Tomislav Brlek: Od Matoša do Maleša - antologija moderne pjesme

OD MATOŠA DO MALEŠA

antologija moderne poezije

Biblioteka Kultura i civilizacija

Tomislav Brlek

OD MATOŠA DO MALEŠA

antologija moderne poezije

Zagreb, studeni 2022.

ANTUN GUSTAV MATOŠ

UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne, Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve, što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče:—Miruj! U smrti se sniva.

Ovo zvono, što ko titan stenje Pod tuđim nebom, mene sjeća sada Drugog zvona, kad u psalmu kòbī Nad mizerijom rođenog mi grada.

Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu, Što sad s tobom trpi, crna jedra! Udari me klatnom usred grudi, Nek pukne srce, neka prsnu njedra!

Tiho… Zvono ćuti… Misli žderu…

O, kako tišti kajanje u veče! Tama… Sâm sam… Samac u tuđini! Na čelu, ljubo, tvoj me cjelov peče…

Glupost! Slabi živci! Pregni, misô, I digni snagom uma volju bonu, Budi vihor, bura, truba, buna I orluj s gromovima, slična zvonu!

Izdahnula je ko što ruže mru, U prvom djevojaštvu, još šiparica, Na crnu čohu pade doma carica



I smješka mi se toplo, ko u snu.

Ah, kob je krvnik ćudljiv, glup i gluh, No čemu plač i prkos? Naša Marica

U majskoj dobi umre kao starica

I ostavi nam tugu, drúgu zlu.

O, zašto, zašto nevin vazda mre i strada, O, zašto, zašto leži mrtvo lane ovo I zašto, zašto vara ljubav, život, nada?

I.

U noćni sat

Ušo je ko tat… U kutu čuči, Došo je, da muči, Da mi kosti toči, oči kljuje, Udara na muke, crven lanac kuje, —Voda, kamen, Led i plamen,— Krvnik, inkvizitor, grabant, Sluga mraka, vječne boli trabant—

Dok kroz prozor diše stari, tihi vrt, A srce bolno kuca: smrt—smrt—smrt—

Sa mjeseca, ko s ukinute glave Zlikovca groznog, kap po kap, Na moje čelo kaplju blijede boli, U mozgu kuha Nijagare slap, A duša traži Boga, da ga moli, Ali nigdje nikog, dok vampir, Maglin sin, Mračni džin, Skače već na žrtvu Ko šakal suh na karavanu mrtvu.

I loče srž iz glave, srče krv, A ja ko živa strv Pod garavim grlom gavrana gladnog Sjećam se onog trenutka jadnog, Kad bijah čovjek, pjevač ponosan!

Ah—to bješe san: San o zavičaju, Izgubljenom raju, San o zemlji, suncu, san o maju. Vaj, ja sam mrtvac—sad ih znam: Sahraniše me živa, zar ih nije sram! Da huknem, jeknem, maknem se—ne mogu Ni maći tijelo, glavu, ruku, nogu!

II.

Tajanstven grob

I grozna kob

Leže mi na prsa ko Sfinks od granita, Ko gorda piramida gordih Rampsinita; Ko tmurna Himalaja, Bude katedrala, Pravječna je masa sad me zatrpala. U gluvoj noći sve je gluvlji zrak, U tupom duhu sve je tuplji mrak, U nijemoj jami mucam kao muk, Od grdne muke nisam niti zvuk. Nad mojim čelom kobi čudan ćuk I teče mutnih voda mutan huk. Kroz mene sada vode čudni puti Bez trunke nade, da Nirvane raj Progutati će ikad hropac taj Života samog, što se kao zmija

U pandži nijemo nad bezdanom svija, Kroz spiralu bola, što ko rana zjâ, Dok vaseljena biva strah i prah, A život tone u dno Okeana Ko noć bez dana.

Ali—ne!

Nek se surva sve! Nek me davi ispolinski mrak I bogomrak, Nek budem uzdah čovječanskih muka, Nek me drobi ona nepoznata ruka, Nek budem prašak vječnog vremena, Posljednja suza moga plemena, Nek mi metnu Prostor mjesto bremena Nek budem pepel zadnjeg sjemena, Nek me vrgnu na muke titana, U dno zaborava, sudnjega bezdana. Nek mi otmu spas U duši gnjev i glas: Ja ću ipak rijet: nisam kriv

Što sam živ!

Vampir je kob i tijelo, što me tišti, Vampir je nužda i atomi ništi, Vampir je Moloh, Jupiter i Buda, Ćoravi Udes, materija luda

Nijema sila, haos, stvar i tmuša, A klica, iskra, život—to je duša! Čudna moba

Na dnu moga groba: Gmazovi, žabe, zmije, škorpioni, Gušteri, štenad i kameleoni, Čuvide, tenci, harpije i guje

 



U ljutoj sili reskog vitriola, Ko zlurad oblak zluradoga mora, Pa me svìtlā ko mirijada Neslućenih jada!

Provalila se duša kao zreli čir, I na nju pade glavne muke teški mir!

I zatrepti tamno velo

I u mraku sine tijelo bijelo Astarte krasne kao prvi grijeh.

I hadski smijeh Sve bliže i bliže Vatrom liže

I, kao zavist Kajna, Ironija tajna Na smrt me čagljìkā, te ko čauš grešan Sâm sam sebi smiješan. Ko iz Filoktéta

Iz mene urla otrov ovog svijeta. Topovi, bombe, džemije, torpedi, Sistemi suhi, kumiri od mjedi, Plemići lažni—carski svodnici, Mračnjaci tusti, vragu srodnici, Lažòvi, glumci, zlata bataljoni, Lažni pastiri i lažni baroni, Fraze i svetog junca robovi, Pedanti pusti, bijeli grobovi, Žurnali lažni i lažni dragulji, Jeftine lutke i bazar-slavulji, Pokorno roblje, prljavi sofisti, Suvišni žarci, slatki egoisti, Potomci Hulje i Brankovog Vuka, Trgovci misli, globadžije puka, Torkemada, Sad, Žil-Rec i Tamerlan, Atentati, Kleon, Bizmark, Džengiskan, Evrope gladne gladni tabori, Oružan mir—oj, davor, davori!— Doktorski diplom u džepu bedaka, Bludnici stari s licem crkvenjaka,

Sifilis-progres i kulturne bijede, Napredan narod slaboga što jede, Engleske polze*1plitki proroci, Izgubljena sreća svetog proljeća U kretenskom mozgu sitog stoljeća, Kljakavi moral gradskih cinika, Prekrasni miris skupih klinika, Klimavi troni, živi strojevi, Glada i novca podli bojevi: Aj, na meni stenju sve lokomotive, Suhoparne knjige, teorije krive, Slijepom dušom plače pepel starih zala Ko Dies irae pokornog korala… O, kako sjetno sija dan Italije, O, kako sjetno svira Pan Idalije! *

I iz žute kuće hrupi nova slika— Oblak sramotnika: Nakazā golih, žutih rufijana Ko iz bludišta prije sivog dana: Kad i nujni zvuci nujne violine Venu kao djeca, kad im majka gine U tuđem negdje svijetu kao bludnica… O, ja sam bordel, špital, ludnica! Već naduše se gajde paklene, Orgiji gore oči caklene, Divnoj ko Frina i Laura Dianti, Krv biva rubin, suze—dijamanti, A namazani uljem sirski bikovi Skaču ko bijesnog grča likovi Kraj Sultana tromog i Trimalhióna. Na pandemónīj bludni zovu bludna zvona Kontese vite i balerine krasne, Starce kao jarce i Magdalene strasne…

I dažd već gust i krvav purpur—salon guši, A Venerin kip se već u kostur ruši…

* koristi (op.a.)

Na meni zebe žarki pretkov grijeh, Mene pali leden jad i pakla smijeh. Ko temelj Skadra mene jedan grad —Sodom il Babel—evo mrvi sad.

Ko nitkov lanac vučem tuđe zlo I nitko ne zna, kako boli to! Pedepse drevnih djedova nosim, Stare krivice i ne ću da prosim Tirana Boga, “starog krvnika,” Dok mi ponos duše snagom bola sjâ. O, za ovu patnju nema—nema jamba, Ova tragedija nema ditiramba!

Ta moja kob je Hrvatsko groblje: Rana i raka Petra Svačića, Gudalo slijepca, gusle Kačića. U srcu sad mi kuka Ivan Gnade



A Mora hladno šapće: “Keine Gnade.” Grudi mi tište turski bastioni, Bataljoni švapski, Dužda galioni. Pastorak ja sam borbe svih giganta, Guši me podlost lažljivog Bizanta, Sofizam Beča, pohota Budima, Labirinat mračni katakompskog Rima. III.

Dok mlada tuži “O jelen jelenče”—

I momče pjeva “O pelen pelenče”!

Taj vampir što me kvači, to je poreznik, Ta Mora, što me tlači, to je izdajnik.



To golo more, more tuposti, To je Mrtvo More naše gluposti.

