Jasminka Tihi-Stepanić, Rukavica za Matildu

Jasminka Tihi-Stepanić RUKAVICA ZA MATILDU

Biblioteka

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda

Urednica Dubravka Težak

© Jasminka Tihi-Stepanić i Naklada Ljevak, Zagreb, 2021.

e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

Zagreb, srpanj 2021.

Lektor i korektor Bonislav Kamenjašević Naslovnica – ilustracija Martin Zalar Oblikovanje i prijelom Ana Pojatina, Ram Tisak Feroproms

Autorica se pri pisanju ove knjige koristila potporom za poticanje književnoga stvaralaštva Ministarstva kulture i medija u Godini čitanja.

ISBN: 978-953-355-490-7 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001102218.

ponedjeljak, 9. rujna Kad sam danas na popisu lektire za 8. razred vidio Gregov dnevnik, nisam mogao vjerovati svojim očima.

Pitao sam profesoricu je li se možda zabunila. Uz­­ dah­nula je i kratko rekla ne. Moja mama ima svoje mišljenje o tome što bi djeca moje dobi trebala čitati i brije na ozbiljnu literaturu s poukama, čistim jezi­ kom i uzvišenim stilom, pa samo takve knjige daje svojim učenicima na čitanje. Kad sam joj pokazao svoj popis, užasnula se. „Gregov dnevnik”, kriknula je, „pljuska je dobru uku­ su i najobičnije podilaženje učenicima! Takva će lite­ ratura dodatno zatupiti vaše ionako tupe moz­gove.”

5

Jasminka Tihi-Stepanić

utorak, 10. rujna Gregov dnevnik pročitao sam za dva sata. Zgodna stvarčica. Lude dogodovštine, a jednostavne. Nema velikih obrata, zapleta i raspleta.

Zaključio sam da je i moj život pogodan za pisanje dnevnika. Ništa mi se ne događa, pa će biti puno lakše pisati dnevnik meni nego nekome tko je pun doživljaja. Matiji se, na primjer, čim iziđe iz stana, dogodi nešto senzacionalno. Neka se cura zaljubi u njega, napadne ga nabildani tip (nekada pobijedi na­­ bildani, u većini slučajeva Matija) ili se tramvaj za­bije u stup na koji je on, Matija, u trenutku naleta, bio naslonjen. Spasio je živu glavu samo zahvaljujući nepoznatoj ljepotici koja ga je u trenutku naleta pri­ vukla na svoje raskošne grudi. Jednom ga je mama poslala na Dolac i već su ga tamo snimili za Dobro jutro, Hrvatska kako kupuje salatu. Govorio je o pred­ nosti kupovanja na Dolcu, za razliku od opskrbe u Sparu, i ispao je jako pametan, osviješten. Da stvar bude bolja, na placu je bila i omiljena voditeljica, pje­ ­vačica, blogerica i instagramska faca Doris, koja je na istom štandu kupovala aroniju, pa su se upoznali i ona ga je pozvala na sladoled. nedjelja, 15. rujna Šefica u mojoj obitelji nije mama, kako ste možda naprečac zaključili, tata još manje, Jura je cijepljen 6

Rukavica za Matildu

od svake želje da bude glavni, ja se trudim, ali ne uspijevam. Sonjica je ambiciozna i već se vidi da joj šefovanje pristaje i da kuži kako svijet funkcionira.

Sigurna je da će dobiti sve što poželi ako viče i plače ili, suprotno, ako milo gleda i osmjehuje se. Toliko se već izvještila u tome da točno zna kad treba primije­ niti koju od navedenih taktika. No kako Sonjica ima samo pet godina, šefovanje otpada.

Pa tko je onda glavni?

Moja teta Sonja ili Sonječka, kako je zovemo. Ona nama šefuje od jutra do mraka, a ponekad i po mraku – kad ima napadaje nesanice. Pitate se zašto to trpi­ mo i zašto Sonječku ne stavimo u dom, kamo svi stavljaju svoje starije drage?

