Maja Lunde, Posljednji svoje vrste

Maja Lunde

POSLJEDNJI SVOJE VRSTE

MAJA LUNDE

POSLJEDNJI SVOJE VRSTE

s norve škoga prevel a

Vesna Salomonsen

Zagreb, travanj 2021.

Naslov izvornika: Maja Lunde Przewalskis hest Copyright © Maja Lunde First published by H. Aschehoug & Co. (W. Nygaard) As, 2019 Published in agreement with Oslo Literary Agency in conjunction with Livia Stoia Literary Agency Copyright © za hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, d.o.o., Zagreb, 2021.

This translation has been published with the financial support of NORLA, Norwegian Literature Abroad.

Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e.

ISBN 978-953-355-474-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001094350.

Za Jespera, Jensa i Linusa

Eva Heiane, Akershus, Norveška, 2064.

S

kobili bila je poput opijenosti. Nagon ga je u potpunosti ispunio, učinio neuračunljivim, ludim. Kao ljudsko biće nikada ne bih mogla razumjeti takvu jaku tjelesnu silu. Da, postojalo je vrijeme kada sam si dopustila da me povuče ispod površine, kada sam se prepustila, no samo na nekoliko minuta, a to je ionako bilo davno, više si nisam mogla priuštiti takav luksuz.

Jedini nagon koji je sada upravljao mojim postupcima bila je glad. Glad može čovjeka navesti da se ponaša iracionalno, može podsjetiti na ludilo, glad nas može navesti da učinimo bilo što.

Sa životinjskim nagonima nije lako raspravljati pa sam morala zaštititi Nike, svoju kobilu. Rimfakse, naime, nije odustajao, premda ga je ograda oko Nike i njenog ždrebeta, Pume, trebala držati na sigurnoj udaljenosti. Nikeino tjeranje privlačilo ga je ogradi i tjeralo na njeno preskakanje, bez obzira na to koliko ja vikala i gestikulirala. Ona je izgubila svog partnera, pastuha Hummela, prošle jeseni. Bio je star i umoran, pa sam ga pustila da ode. I tako je Nike ostala sama. Znala sam da se neće smiriti dok ne zanese. Ali nije moglo biti po njenom jer je ona bila Takhi, jedna od nekoliko divljih konja na svijetu, a Rimfakse samo običan domaći ILA KOJA JE PASTUHA VUKLA PREMA

7

konj koji je Richard oslobodio prije nego što je prije godinu dana napustio susjedno imanje. Ždrijebe rođeno od divljeg i domaćeg konja imalo bi više osobina domaćeg konja; nasljeđe bi izumrlo nakon samo dvije generacije, i sav napor koji ju je doveo ovamo, sav rad koji je uložen u brigu da njena vrsta još uvijek postoji, bio bi uzaludan.

“Odlazi, Rimfakse!”

Pastuh se trljao o ogradu, gurao njušku prema Nike, pokušavajući je doseći, a kobila ga je poticala, dizala rep, okretala stražnjicu u njegovu smjeru.

Dotrčala sam bliže, mašući rukama.

“Nestani! Ha!“ Rimfakse je zanjištao u mome smjeru, zatim se okrenuo, pa malo kaskao uokolo, dok se nije kasom udaljio, pomalo uvrijeđene stražnjice.

“Zaboravi na to!” zavikala sam za njim. “Nađi si konja poput sebe!”

Uskoro ih nisam više trebala nadgledati na taj način. Bio je rujan, pred Nike je bilo šest mjeseci bez tjeranja, šest mjeseci mira i tišine, i za nju, i za mene. Zimi sam imala kontrolu i nad ponašanjem životinja i nad vlastitim životom. Dok je smočnica puna, dok su zimske oluje udaljene, dok ima struje, život je zimi predvidljiv.

Otišla sam sve do ograde, naslonila se na stup i ispružila ruke prema divljim konjima.

“Dobro jutro, Nike. Zdravo, Puma.”

Okrenuli su glave prema meni, prepoznali moj glas.

Puma mi je prvi prišao, njegove tanke noge brzo su se pomicale na tlu, on je još uvijek nov na ovom svijetu, pomalo nesiguran, i čini se kao da tek iskušava pokrete. Gurnuo je njušku kroz ogradu i tiho zarzao.

“Imam li nešto za vas?“ rekla sam i nasmijala se. “Misliš li da imam nešto za vas?”

Zavukla sam ruku u džep.

8

“Da, ali samo danas.”

Nike je također prišla. Nozdrve su joj se proširile kada je otkrila mrkve koje sam donijela.

“Izvoli, maleni.” Pružila sam prvu mrkvu Pumi. Bio je mali jer je još bio premlad da probavi išta posebno, osim kobiljeg mlijeka.

Nike je zatoptala nogom.

“Da, da, i ti ćeš dobiti.”

Dala sam joj najveću. Nestala je brzinom munje, a iz usta se začulo grickanje.

“Nemojte reći Isi”, rekla sam.

Nike je zafrktala, zamahnula repom.

“Isa stroga? Da, stroga je ona, moja kći.”

Ostala sam stajati tamo još neko vrijeme i samo ih gledala, dok se oni na mene nisu nimalo obazirali, prije nego što sam se okrenula i otišla natrag na farmu. Bio je petak, dan za trgovinu, morala sam se spustiti do pristaništa. Još uvijek se znalo dogoditi da se tamo pojave ribari ili lovci.

Kokoši su snijele mnogo jaja prošli tjedan, i možda će se pojaviti netko tko će biti zainteresiran.

Brzo sam prošla pokraj zatvorenog kioska, s razbijenim staklima i reklamnim plakatima izblijedjelim od sunca, spustila se zaobišavši obore u kojima su nekad stanovale sve vrste mačaka, prošla pokraj močvare koju je na prijelazu tisućljeća djed stvorio da se pobrine za vodozemce kojima je prijetilo izumiranje te pokraj ograđenog šumarka gdje su se skrivali vukovi, najplašljivija vrsta koju smo imali. Životinjama je uvijek bilo dobro kod nas; tri generacije moje obitelji vodile su park. Pokazivale su to dajući nam potomstvo. Posjetitelji su dolazili da bi se zabavili i educirali, a vrhunac posjeta bio je vidjeti mladunčad. Ciktali su i smijali se, pokazivali, gle gle, kako su slatki, tako nevjerojatno slatki! Kada je snježni leopard dobio trojke bila je to prava senzacija. Nikada nismo primili toliko gostiju kao tog ljeta.

9

No za nas je novi život uvijek bio povezan s ozbiljnošću.

Sjećam se da su druga djeca u školi mislila da smo čudni i da nam je neugodno primati posjete; parenje i trudnoća bile su uobičajene teme za ručkom. A kada su na svijet došla nova mala bića, brinuli smo se za njih kao da su to naša djeca… Oni i jesu bili naša vlastita djeca. Ne, nisu naši, oni su svoji, uvijek je govorio tata, i naš zadatak je da se brinemo da im bude što bolje, tako da požele stvoriti novi život.

Snježnih leoparda više nema, većine ostalih životinja također, kod mene ih je ostalo samo nekoliko. Malo stado šumskih sobova zadržavalo se na velikom starom prostoru, nekadašnjem boravištu vukova. Vrsti nije prijetilo izumiranje, a brinuli su se uglavnom sami za sebe, pa ih zato još nisam pustila na slobodu. Dva šugava siva sokola, obje ženke, još uvijek sam držala u kavezu. Nije im trebalo mnogo njege, no bojala sam se da će umrijeti istog dana kada se prestanem brinuti za njih. Jedna jedina škotska divlja mačka živjela je sama na udaljenoj zapadnoj strani parka, a ja se nisam mogla prisiliti da je oslobodim jer će se tada pariti s domaćim mačkama i njeno nasljeđe će izumrijeti. Osim njih, bili su tu i Nike i Puma, meni najvrjedniji. Njih sam strastveno štitila.

Anne, moja sestra, zaslužna je što smo nabavili divlje konje ovdje u Heianeu. Govorila je o njima od djetinjstva. Sjećam se kako je neprestano gledala iste filmove na YouTubeu, sjedila sama s iPadom na krilu i slušalicama na ušima dok su konji trčali ispred nje na ekranu. Nekoliko godina radila je na tome da kupi pastuha i kobilu iz jednog rezervata u Francuskoj, i naposljetku je uspjela u tome da uključi Heiane u međunarodni program uzgoja. Nike i Hummel bili su među zadnjim konjima koji su prodani iz jednog parka u drugi. Konji poput Rimfaksea uvijek će preživjeti, no divljih je konja oduvijek bilo premalo. Željela sam, kada sve ovo prođe, kada se život vrati u normalu i kada će biti 10

moguće kontaktirati sa suradnicima, nabaviti novog pastuha za Nike. Jer u Mongoliji je možda još uvijek bilo divljih konja. Nekad ih je bilo tako mnogo. Neki od njih zasigurno još postoje?

Nike i Puma dobili su imena po tenisicama. Anne im je nadjenula imena, kao i svim našim ostalim životinjama.

Nazivala ih je po odbačenim stvarima, odjeći, elektroničkim napravama, satovima i automobilima. Isi je to bilo smiješno, još se i danas smije tim imenima. Mene je osobno jako podsjećalo na Anne. Ne samo na njen smisao za humor, nego i na energiju. I na prisutnost, a to dvoje je bilo neodvojivo. Nje je bilo mnogo, i bila je osoba koja je stvari uspijevala obaviti.

Ali Anne više nije bilo, njenog jakog glasa, tijela koje nikad nije mirovalo. Otputovala je iz Heianea, napustila i nas i konje, rekavši da je to samo na nekoliko mjeseci, no nije se nikad vratila. Kada sam zadnji put razgovarala s njom, doputovala je na sjever sve do Trøndelaga. Bilo je to prije gotovo godinu dana. Tada nam je telefon prestao raditi.

Nestalo je signala i bile smo zaista same. Isa je počela svake večeri zaključavati vrata. Sigurne smo ovdje, rekla sam i iznutra montirala zasun na vratima.

“Kad se vraćaš?” pitala je Isa. Stajala sam kraj automobila, spremna za vožnju do pristaništa.

“Znaš da to ne mogu znati. Možda nitko ne dođe danas.

Možda nitko nema ništa za prodati. Zadnji put sam morala čekati nekoliko sati.”

“Mogu li s tobom? Možemo skupiti krave kad se vratimo.”

“Najbolje je da ostaneš ovdje.”

“Sama.” Slegnula je ramenima u strahu. “Ne možeš me uskoro naučiti voziti?”

“Samo ti je četrnaest godina.”

11

“Nije baš izgledno da će nas zaustaviti.”

Iskoristila sam priliku da ispružim ruku i razbarušila joj kosu.

“Požurit ću se koliko mogu.”

Nije se izmaknula, dopustila mi je da je gladim po kosi.

“Ako dođu nepoznati ljudi, zaključaj”, rekla sam. “Nemoj zaboraviti zasun.”

“Da, da.”

“I pretvaraj se kao da te nema doma.”

“Znam, mama.”

“I usput, možeš li provjeriti je li zaključan podrum? Ne želim da unutra pada kiša.”

“Da.” “Pozdrav, dijete moje.”

Zagrlila sam je na brzinu. Isa je uzvratila zagrljaj, petak je bio jedini dan kada je uzvraćala zagrljaj. Sada je bila iste visine kao i ja, i čelo joj se osulo prištićima, no obrazi su još uvijek bili glatki kao u djevojčice. Svaki put kada sam pomislila na Isu, pomislila sam na dijete, i svaki puta kad sam je vidjela, lecnula sam se. Bila je visoka, tanka i izduljena, s malim grudima ispod majice i visokim, oštrim jagodičnim kostima. Prije samo godinu dana bila je dijete, a sada se kretala pomalo ljuljajući se, samouvjereno i promišljeno, kao da se pokazuje, cijelo vrijeme, kao da je ovdje bilo nekog kome bi se mogla pokazati. Pitala sam se hoću li se odsad uvijek lecnuti. Hoću li uvijek biti iznenađena kad ugledam svoje dijete i osjećaju li se tako svi roditelji.

Isa me naglo odgurnula, shvativši da je prestara da me grli na taj način. Zašutjele smo; ona je gledala u stranu, zbunjena.

“Sjetit ćeš se podrumskih vrata?” rekla sam, da joj nekako pomognem.

“Da”, rekla je. “Sad moraš ići.”

Sjela sam u auto, uključila motor. Nebo se zatamnilo, i prve kapi kiše snažno su zabubnjale po prednjem staklu.

12

Isa je još uvijek stajala na dvorištu, vidjela sam je u retrovizoru. Kada bih zaškiljila, izgledala mi je još uvijek kao da ima sedam, osam godina; stajala je kao što je to uvijek činila, pomalo nemirnih stopala i s jednom rukom prebačenom preko druge, kao da grli samu sebe. Progutala sam i usredotočila se na vožnju.

Vozila sam nekoliko kilometara a da nikoga nisam vidjela, kada se odjednom mala grupa ljudi pojavila s lijeve strane puta. Majka, otac, dvije kćeri. Svatko od njih nosio je veliki ruksak na leđima i gurao prikolicu za bicikl fluorescentno žute boje, punu njihovih stvari. Kiša je curila s njih, dok su im lica bila skrivena iza ogromnih šešira, a odjeća im je potamnjela od vlage. Samo su slova na prikolici uporno svjetlila; Sport Extreme. Otac je ispružio palac kad me je ugledao, bijeli, usamljeni palac, uzdignut s mršave ruke, univerzalan znak da je muškarac jedan od njih, lutalica.

Pritisnula sam papučicu za gas, prošla ih što sam brže mogla, i izbjegla pogled u retrovizor da ne vidim njihovu reakciju.

Isa je željela da odemo, postanemo poput njih, živimo uz cestu. Napustimo Heiane i lutamo prema sjeveru, u lovu na gradiće koji su još postojali, u lovu na društvo gdje je život još uvijek sličio onome što smo nekad imali. Cijela Europa je hodala, bez smjera, bez cilja. Ljudi su lutali godinama, suša ih je natjerala u bijeg. Sjever je zatvorio granice još kada sam bila mlada. Tada je došao Kolaps. I rat. Sedam je godina to trajalo, taj rat za hranu i vodu, umjesto da se upotrijebi snaga kako bismo se pripremili na ono što smo znali da dolazi, uložili sve u pobjedu. No nitko nije pobijedio, ostali su samo gubitnici.

Sada nitko nije ratovao i nestalo je sve za što su se borili. Čak su i granice nestale.

13

Mi koji smo stanovali ovdje bili smo sretni jer se borbe nikad nisu odvijale jako blizu, i imali smo bunar pun vode.

Imali smo farmu, dom, što uzgajati. Dok smo imali farmu, nismo trebali lutati. Nije o tome trebalo raspravljati. Ali nešto se promijenilo kad nas je Anne napustila. A kada su uskoro otišli i Richard s obitelji, Isa je izgubila Agnes i Larsa, svoje jedine prijatelje, i počela je gnjaviti. Nije razumjela zašto još uvijek tamo stanujemo, uporno radeći problem od toga, brinula se, smatrala je da nam životinje daju manje nego prije, da su ostarjele, i krave i kokoši i svinja Boeing, koju je zapravo trebalo zaklati još lani za Božić. Richard i obitelj otišli su u smjeru Nordlanda. U blizini Bodøa imali su obitelj, a tamo se još uvijek dobro živjelo, tvrdili su. Bilo je dovoljno ribe u moru da prežive, a zajednica je još uvijek nalikovala malom gradu. Kada sam Isu pitala kakav je njen plan, rekla je da bi željela otići baš u Nordland. Kao da bismo uspjele doći tamo, kao da ta mala zajednica još uvijek postoji, kada je sve drugo nestalo. Da odemo, cesta bi postala naš dom.

Osim toga, Isa je zaboravila na životinje, one nisu bile ovdje samo zbog nas, mi smo u istoj mjeri bili tu zbog njih.

Tih nekoliko preostalih divljih životinja u parku me trebalo. Osobito Puma, njega nismo mogli napustiti, u svakom slučaju ne sada kada je trava venula i miris truljenja se širio zrakom.

Kada sam otišla s farme, kiša je lagano padala, no kad sam se približila luci, nebo je potamnjelo. Prošlo je nekoliko tjedana od posljednje jake kiše, no zemlja je još bila natopljena vlagom. S vodom se ništa nije moglo učiniti. Razmišljala sam o podrumu, vidjela kako voda ulazi, leži na podu, a pod se diže.

Samo da se Isa sjetila zatvoriti podrumska vrata. Vanjske stepenice bile su poput potoka na jakoj kiši, i ako su vrata ostala otvorena, šteta će biti još veća. Tamo smo držali braš14

no, ljetos sam se zamijenila za dvjesto kilograma mljevene pšenice, i povrće, iako ga je bilo manje nego sam se nadala nakon vlažnog ljeta, i osim toga, deset kilograma riže koju sam srećom nabavila prije nekoliko tjedana. Od zadnjeg pljuska stavila sam vreće visoko. Ali možda ne dovoljno.

Padalo je sve jače, nebo se približavalo, bilo je to jedno ogromno, prijeteće tijelo koje je tonulo nad krajolikom. Kapi su bubnjale po krovu i stražnjem dijelu automobila. Prošlo ljeto bilo je toliko suho i toplo da ništa nije raslo pa sam se cijelo vrijeme bojala požara, dok smo ove godine jedva vidjeli sunce. Na sebi sam imala kabanicu, nepropusne hlače i čizme, i bila sam sva mokra, čak i u automobilu. Vlaga se uvlačila svugdje. Kada sam bila mala, postojala je razlika između kiše i lijepog vremena. Sada je postojala razlika između različitih vrsta oborina. Najlaganija vrsta bila je poput maglice u zraku, ne bi ni primijetili da pada sve dok ne biste opazili kišne kapljice na jakni. Rominjanje i lagana kiša bili su jedno te isto po mojem mišljenju, no Isa je uporno tvrdila da je rominjanje laganije. Postojao je i običan pljusak, bezvoljna oborina koja je padala ravno na tlo u danima bez vjetra. Jaki bubnjajući pljusak, koji pokreće vjetar. A od svega je najintenzivniji prolom oblaka; kao da su se otvorile nebeske brane, svijet postaje ocean i ne mogu prestati razmišljati o Noi. Odvezla sam se sve do obale i parkirala nekoliko metara od mosta. Heiane je 1500 godina bilo trgovište, bili smo ponosni na našu povijest, imali smo čak i mali muzej gdje su putnici mogli vidjeti stari nakit i alate koji su potjecali iz vremena kada su se Vikinzi ovdje nalazili i razmjenjivali robu. Nakit je odavno ukraden, a u selu nema vidljivih tragova prošlosti. Heiane je sad bila samo skupina kuća i vikendica oko pristaništa, naselje se raširilo uzbrdo, na blage obronke. Kuće su nekad bile bijele i crvene, čitave obojene plohe, a sada su bile pune sjena, poput batika. U nekoliko kuća još su stanovali ljudi, ali bilo ih je sve manje, svi s ko15

jima sam bila u kontaktu odavno su se odselili. Svi osim Einara. On je sa svojim prijateljima stanovao u jednoj od najljepših vikendica u selu. Bila je to stara kuća za odmor gdje je boja otpadala sa zidova, s velikim nadograđenim dijelom, s razbijenim staklom na panoramskim prozorima.

Vikendica se nalazila na obali, na mjestu za koje se nekada plaćalo milijune. Ali u zadnje se vrijeme površina vode jako približila, nakon što je razina mora svake godine porasla nekoliko milimetara. Vani nisam vidjela nikoga, niti se vidjelo svjetlo kroz prozore. Dokle god sam uspijevala izbjeći Einara, sve je bilo dobro. Bojala sam se i lutalica, izgladnjelog očaja koji ih je pokretao, no još nitko nije otkrio našu farmu, nitko nije pretpostavio da gotovo obrastao šljunčani put nekamo vodi, do nekoga, pa mi je tako Einarovo izmučeno, grubo lice bilo pred očima svaki put kad bih okrenula ključ u bravi i svake večeri povukla zasun.

Nisam odmah izašla iz automobila, ostala sam sjediti i gledati uokolo. More je bilo mirno. Prošlo je nekoliko godina otkako se dućan zatvorio. Nekoliko godina otkad sam prestala koristiti novac. Plaćala sam uglavnom mlijekom i jajima, toga smo imali dovoljno cijele godine. Ljeti i u jesen često smo imali i kukuruza i nešto povrća, no ove sezone većina je propala zbog kiše. Voće i povrće koje smo ubrali zadržavali smo uvijek za sebe, bilo je to dragocjeno, cvjetove se moralo ručno oprašivati. Još uvijek je bilo nekih divljih kukaca koji su pomagali, ali od košnica sam davno odustala. Sada su se nalazile u štaglju, još uvijek se u njima osjećao slatki miris meda i pčelinjeg voska, bio je jedva osjetno prisutan u cijelom tom velikom prostoru, i ponekad sam znala otići do kuta u kojem su se nalazile košnice kako bih udahnula zrak kroz nos, osjetila da me miris ispunjava, i zapitala se koliko se dugo zadržao, taj miris koji me podsjetio na sve što smo izgubili.

Obično sam se mijenjala za meso ili ribu. Bjelančevine za Isu. Ponekad su lovci dolazili u pristanište. Donosili su 16

divljač iz šume; vjeverice, divlje svinje i lisice, ponekad srne i vukove, ali i odbjegle domaće životinje, divlje pse i mačke, i svrake, njih se uvijek moglo ustrijeliti.

Prve godine nakon Kolapsa ljudi su govorili da će sve životinje izumrijeti jer je ekosistem bio u neizvjesnosti. Kad je jedno stalo, stalo je sve. Ali zaboravili su da postoje vrste koje se pojave, preuzmu, prilagode se. I zaboravili su da smo mi, ljudi, zauzimali manje mjesta nego prije.

Onim vrstama koje su se prilagodile bilo je bolje nego ikad. Nisu sve ptičje vrste preživljavale bez kukaca. Ali svejeda, poput vrana i svraka, bilo je sve više. Jele su sve do čega bi došle; orašaste plodove, kompost, male ptice, strvine, puževe golaće, crve, jaja drugih ptica, ne bi birale, preživljavale bi bilo gdje, hranile vrišteće ptiće u punim gnijezdima, razmnožavale se. Postajale su sve veće i veće, širile se nebom, glasale se hrapavim glasovima, uvijek negdje iznad nas, kao da posjeduju svijet.

U zadnjih šest mjeseci sve je manje ljudi dolazilo ovamo petkom, i događalo se da pristanište bude potpuno prazno.

Danas je tamo sjedio samo jedan usamljeni ribar kraj svog čamca. Muškarac, uvijek su to bili muškarci bez pratnje.

Nisam vidjela nikog osim njega pa sam iskoristila priliku i otvorila vrata automobila, uzela svoju košaru i uputila se prema njemu.

Iz jedne napukle kutije od stiropora gledao me bakalar – bio je težak samo nekoliko kilograma, no dovoljno velik za Isu i mene. Rekla sam da želim kupiti ribu i ponudila mu tri jaja koja sam imala sa sobom. “Četiri”, rekao je.

“Tri”, rekla sam. “To je sve što imam.”

“Znaš da bakalar vrijedi više od tri.”

“Kladim se da ti je dosta ribe”, rekla sam. “Kladim se da zaista želiš jaja.”

Zagledao se u mene očima koje su se suzile.

17

“Imam nekoliko galeba”, rekao je. “Možeš dobiti jednog za jaja.”

Pokazao je prema palubi. Tamo su ležale dvije mrtve ptice, ustrijeljene, obje krvave. Neki od njihove braće i sestara jedrili su nebom, zaokrenuli u letu nad čamcem, kao da su uvrijeđeni ubojstvima.

“Ne jedemo galebove”, rekla sam. “Ima ih premalo. Moraš ih prestati ubijati. Osim toga, nemaju ni dobar okus.”

“Treba ih samo dobro začiniti, tako da se ne osjeti riblje ulje.”

“Ja bih radije tvoju ribu.”

“To mi je jasno. Svježa je, ulovio sam je jučer. Svježa i čista.”

“Nije čista, to znaš jednako dobro kao i ja. Mogu ti dati tri jaja.”

“Hoću četiri.”

“Slušaj me”, rekla sam. “Imam kćer. Još uvijek raste. Trebaju nam vlastita jaja.”

“Ja imam dva sina”, rekao je. “Blizance od osam godina.

Rijetko ih viđam, vani sam po cijeli tjedan… Ostalo je tako malo ribe da ću morati izbivati i vikendom.”

“I ja imam sina”, rekla sam. “ I muža. Ima nas četvoro koji dijelimo hranu.”

Osjetila sam kako mi nekoliko kapi vlage curi niz vrat.

Samo sam željela otići kući, ispeći ribu, podijeliti je s Isom, pošteno se najesti.

“Tri jaja”, pokušala sam posljednji put. “Molim te, to je sve što imam sa sobom.”

Podigla sam ruku prema vratu, pokušala se obrisati, i možda mu je zbog tog pokreta pogled počeo lutati. Prema dolje, prema grudima, bokovima, svemu što je bilo skriveno bezobličnom odjećom za kišu.

“Koliko ti je godina?” rekao je.

18

Znači, on je bio jedan od njih. Zažalila sam zbog ruke, zbog toga što nisam uspijevala ostati potpuno mirna.

“Prestara sam za tebe”, rekla sam.

Pokušala sam se uspraviti, izravnati leđa.

“Ribu možeš dobiti besplatno”, rekao je. “Kabina je topla.”

I dalje me gledao, ja sam uzvratila pogled, prisilila ga da me pogleda u oči. Nisam ja ta koja će požaliti, koja će se posramiti, to si ti. Kapi su klizile prema dolje, klizile preko ključne kosti, među grudi, a vunena vlažna potkošulja lijepila se za kožu, dok sam ja bila potpuno mirna.

Naglo je skrenuo pogled i pomaknuo se, možda mu je bilo neugodno. Zbog toga sam postala hrabrija. Brzo sam izvadila stare novine iz košare, sagnula se prema ribi i izvadila je papirom.

“Uzet ću ribu. Jer si ti kreten.”

Primijetila sam njegovu iznenađenost, no nisam ga pogledala, samo sam zamotala bakalar što sam brže mogla, bio je sklizak u papiru, bilo ga je teško smjestiti. Stavila sam ribu u košaru, prsti su mi bili sluzavi i krvavi, a kad sam rukom prešla preko čela, možda je i tamo ostalo tragova.

“U redu”, rekao je. “Oprosti.”

“Zaboravi”, rekla sam.

“Ne znam zašto sam to predložio”, rekao je. “Čuo sam da drugi to rade… pa sam pomislio…”

“Nemoj to ponovo učiniti”, rekla sam. “Nemoj to više predlagati. Nikome.”

“Ne”, promumljao je. “Shvatio sam.”

Otkud mu uopće opravdanja za takve misli? Znala sam kako izgledam. Kosa mi se zbog vlage prilijepila za glavu, koža je zadnjih godina postala gruba, lice uglato, čeljust isturena zbog čega sam nalikovala na životinju, na risa, s muskulaturom za žvakanje kao najčvršćim dijelom tijela.

Ostarjela životinja; prošlo je toliko vremena otkad sam bojala kosu, toliko vremena otkad se mogla nabaviti boja za 19

kosu, probijalo se sve više vlasi boje čelika, izgledala sam starije od svoje četrdeset tri godine.

Opet sam prstima prošla po čelu, u želji da izbrišem krv za koju nisam ni znala da je tamo. I tako sam zakoračila, da odem.

“Ali svejedno hoću jaja”, rekao je.

“Dobit ćeš ih.”

Stavila sam ruku u košaru i izvukla tri jaja, dva smeđa i jedno bijelo. Pokušala sam ne misliti na njegove osmogodišnje sinove, ionako nije sigurno da postoje, možda je to samo izmislio, kao što sam ja lagala o suprugu i još djece.

Oprezno je uzeo jaja. Tri jaja za jednu ribu. Pobijedila sam jer je riba svakako vrijedila kao četiri jaja, najmanje. Pokušao je nešto ukrasti od mene, no na kraju sam ja ukrala od njega.

Okrenula sam se od njega, pomalo posramljena, ali još uvijek ljuta. Morala sam doma, dalje od njega, k Isi. Tada sam je ugledala. Ženu samu na autobusnoj stanici. Lutalicu.

Na leđima je imala mali ruksak, nikakvu drugu prtljagu.

I u ruci je držala kišobran.

Kišobran. Ne sjećam se kada sam zadnji puta vidjela nekog s kišobranom – besmislenim malim pokrivalom kojim je pokušala prkositi vjetru, kako se ne bi izokrenuo. Bila je potpuno mokra, traperice su joj bile potamnjele od vode, a s naramenica na ruksaku se cijedilo.

Krenula sam prema automobilu. Žena s kišobranom nije bila moja odgovornost, ribarevi sinovi nisu bili moja odgovornost.

Ali nešto mi nije dalo mira i ponovo sam se okrenula, da je još jednom pogledam.

U vremenu između dva udara vjetra mogla se malo opustiti. Stajala je uspravno, zatim pognuto, i čekala, iako je vozni red odavno bio otrgnut i bilo je očito da ovdje ne prolaze autobusi.

20

Ribar je odvezivao vez. Neće je dirati. Ali postojali su drugi. Einar, njegovi prijatelji, njihove prljave ruke i agresija koja nastaje kad opijenost susretne glad. Bili su glupi i smiješni, ali bili su jači od nje.

Kiša je jače padala. Vjetar je prošao krajolikom, otpuhao kišu ispod kišobrana.

Ponovo sam pomislila na vrata podruma, Isa ih je sigurno zaboravila. Riža bi mogla biti oštećena.

Izvadila sam ključ, stavila ga u bravu. Žena je bila možda deset metara udaljena, i pogledi su nam se sreli. Lice joj je bilo zasjenjeno kišobranom, no svejedno sam je dobro vidjela. Nepomična, nije ni trepnula; bio je to pogled od kojeg se nisam mogla sakriti.

Iz košare se osjetio smrad ribe. Uzela sam je za tri jaja, vrijedila je pet.

Podigla sam ruku. I ona je smrdjela, po ribljoj krvi i sluzi, a bila sam sigurna da na licu imam i mrlje od krvi.

“Trebaš li pomoć?”

“Ne”, rekla je žena.

Rekla je to tako brzo da joj nisam povjerovala.

“Kamo ideš?” upitala sam.

Slegnula je ramenima. “Na sjever.”

“Autobus ne vozi.”

“Znam.”

“Ne vozi već nekoliko godina.”

“Da.” “Odakle si?”

“S juga.”

“Stopirala si čamcem?”

“Da, stopirala. Autom, kamionom, ponovo autom, čamcem, autom, opet čamcem. Možda je bilo još toga. Ne sjećam se.”

21

“A sada?”

Napravila je grimasu. “Kako sam rekla, sigurno na sjever. Ako stojim ovdje, možda me netko poveze.”

“Trebaš ići na glavnu cestu”, rekla sam. “Tamo ih ima više.”

“U redu”, rekla je. “Hvala.”

Otvorila sam vrata kamioneta. Ostala je stajati. Bila je vitka, ljuljala se lagano s jedne na drugu stranu, posebno kad je stajala mirno. Nije bila viša od Ise, no iako je bila sitna, ili baš zbog toga, imala je okrugle obraze. Nije joj trebalo mnogo hrane da održava svoju težinu, ili je možda bila vješta u tome da pribavi dovoljno. Osim toga je, izgleda, bila sama, nije bilo nikoga drugoga kome bi morala gurnuti najbolje i najdeblje dijelove.

Oči su joj bile također okrugle, malo izbuljene, pozorne, kao da joj ništa nije promicalo.

Sjela sam u auto, upalila motor, vozila polagano naprijed. Mjerač struje bio je gotovo na nuli, pa nisam uključila ni ventilator ni brisače, u nadi da će akumulator trajati do kuće.

Gledala sam u retrovizor, krenula je. Sitno žensko tijelo na cesti.

Ona nije tvoj problem.

Cijela riba za tri jaja.

Trebamo tu ribu. Isa je treba. I uz to… lutalica.

Ali sama žena, tako ju je lako uhvatiti, držati, baciti na tlo.

Zaustavila sam automobil i otvorila vrata.

“Uskoči”, rekla sam. “Tu je toplo i suho.”

Pogledala je prema sjedalu pokraj, prema toplini u automobilu.

“Ne. Ne treba mi pomoć”, rekla je.

“Uskoči svejedno.”

Oklijevala je. Kiša je padala sve jače. Kapi kiše rasprskavale su se na njenom kišobranu, izgledalo je kao da će se

22

raspasti od težine, kao da će se vlakna u tankoj tkanini pokidati. Počela se tresti od hladnoće.

“Ne. Ići ću dalje”, rekla je. “Ne trebam pomoć.”

Iako je izravnala vrat, vidjela sam da se pokušava prikazati snažnom, glas joj je zvučao napuklo.

“Možda ja trebam pomoć”, rekla sam.

Okrenula se, kišobran se lagano zatresao u njenoj ruci, pa su mali vodopadi potekli prema tlu. Pogledala je mene, pa automobil.

“Sama si?” pitala je.

“Sama s kćeri.” Žena je jedva primjetno kimnula, kao da ju je to smirilo.

“Možda mogu ostati jednu noć”, rekla je tada. “Samo dok mi se odjeća osuši.”

“Imamo slobodan krevet za jednu noć”, rekla sam. “Imamo i jaja i mlijeka.”

“Hvala”, rekla je tiho i sjela u automobil.

23

Maja Lunde POSLJEDNJI SVOJE VRSTE nakladnik

Naklada LJEVAK Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr za nakladnika

Ivana Ljevak Lebeda urednica

Ivana Mirošević lektorica i korektorica

Ivana Mirošević dizajn naslovnice

Ana Pojatina, RAM grafičk a priprema

Goran Radosavljević tisak

Feroproms, Zagreb Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.