U šarmantnoj pozi moderni poganac— Najmio ga stranac, da nam metne lanac. Taj klatež, što o pravdi blebeće— On za korist tuđu laže, kleveće. Taj demagog morski, urlajuć ko vuk, Malaksale časti on je naše zvuk. Ko babe kukaju, Ko tikve plutaju

I novac gutaju

Te korizme gladne, zulumćari škuri, Mlakonje, mekušci, bezočni panduri, Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine, Mešetari moje—tvoje domovine!

Piljarice glasne, silom-barjaktari, Ruševine svijesti, žbiri i hotkari, Satrapi što puze, mudri idioti, Uljezi, kajàfe, lažni sankiloti Što mjesto žetve Žanju kletve: Strpaše me ù grob i to im još malo— Hrvatske ih sise mlijeko razgubalo! Taj oštri klinac—zabio ga snob Mode rob

U glavu meni ko sejmen Piláta Ja grcam usred licemjernog blata Skupih mladenaca, taštih kaputaša.

IV.

Trošnih perjanica, pučkih sramotnika, Dok golotrb seljak gine u tuđini, Jer—slobodu prose našoj domovini! Demokratski fićfirići, Umne mule, slavljeni oslíći, Sramotnoga stupa krasni kandidati I propali—pardon—äch—aristokrati Brijačkog tipa, lakejskoga soja: O, raduj se, raduj, Otadžbino moja! Ali jao, jao— Skrletni me demon opet kinjit stao! Očajnost je plamen te apoteoze, Delirij je vazam te metamorfoze!

*

Istina Bog je, laž je san Ko pijavica, gad hudòsrećan, Mora spade s mene, te ko crkotina Na dnu ostah, ili ko od vina Protuha mrtva, kada urla pas Na kobnost pomrčine kao Judin glas. I zapjeva kokot Petra Apoštola, Nađem se u izbi punoj moga bola, Uzdah sav je žut od znoja stravičnoga, Duša jeca psalam petka velikoga, A mlado sunce Ko života bog Na prag moj stupi, Dok daleki rog U brsnom negdje lugu ko na bunu zove I na buljuk tjera vampire i snove. Ulica već zuji kao pčela roj: To se na rad diže dragi narod moj, Te mi duša klikće ko grlo hajduka, Pozabivši muku blizu našeg puka I rosi suzom spomen Gupca Matijaša Ko sedam ranah božjih bogoljubna snaša. Tek sat nad glavom veli: smrt—smrt—smrt— Dok kroz prozor diše moga doma vrt.

PREMISE

the poem has its own existence, apart from us; it was there before us and will endure after us

T.S. Eliot

Pojmovi iz podnaslova trebalo bi da dostaju kao objašnjenje kakvu knjigu čitatelji imaju pred sobom, što joj je namjera, na kakvoj se koncepciji zasniva, te na koji je način ona sprovedena. No, budući da su sva tri od dugotrajne, nerijetko nehajne i nemušte, upotrebe izlizana do takoreći potpune proizvoljnosti, ovdje ćemo ih poku šati pobliže odrediti, slijedom obrnutim od onoga kojim se u podnaslovu javljaju, od najšireg prema najužem. Tako će, nadamo se, postati razvidno po kojim su kriterijima odabirani zastupljeni au torski opusi te, naročito, uvrštena konkretna pjesnička ostvarenja, pa onda, implicitno, i zašto su izostale pojedine pjesme, odnosno, poetske ličnosti koje bi čitatelji mogli očekivati da će ih ovdje naći. Ako ništa drugo, pomoći će razlučiti ono što se njome nije uspjelo postići od onoga što se nije ni kanilo.

poezija

Postavljeno apstraktno, na pitanje što je poezija, kao, uostalom, i što je književnost, nema, i ne može biti, odgovora – jer se upravo neprestanim otvaranjem tog pitanja poezija jedino uopće i može odrediti. “Ako je,” oprezno naglašava Eliot, “poezija oblik ‘komunikacije,’ poruka je sáma pjesma, a tek sporedno iskustvo i misao koji su u njoj upotrijebljeni.”1 Prema tome, isključivo iskustvom čitanja stječemo predodžbu o pravilima koja određuju pjesmu, premda je ta predodžba, poznavanje pravila kojima se pjesma služi, nužna da bismo je uopće čitali. Koji su uzroci nedostatnog teoretskog sagledavanja poetske zbilje u tekstu “Sumrak poezije” iznio je Ujević:

1 T.S. Eliot, The Use of Poetry and the Use of Criticism: Studies in the Relation of Criticism to Poetry in England (London: Faber & Faber, 1933), 30.

Koji bi estetičar, možda Benedetto Croce, mogao sebi da laska, da je, jednom formulom, objasnio sva pjesnička djela, od Homera pa do Verlainea i Tollera? A da li se ona, nota bene, sa tim djelima pokla pa? A koji bi estetičar mogao da se zakune da će tekovine prošlosti, u sebi već veoma problematične, ostati nedodirljiva svetinja, za sve budućnosti?2

Etimološki, kako je poznato, riječ poezija izvedena je od grčkog glagola ποιέω, što znači praviti, izrađivati, proizvoditi, oblikovati, stvarati i tome slično (nije nimalo slučajno što riječ fikcija potje če od latinskog glagola koji obuhvaća više-manje isto semantičko polje: fingo, fingis, fingere). Zato je više od milenija označavala sve vrste tekstova za koje se u protekla dva i pol stoljeća uglavnom rabi riječ književnost, dok je poeziji dodijeljeno ograničeno polje onoga što se obično, mada ne naročito precizno, naziva lirikom. Za našu je svrhu presudno uočiti kako, ako poezija jest književno pisanje koje se razlikuje od proze, to se razlikovanje ostvaruje na osobit i složen način. U rečenoj raspravi iz 1929, Ujević daleko sežno ukazuje kako je poistovjećivanje poezije i lirike kratkovidno koliko i pogrešno: “O epopeji niko i ne govori; a drama je, izme đu lirske pjesme i romana, jedan hibridan genus.”3 Premda široko prihvaćen, takav je pristup – koji pjesništvo svodi na određenu vrstu stihovnih oblika – poguban, pa napokon i uzrok sumorne prognoze iz njegovog naslova: ako “pjesnička estetika ostaje, na kraju krajeva, u stvari samo lirska estetika, samo objašnjenje unu trašnjih odzvuka uslijed kojih […] moramo da volimo senzacije izazvane ritmom i magijom riječi,” to može biti tek “još za neko vrijeme.” Odlika je svake preskriptivne poetike da sužava svoj do seg i time navješćuje svoj kraj, a to osobito vrijedi za onu koja traj nost ište u efemernom: “Podloga je lirske pjesme u oslobođenoj emociji duha, koji se oslobodio natruha i zazvučao u treptaju koji leprša za problematičnu Vječnost... I mnogo sigurniji zaborav...”4 Ni prividno spasonosna formula kako je “za pjesmu, i umjetnost uopće, mjerodavan Oblik,” prema kojoj se pjesničko djelo, dakle,

2 Tin Ujević, “Sumrak poezije (Otkinuta glava jednog predujma)” [1929], Sabrana dje la, ur. D. Tadijanović, sv. VI: Ljudi za vratima gostionice / Skalpel kaosa (Zagreb: Znanje, 1965), 381.

3 Ibid.

4 Ibid.

definira formalnim svojstvima, neće biti od veće koristi da se izbje gne takva sudbina ako je oblik “shvaćen kao primjeren i podesan izraz pjesnikovih duhovnih stanja; oblik, koji nije izvjestan utvrđen broj slogova, riječi ili zvukova, no sušti identitet djela,” stoga što se njome samo otvara problem koji bi imala riješiti. Da bi, naime, izraz bio “spontana tvorevina subjektivnoga stvaralačkoga duha,” pjesma “mora da dade i novi doživljaj, novi svijet, novo iskustvo,” u jednu riječ, “mora da bude originalna,” jer se inače “pojavljuje u svjetlosti parazitske, epigonske tvorevine.” Ukratko, “pjesma treba da bude nova.”5 Ali, novo se, dakako, može pojaviti jedino na pod lozi starog, kao što i pjesma može biti usmjerena na sebe jedino na podlozi svega drugoga – napose drugih pjesama.

Takvom dvostrukom zahtjevu – da bude prepoznatljiva kao pjesma, ali da istodobno suštinski mijenja predodžbu o tome što pjesma jest – svaka pjesnička tvorevina mora udovoljiti na sebi svojstven način: “Pjesma mora sadržavati utjelovljenje koje ju ovje rava u samoj materijalnosti njenog sklopa [dispositif ].”6 Drugim riječima, budući da se pjesma sáma proglašuje takvom, ne može se ni u izvodu pozivati ni na što izvan sebe, nego se mora sáma iznova dokazivati. Upravo je tu, međutim, nužna podloga: kako god pisao, pjesnik to čini jer “poznaje konvenciju, on s njome ra čuna pa borio se on protiv nje ili joj služio,” pjesnik nužno “računa sa stilskim značenjem svoje forme.”7 Ako već ne pjesnik, s njim svakako računa pjesma, pa u tom smislu pjesnici, bili toga svje sni ili ne, nikada i ne rade drugo doli prerađuju “na svoj način pjesme starih.”8 Poezija povratno aktualizira sve što joj prethodi, ali pritom nikada ne preuzima bez ostatka. Da bi bila samosvoj nim djelom, pjesma mora biti “jedinstvena poruka” u oba znače nja tog pojma, iz čega Slamnig izvodi dva dalekosežna zaključka: “Egzistencija pjesme kao jedinstvene poruke u suprotnosti je s transmisijom tuđih poruka; da ostvari jedinstvenost svoje poruke autor mora imati slobodu izbora.”9 Ta se sloboda izbora ostvaruje navlastito time što riječ u pjesmi “postiže značenje ne samo zbog svojih sintaktičko-logičkih veza s drugim riječima, nego i zbog

5 Ibid.

6

Jacques Rancière, Mallarmé: La politique de la sirène (Paris: Hachette, 1996), 105.

