Neka imena su izmišljena i neke priče su prerađene.
Knjiga je napisana u ženskom i u muškom rodu, a u njoj se obraćam svim osobama.
BIBLIOTEKA POSEBNA IZDANJA
Naslov izvornika:
Nika Kovač
PISMA TEBI
Copyright © Mladinska knjiga Založba, d. d., Ljubljana, 2021
© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2023.
da ti se predstavim. Zovem se Nika i ovo je moja knjiga. Sastoji se od pisama koja su namijenjena tebi. Oduvijek sam voljela pisma jer povezuju ono što mi je najdraže: ljude i riječi. Riječi nam pomažu osmisliti svijet u kojem živimo, uz njihovu pomoć shvaćamo jedni druge, sklapamo prijateljstva i oblikujemo viziju boljeg i ljepšeg svijeta. Riječi su temelj naših postupaka, a postupci stvaraju zajednice najrazličitijih ljudi.
Ni ovih pisama ne bi bilo da nije bilo mnogih izuzetnih ljudi. Nakon što je objavljena knjiga Hrabre djevojke, zaputila sam se na turneju po slovenskim osnovnim školama. S učenicima i učenicama sam mnogo razgovarala o hrabrosti, o brigama i o lažima. Zamislila sam se potaknuta njihovim pričama, dilemama i pitanjima. Shvatila sam da se, unatoč tomu što pripadamo različitim generacijama, susrećemo s vrlo sličnim problemima: bojimo se gubitaka, brinemo se o tome što o nama misle drugi, često smo previše umorni, ponekad imamo sjećaj da na našim ramenima stoji čitav svijet, opterećujemo se očekivanjima i strahovima da nikad nismo dovoljno dobri. Zajedničko nam je i to što rijetko govorimo o svojim osjećajima. Jedni pred drugima nastojimo biti snažniji, hrabriji, pametniji i ljepši. Bojimo se pokazati ljudskost i ranjivost, teško molimo za pomoć i priznajemo da ne znamo sve.
Ja ipak vjerujem kako je važno da se ne pretvaramo. Da progovorimo o svojim slabostima, da razbijemo iluzije savršenstva. Da pokažemo kako nismo uglancana i idealizirana slika, nego uređen kaos sumnji, briga, ali i veselja. Da jedni druge prihvaćamo i da stvaramo zajednicu povezanih ljudi.
U pismima ću ti pripovijedati o svojim iskustvima, od vrtića do danas. Ona su osobna, onakva kakva sam zamislila da će biti prije nego što sam se primila pisanja. Bojim li se zbog toga? Naravno. Pa zašto onda još uvijek pišem? Zato što vjerujem da će ti moja iskustva i spoznaje pomoći. Reći će ti da nisi sam/a. Otvorit će drugačiji svijet. Neka će ti pisma ići na živce, druga će te nasmijati. Željela bih da pisma daš još nekome. Mami. Kćeri. Prijatelju. Susjedi. Neka kruže. Namijenjena su baš svima. Zato što iz iskustava drugih možemo puno naučiti. Nismo najpametniji, nitko nije. Zato izvucimo znanje iz priča drugih ljudi. Mene inspiriraju mnogi. Među njima je Carola Rackete. Onim što radi uči nas o drugačijem, boljem svijetu. Divim joj se zato što neprestano dokazuje kako se možemo suprotstaviti i najvećim nepravdama, a kamoli ne naizgled nevažnim stvarima koje nas opterećuju. Uz to, odlučno koristi jednu od mojih najdražih riječi... No krenimo lijepo polako, sasvim ispočetka.
Carola Rackete nema vlastiti stan ni redovitu plaću. Ujutro ne trči po susjedstvu i vjerojatno rijetke večeri proživljava udobno ispružena na kauču u društvu najdraže knjige i dekice. Njezin je život sve prije nego običan.
Carola je kapetanica broda Sea-Watch 3, koji spašava ljude koji bježe iz ratnih područja. Na svijetu, naime, ima mnogo nemira: u Libiji, Siriji, Afganistanu... Mnogi ljudi koji žive ondje svakodnevno su u smrtnoj opasnosti. Ako žele preživjeti, nemaju izbora – moraju krenuti na opasan put od kuće. Pritom im pomaže i Carola Rackete. Brodom kojim zapovijeda spašava ih od utapanja u Sredozemnom moru.