Odgovor je vrlo jednostavan – mi živimo u tetinu stanu, koji ćemo naslijediti kad ona otegne papke.

Do­­­­tada se moramo strpjeti. Tata je jednom strpao Po­vijest skulpture u plastičnu vrećicu i otišao svojoj mami, ali vratio se nakon tri dana, izljubio nas i izgr­ lio i rekao da se prepušta sudbini. Sonječki smo htjeli prodati priču da je bio na službenom putu, no u lice nam je skresala da lažemo. Kipari ne idu na službene putove. To je za poslovne ljude. One koji doma dono­ se lovu.

Moja je sestra dobila ime po teti jer se rodila kad je tetu shrvala teška boleština, pa se činilo da će umrijeti. Mama i tata teti su htjeli odati zadnju 7

Jasminka Tihi-Stepanić

počast nazvavši malu po njoj. Sonječka se čudesno oporavila jednog popodneva kad je zamirisala lipa u unutrašnjem dvorištu i više nije bilo govora o tome da će otegnuti papke. No ime je ostalo.

I meni i Jurju teta je dala imena. Kad već živimo u njezinu stanu, ima na to pravo i ne mora slušati da sobama, kojima je ona gospodarica, odjekuju imena koja s njezinim životom nemaju veze. Ja sam dobio ime po pučkom piscu (ne znam što to točno znači) Janku Matku, kojem je tetina mama navodno bila muza. Moji su pristali na ime jer su u svemu udovo­ ljavali Sonječki. Jura je dobio ime po Jurju Gagarinu, sovjetskom astronautu, s kojim se teta navodno upo­ znala u Moskvi dok je radila u jugoslavenskoj am­­ basadi. Bio je vrloooo naočit muškarac, govorila je svaki put kad bi ga spomenula, a to je bilo razmjerno često ako se uzme u obzir da ga je upoznala u proš­ lom stoljeću. „Čim pogledam u noćno nebo, preda mnom iskrsne slika Jurja Gagarina obučena u sovjetsku uniformu”, govori dok joj se lice zaokružuje i dobiva oblik mjeseca.

Mama je sigurna da je između Sonječke i Gagarina moralo biti nešto.

P. S. Netko bi mogao pomisliti na to da sam okrutan kad kažem da će teta otegnuti papke. Ja se samo držim 8

Rukavica za Matildu

njezina mišljenja da je umrijeti grozna riječ, a ote­ gnuti papke OK. To nije tako ozbiljno. I nekako je, kao, veselo, humoristično. Čovjek s otegnutim papci­ ma manje je konačno nestao od onoga koji je umro. utorak, 17. rujna Moja ljubav prema Karli javna je tajna. Stjepko misli da je kukavički što je još nisam pitao za furanje, a ja kalkuliram – dok me ne odbije, imam šanse. Dakle, ne smijem ništa poduzimati. Tako sam mislio sve do jučer, kad se odjednom u meni probudio lav. Morao sam znati na čemu sam. Pitao sam je za vrijeme veli­ kog odmora, kad su svi već napustili blagovaonicu, a ja ostao s njom nasamo (strateški pristup), hoće li se naći sa mnom popodne, a ona je neočekivano pristala.

Gotovo sam se pokajao što sam je pitao jer sada nema odstupnice – naprijed se mora. Karla je nakon toga pohitala za drugima, a ja sam ostao sam usred blago­ vaonice s hrpom nagrizenih sendviča na pladnjevima. „Kaj si se tu ukipil?” viknuo je na mene kuhar. „Idi u razred. Zvonilo ti je.”

