Linn Ullmann, Nemirni by Naklada Ljevak

Linn Ulmann Nemirni

Prijevod ove knjige objavljen je uz financijsku potporu organizacije NORLA

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.

Linn Ulmann

Nemirni S noveškoga prevela Željka Černok

Zagreb, studeni 2020.

Za Hannu

I //

HAMMARSKI PRELUDIJ karta otoka

Jedine karte i planovi koje je imao za orijentaciju bile su one kojih se sjećao ili koje je zamišljao, ali bile su dovoljno jasne. john cheever: „Plivač“

Vidjeti, sjetiti se, shvatiti. Sve ovisi o tome gdje stojiš. Kad sam prvi put došla u Hammars imala sam tek godinu dana i ništa nisam znala o toj velikoj i sveobuhvatnoj ljubavi koja me tamo dovela. Ustvari, bile su to tri ljubavi. Kada bi postojao teleskop koji možemo usmjeriti natrag u prošlost, mogla bih reći: Pogledaj, eno nas, tako je to bilo. I svaki put kad nismo sigurni je li to čega se sjećam istina, ili je li to čega se ti sjećaš istina, ili je li se sve to stvarno dogodilo, ili jesmo li uopće postojali, mogli bismo zajedno pogledati kroz teleskop i provjeriti. Numeriram, slažem i katalogiziram. Kažem: Bile su to tri ljubavi. Jednako sam stara kao što je moj otac bio kad sam se rodila. Četrdeset i osam godina. Moja je majka imala dvadeset i sedam godina, tada je izgledala puno starija, ali istovremeno i puno mlađa nego što je bila. Ne znam koja je od te tri ljubavi došla prva. Ali, počet ću s onom koja se dogodila između moje majke i oca 1965. godine, a koja je završila prije nego što sam bila dovoljno stara da bih je se mogla sjećati.

Vidjela sam slike i pročitala pisma i čula ih kako pričaju o vremenu kad su bili zajedno, i čula sam priče drugih, ali činjenica je da ne možemo puno toga znati o životima drugih ljudi, pogotovo ne svojih roditelja, a pogotovo ne ako su ti roditelji namjerno odlučili pretvoriti svoje živote u priče koje će pričati blaženo nezainteresirani je li to što govore istina ili nije. Druga ljubav je nastavak prve i radi se o ljubavnom paru, dvoje ljudi koji su postali roditelji, i djevojčici koja je bila njihova kći. Obožavala sam svoju majku i oca bez zadrške, uzimala ih zdravo za gotovo kao što čovjek uzima godišnja doba zdravo za gotovo, ili dane, ili sate, jedno je bilo noć, a drugo dan, jedno je završavalo tamo gdje je drugo započinjalo, bila sam njeno dijete i njegovo dijete, ali kad uzmemo u obzir da su i oni htjeli biti djeca, to je znalo dovoditi do problema. I još nešto. Bila sam njegovo dijete i njeno dijete, ali ne i njihovo dijete, nikada nismo bili nas troje; dok pregledavam gomilu fotografija koje leže na stolu ispred mene ne postoji niti jedna na kojoj smo sve troje. Ona i on i ja. Ta konstelacija ne postoji. Htjela sam što je prije moguće biti odrasla, nisam voljela biti dijete, bojala sam se druge djece, njihove bogate mašte, njihove nepredvidljivosti, njihovih igara, i kako bih pomogla svojoj djetinjastosti, zamišljala sam kako se mogu podijeliti u mnoge osobe, pretvoriti se u vojsku Liliputanaca, i da smo mi snažni – maleni smo, ali nas je mnogo; raspodijelila sam se i marširala od jednog do drugog, od oca do majke, od majke do oca, imala sam mnogo očiju i mnogo ušiju, mnogo mršavih tijela, mnogo tanašnih glasova i brojne koreografije.

