ALINA BRONSKY
PLETENICA MOJE BAKE
s njemačkoga prevel a
Bojana Bajić
Zagreb, lipanj 2020.
PletenicaKB.indd 3
01/06/20 13:30
K SUNCU Dobro se sjećam trenutka kada se moj djed zaljubio. U mojim je očima bio prastar čovjek – pedesetu je već prevalio – i njegova me nova, nježna tajna zapljusnula valom čuđenja s primjesom zluradosti. Do tada sam sebe smatrao najvećim problemom svojih bake i djeda. Slutio sam da baka o tome ne smije ništa saznati. Već je i manjim povodom prijetila da će ubiti djeda, naprimjer kad bi za večerom razmrvio kruh. Bilo mi je skoro šest godina i znao sam što je ljubav. Još sam u ruskom vrtiću bio zaljubljen u tri odgojiteljice zaredom, u međuvremenu čak u više njih istovremeno. U deveterokatnom stambenom bloku u kojem smo živjeli prije iseljenja, nije bilo djevojke mlađe od osamnaest u koju se barem nakratko nisam zagledao. Kada je baka primijetila duge poglede kojima sam na ulici pratio klaćenje suknji i konjskih repova, rukom bi mi zaklonila pogled. „Što su ti oči ispale. Ti se nikada nećeš ženiti.“
5
PletenicaKB.indd 5
01/06/20 13:30
Iz nijemog protesta protiv tog proročanstva, zaljubio sam se potom u ženu koju nisam nikada vidio. Jednostavno mi se na plakatu svidjelo njezino ime: Rosa Silberstein. Kod kuće sam neprestano pjevušio pet slogova njezina imena, dok baka ne bi bolje prisluhnula pa mi naredila neka prestanem s glupostima, vremena su već sama po sebi dovoljno turobna. Nedugo zatim stigli smo u Njemačku kao kontingentne izbjeglice, a djed je sreo svoju ljubav. U domu za izbjeglice bili smo, kako je baka zlovoljno zaključila, okruženi Židovima. Nikada nije krila svoj antisemitizam: „Ne zbog Krista ili tako nešto. Imam prave, osobne razloge.“ Naprosto ju je razdiralo što se pred susjedima mora suzdržati od nekih psovki. A opet, klicala je što nam je pod krinkom lažnih činjenica osigurala pristup privilegijama zlatnog zapada. „Nemoj misliti da smo mi ustvari Židovi“, tuvila je, pipajući mi usput čelo da osjeti imam li vrućicu. „Djed ima ujaka koji ima svekra. Taj ima ženu Židovku. Zato smo ovdje. Eto, tako je. Ništa ne pitaj!“ Revno sam kimao, kao da sam išta od toga povjerovao ili barem razumio. Nikada još nisam vidio ujaka svoga djeda, o ženi njegova svekra da i ne govorim. Općenito sam nastojao ne obraćati se
6
PletenicaKB.indd 6
01/06/20 13:30
baki nepotrebno, jer nikada unaprijed nisam znao koju bi bolnu točku moja pitanja mogla dirnuti. Nisam se nimalo sjećao prelaska granice, ali itekako jesam da je bakino raspoloženje odmah prešlo u razočaranje. Dom nam je bio nekadašnji hotel sa žbukom koja se ljuštila, nad čijim se ulazom još uvijek isticao natpis „K suncu“. Petkom navečer većina je stanara hitala u sinagogu, gdje se nakon molitve i čitanja ulomaka iz Tore služila jednako tako izdašna i besplatna zakuska. Baka je svakoga petka glačala moje plave hlače i podrezivala mi nokte da me se ne mora sramiti. Od prave ju je židovske djece hvatala jeza. Unatoč toj svojoj nesnošljivosti, baka nikada nije došla na ideju da ne svetkuje šabat. Nevoljko ga je štovala time što se uljepšavala: crveno obojanu pletenicu zmijoliko bi omotala oko glave, a točkasta bi haljina zahvaljujući platnenom cvijetu na izrezu postala svečano ruho. Iza prividnog samopouzdanja osjećao sam njezin duboki strah da će biti raskrinkana kao hohštaplerica i poslana natrag u raspadajući Sovjetski Savez. Trošan ju je dom razočarao, ali zato je novosagrađena, svijetleća sinagoga iz bake izmamila ovu ili onu riječ punu uvažavanja. Izričito se slagala s time da za vrijeme molitve žene sjede odvojeno od
7
PletenicaKB.indd 7
01/06/20 13:30
muškaraca: „Sretna sam što neko vrijeme ne moram gledati njegovu namrgođenu gubicu.“ Prilazila je susjedama koje je poznavala iz doma i uz hladnu ih zakusku uplitala u duge razgovore prije nego bi neupadljivo – kako se njoj činilo – zdipila neko od jela. Idućeg bi jutra iz ubrusa odmotala rolane palačinke ili punjene džepiće od lisnatog tijesta i servirala ih djedu. Smio sam samo gledati: jelo su dirali nepoznati ljudi svojim prljavim šapama pa je za mene bilo neprobavljivo. Pritom bi se prisjetila razgovora od prethodnog dana. Prema većini je novih poznanstava baka bila kritična: sumnjivi su joj ljudi koji napuste domovinu, osim nje same. „Ali ima i uzornih ljudi“, rekla je jedan jedini put, a djed i ja smo naćulili uši. „Upoznala sam dražesnu ženu. Zove se Nina i predaje fortepiano. Stanuje ovdje s kćeri. Djevojka je Maksićeve dobi, ali normalna. Bez muža je, sretnica, sama podiže svoje kopile. Poznaješ je, Čingize, jednom si joj gore odnio vreću krumpira. Što će joj uopće toliki krumpiri, ta samo su njih dvije? Meni može kičma puknuti, ali prema drugima si džentlmen.“ Djedu nakratko zadrhti ruka, a punjenje od mljevenog mesa s vlascem kapne u tanjur.
8
PletenicaKB.indd 8
01/06/20 13:30
ŠARLATAN U Njemačkoj me baka najprije odvela liječniku. Zapravo, objasnila mi je putem, to je bio pravi razlog našeg iseljenja: da me napokon pregleda pošten doktor, koji bi mi – no prvenstveno njoj – možda ipak dao nade da ću doživjeti odraslu dob, čak i ako bi to za baku značilo da će još desetljećima nositi teret. Sa sobom je imala moju zdravstvenu knjižicu, ukoričenu u kožu i nalik nanovo otkrivenom rukopisu izgubljenog klasika. Bila je prepuna dijagnoza, zalijepljenih nalaza krvi i urina i nečitkih bilješki specijalista s kojima se baka konzultirala i koji su proturječnim mišljenjima zabavljali društvo. Ponekad bi se listići i recepti rasuli iz knjižice, a baka bi ih brzo skupila i tutnula natrag među stranice. Njemačka je liječnička ordinacija bila šarena i svijetla, a sjećanje na sovjetsku polikliniku premazanih prozora i s upozoravajućim plakatima o higijeni činilo mi se kao grozničava mora. Na pr-
9
PletenicaKB.indd 9
01/06/20 13:30
ljavom se tepihu nagomilala hrpa igrački. Znao sam da ništa od toga ne smijem dirati. Sve stvari koje baka osobno nije dezinficirala bile su načelno okužene. Ali prizor me obradovao. Liječnička me pomoćnica izvagala i premjerila i podarila mi osmijeh od kojeg me je po vratu oblila vrućina. Na bakino negodovanje potom smo morali natrag u čekaonicu. Bila je prepuna djece najrazličitije dobi koja su sva do zadnjega širila bolesti. Neka su kašljala, neka kihala, a kod neupadljivih je baka slutila zarazne kožne osipe, podmuklo skrivene pod odjećom. Panično me povukla k sebi u krilo, za što sam definitivno bio prestar. Doduše, već me toliko puta javno ponizila, da sam postao imun na gotovo svaku neugodnost. „Da sam znala za ovu nekontroliranu situaciju, uzela bih zaštitnu masku“, rekla je baka i pokušala mi svezati svoj šal preko usta i nosa, što me gušilo i strašno grebalo. „Daj mirno sjedi, nije ti baka trampolin.“ „Davim se“, zakriještao sam. „Astma?!“ Prekapala je torbu u potrazi za sprejem, koji je preventivno u većoj količini prenijela preko granice, ne pokazujući namjere da olabavi čvrsti stisak šala. Nasreću, u tom smo trenutku bili pozvani u ordinaciju. Liječnik je bio muškarac, što je mojoj
10
PletenicaKB.indd 10
01/06/20 13:30
baki nedvojbeno odgovaralo, jer je barem u medicinskim pitanjima više vjerovala muškarcima. Tresnula je mojom zdravstvenom knjižicom o stol. „Kronični bronhitis, kronični sinusitis, kronični gastritis, miopija srednjeg stupnja, vegetativna distonija, alergija, zakržljali rast, mumljanje, usporeni refleksi, usporen kognitivni razvoj, trauma iz ranog djetinjstva. Ali uvjerite se sami.“ Govorila je isključivo ruski. Liječnik se prignuo namrštena čela. Jednom se rukom zaklonio od bakine bujice riječi, drugu je pružio prema meni. Nakon kraćeg oklijevanja, primio sam je. Iz meni upućenih riječi na njemačkom razabrao sam neke meni već poznate pa sam legao na stol i dignuo majicu. Liječnik je sjeo do mene pa me poslušao stetoskopom, dižući ruku svaki puta kada bi baka zaustila da nešto kaže. Posvijetlio mi je uši, opipao vrat i potapšao me po leđima. Ovo zadnje sam ocijenio kao znak ohrabrenja. „Što?“ zapanji se baka kada nam je mahnuo. „Što znači to – tschüss? Što znači gesund?“ Objasnio sam joj kada smo već stajali na ulici i kada je zdravstvenu knjižicu strpala natrag u torbu. „Odakle ti to?“ upita. „Tko te tome naučio? Tek smo stigli, a ti si idiot.“
11
PletenicaKB.indd 11
01/06/20 13:30
Slegnuo sam ramenima. U šaci mi se za kožu lijepio gumeni bombon kojeg sam iz staklenke smio uzeti na odlasku. „Šarlatan“, reče baka. „Nije napravio ni rendgen. Ipak su mi onda draže naše pijane ženske. Što to imaš u ruci? Ne vidiš bacile slijepljene s time? Želiš se razboljeti? Daj ovamo.“ Pružio sam joj gumeni bombon, a baka ga stavi u usta.
12
PletenicaKB.indd 12
01/06/20 13:30