Amin Maalouf: Porijeklo

PREBIVALIŠTA

283

Porijeklo.indd 283

9/24/2021 10:53:19 AM

Porijeklo.indd 284

9/24/2021 10:53:19 AM

43.

Srijeda navečer

Evo me, dakle, na Kubi kako bih pronašao Gebrayela na njegovoj, u mojemu rokovniku, posljednjoj poznatoj adresi: u Havani, na groblju Colón. Uvjeren sam da ću njegovo boravište prepoznati među svima ostalima i da ću bez ikakve muke uspjeti dešifrirati natpis. Ime uklesano u kamenu, neće to biti bog zna što, priznajem; no to je ime mojih, dokaz o njihovu prekoatlanskom snu koji nedostaje.

Mi, nomadske duše, imamo kult razvalina i hodočašća.

Ne gradimo ništa trajno, no ostavljamo tragove. I ponešto zvukova koji zaostaju za nama.

Držeći se savjeta svih prijatelja koji su dobro poznavali taj otok, odlučno sam izbjegavao sve turističke putove, kao i službene kanale kako bih živio, kretao se i istraživao po vlastitu nahođenju. Pronašao sam smještaj u Vedadou, velikoj četvrti na sjeveroistoku grada, kod gospođe po imenu Betty.

Njezina je kuća nešto manje luksuzna od drugih koje se nalaze u susjedstvu, ali i znatno manje oronula. Na verandi sa stupovima je gostoljubiv stol s plastičnim stolcima. Stolci su nogama pričvršćeni za noge stola kako ne bi prvog lopova 285

Porijeklo.indd 285

9/24/2021 10:53:19 AM

koji naiđe doveli u iskušenje da ih odnese. U večernjem zraku lebdi miris benzina i jasmina. Na malenu dvorištu su dvije bugenvilije, gardenija, a u skloništu ispod lima je junački zeleni automobil nastao još u vrijeme Sovjetskog Saveza.

Promotrivši plan grada, otkrivam da sam od groblja udaljen samo nekoliko ulica. Nisam ni znao da ću biti tako blizu djedovu bratu koji je, ako je sve doista onako kako mislim – ondje. Otići ću onamo pješice već sutra ujutro. „Najviše deset minuta hoda”, uvjerava me žena kod koje sam odsjeo.

To hodočašće je trebalo biti prvo. No, u Havanu sam stigao više nestrpljiv nego umoran, a tu je još jedno mjesto koje me doziva k sebi. Moram priznati da nikad nisam uspio iz sjećanja odagnati tu zapravo prilično prozaičnu rečenicu otkrivenu u Gebrayelovu pismu: Namjeravam uskoro kupiti kuću koju je vlada prije osam godina dala izgraditi za generala Máxima Gómeza. Nalazi se na uglu avenija Prado i Monte…

Te riječi su u meni odmah probudile želju da krenem u lov na blago, želju koju sam osjetio već pri prvom čitanju. Želja je to koju, vjerujem, osjeća velik broj meni sličnih, no koju odrasla dob, ljubomorna na dječje snove, želi zatomiti. Ne bih mogao usnuti noćas bez pokušaja da odem promotriti tu kuću koju Gebrayel u nekim svojim pismima zove „Gómezovom palačom”.

Prema istraživanjima koja sam proveo prije ovog putovanja, avenija Monte koju spominje brat mojega djeda danas nosi baš ime Máxima Gómeza; a avenija Prado nosi ime Joséa Martíja – ispisujući ova imena koja su mi postala tako bliska, gotovo obiteljska, obuzima me uzurpatorski osjećaj 286

Porijeklo.indd 286

9/24/2021 10:53:19 AM

da sam među svojima, u Americi koju su moji preci potajno iznova otkrili i osvojili.

Jamačno je riječ o euforiji, euforiji koju osjećam isključivo tijekom prvih sati i prvih dana nakon prelaska Atlantika, a koja se zgušnjava poput lave kako bi se beskrajno polagano izlijevala.

Ponoć Po povratku iz noćnog istraživanja imam pomalo dojam da su mi se iluzije raspršile. Nisam mogao vidjeti kuću Gómez.

A ako sam je i vidio, nisam je prepoznao. Premda sam se skrupulozno pridržavao postupka što sam ga osmislio još u Parizu.

Početkom večeri pošao sam u kratku šetnju po četvrti koja me je dovela do jedne od glavnih ulica koju sam pronašao na karti grada. Zaustavio sam taksi i vozaču odlučno naložio neka me odveze do središta grada, „Avenida Máximo Gómez”. Uslijedilo je prvo razočarenje, budući da čovjek oklijeva. Jesam li loše izgovorio? Ponavljam, artikuliram.

Kako se može dogoditi da jedan havanski taksist ne poznaje glavne avenije svojega grada? Otvaram plan grada i upirem prstom u „Máximo”. Čovjek gleda. Razmišlja. Krivi lice u grimasu. No, naposljetku mi nudi osmijeh olakšanja. „Claro, si, si! Avenida Monte!” Trebao sam si i misliti; posvuda se događa da stari naziv nekog mjesta ostaje usađen u ljudima…

Nakon što je pokrenuo automobil, čovjek mi govori neka mu kažem gdje točno želim da me doveze. Kažem mu: „Ugao avenije Prado i Monte.” On šuti, no osjećam da se i dalje ne razumijemo. A čim se zaustavlja na prvom semaforu, cije287

Porijeklo.indd 287

9/24/2021 10:53:19 AM

lim se torzom okreće prema meni i svih pet prstiju polaže na plan grada: „Koji ugao? Nema ugla!”

I doista, na mjestu susreta avenija Prado i Monte nema raskrižja. Ne, te dvije avenije nisu paralelne; jedna grad presijeca sa sjevera prema jugu, a druga od zapada prema istoku, pa tako nema nikakva „geometrijskog” apsurda kad govorimo o uglu. Samo, riječ je o dvije ogromne prometne žile kucavice koje se susreću, ili, bolje rečeno, stapaju, kao dvije rijeke koje se ulijevaju u isto jezero, odnosno ovdje dolaze do ogromnog trga nepravilna obrisa što ga promatrač iz njegova središta ne može obujmiti pogledom.

Moram osvijestiti činjenicu: Gebrayel se u svojim pismima nije upinjao naznačiti točnu adresu, nego je fanfarama htio svojima obznaniti da si je priskrbio raskošnu palaču u srcu grada. Ne govori „nam” gdje se točno ta palača nalazi, nego ću ja to morati otkriti.

Ali ne večeras. Večeras nemam što otkriti. Samo sam tumarao okolnim prostorom, izbliza promotrio nekoliko starih zdanja koja su izvorno mogla biti osmišljena kao palače. Pokušavao sam samoga sebe uvjeriti kako bi to mogla biti zadivljujuća vila kestenjastog i jarko crvena pročelja koja je sad hotel; ili, pak, ona bijela zgrada na uglu; ili ona zgrada preko puta, premda inicijali ugravirani na njezinu pročelju, J i E, nemaju nikakve veze s mojom obitelji – možda su inicijali dodani kasnije.

Ne, čemu nagađati, krivotvoriti činjenice? Dok pogledavam oko sebe, čini mi se kako na ovom području nije bilo previše barbarskih preinaka; Bogu hvala, ima ovdje još mnogo starih zdanja; a ako večeras i ne znam koje je od tih zdanja bilo u Gebrayelovu posjedu, doznat ću sutra, ili prekosutra.

Bolje je da zasad odustanem.

288

Porijeklo.indd 288

9/24/2021 10:53:19 AM

Ukrcavam se tako natrag u taksi koji me je čekao kako bih večer priveo kraju uz čašu ruma, na terasi kuće koja mi je privremeni dom. Nisam ravnodušan prema činjenici da i sam imam isti onaj osjećaj što su ga gajili i brat mojega djeda i moj djed, a to je da se barem na trenutak u svojemu životu u Havani osjećam kao kod kuće; da lice prepuštam milovanju karipskoga povjetarca. Oko mene, u mraku, čuju se svakojaki zvukovi, posvuda lavež tisuća dalekih i obližnjih pasa; čuje se, međutim, i čangrizav glas neke opake furije koja svake tri minute urla ime nekog „Lázara!”

289

Porijeklo.indd 289

9/24/2021 10:53:19 AM

Porijeklo.indd 290

9/24/2021 10:53:19 AM

44.

Četvrtak Janua sum pacis, govori natpis postavljen povrh monumentalna ulaza u nekropolu Colón, „Ja sam ulaz u mir.”

Odmjerivši pogledom neizmjernost grada mrtvih koji je prekriven uznositim ili običnim grobnim „kućama”, što ga, dokle pogled seže, presijecaju puteljci, staze i avenije; nakon što sam na čelu odvagnuo težinu havanskoga sunca, odmah odustajem od dokone šetnje i odlazim do administrativne zgrade gdje na najprozaičniji mogući način tražim informaciju o onome zbog čega sam prešao Atlantik: „Netko iz moje obitelji je ovdje pokopan 1918…”

Pružaju mi bilježnicu u koju zapisujem puno Gebrayelovo ime.

Dobar znak: čini se kako ovdje nisu uopće impresionirani činjenicom koliko se davno događaj dogodio, a moj zahtjev im se ne doima neumjesnim. Službenik koji sjedi za prijamnim šalterom otvara registar koji leži ispred njega, upisuje imena i datume u za to predviđene stupce, moli da potpišem na mjestu koje mi pokazuje, a zatim zatvara registar i poziva me neka sjednem.

Jedva da imam vremena čekati, jer pojavljuje se ona. Ona je moja junakinja dana – imam želju zvati je „Crnim Anđe291

Porijeklo.indd 291

9/24/2021 10:53:19 AM

lom”. Ne samo zbog mjesta gdje se nalazimo, prostora gdje vam pogled neprestano pada na kamene anđele; ni zbog njezina afričkog porijekla koje joj je zajedničko s barem polovicom Kubanaca; ni zbog imena što mi ga otkriva, Mariá de los Angeles; nego prvenstveno zbog široka osmijeha koji umiruje, koji čovjeku ulijeva sigurnost da će se dogoditi čudo. Čudo? Riječ je nesumnjivo pretjerana. Ukrcavajući se na zrakoplov kako bih došao na ovaj otok, a zatim i dolaskom na ovu nekropolu, sigurno sam mislio da postoje šanse da pronađem Gebrayelove tragove, prvenstveno njegov grob.

Ali ne već danas! Ne već dan nakon mojega dolaska!

Na svom sam nespretnom kastiljanskom počeo Mariji objašnjavati da je brat mojega djeda umro na Kubi. „Su abuelo?”

Umalo sam je ispravio i precizirao kako nije riječ o mojemu djedu… No, zašto cjepidlačiti na detaljima? Bolje je pojednostaviti. Da, riječ je o mojemu pretku… Gabriel M… Da, 1918. Ne, ne znam u kojem mjesecu. Svakako ne prije 16. lipnja i ne kasnije od mjeseca prosinca. U krajnjem se slučaju to moglo dogoditi prvih dana sljedeće godine. Treba li pretražiti i registar iz 1919? Ne, iskreno, to je malo vjerojatno.

Osamnaesta će biti dovoljna…

Moli me da je slijedim, a zatim čekam ispred ulaza u prostor arhiva. Sjedam na rub prozorske daske, malo promatram posjetitelje groblja koji šetaju stazama, a malo odškrinuta vrata kroz koja vidim Mariju i još dvojicu arhivara – dvojicu starijih muškaraca u plavim radnim kutama – koji se uspinju na ljestve i dohvaćaju registre ukoričene bakrenastom kožom.

Taj balet ne traje duže od četvrt sata, a nakon toga se moja junakinja vraća s osmijehom lovkinje dok u rukama nosi jedan od prastarih registara koje sam vidio kroz odškrinuta 292

Porijeklo.indd 292

9/24/2021 10:53:19 AM

vrata. Budući da ne uspijevam dešifrirati rukopis pisara iz tog vremena, ona mi naglas čita zapis, a ja zapisujem: Knjiga pokopa broj 96, stranica 397, upis 1588.

Dana 21. lipnja 1918. dodijeljena je grobnica na ovome groblju Cristóbald Colón, u kripti broj 33, na ime Alicije, udovice M., tijelu Gabriela M., porijeklom iz Sirije, kojemu su bile 42 godine, koji je bio oženjen, a koji je preminuo uslijed traume izazvane nagnječenjem prema certifikatu što ga je izdao liječnik P. Perdomo. Tijelo nam je predala župa Jesús del Monte, uz odobrenje što ga je izdao M., općinski sudac iz predgrađa San Miguel del Padrón…

Sabrano slušam, a zatim uzimam registar u svoje od znoja vlažne ruke kako bih i osobno pročitao, zatražio objašnjenje nekih skraćenica, nekih mutnih brojeva… Obuzimaju me rodbinski osjećaji od koji mi suze kreću na oči, no istodobno osjećam i radost, radost tragača koja nije primjerena ni događaju upisanom u registar ni mjestu gdje se nalazim, premda ovo groblje obasjano suncem u meni budi više osjećaj spokoja, nego očaja, više asocira na vječnost, nego na smrt.

Ono što me prvenstveno zaprepašćuje u ovom hladnom tekstu jest datum. Ako je Gebrayel pokopan 21. lipnja, to znači da je umro dan ili dva dana ranije; a posljednja njegova fotografija koju posjedujem nastala je prigodom velikog masonskog okupljanja koje je upriličeno zbog Aliceine „krunidbe”, 16. lipnja. Najviše su četiri dana prošla od trenutka trijumfa do trenutka smrti.

Pitam Maríju je li moguće vidjeti grob. Ona mi odgovara kako su zapravo postojale dvije sukcesivne grobnice; jedna je bila unajmljena na brzinu kako bi se u nju položio „su abuelo”; druga je ustupljena u rujnu iste godine u trajnu koncesiju, a nalazi se na najskupljem dijelu groblja gdje počivaju lič293

Porijeklo.indd 293

9/24/2021 10:53:19 AM

nosti od nacionalnog značaja, kao i bogati havanski trgovci.

I doista, prva je grobnica anonimna ploča kvadratnog oblika, siva, okružena brojnim drugim identičnim pločama koje na sebi nose brojeve – njezin identifikacijski broj je 333; dok je druga grobnica istinsko grobno zdanje, doduše ne baš raskošni mauzolej kako je grobnicu opisao Narator, no riječ je o lijepoj konstrukciji od bijeloga mramora.

Na grobnici je uklesano ime koje nije ime djedova brata; no, čim sam se sagnuo, na nečemu poput palimpsesta sam mogao pročitati: GABRIEL M. M. Očigledno je da su u našu grobnicu na groblju Kristofor Kolumbo tijekom cijeloga prošlog stoljeća položena i druga tijela. Ondje je više epitafa koji spominju različite osobe od kojih su neke očigledno istočnjačkog porijekla, dok druge nose hispanske ili slavenske patronime; ispod mramornog krova postavljene su pogrebne skulpture – sedam ili osam njih, a sve evociraju ili ploče s Božjim zapovijedima, ili štionike, ili, pak, anđeoska krila.

Pokraj groba je posađen, ili se sam posadio, žbun kojemu ne znam naziv, s cvjetovima boje vina, a nešto dalje je nekakav patuljasti čempres. Nešto dalje, na istom dijelu groblja istinski je mauzolej u kojemu počiva pepeo roditelja Joséa Martíja – Gebrayel bi bio polaskan takvim susjedstvom.

Sjedeći u podnožju grobnice, u jedinoj sjeni trokutasta oblika, dajem si vremena da Maríji pripovijedam tko je bio Gebrayel, što sam o njemu čuo tijekom svojega djetinjstva i što sad o njemu znam. Ona me pita ima li na Kubi njegovih potomaka, napominjući pritom da je po vokaciji genealog te da 294

Porijeklo.indd 294

9/24/2021 10:53:19 AM

bi mi mogla pomoći pronaći ih. Drage volje joj dajem nekoliko informacija, nekoliko obiteljskih glasina kojima raspolažem, a ona ih predano zapisuje. Spominjem joj Alfredovo ime, a zagonetnim glasom i Arnalda za kojeg mi je moj prijatelj Luis Domingo rekao da je ovdje utjecajan. Kod moje sugovornice to ne izaziva nikakvu reakciju…

Prije no što ćemo se rastati, ona me pita bih li volio posjedovati točan prijepis onoga što piše u registru, ovjeren i potpisan od strane uprave groblja. Naravno, kažem joj da bih.

Ona mi obećava da će se tijekom dana pobrinuti za to te da će mi već sutra predati dokument ako skoknem do nje.

Nije još bilo ni podne kad sam napustio groblje. Moram priznati da sam bio opijen. Bio sam još opijen činjenicom da sam manje od dvadeset četiri sata po dolasku na otok mogao zastati na Gebrayelovu grobu.

A što ako bih u nizu čudesa pokušao pronaći i kuću generala Gómeza koju sinoć nisam mogao uočiti? Zaputio sam se, dakle, prema središtu grada, prema nedokučivom mjestu gdje se križaju „Prado” i „Monte” i ondje počeo tumarati posežući za svim teorijama koje su mi išle na ruku. No, ovoga se puta s neba nije spustio nijedan anđeo da mi bude vodič pa nisam otkrio ništa što bi opravdalo dodavanje ijedne nove rečenice ovom paragrafu.

Vraćam se, dakle, u Vedado, svojoj stanodavki, kako bih se odmorio od sunca i na papir zapisao nekoliko bilješki. No, dva sata kasnije, potaknut isključivo vlastitim nestrpljenjem, kako se to u mene često i događa, odlučio sam vratiti se u staro gradsko središte s posve novom zamisli u glavi. Umjesto da opipavajući tražim kuću bez precizne adrese, zašto ne bih otišao na jedinu adresu koja se u pismima eksplicitno 295

Porijeklo.indd 295

9/24/2021 10:53:19 AM

spominje? Nije li Gebrayel na svoje kuverte iz 1912., baš kao i na zaglavlje papira za pisma dao otisnuti „Egido 5 i 7”? Na toj su se adresi nalazile njegove trgovine La Verdad prije nego što će, kako bi proširio poslovanje, preseliti u rezidenciju izgrađenu za Máxima Gómeza. Ondje su Alice i on imali i svoj havanski stan, o čemu svjedoči i obavijest o krštenju njihova najstarijeg sina iz 1911. Čak je, dapače, moguće da je baš na toj adresi živio i moj djed Botros tijekom svog boravka u Havani te da je ondje spavao na tavanu.

Zašto onda odmah, još sinoć nisam otišao onamo? Iz dva razloga kojih sam svjestan tek sad, dok ovo pišem. Prvi je razlog taj da sam hitao prvo promotriti palaču koja je u mojoj mašti najbolje predstavljala ispunjenje „našeg” kubanskog sna… Drugi je razlog taj što me Luis Domingo upozorio da će biti teško pronaći tu adresu.

Prije no što ću odletjeti za Kubu, više sam puta, telefonom i poštom, kontaktirao svog prijatelja diplomata koji je, mislim da sam to već spominjao, dugo boravio u službi na otoku i udijelio mi brojne savjete. Govorio sam mu, između ostalog, o ulici Egido, a on je bio toliko ljubazan da jednog od svojih dobrih havanskih prijatelja, povjesničara, zamoli da jednom prođe tom ulicom te nas izvijesti kako danas izgledaju pročelja od kućnog broja 5 do 7, kao i da ih možda fotografira.

Nisam od njega primio nijednu fotografiju; samo elektronsku poštu koju ovdje vjerno prenosim. A koja me je samo dodatno zbunila: Moj kubanski prijatelj mi kaže kako na Egidu nema malih kućnih brojeva iz jednostavnog razloga zato što je ta ulica od tridesetih godina produžetak Avenije de las Misiones koja počinje na Malecónu koji je na mor296

Porijeklo.indd 296

9/24/2021 10:53:19 AM

skoj obali, kao i Monserrate koji ide sve do željezničkog terminala preko puta kuće Martí. Iz nekog urbanističkog hira koji on ne uspijeva objasniti – baš kao ni ja!

– brojevi na Egidu započinju ondje gdje završavaju brojevi na Monserrateu, tko bi to shvatio! Jedina moguća hipoteza je da su brojevi 5 i 7 na kojima je nekoć živio tvoj predak sad brojevi 5 i 7 na aveniji de las Misiones…

Lako je shvatljivo da me ta zbrka nije ohrabrila da već sinoć pohitam na tu adresu. Svejedno sam, međutim, danas otišao onamo savršeno svjestan okolnosti. Prvo sam otišao do ulice Egido i ondje utvrdio kako je najmanji kućni broj ondje doista 501. Negdje kod broja 400, ulica mijenja naziv i postaje Avenida de Bélgica, da bi zatim, kod broja dvjesto i nešto postala Avenida de las Misiones – u međuvremenu sam pješačio dobrih tri četvrt sata.

Ondje se, nekoliko koraka od morske obale, uzdiže zgrada koja na pročelju nosi dvostruki broj „5 Y 7”, kao da time želi u korijenu sasjeći svako moguće oklijevanje. Ispred njezina ulaza patroliraju stražari, što me obeshrabruje i ubija svaku želju da se ispred nje zadržim. Ionako se tu nema što vidjeti. Umjesto staroga zdanja naslikanog na pismima iz 1912., tu se sad uzdiže posve nova zgrada jarko modre boje, vjerojatno jedno od estetski najneprivlačnijih zdanja veličanstvenoga glavnog grada. Sjedište je to mladih revolucionara, ili nečeg sličnog. Na zidu je dugi citat Velikoga Gazde: Eso es que lo queremos de las futuras generaciones, que sepan ser consecuentes, „Ono što tražimo od budućih generacija jest da budu dosljedne.”

Možda bih trebao iskoristiti spokoj noći kako bih rasvijetlio nešto što sam u svom izviješću o danu što sam ga proveo 297

Porijeklo.indd 297

9/24/2021 10:53:19 AM

ostavio nedorečenim… Prepisujući na papir nadgrobni natpis zapisao sam samo „Gabriel M. M.”. A ti inicijali koje sam već obilno koristio umjesto punih imena zaslužuju pojašnjenje.

Neću nikog iznenaditi ako napomenem da je moj patronim, kako u selu mojega porijekla, tako i u zemlji iz koje potječem, istodobno prepoznatljiv i promjenjiv. Prepoznatljiv je zato što svi koji ga nose na njegov spomen osjećaju svojevrsnu plemensku solidarnost koja nadilazi jezike, kontinente i generacije; za razliku od većine patronima, moj nije nastao ni prema nekom zanimanju, ni prema nekom geografskom području, a nije mu porijeklo ni neka moralna ili fizička odlika, baš kao ni neko osobno ime; riječ je o nazivu klana koji nas sve, barem u teoriji, vezuje za zajedničku putanju koja je započela negdje u Jemenu, a čiji se tragovi gube u mraku legendi…

Riječ je, dakle, o prepoznatljivu patronimu, ali i promjenjivom, rekao bih. Kao prvo, zbog same strukture semitskih jezika, gdje su isključivo suglasnici nepromjenjivi, dok se samoglasnici mogu mijenjati. I dok se početno „M”, središnje „l” i završno „f ” nalaze u svim transkripcijama, nebrojene su varijacije samoga prezimena. Meni je poznato tridesetak varijacija. Tu je ona gdje se u prvom slogu nalazi dvostruko „a” ili samo jedno, no ponekad je u prvom slogu „e”, a nešto rjeđe „o”; u drugom slogu se pojavljuju „ou”, „o”, „u”, „oo”; a tu je i nekoliko posve neočekivanih uobličavanja koje dovode do slavenskih, grčkih ili magrepskih suzvučja… A kako ne bih ostao nedorečen, pridodat ću još jednu poteškoću: postoji u prezimenu mojih još jedan dodatni suglasnik, „ušica”, tajni suglasnik semitskih jezika koji se ne pojavljuje ni u jednom drugom jeziku, isključivo u arapskome, koji prethodi slovima „A” „Arabija” i „I” „Ibrija”, hebrejski, ne298

Porijeklo.indd 298

9/24/2021 10:53:19 AM

dokučivi guturalni suglasnik što ga teško izgovaraju, pa čak i teško čuju oni koji ne pripadaju nekom od semitskih naroda.

U najstarijem nazivu moje pradomovine taj suglasnik već se nalazio ugniježđen između blizanačkih „a” „Kanaana”, a i u mojemu patronimu se također skriva između dvaju „a”, što sve transkripcije čini samo aproksimativnima.

Bih li se usudio pridodati kako me ionako nitko u selu nikada nije oslovio tim prezimenom? Ni mene, ni Botrosa, ni Gebrayela, ni nikog od mojih. Tim se patronimom na neki način zaogrćem kad odlazim u grad ili u inozemstvo, no u Machrahu i okolnim selima ne služim se njime niti se itko njime služi kako bi me oslovio. To je lako shvatljivo: kad je neko prezime istodobno i prezime većine stanovnika nekog sela, ono ne može biti alatka u razlikovanju. Potrebno je nešto drugo, specifičnije. Kako bi se imenovali pojedini ogranci, za što se koristi pojam jebb, što doslovno prevedeno znači „zdenac”, ili, jednostavno, pojam beit, što znači „kuća”. Pa tako Botros i njegova braća pripadaju beit Mokhtari, ogranku obitelji koji je ime dobio prema ženskom pretku tog imena.

Kad se danas u selu netko prisjeća mojega djeda, onda ga spominju isključivo kao Botrosa Mokhtaru.

Ljudi koji nikada nisu napuštali svoj maleni seoski svemir nikada nisu ni imali prilike služiti se drugim imenom. Sad je to rijetkost, no nekoć je to bilo uobičajeno. Ponekad, kad bi se neki osmanski, francuski ili libanonski državni službenik pojavio u selu i pitao ih za prezime, ljudi bi spontano davali ime pripisano njihovu ogranku pa bi im ono bilo i zapisano u osobne dokumente. Danas se najčešće događa obratno: uobičajeno korištenog imena više nema na službenim papirima, nego je ondje ostalo zapisano samo ime velikoga „plemena”. Što često, niste ni sumnjali, dovodi do smiješnih situacija poput one koja se dogodila mom starom rođaku – negdje 299

Porijeklo.indd 299

9/24/2021 10:53:19 AM

je čekao na red pa su ga deset puta prozvali vičući njegovo „službeno” prezime prije no što je shvatio da to možda zovu njega; nitko ga nikad prije nije zvao tim prezimenom…

Kada je riječ o Botrosu i njegovoj braći, oni su stekli naviku da se istodobno služe s oba patronima. Osobito kad bi se našli na „američkim područjima” gdje je uobičajeno između imena i prezimena umetnuti inicijale – Mokhtara se tako premetnuo u diskretno i zagonetno „M”…

Nakon ove duge digresije, preostaje mi zapisati cjelokupan natpis što sam ga jutros pročitao na grobu brata mog djeda na groblju u Havani: GABRIEL M. MALUF

300

Porijeklo.indd 300

9/24/2021 10:53:19 AM

45.

Petak Kako sam i obećao, vratio sam se na groblje Colón. No, ovoga puta ne pješice; nisam imao hrabrosti hodati pod karipskim suncem, čak ni deset minuta. Pozvao sam taksi – zapravo susjeda moje stanodavke koji se tim poslom bavio bez licence.

Morao je ući u samu nekropolu, voziti alejama te parkirati vozilo unutar zidova, premda sam bio uvjeren da je to zabranjeno.

María de los Angeles odmah mi je došla ususret ne donoseći mi samo transcripción literal, nego čak dva gotovo istovjetna prijepisa iz istoga registra od kojih se jedan odnosio na tijelo brata mojega djeda, a drugi na dvadeset osam godina starog čovjeka, oženjenog, porijeklom iz Španjolske čije je ime u samo dva retka napisano na dva različita načina: jednom se spominjao kao José Cueto, a drugi put kao José Cuaeto, koji je također preminuo od „nagnječenja”, por aplastamiento, a koji je pokopan u istoj grobnici; vrlo je vjerojatno riječ baš o vozaču „strancu” o kojem mi je govorio Narator…

Moja dragocjena informatorica me izvještava da je, prema registrima groblja, „koncesija” u kojoj Gebrayel počiva još 301

Porijeklo.indd 301

9/24/2021 10:53:19 AM

uvijek u posjedu moje obitelji. Pomišljam kako ću ovdje biti pokopan ako umrem tijekom boravka na otoku – ta mogućnost me sasvim sigurno ne oduševljava, no ne budi u meni ni tjeskobu; samome sebi kažem da kad budem umro negdje drugdje, primjerice u Francuskoj, nemam pojma gdje ću biti pokopan. Iskreno, to mi nije ni važno. Nakon smrti ću biti samo fantomski nomad koji tumara svijetom ili ću biti samo nepomična materija. Nije li baš to izbor što ga ljudi razmatraju: svojevrsno niže božanstvo ili ništavilo bez sjećanja i patnje? I u prvom i u drugom slučaju, potpuno je nevažno u koje će vas tlo pokopati.

Pa ipak, prešao sam pola kugle zemaljske kako bih posjetio ovaj grob! I ponovno jutros, nakon što sam pompozno zahvalio Maríji i platio troškove prijevoda, otišao sam sabrati se ispred obiteljskog mramora i moji osjećaji nisu bili lažni.

Jedan je oblak došao ublažiti jaru sunca, što mi je dopustilo da ostanem stajati gologlav nekoliko dodatnih minuta dok su mi u sljepoočnicama pulsirali prizori i nostalgija. Čim je sjena minula, ukrcao sam se u automobil kako bih otišao do nacionalne knjižnice koja nosi ime sveprisutnog Joséa Martíja. Htio sam ondje provesti vrlo precizno istraživanje: budući da mi je sad bio poznat nadnevak kobne nesreće, ne bih li trebao u novinama iz tog vremena pronaći neke odjeke tog događaja?

U jednom od svojih pisama Gebrayel nadugo citira havanski dnevni list El Mundo koji je 1912. objavio članak u kojem se on spominje kao „iznimno dobro poznati Sr Gabriel Maluf ”; posve je legitimno pretpostaviti da bi iste te novine izvijestile i o nesreći koja se dogodila tako važnoj osobi.

El Mundo, nažalost, ne mogu konzultirati, kaže mi odgovorna osoba. Knjižnica doista posjeduje zbirku, u evidenciji 302

Porijeklo.indd 302

9/24/2021 10:53:19 AM

stoji da je zbirka brojeva iz 1918. čak kompletna; no, u tako je lošem stanju da bi se stranice mogle smrviti pod mojim prstima. I ne, nažalost, zbirka nije prebačena na mikrofilm.

Postoje li možda neke druge dnevne novine iz tog razdoblja? Na mikrofilmovima su samo jedne, Diario de Cuba; no, riječ je o novinama koje su izlazile u Santiagu, ne u Havani.

Nema veze, ako su to jedine novine, onda ću ih pregledati.

Dobivam tako špulu s primjercima tih novina iz 1918. koju na jedvite jade uspijevam umetnuti u prastari, istočnonjemački stroj, a zatim vrtjeti stranicu po stranicu, dan za danom. Traženi datum se približava: 27. travnja, 3. svibnja, 12. svibnja, 31. svibnja. Na prvoj stranici se, dakako, govori o ratu u Europi i o stotinama pokušaja da se uspostavi mir.

Dana 14. lipnja, 17., 18., 20. lipnja. Ponovno rat, ponovno glasine o skorom miru, no spominju se i potopne kiše koje tad pljušte po otoku – no, nema fotografija koje bi u današnje doba ilustrirale izviješća o nepogodama.

Iznenada, krupan naslov posred prve stranice: DOS MUERTOS A CONSECUENCIA DE UN ACCIDENTE AUTOMOVILISTA Odmah ispod naslova, sitnijim slovima piše: Jedna od žrtava je poznati havanski trgovac, señor Gabriel Maluf.

Slijedi zatim tekst depeše: Havana, 21. lipnja (vijest smo zaprimili od našeg telegrafskog servisa) – jučer, dok se vraćao u svoj grad cestom koja vodi u Santa María del Rosario, trgovac, 303

Porijeklo.indd 303

9/24/2021 10:53:19 AM

señor Gabriel Maluf je automobilom kojim je putovao sletio s ceste, što je dovelo do ozljeda uslijed kojih je preminuo nekoliko minuta kasnije. Automobilom je upravljao odvjetnik José Casto koji je također preminuo gotovo trenutačno od posljedica nesreće.

Dok, riječ po riječ, rukom prepisujem tekst depeše istodobno se pitajući je li se nesretni José doista prezivao Casto, a ne Cuaeto ili Cueto te je li bio odvjetnik ili vozač, šefica odjela za periodiku dolazi me izvijestiti kako je pronašla još jedan dnevni list iz 1918., ovoga puta havanski, te kako je riječ o Diariu de la Marina; iznimno mi je zatim dopustila da ga pregledam u izvornom, papirnatom obliku.

Te novine su sigurno bile važne, budući da su na dan izlazila dva njihova izdanja, jedno ujutro, drugo poslijepodne. A baš u ovom večernjem, edición de la tarde, na dan 20. lipnja 1918., na naslovnoj stranici sam mogao pročitati naslov istovjetan onome iz dnevnih novina iz Santiaga – „dvojica mrtvih nakon automobilske nesreće”, a ispod naslova sažetak: Trgovac Gabriel Maluf i njegov vozač automobilom su se survali s mosta San Francisco de Paula, s visine od dvadeset metara.

Slijedi zatim tekst: U trenutku zaključivanja redakcije ovog izdanja, izvijestili su nas da se u neposrednoj blizini glavnoga grada dogodila teška automobilska nesreća samo kilometar od sela San Francisco de Paula. Trgovac, señor Gab­riel Maluf, vlasnik trgovina La Verdad, smještenih na uglu Montea i Cardenasa, za upravljačem je svog automobi304

Porijeklo.indd 304

9/24/2021 10:53:19 AM

la vozio cestom koja od Güinesa vodi prema Havani te se survao s mosta u blizini San Francisca i pao u rijeku, dvadeset metara niže.

Automobil je posve uništen. Tijela señora Malufa i njegova vozača izvučena su iz posve uništene olupine automobila. Seoske vlasti su im priskočile u pomoć, a na lice mjesta je došao i sudac kako bi izdao nalog za transport tijela.

Više detalja ćemo dati u sljedećem izdanju.

U žurbi da pročitam nastavak, previše energično okrećem stranicu; čuje se zvuk paranja koji odjekuje knjižnicom; ništa ozbiljno – rub stranice se razderao u dužini ne većoj od centimetra – no šefica odjela za periodiku već stoji iznad mene i objašnjava mi kako je očigledno odveć riskantno posjetiteljima dopustiti da rukuju tako krhkim dokumentima; budući da osjećam zbunjenost i krivnju, loše se branim pa mi ona oduzima zbirku. Ta nezgoda je tako trivijalna, da me gotovo sramota iznositi je pismeno, no svejedno me vraća u dječačko doba. Nakon trećine stoljeća što sam je proživio kao odrastao muškarac, nekoliko stotina sjedina i evo kako sam ponovno kažnjen kao školarac! Bijesan sam, no osjećam i želju da se nasmijem. Naposljetku ustajem srdita lica i udaljavam se dostojanstvenim korakom.

Vratit ću se. Jedno vrijeme neću dolaziti, tijekom vikenda, a onda ću se vratiti i ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Nije mi u interesu praviti skandal, samome bih sebi zamjerio da postupim tako. Naposljetku, u knjižnici Martí su mi zapravo izašli ususret; u pariškim knjižnicama u kojima inače imam običaj raditi nikad mi ne bi dopustili da osobno zavirim u neku zaštićenu zbirku pa bih u ovakvoj situaciji sigurno dobio niječan odgovor; osim toga, kao prvo, netko 305

Porijeklo.indd 305

9/24/2021 10:53:19 AM

kao što sam ja, običan putnik, prolaznik nikad ne bi mogao ni voditi istraživanje u nekoj knjižnici, nego bi prvo morao uputiti zamolbu, čekati nekoliko dana odgovor bez sigurnosti da će taj odgovor biti pozitivan. Ovdje su mi učinili ustupak, bilo bi pogrešno da reagiram arogantno. Pametnije mi je da pustim da oluja mine.

Ionako sam upio sakupiti nekoliko dragocjenih informacija. Ne samo da sam doznao točan datum, okolnosti i mjesto nesreće koja je stajala života djedova brata, nego sam po prvi put došao do točne adrese njegovih trgovina – „ugao Montea i Cardenasa”.

Petak navečer Nakon objeda, ne čekajući da vani osvježi, pozivam ilegalni taksi da me odveze na onu adresu. Putem bacam pogled na plan grada i vidim da ulica Cardenas od Montea vodi do željezničke stanice koju Gebrayel spominje u svojim pismima.

Savršeno, sve se poklapa. Izgaram, kako bih rekao u vrijeme dok sam bio dječak…

Iskreno govoreći, još ne izgaram. Čim sam se našao na licu mjesta, vraća se moja zbunjenost, topografija se ispremještala, orijentiri su nepouzdani.

U teoriji su samo dvije zgrade na uglu nekoć mogle biti zdanje što ga je vlada dala izgraditi za junaka Máxima Gómeza, zdanje što ga je brat mojega djeda kupio kako bi u njega smjestio trgovine La Verdad. Prebacujući se s jednog nogostupa na drugi, pogledom prelazim preko prve pa preko druge zgrade pa ponovno preko prve, a zatim ponovno i druge.

Ne, nijedna od njih na mene ne ostavlja dojam, nijedna ne izgleda kao da je nekoć bila palača; jedna nalikuje na staru 306

Porijeklo.indd 306

9/24/2021 10:53:19 AM

tvornicu koja je preuređena kako bi dobila drugu namjenu, dok druga izgleda kao zgrada sa stanovima za iznajmljivanje. Uzimam bilješke, raširenih prstiju odmjeravam visine stropova, naslanjam se na stup; grozničav, razočaran, obuzet svojim mislima, ne zamjećujem kako se malo-pomalo i u sve većem broju ljudi okupljaju oko mene ili me promatraju s prozora, zainteresirano me i pomalo podozrivo motre.

Vreve koju sam izazvao postajem svjestan tek u trenutku kad me žena, mulatkinja od nekih četrdesetak godina, počinje dozivati sa svojega balkona ruku skupljenih oko usta kako bi si pojačala glas. Zaintrigiran je promatram; ona me kretnjom poziva neka priđem te se osjećam dužnim to i učiniti. Zaustavivši se točno ispod nje, dlanove također postavivši oko usta, počinjem joj objašnjavati razlog moje šetnje između dva nogostupa.

Bio sam uvjeren da me neće razumjeti, no htio sam barem pokazati dobru volju zauzimanjem eksplikativnog stava.

Nakon toga sam kanio pozdraviti je mahanjem i polako se udaljiti. No, ispostavlja se da je gospođa uporna, a kako iz moje gestikulacije nužno ništa nije shvatila, ona radi nešto što nitko ni u jednoj zemlji osim ove ne bi nikad učinio: iz džepa vadi svežanj ključeva i dobacuje mi ga bez riječi. Hvatam ključeve u letu te je gledam zaintrigiran i zabavljen. Prstom mi pokazuje ulaz u svoju zgradu i odmah ulazi u stan kao da želi biti spremna otvoriti mi svoja ulazna vrata. Jesam li imao drugog izbora? Odmah sam krenuo onamo.

Iza metalnih vrata je mračno i strmo stubište na kojem čovjek odmah zaboravlja da vani uopće postoji sunce. Umjesto da rukom pipajući potražim prekidač za svjetlo koji vjerojatno ni ne postoji, grčevito se za rukohvat hvatam kao za uže za penjanje. Istodobno samome sebi kažem, možda po stoti put otkako sam došao u Havanu, kako je ovo vjerojatno 307

Porijeklo.indd 307

9/24/2021 10:53:19 AM

najljepši od svih gradova koje sam ikad posjetio, ali i najružniji; na svakom koraku sam u iskušenju da zastanem ispred neke veličanstvene građevine kako bih se improvizirano pretvorio u arhitekta ili dekoratera, sve kako bih zamislio kako bi njezino pročelje izgledalo kad bi se na njemu zaliječile „rane revolucionarnog vremena”… Ovdje se jedna palača razbija na četrnaest ćumeza, pa se čovjek neprestano suočava s perverznim dilemama savjesti: je li baš nužno da plemeniti princip jednakosti oko sebe tako širi prljavštinu i ružnoću?

Stigavši do odmorišta drugog kata s takvim pitanjima u glavi, gotovo me je stid pogledati lice te čestite gospođe koja me je pozvala pod svoj krov. U stanu sa samo jednom prostorijom u kojoj treperi ekran prastara televizora, dvojica adolescenata zavaljenih na podu mi, ugledavši moje lice stranca, bez razmišljanja nude krijumčarene cigare; čine to nevoljko, ni ne ustajući s poda, kao da je to posve uobičajen odnos mog i njihova svijeta. Uzvraćam im pristojnim osmijehom, no majka kori svoje sinove koji poglede ponovno prebacuju na ekran koji ih fascinira.

Pokušavam tad svojoj domaćici objasniti zašto sam se zatekao na ulici ispred njezine zgrade spominjući nužno po ne znam koji put svog abueloa, što kod nje i njezinih sinova izaziva zabrinutu drhtavicu; točno je da bih u zemlji u kojoj su tolike kuće bile konfiscirane i zatim dodijeljene trenutnim stanarima lako mogao biti identificiran kao bivši vlasnik koji je došao pronaći svoje i nakon nekog vremena se ponovno pojaviti u pratnji sudskog službenika kako bi naposljetku to svoje dobio natrag.

Upinjem se zato u svoju priču unijeti sve potrebne detalje kako bih ih umirio: na Kubi nije živio moj djed, nego samo njegov brat; i nije živio u ovoj zgradi, nego u onoj preko puta; osim toga, on je umro 1918. Dva, tri, četiri puta ponavljam 308

Porijeklo.indd 308

9/24/2021 10:53:19 AM

datum kako bi shvatili da sam samo uvrnuti nostalgičar, a ne emigrant željan osvete. Nakon što joj se osmijeh vratio na lice, gospođa me poziva da s njom pođem do njezina susjeda Federica koji živi na drugom kraju hodnika. I ondje ponovno objašnjenja, zabrinutost, iznošenje detalja – „el hermano de su abuelo?” – datumi i tako dalje. Čovjek razmišlja, češe se po tjemenu, naposljetku izgovara presudu: „Samo bi Dolorès to mogla znati.” Njegova susjeda to potvrđuje. Samo Dolorès dovoljno dugo živi u ovoj zgradi. Ona živi u prizemlju, pa ako je želim posjetiti…

Gospođa u prizemlju je na mene ostavila dojam španjolske aristokratkinje čiji su preci ovamo došli karavelama Kristofora Kolumba, a zatim se vratili natrag i zaboravili je povesti sa sobom. Stan joj je bio mračan kao špilja, no njezina je sijeda kosa zračila svojevrsnom noćnom bistrinom. Stan joj je gledao izravno na nogostup; možda je to nekoć bila trgovina ili stan u kojemu je živio kućepazitelj. U ovoj četvrti živi već desetljećima, a dugo je radila u zgradi preko puta, i to baš kao šefica odjela trgovine. Nikad, međutim, nije čula za trgovine La Verdad, ni za kuću koja je nekoć izgrađena za Máxima Gómeza. „Kao što vidite i sami, nijedna od ovih zgrada nije mogla biti projektirana kao rezidencija jednog nacionalnog junaka.” Nije se trudila obeshrabriti me, nego je govorila istinu, onako kako sam je i sam osjećao. Čak je ponavljala da joj je žao, a tako je i izgledala; u njezinim se očima nakon prvih riječi što smo ih razmijenili upalio plamen zdrave znatiželje.

Postavljala je pitanja o trgovinama, Gebrayelu, o načinu kako je umro, a zatim je dala nekoliko razboritih hipoteza i nekoliko sugestija. „Trebate se posavjetovati s gradskim povjesničarem; ako hoćete, možete jednoga dana doći po mene, pa ću vas odvesti k njemu.” Ono el historiador de la ciudad je 309

Porijeklo.indd 309

9/24/2021 10:53:19 AM

izgovorila s tako beskrajnim ponosom, da sam joj obećao – a obećao sam i samome sebi – da ću joj se javiti početkom tjedna, jer u petak navečer je kasno za poduzimanje bilo kakvih koraka u bilo kojoj administraciji.

I ponovno sam ostao gladan podataka po pitanju famozne kuće Gómez. I dalje ne znam gdje se ta kuća nalazi, ni postoji li još uopće. Koliko god adresa i dalje bila precizna, i dalje je sve neodređeno.

Dan mi je bio popraćen neuspjesima, no nije me ostavio ogorčenog. Premda ne znam mnogo više nego jučer, iskusio sam tisuću osjeta koji nisu ništa manje stvarni usprkos činjenici da su nedokučivi i konfuzni. Ova zemlja me pripitomljuje onako kako je nekoć zaposjela Gebrayela. Ljudi mi bacaju ključeve s balkona, konfisciraju mi knjige, na ulici mi se obraćaju s „ti”, smiješe mi se, laskaju mi, pomažu, kažnjavaju me. Do temelja je potresena moja duša istočnjačkog muškarca i duša odrasle europeizirane osobe. Moj djed to nije mogao podnijeti, ne krivim ga. Samo mi je pomalo žao zbog njega, zbog nas što je odlučio ne zadržati se na ovom otoku.

Znam, apsurdno je razmišljati na takav način; da se Botros odlučio za Kubu, imao bi posve drugi život, drugu djecu, druge unuke, a ja ne bih došao na svijet ni na Karibima, ni na Levantu, ni bilo gdje drugdje. Rođen sam iz niza sukcesivnih susreta, pa da do jednog od njih nije došlo, ne bih ni bio rođen niti bih ikome nedostajao… Pokušavam samo reći da ovaj otok u meni budi duboku nježnost; u nekom drugom životu bih ga rado učinio svojim i bilo bi mi zadovoljstvo voljeti ga.

310

Porijeklo.indd 310

9/24/2021 10:53:19 AM

46.

Subota I premda je istina da jučer nisam došao ni do kakva značajna otkrića, ukazala mi se prilika da zahvaljujući dnevnim novinama koje sam konzultirao u Nacionalnoj knjižnici doznam gdje se točno nalazi mjesto prometne nesreće koja je Gebrayela i mladića koji je bio s njim stajala života. Danas sam otišao na hodočašće do staroga mosta kod San Francisca de Paule.

Taj gradić smješten jugoistočno od Havane u novijim turističkim vodičima spominje se isključivo zbog Hemingwayeva muzeja koji se u njemu nalazi. Premda se nalazi u bliskom susjedstvu glavnoga grada, gradić još nije njegovim sastavnim dijelom, zgrade koje se množe još nisu povezale dvije aglomeracije, tako da ondje čovjek ima dojam da zapravo nije u urbanoj zoni. Osobito kad se prođe nekoliko novijih zdanja u središtu grada i zaputi cestom koja vodi do Güinesa i još dalje, prema Matanzasu. „Kilometar od sela”, kako je naveo Diario de la Marina 20. lipnja 1918., nalazio se – i još se nalazi – most.

Taksi se parkira nekoliko koraka od njega, u sjeni, a ja pješice prilazim mjestu koje bi trebalo biti mjesto nesreće.

311

Porijeklo.indd 311

9/24/2021 10:53:19 AM

Cesta koja vodi do Havane na tom se mjestu naprasno sužava; ako je vozio prebrzo, Gebrayel je to prekasno shvatio; pokušavajući prikočiti, proklizao je na blatnjavoj cesti i pao u provaliju koja nije „dvadeset metara niže”, kako je pisalo u dnevnim novinama, nego najviše šest ili sedam – no to je dovoljno da u njoj poginu putnici u vozilu koje se kretalo punom brzinom.

Kad bih mogao na trenutak zaboraviti dramu koja se ovdje dogodila, ovo mjesto bi mi nalikovalo na komadić tropskoga raja: ovaj bistri potok glaziran bijelim oblutcima; palme banana; ta palmina stabla koja kao da su sišla s raz­ glednice; ovaj yagruma do vrha obrastao biljkom penjačicom divovskih listova; a zatim i taj tepih od divljih trava. No, na dan Gebrayelove pogibije, sve je sigurno bilo prekriveno blatom, prolivenim automobilskim gorivom i krvlju.

Dok uz rub provalije amo-tamo koračam u pratnji vozača taksija, prilazi nam stariji muškarac koji nas pita je li se dogodila neka nesreća. Na glavi mu je narančasta kaciga kakve nose radnici na gradilištima, no on je nosi samo kako bi se zaštitio od sunca, pa stječem dojam da je riječ o inženjeru u mirovini. „Vrtlario sam,” govori on, „kad sam vas ugledao ovdje dolje pa sam se uplašio da se opet dogodila nesreća.

Znate, ovdje se često događaju nesreće! Cesta se naprasno sužava pa se ljudi koji prebrzo voze ne uspijevaju zaustaviti…”

Njegova objašnjenja bila su popraćena žustrim gestikuliranjem. Slušao sam ga pristojno kimajući, ne znajući bih li plakao ili se smijao zbog tog zakašnjela svjedočanstva. Pred sudskom porotom bi ovakvo svjedočenje otklonilo svaku sumnju kako je to možda bio atentat. Gajio sam sumnje prije dolaska ovamo; sad kad sam ovdje, nemam više nikakvih sumnji. Tog prokletog dana mjeseca lipnja 1918., brat moje312

Porijeklo.indd 312

9/24/2021 10:53:19 AM

ga djeda nije imao drugih neprijatelja osim samoga sebe, nije imao drugih ubojica osim vlastite, gnjevne želje za životom i želje da čim prije dođe do cilja. Suučesnik su mu pritom bile potopne kiše.

Moguće je da griješim, no duboko u sebi sam uvjeren da je tomu bilo baš tako.

Otkako sam se smjestio kod nje, Betty me već više puta ispitivala o mojim razlozima dolaska u Havanu, o mjestima koja pohodim; dobronamjerno sam joj pričao o svemu. Nemajući što skrivati, a i budući da sam bio uvjeren da je njezin susjed ilegalni taksist ionako izvještava o svim destinacijama koje posjećujem, prešlo mi je u naviku da joj svake večeri uz čašu ruma, ili ujutro uz šalicu kave prepričavam svoj prethodni dan – na Kubi te godine nije bilo ni traga čaju, a ja se nisam ni trudio doznati zašto.

I tako je večeras po mom povratku moja gazdarica iz svojih starih ormara izvadila dokument za koji je smatrala da bi mi mogao biti koristan u istraživanjima: izuzetno star plan grada Havane koji je izrađen još u doba španjolske uprave, do kojega je došao njezin djed dok je još bio časnik u vojsci; budući da se njime rijetko koristilo, bio je u dobrom stanju, jedino je bio sklon trgati se prilikom rasklapanja. Svejedno, bio je savršeno čitak. Raširen preko stola u blagovaonici, obasjan oštrim svjetlo lustera, plan je, kako se pokazalo, pravi vrutak informacija.

Pogledom prvo tražim velike gradske žile kucavice; zanimljivo je da su gotovo svejednako prikazane kao i na suvremenim planovima grada – promijenili su se, barem prividno, samo njihovi nazivi. Pa tako avenija koja danas nosi ime Máxima Gómeza koncem kolonijalne ere nosila je ime nekog „Princa Alphonsea”; no, čini se kako su je već tad lju313

Porijeklo.indd 313

9/24/2021 10:53:19 AM

di uporno zvali „Monte”, budući da je baš to ime navedeno među zagradama. U neposrednoj blizini je park „Isabel la Católica”, baš kao i „la Calle de la Reina” koja jednim svojim dijelom sad nosi Bolívarovo ime. Kad je, pak, riječ o „Calle del Egido”, ona se, na moje ogromno iznenađenje, nije promijenila ni za milimetar! Postavljam stari i suvremeni plan jedan do drugog, ulica uvijek počinje na istom mjestu; mogu čak usporediti kućne brojeve: ondje gdje na suvremenom planu čitam „517” – stari samostan Uršulinki – na starom je planu iz španjolskoga doba kućni broj „17”. Ovoga puta doista osjećam potrebu povikati: Eureka!

Jedva čekam da svane kako bih provjerio na licu mjesta.

Vratio sam se u svoju sobu na počinak. No, previše sam nestrpljiv i ne mogu zaspati. Nalio sam si još čašu ruma i s bilježnicom izašao na verandu.

Cijela četvrt možda spava, no zvukovi ne spavaju. Psi i dalje laju, oni iz susjedstva, ali i oni čiji glasovi dopiru iz dubine noći. Povremeno ona goropadnica iz susjedstva po običaju viče: „Lázaro!”

Smiješim se i sklapam oči. Mlačni povjetarac miluje mi vlažne kapke. Iznenada imam osjećaj da sam rođen u ovom gradu. Da, i u ovom gradu.

314

Porijeklo.indd 314

9/24/2021 10:53:19 AM

47.

Nedjelja Rano jutros, kad su članovi sedam ili osam obitelji koje u ulici Egido žive na kućnom broju 505 počeli otvarati kapke svojih prozora kako bi u stanove propustili prve zrake svjetla, mogli su vidjeti korpulentnog stranca duge, sijede kose koji je stajao licem okrenut prema njima, leđima naslonjen na čudnu stijenu koja se, sam Bog zna zašto, nalazila postavljena između u lepezu raspoređenih palmi na trgu trokutasta oblika. Taj stranac je u rukama imao spiralno uvezanu bilježnicu boje zemlje i pismo koje je u istoj toj kući bilo napisano 1912.

Dok još nisam bio vidio zgradu, nisam bio ni u što siguran, imao sam samo hipoteze, pretpostavke i očekivanja. Sad sam siguran, imam izvjesnost pred vlastitim očima: pročelje ispred mene je identično pročelju s Gebrayelovih kuverti i zaglavlja pisama trgovina La Verdad. Da, potpuno je istovjetno, ista kolonada s prednje strane, isti oblik krova, iste bordure…

Jedina razlika je u tome što su se trgovine brata mojega djeda nalazile u dvije susjedne zgrade, 5 i 7; danas je preostala samo prva, lijeva zgrada koja sad nosi kućni broj 505; druga zgrada je srušena, umjesto nje je sad prazan prostor.

315

Porijeklo.indd 315

9/24/2021 10:53:19 AM

Ponovno promatram crtež, pa zgradu, pa opet crtež, odmjeravam prstima, uspoređujem… Brat mojega djeda je preko cijeloga pročelja dao napisati: LA VERDAD DE G. M. MALUF. Na zgradi koja još stoji nekoć se moglo pročitati LA VERDAD i D od DE, budući da je E objahalo dvije zgrade u nizu. Prilazim bliže. Je li riječ o iluziji, halucinaciji ili prividu? Ondje je još vidljiva i to na pravome mjestu donja polovica A od VERDADA, kao i dio završnog D. Toliko godina kasnije? Moj razum me ušutkava; draže mu je vjerovati kako su to tragovi vapna ispranog kišom ili ostaci manje stare boje. Kasnije ću fotografije pomno pregledati s pomoću povećala, mikroskopa… Ne, zapravo, zašto bih? Već imam kućne brojeve i crteže, zašto bih se uza sve to oslanjao na halucinacije? Zašto bih neočekivanu sreću trampio za vulgarno čudo?

Prilazim ulazu koji je danas ulaz u prljavu nastambu u koju vode zapravo antikna vrata trgovine. Stanovnici me znatiželjno promatraju, na svom im nespretnom kastiljanskom objašnjavam ono što svima od dolaska na Kubu neprestano objašnjavam. Ne smiješe mi se, šute, samo umorno i rezignirano kimaju. Unutra je sve crno od bijede i čađi. Uz ljestve se penjem na kat i pogledom tražim tavan na kojemu je moj djed spavao tijekom svog boravka u ovom gradu, što ga je nesumnjivo demoraliziralo i nagnalo na odlazak.

Poput njega, osjećam se nelagodno na ovome mjestu.

Svejedno sam se prisilio da se ondje zadržim minutu-dvije nepomičan u vlažnome mraku, kao da sam u dušu htio udahnuti barem djelić duše „naše” stare kuće. No, jedva sam čekao da izađem. Otišao sam ponovno sjesti na stijenu, preko puta kuće, kako bih je zagrlio izdaleka, kako bih zamislio prošla vremena i zapisao zabilješke.

316

Porijeklo.indd 316

9/24/2021 10:53:19 AM

Preplavio me osjećaj beskorisnosti i zaborava. Što sam zapravo došao tražiti u ovom gradu? Trag mojih? Pred očima mi se uzdižu njihovi napuknuti mitovi, a njihov pepeo počiva na groblju.

317

Porijeklo.indd 317

9/24/2021 10:53:19 AM

Porijeklo.indd 318

9/24/2021 10:53:19 AM

48.

Ponedjeljak Jutros se vraćam u Knjižnicu José Martí. Vrata koja su mi se bila zatvorila ponovno su se otvorila, a nakon njih i neka druga za koja nisam ni slutio da će se otvoriti. Vesela božanstva ovog otoka bdjela su nad mojim putom, osim ako to možda nisu bile sjene naših pokojnih iseljenika.

Dolazim, dakle, sjedam za prazan stol, tražim da mi donesu zbirku Diario de la Marina u papirnatome obliku, kao da se nezgoda u petak nije ni dogodila. Šefica odjela za periodiku osobno mi donosi svezak i odlaže ga na stol za čitanje, suučesnički mi pritom namiguje kako bi mi pokazala kako to ne čini protiv svoje volje. Bez razmišljanja joj ljubim obraz; ona se zbog toga trza, no osmijeh još postaje još širi. Iza sebe čujem njezine kolege koji guguću. Bože, kako volim ovu zemlju! I koliko žalim što se moji jednoga dana nisu ovamo vratili! No, možda bi svejedno napustili otok nekoliko desetljeća kasnije iz sasvim drugih razloga. Putovi kubanske povijesti nisu bili ništa manje skliski od ceste kod San Francisca de Paule…

Uzalud u izdanju tiskanom 21. lipnja 1918. tražim dodatne detalje o nesreći. No, na četvrtoj stranici nailazim na obavi319

Porijeklo.indd 319

9/24/2021 10:53:19 AM

jest uokvirenu crnim okvirom, iznad nje je križ i slova „E. P. D.” koja predstavljaju skraćenicu od en paz descanse, „počivao u miru”. Slijedi zatim obavijest o smrti: El Señor Gabriel M. Maluf Ha fallecido Njegov pogreb predviđen je za danas, petak, u četiri sata poslijepodne. Njegova udovica i svi njegovi bližnji mole njegove prijatelje da dođu prisustvovati odvoženju njegova tijela iz obiteljskog doma na adresi Ulica Patrocinio 53, Loma del Mazo do nekropole Colón.

Nižu se zatim imena Alicije i njihove djece, Alfreda i nekog Salomóna B. Malufa, imena tucet bliskih prijatelja među kojima je, što zapravo ne iznenađuje, i sveprisutni Fernando Figueredo Socarrás. Primjećujem kako su imena intimnih prijatelja koji se pridružuju žalovanju najrazličitijih porijekla: José Cidre Fernández, Charles Berkowitz, Elias Felaifel, José Solaun, Milad Cremati, Pablo Yodú, Bernardo Argüelles, Alejandro E. Riveiro, Aurelio Miranda, Morris Heymann, kao i Carlos Martí – renomirani novinar i pisac katalonskog porijekla kao i José Martí, no nije s njim u krvnom srodstvu…

Brižljivo zapisujem sva imena, no ne obraćam na njih preveliku pažnju. Ono što me u ovom tekstu prvenstveno zanima jest Gebrayelova adresa koju velikim slovima zapisujem na posebnom listu papira: „… Calle de Patrocinio num.

53, Loma del Mazo…”

Obećavam si da ću pronaći tu lokaciju i otići onamo. No, prije toga, kako bih umirio savjest, nastavljam s čitanjem 320

Porijeklo.indd 320

9/24/2021 10:53:19 AM

Diaria de la Marina gdje nekoliko stranica dalje pronalazim osmrtnicu koju potpisuju zaposlenici trgovina La Verdad, a zatim i osmrtnicu koju potpisuju članovi udruge „Sirijski napredak”.

U sljedećem broju, onom od 22. lipnja, dugo je izviješće s pogreba, nesumnjivo najznakovitiji pokazatelj važnosti položaja što ga je Gebrayel zauzimao u kubanskome društvu svog vremena.

El sepelio del Señor Maluf Ganutljiva manifestacija tuge, lijep iskaz sućuti, takav je bio obred pogreba veoma poznatog i s pravom izuzetno poštovanog trgovca ovoga grada, gospodina Gabriela Malufa koji je iskusio strašnu smrt uslijed automobilske nesreće o kojoj smo izvijestili u našem izdanju objavljenom u četvrtak poslijepodne.

Prekrasna rezidencija supružnika Maluf smještena na ulici Patrocinio broj 53 bila je pretvorena u mrtvačnicu. Tuga bližnjih bila je ganutljiva. U istoj odaji pretvorenoj u mrtvačnicu počivala su tijela gospodina Malufa i njegova vozača, gospodina Cuetoa, Na lijesu ovog drugog imali smo priliku vidjeti vijenac sa sljedećim natpisom: „Joséu Cuetou od obitelji Maluf ”, a kako nesretni španjolski vozač u ovoj Republici nije imao obitelji, ova gesta zaslužuje da je spomenemo.

Luksuzni lijes ovog nesretnog trgovca bio je doslovno prekriven lijepim vijencima i velikim brojem križeva izrađenih od svježeg cvijeća koje su poslala brojna važna društva i obitelji našega grada.

U točno četiri sata poslijepodne, povorka je napustila Víboru. U njoj se okupio ogroman broj ljudi. Stotine 321

Porijeklo.indd 321

9/24/2021 10:53:20 AM

vozila i automobila slijedili su stroga i luksuzna mrtvačka kola. A na ulazu u groblje Colón stotine se ljudi pridružilo povorci.

Tijekom samog pogrebnog obreda među prisutnima su u prvim redovima bili: pokojnikov šogor, gospodin Alfredo K. Maluf; pukovnik Fernando Figueredo Socarrás, glavni rizničar Republike; gospodin José Solaun, gospodin Aurelio Miranda, gospodin Charles Berkowitz, liječnici Bernardo Moas i Felix Pages, naš kolega Carlos Martí, kao i gospoda Elias Felaifel, Milad Cremati, Pablo Foch, Bernardo Argüelles, Alejandro E. Riveiro i Morris Heymann. Bile su tu i delegacije iz udruge zaposlenika u trgovini čiji je pokojnik bio počasni član, kao i udruge „El Progreso Sirio” kojoj je bio predsjednik te predstavnici francuske, sjevernoameričke, španjolske i sirijske zajednice, baš kao i predstavnici važnih društava sa sjedištem u glavnom gradu.

Njegovo tijelo je položeno u jednu od biskupijskih grobnica nakon ganutljivih rečenica izgovorenih na španjolskom, engleskom, francuskom i arapskom. Te rečenice izgovorili su pokojnikovi prijatelji koji su hvalili njegove vrline, njegov karakter, njegovu okretnost, energiju, entuzijazam i odlučan duh koji se očitovao u svakoj njegovoj inicijativi, u svim njegovim svakodnevnim obavezama, kao i u svim njegovim zanosima.

Među bližnjima koji su održali oproštajni govor bio je i gospodin Martí.

Pokojnik je pripadao cijenjenoj sirijskoj obitelji. Na Mont-Libanu živi jedan od njegove braće koji je visoki crkveni dostojanstvenik.

Neka u miru počiva on koji je bio dobar suprug, dobar otac i društvu koristan čovjek.

322

Porijeklo.indd 322

9/24/2021 10:53:20 AM

Neutješnoj udovici, poštovanoj i obrazovanoj gospođi Aliciji Maluf, kao i gospodinu Alfredu Malufu upućujemo izraze najiskrenije sućuti.

Trebalo je rukom strpljivo prepisati cijeli taj opsežan članak, jer nije dolazilo u obzir da se taj glomazan i krhak svezak položi na fotokopirni stroj! Nisam zatim više imao strpljenja pretraživati stare novine iz tog vremena, jer žurilo mi se pohitati na adresu gdje se, kako je bilo navedeno u članku, nalazila „prekrasna rezidencija supružnika Maluf ”.

Na planu grada Havane sam, dakle, potražio četvrt „Mazo del Loma” koja se spominjala u članku. Uzalud. Pitao sam zato šeficu odjela za periodiku. Ona za taj naziv nije nikad čula. Taj naziv, očigledno, više nije bio u uporabi. Savjetovala me da odem do Mapotece, odjela na kojemu se čuvaju stare karte. Mogao sam se strpjeti i do trenutka kad se budem vratio svojoj stanodavki kako bih pogledao njezin stari plan grada, no budući da sam već bio na licu mjesta…

Potraga je bila kratka i plodonosna: na jednom od planova grada s početka dvadesetog stoljeća taj je naziv bio ispisan velikim slovima; sigurno je tad to bila moderna stambena četvrt havanskih bogataša, smještena na uzvisini; no, apelaciji Mazo del Loma „Batov brežuljak” već je konkurirao jedan drugi naziv koji se i zadržao; Diario de la Marina već spominje taj naziv, budući da kaže kako je pogrebna povorka krenula iz „Víbora”; prepisujući članak sam, dakako, pročitao taj pojam, no u žurbi nisam povezao činjenice.

Kubanci očigledno nemaju nikakva poštovanja prema imenima koja im nameću. Nije zato nimalo čudno što današnji Veliki Gazda svoje ime nije htio nadjenuti nijednoj ulici, nijednom trgu ili zgradi. Iz mudrog opreza nije htio nijednu 323

Porijeklo.indd 323

9/24/2021 10:53:20 AM

svoju monumentalnu skulpturu, pa čak ni poštansku marku sebi u čast. Jednoga dana koji je nužno blizu kad se njegovi nasljednici budu pobunili protiv svakog spomena na njega, neće pronaći nijednu bradatu brončanu skulpturu za oboriti, a neće imati ni bog zna što za preimenovati. „Batov brežuljak” je, dakle, zaboravljen; preostala je „Víbora”, „Zmija ljutica” – samo je pod tim nazivom danas poznata ta četvrt na jugoistočnom dijelu glavnoga grada, nedaleko od ceste koja vodi do San Francisca de Paule; ako se orijentiramo prema približnom vremenu zaključenja drugog izdanja Diaria de la Marine, možemo posve razumno pretpostaviti da je Gebrayel žurio vratiti se kući na objed u trenutku kad je izgubio nadzor nad svojim vozilom.

Po izlasku iz knjižnice, dozivam taksi – prastari crveni Dodge bijela krova, jedan od onih kakvi postoje još samo u muzejima i Havani; vozaču sam dao adresu te utonuo u ponore kontemplacije. Oko mene je samo vreva i kratkotrajne slike. Imam čudan osjećaj da sam uskočio u automobil kako bih se, vozeći unatrag, vratio na početak dvadesetog stoljeća pa sam se bojao trenutka kad ću se probuditi u svom krevetu i zapitati se što znači taj san. No, kad sam otvorio oči, ispred sebe sam ugledao ploču s nazivom ulice Patrocinio. „Koji broj ste rekli?” „Pedeset tri.”

Taksi je morao još voziti, jer ulica je bila pravocrtna i beskrajna. U jednom trenutku se, međutim, učinilo kako ulica završava, a bili smo tad kod kućnog broja tristo i nešto; jedna zgrada doslovno je prepriječila put. No, bila je to lažna uzbuna, bilo je dovoljno zaobići je s lijeve strane pa nastaviti u istom smjeru, budući da se ulica Patrocinio nastavljala baš kao i opadajući niz kućnih brojeva.

324

Porijeklo.indd 324

9/24/2021 10:53:20 AM

Ulica se zatim počela uspinjati uzbrdo; kako s lijeva, tako i s desna, umjesto nogostupa bila su strma stubišta; taksiju je počelo ponestajati odvažnosti i daha; vozaču je bilo draže ići okolnim putem i uhvatiti zamah iz doline. Kad je uhvatio zamah i u posljednjem trzaju dosegnuo vrh brijega, bio sam u iskušenju da zapljeskam onako kako to putnici obično čine na mediteranskim letovima u trenutku prizemljenja zrakoplova.

Brojevi su se i dalje smanjivali, 71, 65, a s naše lijeve strane je bio broj 68. Ulica se i dalje uspinjala, premda je nagib bio blaži. Na pamet mi je tad pao izraz prilično rasprostranjen u Libanonu; kako bi se reklo da je netko uspio u životu, uzvikivalo bi se: „Kuća mu je na samom vrhu sela!” Nije zato uopće čudno da je sin Planine svoj društveni uspjeh htio obilježiti tako što se nastanio na sljemenu.

Pedeset tri. Gospodine! „Naša kuća,” šapućem, premda ta kuća ni po čemu nije moja; u najboljem je slučaju u vlasništvu tuceta rođaka koje nikad nisam upoznao. Svejedno ponovno šapućem: „Naša kuća”, i oči mi se glupo, banalno pune suzama.

Nježno je zatim promatram i zaključujem kako, za razliku od većine havanskih kuća, uopće nije oronula. Čini se čak kako joj je pročelje tijekom ove godine svježe obojano. Samo je vanjski zidić na koji je postavljena ograda od kovana željeza, a koji se proteže uza samu ulicu, blago obilježen novijom vlagom, no sama ograda je cijela, ne nedostaje joj nijedno koplje, a na njoj gotovo da nema tragova hrđe. „Naša kuća u Havani” je čvrsta građanska građevina s kolonadama nalik na one koje sam u velikom broju pronašao u stambenim četvrtima glavnoga grada, bijele je i bež boje, više je elegantna, manje razmetljiva, kao da je brat mojega djeda koji se naglo obogatio znao izbjeći opasnosti preveli325

Porijeklo.indd 325

9/24/2021 10:53:20 AM

kog razmetanja. Za mene je to ugodno iznenađenje i utjeha.

S obzirom na levantinsku razmetljivost zaglavlja njegovih pisama, očekivao sam nešto sasvim drugo. Ta suzdržanost bi se posve izvjesno mogla objasniti moderiranim utjecajem njegove prezbiterijanske supruge koju je njezin odgoj učinio nesklonom razmetanju – a kako sam tijekom više od trideset godina „prakticirao” svoju baku, Aliceinu sestru, uopće ne sumnjam u to.

Vrata na ogradi bila su zaključana lancem. Trebam li se zadovoljiti pogledom izvana, promatranjem sa sigurne udaljenosti i otići s dvije-tri fotografije pročelja? U normalnim okolnostima ne bih ni pokušao ući na posjed; no otkako sam nogom stupio na ovaj otok, nisam nesklon ići protiv vlastite prirode. Odlučujem ući čak i ako pritom moram provaliti.

Nisam otišao tako daleko ni kroz vrijeme ni kroz prostor da bih skrušeno ostao vani! Krećem raspetljavati lanac koji je omotan oko kapije, no koji na svu sreću nije zaključan lokotom. Uspinjem se zatim stubama do velikih i visokih vrata od rezbarena drveta koja su također savršeno očuvana, možda i restaurirana, a koja su blago odškrinuta, što se s ulice nije vidjelo.

Stišćem šaku i udaram dovoljno jako i dovoljno blizu otvoru da se vrata pri svakom udarcu malo-pomalo otvaraju. Kad su se vrata dovoljno otvorila da kroz njih provučem glavu, vidim čovjeka koji sjedi za stolom krcatim papirima, olovkama i pečatima. Očigledno nije riječ o stambenoj zgradi, nego je ovdje sjedište nekakva udruženja ili državne administracije.

Vidjevši to, do kraja otvaram vrata i zadržavam dah. Što prvo vidim? Zidovi predvorja su do prosječne visine čovjeka prekriveni keramičkim pločicama s orijentalnim motivima, kao da je riječ o potpisu. Daleki potpis u obliku arabeske bra326

Porijeklo.indd 326

9/24/2021 10:53:20 AM

ta mog djeda u ovome kutku njegove američke domovine. Čak i ako sam prešao cijeli ocean kako bih vidio ovo, nisam ga prešao uzalud. Čovjek na recepciji mi se smiješi i rukuje se sa mnom – visok i mršav melez koji žvače opušak cigarete, a zove se Matteo.

Sluša sad dobro osmišljenu skraćenu verziju priče o mome kubanskome pretku, pa mi, ganut pričom, zauzvrat objašnjava kako je kuća sad kulturni centar, točnije „Centro de Superación para la Cultura de la ciudad de La Habana”, gdje je superación malo ambiciozniji koncept od „razvoja”, „promocije” ili „poticanja”; zapravo je riječ o glazbenoj školi.

Zapravo, samo nekoliko trenutaka nakon mog dolaska, čuju se note. Kroz hodnik do nas dolaze iz velike prostorije čiji su visoki strop i zidovi prekriveni keramičkim pločicama i štukaturom s motivima i natpisima koji oponašaju one u Alhambri, a među njima je i geslo Nasrida, posljednjih muslimanskih kraljeva Granade: La ghaliba illa-llah, „Samo Bog je pobjednik”. Čini se kako u toj prostoriji koja je nekoć možda bila blagovaonica nije prevladao utjecaj kćerke strogog propovjednika; ne da je ovdje sve pretjerano razmetljivo, nego recimo da bogatstvo ovdje nije ostalo stidljivo.

Bilo bi, međutim, nepravedno u tome vidjeti samo hir novog bogataša; Gebrayel preko svojih zidova ne razvija zastavu svojega bogatstva, nego zastavu kulture svojega porijekla, svojega identiteta; osjećao je potrebu da ponosno objavi vlastitu pripadnost andaluškoj civilizaciji, simbolu utjecaja njegovih predaka.

U tom intenzivnom trenutku na pamet mi pada jedna berlinska sinagoga izgrađena u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća koja je danas pretvorena u muzej, a koju sam nedavno posjetio. Budući da sam se čudio nevjerojatnoj slič327

Porijeklo.indd 327

9/24/2021 10:53:20 AM

nosti njezine arhitekture i arhitekture Alhambre, jedna od odgovornih osoba muzeja mi je objasnila kako je prihvaćanje tog stila za židovsku populaciju tog doba bilo način da obznani svoje orijentalne korijene i odlika samopouzdanja; no kako je nesumnjivo to bio i modni fenomen kojem se zajednica htjela prikloniti.

Za havanskoga brata mog djeda moglo se reći isto: potvrda identiteta, samopouzdanje i priklanjanje trenutnom dekorativnom stilu; dapače, i hotel Engleska, prestižna havanska palača izgrađena u istom razdoblju na svojim zidovima nosi iste motive – baš kao i Boabdilovo geslo. No, kada je riječ o Gebrayelu, ipak bih pridodao da kad je u pitanju Levantinac u emigraciji, onda je ovakav pristup dodatno simbol doprinosa njegovih predaka Iberijskome poluotoku.

Kao u želji da dodatno naglasi svoju dvostruku pripadnost, brat mojega djeda je, nesumnjivo od najvještijih obrtnika svog vremena, naručio dvije slike od keramičkih pločica s prikazima prizora iz Don Quijotea koje su postavljene na zid u hodniku, točno nasuprot velikoj dvorani uređenoj u maurskome stilu, čime kao da je želio stvoriti protutežu.

Nisam se htio predugo zadržavati u velikoj dvorani u maurskome stilu. Ondje su bili profesor glazbe i troje njegovih učenika koji su iz obzira prema mojemu hodočašću prekinuli sat; kako ne bih zlorabio njihovu ljubaznost, s Matteom kao vodičem sam nastavio obilazak posjeda. I dalje s opuškom između usana i dojmljivim svežnjem ključeva u ruci, činilo se kako je jednako kao i ja ganut mojim otkrićima i spreman posvetiti mi koliko god je vremena potrebno.

Ostatak kuće, premda nimalo upadljiv, nije bio ništa manje luksuzan, osobito usporedimo li ga s tadašnjim životnim uvjetima u našim selima na planini Liban, ali i životom što 328

Porijeklo.indd 328

9/24/2021 10:53:20 AM

ga je Gebrayel jamačno vodio odmah po dolasku na Kubu. „Hvala Bogu, sad imamo kuću u kojoj svi zajedno možemo živjeti kao poštovanja dostojni ljudi te ne spavati na tavanu kao nekoć…” pisao je on mome djedu kako bi ga potaknuo da mu dođe u pohode. I doista, u glavnoj kući je sedam spavaćih soba, a tu su i tri ili četiri kupaonice, ne računajući pritom prostor depandanse u kojoj su živjeli pripadnici brojne posluge, među njima i nesretni vozač.

Još nisam zaboravio vrijeme kad bi me moja baka Nazeera ili ponekad moj otac odveli do naše kuće – škole u Machrahu; nije ondje bilo ni kupaonice ni zahoda, nužda se obavljala izvan zgrade, u malenoj baraci, a ponekad i na polju, na nekom diskretnom mjestu; trebalo je tad sa sobom ponijeti plosnati kamenčić kojim bi se čovjek obrisao, a zatim ga ustajući bacio što je moguće dalje.

I kuhinja se nalazila izvan same kuće, dok je Gebrayel u ulici Patrocinio uza samu veličanstvenu blagovaonicu smjestio prostranu kuhinju s ormarima, velikim sudoperom i radnom pločom.

No, najdirljivije u „našoj” kubanskoj rezidenciji nije ono što se odvaja od naših počela, nego baš ono što se poziva na njih. U prvom redu je tu andaluška dvorana; a zatim i ogromna popločana terasa na krovu. Naziv sela iz kojeg naša obitelj vuče porijeklo, Machrah, kao što sam vjerojatno već i napomenuo, vjerojatno znači „otvoreno mjesto” i to iz jednostavnog razloga zato što s tog mjesta pogled puca na okolne visoke planine, na okolna sela, a s desne strane i na more.

More je, naravno, daleko, no čini sastavni dio našeg pejzaža, budući da se selo nalazi na nadmorskoj visini od tisuću dvjesto metara i ništa ne priječi pogled prema moru. Nesumnjivo baš zbog toga poriv za putovanjima nikada nije napustio naše misli.

329

Porijeklo.indd 329

9/24/2021 10:53:20 AM

Na vrhu brijega Zmije ljutice, stolujući na krovu svoje kuće, ruku oslonjenih na kamenu ogradu, Gebrayel je mogao iskusiti iste osjećaje. Luksuzno popločana, njegova je terasa jamačno bila njegov glavni dnevni boravak; brat mojega djeda sigurno bi ondje sjeo nakon posla u društvu obitelji i prijatelja, ondje bi provodio vrijeme do kasno u noć. Izdaleka je mogao promatrati obrise Havane, a sasvim daleko na obzoru, pogled mu je mogao dokučiti i more. Nije to više bilo ono more kojim je jednoga dana otplovio, nego more kojim je stigao na svoje odredište. Na toj je terasi sigurno uživao u svakom trenutku svojega života, u svakom trenutku trijumfa sudbine; nažalost, ti su mu trenuci bili škrto odbrojani.

Daleko si lakše uspijevam predočiti Gebrayelovo držanje, nego Aliceino, budući da su njezini osjećaji jamačno bili zatomljeniji; ona u ustima sigurno nije osjećala isti okus pobjede, nego više zazor od tolikog prebrzo stečenog bogatstva koje se odveć oholo trošilo. Njezin je suprug u svojim sačuvanim pismima uvijek spominje samo kratko, „Alice te pozdravlja”, „Alice ti zahvaljuje na daru…”, „Alice te moli da našeg prijatelja Baddoura zamoliš da joj pošalje knjigu liturgijskih napjeva u kojoj su notni zapisi.” A tu je i uvijek iznova ona fotografija nastala tijekom masonskoga obreda na kojoj je ona s krunom na glavi i žezlom u ruci. Pomno sam je, doista pomno promotrio; ništa na licu supruge brata mojega djeda ne odražava trijumf što ga je doživjela u tom trenutku.

Doima se zabrinuto, možda čak i preplašeno. Ne bih rekao da predosjeća skoru kataklizmu, nego je riječ o činjenici da ju je cjelokupan odgoj što ga je primila učio da bude nepovjerljiva prema uspjehu i bogatstvu, a sve joj je to u srce i pogled usadilo potmuli užas.

330

Porijeklo.indd 330

9/24/2021 10:53:20 AM

Prema sjećanju starijih članova moje obitelji, Alice mjesecima nakon Gebrayelove smrti nije napuštala kuću; bila je ošamućena, dezorijentirana, ogorčena i pomalo paranoična.

Za razliku od njezina brata Alfreda, ona je po svemu sudeći do kraja bila uvjerena da je njezin suprug bio žrtva pogubne urote.

Budući da sam jutros pročitao članak u Diariu de la Marina, a kako sam sad vidio i kuću na ulici Patrocinio, mogu si s lakoćom predočiti ozračje koje je vladalo na dan pogreba.

Udovica shrvana u naslonjaču, u crnini, zaslijepljena suzama, okružena ženama koje joj šapuću umirujuće riječi koje ona ne čuje; djeca u dobi od sedam i četiri godine, a najmlađe u dobi od jedva godinu dana, djeca koju u nekoj od prostorija na katu čuvaju prijatelji ili služavke, dvoje veće djece plače, a najmlađe guguće i povremeno doziva oca, što kod prisutnih dovodi do izljeva suza i lamentacija.

Osjećam zahvalnost prema Matteu koji mi je sa svojim teškim svežnjem ključeva otvorio sva vrata, dopustio mi da tumaram i sanjarim. Prošlost mi danas više nije tako daleka, zaogrnuta je svjetlošću sadašnjice, suvremenom vrevom i pozornim zidovima. Tumaram, pripitomljavam, zaboravljam samoga sebe, zamišljam se, prisvajam se. Iz prostorije u prostoriju za sobom vučem svoju opsesiju izgubljenog: ovdje, nekoć, moji…

331

Porijeklo.indd 331

9/24/2021 10:53:20 AM