Afonso Cruz, Ni svi kitovi ne lete

Afonso Cruz Ni svi kitovi ne lete

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Afonso Cruz NEM TODAS AS BALEIAS VOAM

Copyright © Afonso Cruz and Companhia das Letras First published in Portugal by Companhia das Letras, 2016.

The author is represented by Bookoffice (en. bookoffice.booktailors.com/). © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2020.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsi­ble for any use which may be made of the information contained therein.

Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.

Afonso Cruz

Ni svi kitovi ne lete S portugalskoga preveo Dean Trdak

Zagreb, rujan 2020.

7

U to vrijeme već sam naslutio da su njegovi crteži često bili transkripcija glazbe. Ili, bolje rečeno, u tom razdoblju, čak i da nije spomenuo kako neumorno svira violinu, pogodio bih da je riječ o transkripciji glazbe. Za mene je to najviše uznemirujuća točka njegova postojanja kao umjetnika; jer, ako glazba doista potezu olovke pruža bazu potreba koje vrijede kako na jednom tako i na drugom polju, u svakom slučaju ne mogu bez određenog zaprepaštenja promatrati tu vrstu suživota umjetnosti koji zanemaruje prirodu: kao da se jednog dana, suočeni s napadom iz pakla, zateknemo zapanjujuće bespomoćni.

(Rainer Maria Rilke, u pismu o Paulu Kleeu)

Aristotel, u O duši, odbacuje popularnu teoriju [najstariju, dualističnu, kojom se također služio i Platon], prema kojoj je duša „sklad“ tijela poput melodije odsvirane na liri. […] Ali analogija nije posve pogrešna. […]

Atom više nalikuje na melodiju nego na stol. No, budući da se stol sastoji od atoma, ne znači li to da materija nije ništa drugo nego kompleksna melodija? Nismo li onda i mi, kao što se pitao Simija iz Tebe, nešto više od kompleksnih melodija?

(Martin Gardner, The Whys of a Philosophical Scrivener)

Prvi put fonoskopom sam se poslužio kako bih promotrio jedan ton be srednje veličine. Jamčim vam da se nikad nisam susreo s nečim odvratnijim. Čak sam pozvao slugu da ga vidi.

(Erik Satie, Mémoires d’un amnésique)

Uvertira

 

Od svih poznatih operacija američke obavještajne agencije CIA-e, među one smiješne i mračne ubraja se jedna koja se izdvaja zbog neuobičajene činjenice da je oružje korišteno u njoj bila glazba, točnije jazz. Riječ je o programu stvorenom tisuću devetsto šezdeset osme nakon debakla u Zaljevu svinja i neuspjeha Operacije Northwoods. Ova posljednja više se doima poput još jedne apsurdne teorije zavjere nego stvarnog projekta: odbacio ju je John F. Kennedy i imala je za cilj organizaciju i izvršenje različitih terorističkih akcija unutar američkih granica kao što su otmice, bombaški napadi, sabotaže, itd., za što se trebalo okriviti Kubu, čime bi se opravdavala moguća invazija na tu karipsku državu; ti dokumenti postali su javni tisuću devetsto devedeset sedme. Usporedno, krajem šezdesetih, CIA je stvorila program „Ambasadori jazza“. Njime se putem glazbe namjeravalo poboljšati međunarodnu percepciju Sjedinjenih Američkih Država, koja je u tom razdoblju bila osobito negativna. Usred Hladnog rata s druge strane Željezne zavjese organizirani su brojni koncerti različitih velikana jazza, među kojima su, između ostalih, bili Satchmo (Louis Armstrong), Benny Goodman, Dizzy Gillespie i Duke Ellington. Crnački glazbenici izabrani su kako bi

13

se svijetu pokazalo kako Amerikanci, naposljetku, nisu rasisti. Istinski su vjerovali da će im taj program pomoći pobijediti u Hladnom ratu tako što će preobratiti mlade ljude s istoka koji su slušali ozbiljnu glazbu, ali su imali malo dodira s drugim glazbenim žanrovima, posebice jazzom.

Ta činjenica čini mi se kao jedna od najfantastičnijih zamisli čovječanstva: pokušati osvojiti svijet glazbom umjesto, primjerice, u zrak dignuti Hirošimu ili napasti Irak. Glazba ima neizmjernu, gotovo trenutačnu moć da nas promijeni.

Jedna je od rijetkih, ako ne i jedina umjetnost sposobna pokrenuti nam tijelo, potaknuti nas da zaplešemo, izazvati katarzu ili ekstazu. I čak ne mora biti kvalitetna da bi to postigla. Van Goghova slika neće nas potaknuti da zaplešemo, ali pjesma, pa i ona najgora, to itekako može. Američki program možda je propao – zid će pasti tek mnogo godina poslije – ali nada koja je bila u njegovim temeljima, premda utopijska, ne prestaje biti čudesna: mogućnost da se rat završi plesom umjesto eksplozijom hidrogenske bombe.

