Igor Rudan, Očekujući vatre, I. poglavlje

Igor Rudan

OČEKUJUĆI VATRE

Zagreb, lipanj 2020.

9

Predgovor

Nadovezujući se na prethodne knjige Točna boja neba, Zao zrak i U zemlji klanova, knjiga Očekujući vatre dovršava popularnoznanstvenu Tetralogiju o 21. stoljeću. U prvim dvjema knjigama nastojao sam na jednostavan način dočarati razvoj znanosti i medicine do današnjih dana. U trećoj knjizi naglasio sam važnost stalne prilagodbe promjenama kojima smo izloženi u moderno doba. Knjiga Očekujući vatre razmatra izazove s kojima će se čovječanstvo suočavati tijekom 21. stoljeća, te čini logičan završetak ove serije.

Knjiga započinje analizama održivosti brojnih postojećih trendova i vjerojatnim ograničenjima daljnjeg razvoja koja će se s vremenom ukazati. Polazeći od objašnjenja pojedinih Ciljeva održivog razvoja, koje su definirali Ujedinjeni narodi, knjiga pojašnjava kako općenito dolazi do kolapsa i zašto je on moguć i u današnjim ljudskim zajednicama. Razmatraju se zatim problemi starenja svjetskog stanovništva, zdravstvene zaštite najstarijih i najmlađih kao i siromašnih i ugroženih. Zdravlje oceana i zagrijavanje atmosfere nameću se kao daljnji veliki izazovi, što postavlja pitanja o izvorima energije na koje ćemo se nastaviti oslanjati kao i o održivosti naših potreba za hranom i pitkom vodom. Knjiga se osvrće i na nejednakost i društvene razlike kao i na demografska pitanja koja proizlaze iz daljnjeg produljenja ljudskog vijeka.

Očekujući vatre zatim izdvaja najznačajnija područja napretka od početka ovog stoljeća kao i promjene u ljudskim životima diljem svijeta. Ovdje se posebno ističu inovativne primjene računala, mobilnih uređaja, elektroničke pošte, neuromarketing, Predgovor

10 nosivi uređaji povezani s internetom, virtualna stvarnost, nove metode pohrane ogromnih količina podataka i umjetna inteligencija. Analizira se i vrednovanje rada i poimanje osobnog bogatstva kao i kolektivno rješavanje problema crowdsourcingom i crowdfundingom. Napredak je doveo i do novih načina provođenja vremena kao i do promjena u percepciji dosade.

U završnom dijelu knjiga se okreće budućnosti. Razmatra nove potrebe u obrazovanju, prije svega uvođenje popularne znanosti u nastavne programe. Upozorava na nedovoljnu obrazovanost i kritičnost većine stanovništva kao prijetnju zdravlju i sigurnosti.

U posljednjim poglavljima Očekujući vatre donosi i predviđanja o daljnjem napretku, ali i izazovima koje bi nastavak 21. stoljeća mogao donijeti čovječanstvu.

Knjiga se u velikoj mjeri temelji na popularnoznanstvenim tekstovima koje sam objavljivao u javnim glasilima od 2017. do 2019. te na javnim nastupima i predavanjima koje sam održao u Hrvatskoj. U cjelinu sam ih počeo slagati potkraj prosinca 2019. vrativši se iz Edinburgha u Zagreb tijekom zimskih blagdana.

Ondje sam se dogovorio s kćeri, kojoj je ova knjiga i posvećena, da proslavimo novu godinu u Australiji. Odletjeli smo zajedno u Sydney, a tijekom narednih dvaju tjedana posjetili smo i Melbourne i Canberru.

Ondje smo odlučili otići kako bismo zajedno gledali vatre biblijskih razmjera o kojima su tada pisali svi svjetski mediji. Poželjeli smo vidjeti kako bi mogao izgledati svijet pogođen klimatskim promjenama i kako izgledaju požari veći od površina čitavih država Europe. Znali smo da ćemo se vjerojatno nadisati i malo dima, ali dobit ćemo zato pogled u moguću budućnost. Zanimalo nas je osjetiti kako izgleda život u velikim modernim gradovima prekrivenima dimom od velikih požara, koji su se učinili pogodnim mjestima za završavanje ove knjige.