7 Ivan Slamnig, “Pjesma kao jedinstvena poruka,” Polja br. 68, jul 1963, 10.

8 Rancière, Mallarmé, 18-19.

9 Slamnig, “Pjesma kao jedinstvena poruka,” 10.

položaja u stihovnome nizu,”10 koji uspostavlja specifične ritmič ke i zvukovne odnose, čime se između tih nesumjerljivih sklopova veza stvara stanje nerazrješive napetosti. Možda i jedino moguće određenje poezije spram narativnih oblika opetovano je osujećivanje a time i trajno odgađanje očekivanog razrješenja bilo kakvog (fabularnog ili formalnog) i na bilo koji način (metrički, semantički ili aktancijalno) uspostavljenog stanja. Tu “napetost koja proizlazi iz blokirane situacije, kojoj određena iteracija onemogućuje da se razvije,” Daniele Barbieri naziva saturacija 11 Prema Agambenu, jedina je posve zadovoljavajuća de finicija stiha ona “koja potvrđuje njegov identitet u odnosu prema prozi kroz mogućnost enjembementa.” Budući da je mogućnost, ona se može, ali ne mora ostvariti, dok je proza određena upravo odsustvom toga izbora: “poezija je bez sumnje onaj diskurs gdje je metričko ograničenje moguće suprotstaviti sintaktičkom,” dok je proza diskurs “gdje to nije moguće.”12 Pritom je potonja ne mogućnost, zapravo, minus postupak, što potvrđuje i povijesno kasniji razvoj proze u odnosu na poeziju. Ako su poezija i proza dva modaliteta u kojima se ostvaruje ista djelatnost – pisanje – bilo kakav analitički model po načelu ili-ili ne može biti adekvatan. Ujević stoga s razlogom upozorava kako, ne samo da te kategorije nisu suprotstavljene, već komplementarne, nego je i uzročno-po sljedični, da ne kažemo teleološki, odnos među njima obrnut s obzirom na uobičajeno poimanje: “Svaki pjesnik ne može postati prozaista, ali teško ima dobra prozaista, ako nije bio pjesnik: dosta tačno kaže Nerval, ali bi bolje rekao da je pisanje stihova izvrsna škola za prozu.”13

U jezicima koji tu i sličnu terminologiju preuzimaju iz latin skog, podsjeća Michel Serres, riječi za prozu i stih imaju zajednič ku etimologiju, pro-vorsus i versus – dapače, korijen vers nalazi se u čitavom nizu pojmova: konverzacija, inverzija, konverzija, versatil nost, subverzija, diverzija, perverzija, univerzalno, što pokazuje da

10 Josip Užarević, Kompozicija lirske pjesme (O. Mandeljštam i B. Pasternak) (Zagreb: ZZZKFFZG, 1991), 20.

11 Daniele Barbieri, Il linguaggio della poesia (Milano: Bompiani, 2011), 68, usp. i 141142.

12 Giorgio Agamben, Ideja proze, prev. I. Molek (Zagreb: AGM, 2004), 21.

13 Tin Ujević, “De Nerval” [193?], Sabrana djela, sv. XVI: Postuma II (Zagreb: Znanje, 1967), 150.

takva razmatranja i nisu tako beznačajna kako bi se moglo pomisliti, te da vers omogućuje, ni manje, ni više, nego “rođenje smisla.”14 Sama bi “srž stiha,” stoga, bila versura kao mogućnost okreta –versus – to jest, izbora između kretanja naprijed, bez zaustavljanja, u prozu, kao i povratka, sa granice retka, u stih. Poezija se, prema tome, ostvaruje kroz trajno “neriješeni spor, [...] uzvišeno oklijeva nje između smisla i zvuka.”15 Ako je poezija, dakle, moguća samo u tom potencijalnom prostoru (djelokrugu mogućnosti), stih ni u kom slučaju nije nužan, a pogotovo nije dovoljan, uvjet poezije, jer se ona ne može (po)javiti u stihovnom retku – nego samo i isklju čivo u odnosu između (dvaju i više) redaka. S tim se je u vezi poticajno prisjetiti kako je slabljenje “veze između sintaktičkog ritma i viših oblika stihovnog ritma” omogućeno pojavom koju Zoran Kravar naziva ritmom u retku, jer, unutar perspektive u kojoj raz dvajanje izomerije od izometrije “znači vjerojatno zadnju veliku promjenu u razvoju stihotvornog umijeća,” nepravilni stihovi ne samo da nisu osobito dostignuće, nego se dapače “doimlje poput redukcije ranije dostignutoga.”16 U razdoblju koje je ovim izborom obuhvaćeno, upravo se dijalektika odnosa stiha i proze pokazuje ključnom: evidentno je, naime, da je ono čemu slobodni stih u krajnjem izvodu teži upravo proza, ali i da taj cilj jedino može u potpunosti doseći tako da samog sebe ukine. S tog se razloga pro blematika pjesme u prozi ne bi smjela shvaćati tako olako kao što se to sveudilj čini.

Težnja prema ukidanju nije pritom slučajna, to je upravo kon stitutivna odlika knjiženog pisanja. Slijedom uvida da se književno fraziranje (phrasé) može grafički prikazati tako da linija rečenice (phrase) “kroz stanovite točke uvijek prolazi dvaput te one postaju dvostruke točke,” čime tekst potvrđuje “znanje o vlastitoj formi,”17 moglo bi se reći da na toj napetosti počiva efekt poezije, za koji Badiou doista i piše kako ga “određuje njezina sposobnost pokazi vanja moći jezika samog,” što je prije svega “moć da zauvijek fik

14 Usp. Michel Serres, L’Incandescent (Paris: Le Pommier, 2003), 267.

15 Agamben, Ideja proze, 23.

16 Zoran Kravar, “Ritam u retku i ritam redaka,” Tema “stih” (Zagreb: ZZZKFFZG, 1993), 42-43.

17 Alain Badiou, “What Does Literature Think?” [2005; neobjavljeno u originalu], The Age of the Poets and Other Writings on Twentieth-Century Poetry and Prose, prev. B. Bosteels (London: Verso, 2014), 138 i 139.

sira nestajanje onoga što se predstavlja.”18 To je nestajanje, kako je ustvrdio Agamben upravo sámo “mjesto s kojega i na kojem nastaje pjesnička riječ.” Stih Vilima IX, vojvode Akvitanskog, Farai un vers de dreyt nien nedvojbeno svjedoči kako za trubadure pjesništvo nije izražavalo nikakvu proživljenu stvarnost, niti je pjevanje bilo shvaćeno kao verbalno oblikovanje građe koja bi se sastojala od sklopa psiholoških, emocionalnih ili ma kakvih biografskih doga đaja, nego je izražavalo iskustvo događanja jezika – to jest, sâm pjesnički čin. Kao pokušaj izražavanja doživljaja fundamentalnog iskustva jezika, za trubadure pjevati, trovare, izražava događaj je zika kao introvabile, kao “čisto ništa (dreyt nien).”19 Taj se fundamentalan uvid može u nekom obliku naći u svakom iole ozbilj nijem promišljanju pjesništva, recimo kod Kaštelana: “Materijal poezije nije slika, nije emocija, nije motiv nego riječ.” Iz čega bi moralo biti posve jasno zašto “[i]zvan forme nema ni pjesničke originalnosti ni pjesničke kreacije ni pjesničkog sadržaja ili teme.” Zaključak koji iz toga proizlazi od osobite je važnosti u kontekstu svakojakih ustrajnih nastojanja da se poezija podvrgne bilo kakvim izvanjskim određenjima, moralnim, političkim, filozofskim, histo rijskim, socijalnim ili kulturnim:

Tema, sama po sebi, izvan lirskog izraza, za poetiku nema zna čenja. Iz nerazumijevanja te činjenice, iz nerazumijevanja lirike kao jedinstvene kreacije, proizlazi i kriva pretpostavka borbe za idejnost u umjetnosti, kad se ta borba svodi samo na sadržaj ili tematiku, pa i onda kad je ona s moralnog, etičkog ili društvenopolitičkog aspekta opravdana.20

Onaj tko piše poeziju, kako je povodom Kranjčevića primijetio Ujević, nužno ne zna što govori: “Pjesma ne bi bila pjesma kada bi bila afiširana kao jedna teza. A da li bi pjesnik i pisao liriku kad bi znao što hoće?”21 Utvrditi što hoće zadatak je koji pjesma postav

18 Alain Badiou, Petit manuel d’inesthétique (Paris: Seuil, 1998), 43.

19 Giorgio Agamben, Il linguaggio e la morte (Torino: Einaudi, 1982), 87.

20 Jure Kaštelan, “Tema i individualni pjesnički izraz: Lerberghe – D’Annunzio – Ujević” [1954], Pobude i prizori, priredio i pogovor napisao Tonko Maroević [=Djela Jure Ka štelana, sv. 4] (Zagreb: Globus, 2004), 197.