Odlučivši se ispripovijedati priču Erika Goulda, ne mogu izostaviti utjecaj koji je blues imao na njegov život i kako je to promijenilo način na koji je promatrao svijet. Zbilja je tek previše počešljana mašta, rekao je srpski pisac Goran Petrović. Kod bluesa mi se osobito sviđa upravo to što odbija počešljati zbilju, činjenica da na život ne gleda kao Voltaireov Candide, kao da je ovaj svijet najbolji od mogućih svjetova.

U bluesu se neprestano prokazuju ugnjetavanje, nepravda, rasizam, bijeda. Čitajući o životima nekih bluzera shvaćamo kako glazba odražava okolinu u kojoj su odrasli, njihov odgoj, njihovu borbu protiv siromaštva, govori o tome kako

14

su mu podlegli, kako su se odali porocima, nasilju, kako su se pročistili, kako su bili gaženi ili kako su pobijedili. Zbilja mnogih od njih nije bila počešljana još od njihova rođenja, dovoljno se sjetiti nekih poznatih imena: Blind Lemon Jefferson, Blind Willie McTell, Blind Blake, Blind Joe Reynolds, Blind Willie Johnson, Blind Boy Fuller, Blind Reverend Gary Davis. Hound Dog Taylor rodio se sa šest prstiju na svakoj ruci. U nekom trenutku pokušao je odrezati one koji su bili viška i gotovo umro. Albert King naučio je svirati na gitari napravljenoj od kutije za cigare. Poslije će pjevati ove stihove: „Born under a bad sign, been down since I began to crawl / If it wasn’t for bad luck / I wouldn’t have no luck at all.“ Screamin’ Jay Hawkins htio je biti operni pjevač: završio je kao boksač (uz to, naravno, i bluzer). Howlin’ Wolfa (Chestera Burnetta) vlastita majka izbacila je iz kuće kad je imao trinaest godina i to zbog razloga toliko banalnog u svijetu bluesa da mi ga je teško i napisati: zato što je svirao đavolju glazbu. Mnogi su završili u zatvoru, neki zbog ubojstva, kao primjerice Son House (Eddie James House ml.), Lead Belly ili R. L. Burnside. Jedni su sklopili pakt s vragom, kao Robert Johnson, drugi su pjevali u baptističkoj crkvi. Ili i jedno i drugo. Stihovi „Tražio sam je vode / donijela mi je benzin“, ako se odnose na zbilju, rječito oslikavaju njihove živote. Mogli su pjevati o veselim stvarima, ali srećom su radije ostali vjerni onom što su osjećali. Nisu bojali usnice zbilji (bila ona unutarnja ili vanjska) niti su je kupali ili vodili na frizuru: izložili su je u njezinoj sirovosti, ogoljelosti i siromaštvu, i dobro da su to činili jer se samo tako nešto može promijeniti. Son House vjerojatno je jedan od glazbenika koji su ostavili najsnažniji dojam na Erika Goulda. Taj

15

bluzer udarao je po gitari istovremeno dok je svirao (mnogo kasnije Bob Brozman činit će isto s drugačijom umješnošću). Iskustvo sviranja i istovremenog lupanja u rezonantnu kutiju instrumenta čini se kao pokušaj da se iz gitare na silu izvuče pjesma. Zapravo, to je sretan spoj u kojem se melodiji dodaju perkusija i ritam. Glazba, kako će to reći Gould, zahtijeva pulsiranje, zahtijeva udaranje srca.

Erik Gould imao je svoj prvi solistički koncert u jednom baru na Manhattanu u kojem je tisuću devetsto trideset devete Eleanora Fagan, poznatija kao Billie Holiday (s gardenijom u kosi, dvadeset tri godine), pjevala o linčovanim crncima obješenim na stablima. U to vrijeme, zahvaljujući američkom rasizmu, voćnjaci su rađali truplima. („Strange Fruit“ bila je tako dobra pjesma da je Nina Simone potpuno opčinjeno ustvrdila: „Nikad nisam čula nešto tako neugodno.“ I nakon toga morala je otići u zahod, želudac joj se izokrenuo, a iz duše joj je kapalo. Ima pjesama kojima ćemo zapljeskati zato što nisu loše; ali ima i onih nakon kojih u publici nastane muk ili onih koje izazivaju revoluciju u tijelu ili onih koje te udare u želudac.)

Billie Holiday postupala je prema pjesmama isto kao i Gould. Milovala ih je glasom, polegnula i vodila ljubav s njima. I možda je baš u to vrijeme Gould naučio ljubiti ono što je svirao na glasoviru, koristiti se prstima kao osjetilnim objektima i, polažući ih na tipke, milovati melodiju zajedno s ebanovinom i bjelokosti. Od Billie Holiday Gould je također naučio svirati „I committed crime Lord I needed“, ne samo kao netko tko vodi ljubav nego i kao netko tko zariva nož,

16

„Crime of being hungry and poor“. Ili oboje istodobno: „I left the grocery store man bleedin’.“ Previše nam je blisko to poimanje boli i sreće koje se perverzno prožimaju bivajući jedna drugoj uzrokom, ali isto je tako istina da smo skloni razdvojiti ih kao da postoje zasebno jedna od druge. Taj mukotrpan brak između dvaju iskustava koja su naizgled oprečna, ali koja tvore zajedničko tkanje svojevrsna je ironija koja se nalazi u prirodi Svemira.

Junqueiro je bol nazvao „krajnjim supstratom prirode, nesvodljivim temeljem Svemira“, ne uskraćujući joj, naravno, mogućnost da bude preobražena u nešto svjetlije: „Nema te blještave ljepote koja ne bi bila mračna bol. Cvijet je bol korijena, svjetlo je bol zvijezda.“ Dodao je: „Ljudi dobrog ukusa skupljaju slike ili kipove. Moj prijatelj skuplja bol. Ne u galerijama ili muzejima kao netko tko se posvećuje biološkom proučavanju različitih oblika patnje. Kad ga iznenadi neka zastrašujuća rana, ne izlijeva je u bočicu, čuva je u srcu. Broji joj jauke, ne mikrobe. Umjesto da je analizira rastavljajući je, on je analizira ljubeći je. U njegovu kemijskom laboratoriju postoji samo jedan reagens koji rastapa sve: suze.“ Na nama je da se, ako prihvatimo pravila ove igre, latimo neke vrste rudarskog posla, radimo naporno i bez predaha na izvlačenju kreposti iz niske materije. Origen je svojom apokastazom naslutio sretan kraj za Svemir koji proizlazi iz tog iskupljujućeg napora, uzvišen kraj kojim će i samom vragu biti oprošteno, čime će svoj vrhunac doseći biblijska zapovijed „volite neprijatelje svoje“. Glazbom, umjesto eksplozijama i prokletstvom. Vječiti ples.

17

ERIK GOULD, Pariz, 1964.

 

Onoga dana kad je shvatio da je otišla, Erik Gould polako je otvorio ulazna vrata i izašao u vrt. Zastao je pred lijehama cvijeća. Izvukao je pojas, svukao štofane hlače, a nakon toga pamučnu košulju sa slikama gazela u skoku, zatim potkošulju, zatim crne čarape. Ostao je gol usred cvijeća. Sagnuo se i razderao ruke u lijehi ruža. Zagrlio je ruže i milovao ih sve dok mu nisu prokrvarili dlanovi, ruke, grudi, usne, spolovilo, lice, sve dok više nije mogao izdržati bol zarivenu u meso.

Miris cvijeća miješao se s krvi i ispunjavao zrak nebom i zemljom, snovima i noćnim morama, oblacima i korijenjem, kružnicama i ravnim crtama.

Vratio se u kuću, namakao tijelo alkoholom i urlao. Zatim je legao i spavao više od osamnaest sati. Probudio se s bolovima u cijelom tijelu, a cijelo tijelo uključivalo je i daleka mjesta: bar Sonora u Meksiku u kojem su pili tekilu i slušali rancheru1, zvuk njezine cipele kako pada na sag u Hotelu Liberdade, tako, tako prigušen, kišu koja mu je kvarila frizuru i ponovno je stvarala a da se on još uvijek nije odjenuo, na1 Ranchera – vrsta meksičke narodne pjesme, nap. prev.

19

posljetku, boljelo ga je cijelo tijelo, bolovi su mu cijedili meso kao da iz njega cijede sok. Rane od ružina trnja nakon tjedan dana zacijelile su, a zatim i nestale. Erik Gould nije mislio ni na što drugo osim na svoju ženu i tako se nastavilo, stalno, kao da su rane od ruža još uvijek bile ondje. Rane od tih ruža trajat će zauvijek, bili su to ožiljci koje je trebalo podnijeti na tijelu, sačuvati, zadržati ondje, čak i nakon što na površini više nije bilo tragova njihova djelovanja. Bile su to nuklearne ruže koje su napadale u dubinu i zgrušavale se duboko u kolonije, u stratificirana društva. Nokti na nogama Erika Goulda zagnojili su se, mašta mu je pala poput prezrelih jabuka, note glasovira zvučale su mu pljesnivo, udarao je po tipkama umjesto da svira. Svjedno je sjedao za glasovir i mislio kako bi možda mogao svirati poput krotitelja zmija, učiniti da mu se žena vrati. Ponekad je svirao više od dana bez prestanka.

Noću, u krevetu, Gouldovi snovi bili su način da mu Nataša legne u glavu. Nije više mislio ni na što osim na Natašu.

Mjeseci su se izmjenjivali, svaki od njih rana od tridesetak dana, ali nada još uvijek nije iščezavala. Gould je gasio cigarete na ruci i osjećao taj bol kao neku vrstu radosti. Kad je izlazio, čak i kad ne bi bio odsutan duže od nekoliko minuta, sekundi, stoljeća, telefonirao bi kući. Zaustavljao se gdje god je bilo telefona i odabirao vlastiti broj. Slušao bi signal poziva i spuštao slušalicu kad nitko ne bi odgovarao. Vjerovao je da bi se Nataša mogla vratiti kad njega ne bude kod kuće da je dočeka i izljubi od peta do srca.

20

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Ivana Mirošević Lektura, korektura Ivana Mirošević Naslovnica Lucija Gudek, Ram Prijelom Grafija Tisak Feroproms Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001072645.

ISBN 978-953-355-454-9