LINDA BOSTRÖM KNAUSGÅRD
OKTOBARSKO DIJETE
sa švedskoga prevel a
Željka Černok
Zagreb, srpanj 2020.
OktobarskoDijeteKB.indd 3
18/06/20 15:06
V
oljela bih kad bih mogla ispričati sve o tvornici. Ali ne mogu. Uskoro se više neću sjećati ni dana ni noći, ni zašto sam rođena. Sve što mogu reći je da sam tamo provela nekoliko dužih razdoblja između 2013. i 2017. i da su mi mozak izložili tolikoj struji da mogu biti sigurni da ovo neću moći napisati. Prvo intenzivno u seriji od dvanaest terapija. To je bila riječ koju su koristili. Riječ koja je neutralizirala njihovu djelatnost i koja bi trebala umanjiti strah pacijenta pred tretmanom. Rekli su da je to blaga terapija koja ne našteti pacijentu i da bi je se moglo usporediti s ponovnim startanjem kompjutora. Stvarno su koristili takve jadne usporedbe. Bio je to jezik koji su stvorili oni koji misle da se ljudska patnja može ublažiti na taj način i toliko su navikli na to da je njima cijeli taj zahvat samo nešto što zaboraviš lako kao svoju zadnju laž. Obavljali su po dvadeset tretmana dnevno. Ti zahvati izvođeni kao na pokretnoj traci bili su kruna rada u tom biznisu u koji nitko nema uvida. Tu mogu raditi
5
OktobarskoDijeteKB.indd 5
18/06/20 15:06
što god hoće, a odustajanje uvijek mogu objasniti time da pacijent ili pacijentica nisu reagirali na terapiju. U takvim se slučajevima ponosno govorilo o rezultatima. Zatvarali su svaki i najmanji dodir s pravim svijetom. Toliko su se bojali provjera i kontrola da su za sve krivili pacijente. S njom se nije moglo raditi. Njemu je bolest već bila previše uznapredovala. Ona je bila očajna. Ta je starica bila kronična bolesnica i trebala bi živjeti u nekim drugim vremenima gdje bi mogla slobodno živjeti u društvu koje je prilagođeno njezinim sposobnostima. Tri sata šetnje u parku i ruke medicinske sestre koje ništa ne zamjeraju. Ta su vremena prošla, sada više nitko ne želi imati kronične bolesnike na svom odjelu. Svi samo žele pokazati rezultate, a do rezultata se dolazi tim toliko popularnim elektrošokovima, koji su odgovor na sve muke. Prodaju te svoje tretmane pacijentima koji nemaju drugog izbora nego vjerovati onome što glavni liječnik kaže u ono kratko vrijeme što su razgovarali. Deset minuta jednom tjedno, nema vremena za pitanja. Oni problematični dobiju jaču struju. To svi znaju. Ja sam imala slabost u tijelu i duši zbog čega sam dosta često boravila na tom mjestu. Nekoliko su me puta podvrgli elektrošokovima. Znam sve o tom tretmanu.