Kao što je svaka generacija ljudi na Zemlji imala svoju temu koja joj je obilježila živote – bili to iskapanje zlata, gradnja prvih Igor Rudan: Očekujući vatre

11 cesta, borbe gladijatora, plovidba morima, epidemije kuge, kolere, veliki ratovi, gradnja katedrala, dizajniranje parobroda i cepelina, radio i televizija, hladni rat, internet, računala ili pak mobiteli, generacija moje kćeri vjerojatno će provesti značajan dio života prateći klimatske promjene i razmišljajući o njima.

Stoga, dok su se mnogi u svijetu grozili užasnih požara u Australiji, nama se učinilo dobrom idejom otići baš onamo. Ova je knjiga rezultat naše zajedničke pustolovine.

Autor

Predgovor

13

I. Očekujući vatre

Vijesti o požarima u Australiji, slike Sydneyja prekrivena dimom i užasni opisi stradanja nesretnih koala, koje su prespore da bi umaknule širećim požarima, dominirali su svjetskim medijima potkraj 2019. S obzirom na to da su tema ove knjige izazovi koji očekuju čovječanstvo u 21. stoljeću, a povezani su s održivošću razvoja kakav smo dosad poznavali, došao sam na ideju zaputiti se u srž zbivanja, na drugi kraj svijeta, kako bih se izbliza informirao o onome o čemu pišem. Sjedoh, tako, sa svojom kćeri krajem prosinca na let za Sydney i eto nas sada u Australiji, u Novom Južnom Walesu, okruženi smo vatrama. Svaka je generacija ljudi imala svoje izazove, a generaciji moje kćeri klimatske će promjene biti jednom od glavnih tema koje će se provlačiti njihovim vremenom. Činilo mi se da nije loše da ona već sada i sama počne razmišljati o tome, poučena neposrednim iskustvom. Australski gradovi prekriveni dimom od požara prikladno su okruženje za dovršavanje ove završne, četvrte knjige Tetralogije o 21. stoljeću.

Prolazak kroz Dubai na putu do Sydneyja ne daje naslutiti nikakvu zabrinutost tamošnjih ljudi jer ovdje su luksuz i zabava na priličnoj cijeni. U aerodromskom Hard Rock Cafeu često treba čekati red za stol, ali njihove su odlične fajite moja preporuka za večeru prije spavanja na daljnjem letu do Australije. Za obožavatelje, kuriozitet su Hard Rock Cafea i Shakirine hlače s njezine čuvene koncertne turneje Oral Fixation. Priča o njima zanimljivija je nego što bi se očekivalo jer poklonila ih je Hard Rock Cafeu u zamjenu za donaciju njezinoj humanitarnoj zakladi Pies Descalzos Foundation, tj. 'Zakladi za bosonogu djecu'. Njezina je I. Očekujući vatre

14 zaklada utemeljila pet škola u Kolumbiji i pruža redovno obrazovanje i tople obroke za 4000 djece koja bi inače bila previše siromašna da pohađaju nastavu. Lijepo je kad netko ima mogućnost na takav način pomagati svojoj zemlji. Tu je i kožni prsluk Jimija Hendrixa, možda i najvećeg ikada među gitaristima. Umjesto deserta, čitav restoran Nutelle preko puta Hard Rock Cafea jednostavno je neodoljiv.

Nastavljamo do Sydneyja, udaljenost je od Dubaija 12000 km.

Nije malo, ali danas više nije ni puno. Kako li su naši Dalmatinci iseljavali svojedobno u Australiju i Novi Zeland i koliko su dugo putovali brodom s naših otoka do Australije, teško mi je procijeniti. Kanal u Suezu otvoren je tek 1869. To znači da je prije toga trebalo možda i više od sedam mjeseci jer trebalo je oplovljavati čitavu Afriku. Nakon prolaza u Suezu putovanje se skratilo na dva do četiri mjeseca, ovisno o brodu. Danas letimo od Dubaija do Sydneyja manje od 14 sati u golemom A380. Na temelju te usporedbe, smatram nas prilično sretnima.

Razmišljajući tako, sretnim bi se trebao smatrati svatko tko uopće posjeti Australiju. Barem 95% ljudi koji danas žive neće nikada kročiti nogom na taj kontinent. Računica je pritom prilično jednostavna: od više od 7,5 milijardi ljudi danas na Zemlji u Australiji ih živi samo 25 milijuna, a turistički je godišnje posjećuje manje od 10 milijuna. Čak i kada bi svi njezini turisti uvijek bili neki sasvim novi ljudi, ni 5% čovječanstva ne bi posjetilo Australiju tijekom jednoga prosječnog ljudskog vijeka.