Putnici na njezinu brodu žele živjeti u Europi zato što su uvjereni da ih tu čekaju mir i novi početak. Carola je naviknuta na takva putovanja, na njima je pomogla već mnogim ljudima.
Njezin je posao opasan, ali ona je vješta u njemu.
Zna što može očekivati putem, kakve se zamke kriju u Sredozemnom moru i zna upravljati brodom u podmuklim olujama. Na poslu se često susreće i s ljudima
koji ono što ona čini smatraju nedopustivim jer se boje izbjeglica. Uvjereni su da su oni drugačiji, opasni, da unose nemir, čak i bolesti i nasilje.
Među takvima je i bivši talijanski premijer koji
Caroline brodove pune izbjeglica iz Libije nikako nije želio pustiti u Italiju. Caroli je zabranio iskrcavanje na Lampeduzi iako su njezini putnici hitno trebali pomoć. Zbog toga je bila razočarana i ljuta.
Našla se u teškoj situaciji zajedno s ljudima koje je spašavala.
Puna je dva tjedna plovila otvorenim morem bez jasnog cilja. Na brodu je imala četrdeset teško bolesnih i gladnih putnika, tako da se na sve moguće načine trudila pribaviti papire za uplovljavanje u sigurnu luku. No kad su na brodu ostali potpuno bez hrane te su bili teško bolesni, već potpuno na kraju snaga, shvatila je da unatoč zabrani mora uploviti. Rekla je samoj sebi: „Neću popustiti pred pritiscima. Ne bojim se posljedica. Spasit ću ljude s kojima putujem.”
Uhitili su je neposredno nakon što se usidrila. Policijska je ispitivanja podnosila mirno i dostojanstveno. Bila je uvjerena kako je nevina te je čvrsto vjerovala da je njezin otpor bio opravdan jer je morala dati prednost životu i reći NE političkoj vlasti.
Odjednom ju je poznavao čitav svijet. Za neke ljude je bila junakinja, a drugi su je prezirali. No nju nije bilo briga za tuđe mišljenje. Bili su joj važni životi nemoćnih izbjeglica; ljudi kakvi smo ona, ti i ja.
Kad je na kraju i sud donio odluku da je postupila ispravno, iako nije poštivala zabranu, mnogi su je željeli nagraditi za hrabre postupke. Među njima je bio i gradonačelnik Pariza. No Carola je ponovno odlučno izrekla riječ koja ju je vodila već i u luci na Lampeduzi
(a vjerojatno i prije na otvorenom moru): NE. Objas -
nila je: „Ne želim nagrade. Neću primiti priznanje grada koji se ne brine za izbjeglice i otežava im život.”
Njezino NE je snažno odjeknulo. Carola je slijedila načela, dok je gradske počasti nisu zanimale. Time nam poručuje kako treba ostati vjeran svojim idealima, čak i onda kad zbog toga moramo odbiti osobne povlastice. Za Carolu je tolerantnije i ravnopravnije društvo važnije od svih nagrada.
Carola Rockete je nevjerojatno snažna i hrabra žena. Važan dio njezine snage i hrabrosti je i u tome
što zna jasno i glasno reći NE. Suprotstavila se vlastima, policajcima, ljudima koji progone izbjeglice, čak i vlastitom strahu u okolnostima u kojima joj nitko ne bi mogao zamjeriti da je popustila. Izuzetno je važno reći NE u svijetu koji nas neprestano tjera da govorimo DA.
Svijet u kojem živimo nas, naime, još od ranog djetinjstva uvjerava u to da moramo biti marljivi i poslušni, neprimjetni i uslužni te da se moramo pokoravati ljudima koji imaju moć i vlast. Uvjerava nas u to kako sa zahvalnošću treba prihvatiti sve što se traži od nas i da u to ne treba sumnjati. Više od svega
bismo se trebali pomiriti s tim da je tako kako je. Da se ionako ništa ne može promijeniti.
Z ato će crvena nit mojih pisama biti riječ NE. Već u osnovnoj školi sam i sama shvatila da je teško izgovaram.
Oduvijek sam voljela čitati i pisati, pa su učiteljice zbog toga bile uvjerene da jako želim sudjelovati na školskim priredbama. Poticale su me da na njima čitam svoje tekstove i odlomke iz različitih knjiga. Svojim mlakim slijeganjem ramenima i zamuckivanjem ih nisam uvjerila da mi je sve to previše. Poslijepodne bih se samo željela sakriti u svoju sobu i udubiti se u knjigu koju sam odabrala. Veselila sam se igri i odmoru, možda odlasku u kino s prijateljima i prijateljicama. No kad bi na rasporedu bila školska priredba, nije bilo slobodnog vremena. Dok su se moje prijateljice zabavljale, ja sam na školskoj pozornici recitirala Toneta
Pavčeka ili Srečka Kosovela. Razumije se da nije problem u njima, ali mene je tada više zanimala romantična komedija u kinu.
Nakon svake školske priredbe samoj bih sebi svečano obećala da ću se sljedeći put suprotstaviti i reći da Često sam nastupala na školskim priredbama zato što me bilo strah reći da mi se to ne sviđa.
Često
DA zato što se bojimo što bi se dogodilo da kažemo NE.
svoja poslijepodneva želim provoditi drugačije. Nećeš vjerovati, ali to mi nikad nije uspjelo. Bojala sam se da ću svojim NE razočarati učiteljice koje su mi se sviđale. Bilo mi je važnije da im ugodim nego da se ja dobro osjećam. No jako me ljutilo to što slobodno vrijeme, jedino što sam kao dijete mogla oblikovati po svome, nisam proživljavala u skladu sa svojim željama, jer nisam mogla izreći tu malu riječ kojom sam mogla odagnati negativne osjećaje i nezadovoljstvo.
Strah od riječi NE pratio me i kasnije, kad sam već bila skoro odrasla. Kao i većina mojih vršnjaka, neko vrijeme sam prekarno radila. Takav posao, za razliku od poslova
koje su uglavnom radili naši roditelji i djedovi i bake, nema redovito radno vrijeme, plaćeno bolovanje i dopust kao ni jednog poslodavca. Novac za život zarađivala sam prihvaćajući najrazličitije poslove jer jednim poslom ne bih zaradila dovoljno za sve račune. Neprestano me bilo strah da ću ostati bez plaće ako poslodavcima kažem NE. Bojala sam se da ću im se zamjeriti i da mi više neće dati posao. Govorila sam DA i vrlo slabo plaćenim poslovima. Zapravo sam prihvaćala sve poslove koji su mi se nudili. Nekoliko godina si nisam priuštila pravi dopust, a u torbi sam uvijek
nosila prijenosno računalo, spremna da se u bilo kojem trenutku primim posla. Bila sam iscrpljena i činilo mi se da sam sama kriva
za to zato što nisam dovoljno izdržljiva. Nisam bila svjesna koliko radim. Mislila sam da je normalno da to činim čitave dane i noći i da ne uspijevam obaviti sve što treba zato što sam loše organizirana, zbunjena i nesposobna, a ne zato što je posla previše. Nikad nisam bila zadovoljna sobom. U sličnu sam se zamku uhvatila i prilikom druženja s prijateljima. Kako sam imala toliko posla, toliko projekata i toliko obaveza, neprestano me pekla savjest da imam premalo vremena za njih. Umjesto da im objasnim u kakvoj sam se situaciji našla i koliko mi je teško, potišteno
bih pristajala na svaki poziv na druženje, čak i kad sam bila do grla u poslu. Radije nego da ih odbijem i razočaram, izgubljeni sat ili dva sam nadomještala time što sam si oduzimala san.
Danas znam da to nije u potpunosti moja krivica. Svijet nas neprestano uvjerava u to da možemo postići sve ako se samo dovoljno potrudimo; uvjerava nas kako sve ovisi o nama samima, to jest o našem izboru, te da moramo iskoristiti svaku priliku koja nam se nudi. Uz to, imamo osjećaj da ćemo samo tako zadovoljiti ljude koji su nam važni i da će nas onda voljeti.
No koristi li nam u društvu u kojem živimo doista stalno kimanje, prihvaćanje svega što nam netko natovari i prilagođavanje? Nije li tako da nas takvo ponašanje prije vodi u iscrpljivanje, nezadovoljstvo i nesreću? Kome uopće pomažemo time? I, na kraju krajeva: tko je taj s kojim se neprestano slažemo?
Cilj ovih pisama je da slavimo svoju nesigurnost, pogreške i riječ NE. Želim da zajedno shvatimo kako ono što većina želi od nas nije nužno dobro za sve. Želim ti reći koliko je važno suprotstaviti se stvarima koje nam se ne čine onakvima kakve trebaju biti, čak i ako se takvima čine većini.
Pozivam te da zajedno preispitamo autoritete, da se ne
zadovoljimo prvom mogućnosti koju nam život ponudi i da, ako treba, znamo odlučno i glasno reći NE.
Zašto? Zato što time govorimo DA sebi, drugima i zajednici. Ironično, zar ne?
Hvala svima vama koji ste čitali ovu knjigu i prije nego
što je objavljena (mama, Urška, Aljoša, Alenka, Petrca, Mark, Maja, Kristina, tata i drugi).
Hvala i za sve kave, oštre riječi, utjehu na drugom kraju svijeta, noćna dopisivanja, piliće i nesebičnu podršku.
Dok sam pisala ovu knjigu, bila sam dosadna. Kad budem pisala sljedeću, bit ću još više.
Nika Kovač (1993.) je sociologinja i antropologinja.
U životu je radila svašta: glumila je u improvizacijskom kazalištu, sudjelovala u različitim aktivističkim organiz acijama, vodila radionice za djecu i mlade, radila u izdavačkoj kući Mladinska knjiga, kod Zagovornika načela jednakosti i u Pionirskom domu, objavila dvije
knjige: Hrabre djevojke i Moja odluka: svjedočanstva, prava i predrasude o abortusu. Poznata je kao aktivistkinja
koja vodi Institut 8. mart, čiji je glavni cilj propitivanje različitih oblika pokoravanja, primarno na području spola, kao i postavljanje neravnopravnosti u širi društveni okvir. Vodila je kampanju Vrijeme je ZA kao podršku prijedlogu obiteljskog zakona koji je predviđao
istospolne brakove, a u okviru Instituta 8. mart vodili su kampanju Samo da znači da, koja je dovela do redefiniranja kaznenog djela silovanja, te referendumsku kampanju Za pitku vodu protiv zakona o vodama. Godine 2022. obrazovala se na glasovitom Sveučilištu Columbia u New Yorku, gdje ju je pozvala zaklada bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame kao jedinu
Europljanku. U slobodno vrijeme voli čitati, gledati filmove i serije, družiti se s prijateljima i šetati sa psom Valom.
Anita Peti-Stantić profesorica je na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Napisala je slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik (Mozaik knjiga, 2013.), tri lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa te, s Keithom Langstonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije i Language Planning and National Identity in Croatia. Uza znanstveni rad, prevodi sa slovenskoga i engleskoga, a posljednjih nekoliko godina intenzivno se bavi istraživanjem i popularizacijom čitanja. O toj je temi sama napisala knjigu Čitanjem do (spo)razumijevanja: od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti i jednu s kćeri Vedranom, pod naslovom
Znati(želja): Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah?. Upravo im je izišla iz tiska i urednička knjiga Putovanje u nepoznato: Zašto se bavim znanošću i kako je došlo do toga? Sa slovenskoga i engleskoga na hrvatski je prevela više od 30 knjiga.
Nika Kovač Pisma tebi
Nakladnik
Naklada Ljevak d.o.o.
Kopačevski put 1c, Zagreb
www.ljevak.hr
Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda
Urednik: Bonislav Kamenjašević
Lektor i korektor: Bonislav Kamenjašević
Fotografije: osobna arhiva Nike Kovač i njezinih prijatelja, Shutterstock
Oblikovanje: Petra Jerič Škrbec, Ram (za hrvatsko izdanje)
Tisak: Feroproms
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001172539. ISBN 978-953-355-676-5
Knjiga je prevedena i tiskana uz novčanu potporu Javne agencije za knjigo Republike Slovenije.