Ostatak dana mučio sam se razmišljajući o tome kamo da idem sa svojom ljubljenom. Bilo mi je bez veze da predložim slastičarnicu (ipak nismo u vrti­ ću), a kafić ne dolazi u obzir jer Karla ne smije u kafić, a ne smijem ni ja. Pomislio sam na pizzeriju, no i to je otpalo jer zahtijeva kakav-takav budžet, a ja ga, 9

Jasminka Tihi-Stepanić

naravno, nemam. Mogao bih od Sonječke iskamčiti neku kunu, no onda bih trebao podnijeti račun i de­­­ taljno izvješće, a to, razumije se, ne dolazi u obzir.

Ne mislim ni s kim dijeliti svoju intimu, a ponajma­ nje s tetom. Da spomenem Karlu, ona bi se odmah sjetila nekog Karla koji je pred sto godina bio zalju­ bljen u nju i davila bi me pričama o njemu.

Dobrih dvadeset minuta čekao sam Karlu pred nje­ zinom zgradom u Dalmatinskoj. Gledao sam u nebo, pa u pločnik, pa prema Frankopanskoj, pa u prozore na susjednoj zgradi. Kad se konačno pojavila, sva zadihana i prekrasna, predložio sam da se provozamo tramvajem, a ona je odmah prihvatila. Sjeli smo u prvi koji je došao i dovezli se na Glavni kolodvor.

Dok sam panično prevrtao u glavi što i kako dalje, Karla je predložila malu avanturu – da goričkim bu­som odemo do Buzina, a onda u Bauhaus! Nevje­ rojatno! Nedavno sam s tatom ondje kupovao letve za komarnik u vikendici mamine frendice, tete Dubravke, pa sam znao kamo idemo i mogao sam biti vodič Karli, kojoj je odlazak u Bauhaus neispunjena želja.

Osjećao sam se moćno, poput čarobnjaka koji ljepo­ ticama ispunjava želje. Bus je stigao na stanicu isto­ ga časa kad i mi. Ukrcali smo se i za koju minutu iskrcali, pa prešli cestu i put Bauhausa. Bili smo jedi­ ni pješaci i svi su nam trubili ko ludi i pravili prstom krugove oko glave. Hoćemo li da nas tko pogazi?

10

Rukavica za Matildu

Vrata centra otvorila su se i propustila nas u čaro­ ban svijet rasvjetnih tijela, letava, laminata i parketa, keramičkih pločica, kupaonica, jacuzzija, tepiha, bu­­ši­­ lica, kosilica, brusilica, peći na kruta goriva, ke­rami­ čkih posuda, cvijeća i grmova, suncobrana i ležaljki, čekića, pila, čavala...

Krenuli smo bez cilja i došli do vrtnog namještaja.

Karla je sjela u ljuljačku jaje, koja se sada mogla kupiti za samo 1500 kuna (na akciji), zatvorila oči i ljuljala se, a ja sam je gledao zavaljen u fotelju od ratana nasuprot njoj. „Ovi izlošci ne služe za uporabu kupcima”, rekao je prodavač koji nam je odlučio pokvariti raspoloženje. „Kako ćemo kupiti nešto ako to ne isprobamo?” pitala je Karla i, još uvijek se ljuljajući, dohvatila sa stalka slamnati šešir i stavila si ga na glavu. „Ajde, brišite klinci!” viknuo je prodavač i učinio pokret kao da tjera muhe.

Udaljili smo se i krenuli prema sobnom bilju, no Karla je rekla da je ono uopće ne zanima i predložila da idemo na građevinski dio. Šešir je još uvijek bio na njezinoj glavi. Izgledala je čarobno. „Kako čarobno!” uzviknula je kad smo se našli među alatom. Tada mi je povjerila tajnu koju još ni­kome nije rekla – želi biti inženjerka građevine.

Zamislio sam je kako stoji na vrhu skele sa žutom kacigom na glavi i naređuje radnicima što da rade.

11

Jasminka Tihi-Stepanić

Ljuti se jer nešto nisu dobro napravili. Prijeti im, pokazuje kako se to radi, a oni je slušaju. Moja ljubav – šefica gradilišta. Kako je to seksi!

