Noam Chomsky i C. J. Polychroniou: Optimizam, a ne očaj

Noam Chomsky i C. J. Polychroniou OPTIMIZAM, A NE OČAJ

Biblioteka

Nakladnik Naklada LJEVAK

Za nakladnika IVANA LJEVAK LEBEDA

Urednica NADA BRNARDIĆ

Noam Chomsky i C. J. Polychroniou

OPTIMIZAM, A NE OČAJ O kapitalizmu, imperiju i društvenim promjenama

Preveo s engleskoga DAMIR BILIČIĆ

Zagreb, prosinac 2020.

Naslov izvornika: Noam Chomsky and C. J. Polychroniou OPTIMISM OVER DESPAIR On Capitalism, Empire, and Social Change

Copyright © 2017 by Noam Chomsky and C. J. Polychroniou Copyright © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2020.

ISBN 978-953-355-467-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001083193

Sadržaj Uvod 7 I. dio Raspad američkog društva i svijet u tranziciji Neizrecivi užas: najnovija faza „rata protiv terorizma“ Imperij kaosa Globalna borba za prevlast: ISIS, NATO i Rusija Raspada li se europska integracija?

Zabrane burkinija, novi ateizam i štovanje države: religija u politici Izgradnja vizija o „trajnome miru” Sve funkcionira posve dobro za bogate i moćne Može li civilizacija preživjeti „stvarno postojeći kapitalizam“?

II. dio Amerika u Trumpovo doba Republikanska je baza „izvan kontrole“ Izbori 2016. Sjedinjene Države izlažu opasnosti od „krajnje katastrofe“ Trump u Bijeloj kući Globalno zagrijavanje i budućnost čovječanstva Dugogodišnja povijest američkog miješanja u inozemne izbore Ostavština Obamine vladavine Socijalizam za bogate, kapitalizam za siromašne

5

11 26 37 43 53 62 72 88 97 111 134 141 150 164 170 180 190

Noam Chomsky i C. J. Polychroniou

Američki je zdravstveni sustav skandal međunarodnih razmjera – a ukidanjem ACA-e stanje će se samo pogoršati Opasnosti tržišno orijentirana školstva

197 208

III. dio Anarhizam, komunizam i revolucije Jesu li Sjedinjene Države spremne za socijalizam?

Zašto biram optimizam, a ne očaj

217 227 234

Bilješke Kazalo

245 247

6

Uvod Intervjui objavljeni u ovoj knjizi donose promišljanja u svijetu vodećega intelektualca o posljedicama kapitalističke globalizacije kao i o još mnogo čemu drugom. Ti razgovori s potpisnikom ovoga teksta snimljeni su tijekom četiriju godina – točnije, od konca 2013. do početka 2017. – i izvorno su bili objavljeni na Truthoutu.

Noam Chomsky već je više od pola stoljeća „moralna savjest Amerike” (iako je većini Amerikanaca i dalje nepoznat), kao i najpoznatiji javni intelektualac na svijetu, koji neprestano progovara protiv američke agresije i zagovara prava slabih i ugnjetenih širom svijeta, još od rata u Vijetnamu do danas.

Njegove se analize uvijek temelje na neospornim činjenicama, a usmjeravaju ih i duboki moralni stavovi o slobodi, demokraciji, ljudskim pravima, doličnosti i pristojnosti.

Glas Noama Chomskog i dalje je gotovo jedinstveni bljesak nade i optimizma u ovim mračnim vremenima – u razdoblju neviđene ekonomske nejednakosti, jačanja autoritarnosti i društvenog darvinizma, uz ljevicu koja je okrenula leđa klasnoj borbi.

Sad se već dosta dugo širom cijeloga političkog i društvenoekonomskog sektora u naprednim društvima na Zapadu uočavaju jasni znakovi proturječjâ kapitalističke globalizacije, a s njima povezani neoliberalni oblici politike mogli bi osloboditi moćne sile koje bi bile u stanju ne samo izazvati razorne posljedice na rast, blagostanje, pravdu i društveni mir, nego imati i popratne posljedice na demokraciju, prirodni okoliš i čovjekovu civilizaciju općenito.

7

Noam Chomsky i C. J. Polychroniou

Ipak, prema Noamu Chomskom, zdvojnost i očaj jednostavno nisu opcija. Koliko god trenutačna situacija u svijetu izgledala užasno, otpor ugnjetavanju i eksploataciji nikada nije bio uzaludan, ni u mračnijim vremenima od našega. I, doista, Trumpova „kontrarevolucija” u Sjedinjenim Državama već je na površinu izvukla niz različitih društvenih sila vrlo odlučnih u nakani da se suprotstave čovjeku koji teži autokraciji, pa budućnost otpora u najmoćnijoj zemlji svijeta izgleda bolje nego u mnogim drugim dijelovima naprednoga industrijaliziranog svijeta.

U tom su kontekstu intervjui skupljeni u ovoj knjizi, smatramo, presudno važni. Izvorno su ih naručili i uredili Maya Schenwar, Alana Yu-lan Price i Leslie Thatcher, za objavu u obliku zasebnih članaka na Truthoutu. Pripremajući ovu antologiju, nadamo se da će pripomoći tomu da se stavovi i ideje Noama Chomskog približe novomu naraštaju čitatelja, istodobno, među ostalim, održavajući vjeru u čovjekovu sposobnost da pruži žestok otpor silama političke tame i da u konačnici promijeni tijek povijesti nabolje.

C. J. Polychroniou, ožujak 2017.

8

I. dio

Raspad američkog društva i svijet u tranziciji C. J. POLYCHRONIOU: Noame, rekli ste da je uspon Donalda Trumpa umnogome posljedica raspada američkoga društva. Na što pritom točno mislite?

NOAM CHOMSKY: Državno-korporacijski programi posljednjih približno trideset pet godina razorno su djelovali na veći dio stanovništva, pri čemu su stagnacija, propadanje i naglo povećana nejednakost bili najizravnije posljedice. To je izazvalo strah, a ljudi su se počeli osjećati izoliranima i bespomoćnima – kao žrtve moćnih sila koje ne mogu ni shvatiti, niti na njih mogu utjecati. A taj slom nisu izazvale ekonomske zakonitosti. Riječ je o konkretnim političkim programima i mjerama, svojevrsnome klasnom ratu koji su bogati i moćni pokrenuli protiv radništva i siromaha. Upravo je to odredilo neoliberalno razdoblje, ne samo u Sjedinjenim Državama, nego i u Europi i drugdje. Trump se obraća onima koji slute i proživljavaju raspad američkoga društva – dubokim osjećajima gnjeva, straha, frustriranosti, beznađa, vjerojatno u onim sektorima stanovništva u kojih se bilježi i povećanje stope smrtnosti, što je zapravo nečuveno, izuzmemo li ratove.

Klasni su ratovi i dalje jednako žestoki i jednostrani. Neoliberalne vlade tijekom posljednjih trideset godina, bilo da su na vlasti bili republikanci, bilo demokrati, silno su intenzivirale procese eksploatacije i stvorile sve veći jaz između onih 11

Noam Chomsky i C. J. Polychroniou

koji u američkome društvu danas imaju i onih koji nemaju.

Nadalje, nigdje ne vidim da se neoliberalna klasna politika nekako povlači, unatoč svim mogućnostima koje su se otvorile zbog posljednje financijske krize i zahvaljujući tome što je u Bijeloj kući bio centristički nastrojeni demokrat.

Poslovne klase, koje u najvećoj mjeri upravljaju zemljom, imaju vrlo izraženu klasnu svijest. Nećemo iskriviti istinu nazovemo li ih vulgarnim marksistima, s izokrenutim vrijednostima i ciljevima. Tek prije trideset godina čelnik najmoćnijeg sindikata priznao je i kritizirao „jednostrani klasni rat“ koji nemilice predvodi poslovni svijet. I uspio je ostvariti upravo rezultate koje spominjete. Međutim, neoliberalna se politika raspada.

Počela je štetiti najmoćnijima i najpovlaštenijima (koji su je za sebe i bili prihvatili tek djelomično), stoga se ne može održati.

Podosta je fascinantno uočavati da su upravo one mjere koje bogati i moćni prihvaćaju za sebe u potpunoj suprotnosti s onim što nameću slabima i siromašnima. Kada se, primjerice, Indonezija nađe u dubokoj financijskoj krizi, američko Ministarstvo financija (preko Međunarodnoga monetarnog fonda, MMF-a) govori joj da treba otplatiti dug (Zapadu), povisiti kamatne stope i tako usporiti gospodarstvo, privatizirati (kako bi tvrtke sa Zapada mogle kupovati njihovu imovinu) i sve ostalo što spada u neoliberalnu dogmu. Za nas vrijedi politika: zaboravi dug, spusti kamatne stope na nulu, nacionaliziraj (ali ne pod tim nazivom), a javna sredstva preusmjeri u džepove financijskih institucija, i tako dalje. Nevjerojatno je i da se ta velika opreka uopće ne primjećuje, zajedno s činjenicom da je to u skladu s ekonomskom poviješću posljednjih nekoliko stoljeća, što je ujedno i glavni razlog velikog razdvajanja Prvog i Trećeg svijeta.

Klasna je politika zasada tek pod blagim, rubnim napadima. Obamina vlada izbjegla je čak i minimalne korake u smjeru okončanja i poništavanja silnih napada na sindikate. Obama je čak neizravno pokazao da podupire taj napad, i to na vrlo 12

OPTIMIZAM, A NE OČAJ

zanimljive načine. Vrijedi prisjetiti se njegova prvog putovanja kojim je htio pokazati solidarnost s radništvom (u američkoj retorici, to je „srednja klasa“), kada je otišao u Caterpillarovu tvornicu u Illinoisu. Onamo je otišao unatoč molbama crkvenih organizacija i organizacija koje se bave ljudskim pravima, jer Caterpillar ima upravo grotesknu ulogu na područjima pod izraelskom okupacijom, gdje služi kao glavni instrument razaranja zemlje i selâ „pogrešnog naroda“. No čini se da nije čak ni primijećeno da je Caterpillar, prihvativši Reaganovu protusindikalnu politiku, postao prvom industrijskom korporacijom nakon više naraštaja koja je moćni sindikat razbila angažiranjem štrajkolomaca, drastično time kršeći međunarodne konvencije o radu. Sjedinjene Države tako su ostale posve usamljene u industrijskome svijetu, zajedno s apartheidovskom Južnom Afrikom, u toleriranju takvih načina potkopavanja radničkih prava i demokracije – a sada pretpostavljam da su Sjedinjene Države ostale posve same. Teško je povjerovati da je ta odluka bila slučajna.

Naširoko se smatra, barem kad je riječ o nekim poznatim političkim stratezima, da rezultate američkih izbora ne određuju konkretna pitanja – čak i unatoč tomu što retorika glasi da kandidati moraju razumjeti javno mnijenje kako bi mogli privlačiti glasače – a znamo, dakako, i da mediji osiguravaju obilje lažnih informacija u vezi s presudnim pitanjima (dobar je primjer uloga masovnih medija uoči i za vrijeme pokretanja rata u Iraku) ili ne osiguravaju baš nikakve informacije (primjerice, o radnome pravu). Ipak, postoje snažni dokazi o tome da je američkoj javnosti stalo do velikih društvenih, ekonomskih i vanjskopolitičkih pitanja s kojima se zemlja suočava. Primjerice, prema jednome istraživanju čije je rezultate prije nekoliko godina objavilo sveučilište Minnesota, Amerikanci su zdravstvenu zaštitu uvrstili među najve13

Noam Chomsky i C. J. Polychroniou

će probleme s kojima se suočava zemlja. Znamo i da velika većina Amerikanaca podupire sindikate. Kao i da „rat protiv terorizma“ smatra potpunim neuspjehom. S obzirom na sve to, kako je najbolje shvatiti odnos između medijâ, politike i javnosti u suvremenome američkom društvu?

Već je jasno utvrđeno da su predizborne kampanje planski postavljene tako da marginaliziraju stvarna pitanja, a da težište stavljaju na osobnost, retorički stil, govor tijela i slično. I za to postoje dobri razlozi. Stranački čelnici čitaju rezultate anketa i više su nego svjesni toga da su, kad je riječ o nizu glavnih pitanja, obje stranke bitno desnije od stanovništva – ni to nije neobično: naposljetku, obje stranke posvećene su poslovnim krugovima. Ankete pokazuju da se velika većina glasača tome protivi, no to su jedine mogućnosti koje im se nude unutar izbornoga sustava koji vode poslovni krugovi, a u kojima gotovo uvijek pobjeđuje kandidat koji privuče najviše novca.

Slično tomu, potrošačima je možda draže imati dobar sustav javnog prijevoza nego dva automobila, ali oglašivači ne nude tu mogućnost – kao ni, kad smo već kod toga, tržišta. Televizijske reklame ne nude informacije o proizvodima, nego nude iluzije i slike. Iste one agencije za odnose s javnošću koje nastoje potkopati tržišta osiguravanjem situacije u kojoj će neinformirani potrošači donositi iracionalne odluke (usuprot apstraktnim ekonomskim teorijama) na jednak način nastoje potkopati demokraciju. A predvodnici te djelatnosti toga su itekako svjesni.

Vodeći pojedinci na tome području u poslovnim medijima ushićeno navode kako kandidate tržištu nude kao robu još od Reagana, i to im je dosad najveći uspjeh, a smatraju da će poslužiti kao uzor za korporacijske menadžere i marketinšku djelatnost u budućnosti.

Spomenuli ste ono istraživanje iz Minnesote o zdravstvenoj zaštiti. Rezultati su tipični. Istraživanja javnog mišljenja već desetljećima pokazuju da je zdravstvena zaštita na vrhu ili pri 14

OPTIMIZAM, A NE OČAJ

samome vrhu problema koji muče javnost – a to nije nimalo neobično s obzirom na katastrofalne rezultate zdravstvenog sustava, u kojem su troškovi po glavi dvostruko viši nego u usporedivim društvima i uz neke od najgorih mogućih rezultata. Istraživanja također ustrajno pokazuju da velika većina želi jedinstveni i univerzalni nacionalizirani sustav, tzv. single payer, podosta nalik na postojeći sustav Medicarea za starije osobe, koji je neusporedivo djelotvorniji od privatiziranih sustava, kao i od sustava koji je uveo Obama. Kad se išta od toga i spomene, a to se događa rijetko, govori se da je to „politički nemoguće“ ili da „nema dovoljno političke potpore“ – a to znači da se tome protive osiguravatelji i farmaceuti, kao i druge djelatnosti koje imaju koristi od ovakvog sustava. Zanimljiv uvid u funkcioniranje američke demokracije stekli smo zahvaljujući činjenici da su 2008., za razliku od 2004. godine, demokratski kandidati – prvo Edwards, pa Hillary Clinton i Obama – iznijeli prijedloge koji su se barem počeli približavati onomu što je javnost željela već desetljećima. Zašto? Ne zbog promjene stavova javnosti, jer su oni uglavnom ostali isti. Stvar je bila u tome što je proizvodna djelatnost patila zbog skupoga i privatiziranog zdravstvenog sustava, kao i zbog silnih povlastica dodijeljenih, zakonski, farmaceutskoj djelatnosti. Kada je jedan veliki sektor koncentriranog kapitala naklonjeniji kojemu programu, onda to postaje „politički moguće“ i ima „političku potporu“. Kao i same činjenice, jednako je znakovito i što se one ne primjećuju.

To velikim dijelom vrijedi i za mnoga druga pitanja, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu.

Američko gospodarstvo suočava se s nepreglednim nizom problema, iako se zarada bogatih i korporacija već davno vratila na razinu na kojoj je bila prije izbijanja financijske krize 2008. godine. Ali čini se da se većina akademskih i fi15

Noam Chomsky i C. J. Polychroniou

nancijskih analitičara usredotočuje samo na jedan problem, kao da je najpresudniji, a to je vladin dug. Prema većini konvencionalnih analitičara, američki je dug već izvan nadzora, i upravo zbog toga oni se ustrajno protive velikim paketima ekonomskih poticaja kojima bi se pojačao rast, tvrdeći da bi takve mjere samo gurnule Sjedinjene Države još dublje u zaduženost. Kakav će učinak po svoj prilici sve veći dug imati na američko gospodarstvo i na povjerenje međunarodnih ulagača u slučaju nove financijske krize?

To zapravo nitko ne zna. Dug je u prošlosti bio i neusporedivo viši, osobito nakon Drugoga svjetskog rata. No to je nadvladano zahvaljujući iznimnomu gospodarskom rastu u vrijeme poludirigirane, poluplanske ratne ekonomije. Zahvaljujući tomu znamo da je dug, ako vladini poticaji održavaju ekonomski rast, moguće držati pod nadzorom. Postoje i drugi instrumenti, poput inflacije. Ali sve ostalo uglavnom se svodi na nagađanja.

Glavni ulagači – ponajprije Kina, Japan, proizvođači nafte – mogu odlučiti da će sredstva usmjeriti nekamo drugamo, kako bi izvukli veću dobit. Ali malo je znakova koji bi upućivali na takav razvoj događaja, pa on nije osobito izgledan. Ulagači imaju dosta motiva za to da održavaju američko gospodarstvo radi vlastitoga izvoza. Jednostavno je nemoguće iznijeti pouzdana predviđanja, no čini se jasnim da je cijeli svijet u neizvjesnoj situaciji, da se najblaže izrazim. Čini mi se da smatrate, za razliku od mnogih drugih, da su Sjedinjene Države i dalje, i nakon posljednje krize, globalna ekonomska, politička i, dakako, vojna supersila – a ja također imam takav dojam, jer ostala gospodarstva na svijetu ne samo da nisu u stanju suprotstaviti se američkoj prevlasti, nego i očekuju da bi Sjedinjene Države mogle spasiti globalno gospodarstvo. U čemu vidite komparativne prednosti 16

OPTIMIZAM, A NE OČAJ

američkog kapitalizma nad ekonomijom Europske unije i novih snažnih gospodarstava u Aziji?

Financijska kriza 2007. – 2008. umnogome je nastala u Sjedinjenim Državama, no najveći američki konkurenti – Europa i Japan – u konačnici su pretrpjeli teže posljedice, dok su Sjedinjene Države ostale omiljenom lokacijom ulagača koji u kriznim vremenima traže sigurnost. Prednosti Sjedinjenih Država nipošto nisu male. Imaju velike unutarnje izvore i zalihe.

Država je ujedinjena, a to je važna činjenica. Do Građanskog rata šezdesetih godina 19. stoljeća izraz „Sjedinjene Države“ bio je u množini (kao i danas u europskim jezicima). No otada je u standardnome engleskom jeziku taj izraz u jednini. Mjere koje državna vlast i koncentrirani kapital donose u Washingtonu odnose se na cijelu zemlju. U Europi je to neusporedivo teže. Dvije godine nakon izbijanja najnovije financijske krize posebna radna skupina Europske komisije izdala je izvješće u kojem je stajalo: „Europi trebaju nova tijela koja će pratiti rizike u sustavu i koordinirati nadzor nad financijskim institucijama u svim raznolikim metodama nadzora na cijelome području“, iako ta skupina, na čijem je čelu bio jedan stručnjak iz francuske središnje banke, „ni slučajno nije predložila uspostavu jedinstvenoga europskog tijela za nadzor“ – koje Sjedinjene Države mogu imati kad god požele. U Europi bi to bila „gotovo nemoguća misija“, rekao je čelnik te radne skupine. Više analitičara, a među njima i The Financial Times, opisali su taj cilj kao politički nemoguć, „korak predaleko za mnoge države članice koje ne žele predati ovlasti na tome području.“ Postoje i mnoge druge prednosti jedinstva. Europski ekonomisti naširoko raspravljaju o nekima od štetnih posljedica nemogućnosti Europe da koordinira reakcije.

Povijesni korijeni tih razlika između Europe i Sjedinjenih Država dobro su poznati. Stoljeća i stoljeća sukoba Europi su nametnula sustav nacionalnih država, dok su iskustva Drugoga 17

Noam Chomsky i C. J. Polychroniou

svjetskog rata Europljane uvjerila u to da moraju odustati od omiljenoga sporta, međusobnog ubijanja, jer bi sljedeći pokušaj bio ujedno i posljednji. I tako imamo nešto što politolozi vole nazivati „demokratskim mirom“, iako ni slučajno nije posve jasno da demokracija s time ima puno veze. S druge strane, Sjedinjene Države nastale su naseljavanjem, koloniziranjem u kojem je pobijen velik dio autohtonog stanovništva, dok su ostali osuđeni na život u „rezervatima“, za vrijeme osvajanja polovine Meksika, a zatim i dodatnog širenja. Bogata unutarnja raznolikost uništena je mnogo više nego u Europi. Građanski rat zabetonirao je središnju vlast, kao i uniformnost na drugim područjima: nacionalni jezik, kulturne obrasce, velike državno-privatne društvene projekte, poput preseljenja društva u predgrađa, obilno državno potpomaganje napredne proizvodnje ulaganjem u istraživanja i razvoj, nabavu i druga sredstva, kao i još mnogo toga.

Nova gospodarstva u Aziji imaju nevjerojatne unutarnje probleme, kakve Zapad ne poznaje. O Indiji znamo više nego o Kini jer je riječ o otvorenijem društvu. Nije bez razloga što se nalazi na 130. mjestu Indeksa ljudskog razvoja (približno gdje je i bila prije djelomičnih neoliberalnih reforma). Kina je na toj ljestvici 90., a rezultat bi bio lošiji kad bi se o njoj više znalo.

Time smo samo malo zagrebli površinu. U 18. stoljeću Kina i Indija bile su trgovačka i industrijska središta svijeta, s profinjenim tržišnim sustavima, naprednom razinom zdravstvene skrbi prema usporedivim mjerilima i tako dalje. Ali imperijalistička osvajanja i ekonomska politika (državne intervencije za bogate, slobodno tržište nasilno nametnuto siromašnima) izazvali su tešku i žaljenja vrijednu situaciju. Valja uočiti da je jedina zemlja koja se razvila na globalnome Jugu zapravo Japan, jedina zemlja koja nije kolonizirana. Ta poveznica nije slučajna.

Diktiraju li Sjedinjene Države i dalje politiku MMF-a?

18

Noam Chomsky i C. J. Polychroniou OPTIMIZAM, A NE OČAJ Nakladnik Naklada LJEVAK Kopačevski put 1c, Zagreb Za nakladnika IVANA LJEVAK LEBEDA Lektura i korektura JASMINKA SALAMON Kazalo SRĐAN GRBIĆ Naslovnica Lucija Gudek, RAM Grafička priprema GRAFIJA Tisak FEROPROMS www.ljevak.hr