6
OktobarskoDijeteKB.indd 6
18/06/20 15:06
U pet sati ujutro medicinska sestra dođe u sobu da ti uvede iglu u žilu. Već po načinu na koji uhvati kvaku znaš hoće li boljeti ili ne. Zahid se bojao uvoditi igle i zato bi uvijek promašio i počeo se preznojavati. Možda i nije tako čudno što bi promašio jer su svjetla u sobicama bila jako slaba. U tom polumraku bilo je čudo da su drugi uopće uspijevali pronaći krv u mojim žilama. Na kraju bi mi Zahid stavio iglu na gornji dio šake gdje se žile najbolje vide, ali gdje pacijenta ubod najviše boli. Ako je sestra Maria otvorila vrata onda znaš da ništa nećeš ni osjetiti. Igla bi uklizila bez bola, a ona dobila brojne osmijehe zahvalnosti. Aalif bi zabio iglu. Uvijek bi pogodio i na tome si mu na kraju ipak bio zahvalan, iako je ubod toliko bolan da bi na neko vrijeme izbrisao stvarnost oko tebe. Neki su znali više puta bosti, ali bez uspjeha, žile kao da su uvijek bježale pred njima. Neobično je bilo to što su žile uvijek bježale pred istim ljudima, a neki su znali bosti bez najave. Tada bih zavrištala od bola. Jer trebala sam se pripremiti na ubod igle. Čuti: Može, tako da mogu izdahnuti kad igla prodre kroz kožu i na taj način odagnati bol ili je barem učiniti podnošljivijom. Kad bi igla bila u žili, stavili bi maleni ventil za ubrizgavanje, isprali ga kuhinjskom soli kako bi provjerili je li protočan tako da sredstvo za uspavljivanje kasnije prođe bez
7
OktobarskoDijeteKB.indd 7
18/06/20 15:06
problema kroz tjelesne funkcije pa sve do osjetila koja odmah odustanu. Totalna kapitulacija. Ali prvo. Put do tamo. Nikada ne smiješ ići sam. Uvijek te prati jedan od njegovatelja, po mene je najčešće dolazio Aalif. Aalif mi je bio drag. Nemam ništa loše za reći o njemu. Došao je iz toplijih krajeva odakle je pobjegao od rata. Hodali bismo zajedno tih dvadesetak metara. Prvo bismo izašli s našeg odjela, zatim krenuli lijevo i nakon tri koraka ušli u kratki tunel koji vodi do tvornice. Sjedili smo u čekaonici jedno do drugoga, mi koji smo čekali na terapiju i naši pratitelji. Unutra je sve išlo kao na pokretnoj traci. Znali su što rade. Kao što sam već rekla, uspjeli bi obaviti dvadesetero jadničaka svako jutro. Sjedili bismo u čekaonici i ja najčešće ne bih ništa govorila, ali ako bi mi krv malo brže kolala, pričali bismo o Aalifovoj domovini. Ispitivala sam ga o ratu i nije li užasno biti u ovoj zemlji u kojoj navečer nitko ne sjedi vani i gdje se svi razgovori vode samo o tome jesi li osoba na koju se može računati ili nisi. Aalif je napravio gestu koja je značila „što se može“ i rekao: Ovdje je bolje. Bolje za moju obitelj. Najčešće sam samo sjedila i zurila u vrata koja su se u pravilnim razmacima otvarala i plavokosa, živahna studentica blistavih zuba uzviknula bi
8
OktobarskoDijeteKB.indd 8
18/06/20 15:06
ime, a onda si ili ostao sjediti na klupi u čekaonici ili si, ako je uzviknula tvoje ime, ustao i ušao u sljedeću prostoriju zajedno sa svojim pratiteljem. Unutra nije bilo vremena za oklijevanje. Na ležaj. Anesteziolog: Jesi li danas jela ili pila? Imaš li koji rasklimani zub? Izmjere ti tlak dok ti medicinska sestra pričvršćuje elektrode na prsa i čelo. Zatim dolazi studentica s kisikom koji udišeš da bi ti mozak ostao opskrbljen. Anesteziolog ti kaže da ćeš uskoro zaspati i onda ti kroz pripremljenu iglu s ventilom u krv ubrizgaju hladno sredstvo za uspavljivanje. Osjećaj je kao da piješ mrak. Aalif mi je ispričao što se događa nakon što te uspavaju. Prvo ti stave štitnik za zube tako da se ne ugrizeš za jezik. Ubrizgaju ti sredstvo za opuštanje mišića tako da se tijelo ne baca po ležaju. Zato je potrebno pojačati jačinu struje kako bi došlo do grčenja. Zatim brzo prelaze na struju. Tu struju u koju imaju toliko povjerenja. Struju koja donosi oprost liječnicima. Struju koja će bez nuspojava donijeti olakšanje koje nijedan lijek ne može podariti. Struju koja će u nekoliko sekundi do minute izazvati grč koji je ključ uspješne terapije. Što se događa nakon što grč završi, to ću ispričati neki drugi put, ali mogu reći da smo svi mi