Skinula je šešir, stavila na glavu jednu od žutih kaciga i pitala me: „Kaj veliš?”

Rekao sam da joj dobro stoji, no ona je očekivala žešći kompliment, pa se malo, kao, nadurila, a onda je ugurala šake u radničke rukavice i obuhvatila mi njima lice. Činilo se da će me poljubiti, ali ipak nije.

Plovio sam po moru ljubavi. Bauhaus je bio mjesto na kojem se ostvaruju snovi, a ja vitez koji je svojoj ljubljenoj priuštio radost. Kacigu je vratila na mje­ sto, a šešir na glavu tako da joj je zaklanjao gotovo polovinu lica. Poželjela je da odemo na dio s bušili­ cama. Dobro bi joj došla jedna. Ima slika, zgodnih polica i sličnih gluposti koje želi staviti na zid, ali nema bušilicu. Nepogrešivim instinktom tragača za alatima doveo sam svoju ljubljenu do bušilica. Bile su doista prekrasne, to moram priznati čak i ja, čo­­ vjek koji je u svijet alata upućen kao slon u modni dizajn. Cijene su se kretale od 309 do 3500 kuna. „To i nije neka lova”, rekla je Karla uzimajući s police jednu od jeftinijih. „Nije najkvalitetnija, no poslužila bi mi.”

Kako to nije neka lova, pomislio sam, ali naglas nisam ništa komentirao. Pravo je bogatstvo 540,95 kuna. Karla se jedva oprostila s bušilicama. Mahnula 12

Rukavica za Matildu

im je na pozdrav i poslala zračnu pusu. Uputili smo se prema blagajnama. Kraj njih moraš proći, kupio išta ili ništa. „Gospodična,” viknula je blagajnica za Karlom kad smo gotovo prošli pored nje, „šešir kupujete ili ne?”

Karla ga je skinula i bez riječi stavila na kraj po­­ mične trake. „A gdje je kartončić s bar-kodom?” viknula je žena za nama, no mi smo već jednom nogom izišli iz trgovine.

Na putu do autobusa, u autobusu i u tramvaju glavna tema razgovora bila je bušilica. Uglavnom je govorila Karla, a ja sam potvrđivao sve što je rekla i na kraju zaključio da 540,95 kuna i nije neki novac za tako vrijednu i korisnu stvar.

Tada me je pogledala pogledom koji je govorio – mi smo ljudi koji se kužimo.

P. S. Čini mi se da imam šanse kod nje.

Oko ponoći poslao sam joj link https://www.you­ tube.com/watch?v=N8n6k8QcU3k na pjesmu grupe Bauhaus.

Nije mi odgovorila.

P. P. S. Progone me misli o šeširu iz Bauhausa. Ne smijem ni pomisliti na to da bi moja ljubljena…

13

Jasminka Tihi-Stepanić

srijeda, 18. rujna Sonječka se, po običaju, šulja svojim stanom (koji će jednoga dana biti naš), mršava i tanka, lelujava poput dima. Nečujno vuče noge u papučama po par­ ketu pa nas zaskače u situacijama u kojima ne želi­ mo biti otkriveni. Tako mi se danas bešumno našla iza leđa, pa nisam uspio sklopiti laptop. „Što je to?” pitala je gotovo dodirujući ekran prstom. „Sastavak.”

Zurila je u slova, a onda rekla: „Povećaj!”

Nije mi bilo druge. Povećao sam slova na dvade­ set točaka. „To ne valja ništa”, rekla je čitajući što sam pisao. „To ti je, da oprostiš…”

Na vrijeme se zaustavila jer su joj mama i tata zabranili da prostači pred djecom. Iako je dama, So­­ nječka ne izbjegava nepristojne riječi, dapače čini se da uživa dok ih kotrlja ustima i šalje u bijeli svijet. „Drek!” ipak je izustila. petak, 20. rujna Od Karle sam dobio pozivnicu za rođendan. Odmah sam počeo razmišljati o tome što ću joj kupiti. Dar mora biti originalan, baš za nju. Nisam morao dugo razmišljati. Odgovor se sam nudio. Morat ću opet u Bauhaus. I to već danas popodne jer rođendan je sutra.