21 Tin Ujević, “Trnokop u Silvijevoj bašti” [1933], Sabrana djela, sv. VII: Kritike, prikazi, članci, polemike (Zagreb: Znanje, 1965), 181.

lja čitateljima, pri čemu je tekst jedino čime raspolažu: “Pjesma i njezina ‘teškoća’ rađaju se iz pjesničkog sklopa [dispositif] i samo iz njega.”22 Ali se razumijevaju u stvarnom svijetu u kojem se čitanje odvija.

moderno

Pisanje je moderno kad je shvaćeno kao literarnost, pa modernu književnost Shoshana Felman definira kao “književnost koja samu sebe kao ‘književnost’ dovodi u pitanje”23 – to je pisanje koje može sagledavati bez iluzija, upravo stoga što je svjesno da je svako takvo nastojanje iluzorno:

To je pogled koji se, ni obmanut, ni obmanjivački, ne smješta ni unutar iluzije, ni izvan nje, ni unutar književnosti, ni izvan nje, nego istodobno unutar i izvan; pogled u potpunosti prožet [tout entier animé] zanosom modernosti, sveudilj znajući da nàstava književnu strukturu, što će reći, ne strukturu istine, nego sklop zanosa i pogreške.24

Literarnost omogućuje upravo to konstitutivno proturječje manj ka iluzije koji traži iznalaženje uvijek novih iluzija, kako bi se uvijek iznova onemogućavalo da bilo koja iluzija postane istinom. Budući da je paradoksalna “praznina diskursa koja zahtijeva puninu ‘biva nja’ [être], modernost se, zapravo, smješta u samoj jezgri književne istine; to je prije svega struktura zanosa [pathos] i ne označava ni šta drugo nego stanovit odnos spram subjekta koji govori.”25

Taj odnos podrazumijeva i svijest o tome kako se već govori lo: “Pravi pjesnik trebao bi da počinje istom ondje, gdje su drugi do njega i s njime svršili; a značilo bi se opsjenjivati misliti da će preteći hronološku pasivnost modernizam koji se pretočio u

22 Rancière, Mallarmé, 9.

23 Shoshana Felman, “Arthur Rimbaud: folie et modernité” [1972], La folie et la chose littéraire (Paris: Seuil, 1978), 100.

24 Ibid., 119-120.

25 Ibid., 103.

hronologiju.”26 Modernost stoga emfatički nije vremensko odre đenje, puka periodizacijska kontingencija, nego akutna svijest o sadašnjosti, koja je moguća jedino uz svijest o aktualnoj prošlosti. Već za Baudelairea, koji je inaugurirao taj pojam u estetiku i poe tiku, modernost nije samo novo, “prolazno, efemerno, kontingentno,” to je “samo polovica umjetnosti, čija je druga polovica vječno i nepromjenjivo,” ali se to novo i prolazno ne smije podcijeniti, niti potisnuti u ime neke apstraktne i neobranjive ljepote. Takva je koncepcija izrazito relativna, jer naglašava da svaka klasika ima svoju modernost, ali i kritička, jer “da bi svaka modernost bila do stojna da postane klasikom [antiquité],”27 potrebno je iz nje izvući ono što joj je specifično. Kao što se trenutak mora misliti iz sebe samog, tako i autora, kako bi “bio akutno svjestan svog položaja u vremenu, svoje vlastite suvremenosti” mora odlikovati “historijski smisao, a to je smisao i za bezvremensko i za temporalno, i za bez vremensko i temporalno skupa.”28 Sposobnost da se nepovratna minulost razlikuje od onoga što ne da nije mrtvo, nego nije ni prošlo, konstitutivan je uvjet modernosti.

Hans-Robert Jauß pokazao je da svijest o iskoraku iz starog u novo kao takva uopće nije nova, riječ modernus potječe s kraja petog stoljeća, a etimološki je izvedena iz oblika modo, koji je u to vrijeme značio upravo, samo, tek ili odmah, ali i sada – specifič nost je riječi modernus u tome što izražava povijesno sada sadašnjo sti. Zahvaljujući povijesnom samorazumijevanju, moderno se, u procesu povijesnog iskustva “stalno odvaja samo od sebe”29 Kao samorazumijevanje razdoblja kroz odvajanje od njegove prošlosti, riječ modernost “po sebi je paradoksalna.”30 Da bi bila moderna, modernost mora uspostaviti povijest, ali i povijest, da bi postala poviješću, mora biti sagledana s pozicije modernosti. “Modo, upra vo sada,” svojim uspostavljanjem točke gledišta s koje se sagledava ono prošlo, “nadilazi podjelu vremena” na vrijeme pripovijedanja

26 Ujević, “Sumrak poezije,” 384.

27 Charles Baudelaire, “La peintre de la vie moderne” [1859], Œuvres complètes, ur. Y.G. Le Dantec i Cl. Pichos (Paris : Gallimard, 1961), 1163-1164.

28 T.S. Eliot, “Tradition and the Individual Talent” [1919], Selected Essays, new edition (New York: Harcourt, Brace & World, 1950), 4.

29 Hans-Robert Jauß, “Književna tradicija i savremena svest o modernosti” [1965], Este tika recepcije, prevela Drinka Gojković (Beograd: Nolit, 1978), 204.

30 Ibid., 165.

i pripovjedno vrijeme.31 Modernost neprestano preispisuje prošlo, održavajući ga novim i čuvajući ga tako od oba oblika zaborava, kao nestanka i kao onog što je poznato jer je konceptualno odre đeno. Pri/povijest, koja nikada ne može biti sada, nego je uvijek nakon, a koja želi biti modernom, nužno počiva na kontradikciji koju Paul de Man ističe u Baudelaireovoj formuli représentation du présent 32 Da bi bila prikazana, sadašnjost mora biti konceptual no predočena, čime prestaje biti sadašnjom; istodobno, da bi bila shvaćena, prošlost mora još uvijek na neki način biti dijelom sa dašnjosti. Paradoks da je “književnost uvijek u biti bila moderna”33 valjalo bi shvatiti u tom smislu: književna djela lakše nego druge jezičke igre podnose kontekstualna izmještanja jer su, kao i sva umjetnost, konstitutivno refleksivna a ne odredbena. Pitanje koje postavlja de Man stoga je ključno za svako mišljenje literarne mo dernosti: “Možemo li zamisliti povijest književnosti koja ne bi sa katila književnost stavljajući nas unutar ili izvan nje, koja bi mogla u potpunosti očuvati književnu aporiju?”34 Svojim inzistiranjem na periodizacijskim razdiobama, povijest književnosti očito izražava suprotnu intenciju privođenja literarnih tekstova pred eksplikativ nu legislativu koncepata. Sa svoje strane, Lyotard ukazuje kako Valéryjev iskaz ovo je umjetnost ne može predstavljati trenutak određenja, nego reflek sivnog suda, stoga što “određenje nekog predmeta (‘ovo je umjet nost’) pretpostavlja da već postoji pravilo tog značenja: ta klasa kojoj pripada i kategorije tog pripadanja,” a umjetnost za Valéryja i jest umjetnost upravo po tome što je konceptualno neodrediva: Refleksija pretpostavlja da ga nema, tog pravila. Shodno tome, nema čak ni predmeta, nema ga u mjeri potrebnoj da ga se označi i imenuje. Može se na njega ukazati, kao na “ovo,” kao na slučaj ili događanje. Kao što Kant kaže za predmet s estetskog gledišta: to je samo događanje.35

31 Jean-François Lyotard, Chambre sourde: l’antiesthétique de Malraux (Paris: Galilée, 1998), 13.

32 Baudelaire, “La peintre de la vie moderne,” 1153. Usp. Paul de Man, “Literary Hi story and Literary Modernity” [1970], Blindness and Insight: Essays in the Rhetoric of Contemporary Criticism, 2nd ed., revised (London: Routledge, 1983), 156.

33 de Man, “Literary History and Literary Modernity,” 151.

34 Ibid, 164.

35 Jean-François Lyotard, Lectures d’enfance (Paris: Galilée, 1991), 124.

Umjetnost se ne može odredbeno smjestiti ni u kakvu kon ceptualnu shemu, pa čak niti odrediti kao umjetnost. “Takav je otpor umjetnosti, u kojem se sastoji njezina konzistentnost: odre đenje se nikad do kraja ne rađa [la détermination ne vient pas à bout de la naissance].”36 I Agamben estetsko suprotstavlja vremenskom određenju u historicističkom smislu, pa ni za njega opisani konstitutivno paradoksalan stav moderniteta spram historizirane povijesti nije specifičan za neko određeno vremensko razdoblje –estetsko je uvijek nužno nesuvremeno. Dapače, položaj izvan vre mena uvjet je njegove mogućnosti. Za razliku od Lyotarda, koji drži kako modernitet iznalazi shvaćanje vremena nepoznato antici, Agamben tvrdi da je umjetnost već u vrijeme grčke tragedije “preuzela na sebe zadatak izmirenja sukoba između starog i no vog,” nastojeći izraziti “nepostojani smisao ljudskog djelovanja u povijesnom intervalu između onoga što više nije i onoga što još nije.”37 Čovjekova nesposobnost da shvati svoj povijesni trenutak, svoje sada, preobražava se u umjetnosti, koja istodobno predočuje kontinuitet i diskontinuitet, u prostor u kojem upravo jaz izme đu prošlosti i budućnosti uvijek iznova otvara mogućnost uvida u smisao djelovanja. Agambenovo tumačenje rješenja što ga je Kafka iznašao pred paradoksalnim zadatkom da ostvari représentation du présent može se čitati i kao definicija modernog shvaćanja umjet nosti: “Kafka odgovara na taj zahtjev pitajući se može li umjetnost postati prijenos čina prenošenja, to jest, može li ona za svoj sadržaj uzeti sam zadatak prenošenja, neovisno o tome što se prenosi.”38 Samo zahvaljujući “konstrukciji potpuno apstraktnog moralnog sistema, čiji je sadržaj zadatak prenošenja,” dakle raskidanjem sva ke veze s diskurzivnim režimima i očuvanjem nesvodljivosti na bilo kakvo konceptualno određenje, umjetnost izbjegava sudbinu koja ju je “zavjetovala kiču.”39

Iako vrlo rijetko upotrebljava riječ modernost, taj stav nesumnji vo dijeli i Derrida, kad piše da je Mallarméova modernost intempe stive, to jest nepravodobna, neprimjerena, neprikladna, neumjesna, a to nikako ne znači preuranjena ili anticipatorska, nego u raskoraku s

36 Ibid., 126.

37 Giorgio Agamben, L’uomo senza contenuto (Milano: Rizzoli, 1970), 173.

38 Ibid., 175.

39 Ibid., 176.

vremenom.40 Ili kad, povodom datiranja u pjesništvu Paula Celana, ustvrđuje da nam pjesnički datum, čin bilježenja da je pjesma nastala određenog dana, određenog datuma, ne kazuje o povijesnom trenutku njezinog nastanka, nego, naprotiv o biti pjesme danas, za nas u ovom trenutku. Ne kazuje nam bit pjesničke modernosti ili post-modernosti, ne govori o razdoblju ili periodu u kakvoj povijesti poezije, nego kazuje što se zbiva, što dolazi [ce qui arrive] “danas” kao ‘“novo” poeziji, pjesmama, što im se događa na taj datum.41

Pjesma određena datumom govori, naime, o datumu, ona govo ri “usprkos datumu, premda također govori zahvaljujući njemu, nakon njega, o njemu i protiv njega i govori uvijek o sebi samoj, o svojoj najvlastitijoj stvari, in seiner eigenen, allereigensten Sache [Celan], u svoje vlastito ime.”42 Da bi bila čitljivom, pjesma mora napustiti svoje određenje onime o čemu želi govoriti: “Nužno je da se ta oznaka što se naziva datumom od-znači [se dé-marque], na jedinstven način, da se odvoji od onoga što je datira; i da u toj demarkaciji, u tom prijenosu sam datum postane čitljiv, čitljiv upravo kao datum.”43 Mogućnost bilježenja datuma, povijesnog određenja, konstitutivno je određena mogućnošću nadilaženja tog određenja. Datum “izaziva pjesmu,” ali pjesma govori, “govori o tome što je izaziva, datumu koji je izaziva.”44 Da bi bio zabilježen, datum mora biti izbrisan. Ne u ime neke nad-povijesne općeni tosti, nego upravo “izbrisan pred drugim datumom, onim kojemu pjesma govori.”45

Otuda Rimbaudov frapantni imperativ il faut être absolument moderne. 46 Taj zahtjev, koji je Adorno s razlogom nazvao zapanju jućim i besprimjernim (ungeheures),47 znači nešto sasvim suprot-

40 Usp. Jacques Derrida, La dissémination (Paris: Seuil, 1972), 267.

41 Jacques Derrida, Schibboleth – pour Paul Celan (Paris: Galilée, 1986), 19.

42 Ibid., 22.

43 Ibid., 31-32.

44 Ibid., 22.

45 Ibid., 23.

46 Arthur Rimbaud, “Adieu” [1873], Une saison en enfer, Poésies complètes, éd. Pascal Pia (Paris: Gallimard, 1963), 130

47 Usp. Theodor W. Adorno, Ästetische Theorie [1970] (Frankfurt a/M: Suhrkamp, 2003), 13.

no od, kako je to uobičajenom egzaktnošću sročio Marko Ristić, “naivne ambicije savremenosti, to jest relativne modernosti ili modernizma,”48 suprotstavljajući “altmodisch i fin de siècle” mo dernizmu svojih suvremenika, pa tako i svakom potonjem “mo dernizmu” koji je “sasvim relativan,”49 sve one pisce koji su “bili u svom vremenu i ostali u našem vremenu apsolutno moderni.”50 Ristić ono što pišu “lažni kumiri i ispevani autori” određuje kao “pravi pravcati (što znači u isti mah i lažni) modernizam, onaj (u svojoj misaonoj, osećajnoj i umetničkoj neautentičnosti autenti čan) modernizam,” od kojeg, uslijed njegove neosviještene suvre menosti, čim prođe poslovičnih petnaest minuta pomodne slave, ne može ostati ništa osim “verbalističke i formalističke praznine,” po čemu se kvalitativno (bi li bilo pretjerano reći: ontološki) ra zlikuje od djela u kojima uvijek iznova nalazimo “autentičnu mo dernu poeziju.”51 Kritičke je implikacije Rimbaudove koncepcije možda najkonciznije obrazložio Jean-Luc Nancy:

Biti moderan, a naročito biti to apsolutno, nije isto što i biti pomo dan, niti to znači proglasiti se avangardom, koja predviđa i čisti put svim sutrašnjicama, koje će pak biti “moderne” i “postmoderne.” “Biti apsolutno moderan” sastoji se u “držanju koraka.” To će reći, u održavanju na granici gdje dolazi vrijeme, koje samo dolazi 52

Na toj se granici ništa ne govori o budućnosti – buduće vrijeme dolazi odande gdje još ničega i nema. Ni Rimbaud, ni “nesumnji vo sva velika ‘poezija’” ne opiru se tumačenju “enigmom ili tajnom (to je romantičarski modus podređivanja poezije filozofiji),” nego “riječima, strpljivim i brutalnim ogoljenjem svih riječi.”53

48 Marko Ristić, “O modernom i modernizmu opet” [1957], Od istog pisca: umesto estetike (Beograd: MS, 1957), 264-265.

49 Ibid., 264.

50 Ibid., 267.

51 Ibid., 283.

52 Jean-Luc Nancy, “Posséder la vérité dans une âme et un corps” [1989], Une pensée finie (Paris: Galilée, 1990), 326.

53 Ibid., 347.

antologija

Ne samo da ne postoji samo “jedan princip, po kojem bi se an tologije sastavljale,” nego “i rad svakoga sastavljača zasniva se na nekoliko principa, koji se prepleću,” razložno primjećuje Slamnig prije no što se sâm upusti u obavljanje jednog takvog posla. Kad ne bi bilo tako, “kad bi, naime, postojao jedan jedinstveni dobri princip, onda bi nam bila dosta jedna antologija, koja bi bila najbolja i jedina dobra.”54 Pa ipak, čak i one deklarativno sačinjene po nekom pretpostavljeno prihvaćenom standardu ili hipotetskom općem mjerilu nose autorski potpis, jer se, dakako, uvijek razlikuju bez obzira na polazne afinitete priređivača i srodnost predmetnog materijala. Antologijā koje djelomično ili u cijelosti obuhvaćaju isto vremensko razdoblje kao i ova tako također ne nedostaje, no većinom bi ih bilo točnije odrediti kao panoramske preglede. Po svemu sudeći većina se sastavljača priklanja mišljenju Zvonimira Mrkonjića kako zadatak antologije nije da “hijerarhizira, rangi ra i vrednuje” jer je to “posao koji može obaviti jedino kritička prosudba,”55 iako ga je on iznio upravo kao kritiku antologičarske prakse u nas. No, antologiju po definiciji karakterizira selekcija, pa koliko god bilo rastegnuto načelo inkluzivnosti, uvijek je na kraju izbor, iz kojeg je nužno bar nešto, a zapravo neizbježno veoma mnogo toga, izostavljeno. Budući da “nastaje odabiranjem: prihva ćanjem i odbacivanjem,” uz tematske, periodizacijske, generičke, jezičke i ma kakve druge odabire, koji su, uvjetno govoreći, objek tivno mjerljivi, “antologija mora praviti i razliku između dobroga i slaboga, između estetički uspjeloga i neuspjeloga ili prosječnoga.” A u tome “priređivaču izravno ne pomažu ni književnoteorijska znanja, ni književnopovijesna, nego ukus, iudicum, moć suđenja, književnokritički stav.”56 Ne iznenađuje stoga da je što bi to u stva ri imala biti antologija sažeto iznio Igor Mandić, kojem zacijelo nitko ne bi osporavao da ima književnokritički stav:

54 Antologija hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX stoljeća, odabrao i priredio Ivan Slamnig (Zagreb: Lykos, 1960), 7.

55 Zvonimir Mrkonjić, “Napomena sastavljača,” Suvremeno hrvatsko pjesništvo (tekstovi ) (Zagreb: Kolo, 1971), 281.

56 Zoran Kravar, “Kombolova Antologija novije hrvatske lirike,” Zbornik o Mihovilu Kom bolu, ur. Nevenka Košutić-Brozović, (Zadar: Hrvatsko filološko društvo, 1983), 201.

Antologija nije registar članova društva književnika koji se vode kao pjesnici, pa da bi imala obavezu o svakome podjednako vo diti računa. Antologija nije ni kompendij, ni priručnik, ni čitan ka, ni orijentir, ni indeks… a niti mjesto posvećenja ili ustoličenja. Antologija je uvijek jedan od mogućih izbora, koji zbirom uvršte nih pjesnika i pjesama – sa odjekom u većini izostavljenih – defini ra svoj pojam iz naslova.57

Mandićeva je antologija među rijetkim primjerima koji tako odre đenu zadaću uspijevaju i ostvariti – predstaviti, naime, cjelinom uvrštenih tekstova stanovitu koncepciju poezije, a ne tek dokumen tirati trenutno stanje ili evidentirati dosege prošlosti. Spomenimo uzgred kako se, što je vremenski opseg dulji, u većoj mjeri može primijetiti da se nešto uvrštava zato što je već bivalo uvrštavano. U pogledu zahtjeva da izbor bude konceptualno utemeljen i kon zekventno proveden, da vrijednost, kako Kombolovu Antologiju novije hrvatske lirike ocjenjuje Kravar, “leži prije u njezinoj do sljednosti nego u njezinoj vjerodostojnosti,”58 za ovu su antologiju – velikim koncepcijskim i izvedbenim razlikama, a napose kon kretnim odabirima, usprkos – kao modeli važni još Mrkonjićevo Suvremeno hrvatsko pjesništvo, kojem je “namjera izdvojiti prven stveno one tekstove i osvijetliti one tijekove koji su težili ostvariti se kao stanovit napredak u povijesti (našeg poetskog) pisanja,”59 i Poetska čitanka suvremenoga hrvatskog pjesništva (1950-2010) Branka Maleša, koja želi “prezentirati deset pjesama izabranih hr vatskih modernista, i to bez obzira na uobičajena ograničenja, ge neracijska ili pak modelska.”60 Sva tri navedena izbora, međutim, za svoj korpus uzimaju kraće vremenske odsječke (koji se inače i uvelike preklapaju) no što je ovdje slučaj, te provode princip jed nakovrijednosti nastojeći pjesnike zastupiti barem približnim ako već ne istim brojem pjesama. Mrkonjićev se izbor k tome još ra zlikuje time što uključuje velik broj pjesnika predstavljenih malim

57 Igor Mandić, “Umjesto pogovora: bilješka o metodi,” Jedna antologija hrvatske poratne poezije, sastavio Igor Mandić (Prokuplje: Drainac, 1987), 284.

58 Kravar, “Kombolova Antologija novije hrvatske lirike,” 210.

59 Mrkonjić, “Napomena sastavljača,” 281.

60 Poetska čitanka suvremenoga hrvatskog pjesništva (1950 -2010 ), priredio Branko Maleš (Zagreb: HDP, 2010), 357.

brojem pjesama a kad se u novom izdanju, četrdeset godina ka snije, rakurs znatno proširi, čime fokus drastično gubi na oštrini,61 u potpunosti će se prikloniti raširenoj sklonosti (ne samo) naših antologičara da postupaju po načelu što više, to bolje. To vrije di kako za, osobito brojne, antologije “suvremenog” pjesništva,62 koje zahvaćaju unazad od jednog do par desetljeća, tako i za one koje se protežu sve do početaka pismenosti.63 Kao i potonje, anto logije poezije dvadesetog stoljeća nešto su rjeđe,64 no tu bi valjalo uzeti u obzir i one sastavljane kad je ono još dobrim dijelom bilo u

61 Usp. Suvremeno hrvatsko pjesništvo: novi tekstovi (1970 -2010 ), priredio Zvonimir Mr konjić (Zagreb: VBZ, 2009).

62 Hrvatska mlada lirika (Zagreb: DHK, 1914); Antologija savremene jugoslovenske lirike, sastavili Mirko Deanović i Ante Petravić (Split: Izdanje Knjižare Vinko Jurić, 1922); Hrvatska moderna lirika, uredili Dragutin Tadijanović i Olinko Delorko (Zagreb: Za grebačka privredna štamparija, 1933); Antologija novije hrvatske lirike, uredio Mihovil Kombol (Zagreb: Minerva, 1934); Антологија српскохрватске послератне лирике, саставио и предговор написац Ђуро Гавела (Београд: Савременик СКЗ, 1937); Novija hrvatska lirika I, priredio Mihovil Kombol (Beograd: Nolit, 1956); Vrata vremena: poslijeratni jugoslavenski pjesnici, urednici Ivan V. Lalić i Josip Pupačić (Zagreb: Lykos, 1958); Novija jugoslavenska poezija: antologija, sastavili Vladimir Popović, Šime Vuče tić, Fran Petre, Dimitar Mitrev (Zagreb: Naprijed, 1962; 2. dopunjeno izd. 1966); Novejša hrvaška poezija, izbor Radoslav Dabo (Ljubljana: Državna založba Slovenije, 1971); Јовица Аћин, Кључеви, из новијег песништва у Југославији 1968-1984 (Вршац: КОВ, 1984); Савремена поезија југословенских народа и народности, избор Тиодор Росић (Београд: Просвета/Нолит/Завод за уџбенике, 1984); Skupljena baština: suvre meno hrvatsko pjesništvo (1940-1990), izbor Stjepo Mijović Kočan (Zagreb: Školske novine, 1993); Uskličnici: četvrt stoljeća hrvatskoga pjesništva (1971-1995) izabrao Tonko Maroević (Zagreb: HSN, 1996); Antologija suvremene hrvatske poezije, sastavio Hrvoje Pejaković (Zagreb: DHK, 1997); Utjeha kaosa: antologija suvremenoga hrvatskog pjesniš tva, priredio Miroslav Mićanović (Zagreb: FFZG/ZSŠ, 2006); Rušenje orfičkog hrama: antologija novije hrvatske poezije, izabrao Miloš Đurđević (Zagreb: VBZ, 2006); U nebo i u niks: antologija hrvatskoga pjesništva 1989-2009, priredio Ervin Jahić (Zagreb: VBZ, 2010); Drugom stranom: antologija suvremene hrvatske “stvarnosne” poezije, priredio Damir Šodan (Zagreb: Ljevak, 2010); Svjetlaci: hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996-2019), izbor Tonko Maroević (Zagreb: HDP, 2019).

63 Antologija hrvatske poezije od XIV stoljeća do naših dana, sastavili Nikola Milićević i Antun Šoljan (Zagreb: Zora, 1966); Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas, sastavio Vlatko Pavletić (Zagreb: NZMH, 1970; 3. prošireno izd. 1971, 4. pro šireno izd. 1991); Antologija hrvaške poezije, izbor Slavko Mihalić, red. Ciril Zlobec (V Ljubljani: Cankarjeva založba, 1975); Svit se konča: antologija hrvatskoga pjesništva od početaka do danas, sastavio Ivan Grljušić (Poljica: vlastita naklada, 2007); Antolo gija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać (Zagreb: Školska knjiga, 2007).

64 Iza spuštenijeh trepavica: hrvatsko pjesništvo XX stoljeća, izbor Mile Stojić (Sarajevo: Svjetlost, 1991); Probrana baština: 100 godina – pjesama – pjesnika hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća, sastavio te predgovorom, pogovorom i bilješkama popratio Stijepo Mijović Kočan (Zagreb: Pan knjiga, 2001); Međaši: hrvatsko pjesništvo dvadesetog stoljeća, prire dio Zvonimir Mrkonjić (Zagreb: Profil International, 2004).

budućnosti.65 Podrazumijeva se da su sva ta prethodna nastojanja uzeta u obzir pri sastavljanju ove antologije, kako bi se ustanovilo što je već učinjeno, pa nema smisla ponavljati, a tako i vidjelo što ima smisla pokušati uraditi.

Odlika je ovog izbora da daleko veći prostor daje znatno manjem broju pjesnika, koji su objavljivali u relativno dugom raz doblju, čime se nastojalo predstaviti razvedenost poetskih težnji i različitost oblikovnih rješenja, umjesto da se opusi, s jedne strane, svode na tobože karakteristična ostvarenja, kako bi se, s druge, uvr stilo što više, jednako tako navodno, reprezentativnih usmjerenja u svrhu ilustracije “prividne pluralnosti koja samo kvantitativno varira i kombinira već poznate elemente.”66 Antologije općenito, ukazivao je Kombol, “redovno pomažu slabijim, a odmažu jačim pjesnicima skučujući njihovu bujnost u odviše uske razmjere.”67 Odnos raspona (od Matoša do Paljetka) i broja pjesnika (22) u knjizi interpretativnih studija Pavla Pavličića Moderna hrvatska lirika u priličnoj se mjeri poklapa s ovdje predloženim, što možda nije zgoreg navesti kao potvrdu svrsishodnosti reduktivnog izbora, iako je posrijedi posve drugačija vrsta knjige, u kojoj se autorske poetike oprimjeruju interpretacijom po jedne pjesme.68 Također, vremenskim se odmakom nastojalo što je moguće više umanjiti, ako već ne otkloniti, provizorni karakter vrednovanja – sastavljač vjeruje da je predstavljena poezija trajne vrijednosti, barem koliko to poezija može biti. To je razlog što je Maleš najmlađi uvršte ni pjesnik, dok je odluka da na početku bude Matoš motivirana Slamnigovom antologijom koja njime završava, jer je tu “poče tak novije hrvatske poezije uopće,”69 mada je taj početak i Matošu presudno omogućio Kranjčević. Na kraju je, osim eufonije, ipak presudan bio Slamnigov sud kako Kranjčević “otvara novo doba time što završava sa starim”70 (premda je i sam prethodno svoju

65 Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata, sastavio Vlatko Pavletić (Beograd: Nolit, 1963); Srpska i hrvatska poezija dvadesetog veka: antologija, sastavio Predrag Palavestra (Beograd: Savremena škola, 1964); Antologija hrvatske poezije dvadesetog stoljeća, od Kranjčevića do danas, sastavili Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Antun Šoljan (Zagreb: Znanje, 1966).

66 Mrkonjić, “Napomena sastavljača,” 281.

67 Mihovil Kombol, “Predgovor,” Antologija novije hrvatske lirike, 11.

68 Pavao Pavličić, Moderna hrvatska lirika: interpretacije (Zagreb: Matica hrvatska, 1999).

69 Ivan Slamnig, “Uvod,” Antologija hrvatske poezije od A. Kačića Miošića do A.G. Matoša, priredio Ivan Slamnig (Zagreb: Školska knjiga, 1974), 11.

70 Ibid., 10. Podrobnije o značenju Kranjčevićeve modernosti, usp. Tomislav Brlek, “Pro fanirani prorok,” u Silvije Strahimir Kranjčević, Bugarkinje, ur. T. Brlek (Zagreb: For tuna, 2013), i-xxv.

Antologiju hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX stoljeća bio zaključio Harambašićem). Poredak je pritom kronološki, osim u jednom slučaju: Šimić je, dabome, mlađi od Ujevića i Krleže, ali im prethodi zato što je njegovo pjesništvo smrt okončala znatno ranije. Mada bi se donekle slično moglo reći i za Kamova u odnosu na Matoša, tu je redoslijed poštovan stoga što je vremenski razmak manji i jer nam se čini da se poklapa s poetičkim slijedom. Naime, ova je antologija zamišljena kao cjelina koja ostvaruje sebi svojstvenu logiku – premda, naravno, ne može biti riječi ni o ka kvoj kvazi-evolutivnoj putanji, ipak se, držimo, može prepoznati morfološko nadovezivanje na prethodno ostvareno, što, razumije se, ne isključuje, već dapače pretpostavlja, ne samo otklone, nego i osporavanja. Prije svega je, u stvari, važno imati na umu kako će, uz nesumnjiv utjecaj ranijih autora na potonje, ne uzme li se u obzir da se čitanje kreće i u obrnutom smjeru, naša predodž ba o cjelini književnog sistema, uslijed previđanja važnog ako ne i ključnog mehanizma njegove dinamike, biti siromašnija. Nije u pitanju proces, pokazao je Pierre Bayard, nego evaluacijska per spektiva, koja nam omogućuje uvid u suptilnije načine poveziva nja djelā od jednosmjernog pseudo-progresivnog kretanja.71 Tko je iole upućen u pjesništvo predmetnog razdoblja, nesumnjivo će lako primijetiti kako je u tom cilju provedeno načelo po kojem u predloženom sistemu prevlađuje – da je, štoviše, nužan uvjet takve sistematičnosti – poseban tip pjesničkog teksta koji “u ši roj osnovi izbora nije bio isključiv, a možda ni dominantan.”72 Da je, drugim riječima, unaprijed isključeno sve što se u predloženoj kritičkoj vizuri – koju je bespredmetno osporavati pozivanjem na heteronomne postulate, ali koju mogu dezavuirati njena vlastita nedosljednost i eventualna proturječja – pokazuje “nesavremenim ostatkom starinske poezije.”73 Na Kombolovom se tragu, nastojalo zastupati “interese aktualne čitateljske dispozicije,”74 imajući pod time u vidu gore opisana poimanja, kako poezije, tako i moderno sti. Premda je Kombol razlikovao antologije suvremene poezije od retrospektivnih s obzirom na to da prve “hoće da budu putokazi za budućnost” dok potonje “imaju u prvom redu zadaću da pokažu

71 Usp. Pierre Bayard, Le plagiat par anticipation (Paris: Les Éditions de Minuit, 2009)

72 Kravar, “Kombolova Antologija novije hrvatske lirike,” 205.

73 Kombol, “Predgovor,” 6.

74 Kravar, “Kombolova Antologija novije hrvatske lirike,” 204.

što je već gotovo i završeno,”75 višeput se znalo događati da se u praksi postigne baš obratno: da se recentnije selekcije razmjerno često ispostave mrtvorođenima, dok ono što bi imalo pripadati pod prošlo svršeno pokazuje, naprotiv, nepredvidljivu vitalnost. Tome je zacijelo tako jer se uporno odbija prihvatiti očigledna činjenica “da sadašnjost ne mijenja prošlost ništa manje no što proš lost usmjerava sadašnjost.”76 U svakom slučaju, ovim se izborom nastojalo predstaviti ono što se – treba li napominjati, prema sudu priređivača – pouzdano može smatrati ostvarenim, kao orijentir s kojim valja računati, ali što upravo stoga predstavlja solidan te melj za daljnja pjesnička istraživanja. Bilo bi s tim u vezi nadasve poželjno da se manje pažnje posveti tome koja su pjesnička imena uvrštena, a više kojim su pjesmama zastupljena. Nadati se je, na kraju, da barem nekim od ukora što ih je Marko Ristić svojedobno izrekao do neke mjere sličnim povodom nećemo dati priliku da budu ponovljeni – to jest, da ova antologija nije jednolična, jed nožična, neadekvatna, arhaična, ubava, tupa, retorska, astenična, štura, sklerotična, kabinetska, birokratska, paradna, hroma, neživot na, kruta, katatonična, velemudrijaška, haralampijevska, papirnata, antipoetska, beskrvna, reakcionarna, pogrebna, nekrofilska, drvena, bestrasna, bezlična, pokondirena, uštogljena, lipicanerska, ufitiljena, antidijalektička, porozna, morozna 77 Koliko se u svemu navedenom uspjelo, prosudit će, dakako, oni koji je budu čitali.

Tomislav Brlek

75 Kombol, “Predgovor,” 11.

76 Eliot, “Tradition and the Individual Talent,” 5.

77 Usp. Marko Ristić, “O jednoj antologiji, opet” [1965], Svedok ili saučesnik: 1961-1969 (Nolit: Beograd, 1970), 185-186. Od nekoliko desetaka Ristićevih anatema, izdvojene su tek one neposredno pertinentne za ovu antologiju. Jednu bismo, međutim, od nje govih pogrda bespogovorno shvatili kao pohvalu: eliotovska

ANTUN GUSTAV MATOŠ

JANKO POLIĆ KAMOV

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

61 Gorenje 62 April 63 Veliki ubijač 64 Žene pred uredima 65 Tijelo i mi 66 San 67 Ručak siromaha 68 Žene 69 Konac kraljeva 70 Smrt TIN UJEVIĆ 72 Oproštaj 73 Rusiji Rusija 76 Pauk 78 [S ranom u tom srcu] 79 Molitva za rabu božju Doru Remebot 81 Romar 83 Dažd 87 Sutrusni tramvaji 90 Polihimnija 95 San i ludilo 98 Zadržane sile bića 100 Čin sputanih ruku 102 [Zelenu granu s tugom žuta voća] 103 Iz sanovnika 106 Oporuka pjesnicima 109 Dječji ugao 111 Majdani u biću na dvije noge 114 Riđokosi Mesije 125 Poezija rječnika 128 Traženja na miljokazu 130 Autom kroz korzo 131 Fotoreporter s krilima arhanđela 133 Noćni lokal 135 Orfika 136 Zapis na pragu 137 Fisharmonika

138 Ukršteni pogledi 140 Ushiti cigarete 142 Vrištanja u polutami, I 144 Vrištanja u polutami, II 146 Žedan kamen na studencu 150 Tramvaji do selske ceste