Dobro je uvijek zadržati perspektivu o tome gdje i kako danas sve žive ljudi u svijetu, onda je lakše i vrednovati razne događaje.

U Sydneyju raspoloženje među ljudima nije nalik onomu bezbrižnom u Dubaiju. Pri izlazu iz aerodromske zgrade u zraku se osjeća miris paljevine. Taksist mi kaže da je jutros, nakon kraćeg zatišja, ponovno dosta gorilo i da su stanovnici Sydneyja sve zabrinutiji za učinak toga užasnog dima na zdravlje njih i njihove Igor Rudan: Očekujući vatre

15 djece. Predugo to sve već traje ovoga ljeta, a ne nazire se kraj. Dio je stanovništva ovdje pokrenuo veliku peticiju da se ove godine u Sydneyju zabrani vatromet za proslavu novogodišnje noći jer im se čini da je zadnja stvar koju sada trebaju još dima u zraku.

Jesam li doveo kćer na prvu proslavu nove godine u Sydneyju na kojoj neće biti vatrometa? *** Sydney je 2020. prvi put dočekao kao prilično podijeljen grad.

Više od četvrt milijuna ljudi potpisalo je peticiju kojom je tražilo od vlasti da se vatromet otkaže jer im je već ionako dosta dima zbog vatri koje bjesne uokolo u državi Novi Južni Wales.

No vatromet privlači više od milijun i pol ljudi na proslavu novogodišnje noći u Sydneyju, gledati se može s više od pedeset prekrasnih lokacija u gradu, a košta oko šest milijuna dolara. Potpisnici peticije tražili su da se ta sredstva preusmjere u borbu protiv požara, koje ionako u velikoj većini slučajeva pokušavaju ugasiti dragovoljci, u nastojanju da zaštite imovinu u svojim zajednicama. No nakon dosta vijećanja, samo dva dana prije novogodišnje noći, odlučeno je da se vatromet ipak održi jer su sredstva za njegovu pripremu ionako bila već odavno utrošena.

Stara godina u Sydneyju bila je užasno vruća i sparna, a pratila ju je izmaglica pomiješana s dimom. Sunce je čitavog dana bilo tek blijeda narančasta mrlja. Predvečer je, međutim, zapuhao prilično jak i hladan vjetar, pa je temperatura s prevrućih 34 vrlo naglo pala na 22 Celzijeva stupnja. To je značajno razvedrilo pogled na luku, ali i neugodno iznenadilo mnoge koji su se preslabo obukli za doček na otvorenom jer je vjetar nastavio puhati satima.

Novogodišnji vatromet u Sydneyju je, bez ikakve sumnje, doista spektakularan događaj, pa nije teško razumjeti ljude koji ga svake godine dolaze vidjeti i uživati u njemu. Poseban su začin brojne brodice u luci koje su vlasnici ukrasili fluorescentnim I. Očekujući vatre

16 bojama koje svijetle u mraku, što je izgledalo vrlo zabavno.

Brojne su blagodati u kojima ljudi danas uživaju. Međutim, te iste blagodati dovode do promjena klime, koje će mnogima s vremenom otežati živote. Novogodišnja je noć u Sydneyju time, na neki način, slika današnjeg svijeta u malom – ne želimo klimatske promjene ni probleme koje donose, ali ne želimo se ničega ni odreći. Nakon odgledanoga prekrasnog vatrometa ovdje jasno mi je da taj problem neće biti lako riješiti. *** Nova je godina u medijima započela nevjerojatnim scenama iz Canberre, gdje je jedna osoba umrla na aerodromu nakon slijetanja iz Brisbanea od respiratornog distresa uzrokovana zagađenim zrakom. Naš veliki geofizičar Hrvoje Tkalčić u svojoj objavi na društvenim mrežama znanstveno objašnjava dva ključna uzroka zbog kojih ove godine Australija gori. Radi se o krajnje nepoželjnoj kombinaciji utjecaja tzv. Dipola Indijskog oceana (IOD) i El Niño-Southern Oscillationa (ENSO). Hrvoje je napisao: „No, brojke su ove godine nemilosrdne: radi se o izgorjeloj površini koja višestruko premašuje sve izgorjele površine na raznim kontinentima svijeta prošle godine, o tisućama izgubljenih domova, oko 500 milijuna uginulih životinja (o biljkama da se i ne govori), a broj smrtno stradalih i evakuiranih u stalnom je porastu. Canberra, koja je na oko 800 m nadmorske visine i tradicionalno, glavni grad neke zemlje s ujedno najvišom mogućom kvalitetom zraka, bila je u srijedu najzagađeniji grad na svijetu, s koncentracijama štetnih čestica koje višestruko nadmašuju parametre koji kvalificiraju zrak kao vrlo štetan za zdravlje. Dok ovo pišem i dok se živa uspinje prema 40 Celzijevih stupnjeva, zabarikadiran sam u kući u sjevernom dijelu Canberre, i scena koja se vidi kroz prozor je zaista nestvarna, no nešto na što sam već navikao ove godine: sunce se ukazuje kroz dimom zagađenu atmosferu tek kao slabašna svijetla kuglica. Ne mogu si pomoći a da se kao znanstvenik odmah ne podsjetim na kataklizmičke Igor Rudan: Očekujući vatre