9
OktobarskoDijeteKB.indd 9
18/06/20 15:06
pacijenti poslije ležali na uskim ležajevima jedni pored drugih, tako blizu da smo se gotovo dodirivali. Svatko u vlastitom mraku, u vlastitom neshvatljivom snu. Ležali smo tako i spavali iza jednog zastora. Bilo je važno da sljedeći pacijent koji uđe u prostoriju ne vidi te koji spavaju. Važno je ne prestrašiti ga prije te blage terapije, ali ja sam svejedno mnogo puta vidjela te koji spavaju i pomisao da ću uskoro i ja ležati tamo kao jedna od njih, nesvjesna toga što se događa oko mene, plašila me više od same struje. Nikoga nije zanimalo što se nisam mogla sjetiti dugačkih pletenica vremena. Gubitak pamćenja s jedne strane, a učinci terapije s druge. A koliko teže sjećanja? Kako ih izmjeriti? Kako ih procijeniti? Sjećanja su u tvornici imala nizak status. Radije bi te četiri tjedna tretirali strujom nego da im mjesecima tumaraš po odjelu. Mora da je to bio opijajući osjećaj za njih koji se bave krajnjim granicama čovjeka, da konačno mogu pokazati rezultate i tako napredovati na društvenoj ljestvici. U to sam vrijeme bila spisateljica. Jadan je to posao. Bez olakšanja. Bez napretka. Bez odmora. Bez veselja. Samo moćna sjećanja na mjesto o kojem sam pisala, mašta i riječi koje su ponekad točno pogađale. Pisala sam tako rijetko da je smiješno što sam se zvala spisateljicom, ali ipak jesam.
10
OktobarskoDijeteKB.indd 10
18/06/20 15:06
Biti spisateljica bio je moj drugi izbor. Prvi je bio da budem glumica, u čemu sam se okušala u ranoj mladosti. Moj talent bio je neujednačen. Jedne sam večeri znala biti jako dobra, sasvim slobodna na pozornici, i tada bih osjetila sreću koja se ne da opisati. Ne postoje riječi za tu lakoću. Biti slobodna, a svejedno znati što će se dogoditi. Zaštićena među drugima, a opet svoja. Bio je to raj na zemlji. Svejedno, imala sam osjećaj da to nije moj izbor. Da nije moja zasluga. Moja je mama otkrila taj poziv i na kraju je nisam htjela slijediti. Također, kazalište mi je bilo neizdrživo onih večeri kad sam izgovarala svoje replike bez lakoće, poput početnice bez talenta, dok mi je očaj bio jedino društvo. Shvatila sam da se u tom poslu ne može biti tako neujednačen. Razum mi je govorio da odustanem od tog sna i odaberem ono što je oduvijek bilo tu. Pisanje. U djetinjstvu sam pisala više nego sada. Sada nemam ništa za reći. Uz to, osjećam neku vrstu krize. Ne samo zbog terapije i dana koje provodim hodajući gore-dolje hodnikom, nego nemam ništa što bi me zaštitilo. Sama sam sa sobom. U gradu u kojem živim nemam prijatelja, a muž me ostavio. Dosadilo mu je biti jedina osoba koja za stolom vodi razgovore s djecom. Puno se šalio s njima da sakrije činje-
11
OktobarskoDijeteKB.indd 11
18/06/20 15:06
nicu da ja ništa ne govorim. Ni za vrijeme jela, a ni inače. Osim onda kad sam pričala bez kraja i konca. Često me nije bilo kod kuće. Često sam bila u ovoj bolnici. Moja nas je bolest sve unesrećila. Bio je to život koji on nije htio. Sva je ljubav postala samo vesta koja te svrbi i koju moraš skinuti. Samo da se riješiš te veste i sve će ponovno biti dobro. Tih godina nisam molila. Jesam li zaboravila moliti za vječnu ljubav? Mogu li nešto okriviti za taj svoj nemar? Zašto se nisam bolje ponašala za vrijeme našeg zajedničkog života? Ne znam. Ti znaš koliko mnogo različitih raspoloženja istovremeno postoji u meni. Pri kraju je bilo sve gore. Biram gledati na ovo najnovije kao na božju kušnju. U srednjoj sam školi napisala dva dugačka eseja, jedan o Sofoklu, a drugi o Jobu iz Biblije. Mislim da sam sada u Jobovu dobu. Obveza, rad i zatvoreno nebo. Jednog sam se dana sama zatekla u kući i nisam znala kako da nastavim živjeti. Bila sam beskorisna jer me nitko nije volio i ništa nisam mogla. Samoća je bila toliko jaka da nisam imala ideju kako
12
OktobarskoDijeteKB.indd 12
18/06/20 15:06
da živim svoj život, pa sam tako postala osoba koja ne živi ničiji život. Bila sam nitko. Naravno, pravila sam se da živim, ali nisam živjela. Maštala sam o tome da nestanem ili se ubijem, ali tako da to izgleda kao nesreća. Tražila sam po internetu kako najbolje inscenirati nesreću. Ovoga se ne sjećam, ali mora da sam na internetu pitala kako da dođem do oružja jer mi je US Army poslala poruku i prvo što su napisali bilo je: „Ne možete podnijeti svu ovu slobodu.“ I bili su u pravu. Ova vrsta slobode nije za mene. Drugo što su napisali je da za finu sumu mogu kupiti što god poželim u njihovoj trgovini. Tada sam shvatila da mi poruku nije poslala američka vojska nego trgovina oružjem istog imena. Kad razmišljam o tome da si oduzmem život, uvijek mi se čini da bi se najjednostavnije bilo ustrijeliti. To bih mogla, ali bi bilo teško postići da izgleda kao da me netko drugi ustrijelio, pa sam se, s određenom tugom, okrenula istraživanju drugih opcija. Za sve sam bila prevelika kukavica. Nisam mogla skočiti s velike visine i nisam mogla popiti sve tablete koje su ležale u metalnoj kutijici kao moguća opcija. Jednom sam stupila u kontakt s podzemljem. Vlakom sam otišla do velikog grada u tom jadnom krajičku zemlje u kojem sam živjela. Znala sam kamo moram otići. Svi to znaju. Otišla sam do jednog čovjeka kojega je okruživalo najviše
13
OktobarskoDijeteKB.indd 13
18/06/20 15:06
ljudi i pitala koliko bi koštalo da me netko gurne pod vlak. Upravo sam dobila stipendiju i to je bila suma koju sam imala na raspolaganju. Nasmijao mi se u lice kad sam mu objasnila koliko to mogu platiti. Tko bi riskirao svoju slobodu za tako smiješnu sumu? pitao me, i ako mu ikada ponovno budem smetala, morat ću donijeti barem sto puta veću sumu novca od ove. Otišla sam posramljena kao pas. Tko sam ja? Kamo sam dospjela i kako da se maknem odavde? Koncentrirala sam se na djecu. Pripremala im hranu i družila se s njima koliko god sam mogla. Svejedno su kod mene uvijek samo čekali da prođe vrijeme. Stariji su cijelo vrijeme čeznuli da se vrate tati. Kad su bili kod njega imali smo bolji kontakt telefonom i to je bila neka utjeha, iako sam uvijek čula prijekore. Sve ovo je moja krivica. Ja sam ta koja je uništila obitelj. Mlađi su htjeli biti sa mnom i znala sam im biti bliska i ispunjavati im sve želje samo da se razvesele. S malima mi je išlo, ali sa starijima je bilo puno lošije, oni su zahtijevali prave odgovore na svoja pitanja. A ne moje izmišljene odgovore. Nisam bila u potpunosti prisutna, nego sam se uvijek povlačila u ničiju zemlju u kojoj nije bilo nikakve mogućnosti za pravi život. Veliki je problem bio taj što se nisam usuđivala tugovati. Odbijala sam izgledati
14
OktobarskoDijeteKB.indd 14
18/06/20 15:06
kao luzerica koja sam bila. Bez suza. I to je u redu, govorila sam sama sebi. Ionako nisam htjela koristiti njegov način za mjerenje odmaka. Iako je bio točan, još je točnija bila činjenica da sam bila kao okamenjena. Dok se sve ovo događalo, knjiga koju sam napisala doživjela je uspjeh. Bilo je to zbunjujuće. Neka vrsta sreće usred sveg tog zla koje sam ignorirala. Objavljivanje knjiga nije za nemirne duše. Pogotovo ne za nemirne duše u nevolji. Nakon nekoliko mjeseci hitno su me smjestili u bolnicu. Noćnim sam vlakom otišla na sastanak s Kristoferom iz moje izdavačke kuće. Zajedno smo trebali prekrižiti pola angažmana na koje sam pristala. Sve sam pomiješala. Iste sam večeri trebala biti u Oslu i u Washingtonu. A onda je tu bilo i nekoliko čitanja, posjeta knjižnicama. Ništa što se ne bi moglo odgoditi za budućnost. Ali, bilo je i nekoliko stvari koje nikako nisam htjela odgoditi. Zajedno s još dvoje pisaca i ženom koja je organizirala cijelo putovanje, trebala sam otputovati u Jeruzalem. Trebali smo imati čitanje u jednom kafiću, a onda produžiti dalje za Tel Aviv i tamo se sresti s Amosom Ozom u njegovom domu. Počela sam čitati njegova djela, Na tlu Izraela, Priča o ljubavi i tmini.
