Đorđe Matić, Niotkuda s ljubavlju

Đorđe Matić Niotkuda s ljubavlju roman

Biblioteka Cicero © Đorđe Matić 2021.

Nota: Prijevodi s ruskog: Dejan Novačić Njih dvoje (1896), Hugo von Hofmannstahl, prijevod s njemačkog: Branimir Živojinović Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH u Godini čitanja.

Đorđe Matić

Niotkuda s ljubavlju roman

Zagreb, rujan 2021.

Određeni književni žanrovi (realistički roman, naprimjer), kao i neki stilovi, po definiciji, nisu mogući u egzilu.

Czeslaw Miłosz Pitao sam Jane za Bizant / nije znala.

Branimir Štulić Onaj koji voli, hoće da stvara, jer prezire! Šta zna onaj o ljubavi, koji nije morao da prezre baš ono što voli?

Friedrich Nietzsche

Milici

DIO PRVI

Sjever/jug

K

rajnji peron na kojem iza razduženog zadnjeg tamnozelenog vagona raste trava iz tračnica, usred grada, to je prvo na što pomislim. Pogled mi bježi pored tih vagona i vidim panoramu: ispružio se grad nisko, raštrkano, nejednakim visinama zgrada i staklenim okruglim sjajnim tornjem usred svega, ponad svega. Lijevo i desno od staklene kule grad se razvija, polegao, prema jugu. Najljepši je kad ga gledam iz te točke. Lijevo staro naselje, desno drugo, pa dalje, niže, prema rijeci, i kako drugo, preko rijeke, do sela nekad sirotinjskih i beskraja turopoljskog. Kad mi fali, to mi fali, taj pogled. I da mislim, i kad mislim, na ono tamo, to je prvo čega se sjetim.

Sve je otvoreno, i bistro, sve je plavetnost i beskrajne mogućnosti. Završava grad, a u dnu vidika, u izmaglicama i u suncu otvara se nešto opet drugo, druga sloboda. Na jug.

Za nas, sa sjevera, nas koji smo opet dalje jug pravog sjevera, jug je najzad obećanje. Tamo se planine bijele, opasne i dobre. A iza njih – more. O more! Negdje tamo svjetlucaju iskre na plavoj površini sitno zaljuljanoj, vječnoj i sigurnoj u sebe, odbija se tiho zlato o modro, nigdje nije ljepše modro. Veselim se tome i radujem kao dijete, 11

vječno. To ti je, moj Mrđane, moj Krsmane, Žiko i Bane, vi i drugo neko staro pleme, vi i ostali Sorabi, Boznijaki i Hungri, Bugri i Maćedonci, Hercegovci, Crnogorci, vi koji teško da ćete to ikad shvatiti. Dobri ste vi meni, jeste, i komotno mi je s vama, ljepše nego s mojima, jadna mi majka, lakše nego s onima što smo iz istoga grada, a ne poznajemo se. Ali ovo nećete nikada znati i osjetiti kako treba, pa da ste još toliki. Voljeli ili ne voljeli – jer i mnogi među vama vole to plavo, kažete na svoj, drugi način, koji možda razumijem ili ne, možda i odbijam – na isto vam se hvata. A ja sjedim tu među vama i pijemo zajedno i smijemo se zajedno i psujemo i lažemo zajedno, i uljepšavamo i nagrađujemo i nagrđujemo, al’ ostajem sâm među vama. Svi kao da se bolje poznajete međusobno nego što poznajete mene i nego što ja poznajem vas. Moji ste, govorimo slično, isto, a različito. I muzika nam je drugačija kad govorimo, i misao, i strani ste mi nekad više od ovih što nas okružuju, od ovdašnjih, tu gdje smo pali, straniji od njih što u svojoj naivnosti mislim da ih čitam, ja, Leteći Holandez, koji pijem s vama ovdje u Nižnjem Priamsterdamlju i mislim da čitam točno i dobro, da ih čitam, naše domaćine, skroz, u kost i u tvrdo srce, u njihovoj dječje nadmenoj naivnosti i nepomičnosti, i dobru. Lakše mi je nekad s njima nego s vama. Zamorite me, braćo i drugovi, vi koji se gadite obje ove riječi. Pa se moram sakriti među nevidljive pilare od dosade i osjećam se nezahvalno zbog toga, kriv što ne znaju što mislim o njima, što ih koristim kao stari Jago, za svoju svrhu tajnu. Izdajem ih dan na dan, a pošteniji sam prema njima 12

od vas. Izdajem i vas, varam vas s njima, što je vama svejedno, varam jer do vas ne mogu, jer me šutirate svaki put, nekad i kad ne znate.

