Amin Maalouf, Porijeklo

Amin Maalouf Porijeklo

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Amin Maalouf ORIGINES © Editions Grasset & Fasquelle, 2004.

Naslovnica: © Archives Maalouf © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2021.

Amin Maalouf

Porijeklo S francuskoga prevela Ivana Šojat

Zagreb, rujan 2021.

Za Tétu Nazeeru Za Kamalu i Charlesa Abou-Chaara I u spomen na Laurice Sader Abou-Chdid

I drugi su osim mene govorili o „korijenima”… Nije to moj vokabular. Ne volim riječ „korijeni”, još manje sliku koju taj pojam evocira. Korijeni se zabijaju u tlo, uvijaju se u blatu, bujaju u tami; oni stablo drže zatočenikom od rođenja i hrane ga po cijenu ucjene: „Oslobodiš li se, umireš!”

Stabla se moraju prepustiti, njihovo im je korijenje nužno; ljudima nije. Mi dišemo svjetlost, mi žudimo za nebom, a kad se zabijemo u zemlju, tad trunemo. Biljni sokovi rodnog tla nam kroz stopala ne prodiru do glave, stopala nam služe isključivo za hodanje. Nama su važne samo ceste. Njima težimo – iz siromaštva u bogatstvo ili u novo siromaštvo, iz sužanjstva u slobodu ili nasilnu smrt. Putovi nam obećavaju, nose nas, tjeraju nas naprijed, a zatim nas napuštaju. Tad krepamo onako kako smo i rođeni, uz neki put što ga nismo ni odabrali.

Za razliku od stabala, putovi ne izbijaju iz tla slučajnošću sjemena. Poput nas, i oni imaju porijeklo. Iluzorno porijeklo, jer nijedan put nema istinski početak; prije prve okuke, ondje iza, već je postojala jedna, a prije nje još jedna. Nedokučivo porijeklo, jer na svakom raskrižju pridodavali su se novi putovi pristigli iz drugih počela. Kad bismo u obzir uzeli sve pritoke, stotinu puta bismo obgrlili Zemlju.

Kad je o mojima riječ, to je nužno! Potječem iz plemena koje se oduvijek skita pustinjom svjetskih dimenzija. Naše zemlje su oaze što ih napuštamo kad izvor presuši, naše kuće su 7

šatori prerušeni u kamena zdanja, naše nacionalnosti su pitanje datuma ili brodova. Onkraj generacija, onkraj svih mora, onkraj Babela jezika, povezuje nas samo brujanje jednog imena.

Patronim kao domovina? Da, tako je! Drevna vjernost kao vjera!

Nikad nisam osjećao istinsku vjersku pripadnost – ili barem nekoliko njih, nepomirljivih; i nikad nisam osjetio ni privrženost ijednoj naciji – i ponovno istinski vrijedi kako pripadam samo jednoj jedinoj. Za razliku od toga, s lakoćom se poistovjećujem s pustolovinom svoje velike obitelji, pod svim kapama nebeskim. S pustolovinom, ali i legendama. Kao i kada je riječ o antičkim Grcima, moj se identitet oslanja na mitologiju za koju znam da je fabricirana, no koju štujem kao da je nositeljica istine. Čudno je, međutim, kako sam do sada posvetio tek nekoliko paragrafa svojim putanjama! No, istina je kako je ta mučaljivost također dijelom mojega naslijeđa…

8

OPIPAVANJA

9

1.

Mome se istraživanju prvo dogodio pogrešan početak: scena što sam je proživio u dobi od trideset godina, a koju nisam trebao proživjeti – koju zapravo nitko od protagonista nikad nije trebao proživjeti. Kad god bih poželio progovoriti o njoj, samoga bih sebe uspio uvjeriti da je još prerano za to.

Dakako, više nije prerano. Možda je čak već prekasno.

Bila je nedjelja, ljetna nedjelja u jednom planinskom selu. Moj otac umro je netom prije zore, a meni su povjerili najodvratniju moguću misiju: da odem baki kako bih je držao za ruku u trenutku kad joj budu priopćili da je upravo ostala bez sina.

Moj otac bio je njezino drugo dijete u nizu pa je bilo prikladno da je nazove baš najstariji sin kako bi joj prenio vijest.

Kad to čovjek tako kaže, sve se doima normalnim. Kod mojih je normalnost uvijek samo privid. Tako sam tog strica, koji je nedavno bio navršio šezdeset sedam godina, do tog ljeta susreo samo jednom u životu…

Došao sam, dakle, tijekom jutra, baka me po običaju dugo nije ispuštala iz zagrljaja. A zatim mi je nužno postavila pitanje kojeg sam se najviše bojao: – Kako je jutros tvoj otac?

Moj odgovor bio je spreman, jer uvježbavao sam ga tijekom cjelokupnog putovanja: 11

– Došao sam ravno kući, nisam svratio do bolnice…

Bila je to prava istina i bila je to najpodmuklija laž.

Nekoliko minuta kasnije, zazvonio je telefon. U normalnim bih okolnostima pohitao javiti se kako baka ne bi morala ustajati. Tog jutra samo sam je pitao želi li da se javim umjesto nje.

– Ako mi samo možeš donijeti aparat…

Donio sam aparat, podigao slušalicu i pružio joj je. Nisam, dakako, čuo što joj govori njezin sugovornik, no neću zaboraviti prvi odgovor što ga je dala moja baka: – Da, sjedim.

Moj stric se pribojavao da stoji te da će, kad dozna ono što će doznati, pasti na tlo.

Sjećam se i izraza njezinih očiju dok je odgovarala, „Da, sjedim.” Bile su to oči osuđenika na smrt koje u daljini naziru krvnikovu siluetu. Kad sam naknadno o tome promišljao, bio sam siguran da je baš ona svojoj djeci preporučila neka budu sigurni da osoba kojoj će priopćiti poražavajuću vijest sjedi; kad joj je sin postavio to pitanje, shvatila je da se dogodilo najgore.

Nekoliko dugih minuta smo zatim plakali zajedno, ona i ja, sjedili jedno pokraj drugog držeći se za ruke.

Zatim mi je rekla: – Vjerovala sam da će mi javiti da se tvoj otac probudio.

– Ne. Bilo je gotovo od trenutka kad je pao.

Moj otac je deset dana ranije pao na kolniku, u blizini svojega automobila. Osoba koja je tad bila s njim samo je prethodno čula iznenađeni „Ah!” Bez svijesti se sručio na tlo. Nekoliko sati kasnije, zazvonio je telefon u Parizu. Jedan bratić vijest mi je prenio ne ostavljajući previše mjesta nadi. „Loše je, jako loše.”

12

Vrativši se prvim zrakoplovom u domovinu, zatekao sam oca u komi. Izgledao je kao da mirno spava, disao je i povremeno pomicao ruku, bilo je teško povjerovati da više nije živ. Preklinjao sam liječnike da mu po drugi put pregledaju mozak, a zatim i treći. Uzaludan trud. Linija encefalograma bila je ravna, krvarenje je bilo masivno. Trebalo je pomiriti se s tim…

– Ja sam se nadala – šaputala je moja baka kojoj se do tada nitko nije usuđivao reći istinu.

Odmah smo iznova uronili u tišinu, naše pribježište. Kod mojih se govori malo i polako, tako da neprestano posvećujemo pozornost mjeri, pristojnosti i dostojanstvu. Drugima je to ponekad iritantno, no za nas je to stara navika koja će se nastaviti prenositi s koljena na koljeno.

Naše ruke su, međutim, i dalje bile kao slijepljene. Moju ruku je ispustila samo kako bi s nosa skinula naočale i obrisala ih o nabor svoje haljine. U trenutku kad ih je vraćala na nos, trgnula se: – Koji je danas dan?

– Sedamnaesti kolovoza.

– I tvoj je djed umro sedamnaestoga kolovoza!

Namrštila se na meni poznat način. A zatim je izgledala kao da je s revoltiranosti prešla na rezigniranost. Ponovno sam je uhvatio za ruku i stisnuo je. I premda smo u srcu imali istu tugu, pred očima nam više nisu bile iste slike.

Nisam tog dana pretjerano razmišljao o svome djedu, a posve izvjesno nisam ni sljedećih dana. U mislima mi je bio isključivo moj otac, njegovo široko lice, njegove umjetničke ruke, njegov smireni glas, njegov Libanon, njegove tuge, a zatim i nje13

gova posljednja postelja na kojoj je usnuo… Njegov odlazak je za mene, kao i za sve moje, bio svojevrsna emocionalna kataklizma; činjenica da je u neku ruku imao „ugovoreni sastanak” s vlastitim ocem na točno utvrđeni datum je onima koje sam tada o tome izvijestio bila prigoda za kratku i banalnu meditaciju o ironiji sudbine i nedokučivim presudama Neba.

I to je sve, kraj epizode!

Trebao je uslijediti nastavak, no nije ga bilo. Jednoga sam dana trebao baku potaknuti na dug razgovor o onome koji je bio čovjek njezina života; umrla je pet godina kasnije a da nijednom to nismo ni spomenuli. Istina je da više nismo živjeli u istoj zemlji; ja sam već živio u Francuskoj, a ona više nije napuštala Libanon. No, povremeno sam svraćao k njoj i mogao sam ugrabiti priliku da je pitam. Nisam to učinio. Da budem iskren, o tome više nisam ni razmišljao… Čudno ponašanje koje bi se ipak sigurno moglo objasniti žargonom onih koji proniču u duše, no koje ću si ja zamjerati dok sam živ. Ja koji sam po prirodi tragač, koji sam u stanju tijekom jednog jedinog objeda pet puta ustajati od stola kako bih provjerio etimologiju jedne riječi ili točan način kako se ta riječ piše, ili kako bih provjerio točan datum rođenja nekog češkog skladatelja, kako sam mogao prema rođenome djedu pokazati tako uznemirujuću nezainteresiranost?

A od djetinjstva su mi o tom pretku – koji se zvao Botros – ispredali priče koje su trebale pobuditi moj interes.

Tu je, primjerice, ova priča. Jednoga je dana jedan od njegove braće koji je živio na Kubi zapao u velike probleme te mu je počeo pisati tjeskobna pisma kojima ga je preklinjao da mu priskoči u pomoć. Posljednja pisma u domovinu su pristigla sa sva četiri spaljena ugla, što je bilo znak opasnosti 14

i krajnje hitnje. Moj je djed tada odbacio svoj posao kako bi se ukrcao na brod; tijekom četrdeset dana provedenih na brodu naučio je španjolski; španjolski je naučio tako dobro da je, stigavši na odredište, mogao istupiti pred sudom i izvući svog brata iz neprilika.

Tu priču slušam od rođenja, no nikad se nisam potrudio doznati je li ona išta više od razmetljive legende poput onih što ih gaje tolike obitelji; nisam se potrudio ni doznati kako je završila kubanska pustolovina mojih. Tek sad znam…

Govorili su mi i: „Tvoj je djed bio veliki pjesnik, hrabri mislilac i nadahnuti govornik, ljudi su dolazili izdaleka samo da ga slušaju. Nažalost, svi njegovi rukopisi su izgubljeni!”

Pa ipak, njegove sam rukopise pronašao čim sam ih poželio pronaći! Moj predak ih je sakupio, datirao, ispisao kaligrafijom; sve do kraja života bio je zaokupljen svojim tekstovima, oduvijek je htio da dopru do ljudi. No, umro je neobjavljen, kao što drugi umiru bez oporuke, te je ostao anoniman.

Tu su i uporne glasine: Botros nije htio krstiti svoju djecu; nije vjerovao ni u Boga ni u Đavla i nije se susprezao to glasno vikati; u selu je bio neprestani skandal… Ni po tom se pitanju nisam potrudio doznati kako stvari stoje. U mojoj obitelji se budno pazilo da se o tome ne govori.

Usudit ću se čak priznati da sam cijelu svoju mladost proveo u domovini a da nijednom nisam cvijećem uresio grob svojega djeda, nikad doznao gdje je taj grob ni osjetio znatiželju koja bi me nagnala potražiti ga.

Pronašao bih još tisuću razloga da povičem mea culpa, suzdržat ću se – čemu to? Dovoljno je reći da bih vjerojatno ostao zaglavljen u istom neznanju da se cesta mojih predaka nije ukrstila s mojom u samom Parizu, iza jedne okuke.

15

Bilješka o prevoditeljici Ivana Šojat rodila se 1971. godine u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. U svijet književnosti ušla je poezijom, zbirkom Hiperbole koja je kao najbolje pjesnički rukopis objavljena 2000. povodom Drenovačkih pjesničkih susreta.

Literarnu priču zatim upotpunjuje roman Šamšiel (2002., nagrađen je na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost), roman Unterstadt (2009., 2010. ovjenčan nagradom za književnost Vladimir Nazor, nagradom Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman, nagradom Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike i nagradom Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine), roman Ničiji sinovi (2012.), Jom Kipur (2014,), Ezan (2018.) i Štajga ili put u maglu (2021.).

Uz romane, objavila je zbirke priča Kao pas (2006.), Mjesečari (2008.), Ruke Azazelove (2011.), i Emet i druge priče (2016.), eseje I past će sve maske (2006.), te zbirke poezije Uznesenja (2003.), Utvare (2005.), Sofija plaštevima mete samoću (2009.) i Ljudi ne znaju šutjeti (2016.).

Do sada je objavila i dvije slikovnice: Heliot, zmaj gnjezdaš (2015.) i Selina i mrakovi (2018.), kao i romane za mlade Zmajevi koji ne lete (2020.) i Oblak čvoraka (2021.).

Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika te piše za kazalište.

517

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Ivana Mirošević Lektura, korektura: Ivana Mirošević Oblikovanje naslovnice: Ana Pojatina Prijelom: Goran Radosavljević Tisak: Feroproms Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u Godini čitanja.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001112805.

ISBN 978-953-355-505-8