Laura Freudenthaler, Priča o duhovima

Laura Freudenthaler PriÄ?a o duhovima

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Laura Freudenthaler GEISTERGESCHICHTE © Literaturverlag Droschl Graz - Wien 2019 © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2020.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsi­ble for any use which may be made of the information contained therein.

Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.

Laura Freudenthaler

Priča o duhovima S njemačkoga prevela Romana Perečinec

Zagreb, listopad 2020.

Anne čuje kako se vrata stana otključavaju i otvaraju. Pažljivo se zatvaraju. Kvaka se polako podiže. Thomas se saginje, jakna ga odaje, šum tkanine. U čarapama odlazi u kuhinju, pod škripi. Prag između predsoblja i kuhinje proizvodi poseban zvuk, kao da se nešto prelomi. Anne dvaput začuje škripu, zatim vrata Thomasove radne sobe. Mora ih iznutra još jednom pritvoriti da ponovo ne iskoče. Kad se iz kuhinje ide u radnu sobu, vidi se prozor dnevnog boravka pred kojim Anne stoji poput statue Bogorodice u niši. Leđima je okrenuta promatraču, licem prema zidu. Ali to nije zid. Kada bi u kući preko puta netko stajao iza jednog od tamnih prozora, mogao bi promatrati Anneino lice. U špiljama na jugu statue Bogorodice zaštićene su staklom, do nogu im leži plastično cvijeće. Anne ustukne i ugleda svoj odraz. Boru između obrva. Pokušava razvući sljepoočnice na obje strane, kao da prstima prelazi od bore preko čela do početka vlasišta, ali bez podizanja ruku. Izlazi iz stana radi kratke šetnje.

Na listovima osjeća hladan zrak. Tijekom prve godine na stipendiji u inozemstvu Anne se svake večeri vraćala u svoju sobu nakon što je cijeli dan vježbala na konzervatoriju. Sviđala joj se tama, a put kući bi produžila kroz grad 5

koji je tad još slabo poznavala. Kada bi joj se svidio neki kafić, sjela bi onamo i naručila kavu. Navečer je mogla piti kavu i unatoč tome zaspati. Supermarket na uglu još je otvoren. Možda će Thomas nešto htjeti pojesti. Kada se vrati, on sjedi u kuhinji. Nešto lagano, kaže on. Anne ponudi tjesteninu i pesto. Dobar pesto, kaže, pripremila ga je jedna kolegica. Ocijedi tijesto i zamoli Thomasa da provjeri je li parmezan još dobar. Dok ga je razmatala, vidjela je na kori mrlju za koju je mislila da je plijesan.

Thomas baci pogled na sir. Zbog čega ne bi bio dobar?

Vani ti ne treba kapa, kaže Anne, krasno je. Nerazumna si, kaže Thomas, vjetar je hladan, brzo ti prijeđe na uši.

Anne nakrivi glavu i privuče desno rame uhu. Glupost, reče i spusti rame. Dolazi proljeće.

6

Zvao je gospodin Seyn, kaže Anne. Thomas rukom prođe preko usta i brade i kaže da je rijetko to dobar znak.

Gospodin Seyn brine se za kuću na jezeru kada Anne i Thomas tjednima i mjesecima nisu ondje. On sam živi nešto dalje na obronku. Anne i Thomas povjerili su mu nakon godinu dana ključ, za slučaj nužde. Da, kaže Anne, nije dobar znak. Zadnjih tjedana toliko je kišilo da je voda prodrla u podrum. Seyn je organizirao drenažu, ali netko od njih trebao bi doći. U srijedu, kaže Anne, imam samo dva sata nastave, mogu ih premjestiti na druge dane, odvesti se ujutro onamo i vratiti navečer. Thomas kaže da nikako ne može otputovati. Znam, kaže Anne. Ona ne voli pregovarati s majstorima, naročito u okolici jezera gdje svi govore jakim dijalektom. Ali prema tebi osjećaju poštovanje, kaže Thomas, mene smatraju bogatunom iz grada. Pa kad i jesi, kaže Anne. Thomas kaže da mu je drago da i ona tako misli. Anne se nasmije. Kaže da samo shvaća kako ga majstori vide. U srijedu Anne rano krene na put. Na pola puta počne kišiti. Cijelu zimu nisu bili u kući na jezeru. Eto nam sad, pomisli Anne, ali naravno da se ništa u vezi s pljuskovima i propusnim podrumom ne bi promijenilo da su i došli jednom ili dvaput za vikend.

