Davor Ivankovac: S dna Panonskog mora

Davor Ivankovac S DNA PANONSKOG MOR A PRIČE, K RONIK E, REPORTAŽE

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 1

20.6.2023. 13:19:28

Biblioteka Cicero Davor Ivankovac S dna Panonskog mora: priče, kronike, reportaže Naklada Ljevak, 2023.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 2

20.6.2023. 13:19:28

Davor Ivankovac

S DNA PANONSKOG MOR A PRIČE, KRONIKE, REPORTAŽE

Zagreb, rujan 2023.

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 3

20.6.2023. 13:19:28

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 4

20.6.2023. 13:19:28

Znali su se površno, a sada inovativnom idejom osvajaju tržište

I. Bio je to dobar osjećaj, jedino tako bi ga se moglo opisati. Trenutak kada se poklope okolnosti, doba dana, svjetlost i sjena, tijelo uronjeno u specifičnu okolinu.

Oko pola četiri popodne podigao sam u ljekarni u centru grada antibiotike i probiotike, krenuo kući, a na radiju su pustili More Than This Roxy Musica. Tada se to dogodilo. Bio je tipičan ljetni dan, vruć i suh, promet gust, vreva na ulicama i sve je odjednom bilo bolje negoli je trebalo biti. Nisam otišao ravno kući, besciljno sam kružio gradom neprekidno hvatajući osjećaj; nije to bilo stanje, nego nešto što je trebalo neprekidno sustizati kako bi se ugođaj održao. Ne znam koliko je to trajalo, ne znam o čemu sam razmišljao, vjerojatno ni o čemu posebno; pjesma je odavno prošla, radio je nastavio svoj program, a ja sam samo vozio hvatajući sve 5

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 5

20.6.2023. 13:19:28

slabiji osjećaj; vozio sam sasvim polako, svjestan svega: prometa i semafora, pješaka i ljubimaca, bicikala i romobila, ali ipak nekako odsutan, ispunjen, a prazan.

Kad sam se vratio kući, osjećaj je davno prošao, ali sjećanje na njega potrajalo je do duboko u noć.

Dan kasnije misli mi nije toliko zaokupio taj otprije poznat i povremeno proživljavan osjećaj ugode i sjete koliko samo sjećanje na njega. Sjećanje gotovo jednako intenzivno kao i osjećaj sam. Nekakav biološki refleks koji produljuje željeno stanje, prisiljava mozak na stalni povratak u trenutak ugode: biolozi i psiholozi to bi s lakoćom definirali i raspetljali, samim time možda i ubili – samo mistifikacija čini život poetskim. Prvo ide ugoda, potom sjećanje na nju, tek onda, kad moć prisilnog povratka osjećaja oslabi, slijedi kriza. Ovisnici to premoste novom dozom opijata, ali dobar osjećaj uzrokovan okolinom ne može se ponoviti. Čak ni točnom rekonstrukcijom slijeda događaja, primjerice: ako bih danas u isto vrijeme otišao u ljekarnu, zaputio se prema automobilu parkiranom na istome mjestu, pustio si istu pjesmu i lagano krenuo, dobar se osjećaj gotovo sigurno ne bi vratio. Nešto je ipak drukčije: vanjska temperatura, psihosomatski moment, gradska vreva, svjetlost i sjena, čak i samo očekivanje koje utječe na stanje tijela i duha. Jučer je bilo neočekivano, zato me je i zateklo, danas očekujem i neće se ponoviti. Javila bi se samo frustracija pogubna za onu posljednju 6

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 6

20.6.2023. 13:19:28

krhotinu sjećanja. No sjećanje na osjećaj: što je to i kako zapravo djeluje? U danima koji su uslijedili, pokušavao sam rekonstruirati.

II. Zvali su se sasvim uobičajeno za ovo podneblje i epohu, tako su i izgledali, tako su se izražavali, a i pričali su o sasvim uobičajenim i prihvatljivim stvarima. Ti bi se razgovori mogli okarakterizirati kao svakodnevni, mada oni nisu naklapali i mlatili praznu slamu, naprotiv, izražavali su se jezgrovito, odlučno, bez dvojbi u ono što žele reći i što na koncu artikuliraju. Bili su možda i prijatelji, mada jedan drugoga nikada nisu nazvali prijateljem, možda tek znancem ili susjedom.

I jedno i drugo precizno je koliko i njihovi povremeni razgovori: živjeli su u obližnjim zgradama na Lapovcima, koje čak i nisu bile susjedne, ali u ovakvim kvartovima svi su si zapravo susjedi. Ivan je s balkona mogao vidjeti samo vrh deveterokatnice u kojoj je živio Hrvoje, i to samo ako bi se jako nagnuo preko balkonske ograde i zavirio prema zapadu, što on nikada nije radio, jer nije imao potrebu istezati tijelo i vrat kako bi vidio vrh zgrade u kojoj je živio jedan od njegovih brojnih poznanika; dok Hrvoje, koji nije živio na devetom, nego na drugom katu, nikako nije mogao vidjeti Ivanovu peterokatnicu, još manje Ivanov balkon koji je gledao prema jugu, odnosno prema trima 7