17 događaje koji su doveli do masovnih izumiranja flore i faune u povijesti planeta Zemlje. Tada je koncentracija raznih čestica u atmosferi bila abnormalno visoka, a Sunce se kroz atmosferu nije jasno naziralo godinama.”

Na ovom putovanju po Australiji planiram posjetiti i Hrvoja.

Silno mi je zanimljivo gledati prilagodbu milijuna ljudi u Sydneyju, Melbourneu i Canberri ovoj nestvarnoj situaciji. Uz sedamnaest dosad potvrđenih izgubljenih ljudskih života i tisuće izgorjelih domova, znanstvenici sa Sveučilišta u Sydneyju procijenili su da su vatre već zbrisale barem pola milijarde drugih živih bića – životinja i biljaka. Kakav je to gubitak za svjetsku floru i faunu, može se razumjeti kad se posjete lokalni zoološki i botanički vrtovi kao što je Taronga Zoo u Sydneyju. Naime, 180 milijuna godina izolacije Australije od ostalih dijelova kopna dovelo je, mutacijama gena u „kockarnici” evolucije, do razvoja doista zanimljivih i neobičnih oblika života koje ne nalazimo drugdje na Zemlji. Mnoge su endemske za Australiju i ove su im vatre značajno smanjile ukupno populaciju i ugrozile staništa.

Usto, ovdašnji mediji danas su se raspisali i o jednom novom, nepredviđenom problemu, koji pokazuje kako sve može biti povezano na nepredvidive načine. Dim vatri iz Australije dopro je do Novog Zelanda i čađa je prekrila tamošnje glečere, koji su sada crni. Ali bijela boja glečera odbija Sunčeve zrake i omogućuje im da ostanu hladni. Crna im sada ubrzava otapanje, koje je već i ranije bez toga bilo priličan problem. Bit će zanimljivo pratiti što se sve treba dogoditi idućih godina da bi se kritična masa ljudi pokrenula i zahtijevala angažiranje resursa koji nam kao čovječanstvu stoje na raspolaganju u prevenciji ovakvih događaja. Veliko pitanje bit će i kako ovakve događaje uopće spriječiti. *** Melbourne mi je možda najneobičniji po tome što kao svjetski poznata metropola od 5 milijuna ljudi nema nijedan očigledan, globalno prepoznatljiv simbol grada, tzv. landmark. Doista je I. Očekujući vatre

18 pomalo nevjerojatno uz tolike stanovnike i njihovu očiglednu financijsku likvidnost da nitko nije osmislio nijednu građevinu, nijedan most ili toranj po kojem bi Melbourne postao svjetski prepoznatljiv. Grad nije lišen kreativnih ljudi – štoviše, za razliku od donekle „korporativnog” Sydneyja, Melbourne se čini znatno ležernijim i pun je umjetnika. Stoga mi je jedino razumno objašnjenje ovog fenomena da ovdje nitko jednostavno nije želio imati ikakav landmark.

Možda je to nepostojanje landmarka zapravo odraz potpune odsutnosti potrebe ovdašnjih ljudi da se i na koji način ističu među ostalima. To i jest upadljiva odlika Melbournea. Najdulji neprekinuti ekonomski rast kakav je imala Australija doveo je do bogaćenja velikog broja ljudi koji su ovdje živjeli. Međutim, iako se silno skupi kuće i stanovi ovdje protežu unedogled i broje u tisućama u raznim kvartovima, na javnim je mjestima potpuno nemoguće prepoznati ljude koji bi u njima mogli živjeti. Naime, ovdje baš svi hodaju u tenisicama, hlačicama i majicama koje ukupno koštaju nekoliko desetaka australskih dolara. Kada se neki bolje obučen turist ili bolje obučena turistkinja, mahom imućniji stanovnici iz siromašnijih zemalja, prošeću među Australcima u nešto skupljoj robi ili s nakitom, izgledaju pomalo smiješno svima drugima ovdje.

Zanimljivo mi je primijetiti da danas u svijetu postoji oaza u kojoj nema očiglednih klasnih razlika. Sve javne površine, na kojima ovdje ljudi provode najviše vremena, dostupne su baš svima na jednak način. Restorani čak i na najatraktivnijim mogućim lokacijama dovoljno su jeftini da u njima mogu ručati i ovdašnji studenti i milijarderi, stol uz stol, a to i čine. Morao bih se duboko zamisliti da bih se sjetio gdje sam još u svijetu vidio išta slično.

Doduše, mnogi s kojima sam pričao ovdje ne vjeruju da to može potrajati još dugo, ali zasad svakako funkcionira. Ovdje jednostavno nema međusobnog procjenjivanja među ljudima prema socijalnom statusu, svi su bitni i silno ljubazni jedni prema Igor Rudan: Očekujući vatre

19 drugima. Bio sam u Australiji i ranije, ali uvijek se iznova ugodno iznenadim ovim opažanjem. Neka samo tako ostane što duže.

Zato i suosjećam s ovdašnjim ljudima zbog njihova problema s dimom i vatrama. Zagađenje zraka, s medicinskog gledišta, nije zanemariv problem. Pokazuje se sve jasnije da kvaliteta zraka ima vrlo jasne i nepovoljne učinke na zdravlje. Onečišćen zrak može pogoršati puno veći broj bolesti nego što se to općenito mislilo. Ovdašnji su ljudi izgradili divan grad, silno ugodnu zajednicu koja je svake godine iznova već čitavo desetljeće rangirana kao jedno od najboljih mjesta za život u cijelom svijetu, ponekad i najbolje. Platili su svoje domove u stotinama tisuća, a često i milijunima australskih dolara. Imaju ovdje i sjajne i ugodne poslove. Sada su, jednostavno, zbunjeni time što njihovi gradovi odjednom vode na svjetskim rang-listama najgore kvalitete zraka u svijetu, ispred Dhake u Bangladešu, Lahorea u Pakistanu, New Delhija u Indiji i Sarajeva u Bosni i Hercegovini.

Biti toliko imućan i neopterećen, a pritom znati da sa svojim bližnjima udišete najnezdraviji zrak igdje u svijetu, sada već iz mjeseca u mjesec, to nije ugodno. I ne može se, na razini svakog pojedinca, učiniti baš ništa u vezi s tim. Svima u Australiji postaje jasno da ovo nije problem koji je moguće riješiti odlaskom na Havaje na tjedan ili dva, dok se sve ne smiri. Ovo je situacija u kojoj su ljudi svojim poslom i nekretninama vezani uz mjesta koja su do jučer bila najpoželjnija za život u čitavom svijetu, a sada su odjednom već tjednima na vrhu liste najnezdravijih mjesta koja treba izbjegavati. Nagla je to i dramatična promjena, na koju mnogi ovdje i dalje reagiraju nevjericom. *** Moju knjigu Zao zrak u Canberru je vjerojatno prvi donio naš veliki geofizičar Hrvoje Tkalčić, o čijem bi se dosadašnjem životu moglo napisati nekoliko odličnih romana. Hrvoje je u području seizmologije i istraživanja unutrašnjosti Zemlje profesionalno I. Očekujući vatre

20 doprinosio akademskoj zajednici, ali i privatnom sektoru, najprije u Europi, pa na zapadnoj obali SAD-a, u Japanu i Južnoj Koreji te u proteklom desetljeću ovdje u Canberri, na Australian National Universityju. Istraživanja koja Hrvoje provodi uključuju kontinuitet koji počinje iznimno zahtjevnim terenskim radom u nevjerojatnim, a najčešće ekstremnim uvjetima, a završava kompleksnim analizama goleme količine prikupljenih podataka. Ovdje u dalekoj Canberri bio je mentor i mladim hrvatskim geofizičarima koji dolaze kod njega na poslijediplomska usavršavanja.

Ovih je dana australska prijestolnica postala grad s najlošijom kvalitetom zraka na svijetu. U Canberri, baš kao ni u Melbourneu ni Sydneyju, više nigdje nije moguće kupiti P2 maske za disanje. Stanovništvo provodi vrijeme zabarikadirano u kućama, gdje na sve načine nastoji izbjeći kontakt s vanjskim zrakom.