Ja sam svejedno vaš, htjeli ili ne htjeli. I trebam vas.

Treba mi vaša riječ, naša riječ, makar govorili koješta, a najviše govorite koješta i mlatite poludovršene misli, načuveno, nečuveno, krivotvorene događaje, i napinjete mišićava iskustva od tankih ručica stvarno dogođenog, i potpune izmišljotine, plitke, i sudove što su zašiveni za većinu kao u snop, da se ne razlikujete, da se ne otkrijete. Šta se vama to dogodilo pa da vam i roditelji – lašci – odrasli u laži, govore bolje i interesantnije od vas? Tu i tamo nađe se spasitelj-komedijant da se s njime dodajem citatima i čekam kad će promašiti i povući se, jer ne zna neki ili da ne otkriju drugi da ima svjetla u zamračenoj pameti. Najgori su po pravilu i najduhovitiji. Najbolji najdosadniji. Zar humor nije znak širine duše i uma? Koliko se komedijanata na kraju pokazalo sitnim dušama, kukavičkim, mutnim ili upravo iznenađujuće zlim. A ovi koji su mi isisavali zrak iz prostorije, davali su ujedno dušu, oni i pogotovo one, meke, u koje se propada dobrodošlo kao u mekan i velik vojvođanski jastuk, u vanjkuš iz Crvenke i Mokrina. Lucidni su hulje, dosadni ljudine. A ja između, potrebit, hvatam malo jedno malo drugo, kao kad sam hvatao vodu sa slavina engleskih lavaboa, dlanovima trčao malo lijevo na hladnu, malo desno na vruću vodu, od pipa zašarafljenih s dva kraja lavaboa. Malo prehladno, malo prevruće, nikad dobro i toplo u jednom. Ja sam opet išao vama, hladna voda mi je mrznula dlanove, 13

a vruća ih pržila. Mlakost – mana u našem jeziku – osobina je ovdašnjih ljudi, a ljekovita kao topao čaj, vodenast i utješan na tren, da ti se plače, jer ti ne bi to i ti žudiš kafu, tursku, vruću, koju nikad nisi ranije kod kuće pio, i njene boje dugine u mjehurima na crnoj površini, i crn talog pod jezikom i po zubima, da pljuckaš. I da okreneš praznu šalicu, naopako i prekrižiš rukom po dnu preko keramičke kružnice, sigurno, kao da to oduvijek i stalno radiš, a nikad nisi, glumiš sama sebe koji nisi i igraš ambasadora svoje pripadnosti koju si gledao samo sa strane, i pojma nemaš o njoj, ali te privlači njena mutna, primitivna misterija, i igraš ulogu pripadnika naroda kome ne pripadaš običajima ni navikama. Ni gledanju u šolju, u findžan, ni krsnim slavama, ni imendanima, krstitkama, ni Martinjima, ni Božićima ni Uskrsima. Tvoje, a nije tvoje. Stran u tome, koji nisi ni stranac, ti bi da budeš, to bi ti lakše bilo.

Koji si onda? Pita tko? Oni, ili ja? Sebe? Nju?