Treća ljubav. Mjesto. Hammars, ili Djaupadal, kako se nekada zvalo. Bilo je to njegovo mjesto, nije pripadalo ni drugim ženama, ni djeci, ni unucima. Neko smo vrijeme imali osjećaj da nam je to dom, da je to i naše mjesto. Ako je istina da svi imaju jedno mjesto, što nije istina, ali kad bi bila, onda bi to bilo moje mjesto, svakako više moje od imena koje sam dobila, nije bilo naporno hodati po Hammarsu kao što je to bilo hodati svijetom sa svojim imenom. Poznat mi je bio miris zraka i mora i stijena i kako se borovi savijaju na vjetru. Davanje imena. Davati i uzimati i imati i živjeti i umrijeti s imenom. Rado bih napisala knjigu bez imena. Ili knjigu s mnogo imena. Ili knjigu u kojoj su sva imena toliko uobičajena da ih odmah zaboraviš, ili toliko slična da ih je nemoguće razlikovati. Moji su mi roditelji (nakon brojnih ako i ali) dali ime, ali ja ga nikada nisam voljela. Ne prepoznajem se u njemu. Kad me netko zove tim imenom trgnem se kao da sam se zaboravila odjenuti i tek sada shvatila da sam među ljudima. U jesen 2006. dogodilo se nešto o čemu sam poslije razmišljala kao o eklipsi – pomrčini. Astronomkinja Aglaonika, ili Aganika iz Tesalije, kako su je također zvali, živjela je puno prije nego što je izumljen teleskop, ali golim je okom znala izračunati točno vrijeme pomrčine Mjeseca. Mogu privući Mjesec sebi, rekla je. Znala je kamo mora otići, gdje stajati. Znala je što će se dogoditi i kada. Ispružila bi ruke prema nebu i nebo bi se zacrnilo.

U „Savjetima mladenki i mladoženji“, Plutarh upozorava na one koje zove čarobnicama, poput Aglaonike, i potiče buduću suprugu da čita, uči i zna se orijentirati. Žena koja razumije geometriju, piše on, neće osjećati potrebu za plesom. Načitana žena ne da se prevariti ludostima. Razumna žena koja poznaje astronomiju naglas će se nasmijati svaki put kad je druga žena pokuša uvjeriti da može privući Mjesec. Nitko ne zna točno kada je Aglaonika živjela. Ono što znamo, i što je čak i Plutarh priznao, koliko god da je omalovažavajuće pisao o njoj, bilo je to da je znala predvidjeti točno vrijeme i mjesto pomrčine Mjeseca. Točno se sjećam gdje sam stajala, ali nisam imala sposobnost predviđanja ničega. Moj je otac bio čovjek koji je uvijek dolazio na vrijeme. Kad sam bila mala, otvorio je djedov sat koji je stajao u dnevnoj sobi i pokazao mi mehanizam. Klatno. Uteg od mesinga. Zahtijevao je točnost od sebe i drugih. U jesen 2006. preostala mu je još jedva godina dana života, ali to tada nisam znala. A ni on. Stajala sam ispred bijele kamene staje s hrđavocrvenim vratima i čekala ga. Staja je bila prenamijenjena u kino i bila okružena vrištinom, kamenim zidićima i sa samo nekoliko kuća. Malo dalje nalazi se močvara Dämba s bogatim svijetom ptica – bukavcima, sivim ždralovima, čapljama, šljukama. Trebali smo gledati film. S mojim ocem svaki je dan, osim nedjelje, bio dan za film. Pokušavam se sjetiti koji smo film trebali gledati tog dana. Možda Cocteauovog Orfeja s njegovim teškim, snovitim slikama. Ne znam.

