Mladen Kopjar: Petrin PIN

Mladen Kopjar

Petrin PIN

Biblioteka Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Mejra Vindakijević

© Naklada Ljevak, 2022. e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

Petrin PIN

1. izdanje

Zagreb, listopad 2022.

Lektorica i korektorica Jasenka Ružić

Naslovnica Lucija Gudek, Ram

Ilustracija na naslovnici Petra Brnardić

Grafička priprema Petra Brnardić

Tisak FEROPROMS

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i grada Zagreba.

ISBN 978-953-355-635-2

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001150596.

Ispit zrelosti

Duž zapadne strane našega kvarta, pa preko Save, proteže se željeznička pruga. Čelični most s dva kolosijeka drhti pod težinom brojnih vlakova, put ničkih i teretnih, ali sasvim je siguran. Barem tako tvrdi tata:

– Taj će nas most sve nadživjeti. Nekad se gradilo za vječnost, a danas sve propada i prije nego što se dovrši. Pa, kakva je to računica?

– Ništa ne traje vječno – obično mu odvrati mama, ali on samo odmahne rukom i nastavi pričati kako je nekad sve bilo bolje, ljepše i ukusnije.

Ne volim taj most. Na njemu je, pod kotačima vlaka iz Bratislave, skončao mamin tata, djed Vladislav. Dogodilo se to nedugo nakon smrti bake Danice. Djeda su, navodno, dok je prelazio prugu pred mostom, izdala slaba koljena. Strojovođa je zakočio, ali bilo je prekasno i lokomotiva je odbacila djeda daleko na čeličnu konstrukciju. Postoji i druga

Mladen Kopjar

verzija događaja, no nju u obitelji rijetko spominju. Prema tim pričama, djed je tog dana obukao svoje najbolje (i jedino) odijelo, otišao do pruge i stao pred vlak mirno popravljajući šešir. Danas o svemu tome razmišljam više nego obič no. I zbog djeda, i zbog mosta. Sutra ću se, točno u 21.35, popeti na tračnice i pričekati teretni vlak prema Ljubljani. – Nemoj se uspaničiti – objašnjava mi Žac, koji je bliski susret s vlakom već odradio. – Kad osjetiš da most drhti, baci se u stranu. I ni makac.

– Ne smijem ni pogled dignuti? – upitao sam. – Dvogled? Što će ti dvogled, stari? Žac ne čuje baš najbolje. Njegov vlak imao je dva deset osam vagona, a od straha, kako mi je priznao, zaboravio je začepiti uši. No barem je uspješno prošao ispit zrelosti, koji polažu svi dječaci iz kvarta na svoj trinaesti rođendan. To je ispit za koji ne znaju ni naši profesori, ni roditelji. Za njega se ne dobiva ocjena. Ili ga položiš, ili ne. Ako odustaneš, zauvijek si obilježen. Postaješ luzer, šmokljan, mlitavac, pišo linjo. Odbačena automobilska guma na savskoj obali.

– Ti si mi najbolji prijatelj – čvrsto me Žac uhvatio za nadlakticu. – Nemoj me osramotiti. Znaš dobro da će te svi gledati.

– Da – uzdahnuo sam – prava kazališna predstava. Baš se veselim.

– Seliš se? Sada? Nećeš valjda pobjeći? – narogu šio se Žac.

– Neću nikamo pobjeći. Kažem da...

Prekinuli su me koraci u pijesku. Do drvene klupi ce uskoro je stigla Marina. Vidio sam, pod mutnom gradskom rasvjetom, da je stavila malko šminke.

– E, pa, idem ja – rekao je Žac, mahnuo Marini, a meni namignuo i izdaleka doviknuo: – Vidimo se sutra navečer kod mosta.

Marina je sjela do mene, pomaknula uvojak crvene kose iza uha, pa mi se privukla još bliže. Ramena su nam se dotakla.

– Znači, sutra ćeš ipak polagati... ispit – rekla je tiho. Gledala je u pijesak, a ja u mračne obrise mosta. Rame joj je bilo toplo. Vruće. Tako vruće da bi joj moglo progorjeti jaknu.

– Moram – rekao sam. – Svi će se do besvijesti sprdati sa mnom ako to ne učinim. Bit ću mekušac prve kategorije.

– Hobotnice su mekušci. I jako su pametne –Marina je vrhom tenisice crtala krug u pijesku. – A ti misliš izvesti glupost. Prve kategorije. – Svrnula je pogled na mene i govorila sve glasnije. – Što je s tobom, Nino? Kad ti je to mozak iscurio kroz uši?

– Moram biti kao...

– Kao svi ostali? – ustala je. Oči su joj se žarile, ali sada, kad me više nije grijala ramenom, činilo mi se da me prekriva debeo sloj inja. – Onda samo izvoli! Popni se na most i budi frajer! U slučaju da ostaneš živ, poslije će ti pljeskati krdo tupoglavaca! Dobro ćeš se uklopiti!

Otišla je žurnim korakom, a ja sam još dugo ostao sjediti na klupici, zgranut i nepomičan. Marina nikad nije podizala glas ni na koga. A sad me još proglasila i tupoglavcem. Možda sam to zaslužio, pomislio sam gledajući krug u pijesku, možda...

Nemoj me osramotiti, zazvonile su sasvim blizu Žacove riječi. Nemoj me osramotiti, zvonile su i zvonile sve dok nisam ustao i, mrtav hladan, pošao kući.

Sutra u pola deset navečer okupili smo se pod mostom, na pokošenoj travi pokraj savskog nasipa. Svi su bili ondje, od mlađeg Žacova brata Rikija, kojega je ispit tek čekao, do Brune, koji ga je položio prije dvije godine. Bruno je, štoviše, znao govoriti da mu je to bilo premalo adrenalina i da će jednom vlak dočekati ležeći na pruzi, puštajući kompoziciju da prođe iznad njega. Znali smo da nikad neće skupiti dovoljno hrabrosti za takav uzaludni pothvat, ali kako je trenirao tajlandski boks i k tome bio lak na udarcu, nitko mu se tu istinu nije usuđivao skresati u lice.

– Stislo, a? – udario me on u rebra posprdno se smijuljeći. – Tko bi rekao da ćeš se uopće pojaviti.

– Tako je, poslije ćemo ga slaviti – potapšao me po leđima Žac.

– Nije me strah – zagledao sam se netremice u Brunu, prkoseći njegovoj bahatosti. – Ni najmanje.

– Prestani tak' piljiti u mene – zarežao je on. –Izgledaš sumanuto. Ali to vam je valjda u familiji.

Stisnuo sam zube i okrenuo se prema mostu, no onda je Bruno pretjerao.

– Samo oprezno, Ninek! Pazi da ne završiš k'o tvoj ludi deda!

Jurnuo sam na njega i srušio ga u travu. Činilo mi se da sam ga posve iznenadio jer se isprva nije ni branio, a kad je počeo uzvraćati udarce, već sam mu bio raskrvario nos. Uz podosta truda, ostali su nas razdvojili, a Žac me pogurao prema pruzi.

– Poslije se tuci. Dolazi vlak.

Začula se sirena lokomotive, a tračnice su počele drhtati. Popeo sam se na prugu i stao posred lijevog kolosijeka.

– Na most! – čuo sam uzvike. – Prema sredini!

No ja se nisam micao. Osluškivao sam sve bliže kloparanje vlaka i uskoro ugledao farove lokomotive, dva užarena oka čija je svjetlost prodirala kroz mene. Bio je to pogled pun prijezira, ali i brige, baš kao sinoć Marinin.

Pitao sam se o čemu je djed razmišljao vidjevši da mu se približava vlak. Je li uistinu htio tako umri jeti, ili je bila riječ o nesreći? Je li bio smiren ili ga je strah posve oduzeo? I je li u farovima vlaka vidio bakine oči, blistava jezerca s crno-bijelih fotografija iz naših albuma.

Tek desetak sekundi prije nego što će se vlak naći na mostu, mirno sam popravio šiltericu koju mi je u tučnjavi nakrivio Bruno, pa sišao s pruge. Žac se

uhvatio za glavu, Bruno se cerio ližući krv, a ja sam krenuo prema nasipu.

Stajala je ondje crtajući tenisicom krug u pijesku, a onda me pogledala.

Uronio sam u svjetlost.