Najgori su odnarođeni, legija kojoj nije stalo ni do čega što su im preci tamo dolje ukopali u temelje, u kući na putu, ni iz čega, iz bijede, izgurani skokom u danas, to danas što smo ga odživjeli prije nego smo otišli. Ti ljudi, njihova djeca, unuci, potomci, bez lica, bez srca, kojima je riječ ponos kao psovka i poruga, dvaput samoporaženi, uvijek samomržljivi, tupi kao bat, uski kao ovdašnje ulice. Na sve su strane. Ne daju mi disati pa udaram oko sebe koliko znam, i lijevo, i desno, i u mraku. Najčešće u mraku. Dovod ovo malo svjetla priječe mi i zaustavljaju, 14

a ja ih mičem svime što imam, razmičem kad izađem, ranjav i unižen, kao gustu maglu koja me guši i davi. Dozivam onaj skriveni žar i oštar vjetar što briše dolje još, po Zagori i Primorju, kroz ninske crkvice i brusi oblike kamenja po Vrgorcu i pogled na more, vjetar što puše kroz ulicu Viktora Cara Emina na Kvarneru i raznosi osušeno lišće u palom drvenom smeđem ramu s litratom, s fotografijom kaplara iz Devedesetsedme hodne k. u. k. Infanterie-Regiment iz Trsta i Krasa, s Mirne, vjetar što obavija dvorac u Škofjoj Loki i obli glatki stećak, kameni bilig Nevesinja i Olova, „mnoge zemlje obvidjeh i domom dodjoh, i početno postah. I na svoji baštini legoh.“ Hoće li meni to biti dato, kao njima? Jer ja ih i ovdje nosim u sebi, dobre pretke i sva mjesta, i riječi. Riječi. Kovači i dijaci, Prodon i Miogost, Bratjen i Semorad, Senj i Takovo, Stubica i Lipa, Beram i Mura, Hum i Banat, Bačka, i bašta, sljezove boje, bašta, pepeo. Lament. Ahilej kaže da iseljenik među rodovskom gospodom ne uživa nikakve časti ni uvaženja.

I da ga kao ostale beskućnike drže propalim čovjekom.

Prije Odiseje odlaznik je imao častan i pouzdan položaj. To je bilo prije Lepantskog rata. Poslije toga napisana je Ilijada.

Pismo, oblik pisma, blijedozelene naše poštanske marke, tuga. Srce mi se stišće svaki put pa moram brojiti u sebi, da tjeram misli, točnim brojevima i upornim, beskrajno umarajućim brojanjem, bajanjem i vračanjem. Ne tjeram misli, lažem, tjeram drugo, crnu prugu na duši, neizdrživu.

Od svih oblika pisanja i pismenog izraza mi imamo još 15

jedino pisma. Pišemo i primamo pisma. Tko ima sreće da mu netko piše. Pismo je najsavršeniji oblik pričuvane, sačuvane zdrave pameti tamo gdje ništa, ama baš ništa, svoje nisi imao. Tuđe kuće, tuđi okusi – ništa nema okus kao nekad kad si dolazio i kad je sve bilo dobro. Ništa s okusom kao onda, a sve je jednoličnog okusa. Nikakve naročite arome nema, ni jelo ni cigarete. Mi smo pušili cijelu mladost žufke, oštre naše krdže, suvi, gorki i režući duvan, đački i studentski, radnički, seljački, i duvan poštene inteligencije. Sad napokon pušiš svjetske sorte i sve su iste. Godina je išla prva u tome, u prvom izgnanstvu, na lošem jugu, kad mi je od kuće stigla plastična kesa, i u njoj nove cigarete s omotom iscrtanim kao geografska karta, s lijepim tamnoplavim rubom i slikom Cristóbala Colóna u modrom, stigle ovamo u njegovu zemlju. I jedan tjedni list, crno-bijel i zelen, maskirni, čiji su hladni verzali vrištali i mirisali dobro i potrebno. I nova soška, kako je rekao jedan, plava – prošvercani pasoš što se sad zove putovnica. Plavi, modri, novi pasoš, ozbiljan, plosnat, tvrd kao pločica čokolade, i u njemu moja slika u bijeloj košulji. I strah. Sadržaj plastične kese, koju mi je poslala moja sirota majka što se našla ni kriva ni dužna među salvama, između vukodlaka, i ta je vrećica bila jedino ljudsko u okruženju. Usred patrimonija civilizacije, ja sam se u tom gradu-groblju, gradu Rimu, gušio i činilo mi se da će me progutati živa ono stijenje i kamenje mrtvo, kapiteli i mramor, i kamen i stupovi, i kamene stepenice uglačane, spomenici i biste. Pa sam napravio sâm svoju galeriju ljudskosti, izložbu koju nisam imao gdje 16

postaviti osim na stol pred sebe, na tuđi stol u tuđoj kući dakako: pismo, pa još jedno, knjiga i kutija cigareta, zeleni tjednik i dnevni list s mora presavijen. Pismo u lijepoj, našoj, plavoj koverti s kvrgavim krasopisom austro-ugarskim moga djeda, pismo čiji sam sadržaj istisnuo da mi i sad s četvrt vijeka razlike ne prepukne srce sa zakašnjenjem. I bijele koverte, u prvoj presavijen papir na četvero ispunjen srednjoškolskim rukopisom, pisanih slova uredno uvezanih i vezenih, uvijek svjetloplavim slovima kemijske olovke koju je jedna Željka držala u bijelim, bes­krvnim prstima s tamnocrvenim lakom na noktima, lakom boje tamnocrvenog vina, i pisala mi uredno, redovito. Još je tu na izložbi, još ima Hazarski rečnik posuđen od nekog Novosađanina, jedina knjiga na vlastitom jeziku u dvije godine, knjiga čije se – kao da sam i sâm ispao iz nje – nijedne riječi ne sjećam, a pročitao sam je na dušak. Kao začaran sam lik kojem je dana knjiga u drugojezičkom, novojezičkom anti-Babilonu i što od želje, željno pročitane naše riječi, kao u snu ne zapamtim nijednu rečenicu. Ali pamtim zato svaku riječ pjesme – Sanjam, sanjam da si tu, k’o da letim na zlatnom ćilimu – uhvaćenu jedan jedini put na srednjem valu sirotinjskog plastičnog tranzistora noću kad je zasvijetlilo mutno, u snijegu i žutom mraku iz daleke beogradske noći što je tada preko zemalja, preko svijeta, tamo negdje u uglu noći i na istoku. Topli glas pjevača, melodija nekog skoro himničnog tona i nešto zaustavljeno i sačuvano, sa samog kraja mira još, gdje zvoni s crkve svetog Marka, na Trgu republike i među soliterima. I dalje je znam među stotinama. U onoj 17

je pjesmi dom koji nikad nije bio dom jer u tom gradu odakle je došla, nikad nisam živio. Sanjam, Bog nas prokleo, sve nam dao, a sreću nam je uzeo – vjerovao sam i toj laži, lijepoj, gdje pjesnik malo laže kao što svi mi što smo od tamo malo lažemo, i hoće biti dublji od sebe, pak je u tome svejedno rekao nešto veliko, vlastitoj nevinoj laži unatoč. Svaki red, kao svjetlo kad se pali i gasi naizmjenično, tako se stihovi guraju: pali – duboka svjetlost izlazi – gasi – zapao je u plitko i laže – opet pali – iz pličine kaže nešto što me zagrlilo i grije u hladnom stranom gradu.

Na stolu moje izložbe nenapisana notacija i zvuk te pjesme ostali su stalni eksponat.

I Barbarino pismo s izrezanim, bijelim gumiranim pravokutnikom na kojem je reljefna vučica što doji Romula i Rema ispod pet olimpijskih krugova – meni u Rim ona iz kućne arheologije i biblioteke šalje rimsku vučicu s rijetke marke davnih olimpijskih igara – ‘ko ima takvu maštu da mi to pošalje, i ne mari da izreže iz skupe zbirke i zalijepi na kovertu pisma za koje se ne zna hoće li stići ni hoću li ga dobiti. Sestro moja, šalješ mi njihovo od nas i kao čarobnica njihovo činiš našim, praviš most u zraku između sebe kod kuće i mene koji kuće nemam, i veća si od njih čija je ta slinava vučica i dva blizanca čija imena danas oko mene nose šverceri, ulični zelenaši, strozzini s Porta Portese i sjecikese iz Testaccija. Na Campo de’ Fiori ispod biste Giordana Bruna gledao sam bandu sredovječnih i bezubih patera familiasa kako pored daske za peglanje raskrečene na tržnici, kutijama šibica i novčanicom od 50 hiljada obrađuju žrtvu. Njih se petorica svađaju, 18

natežu i guraju u savršeno uvježbanom dogovoru, glumci-prvaci ulične komedije dell’arte, sve da oderu ovcu, lakomu, koja bi da uzme malo para na brzinu. Vidio sam da je u guranju onaj izmaknuo kuglicu od zgužvane aluminijske folije i zinuo da kažem, a Gianni me je uhvatio za podlakticu i kroza zube, ispod glasa, izbacio jetko: Gio...

Lascia perdere. Lopovi. O, naši Cigani šibicari, vi prinčevi za ove Rimljane zlih lica, redom obiteljskih ljudi što žive od prevarantske predstave svaki dan, seleći, piazza do piazze, pijaca do pijace. Četiri stotine tržnica ima Rim, ja sam ih prošao sve, bijelim fiatovim kombijem koji je vozio ludi Gianni, umirovljen prijevremeno iz antiterorističkog odreda, manijakalni bivši policajac koji je hvatao Brigate Rosse dvadeset godina ranije, a kad su ga bacili u penziju, od otpremnine kupio taj kombi u kojem su se rušile i kotrljale kartonske kutije s jeftinim cipelama što smo ih još jedan od naših, zvani Knez, i ja uvaljivali kućanicama i sirotinji, narkomanima s djetetom u ruci, i nekom prosjaku koji je pijan i lud jedva skinuo cipele i navukao nove, premale ribarske čizme, što ih je kupio od nas maločas, a u ruci mu je bila gvalja para u velikim apoenima, kao da je gazda trgovine. Odakle mu, nisam nikada razumio, jer bi samo Bog to mogao znati kako se taj dogodio tu. Onda je beskućnik u gumenim zelenim čizmama opsovao jer ih nije mogao navući.

– Jebem ti! – kaže.

Meni je došlo da mu rečem: – Kume, otkud ti ovdje? Šta je ovo sve, i kako ti tu?

Ko te šalje, propalu ti mater, zemljače? Tebi i tvojim 19

sramnim parama i propasti i zelenim čizmama ribarskim što ih ne možeš navući na prljavu nogu.

Ja sam morao otići. Kao što ste i vi svi. I svaki je dopao negdje. Evo, ja sam tu dopao. Na jug. Tu sam. I samo to zasad znam. U kadrovima ovih praznih ulica i trgova, istih kao na De Chiricovim platnima, u parkovima gdje ležim po klupama uz mramorna poprsja u villi Borghese, među mramornim pločama s latinskim natpisima, u prošlom futurizmu naselja koje se zove E.U.R., u pravokutnim zgradama iz tridesetih s izduženim lukovima galerija, kao u holu iskrivljenih ogledala što se zrcale jedno u drugo; u udarcima pulsa muzike s mjesta gdje se pleše na otvorenom, u beskraj i u ništa ponavljajući zvuk u ljetnu noć, i noću vrućina. Mjesto gdje se živi u sjeni jednoga golemoga groblja, gdje svaki spomenik, svaka palača, svaki izvajani kamen i svjetlosmeđa i žuta fasada od terakote, sve je kao golema grobnica nad čovjekom, skup serijski povezanih nadgrobnih spomenika. Sav taj barok, sav berninijevski bijeli glatki mramor, sve te bijele bebe, kako je naš narod zvao lutke s vašara, te Svete Tereze, poprsja Kristova, gdje je čak i On oblikovan kao rimski grof ili vitez Kurije, uz koga se onda dalje lako nastavljala i udovica presvijetla i blažena Albertoni, i samo korak dalje, u istom nizu, unutarnjem slijedu, biste kardinalske i kraljevske; i sam Richelieu i Louis XIV, i Barberini, na čijem trgu kupujem nesretni Vjesnik, nekad i masnu crnu ćirilicu Politike sa sedam dana zakašnjenja, to su slavni Barberini, 20