„Kad snimam film“, napisao je Jean Cocteau, „to je san, a u snu sanjam. Samo ljudi i mjesta u snu nešto znače.“ Stalno se pokušavam sjetiti koji smo to film trebali gledati, ali ne mogu. Očima treba nekoliko minuta da se priviknu na mrak, znao je reći moj otac. Nekoliko minuta. I zato se trebamo naći u deset do tri. Tog je dana došao tek sedam minuta poslije tri, dakle kasnio je sedamnaest minuta. Nije bilo nikakvog omena. Nebo se nije zamračilo. Vjetar nije uhvatio drveće i počeo ga tresti. Nije bilo oluje, lišće se nije kovitlalo na vjetru. Jedan je brgljez preletio preko sivog polja prema močvari, inače je sve bilo mirno i oblačno. Ovce – koje na otoku zovu janjcima, koliko god da su životinje stare – pasle su malo dalje, kao i uvijek. Kad se okrenem i osvrnem oko sebe, sve je kao i obično. Tata je bio toliko točan da je njegova točnost živjela u meni. Ako odrasteš u kući pored željezničke pruge i svakog te jutra bude vlakovi koji ti tutnje pored prozora, tada ćeš se, čak i onda kad više ne živiš u kući pored željezničke pruge, svakoga jutra buditi od vlakova koji tutnje u tebi. Nije to bio Cocteauov Orfej. Možda neki nijemi film. Obično smo sjedili svaki u svojoj zelenoj fotelji i pustili slike, bez klavirske pratnje, da se kreću preko velikog platna. Rekao je da je nestankom nijemog filma izgubljen cijeli jedan jezik. Možda smo gledali Fantomsku kočiju Victora Sjöströma? Bio je to očev omiljeni film. Za njega je jedan dan jednako dug kao stotinu godina na zemlji. Noć i dan mora voziti uokolo božjim poslom. Sjećala bih se da je to bila Fantomska kočija. Jedino čega se sjećam od tog dana u Dämbi, osim da je

brgljez preletio preko polja, bilo je to da je moj otac kasnio. To mi je bilo jednako nemoguće pojmiti kao što je Aglaonikinim sljedbenicama bilo pojmiti da Mjesec nestaje. Ženama koje, prema Plutarhu, nisu znale ništa o astronomiji i dale se prevariti. Aglaonika je rekla: Privlačim Mjesec i nebo se smrači. Moj je otac kasnio sedamnaest minuta i sve je bilo kao i obično i ništa više nije bilo kao prije. Privukao je Mjesec i vrijeme se iskrivilo. Trebali smo se naći u deset do tri, bilo je tri i sedam minuta kad je parkirao ispred štale. Imao je crveni džip. Volio je voziti brzo i bučno. Imao je velike, crne naočale, s okvirima poput šišmiševih krila. Nije mi dao nikakvo objašnjenje. Nije bio svjestan da kasni. Gledali smo film kao da se ništa nije dogodilo. Bilo je to zadnji put da smo gledali film zajedno. *** Došao je u Hammars 1965., sa četrdeset i sedam godina, i odlučio tu sagraditi kuću. Zaljubio se u mjesto koje je bilo pusta kamena obala i nekoliko grbavih borova. Odmah se s njim poistovjetio, znao je da je to njegovo mjesto, odgovaralo je njegovoj predodžbi o oblicima, proporcijama, bojama, svjetlu i horizontu. A bilo je i nečega u zvuku tamo. Mnogi misle da vide sliku, ali je ustvari čuju, napisao je Albert Schweitzer u svom djelu u dva toma o Bachu. Što je moj otac vidio i čuo tog dana na obali nije lako znati, ali tamo je sve započelo, to jest: nije tamo započelo, posjetio je taj otok i pet godina ranije, možda je već tada sve započelo, tko zna kada stvari počinju i završavaju, ali tek toliko da bude nekog reda reći ću: Tamo je sve započelo.