Mnogi koji nisu ovdje zapitat će se kako je moguće da je „vanjski” zrak i na koji način različit od „unutrašnjeg”, no treba doći ovamo i vidjeti to iz prve ruke da bi se to moglo razumjeti.

Let iz Melbournea u Canberru činio se uobičajenim dok smo letjeli na deset kilometara visine. No spuštanjem u Canberru odjednom smo uletjeli u narančasti oblak, nakon čega je unutrašnjost kabine već unutar nekoliko sekundi sasvim ispunio miris paljevine. Da se bilo što slično dogodilo u drugačijim okolnostima, vjerujem da bismo svi u avionu panično vrištali.

U ovom slučaju mnogi su jednostavno navukli maske. Rijetki su ljudi doživjeli udisati dim vatre u zrakoplovu toliko dugo, a zatim se prizemljiti relativno mirno. Indeks kvalitete zraka u tom je trenutku nemilice rastao prema četveroznamenkastim brojevima te svrstao Canberru visoko na prvo mjesto gradova s najgorom kvalitetom zraka tog dana u svijetu, znatno ispred Sarajeva, Lahorea, New Delhija, Shenyanga, Kabula i Karachija.

Slijetanje je sve do same sletne piste bilo praktički naslijepo, oslanjajući se sasvim na navigacijske uređaje aviona jer smo bili u gustom narančasto-sivom oblaku.

Igor Rudan: Očekujući vatre

21 Pogled na pistu iz aerodromske zgrade usred ljetnog dana u Canberri bio je zaklonjen tom tamnom zavjesom. Hrvoje nas je dočekao spreman, automobil mu je bio klimatiziran, pripremio je u njemu i vrećicu s bombonima eukaliptusa, a u svojoj predivnoj kući sasvim se zabarikadirao. Na mobitelu, kao i svi ovdje, ima aplikaciju koja stalno prati kvalitetu zraka te blizinu i smjer požara u okolici. Pokazao nam je vrlo uvjerljivo da zrak unutar zgrade može biti sasvim različit od onoga vani. Čekali smo najavljenu kišu prepričavajući jedan drugome dogodovštine s raznih putovanja, zaboravljajući napokon barem nakratko vatre i užasno zagađen i po zdravlje opasan zrak izvan kuće.

Dnevne oscilacije temperature zraka u Australiji bile su tada doista velike i teško razumljive ljudima u Europi. Prethodnog je dana jutarnja temperatura s 18 stupnjeva porasla na povijesno rekordna 44 stupnja za Canberru. Već dan kasnije, na dan mog dolaska, bila je samo 14 stupnjeva. Tijekom noći pala je napokon i toliko prizivana kiša iako vrlo slaba. Ipak je dovoljno pročistila zrak da nam omogući posjet spektakularnom muzeju War Memorial, svakako jednom od najimpresivnijih takvih u svijetu.

Muzej intenzivno dočarava uvjete života i podsjeća na nebrojene priče i sudbine tijekom sudjelovanja australskih vojnika u brojnim ratovima. Zanimljivo, plinske maske iz Prvoga svjetskog rata promatrali smo danas na dosta različitiji način nego što su ih posjetitelji muzeja promatrali svih prethodnih godina.

Canberra je u potpunosti planiran grad izvan svih australskih saveznih država, sličan po mnogim svojim značajkama Washingtonu u SAD-u i Brasíliji u Brazilu. Kvaliteta života ovdje bila je iznimno visoka sve do izbijanja ovih požara u Australiji. Ali ljudima za kvalitetan život prije svega trebaju hrana, voda i zrak, a tek zatim sve drugo. U Bangladešu sam vidio kako izgleda zabrinutost stanovništva zbog izglednih nestašica hrane uzrokovanih prodiranjem slane oceanske vode u plodne delte velikih rijeka, I. Očekujući vatre

22 a u Južnoj Africi kako izgleda panika zbog mogućeg nestanka pitke vode u Cape Townu. No u Canberri sam iz prve ruke doživio kako izgleda briga zbog nedostatka zraka za disanje, bez kojega možemo preživjeti samo dvije minute. Ako se Zemlja značajno zagrije ljudskim djelovanjem, a ovakvi požari postanu normalna stvar posvuda, teško će biti i dalje promicati teze kako ljudima „nikad nije bilo bolje”. Ovima u Canberri sigurno je bilo puno bolje bez ovoga narančasto-sivog dima.

Igor Rudan: Očekujući vatre