njihov trg i njihov potomak Urban VII, gonič Galilejev što je na kraju svojeg papinstva ostavio dug od šesnaest milijuna škuda, i Aleksandar VII, sudac flamanskog heretika Corneliusa Jansena kojega će braniti Pascal, i Skipion Borgeški, patron buzoranta i ukoljice Caravaggia, sve to djelovalo je kao dekoracija nad nedokučivim tminama, ridikulozno i arogantno, a u mladiću u kojem je mističnim znanjem-bez-znanja, u krvi i porijeklu, u srcu koje lupa i u venama s obje strane čela već tada morao otkucavati pradavni probuđeni slovinski, slovenski, morlački, bogumilski refleks, sva je ta protureformacijska zla gomila građevina u isto vrijeme djelovala i hladno kao smrt i neozbiljno kao sadrene slastičarske figure, bjelkaste meringe što su ih od šećera i jaja pravili za torte naši Albanci.

Sve je to mrtvo, odavno, pa i kad živi, beživotno je odavno. Ljudsko meso košta manje nego što sam prije vidio.

Na mjestu strašnom, biti i postojati, odakle se širi u svijet dvijehiljadegodišnja priča o spasu duše, sve je okrenuto naopako bilo, pa što ne bi i to? Od te beživotnosti raste i razvija se u meni čudan i nepoznat osjećaj prastarog, negdje zapamćenog morlačkog praznovjerja kao obrane.

Došli smo nevini, praslavenski (tko nas je plivati učio?), protiv svoje želje, nošeni krajnjom i neočekivanom nevoljom, nesrećom što nas je otpuhala sa strana s kojih smo došli, mjesta koja su domalo sjajila živo i životno, silna kao žila mladog drveta u zdravom tlu, sijala radošću, činilo se, i sunčanom otvorenošću i poštenjem. Strah se sad množi, onako kako se javlja neka dublja pamet da, za razliku od ovih ljudi ovdje, slugu fantazama, sirotinje ili 21

žrtava nezdravih poriva, ti dolaziš iz kraja gdje je čovjek donedavno bio gospodar u svojoj kući, na mjestu na kome se živjelo svakako, ali uvijek sa znanjem da je ta kuća tvoja, da su je tvoji pravili i htjeli ti je ostaviti u amanet. Jedan stari zemljak-otpadnik koji je tu u venecijanskoj memli ostavio svoje kosti, pisao je o zamišljenoj zem­lji, gdje je sve uglavnom bilo od sviju. Shvaćaš na kraju, prekasno, da si došao upravo iz te zemlje. Time je pokora dolaska u mračno mjesto, koje je kao leš koji još ne zna da se raspada, još teža, još teže ponižava. Ali ta je pokora činila i da djetinje čisto, svim onim sačuvanim, najboljim i najgorim što si donio, makar ponekad digneš glavu u gubitničkom ponosu, makar gledajući unazad, čak i dok si se sramio sadašnjosti svoje zemlje, rasparčane i ubijane u tom trenu, gdje su ti braća ginula od braće. Ovdje si, ako igdje, osjetio prvi put to nešto u sebi – pripadnost. A koji god da si bio, znao si sa sigurnošću samo jedno: da ste ti i ovi Latini oko tebe, zauvijek dva svijeta – i da se ta dva svijeta nikada neće taći, a kamoli reći nešto jedan drugome iskreno i čisto.

Ništa Crnjanski i Hiperborejci, koje je čitala neka Nermina, da sazna nešto o gradu, a ne saznaje ništa, ništa prenemaganje po embahadama i pisac-naivac koji „mladoj trudnoj gospođi iz Neapolja“ objašnjava da je u mladosti bio „igrač fudbala“. Samo davna slika iz osnovne škole, priča zapamćena iz udžbenika povijesti za sedmi razred kod profesorice Picelj, priča što se niotkuda javila kao unutarnja luča, i u njoj Njegoš u Rimu pred verigama Svetoga Petra, Rade Tomov iz Njeguša što pred ponuđenom relikvijom kaže da Crnogorci ne ljube lanaca.

22

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednik: Nenad Rizvanović Lektura i korektura: Petra Košutar Naslovnica: Ana Pojatina Prijelom: Ram Tisak: Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001109727.

ISBN 978-953-355-508-9