Snimali su film na otoku, bilo je to njegovo drugo snimanje ondje, a ona koja će biti moja majka igrala je jednu od dvije glavne ženske uloge. U filmu se zove Elisabet. U tih deset filmova koje su radili zajedno dao joj je mnoga imena. Elisabet, Eva, Alma, Anna, Maria, Marianne, Jenny, Manuela (Manuela – bilo je to kad su snimali u Njemačkoj), i ponovno Eva, i ponovno Marianne. Ali ovo je bilo njihovo prvo zajedničko snimanje i praktički su se odmah zaljubili jedno u drugo. Elisabet je, za razliku od moje majke, žena koja je prestala govoriti. Od dvanaeste minute filma ona leži u krevetu i zbog svoje neobjašnjive tišine prepuštena je na brigu sestri Almi. Krevet se nalazi nasred bolničke sobe. U sobi nema puno namještaja. Jedan prozor, jedan krevet, jedan noćni ormarić. Večer je i sestra Alma je kod nje i uključi radio, Bachov violinski koncert u E-duru, i izađe van, a Elisabet ostane sama ležati. Usred drugog stavka violinskog koncerta kamera pronađe Elisabetino lice i zadrži se na njemu gotovo minutu i pol. Slika postaje sve tamnija, ali tamni tako polako da to gotovo ni ne primijetiš, barem ne prije nego što postane toliko tamna da se lice jedva vidi na platnu, ali sada si ga toliko dugo gledao da ti je ostalo u glavi. To je tvoje lice. Tek tada, nakon jedne i pol minute, ona okrene glavu od tebe, udahne i prekrije čelo rukama. U početku se fokusiram na usta, cijeli živčani sustav u usnicama i oko njih, a zatim, zato što je ležala, nakrivim glavu kako bih joj mogla vidjeti cijelo lice. A kad nakrivim glavu, onda je to kao da sam legla na jastuk pored nje. Vrlo je mlada i vrlo lijepa. Zamišljam da sam moj otac koji je promatra. Zamišljam da sam moja majka koja je promatrana. I,

iako slika postaje sve mračnija, njeno lice kao da sja, gori, rasplinjava mi se pred očima. Osjetim olakšanje kad konačno okrene glavu i dlanove položi na čelo. Mamini su dlanovi dugački i hladni. *** Jedne je večeri moj otac poveo sa sobom fotografa na mjesto koje je odabrao za sebe. Ovdje ću možda sagraditi kuću, rekao je, ili tako nešto. Aha, ali čekaj, rekao je fotograf, dođi sa mnom malo dalje, da ti pokažem još ljepše mjesto. Ako slijediš obalu, kao što su je oni slijedili tada, 1965. godine, nećeš doći ni do kakvog kraja puta, nema tamo nikakvog zaljeva, uzvisine, proplanka ili stijene, nema nikakve zemljopisne ili geološke formacije koja bi ukazivala na promjenu u krajoliku; to je samo kamena obala dokle god pogled seže, gdje ništa ne počinje, niti završava. Nego se samo nastavlja. Da je to mjesto bilo u šumi, a ne na obali, mogli bismo reći da je moj otac odveden do jednog mjesta usred šume i tamo je, upravo tamo, odlučio živjeti. Obojica su muškaraca neko vrijeme stajala tamo. Koliko dugo? Dovoljno dugo da moj otac, prema priči, donese odluku. Želim li to svečano reći, mislim da sam pronašao svoj dom, rekao je, a želim li se našaliti, možemo govoriti o ljubavi na prvi pogled. Živim s tom pričom o domu i ljubavi cijeli svoj život. Došao je na jedno mjesto i zauzeo ga, proglasio svojim. Ali jezik bi mu se ispriječio svaki put kad je htio objasniti zašto je tako bilo, i na kraju je rekao: Želim li to svečano reći, rekao bih da sam pronašao svoj dom, a želim li se našaliti, možemo govoriti o ljubavi na prvi pogled.

Ali ako to poželi ispričati običnim glasom? Ne preglasno, ne pretiho, ne kako bi ikoga uvjerio, ne kako bi ikoga zaveo, ne kako bi od svega napravio šalu, ne kako bi ikoga dirnuo? Koje bi onda riječi odabrao? Koliko je dugo tamo stajao? Između tog svečanog i smiješnog, između doma i ljubavi? Da je stajao predugo i počeo biti svjestan svoje ushićenosti, svjestan da joj je dao ime – dom, ljubav – sigurno bi mu se probudila želja da odmahne glavom i krene dalje. Prezirem provale osjećaja i glumatanje. Da je ostao stajati još samo malo, postoji velika mogućnost da tom mjestu ne bi dao šansu da postane njegovo. Nekoliko minuta, možda. Dovoljno da čuje vjetar u borovima koji su se već nakrivili, vjetar u ušnom kanalu, vjetar u nogavicama hlača, kamenje pod cipelama, prste koji su se igrali kovanicom u džepu kožne jakne, glasni Morseov kod oštrigara biikbiik-biik-biik. Zamišljam kako se moj otac okreće prema fotografu i kaže: Čuj kako je ovdje tiho. Prva ljubav. Intuitivno shvaćanje. A onda plan. Neće biti improviziranja. Ne, nikada. Nema improviziranja. Sve će biti isplanirano do najsitnijih detalja. Ona koja će mi biti majka dio je plana. On će sagraditi kuću, a ona će živjeti u toj kući zajedno s njim. Povede je sa sobom do tog mjesta i pokazuje i objašnjava. Sjednu na jedan kamen. Ustvari, mislim da je ona bila ta koja je rekla čuj kako je ovdje tiho. On to vjerojatno ne bi rekao, ne njoj, ne ni fotografu. Na otoku postoji na tisuće zvukova. Umjesto toga, on se okrene prema njoj koja će biti moja majka i kaže: Bolno smo povezani. Ona misli da to baš lijepo zvuči. I pomalo nelagodno. I zbunjujuće. I istinito. I možda pomalo izlizano. Njemu je četrdeset i sedam godina,

njoj dvadeset godina manje. Ubrzo ostaje trudna. Snimanje je odavno završilo. Kuća se gradi. U pismima joj piše da ga brine da bi između njih mogla biti prevelika razlika u godinama. Rođena sam izvan braka, na što se 1966. godine još uvijek gledalo podignutih obrva. Vanbračno dijete. Kopile. Bastard. Nezakonito dijete. Nije mi to bilo važno. Meni ne. Bila sam beba u maminom naručju. Ni mom ocu nije bilo važno. Jedno dijete više ili manje. Već ih je imao osmero i bio poznat kao demonski redatelj (što god da bi to trebalo značiti) i veliki zavodnik (sasvim je jasno što to znači). Ja sam bila deveta. Bilo nas je devetero. Jedan moj stariji brat umro je od leukemije mnogo godina kasnije, ali tada nas je bilo devetero. Mama je bila ta koju su promatrali podignutih obrva. Bilo je to zato što je bila djevojka. Bilo joj je jako stalo do toga što ljudi misle. Voljela je svoje dijete. Takve su majke. Trbuh joj je rastao i rodila je dijete. Nezakonito dijete. Osjećala je sram. Dobivala je pisma od nepoznatih ljudi. Tvoje dijete će gorjeti u paklu. Mamin prvi muž bio je prisutan kad sam se rodila. Bio je liječnik i, po riječima kolega, bistra, zarazno zabavna osoba. Majka mi je ispričala kako joj porod nije bio jako bolan, ali da je vrištala kao i sve druge i da se on, liječnik, nagnuo nad nju i gladio je po kosi i tješio je. Znao je da dijete nije njegovo, i on i majka pronašli su nove ljubavi, ali se još nisu stigli rastati. I time sam ja, po norveškom zakonu, njegova kći. Ja – 2,8 kg, 50 cm i rođena u utorak – bila sam dijete liječnika i nekoliko mjeseci prezivala sam se – to jest, ona se prezivala – Lund. Na fotografijama ima okrugle obraze. Izgleda zado-

voljno u majčinom naručju. Još nije dobila ime. Živjela je u Oslu s majkom, u malenom stanu u ulici Drammensveien 91, koji je majka dijelila sa svojim mužem i koji će, nekoliko godina kasnije, preuzeti njena majka. Mnoga su očeva pisma došla adresirana na Drammensveien 91 i u jednom od njih, napisanom na žutom papiru Gradskog hotela Växsjö, piše: utorak navečer Sivo-crno pismo Hotel je dobar i svi su ljubazni, ali ja osjećam svemirsku usamljenost… srijeda ujutro Sada je jutro i jedno jesenje drvo stoji ispred prozora i danas je sve bolje… Oduzetost je popustila. Ako ćemo pisati sve svoje misli onda ti moram ispričati o jednoj vrlo crnoj misli koja me noćas mučila. Većinom se tiče moje fizičke osobe. Na neki je način čovjek prilično istrošen. Toliko sam naporno radio u životu da posljedice sada postaju vidljive. Ne događa se da se mnogo dana za redom u potpunosti dobro osjećam. Ono što me najviše plaši i rastužuje je vrtoglavica i osjećaj smušenosti, slabosti, nelagoda koja se neprestano vraća i kulminira u groznici i depresiji. Možda tu ima prste i moja histerija koju teško obuzdavam… na neki mi je način istinski neugodno pred tobom zbog tih muka s kojima ne znam kako se nositi. Mislim da to ima veze s problemom stariji gospodin – mlada žena. Jednog su se dana majka, otac i liječnik našli pred norveškim sudom gdje su trebali razjasniti očinstvo. Svi su se vrlo dobro slagali. Vladalo je toliko dobro raspoloženje da bi se taj sasta-

nak na sudu mogao smatrati svojevrsnom zabavom. Jedina osoba koja je bila naporna, po riječima mog oca, bio je norveški sudac izduženog lica i tankih usnica koji je stalno tražio da mu iznova objasne situaciju. Tko je ustvari bio u spolnim odnosima s djetetovom majkom i kada? I nakon dugog dana na sudu, majka je smatrala da su zaslužili čašu šampanjca. Ali, ne. Djetetov se otac brzo morao vratiti u Stockholm u kazalište, a zakoniti suprug bio je dežuran te večeri u bolnici. A čaša vina? Barem je to zaslužila. Pričekat će večer i nadati se da će dijete mirno prespavati noć. Ležati pored djevojčice u krevetu u stanu u ulici Drammensveien 91 i nadati se da se neće probuditi i plakati. Dijete ponekad plače cijele noći, a ona onda ne zna što poduzeti, što nije u redu. Boli li bebu nešto? Je li bolesna? Hoće li umrijeti? Da nekoga nazove? Može li netko ustati iz kreveta i izaći van na snijeg i mrak i doći ovamo? Ujutro dolazi dadilja, nosi pregaču i nekakvu kapicu poput medicinske sestre, uz pomalo optužujući pogled, misli majka koja se boji da će zakasniti na posao i da će poniziti dadilju koja želi razgovarati o određenim stvarima. Tako sam umorna. Zakasnit ću. Možeš li samo ušutjeti i pustiti me da odem. Proći će još dvije godine prije nego što će dijete biti kršteno, ali tog dana na sudu kći je dobila majčino prezime, a kad se majka i otac vide, ili čuju preko telefona, zovu je beba i plod naše ljubavi ili koriste riječi na švedskom i norveškom koje opisuju meke stvari – šlag, listić, lan, svilenkasta. Majka i otac bili su pet godina zajedno, veći dio tog vremena proveli su u Hammarsu. Kuća je sada bila završena. O kćeri su brinule dvije žene, jedna se zvala Rosa, a druga Siri. Jedna je bila okrugla, druga tanka. Jedna je imala voćnjak jabuka, druga muža koji se znao spustiti na sve četiri i dopustiti dje-

vojčici da jaše na njegovim leđima i viče điha, điha konjiću! 1969. godine majka je napustila Hammars i odvela kćer sa sobom. Četiri godine kasnije, jednog ljetnog dana krajem lipnja, djevojčica se vratila. Došla je posjetiti oca. Nije se voljela odvajati od majke, ali majka joj je obećala da će je zvati svaki dan. Ništa se nije promijenilo osim što je sada tamo stanovala Ingrid. Sve je stajalo na istom mjestu gdje je bilo kad su majka i djevojčica otišle, djedov je sat kucao i zvonio svakih sat i pola sata, zlatna je svjetlost sjala na drvenim zidovima i crtala pruge na podu. Otac je čučnuo ispred djevojčice i oprezno rekao: Vjerojatno te samo mama smije dodirnuti. Bila je malena i mršava i dolazila u Hammars svakoga ljeta s dvije velike putne torbe koje bi stajale na dvorištu dok ih netko ne bi unio u kuću. Izjurila bi iz auta i trčala po dvorištu, pa otrčala u svoju sobu, a onda ponovno u dvorište. Bila je odjevena u plavu ljetnu haljinu koja joj je završavala na pola bedara. Otac je pita: Gdje su ti torbe? Kako je moguće da tako malena djevojčica ima dvije tako velike putne torbe? Njegova je kuća pedeset metara dugačka i stalno postaje još duža, dugo ti treba da dođeš od jednog kraja do drugog. Unutra se ne smije trčati. On ju je uredio i nadograđivao, pomalo svake godine, kuća je rasla u dužinu, nikada u visinu. Nikakvog podruma, nikakvog tavana, nikakvih stepenica. Trebala je tu provesti cijeli srpanj. On strepi što će ona doći, dobar dan, dobar dan, po dvorištu jurca djevojčica, s nogama kao čačkalicama i kvrgavim koljenima, ili pleše neki ples, ta djevojčica kao da se uvijek nalazi usred neke komplicirane koreografije, možeš razgovarati s

njom, ali umjesto da ti odgovori na pitanje ona počne plesati, ili napravi stoj ravno ispred njega kao da ga izaziva, i tada se on nasmiješi, što sad? Što da čovjek kaže? Što da čovjek radi? Djevojčica strepi jer nije s majkom, ali se i veseli što posjećuje oca, veseli se svemu što je ovo mjesto, kući, otoku, svojoj sobi sa cvjetnim tapetama, Ingridinoj hrani, širokim poljima i šljunkovitoj obali i moru koje je zeleno i sivo između očeva otoka i Sovjetskog Saveza (ako tamo zalutaš, nikada se nećeš vratiti kući), i sve je onakvo kakvo je oduvijek bilo i kakvo će uvijek biti. Otac ima pravila. Ona ih razumije. Pravila su abeceda koju je naučila prije nego što je naučila pravu abecedu. A je A, a B je B, ne mora ni pitati, a Z je tamo gdje je Z oduvijek bio, ona zna gdje je Z, njen se otac rijetko kada ljuti na nju. On zna biti jako ljut, ima gadan temperament, kaže majka, zna poludjeti i urlati, ali djevojčica zna gdje je taj bijes i provuče se ispod, izbjegne ga. Tanka je. Tanka kao filmska vrpca, kaže otac. Majka razgovara s ocem na telefon i ljuta je zato što on ne dopušta djevojčici da pije mlijeko. Smatra da je mlijeko opasno za želudac. Otac smatra da su mnoge stvari opasne za želudac. Ali možda najviše mlijeko. Majka smatra da djeca i mlijeko idu zajedno. To svi znaju. Ono što otac kaže o mlijeku kosi se sa svim osnovnim spoznajama o tome što je važno za djecu. Osim toga, kaže majka, inače ga uopće nije briga za njen odgoj, ali sad o ovome, o ovome! ima mišljenje, majčin je glas pomalo kreštav, sva djeca moraju piti mlijeko, pogotovo tako mršava djevojčica… Koliko znam, to je jedina svađa između oca i majke o njenom odgoju. Promjene. Smetnje. Dobar dan, dobar dan. Daj da te vidim. Narasla si. Proljepšala si se. A onda možda spoji palčeve i ka-

žiprste u četverokut i gleda je kroz taj četverokut. Zažmiri na jedno oko i gleda je drugim. Slika. Uokviri je prstima. Ona nepomično stoji i ozbiljno zuri u četverokut. To nije pravi fotoaparat – da je pravi onda bi se vrpoljila i mučilo bi je kako će ispasti na slici. Kad te dijete prekida u poslu. Kad nemaš mira raditi, pisati. Ali samo tada, u tom trenutku kad ona stiže sa svojim torbama i nisu se vidjeli godinu dana, samo tada on prekida svoj rad. Ona pleše po dvorištu. On prstima napravi fotoaparat i gleda je kroz jedno, otvoreno oko. Ne znam tko unosi torbe unutra. I tko ih raspakira. I tko vješa haljine i kratke hlače i majice u onaj maleni ormar u sobi. Vjerojatno Ingrid. Uskoro će se on moći vratiti natrag u svoju radnu sobu (koja se nalazi na drugom kraju kuće, njena je soba na suprotnom kraju) i nastaviti raditi. Njena majka, ona koja je odgovorna za djevojčicu svih drugih mjeseci u godini osim srpnja i koja smatra da je mlijeko dobro za djecu, također se želi zatvoriti u sobu i imati mira, i ona želi pisati, želi imati pravila i abecedu, baš kao djetetov otac. Ali ne uspijeva. Majčina se abeceda cijelo vrijeme mijenja, djevojčica je nikako ne može naučiti, koliko god da se trudi. A bi odjednom moglo biti L. Neshvatljivo. Ili je A bilo A, a onda, odjednom, L ili X ili U. Majka je pokušala sjediti u svim prostorijama kuće, ali ne ide. Sve je smeta. Živci mi se frču, zna reći. Kad se majci frču živci onda je najbolje biti sasvim, sasvim tih. Majka i djevojčica žive u velikoj kući u Strømmenu u blizini Osla. Žive i na mnogim drugim mjestima. Ali prvo žive u velikoj kući u Strømmenu. U vrtu se nalazi kućica za igra-

nje. U zidove kućice djevojčica je urezala svoje ime. U kojoj god da sobi majka sjedi, djevojčica dođe i nešto želi od nje. Želi crtati. Želi nešto pitati. Želi joj nešto pokazati. Želi se voziti na biciklu. Želi se počešljati. Želi plesati. Želi sjediti skroz tiho i neće reći ni riječi, obećavam, obećavam, ni jedne jedine riječi. Želi još plesati. Na kraju je ponestalo soba u kući gdje bi majka mogla raditi na miru, i zato si uredi sobu u podrumu. (Kuća u Strømmenu, za razliku od kuće u Hammarsu, rasla je u dubinu, a ne u širinu). Ali djevojčica je i tamo nađe. Podrumsku mamu. Majka želi napisati knjigu, ali joj ne uspijeva. Djevojčica je posvuda pronađe, a onda majka izgubi koncentraciju. A ako izgubiš koncentraciju, objašnjava majka, onda je gotovo sasvim nemoguće ponovno je pronaći. S majkom je sve bilo puno nepredvidivije nego s ocem. To je imalo veze sa životnim okolnostima. Otac će umrijeti prvi, to će sigurno biti jako tužno, ali ne i sasvim neočekivano s obzirom na to koliko je star, pripremaju se za očevu smrt, i djevojčici i ocu to je jasno, i zato se tako tužno opraštaju svako ljeto. To im dobro ide. Dok je oprostiti se od majke nešto sasvim drugo. Tada je djevojčica glasno vrištala, majka ju je grlila, ne plači, budi velika curica i ne plači, majka ju je čvrsto grlila, osvrtala se oko sebe, pokušavala spriječiti djetetove ruke koje su se grozničavo hvatale za različite dijelove njenog tijela. Gleda li nas netko? Majka uvijek pazi na to što drugi vide i misle. To dijete koje vrišti. Ta djevojčica tanka poput šibice koja ima toliko buke u sebi. Otac je znao reći majci da je ona njegov Stradivari. Dakle: instrument vrhunske klase, velikog, moćnog zvuka. Majka je prigrlila te riječi i ponavljala ih, rekao je da sam ja njegov Stradivari.

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nada Brnardić Lektura, korektura Ana Oproiu Naslovnica Ana Pojatina Prijelom Grafija Tisak Feroproms Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001078894. ISBN 978-953-355-464-8