15
OktobarskoDijeteKB.indd 15
18/06/20 15:06
Sviđalo mi se što nam je obećano da ćemo imati dosta vremena da sami obiđemo gradove. Cijeli svoj odrasli život čitam o Jeruzalemu. Nisam htjela ništa propustiti. Namjeravala sam lutati svetim gradom među svim tim svetim mjestima. Iz nekog sam razloga mislila da imam upotrebljivu ideju za dramu. Dobila sam narudžbu da pišem za kazalište, ali nikako da počnem. Zamislila sam komad koji bi se pozabavio zajedničkim podrijetlom tri svjetske religije. To bih prenijela na jednu posebnu priču, ne želim reći koju. Bilo mi je jasno da će biti neobično biti u starom Jeruzalemu, ali i sasvim blizu sveprisutnih komercijalnih lanaca koji se strašnom brzinom šire zemaljskom kuglom. Da će to biti sudar kultura, ali da ne smijem dopustiti da to utječe na mene. Ponovno sam počela čitati Bibliju. Kupila sam turistički vodič po Jeruzalemu. Ustvari nisam znala toliko o Jeruzalemu kao što sam tvrdila. Imala sam rupe u znanju o povijesnim činjenicama, ali sigurno ću se stići pripremiti. Jednog ću jutra ustati rano i nasloniti čelo na Zid plača i moliti za pomoć. Došla sam na glavni kolodvor rano ujutro i sljedeće čega se sjećam je da stojim u antikvarijatu i divim se trima ikonama koje leže ispred mene na stolu, okružene knjigama. Kupujem sve tri za novac koji
16
OktobarskoDijeteKB.indd 16
18/06/20 15:06
nemam. Neopisivo sam sretna. Arkanđeo Gabrijel. Sveti Mihael. Sveti Juraj i zmaj. Pronašla sam onu zaštitu za kojom sam oduvijek čeznula i izlazim iz antikvarijata vjerujući da će sve biti dobro. To je ono što se zove prekretnica. Od sada će moj život biti drukčiji. To mi kažu te ikone. Sljedeće čega se sjećam je da uzimam jedan Kristoferov broš. To je broš koji uvijek nosi, na njemu piše 1984 i u ovom posebnom trenutku shvaćam da je to moja godina. Ja sam sada vlasnica broša. Uzmem ga i sjednem u čekaonicu sa zlatnim stropom. Kad se probudim mama mi priđe. Ležim na krevetu, a ona mi prilazi na isti način kao što mi je prilazila već osam, jedanaest ili trideset puta i gladi me po kosi i u bolnici sam i došla mi je u posjet i sve je kao i obično. Samo što sam u krivom gradu. U kojoj vas bolnici obično liječe? Važno je da budete tamo gdje vas poznaju. Kao da oni u svojoj branši ikada upoznaju ljude. Oni koji me poznaju su moj bivši muž i tko još? Sasvim sigurno ne oni iz bolničkog odjela uz more. Nazvali su ih i prebacili me bolničkim zrakoplovom i tijekom cijelog putovanja gleda me troje ljudi. Cijelo me vrijeme gledaju dok ležim zavezana na ležaju i pitam se što misle da ću učiniti. Oteti zrakoplov? Zaletjeti se njime u planinu? Točno to bih i učinila da nisam prevelika kukavica i da nemam bolje ideje.
17
OktobarskoDijeteKB.indd 17
18/06/20 15:06