14

Rukavica za Matildu

Kad sam se spremio, mama me je pitala kamo idem i jesam li zaboravio da moram čuvati Sonjicu jer ona popodne ide sa Sonječkom na kompletni tre­ tman kod frizera (kosa joj je skroz apšisala), kozme­ tičarke (grozne dlačice iznad usne, brrr) i pedikerke (kurje oko na pomolu), a to će potrajati. Počeo sam se buniti iako sam znao da mi to neće pomoći. Tata je u ateljeu (gdje krade Bogu dane, po tetinu i maminu mišljenju), Jura na robotima.

Dakle, Sonjicu čuvam ja, besposlen čovjek.

Kad su se mama i Sonječka konačno iskobeljale iz stana, spremio sam Sonjicu, tj. obuo joj cipelice koje najviše voli (crvene, lakirane s cvjetićima), a koje joj mama ne da nositi jer ih čuva za posebne prilike, obećao joj sladoled i rekao da se zakune da nikome neće reći da smo izlazili iz stana. Odmah se zaklela.

Sonjica mene obožava, za razliku od Jure, kojega se pomalo boji jer je nepristupačan ko svemir.

Bila je oduševljena što će se voziti tramvajem i autobusom. Bus za Goricu bio je poluprazan. Sonjica mi je sjela u krilo da bolje vidi kroz prozor. Pitala me je kamo idemo, a kad sam joj rekao da se vozimo do Buzina, željela je znati što je Buzin. Nije mi se pre­ više razgovaralo, pa sam joj rekao da će vidjeti. Na­­ mr­­godila se i rekla aha. Jedna je putnica komentirala kako smo slatki seka i braco, a druga je rekla da nije u redu da dva djeteta sama hodaju po busovima i 15

Jasminka Tihi-Stepanić

pitala se gdje su naši roditelji. Začepio sam Sonjici uši da to ne sluša.

U Bauhausu sam odmah pohitao prema građevin­ skom odjelu. Poredane jedna do druge, žutjele su se kacige namijenjene zidarima na gradilištu. Pitao sam prodavača (kojega sam jedva našao) imaju li ka­­cige za šefove, a on me je bijelo pogledao i rekao da je kaciga kaciga i da tu nema razlike, pa sam kupio žutu (34,90 kn) i par zidarskih rukavica (10,90 kn), također žutih, da budu komplet s kacigom. Na blagaj­ ni sam tražio ukrasni papir za zamatanje poklona, no žena me je pogledala kao da želim kupiti slona i otre­ sito rekla da oni nisu gift shop. Ali zato imaju čo­kola­ dice da njima mame djecu! Sonjica ih je ugledala na blagajni i zahtijevala Lion (2,99 kn). Odmah ga je dobi­ la. Bojao sam se da opet tko ne reagira na dva djeteta sama u Bauhausu, koji nije nikakvo dječje igralište.

Potrošio sam gotovo sav džeparac. Ostalo je nešto za ukrasni papir, ali sam odlučio da ću po­­­tražiti u ladici onaj u koji je bio zamotan dar koji sam prošle godine dobio za rođendan od mame i tate, a za preostali novac kupiti ružicu. Ružica bi, kao protuteža kacigi i rukavi­ cama, trebala simbolizirati nježniji dio Karlina karak­ tera, a o meni reći da sam romantična duša.

Kad smo došli doma, ugurao sam kacigu i rukavi­ ce u svoj ormar i još jednom zahtijevao prisegu od sestre da će o našoj akciji šutjeti.

16

Od iste autorice u izdanju Naklade Ljevak: