Anja Mugerli Pčelinja obitelj
Biblioteka Cicero
Naslov izvornika
Anja Mugerli ČEBELJA DRUŽINA
© za slovensko izdajo Cankarjeva založba – Založništvo, d. o. o., Ljubljana 2020. Vse pravice pridržane.
© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2022.
Zagreb, listopad 2022.
Stubištem se kotrljaju predmeti. Jedna jabuka zastane tik ispred moga praga. Bosa iziđem na hodnik i na stepenicama ugledam vrlo staru ženu, leđima se oslanja o prljavi zid i plit ko diše. Na moje pitanje je li dobro, samo me probode mrač nim pogledom. Po sjećanju pretražujem lica susjeda poku šavajući je smjestiti u pravi stan, no neuspješno. Nespretno je primim ispod ruke i pomognem joj da ustane. Vodim je u svoj stan, smjestim je na stolicu u koju sam još prije minutu buljila kao da ću samo pogledom nešto postići, kao da će se na njoj materijalizirati sasvim određeno ljudsko biće. A sad na njoj sjedi starica. Zemljovid bora omekšava njezin pogled, a tamna koža lica svjedoči o životu na suncu i vjetru. Vra tim se na hodnik gdje sa stuba pokupim rastresene stvari. Na sam vrh vrećice stavim nagnječenu jabuku.
„Počet će truliti”, kaže dubokim, pomalo hrapavim glasom. „Jeste za čašu vode?”
Pogledom me prati u kuhinju, gdje na štednjaku stoje ta njuri pokriveni poklopcima.
„Želim jabuku.”
Uredno prostrt stol uništim kao kućicu od karata. Umje sto ulaštenog pribora i kristalnih čaša, na stolnjak stavim ta njur, nož i crvenu jabuku. U nosnicama osjećam vonj uga šenih svijeća. Pomislim kako bih trebala upaliti svjetlo na stropu, jer starica najvjerojatnije ne vidi baš dobro, no onda se predomislim i ostavim upaljenu samo malu svjetiljku na
ormaru. Sjednem nasuprot njoj. Sjene koje padaju na zid podsjećaju me na sjene u šatoru Ciganke kojoj sam kao dje vojka otišla po odgovore o svom ocu, na ženu sa šarenom maramom na glavi koja je na stol između nas dvije položila svoje ruke tražeći da joj u desnu stavim novac, a u lijevu svoj dlan. Starica reže jabuku na kriške koje onda jednu za dru gom pojede, a ja kao da očekujem da mi pomoću jabuke od govori na sva pitanja koja su se rojila u mojoj glavi posljednja dva sata. No ona iz vrećice samo uzme novu jabuku i počne je jesti, pri čemu zastane tek toliko da me upita želim li mož da i ja jednu. Sjedimo za stolom i jedemo sočne, bljedožute kriške, mjestimično smeđe tamo gdje su na jabuci zbog pada nastala udubljenja.
„Nadam se da nisam zauzela nečije mjesto.”
Tko makne guzicu, izgubi stolicu, sjetim se rečenice iz dje tinjstva. CD se odavno odvrtio, hrana je hladna, u zraku visi kiselkasto-slatki vonj jabuka. „Danas nam je godišnjica. Ma tevž se vjerojatno zadržao na probi, kao i obično. Dirigent je. Vodi simfonijski orkestar. Za tri mjeseca ćemo se vjenčati – nadam se...” Nasmijem se svojim riječima. „On mnogo pu tuje”, dodam, kao da želim objasniti.
„I moj muž je mnogo putovao, u svakojake krčme. Jednom sam zaključala, tako da se nije mogao vratiti u stan. To je po moglo na nekoliko mjeseci, a onda se vratio na stari put.”
Njezina me kratka priča sasvim razoruža i odjednom po stanem svjesna svojih bosih nogu i neudobnosti pripijene ha ljine. Starica pogledom prelazi s mojih cipela na visoku petu koje zaboravljene leže na podu do gomile knjiga i rječnikâ na stolu koji mi služi kao radni prostor.
„Kad nije pio, uvijek bismo to radili,” pogled joj zastane na meni, „sjedili ovako za stolom i jeli jabuke. Oboje smo bili ljubitelji jabuka. Kad bismo jednom počeli, nismo mogli pre
stati. To je bilo poput katarze. Zadnji komadić bi uvijek saču vao za mene. Nakon toga bi neko vrijeme sve bilo u redu, no to nije bilo stvarno.”
Jedva ustane na noge. Inzistiram da joj ponesem vreći cu. Polaganim se koracima probijamo stepenicama sve do posljednjeg, petog kata, do vrata točno iznad mojih, pored ulaza na krovnu terasu, a onda jedna drugoj kratko zaželimo laku noć.
Noću me probudi Matevževo otključavanje ulaznih vrata. Upalim svjetlo na noćnom ormariću i sjednem. Usput ski nem gaćice i zaguram ih pod poplun. Matevž uđe i odmah se počne ispričavati, draga, jesam te probudio, oprosti, pro ba se opet oduljila... Isprike padaju po spavaćoj sobi poput kiše isto kao i odjeća koju svlači. Hodam iza njega i kupim pulover, košulju, hlače, sve miriše na mješavinu znoja, par fema i duhana. „Ne shvaća da želim savršenstvo... Mozarta jednostavno ne možeš svirati samo napola... Da razumije, on bi se već odavno pokupio!” Kroz žubor vode hvatam djeliće njegovih rečenica pokušavajući ih slijepiti u cjelinu. Je li opet ljut na violončelista ili možda govori o koncertnom majstoru s kojim je neprestano u sukobu?
„Trebao bih ga zamijeniti, o tom nema nikakve sumnje.” Stoji preda mnom sasvim gol, mokre kose. Želim mu ispričati o svom danu, o satima koje sam provela uz tekst koji prevo dim, o tome kako sam ga čekala kao već toliko puta prije i o tome kako sam se, unatoč tomu što se njegovo kašnjenje pre tvorilo u stalno mjesto, u međuvremenu zabrinula. Želim mu ispričati o neobičnom susretu na stubištu, i to s istim onim žarom i ležernošću s kojima on meni svakodnevno govori o svojim stvarima. No riječi mi zapinju u grlu kao da ih je tamo
zaustavio komadić pojedene jabuke i, prije nego što prođe taj trenutak, Matevž me polegne na krevet i podigne mi spavaći cu. Jezikom putuje mojim tijelom, gotovo sam se već prepustila, a onda mokri vrh njegova jezika okrzne moj pupak, a iz njega nestane sva mekoća. Ljubiteljica jabuka. Tek kad prestane i za čuđeno me pogleda, postanem svjesna da sam stvarno izgovo rila te riječi. Pomaknem se na vrh kreveta, sasvim uz uzglavlje. „Čekala sam te.”
Svjetloplavi pogled je hladan poput sjevernoga mora. „Pa rekao sam da mi je žao – zar ne?” Ravna crta njegovih usnica se iskrivi i tamo se pojavi šeretski, neiskren osmijeh. „Iskupit ću ti se.” Njegov poljubac na mom vratu je pohlepan i mokar.
„Ako se želiš iskupiti, uzmi ovaj vikend slobodno. Oti đimo nekamo.” Riječi koje u mojim mislima djeluju kao za htjev, glasno izgovorene, zazvuče kao moljakanje.
„Pa znaš da imamo probe. Koncert je za četrnaest dana.”
„Spremni ste, čula sam vas. Ostali su samo još detalji.”
„Samo još detalji?” Odmakne se. „To si rekla kao da nije važno.”
Nešto kruto se otkotrlja iz njegova jezika i udari me u lice. „Naravno da je. Nisam tako mislila.”
Zagrlim ga, poljubim, a onda gurnem svoj jezik među njegove usnice. Jednim pokretom mi podigne spavaćicu i le gne na mene. Između ritmičkih udara mi se učini da čujem kako mrmlja Mozarta.
U obredima koji označavaju prijelaz iz jednoga životnog ciklusa u drugi najbolje se vidi kako se – s jedne strane proči šćavanjem, s druge strane ponavljanjem – reducira sjaj neči stoće koja okružuje biće u nastajanju i u promjeni...1
Prevedeni me odlomak podsjeti na obred koji sam imala u djetinjstvu. Nakon što smo mama i ja ostale same, još smo nekih godinu dana živjele u stanu punom tatinih stvari i nje gova vonja dok me mama nije upitala želim li nešto njegovo za uspomenu, no ja nisam željela ništa. Nisu mi trebali njegovi predmeti da bih osjećala njegovu prisutnost jer tata za mene još ni izdaleka nije bio uspomena. Bio je sa mnom kad bih se ujutro budila, poslijepodne kad bih odlazila iz škole i navečer kad bih išla spavati. Najprisutniji je bio kad bismo mama i ja jele za kuhinjskim stolom. Dala je sve njegove stvari, no nije joj palo na pamet da se riješi trećeg stolca u kuhinji. Tako sam tijekom svakog obroka buljila u prazni stolac i u mislima raz govarala s tatom kao da je stvarno tamo. To mi je trebalo isto koliko mi je trebala hrana na tanjuru, a još su mi važniji od toga bili njegovi odgovori jer sam ga sasvim stvarno mogla čuti. Stan u koji smo se napokon preselile bio je manji, samo s jednom spavaćom sobom, koju sam dobila ja, dok je mama svaku večer razvlačila kauč u dnevnoj sobi. U kuhinji su bila samo dva stolca. Tata mi nikad više nije odgovorio, kao da je bio uvrijeđen zbog toga što u našem novom stanu više nema mjesta za njega, a možda se radilo i o tome da sam ja prerasla taj prazni stolac. Sad mi se već neko vrijeme čini kao da se taj prokleti stolac vratio. Matevževa obećanja slažu se jedno na drugo poput kora od jabuke u kompostu, samo što ih je već toliko da se bojim kako se nikad neće razgraditi, nego će uskoro prekriti čitav vrt. Sve češće uhvatim samu sebe kako mu nešto želim reći, no ne nalazim prave riječi. Umjesto da razgovaram s njim, sve se više udubljujem u tekst ispred sebe o kojem razmišljam i kad nisam za svojim radnim stolom. U mislima se selim u druga vremena, vidim kresove pomoću kojih bi Sunce trebalo sačuvati svoju moć i maskirane ljude koji plešu usred šume. Ponekad se osvijestim tek nakon što
se nađem u pogrešnoj ulici, a tu i tamo se dogodi da Matevž iznenađeno podigne pogled kad uđem u prostoriju, kao da je zaboravio da sam još uvijek tu.
S papirnatom vrećicom punom jabuka popnem se na peti kat i pokucam na vrata. Starica otvori u pregači i s kuhačom u ruci. Pogledom okrzne jabuke.
„Jesu otrovane?”
Ostanem bez riječi, a onda primijetim osmijeh. Nami gne mi da uđem. Nesigurno je pratim po stanu koji je isti kao i moj, a ipak drugačiji: u njezinu su hodniku zidovi obloženi tamnim drvom, a duguljasta dnevna soba i mala kuhinja još su uvijek odvojene zidom koji smo Matevž i ja odavno maknuli kako bismo imali više prostora i svjetla. No njezin je balkon pun cvijeća za koje ja sama nemam str pljenja, a s njega se vidi sve do šume i još dalje. Uz taj po gled ispare sva pitanja koja sam pripremila za nju, pitanja o tome koliko već tu živi i kako to da je nikad prije nisam sre la. Starica usput odloži kuhaču i pregaču na kauč, a jabuke stavi na stol, uza staklenku viskija i napola prazne čaše. Kad primijeti moj pogled, kaže: „Mislila sam da je mužev nećak. Kad bi znao da pijem u jedanaest prijepodne, strpao bi me u dom dok trepneš. Prepreden je kao lisica i samo čeka pri liku da se dokopa ovoga.” Rukom zaokruži prostorom oko sebe i sjedne za stol, gdje je očito sjedila s čašom u ruci dok ja nisam pokucala.
Možda je kriv viski ili jabuka, ne znam. Pola sata poslije hihoćemo se na priče među kojima su i neke jako neugodne situacije u kojima su se našli naši muževi, njezin pokojni i moj budući. Dok se smijemo, pripovijedam joj o tome kako Matevž za vrijeme seksa pjevuši Mozartovu Simfoniju br. 40 – ženi koja bi mi mogla biti baka – što je teško povjerovati. „Moja mama je imala vrlo jasno mišljenje o Matevžu. Preve
lik je za druge ljude, zgazit će te – to je bila njezina najdraža izreka.”
Starica odgurne čašu na rub stola, uzme jabuku iz papir nate vrećice i razreže je. Neko vrijeme u tišini grizemo svaka svoju krišku.
„Kako ste se upoznali?”
Ispričam joj o knjizi koju sam prevodila. Nisam imala poj ma o klasičnoj glazbi i trebao mi je stručnjak, netko tko bi mi objasnio određene stvari, izraze... „Mislila sam da ćemo sjesti za stol u nekoj kavani. Ponijela sam popis pitanja sa sobom. Umjesto u kavanu, on me odveo k sebi kući. Bacio je nekoliko popluna na tepih i stavio CD u glazbenu liniju. Rekao mi je da ne mogu pisati o nečemu što ne razumijem. Do kasne veče ri smo ležali na podu, jedno pored drugoga, i slušali njegove CD-ove. Na putu kući sam već bila zaljubljena, a o klasičnoj sam glazbi znala isto onoliko koliko sam znala i prije.”
Uhvatim se kako zurim kroz prozor smiješeći se. Na pro zorskom staklu uhvatim svoj odraz i postanem svjesna da iz moga osmijeha ne sjaji sreća, nego da u njemu tinja nostalgi ja za nečim čega više nema. No ne želim predugo razmišljati o tome. Staricu upitam o njezinu prvom susretu s mužem.
„Bilo je to na plesu. U našem se selu organizirao ples sa stolicom. Jesi već čula za to? Djevojka bi sjela na stolicu s ogledalom u ruci, a iza nje bi se rasporedili mladići. Ako joj se mladić u ogledalu nije sviđao, spustila bi zrcalo. To je bilo prilično neugodno za mladiće koji ne bi bili izabrani jer su ih drugi zafrkavali. Kad bi ugledala mladića koji bi joj se sviđao, s njim bi otvorila ples. Ja sam svoga muža prvi put ugledala u ogledalu. Odabrala sam ga jer nije bio iz našeg sela.” Na tren zašuti. „Kad bi djevojka odabrala svog plesnog partne ra u ogledalu, osjećala bi se kao kraljica jer žene u to doba nisu imale mnogo mogućnosti za biranje, za njih je sve bilo
unaprijed određeno. No i u plesu je postojala zamka. Vidiš, mnoge su se udale za svoje plesne partnere, a da zapravo nisu znale koga su odabrale.” Podigne bocu u zrak, tako da teku ćina bljesne bojom jantara. „Ovo imam još od njegove smrti. Svaku godinu natočim čašicu i nazdravim mu za rođendan. Mogla bih mu nazdraviti i jabukom, kao prava obožavateljica jabuka, napokon, to je bilo nešto što smo oboje voljeli, što nas je povezivalo, ali neću. Želim mu nazdraviti onim što je uvijek volio više od mene i što mi ga je na kraju i oduzelo. Više mu neću priuštiti ni zalogaj jabuke!”
Stan je prekriven notama. Matevž sjedi u naslonjaču sa slušalicama na ušima, podignutih ruku, kao da vrhovima pr stiju ocrtava melodiju koju ja ne mogu čuti. Čini se pomiren sam sa sobom, zato zastanem na mjestu da što dulje sačuvam taj osjećaj prije nego što čitavu prostoriju zauzme njegova energija, energija koja me u početku neizmjerno privlačila, isto kao i njegova opsjednutost savršenstvom: to kako je raz bio tek postavljenu kupaonicu samo zato što je otkrio da je jedna pločica iza školjke razbijena. Kad je radnici koje smo angažirali nisu željeli zamijeniti, razbio je sve pločice, jednu za drugom, tako da su se morali vratiti. Dok sam ga proma trala kako s čekićem kleči na podu i potpuno usredotočen razbija pločice, prvi put sam se zapitala koliko ga dobro za pravo poznajem.
Slušalice kliznu na pod, među note, i već me stišće u svo jim rukama, kojima svaki dan vodi orkestar od sedamdeset ljudi. Dugo me drži, kao da me više ne namjerava ispustiti ili kao da mi se želi iskupiti za posljednje mjesece kad me puštao da do kasnih večeri sjedim preko puta praznog stolca. Dok ležimo goli u krevetu, obavijeni mekoćom i toplinom, ispričam mu o starici i njezinim pričama.
„Na internetu sam našla neko društvo koje se bavi čuva njem kulturnoga nasljeđa i na Krasu svake jeseni organizira baš takve plesove. Navodno ih dolazi gledati mnogo ljudi. Mogli bismo i nas dvoje.”
„Može, ali tek poslije koncerta”, kaže, što me naljuti – kao da ne znam da prije koncerta ne može ići nikamo. Moj život će započeti nakon koncerta. Zamišljam kako te riječi ponav ljam svojoj mami kao neki Matevžev slogan i vidim njezin pogled koji govori znala sam, a onda me, kao prilikom gru bog slijetanja, pogodi spoznaja da će uvijek biti neki koncert kojem ćemo morati prilagođavati svoj život.
„Kad si već spomenula stare obrede... Jučer je netko objaš njavao kako su muškarci birali žene u staroj Grčkoj.” Na tren zašuti, kao da čeka da ga oduševljeno upitam kako. „Muška rac bi bacio jabuku na ženu.” Onda grune u glasan, nekon troliran smijeh.
Na vratima iza mojih leđa visi crna haljina za večeras, na košari za prljavo rublje je hrpa košulja među kojima Matevž nije mogao izabrati pravu, a na mojim gaćicama je krv. Opet. Znam da bih morala završiti prijevod i onda se spremiti za večeras, no umjesto toga legnem na kauč i privučem koljena. Maternica se grči i bol putuje mojim tijelom poput električ ne struje. Pokušam se otresti vlastitog osjećaja neupotreblji vosti i zamisliti što u tom trenutku proživljava Matevž dok u koncertnoj dvorani još posljednji put ponavljaju repertoar koji će večeras svirati. Bi li zaustavio glazbu da mu pošaljem poruku kako opet nismo uspjeli? Bi li napustio dvoranu, oti šao iza pozornice i nazvao me? Odgurnem tu misao od sebe i s naporom stanem na noge. Vjerojatno nema telefon pored sebe. Najvjerojatnije ga je ostavio u džepu jakne koju je u žurbi rastreseno objesio negdje iza pozornice, a sad ni ne
zna točno gdje. Osjećam da moram izići iz stana, inače ću poludjeti.
Na balkonu na petom katu udišem zrak i čini mi se da mogu osjetiti vonj lišća koje truli i vlažnu zemlju ispod viso kih crnogoričnih stabala. Ovaj put sa sobom nemam ni ja buka ni viski, no unatoč tomu govorim. Ispričam joj kako se u meni rodila sebična želja za djetetom, u svetom uvjerenju da će to sve riješiti, premda to nije istina. „Iako sam znala da je tako, dugo sam se grčevito držala svoje želje, svaki mjesec iznova, kao da bih konačno imala korijenje koje me usidrilo za zemlju. A onda bih to korijenje svaki mjesec morala ču pati...”
Starica me sluša nijednom me ne prekinuvši, a kad na pokon ostanem bez riječi, ustane i ode u kuhinju, gdje dugo nešto traži. Vrati se s papirnatim zamotuljkom i stavi ga pred mene. Kad ga odmotam, ugledam jednu od najneobičnijih stvari koje sam ikad vidjela. Oblikom podsjeća na đumbir, no jarke je crvene boje – poput zrele jabuke.
„Žene u mom selu bi ovaj korijen narezale na sitne ko madiće, ubacile ga u kipuću vodu i ostavile preko noći na prozoru da na njega sjaji mjesečina. Ujutro bi procijedile taj čaj i popile ga.”
„Je li djelovalo?”
Nasmiješi se, isto kao i prethodnoga dana kad me pitala jesu li jabuke otrovne. Pogled joj je neprevodiv, pa sam ne koliko dugih trenutaka uvjerena u to da je starica zapravo Ciganka u čiji sam šator ušla kao tinejdžerica.
Dvorana je puna. Glasovi koji mrmljaju i šuškanje depli jana uspavaju me. Uspravim se kad začujem glasni pljesak tijekom kojega Matevž iziđe na pozornicu, pokušam osjetiti njegovu uznemirenost. No zaspim ubrzo nakon što počnu
svirati. Još uvijek čujem glazbu, ali umjesto orkestra pred sobom vidim plesače koji plešu oko praznog stolca. Na nje ga sjedne žena, a kad je bolje pogledam, shvatim da sam to zapravo ja. U ruci držim ogledalo, a iza leđa čujem korake. Ogledalo podignem ispred sebe i ugledam lice u odrazu. U početku ga ne prepoznajem, a onda mi sine da je u odrazu moj otac. Na ramenu osjetim ruku, a u moje se snove ulije glasan aplauz. Koncert je završio. Ustanem sva ošamućena. Vidim Matevža, rukama pokazuje prema svom orkestru, na licu mu je osmijeh za koji valjda jedino ja u dvorani znam da nije odraz olakšanja, nego samo nastavak napetosti koja će se u danima koji slijede pretvoriti u nešto drugačije, no jednako zamorno.
Ujutro je stan pun novina. Matevž na sebi ima jučeraš nju košulju s pogrešno zakopčanim gumbima. Posumnjam da uopće nije došao u krevet, nego da je čitavu noć hodao po stanu okupanu mjesečinom sve dok se nisu otvorile tra fike pred zgradom. Priđem mu i čitam novine koje drži u rukama. Neartikuliranost pasaža... tehničke pogreške... preve lika distanciranost između dirigenta i orkestra... interpretacija koja zaslužuje ocjenu dovoljan... Odgurne moju ruku i lupi novinama o stol. „Kao da čitam proklete nastavke. Svi pišu isto!”
Bučni aplauz publike i sjajna lica članova orkestra nestaju među novinskim listovima koje u ljutnji baca oko sebe. Poč nem ih skupljati. „Publika je bila oduševljena. Svirali ste od lično... savršeno”, kažem njegovu najdražu riječ, a on me, kao da je osjetio pretvaranje u mom glasu, probode pogledom. „Šačica ljudi koji su na dva i pol sata izišli iz svojih pro sječnih života kako bi se nauživali glazbe, prave glazbe, a onda su se vratili u svoju dosadu – što oni znaju o savršen
stvu? Sati i sati uloženog truda – za što? Za ovo?” Istrgne mi novine iz ruku, a one se opet razlete po podu.
„Uvjerena sam u to da polovina tih kritičara jučer uopće nije bila tamo. To su samo riječi. Ne mogu nadglasati glazbu.”
„Samo riječi? Zar se upravo ti ne baviš riječima?” Uputi mi kratki osmijeh. „Za mene je to čitav moj život. Molim te, poštedi me tih gluposti. Sakrivena si iza ovih zidova, zako pana među svoje knjige i rječnike, zato mi nemoj govoriti o stvarima koje ne razumiješ.”
Tresak vrata odjekuje još dugo nakon njegova odlaska. U ruci držim posudu s vodom u kojoj plivaju komadići korije na. Žarka crvena boja je nestala s njih, nalik su bljedožutim komadićima spužve. Odnesem posudu u kupaonicu i njezin sadržaj izlijem u školjku. Jedan komadić promaši cilj i ostane na pločicama. Ne pokupim ga, nego odem u dnevnu sobu i iz police s alatom izvučem čekić. Kleknem u kupaonici. Do voljno je tek nekoliko udaraca i pločica se razbije na tri goto vo jednako velika dijela.
Matevž i ja stojimo nasred zemlje žarkocrvenog ruja i ka menja. Dok zajedno s drugim gledateljima čekamo na ples, razmišljam o tome je li sve u redu sa staricom s petog kata. Prije nego što smo krenuli na put, nekoliko sam se puta po pela do njezina stana i dugo kucala, no odgovora nije bilo. Glazbenici koji sviraju na starim glazbalima penju se na po zornicu. Plesači su odjeveni u nošnje. Netko postavi stolac nasred pozornice i stavi ogledalo na njega. Onda započne ples – onako kako ga je starica opisala. Djevojka sjedne drže ći ogledalo pred sobom. Kad dođe prvi plesač, spusti ogleda lo, i na drugog ga spusti, a tek kad iza stolca stane treći, zaple še s njim. Uskoro nestanu među ostalim parovima, a kako su svi odjeveni u iste nošnje, više ih ne uspijevam uočiti. Glazba
postaje sve brža, a ritam sve neujednačeniji, plesači se sve že šće vrte, tako da se šarene suknje pretvaraju u koloplet boja. Gledatelji oko nas plješću u ritmu, odnekud se začuje veseo vrisak. Čini mi se da se sve vrti, a da samo ja stojim mirno poput kraškog kamena koji već stoljećima nitko nije poma knuo. Onda me Matevž uhvati za ruku i povuče za sobom. Utre nam put među ljudima i povuče me na pozornicu, sve do stolca, gdje mi gurne ogledalo u ruku. Plesači se rasporede na rub pozornice, ljuljaju se u ritmu promatrajući me s osmi jehom na licu. Matevž nestane, a ja zamišljam kako stoji iza mojih leđa, zajedno s plesačima, a onda me uhvati strah da je zapravo otišao i ostavio me samu. Napola u strahu podignem ogledalo, u kojem u početku ne vidim ništa. Uši mi se ispune glazbom i smijehom, a prsa mi drhte u brzom ritmu udaraljki. U ogledalu se napokon pojavi lice – lice stranca, zato ogleda lo spustim u naručje. Kao odgovor na moje odbijanje, glazba postane glasnija. Jedan od plesača potakne gledatelje da za plješću u ritmu. Možda se to dogodi zbog njihova pljeskanja, ne znam. Iznenada nestane sva neugoda zbog toga što sjedim nasred pozornice. Ponovno podignem ogledalo, u kojem se pojavi Matevževo lice, a u njegovu odrazu ga prvi put doista vidim. Znam što bih trebala učiniti dok me promatraju mno gi parovi, očiju uprtih u mene, no učinim nešto posve drugo. Stavim ogledalo na stolicu i siđem s pozornice.
Na kraju ništa nije onako kako sam mislila da će biti. Stan je tih, a u njegovoj me praznini još ni izdaleka ne prožima osjećaj slobode. Život pun planova pretvorio se u život iz dana u dan i nikad ne znam što će donijeti sutra. Na stolu leži Matevževa razglednica iz Berlina. Turneja je zamorna. Jučer smo svirali gotovo savršeno... Ništa o tome da mu nedostajem ili da misli na mene. Na kraju krajeva, brzo se složio s tim da
se odseli iz stana. Kliknem Pošalji i urednici pošaljem dovr šen prijevod. Spremam knjige, ugasim računalo i umijem se u kupaonici. Prije nego što iziđem iz prostorije, pogled mi zastane na razbijenoj pločici.
Već treći put kucam na vrata, a onda začujem korake. Iza mene stoje žena i dijete, najvjerojatnije njezina kći, svaka od njih nosi veliku kartonsku kutiju. Žena me pita koga tražim.
„Gospođu koja živi tu... Jeste li vi možda rođaci?”
„Stan smo kupili od gospodina Kavčiča. Koliko sam shva tila, već godinama je bio prazan.”
„Godinama? Jeste sigurni?”
Njezin pogled ne ostavlja prostora za sumnju. Hvatam dah, kao da sam ja donijela njihove kutije sve do petog kata. Onda zahvalim i brzo se spustim stepenicama, pored svog stana, sve do prizemlja, gdje izjurim kroz vrata, duboko udahnem zrak i zajedno s njim spoznaju. Do mene dopru glasovi s tržnice. Uputim se prema štandovima i neko vrijeme izdaleka proma tram cjenkanje i ćaskanje. Pogled mi zastane na starici koja stoji sasvim sama pored jednog štanda. Stanem pred nju, ona uzme papirnatu vrećicu i gleda me s iščekivanjem.
„Reci, djevojko”, izgovaraju njezina bezuba usta. „Kilogram jabuka, molim.”
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr
Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednik: Bonislav Kamenjašević Lektor i korektor: Bonislav Kamenjašević Oblikovanje naslovnice: Mia Klemenčić Prijelom: Mia Klemenčić Tisak: Feroproms
Knjiga je prevedena i tiskana uz novčanu potporu Javne agencije za knjigo Republike Slovenije.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001149611. ISBN 978-953-355-608-6