Dorta Jagić, Noć na Zemlji by Naklada Ljevak

Dorta Jagić Noć na Zemlji

Biblioteka Cicero

Dorta Jagić

Noć na Zemlji

Zagreb, studeni 2020.

»Noć i jest izbor iz dana, umorni, odveć ganuti prolazniče; ta sva je od nakane pa otkud joj neposrednosti. I mjesečar glasno pribire dnevne nazive, mirnih je vjeđa svaki spavač iznevjerava. Uglavnom blage snohvatice. Opoj usnulih ruža kad kamen štiteć svoju svijetlu sjenu živi tamnom stranom.« Tonko Maroević, iz zbirke Slijepo oko

NOĆ NA ZEMLJI Neku sam noć, nakon vožnje taksijem kući iz grada, gledala valjda već peti put Jarmuschev film Night on Earth. I tako nastavila vožnju – taksisti me voze po Los Angelesu, New Yorku, Rimu, Helsinkiju. Pitam se kako bi Jarmusch napravio šesti dio, đir po Zagrebu. Razmišljam, da sam bol same jezgre Zemlje i živac oko Mjesečeva pupka, da sam srce zamjenice mi, o mi ljudi, snimala bih, pokazivala bih sve važno ljudima u pomičnim slikama. I to u filtru one bjeline koja ima blagu sjenku toplog žutila, kao obalni kamen, kao maslac. I da sam samo pola Jarmuscha, da sam četvrt Lyncha, ma samo pramen te njihove sijede bujne mjesečarske kose, vjerojatno bih snimala takve pomaknute noćne filmove. Vidiš, u noćnoj vožnji zatvoren si s potpunim strancem, kojem sjediš iza leđa poput utjelovljenja njegove podsvijesti. Nerijetko je razgovor s noćnim taksistima nešto posve drugo od susreta s komunikativnim neznancem u tramvaju kod Frankopanske, mnogo smislenije od malorazgovornih, usputnih dnevnih brbljavosti pred šalterima. Kao čaj od samurajeve kose, strani, topli a opet bijesni kao i samotni Travisov monolog »All the animals come out at night« u Taxi Driveru. Tajanstveno, opasno i začudno dijalogizira9

nje o životu, politici, Bogu; nadvažno – kao što je i sama riječ noć, Nacht, night, zvučala u doba romantizma. Zamislimo da vozim maslinastozeleni taksi koji kreće ispred kockarnice blizu okretišta u Dubravi. Iza sjeda plavuša s Hopperova platna, zasigurno jedna od vještakinja za velegradsku noć. Kaže mi: Please, hotel Esplanada. Kako bih je oraspoložila, jer je prokockala novac na ruletu, govorim joj: »Ako smijem primijetiti, vi ste old school noć. Danas kad kažeš noć, ta je riječ NOĆ stvarnosna igla, bode do kosti. Ovdje će se na iscufanim terasama deformirati u pijano drečanje Thompsonovih himni, ili će pred kvartovskim kafićem odzvoniti kao tup udar oboda zakrvavljene šilterice OBEY o pločnik. Na drugom kraju svijeta kao žagor bandi koje smišljaju neki minismak svijeta koji će, za početak slamovi, droga i kužna okolina ispaliti u trgovkinju na benzinskoj iz gangsterovih usta kalibra .38.« Kod prvog semafora na zelenom valu plavuša pali cigaretu i sporo dodaje: »Da, ali negdje će ipak meko odzvoniti praznom kinodvoranom, zamirisati na napušteni vinski podrum napola srušene seoske vile ili na duge, žive i književne rastanke na željezničkom kolodvoru Lisabona. Drugdje pak na tango straha od ljubavi i smrti.« Šutke se dajemo kuglastim svjetlima noći. Plavuša mi ostavlja na sjedalu zgužvanih 20 dolara i sitnim korakom odlazi prema Esplanadi.

PORIJEKLO NOĆI U kratkoj noćnoj šetnji oko Katedrale srećem lica. U treperavoj tami Kaptola samotna lica izlaze i ulaze kroz moje. Ljepše bi bilo da se zrcale, kao u vodi. To bi naznačilo neki odnos. Susret. Kao što se sad noć ogleda u crnim vodama Save. I spoznaje se. Odakle noć? Iako se čini da je tu oduvijek, kao mirno i vječno stanje prije velikoga praska, nije tako. I noć je morala negdje početi, kao slovo prvog pisma. Noć svakako ima burnu povijest. Raznovrsnu, kakve su sve povijesti. Intimnu i opću, blistavu, mlaku, sporu, ekstatičnu, munjevitu, krvavu. Recimo, krvavu kakva je bila Bartolomejska noć. Ironično je, lijepo ime dobila ona nazi noć razbijačkog thanatosa – Kristalna noć. I zla Noć dugih noževa. Ali rijetko tko spominje lijepu noć kao Noć milijun čuda i Tihu noć. U početku je bio početak, nešto kao zora sumrak. U početku je toj mladoj, još nefermentiranoj noći, moćnoj bez nas ljudi, sigurno bilo drukčije, lijepo i lako. Dječje optimistično. Spuštala se s vjerom da će se dobro provesti nad Zemljom. U početku Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom. U početku su s logosom združeni 11

bili emocija, san, noć. Dobro ugođena, još uvijek bezmirisna i prvoplodna noć. I oko nje tako bujajuće i mlade, sav njezin glamurozni inventar; riječju – veliko globalno zamračenje sa stilom. Sve je bilo pripremljeno za slavlje dolaska života! Osvita elegancije živih bića, ugođaj mračno svečan, blještav kao rana kosa Elizabeth Taylor, sa sedefastim školjkama ušiju otežalim pod velikim zlatnim naušnicama. I bilo je to primordijalno noćno treperenje dobro, kao što je bilo dobro i svjetlo. Jer nâs palih sisavaca još, o ne još, nije bilo tamo. Probaj zamisliti – jedino katranasta prostranstva prve kozmičke svečane večere, anđela, čudesnih isparavanja, maglica i zvijezda. I sve to brokatno ne sja ničim kičastim, ni odveć dalekim, zagonetnim. Kao onim poslije upisanim opterećenjima starinskih kotača zodijaka i rasklimanim kotačima želja, ta očita neraspadljivost zvijezda. Probajmo sad zamisliti ili, radije, zažmirimo. Sanjajmo kako nad golemim starim mediteranskim gradom pada sumrak. Slavnim gradom. Opjevanim. Na brdu u daljini osvijetljen je veleban hram. Uz svijeće i laganu glazbu na terasi poznatog atenskog restorana sjedi nekoliko otmjenih dama. Najstarija, Kleobulina iz Rodosa, sjedi na čelu stola, a Theano odmah do nje, inače supruga manje poznatoga muža Pitagore. Zatim Periktiona, pa Damo, i naposljetku Myia, Pitagorina i Theanina kći. Jako nalikuje na našu Miju Kovačić. Dame pogledavaju na sat. Čini se da neke gošće kasne. Konobar: O, pa počastile su nas dolaskom naše filozofkinje iz 5. i 6. st. prije Krista! Drage dame, što ćete popiti? Kuća časti. 12

Myia: Može koktel Adonis, ali ne pretjerujte s ledom. Donesite i pjenušac. Periktiona: Cure, gdje je Aspasia? Kasni li let iz Mileta? Jedva čekam da je upoznam. Theano: Ah! Posvađala se s Periklom, porukom mi je javila da neće doći. Kleobulina: Šteta. Prošli susret u njenu filozofskom salonu baš je bio gala. Damo: Je, Kleo, ali to su lanjski snjegovi… Što je današnja tema? Kleobulina: Neka hrvatska književnica želi nas počastiti večerom za kojom bismo trebale popričati o ženskom aspektu noći. I o arhe, o počecima noći. Myia: Ok. Ali zašto ne i o muškom aspektu? Damo: Ne budi peripatetična. Odmah se sjetim Hezioda i njegove Teogonije. Ma joj, taj je najavio na kraju da će napisati pjesmu o ženama koje su bogovima dale slavno potomstvo. Myia: Misliš onaj Katalog žena? O ne. Da, pustimo Hezioda. Što ti kažeš, Theano? Theano: Svakako kolektivna svijest shvaća noć kao ženu. Jednako tako i Mjesec. Lingvistički i mitološki, noć je uvijek bila personificirana kao žena. Sjetimo se samo naše Nyx, iako je u nas rijetko bila poštovana. Uvaljena je u tračeve o Zeusu i Hipnu. I u nekoliko cingu-lingu pjesmica posvećenih Orfeju. Periktiona: Da, u jezicima s rodovima noć je uvijek žena. La nuit, la noche, la notte. I u hrvatskom jeziku noć je ženskog roda. Damo: U Rigvedi noć je žensko božanstvo. Stari Egipćani noćno su nebo doživljavali kao ženu. 13

Myia: Da, Damo, ali ne znaš da su mislili da sunce prolazi svake noći kroz tijelo božice Nut. Kakva profinjena mašta! A ne naša grčka brutala. Ali zaista, zašto je noć ženskog roda? Periktiona: Vjerojatno zato što je noć suptilnija i receptivnija. Valjda odatle taoisti na noć gledaju kao na nepresušan izvor jin energije i tame koja, zauzvrat, rađa jang i svjetlost. Kleobulina: Poput majke, noć nas zakriljuje i oslobađa. A i najmračnija noć ima slutnju putovanja do nakraj nutrine, beskraja spoznaje i nade u jasnoću. Uostalom, drage žene, ne zaboravimo – nisu smušenjak Tales ili pak Hilon rekli onu »Spoznaj samoga sebe«, nego delfska svećenica Femonoe. Theano: Nazdravimo Femonoi! Vidite, »spoznaj samu sebe«, mogla bi reći noć mjesečini. Konobar je donio Adonis, podignule su čaše u zrak i razgovor se nastavio cijelu noć…

MIJENE NOĆI Kako su eoni, stoljeća kročila nijemo po špiljama ili poslije klinastim, hijeroglifskim, harapskim tragovima kroz prašume, pustinje i korito Inda, Eufrata, Tigrisa i Nila, ljudska se noć nad ljudima mijenjala. Dobivala svakojaka prijeteća lica, večernje grimase što bacaju čudovišne sjene po zidovima, stjenkama uz palucanje vatre. Zavijanja iz želuca one vrste povijesti, mladunčeta, zaigrano gladne napada; slabo zaštićene ljude napadale su zvijeri i otrovi, razorne oluje, vulkani, sjene i demoni, noćne opsade utvrđenih gradova. Glad, kuge, krijesovi i plesovi, barut, svila i bjelokost, getsemanska noć, suze i sveci, dinastije, Bartolomejska noć, galije i džunke, kozmološki obrati, revolucije, tisak, opijum, kolonije, parni pogon, kultni vođe, atomi, himne, dugi simetrični i asimetrični ratovi, minute papira i mira. A onda su se – iza zastora elektroznanstvenih otkrića – pojavila naša tehnološka lica. U svjetlu palucanja elektronike ljude su napokon napali i zarobili plosnati ekrani. Danas te mogu do mile volje – nakon vina, salate i šnicle za večeru – iz televizora napadati zmajevi, vještice i kanibali, Hitleri, zombiji i vukodlaci, krčkanje u kotlo15

vima, dok se na sjaju ognjišta ljeskaju začarani predmeti i H-bombe. Tako blizu nama, a tako daleko. Napredak se ostvaruje, kao i zamorni leveli videoigrica; iako dijelom sebe želiš da te mogu ti kibernetički neprijatelji ubiti tu, sad na stolici prije ručka, ali baš ništa ti ne mogu, ha baš ne mogu animacije i simulakrumi. Ne mogu ni mačevi, eksplozije, bombe ni neprijateljski dronovi. Ni vijesti, ni one nedjeljne emisije ili dokumentarci o robovima i silovanoj djeci, o sijevanju noževa, sjekira američkih serijskih ubojica ili pištolja s predgrađa. Imaš skloniše. Danas odlično idu skupa na kauču Kronike zločina, čips s paprikom i zero-cola. U naporu bijede definiranja, reći ću da je noć postala samo epilog nakon raspleta svih sukoba. Ostalo je apstraktno sunčevo svjetlo i tričav gradski žamor dolje na ulici. Noć danas, neutralna i nedodirljiva, spokojna svađa na fejsu i Instragramu. Ili nije, ili se noć samo šali. Pa dođe, svije se, čučne k nama kao majka. Opali šamar mraka, kad nestane struje. Ostaješ sam sa sobom, bez interneta, sa slabo osvijetljenom plohom sebstva. Ima li tu što za gledanje ili radije odvratiti pogled, jedino je pitanje.

Sadržaj I. Noć na Zemlji Porijeklo noći Mijene noći Noćna smjena Noćne životinje Bijele noći Nakit noći Mirisi noći Praznični izgled noći Noćne biblioteke Noćna tržnica Noćni vrt

9 11 15 17 22 24 27 30 33 37 39 41

II. Krevet 49 Začeta u noći, hladne veljače 1974., Düsseldorf 51 Noćna kiša u kinu 54 Noć u podne 56 Noćni KFC 59 Ofelija s Kvatrića 62 Noćne šume Bad Ischla 65 173

Ponoć u Parizu Noćno križanje sa zdencem Stare vile i mjesečeva mora Balkonska večer na Britancu

69 86 108 110

III. Noć u planinskom pansionu Iza ugla, zrcalo Rilke trnoružica Splitska šetnja s Lynchom Enzensbergerova omotnica Anne Sexton i zvjezdana noć Šeherezada u bijegu

117 122 126 128 131 134 136

IV. Vrapče ili žuta pomrčina Nestali u noći Noćno stopiranje u dalmatinskom Twin Peaksu Noćni predatori, vampiri Noć u kazalištu Noć na Facebooku Budućnost noći

141 154 157 160 163 166 168

Mala noćna zahvala O autorici

169 171

174

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Ana Brnardić Lektura, korektura Jasenka Ružić Naslovnica Ram Prijelom Grafija Tisak Feroproms Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001082779. ISBN 978-953-355-466-2