MIROSLAV KRLEŽA

154 Plameni vjetar 155 Erotična pjesma 157 Pjesma naših dana 161 Pjesma njemu koga nema 165 Kako je danas došla kiša 166 Smrt trave u predvečerje 168 Snijeg 169 Čežnja 170 Pjesma starinskoga ormara 172 Konji pred krčmom 173 Školska pismena radnja iz latinskoga 175 Smrt jedne ptice 176 Mržnja 177 Krčma u luci 178 Pseto 179 Samoubojstvo noćne djevojke u baru 181 Čovjek poslije svoje smrti hoda gradom 183 Jeruzalemski dijalog 184 Turopolska reštauracija 185 Nokturno 186 Baba cmizdri pod galgama 187 Planetarijom

IVAN GORAN KOVAČIĆ

212 Jama

JURE

KAŠTELAN

226 Dinamit 227 Crveni konj 229 [Mjesečev se kotač]

230 [U sobi među lešinama] 231 [Više nisam sam] 232 [Nad obješenim urama] 233 Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku 234 Gitara 237 [Zeleno mlijeko u vimenima] 238 Samozadovoljenje 239 Djetinjstvo 240 Jablani 241 Plesačica zaboravlja mjesečinu 242 Predvečerje u travnju 1939. 243 Kao da naliče na tvoju kosu 244 Jučer sam bio ptica 245 Ljubavna 246 Glava na ratištu 247 Proljeće 259 Krvavija 259 Što da se žali 251 Tifusari 256 Bezimeni 257 Jezero na Zelengori 258 Konjanik 259 Konjic bez konjika 265 Jadikovka kamena 266 Vražda 267 Preobraženja ljubavi 268 Brodovi i djevojka 269 Utvara 270 Uš 272 Kad se vene a još jesen nije 273 Sebevido i snovido 274 Zemljovanje 275 Zvijer/sloboda 276 Susret, neočekivan 277 Iz ništani, pozdrav

VESNA PARUN

280 Bila sam dječak 281 Iz stare crtanke 282 Tijelo i proljeće 283 Tugo predgrađa 284 Panj 285 Zeleni okvir smrti 286 Karmin zemlje 287 Trinaest tuga niz vodu Koranu 299 Tri pjesme o Republici 302 Konjanik 303 Zemlja 305 Ti koja imaš nevinije ruke 307 Pjesma o mornarima, ulicama i noći 312 One što su nas rodile 313 Noć 316 San 317 Nedjelja u prizemlju 318 Žudnja za stadima 319 Kose Mandaljene 321 Ljepota pustoši 322 Šetnja 323 Poslije brodoloma 324 Ono što nas ne voli 325 Pjesma kadulje 328 Molitva za Magdu Isanos 329 Samo jedno više ne razumijem

MILIVOJ SLAVIČEK

332 Crno zadovoljstvo 333 Dobro je to rečeno 334 Neki moj golemi barjak 335 Tako me voli grad 336 Vode 340 Samoubojice ili tri odlaska 342 Doba 343 Vrijeme je da se događa napokon čovjek 344 Pitanja i potpitanja

346 Bajka sa zagradama

341 Mašta (u dubini XX stoljeća n.e.) 348 Gola pjesma 349 Drugi sonet iz novog ciklusa 350 Pjesma o detaljima 351 Čist prostor 352 Planiram, perem zube, sanjam

IVAN SLAMNIG

354 Šuma svjetlucavog lišća 356 Yeats i kiša 357 Akteon 358 [Na brzu ruku skupljeno društvance] 359 [Radi se o tom da zaustavim konja] 360 Evanđelisti 361 Ubili su ga ciglama 362 Ona dolazi 364 Kao kakav vodenjak 365 [Da li ti ljudi] 366 Nostalgija ostanka III 367 À Hélène 368 “Ova su mjesta bez nas” 369 Kvadrati tuge 370 [Onda bi] 371 Netko bio 372 Mi na podu 373 [Ulazi kuter] 374 More vrvi vrnutima 375 [Os prozirnomodrih] 376 [Razodjete djevojke] 377 Stube 378 Lažni Dimitrij 379 Ljetovanje 380 Naronska siesta 381 Hrvatski pjesnici 382 Florence by Night 383 Pogled s prozora 385 Hrvatsko začeće

386 Silazak s vlaka 387 Tlapnja uspomene 388 Protej 389 Epitalamij ANTUN

ŠOLJAN

392 Goranu Kovačiću 393 U svijetlo zelenom 394 Muzika s vrha stepenica 396 Ova su mjesta bez nas 397 Bacač kamena 400 Uz čisti bijeli stolnjak 401 Umoran ko nakon trapljenja 403 Mnoge smo i mnogo voljeli 404 Gartlic za čas kratiti 407 Ulazim u tebe 408 Rekvijem za ljepoticu 409 aeneas meus 415 Rustichello 422 Na Pelegrinu

VESNA KRMPOTIĆ

428 Glasovi iz tamnice 430 Molitvena 431 Pjesma 432 Riječ prije neprestane smrti 433 Svejedno mi je 434 Kiša iza smrti 435 Žalba na izvjesnost 436 Oslobodi me toga da budem žena 437 [Od mojih si rana] 439 Raskorak 440 Jama bića 441 Umorstvo djeteta 442 Samotna lipa krvi 443 Vilenjakov veo 444 Rođendan 445 Rosagrammaton

446 Mjesečina u Vermontu 447 [Blistanje, blistanje] 448 Zavičaj očiju 449 Nit od niske 451 Himenej 452 Anđeo mirte

DANIJEL DRAGOJEVIĆ

454 Jesen u kojoj sijači ne poznaju naravi svoga sjemenja 455 Odlazak 456 Povratak 458 Kantata 462 Suzbijanje Azijata 464 Cilindrični obzor 465 Četvrta životinja, životinja od vremena 466 Identifikacije 467 Klasifikacija 468 Stranica mulja 469 Nokturno 470 Snimak Ezre Pounda u kavezu 472 Led i dlake 477 Rad kamere, rad srca 479 Društveni odnosi 481 Glas koji prati Društvene odnose 482 Priroda glasa 484 Svjetiljka od zemlje 485 Vlaga sjene 487 Uzlovi 488 Fusnota o uzlovima

TONČI PETRASOV MAROVIĆ

490 Dva clowna popisuju inventar 491 Hodanje stari gaj 496 Samospaljivanje 497 Dalmatinčevo bičevanje 498 Katabaza 499 Marsija 502 Ludwig Wittgenstein

503 Tempus edax rerum 504 Pjesma od spolija 505 Smrtna kazna jezikom 506 Suprotiva 508 Plesačice iz Senegala 509 Groblje na Glavičinama 515 Ultima epistula ex Ponto 516 Hekaba 518 Filoktet 520 Trava na Tinovu grobu 524 Moći ne govoriti

MARIJA ČUDINA

528 [Ljudska srca više ne mogu] 529 [Istinski mi se gadi čednost] 530 Nema više 531 [Zaista vam kažem] 532 [Ne smijem se više sjećati] 533 Tri prva sna 534 [Treba brzo plakati] 535 Povratak 536 [Počinje ljeto] 537 [Sam na nebu] 538 [Dajte mi svoju] 539 [Ova je lubanja] 540 [Morao sam se pokloniti] 541 [Vrti, vrti se ovo vrijeme] 542 [Tražih zvona, koja noću] 543 [Nečiji dugački krik ubada] 544 [Usijan bijaše ocean] 545 [Ružičaste haljine na vjetru] 546 [Sad ću konačno saznati više] 547 Bazilisk 550 Paralelni vulkani 555 Daždevnjak

SONJA MANOJLOVIĆ

558 [Opsjedam tu noć surova vrata] 559 [Ima nešto proigravanja] 560 [Krug ovaj ni ptice]

561 [U ovom gradu odrekoh se] 562 [Sudit će mi se onako] 563 [Saletjet će nas snažne] 564 [Mirno jutro, mirna vječnost] 565 Pećina bez slike

566 Ili decembarski dan III 567 Posvemašnje tame 569 Motiv 570 Podstanarska balada 571 Slobodni pad 573 Dramatiziraj more 574 Jutro bje svježe 575 Majka ne nea 578 Dokazujući očigledno 579 Pjesnici pišu erotsku poeziju

BRANKO MALEŠ

584 Glazba 585 Kristal 586 Wiederholen 587 Šamaranje marame 588 Izvrsna pjesma 589 John Webster 591 Gladi, prznice: das ist 594 Ovdje sam neke stvari rekao posve fonetski 596 * * * 597 “This is Not a Love Song” 599 Subjektivnost je usamljena institucija 601 Mixal, Wenders i ja, često se družimo u samoposluživanju

602 Nedjeljom, kad su ulice puste ko frajla 603 Original i želja za sinom 605 [bojim se] 606 [sjela sam na dečka!]

609 Izvori 615 Premise 633 Bilješka o sastavljaču

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr

za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda urednik : Nenad Rizvanović lektura i korektura: Naklada Ljevak naslovnica: Ana Pojatina prijelom: Ram tisak: Feroproms

cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001152385. isbn 978-953-355-628-4

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba.