se ona i Jan, u bilo kojem razdoblju odrastanja dječaka, ispružili na sofi poslije ručka i zahtijevali da u kući bude tiho. Kod njih bi poslije ručka nastupio totalni kaos jer bi svi nahrupili na vrata sa svom sportskom opremom, sjeli u ledeni automobil i odvezli se do osvijetljene padine ili
stadiona gdje bi onda stajali i drhturili jer je to bilo taman toliko udaljeno od kuće da se nije isplatilo vraćati jer bi se samo morao odmah okrenuti natrag da odeš po njih i tako dalje.
Sada je shvatila da je sve to mrcvarenje bilo uzalud. Možda ne za nju i Jana, jer barem su osjećali zadovoljstvo
što su ispunili svoju roditeljsku ulogu kako su to vremena nalagala. Ali to nije dovelo do nikakve naročite promjene u životima dječaka. Niti su bili naročito marljivi u školi niti posebno društveni ili dragi, u svemu su bili prosječni i obični, a ako bi im Ingrid ipak morala pripisati neku crtu, onda bi rekla da su uvijek jako dobro mislili na sebe. Ali nisu li ih točno tako ona i Jan odgojili: da misle na sebe tako da im se ništa ne dogodi?
U budućnosti ih je mogla zamisliti kako je posjećuju u staračkom domu, vidjela ih je u sredovječnim izdanjima, sa suprugama i djecom u pubertetu, posjećivat će je nedjeljom, samo jednom mjesečno, i neće ni skinuti jakne,
samo će sjesti pored nje u dnevnom boravku. Ingrid će tamo sjediti i drijemati nakrivljene glave, oko vrata će možda još uvijek imati slinček s mrljama sasušene hrane koji joj osoblje nije stiglo skinuti. Uz nju će sjediti njezini sredovječni sinovi u jaknama i buljiti u prazno, ili u mobitele, ili u što god da bude uobičajeno koristiti u to vrijeme, dok će njihove žene pokušavati razgovarati s njom, možda će je pitati što su danas imali za desert, pitat će to nekim šaljivim tonom, kao da je Ingrid dijete koje ne zna što je dobro za nju, nego samo želi jesti desert i slatkiše. Tinejdžeri će stalno stenjati od dosade i nakon pola sata htjeti da idu i to će biti to do sljedećeg mjeseca.
Neće puno razmišljati i brinuti se za nju, kao što je Ingrid puno razmišljala i brinula se o svojim roditeljima i djedovima i bakama, i jasno je vidjela kako je taj fenomen koji je primijetila u svojoj obitelji, ali i u društvu, paradoksalan: Roditelji koji su iznevjerili svoju djecu često su bili predmet potpuno druge vrste interesa i brige od te iste djece, za razliku od onih koji su obavili svoju, takozvanu, dužnost. Nerijetko se događalo da su djeca majke alkoholičarke preuzela brigu za domaćinstvo, rano se pretvorila u odrasle osobe, sakrivala boce i odijevala majku prije roditeljskog sastanka tako da im netko ne bi poslao socijalnu službu. Kasnije su ti sinovi i kćeri mogli imati dobar ili loš život, ovisno o tome kako se na to gleda, ali zajedničko im je svima bilo to da su im roditelji bili centralne točke u životu: ti roditelji alkoholičari ili narkomani bili su crna sunca oko kojih su ta djeca nemoćno kružila, zagonetke koje nikada nisu odustali pokušati riješiti. Ingrid
je gledala dokumentarni film o takvoj djeci, posebno je upamtila lice jednog sina, njegovo otvoreno lice puno nade dok je bio u posjetu majci alkoholičarki u njezinu stanu koji je dobila od socijalnog. Majka je otvorila vrata nakon što je on dugo zvonio, hodala je na štakama, sin ju je zagrlio, pitao je kako je: Kako si, mama, kako je danas, jesi li jela, na što je mama samo nešto promrmljala u odgovor i odšepala natrag u stan. Sin ju je slijedio, ali prije nego što je krenuo, okrenuo se prema kameri i rekao: Čini se da se danas dosta dobro osjeća.
Ingridin je zaključak bio: Roditelji su važni, ali na isti način kao što su zrak i voda važni, primijetiš ih tek kad nestanu ili postanu otrovni. Isto je i s roditeljima, razmišljala je Ingrid: jer primijetiš – ili osjetiš njihov utjecaj, i to uvijek negativan – tek kad ih nema ili postanu otrovni, štetni, ili ako se ubiju, postanu alkoholičari, narkomani, kriminalci. Drugim riječima: Kao roditelj ne možeš djecu učiniti boljima nego što bi i inače bila, ali s druge strane, možeš ih uništiti.
Da je Ingrid to ranije shvatila, mogla si je prištedjeti puno napora. Jer, kako je već rekla, ona i Jan su se u potpunosti posvetili djeci, podarili im djetinjstvo puno izjava ljubavi i fizičkog kontakta, s obiteljskim doručcima, navijanjem na njihovim nogometnim utakmicama, proslavama rođendana, zdravom užinom koja je sadržavala sve hranjive vrijednosti iz piramide zdrave prehrane, čitanjem priča, pažnjom – slušanjem njihovih maštarija i snova, strpljivim odgovorima na sva njihova pitanja.
Deset su godina svake večeri ona i Jan prosjedili barem
po pola sata uz svakoga sina, izmjenjivali su se, jedno uz jednog sina, drugo uz drugoga. Kuhali im jela od svježih namirnica, vodili ih liječniku za svaku sitnicu, tješili ih i tetošili i pratili ih i razvozili i dovozili. Išli su na sva upoznavanja, roditeljske sastanke i informacije, dopustili obojici sinova da se priključe glazbenoj grupi iako nijedan nije bio naročito muzikalan i samo su htjeli sudjelovati zbog putovanja koja su financirana prodajom rabljenih stvari dva puta godišnje, zbog čega su Ingrid i Jan četiripet poslijepodneva svake jeseni i svakog proljeća proveli vozeći se po gradu da pokupe donirani namještaj, zavjese, igračke, odjeću, drangulije i električne aparate, da bi zatim cijeli vikend otišao na prodaju tih istih stvari, sve kako bi dječaci naučili odsvirati teturave, prestrašne verzije Yesterday i Just a gigolo na trubi i saksofonu.
A čemu, razmišljala je Ingrid svake noći kad bi se probudila u pola dva i rijetko kada uspjela ponovno usnuti prije svitanja. Bila je dovoljno budna za mozganje, ali previše umorna za sve drugo i tako je ležala u krevetu dok se noć ne bi istrošila i rasvijetlila, ostala bez mjesta za skrivanje, i u tom joj se trenutku nametnulo jedno sjećanje. Mnogo su godina ona i Jan vozili dječake gore do stadiona na Ekebergu, i to ne samo njih nego i njihove bicikle, i još, kao da to nije bilo dovoljno; Ingrid je morala zatvoriti oči da se obrani od te slike koja joj se sasvim jasno ukazala, prizor sebe kako nosi bicikle u njihov putnički kombi, Volkswagen Caravelle, dok oni sjede unutra i bulje u svoje mobitele. Eno je, sva znojna, rastrojena i sredovječna diže njihove bicikle u auto
dok unutra sjede dvije velike muške osobe i čekaju da ona sve obavi.
Ta dva muškića koja je stvorila sada su bila viša od nje, gledala dolje na nju, ali si nisu znali ni guzicu obrisati. Gaće su im imale pruge izmeta koje je Ingrid onda tretirala sprejom za mrlje i iskuhavala u perilici. Drugim riječima, još im je uvijek mijenjala pelene. Znali su govoriti i argumentirati, znali su pratiti svoje malene portfelje dionica – jer sada je i Martin počeo investirati novac nakon što je dobio posao u istoj pekari kao i Jonas – ali bilo je nemoguće zamisliti da bi se mogli nositi s pravim iskušenjima, boriti se s dosadom, izdržati bol. Ingrid bi najradije da je vojni rok još uvijek obavezan. Ali samo dio nje to želi. Drugi ih dio želi zaštititi, a ne poslati u neki mogući rat. Naravno da ne. Ali ipak. U nedjeljno jutro u još uvijek uključenoj pećnici znala je pronaći pougljenjenu pizzu, a na podu kupaonice Martina kako spava i hrče, još uvijek pijan. Svakog se dana Ingrid vraćala kući u prljavu kuhinju punu istrule hrane, istu onu kuhinju koju je čistu i urednu ostavila to jutro, a noćima bi ležala budna i svađala se i argumentirala u dijalozima i telefonskim razgovorima do kojih nikada neće doći kao i mejlovima koji nikada neće biti poslani u stvarnosti. To je bila u stanju, ali nije bila u stanju postići da si dečki pošteno obrišu guzicu, ili operu vlastite gaće, ili počiste kuhinju za sobom, ili jednostavno vode normalne razgovore sa svojim roditeljima koji se ne tiču novca ili usluga.
Ingrid bi voljela da se može vratiti u prošlost i sve učiniti drukčije. Ali sada je prekasno, dečki su odrasli,
formirani, navikli da se sve radi za njih u ime ljubavi. Sanjarila je o tome da se obojica odsele u Australiju, ali je istovremeno htjela garanciju da će tamo u Australiji biti sto posto sigurni. Sanjala je o tome da su opet maleni i da ih ona, sada kada zna kako, izvede na pravi put. Koji to put, nije znala, ali bilo joj je lako zamisliti samu sebe kako hoda uokolo, sve više pogrbljena, i šprica sredstvo za uklanjanje mrlja na gaće sve dok ne padne mrtva.
Iz tijesna i mračna stana djeda i bake u Hovseteru Ingrid je stigla u Janovu stabilnu i tradicionalnu obitelj u velikoj kući u Ulici Solveien. U podnožju vrta te kuće, uz cestu, ona i Jan sagradili su si kuću koja je bila moderna verzija njegove roditeljske kuće, iste smeđe boje i istih plavih prozorskih okvira.
Ljeti su Ingrid i Jan – i dječaci kad su bili mlađi – znali sjediti pod starom kruškom s Janovim roditeljima Ullom i Jørgenom i jesti vafle s domaćim pekmezom od krušaka te piti kavu iz Ullinih starih i često korištenih porculanskih šalica marke Rörstrand. Krošnja je prosijavala mrljice svjetla poslijepodnevnog sunca, stol od lijevanog željeza bio je isti onaj za kojim je Jan sjedio kao dijete i za kojim su sjedili i njegov otac i njegov djed. To je vidjela u obiteljskom fotoalbumu jer Janova je obitelj nasljeđivala predmete stotinama godina. Generacije slijede jedna drugu, razmišljala je Ingrid dok je promatrala tamnoljubičaste grmove jorgovana koji su okruživali stube koje su vodile u kuću, i oni su bili više od stotinu godina stari. Samo se mora ponašati kako spada i obaviti što se od
nje očekuje i sve će se nastaviti dalje nepromijenjeno. Ne smije se zaustaviti. Što god bilo, ona ne smije biti ta koja
će to prekinuti.
Otprilike jednom tjedno spavala je s Janom, a onda to prekrižila na nekom svom zamišljenom popisu. Dobro, pomislila bi, ovo je obavljeno. Taj tjedni raspored etablirao se tijekom godina, kao i svi drugi rasporedi: pokositi travnjak, očistiti snijeg, zamijeniti žarulje, vježbati, zamijeniti ulje na autu, seks, jer kad bi prošlo više od tjedan dana, nešto kao da bi se nataložilo, neki nemir, osjećaj neravnoteže. Ali sad je barem to obavljeno i uskoro će
Jan početi hrkati dok će Ingrid ležati budna i razmišljati
što je čeka sutra, o ručku, zamrzivaču, hladnjaku, odjeći, učenicima, kolegama, sastancima. Svi ti budući zadaci nadirali su prema njoj i kao što gimnastičar može zamisliti kako će izvesti salto na gredi, tako je i Ingrid zamišljala kako će za samo nekoliko sati ustati i bit će novi dan. Novi dan na koji gleda kao na utrku s preponama. Dan se sastoji od preskakanja prepona i za svaku preskočenu prepreku može je prekrižiti na svom imaginarnom popisu. Dobro, dobro, samo tako dalje, šaptala je samoj sebi. A kad ih sve preskoči, što onda? Smrt, odgovorila je samoj sebi uz osjećaj olakšanja, jer u posljednje je vrijeme počela osjećati olakšanje pri pomisli da će svemu ovome jednom definitivno doći kraj. To olakšanje koje je osjećala pri pomisli na smrt ponovno joj je odvelo misli na
njeno nasljeđe, što ako je u tome problem, možda postoji nešto u osnovi krivo u načinu na koji živi život, možda bi trebala nešto poduzeti, drukčije se hraniti, promijeniti
posao? Ali već se zdravo hrani. Ne pije alkohol i kuha hranjive obroke. Plaća račune na vrijeme, razvrstava smeće i sama čisti kuću, za razliku od prijatelja i susjeda, većina njih ima čistačice iz Poljske, Filipina ili Ukrajine. A ako više ne voli svoj posao, ne može zamisliti da bi se bolje osjećala na nekom drugom radnom mjestu. Uza sve to, ima pedeset godina. Nema nikakvih razloga za promjenu, nikakvih razloga da se žali, sve je u redu, jer kamo bi krenula, kamo bi pobjegla, a i zašto.
Valovi budućih zadataka nadirali su prema njoj, Ingrid bi najradije ustala i odmah obavila neke od njih, najradije bi ustala i obavila to jedenje, čišćenje, rad, najradije bi sav rad obavila jednom zauvijek, sve pojela jednom zauvijek, obavila sve odlaske na zahod jednom zauvijek, najradije pitala sinove kamo idu i kad će se vratiti kući jednom zauvijek, i tako barem mogla prekrižiti sve te zadatke jednom
zauvijek.
A tu je i žudnja za jednostavnošću. Žudnja da nema toliko izbora. U trgovini je znala stajati pred policom punom pasti za zube pokušavajući razvrstati u glavi sve te moguće opcije. Želi li imati bijele zube, želi li fluor, želi li izbjeći osjetljivost u zubima, a što je s kamencem. Na kraju bi samo zgrabila bilo koju tubu i na putu do blagajne razmišljala kako je možda trebala uzeti neku drugu, možda je trebala proučiti testove kvalitete, pronaći idealnu pastu za sebe i onda se toga držati, to bi bilo dobro jer onda bi mogla prestati misliti o pastama za zube, tako racionalno trebala bi pristupiti svemu u životu, sve pojednostavniti tako da više ne mora ni o čemu razmišljati.
Smrt, ponovno je pomislila i ponovno osjetila olakšanje, možda je to ipak nasljeđe, to olakšanje koje osjeti svaki put kad se sjeti smrti, ili barem vlastite smrti, jer cijeli život samo čeka da vidi što je genetski naslijedila, kada će nastupiti taj trenutak kad će njezini geni razoriti sve što je izgradila. Ingrid je voljela zamišljati kako stoji leđima okrenuta prema kiši metaka koji nisu pogodili njezine sinove zato što je izbjegla postati alkoholičarka, izbjegla ludilo i umjesto toga popravila ili barem pokušala popraviti ono što su njezini roditelji razbili na komadiće. Sve je to, ciglu po ciglu, dasku po dasku, Ingrid skupila i ponovno podigla, kao što su ona i Jan podigli kuću u kojoj žive. Ingrid je znala uspoređivati svoj život s onim prostirkama od ostataka tkanine koje je Ulla tkala na velikom tkalačkom stanu u svom podrumu. Svekrva Ulla, odrasla u radničkom kvartu u Göteborgu, sjedila je tamo usred mora krpica koje je pronašla na staroj krami, u trgovinama rabljenom robom ili ih dobila od prijatelja i poznanika, jer svi su znali da ona skuplja stare tkanine, „krpe”, da je ona „krpeni proleter”, kako je znala samu sebe zvati, i polako, ali sigurno pretvarala sve te ficleke u postojane i lijepe prostirke. Ingridina i Janova kuća bila je prepuna Ullinih prostirki, svaka u tonovima žute, zelene, crvene ili plave, i točno tako kako su se krpe Ullinim neumornim radom pretvorile u nešto postojano i lijepo, tako je i Ingrid stvorila gustu i izdržljivu prostirku od svojih ficleka
koji su joj dani u početku. Takve su joj misli pomagale da preživi dan. Ali u posljednje vrijeme kao da ti stari trikovi
više nisu palili, kao da je nekakva drukčija buka preuzela
svakodnevicu. Prije je voljela razgovarati, pričati priče, brbljati na telefon, smijati se, raspravljati, ogovarati, planirati putovanja i izlete. Čak ju je veselilo ići na posao. Ali sada joj je bilo kakav društveni kontakt počeo predstavljati muku i uvijek bi joj laknulo kad bi sve bilo gotovo. Poslije radnog vremena ležala bi na sofi i slušala pištanje dok su stizale poruke i mejlovi. Nekada je čovjek mogao reći da nije čuo telefon, ali sada taj izlaz više ne postoji, sada svi imaju telefon na kojemu jasno piše tko te nazvao i kada. A ako ne uspiješ dobiti osobu jednim putem, postoji tisuću drugih načina. Svaki od tih načina, svaki kanal komunikacije, osjećala je kao ubod igle u kožu, štipanje, ruku koja maše, lice koje se ukaže i očekuje da se onda i ti ukažeš. Očekivanje određenih fraza i određenih tonova.
Ingrid je reagirala kao i prije, razgovarala na telefon, uobičajenim entuzijazmom odgovarala na pozive i prijedloge, jer nije znala što da drugo radi, a osim toga, njezina mreža poznanstava bila je ista kao i prije, ništa se nije promijenilo: Bili su to Jan i dvojica sinova, bili su to Ulla i Jørgen iz susjedne kuće, bila je to grupa prijatelja te škola u kojoj su svi hodnici i učionice cijelo vrijeme bili više ili manje puni ljudi i gdje se od tebe očekuje da si prisutan i priseban, da pozdravljaš, pridržiš nekome vrata, razgovaraš, slušaš, objašnjavaš, shvaćaš, pobrineš se da i tebe shvate.
U školi je mogla biti sama samo u WC-u za osobe s invaliditetom. A ipak smiješ samo određeni broj puta ući u WC malo opustiti izraz lica, vrijeme je ograničeno na to koliko je dugo normalno sjediti unutra i tješiti se
činjenicom da si okružen s četiri zida i zaključanim vratima i da si konačno sam.
Imala je osjećaj da je izgubila nešto što joj je ranije omogućavalo da preživi dane, neku dubinu, nešto što je davalo smisao tome što je radila, nešto što nije ni primjećivala sve dok ga više nije bilo.
Da, da, razmišljala je Ingrid. Da je živjela prije stotinu godina ili na nekom drugom kraju zemaljske kugle, već bi odavno bila mrtva.
Ingrid nije voljela biti pijana, nije osjećala neku pretjeranu želju za alkoholom koju je primjećivala kod prijatelja i kolega, a usto joj se više nije dalo razgovarati s ljudima, trebala joj je samoća, trebalo joj je da nešto bude obavljeno i gotovo: Jesu li ovo prvi znaci kliničke depresije, je li to ono što je naslijedila od roditelja, širi li se sada po njezinu tijelu poput raka ili neke bakterije koja izjeda meso? I tako je noćima ležala mozgajući dok je Jan tiho hrkao pored nje.
„Možda bi trebala otići liječniku”, rekao je Jan. Kad je bila mlađa, odlazila je psihologu koji ju je pokušao navesti da shvati da smrt njezinih roditelja nije imala nikakve veze s njom, i tada je to, čini se, upalilo. Ali poslije joj se sve vratilo, jače nego ikada, i kad je Ingrid mnogo godina kasnije prestala odlaziti psihologu, ništa se nije promijenilo, ali si je i dalje govorila da je pomoglo jer ne bi mogla podnijeti ideju da je tolike sate provela tamo, tolike suze isplakala i toliko toga rekla i sjetila se i prošla. Ne može biti istina da je toliki rad bio uzalud.
Naklada Ljevak
Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr
Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda
Urednica: Nada Brnardić
Izvršni urednik: Bonislav Kamenjašević
Lektor i korektor: Bonislav Kamenjašević
Naslovnica: Ana Pojatina
Prijelom: Ram
Tisak: Feroproms
CIP zapis je dostupan u računalnome
katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 001178572.
ISBN 978-953-355-684-0