7

Gospodin Seyn stoji s čovjekom iz firme za drenažu ispod nadstrešnice, kućna su vrata otvorena. Takvih jakih pljuskova prije nije bilo, rekoše obojica, niti oluje koja je srušila pola šume. Voda je već ispumpana, sad će postaviti uređaje da izvuku vlagu iz zidova. Gospodin Seyn redovito će provjeravati je li sve u redu i doći će kad se budu uklanjali uređaji. Anne potpiše nekoliko dokumenata. Kada je čovjek iz firme za drenažu otišao, ona još jednom zahvali gospodinu Seynu. Iz auta izvadi viski koji je donijela za njega i malu Sacher tortu u kvadratnoj kutiji za njegovu ženu. To će je razveseliti, kaže gospodin Seyn. Anne zatvori vrata za njim. U kuhinji pronalazi još malo kave, dovoljno za jedan vrč. Sa šalicom u ruci prolazi kroz kuću. Ne razmiče zastore u spavaćoj sobi, ostaje stajati na vratima. Preko kreveta je kao i uvijek rasprostrla veliku plahtu, ali svejedno će u njemu pronaći mrtve insekte, krilate mrave, sićušne muhe. Na gornjem katu izlazi na balkon. Na obronku šuma kao da je mjestimično posuta pepelom, toliko su gusto pramenovi magle polegli oko vrhova stabala. Anne bi rado otišla do pozornice u stijeni, umjesto toga ispere šalicu i vrč za kavu. Ako sad krene na put, barem će jedan dio puta voziti za danjeg svjetla. Po navici želi isključiti toplu vodu koju ovaj put nije ni uključila.

8

Usred guste šume otvarala se pozornica u stijeni. Na jednoj od njihovih šetnji izašli su na čistinu, na tlu više nije bilo iglica nego fini šljunak. U dnu je čistina graničila s liticom koja je u donjem dijelu bila podijeljena kamenim blokom u vidljivi prostor pozornice i skrivenu pozadinu. Prolazi i hodnici u bloku povezivali su oba prostora, glumci su se iznenada mogli pojaviti i neočekivano nestati, ostati skriveni u bloku. Anne je sjela usred pozornice. Voljela bi znati je li se ovdje ikada glumilo. Glasove i zvukove pojačavao je kamen, istovremeno ih odašiljući u otvoreno nebo. Zaradit ćeš upalu mjehura, rekao je Thomas, a kako je kamen doista bio hladan, Anne je ustala. Tijekom jednog od sljedećih dana razgovarali su s nekim čovjekom iz sela. Anne ga je htjela pitati za pozornicu u stijeni, no Thomas ju je pogledao istovremeno prijekorno i zavjerenički. Prekinula se, njena nedovršena rečenica neprimijećeno se raspršila u razgovoru. Stajali su pored pristaništa za čamce. Anne je pogledala mimo muškaraca prema brdima, razdvojila ruke i sakrila ih u džepovima kabanice. Tu na jezeru bilo je uvijek malčice 9

prehladno, tako da je Anne mišiće između lopatica i zatiljka napinjala poput malog štita. Do danas nije otkrila što je s tom pozornicom u stijeni.

10

Anne drži nastavu u stražnjem dijelu zgrade u kojoj je smještena glazbena škola. Nakon nekoliko godina na uličnoj strani izborila se da joj dodijele drugu sobu. Svake je godine iznova ravnateljici objašnjavala da ondje ništa ne čuje. Njen sluh mora se također koncentrirati, rekla je Anne, a njegove potrebe bit će zadovoljene ako se bude mogla preseliti s ulične strane. Ravnateljica je imala dobar dan i nasmijala se. Anne tako već godinama gleda u mali vrt dok predaje. Prozor je odškrinut. Ptica stalno ponavlja istu melodiju od pet taktova, s trilerom u trećem i zadnjem. Odsviraj još jednom, kaže Anne dječaku koji sjedi za klavirom. Promijeni akcent, onda više ne možeš varati. Dječakove ruke kreću se po tipkama, u vrtu ptica ponavlja svoju melodiju. Dodaje neznatne promjene, na kraju varira slijed tonova, uzlazno, upitno, prije nego što umukne. Ovaj jedan takt odsviraj samo lijevom, kaže Anne i pokaže note. Kada postanemo neprecizni, cjelinu moramo razlučiti na njene sastavne dijelove. Razumiješ li? upita Anne, a dječak položi ruke na koljena i okrene glavu da je vidi. Jasnoća se vrlo brzo izgubi kada mislimo da smo svladali kompoziciju. Dječak kimne. Prvo lijeva, kaže Anne. Poznata joj je sklonost da se desnoj pokloni 11

više pažnje. U vrtu ptica završava sinkopom, a iz određene udaljenosti začuje se odgovor, preuzimajući njenu melodiju. Jako dobro, kaže Anne. Morate li i vi još vježbati? upita dječak na kraju sata i djeluje zatečeno kad Anne potvrdno odgovori. Neka razmisli, kaže Anne na rastanku, može li mu samo vježbanje pričinjavati zadovoljstvo.

12

U prostoriji za kopiranje Anne susreće mladu kolegicu iz pjevanja. Ne mogu to više slušati, kaže kolegica. Navede neki engleski naslov, a Anne kaže da ne zna tu pjesmu. Kolegica se nasmije, glasan smijeh, Anne pri tom ustukne. Pa gdje ti živiš, uzvikne, a Anne kaže, u Marsu.

Kaže se, reče kolegica, na Marsu. Anne kaže da svira i moderne stvari s učenicima ako postoje relativno dobre note. S vremena na vrijeme voli zasvirati džez skladbe.

Kolegica kaže da je studirala džez pjevanje, zna li Anne za to. Anne zaniječe. Kolegica kaže da nema nikakav odnos prema klasici, ali sad joj se Anneina klasična klavirska soba čini kao raj. Ali ni tebi, kaže Anne, iz godine u godinu ne manjka učenika. Kao da se nadmeće s klavirom, danas je odjednom rekao dječak, a Anne je znala da misli na pticu. Pitala se mijenjaju li ptice u vrtu melodije zbog glazbe iz učionica. Većina kolega žali se na raspored sati s takozvanim rupama. Izgubljeno vrijeme, kažu. Anne sjeda u zbornicu, vrata su uvijek otvorena. Osluškuje kako se sve stišava, vrata učionica zatvaraju se, jedna za drugima. Učenik koji kasni prolazi hodnikom, uz struganje koje proizvode obješene hlače ili skliznula jakna. Ili 13

torbe i ruksaci koje vuku za sobom čak i kad im vise preko ramena. U nekoj dobi dječaci su neprekidno u stanju raspršenosti. To je dob u kojoj uglavnom prestaju svirati klavir. Često su majke te koje dolaze na Anneine konzultacije i kažu da sina više ne mogu pridobiti za vježbanje.

Onda je to besmisleno, kaže Anne u takvim slučajevima.

Ako više nema odnosa prema glazbi. Sjela je s kavom za stol i otvorila novine. U kulturnom je prilogu članak o jučerašnjem otvorenju festivala. Na fotografiji Thomas i još nekoliko njih ispred predimenzioniranog festivalskog loga. Još prije dva dana razmišljala je o tome da mu poželi sve najbolje, ali onda ga više nije vidjela. Navečer se odmah iz glazbene škole odvezla kolegici koja ju je pozvala na večeru, a Thomas je već otišao u zoru prije nego što je ustala. Prošle ga noći nije čula kad se vratio kući.

Onda je i zaboravila na otvorenje. Umjetnički direktor stoji ispod fotografije. Do njega direktor. Anne je nekoliko puta srela i gradskog političara odgovornog za kulturu. Na fotografiji je između ostalih i žena u dobi koju je teško procijeniti, između trideset i četrdeset, koja nije navedena ispod slike. Čini se da nešto uzvikuje uzdignute ruke, da bi u sljedećem trenutku zagladila kosu. Još se jedna žena Anne čini poznatom, otprilike njenih godina, crveni okvir za naočale i jako kratka kosa, i ona bez imena. Thomas gleda prema fotografu. Anne zna taj pogled, kada se trudi da sve čuje, da svakoga vidi. Cijele večeri djeluje srdačno, pažljivo, opušteno. Kasnije će reći da se ne može sjetiti sadržaja ni jednog jedinog razgovora.

Bradati muškarac ulazi u zbornicu. Kolega fagotist koji ovaj semestar ima samo dvojicu učenika i zato pomaže 14

u uredu glazbene škole. Sjedne do Anne i vidi članak o otvorenju. Je li bila ondje? Anne odgovori niječno. Već godinama nije. To je njegov posao, kaže ona, što ću ondje. Kolega fagotist kimne.

15

Stani, reče Anne. Njen desni dlan ne samo da se uspravi, nego se i malo podigne s natkoljenice. Stani, ponovi Anne, njena se ruka još malo podigne i spriječila bi djevojčicu u daljnjem sviranju da ona nije stala. Klizi po tonovima ljestvice koji bi trebali biti brzi i čisti, širi se uljuljkano sporim taktovima. Anne čeka da zadnji ton zamre, djevojčica je i ovdje promašila. Ti si pojednostavljuješ, kaže Anne. Djevojčica se ne miče. Sigurno osjećaš koliko je to šlampavo, to se osjeti. Anne udahne i u tišini odbroji nekoliko taktova prije nego što nastavi. Sjedi na svom uobičajenom mjestu pored učenice. Djevojčica je glavu malo okrenula ustranu, ne dovoljno da bi vidjela Anne. Od prvoga sata mora se boriti s tom djevojčicom, s nijemim otporom i bijesom koji ju povremeno preplave. Na prvom satu gnječila je tipke kad joj nešto ne bi pošlo za rukom.

Anne je s takvom nevjericom promatrala taj ispad da nije intervenirala dok djevojčica nije sama od sebe prestala.

Otad se takvo što nije više ponovilo, ali Anne osjeća bijes djevojčice. Lupa po tipkama umjesto da ih pritisne, svi tonovi joj ispadaju preglasni. Anne sumnja da disonance koje nastaju pogrešnim sviranjem djevojčici pričinjaju zadovoljstvo. Možda njen bijes raste zato što Anne ne gubi 16

strpljenje. Pogledaj, kaže Anne, tonove moraš svirati međusobno odvojene. Non-legato. Jednu tipku otpustiti prije nego što pritisneš drugu. Anne djevojčici odsvira dva takta, pokaže joj pritiskanje i otpuštanje prenaglašenim kretnjama. Do kode samo lijeva ruka, kaže Anne, i polako.

Djevojčica oponaša pretjerane kretnje njenih prstiju, sad tonove previše zadržava. Anne ju pušta. Čim djevojčica bude dovoljno stara da se suprotstavi roditeljima, prestat će svirati klavir. Dotad Anneina desna ruka počiva na natkoljenici, napetih mišica, spremna zaustaviti bijes djevojčice. Ispruži prste, pokrene zglob da opusti grč.

Odnedavno djevojčica lakira nokte, danas su svijetli, kričavo narančasti. Anne je razgovarala s njom, pitala je bi li radije svirala neki drugi instrument. Rekla joj je da je normalno u početku imati neznatne pomake. U razgovoru je djevojčica pristojna i u pristojnosti nepristupačna. Ne želi svirati drugi instrument, dogovorila se s roditeljima da će učiti klavir. Nakon nastave Anne ide duljim putem kako bi u muzikalijama podigla notne sveske. Vlasnik već godinama uživa u tome da je zove Madame, a austrijsko prezime, koje je slavenskog korijena, izgovara na francuski način. Jednom je Anne pitao za djevojačko prezime.

Odmahnula je glavom. Potom je izgovorila prezime i još jednom ga ponovila. Ali tako je ne smije zvati, rekla mu je Anne, ona više ne koristi to ime. Naturellement, rekao je vlasnik muzikalija. Pridržao joj je vrata, uz naklon: Adieu, Madame. Danas je telefonirajući nestao u stražnjoj sobi.

Doviđenja, kaže Anne prodavaču koji ju je poslužio. Prelazi širokim trgom s jezercem u sredini. Na jednoj strani jezerca postavljene su palme u teglama naglašavajući njegovu zaobljenost. Kao da sam na nekom posve drugom 17

mjestu, kaže Anne prijateljici. Kao da sad počinje večer, a primjećujemo je tek kad osjetimo glad, i večer postaje noć, a i to primjećujemo tek kad je okolo potpuni mrak, a mi sjedimo u krugu svjetlosti, od ulične svjetiljke ili od svijeće na stolu. Takav je osjećaj odjednom imala, kaže Anne, samo zato što je gradska uprava postavila palme u teglama. Zrela si za godišnji, kaže prijateljica.

18

Anne leži na boku, s otežalom glavom na jastuku, nepomična, kao u snu, u svom dječjem krevetiću. Iza zida, u kuhinji, sjede roditelji i piju kavu. Anne čuje kad odlažu šalice. Majka sjedi tik do zida, naslonjena na nj nadlakticom i ramenom. Da nema zida i da se Anne malo pomakne naprijed, glava bi joj ležala na stolu između oca i majke. Anne voli glasove roditelja ujutro. Majčin je napukao. Otac zvuči još dublje nego inače pa se nakašlje.

Ispod prekrivača sklupčane su Anneine noge, privuče ih bliže, ispred trbuha gdje je toplije. Čuje Thomasov glas.

Telefonira. Anne pokušava ponovo zaspati. Čuje Thomasa kako se smije, suzdržano, zna da ona ovdje leži.

Anne otvori oči. Ovaj zid mora da je iste kvalitete kao i kuhinjski zid u stanu iz njenog djetinjstva. Glasovi su blizu, a opet se ne čuje ni jedna riječ. Nakon stanke Thomas opet počinje govoriti, pozdravlja se, Anne to prepoznaje po tonu. Pogleda Thomasov noćni ormarić, na njemu leže časopisi i kutija tableta magnezija. Kad Anne uđe u predsoblje, Thomas uzima ključ s kukice. Vidimo se navečer, kaže, a Anne ga vidi kroz pritvorena vrata kako se smiješi, zatim odlazi. Nosio je vjetrovku i gojzerice. Anne se navikla da i vikendom ujutro bude sama. S novinama 19

koje je Thomas odložio u predsoblju sjeda za kuhinjski stol. Kad je posljednji put sjedila s njim za doručkom, Thomas joj je rekao da nešto treba pojesti. Pitao ju je želi li da joj pripremi kruh s marmeladom, a Anne je kimnula, iako nikada ne jede kruh s marmeladom, ali u tom je trenutku shvatila da postoji žena koju skriva pred njom. Kad se to dogodilo prvi put, Anne više nije htjela jesti. Tada su sjedili u ovoj kuhinji u kojoj je stajao drugi stol, a Thomas je odložio svoju vilicu i obišao stol. Sjeo je pored Anne, njenom je vilicom uzeo povrće s njenog tanjura i prinio vilicu njenim usnama. Podigao je drugu ruku, osjetila je njegov dodir na potiljku, zatim je bacio vilicu te izišao iz stana. Anne je počela jesti tek kad druge žene više nije bilo, a Thomas nije shvaćao kako je Anne mogla znati kad laže. Otada je dovoljno da se Thomas brine je li pojela dovoljno hrane. Anne ustaje i uzima jogurt iz hladnjaka, sipa zobene pahuljice i lanene sjemenke u zdjelu, miješa jogurt. Prije nego što sjedne za stol, uključuje stojeću lampu u kutu. Oblačno je jutro, na unutarnjem dvorištu odzvanja kiša. Nekoliko svjetlijih tonova, kao po limu, zatim opet prevladava šum.

20

Pronašao sam jedno mjesto, rekao je Thomas prije mnogo godina i htio ga pokazati Anne. Ne mjesto u zemlji, rekao je, nego mjesto na Zemlji. Zaustavio je vozilo na uzvisini pa su promatrali naselje ispod. Desetak kuća, bijelo obojanih, potamnjeli crjepovi zemljanih boja. Bila je tu trgovina u kojoj su se mogle kupiti namirnice i potrepštine za kućanstvo ili sjediti za jednim od tri stola i čekati dok se kiša ne smiri. Kava je bila gorka i vodenasta istovremeno. Zalutali su u mokroj šumi, lišće na stablima bilo je još u bojama, trunulo je na tlu poput guste deke. Više nije bilo staze, a nisu htjeli stajati na mjestu.

Naposljetku su se stabla prorijedila, a teren se naglo počeo spuštati. Ondje preko nalazi se to mjesto, Thomas je pokazao prema krajoliku. Anne je mislila da je na suprotnoj strani. Došli smo sa zapada, rekao je Thomas. Anne je rekla da ne razmišlja o stranama svijeta dok gleda neki krajolik. Možda kad bi ga vidjela iz zraka. Započeo je s novim objašnjenjem. Ona je promatrala promjene boja u šumi koja je prekrivala padinu pred njima i brežuljke uokolo. Prekrivanje je bilo pokret, šuma je bila krdo životinja, toliko veliko i zbijeno da se ni jedna jedina nije mogla razaznati. Samo je protezanje prodiralo u tijelo 21

poput vlage koja je vladala posvuda. Anne je kimnula, misli da je sad shvatila, a Thomas se nasmijao. Znao je da ga više ne sluša. Nigdje nikoga, reče Anne, pogledaj oko sebe, nema ceste, nema kuće. On je odmahnuo rukom ili nekamo pokazivao. Moraju nastojati doći do auta prije nego što se smrači. Deset je ujutro, no Anne se čini da se sa sve jačom kišom smanjuje svjetlina u stanu. Dohvati praznu kuvertu i olovku da napiše popis za kupnju. Kruh.

Pozvana je na večeru, Thomas će jesti vani, vjerojatno će se vratiti tek sutra. Zapravo nije potrebno ići u kupovinu.

Anne pred sobom ima cijelu subotu. Kad sljedeći semestar počne njena slobodna godina, svi će dani biti takvi.

Anne ustane i ode u kupaonicu. Sjeti se da je popodne namjeravala ići na plivanje zato što srijedom nije stizala.

Osim toga htjela je čuti neke kompozicije koje bi učenici rado svirali. Kupit će barem kruh, sir i nešto voća. Ti si tako disciplinirana, kaže joj prijateljica navečer. Kad čovjek nije izuzetno nadaren, ostaje mu samo disciplina u sviranju klavira, kaže Anne. Prijateljica se nasmije. Anne ju promatra dok kida listove salate i stavlja ih u zdjelu.

Prijateljica pripovijeda o susretu sa svojim bivšim mužem, a Anne prati njene uvježbane pokrete. Prijateljica ima sina i dobra je kuharica. U tavi prži sjemenke. Tako je to, reče prijateljica. Savijenim prstom protrlja čelo, zatim isipa sjemenke po listovima salate.

22

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nada Brnardić Lektura, korektura Ana Oproiu Naslovnica Lucija Gudek, Ram Prijelom Grafija Tisak Feroproms Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001076136.

ISBN 978-953-355-458-7