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 7

20.6.2023. 13:19:28

sedmerokatnim zgradama iza kružnog toka, u Ulici Ivana Gorana Kovačića. Lapovački kružni bio je vrlo prometan, što je Ivan smatrao izrazito stresnim, dok je Hrvojev balkon gledao prema sjeveru, preko željezničkih kolosijeka sve do naselja Slavije i Borinaca, u pozadini kojih se, na platnu sjevernog neba, jasno ocrtavala bijela polulopta velikog vojnog radara. Prizor je Hrvoje uzimao zdravo za gotovo, kako se uzima gravitacija, postojanje Sunca i Mjeseca ili virusa i bakterija; ništa se tu nije moglo učiniti, s tim prizorom. Upravo su o tome pričali susjedi i poznanici Hrvoje i Ivan, u ovaj vreli ljetni dan, slučajno se susrevši pred vratima sportske kladionice, između kafića i brijačnice.

“Jučer, dok sam pušio na balkonu, jer znaš da mi Božica ne dozvoljava da pušim unutra, zbog Dorotee, koja ima problema, ne znam jesam ti pričao, ima astmu”, govorio je Hrvoje, Ivan je zapanjeno digao obrve, znao je za Dorotein problem, ali Hrvoje nije znao da već zna, da mu to svaki put kad pripali cigaretu na ulici spomene, maloj Dorotei smeta sve, no sada je prešao preko Ivanovih dignutih obrva i nastavio: “...i otpuhujem ti ja tako dimove i razmišljam o nečemu sasvim desetom, imao sam ideju, baš pravu dobru ideju koju bih trebao patentirati, onako baš zaštititi patentom, mogli bismo zajedno kao poslovni partneri...”

Ivan opet iznenađeno diže obrve, ali poslovna prilika već je prohujala, sluša dalje: 8

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 8

20.6.2023. 13:19:28

“...kad mi se odjednom dim pred očima oblikuje tako kao da obavija onaj radar gore na Borincima, kao da radar gori, i ja shvatim da je taj radar NATO-a sasvim legitimna meta, možda i za manji nuklearni udar, šta misliš o tome?”

Ivan je treći put zapanjeno dignuo obrve češkajući se po obrazu, razmišljajući: nuklearni udar na Vinkovce?

To je nešto novo. Nitko tu ne bi investirao milijune ni u šta korisno, pa tako ni u nuklearni udar; osim dakako u taj radar koji je koštao milijune, navodno američka tehnologija, ali ipak ne, to nije realno. Tako mu je i odgovorio: “Misliš Rusija i Putin? Zašto bi gađali nas, gađat će Poljsku i Njemačku ako dođe do općeg rata, ima i tamo radara, čak vjerojatno modernijih i boljih, ako im se baš troše pare na radare. Je li to uopće radar NATO-a?”

“Ako je vojni, onda ga i NATO koristi, zato bi i bio legitimna meta.”

Ivan je razmišljao: na prvu se činilo logičnim, ako se NATO i Rusija uhvate za gušu i počne lansiranje, radari bi bili legitimne mete, ali netom ga je vizualizirao u sjećanju – velika bijela kupola od tko zna kojeg materijala, na nekakvom betonskom postolju ili zgradi – javila mu se spasonosna misao: takvu zgradu i uređaj u njoj može se razjebati običnom raketom, nisu potrebne drastične nuklearne mjere.

9

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 9

20.6.2023. 13:19:28

“Koji je uopće domet tih projektila? Sumnjam da iz Rusije mogu pogoditi radar u Vinkovcima.”

Hrvoje je očito do znatnijih detalja razradio apokaliptični scenarij: “S brodova i podmornica mogu gađati praktički što hoće bilo gdje na svijetu, isto tako iz aviona, ali nas i ne bi gađali Rusi, u slučaju da Rusija i NATO zarate, gađali bi nas iz Srbije.”

“Opet!?”

“Zašto ne, saveznici su, mi smo u NATO-u, eto ti prilike da izravnamo račune jednom za svagda.”

“To jest, da se osvete i NATO-u i za Oluju u jednom.”

“Barem bi pokušali. Pa izgorjeli u pokušaju. Ali pazi, mogućnost postoji, ma kako mala, ali ipak postoji, i veća je nego ikada, gljiva nad Vinkovcima.”

Rukama je vizualizirao dizanje stupca dima koji se negdje u visini ramena počeo širiti u široki gljivasti oblak. Činilo se da ga taj prizor na neki način i uzbuđuje.

“Astronomski mala zapravo.”

“Veća nego što mislimo. Gledaj, nije samo radar, tu je i vojarna, tu je željezničko čvorište, sasvim dovoljno da se opali koji balistički.” “Čvorište koje više ne vodi nikamo, zapetljava se samo u sebe. U slučaju da se velike sile toliko izrokaju da preostanu samo male provincijalne mete, možda tada dobijemo koju.”

10

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 10

20.6.2023. 13:19:28

“I to je nešto, pazi šta ti kažem, neće ni detonirati prve glave, a provincija će se opet dohvatiti s provincijom, pazi šta ti kažem.”

Razišli su se nakon desetak minuta čavrljanja: Hrvoje je ušao u kladionicu, iz koje će nesumnjivo otići u kvartovski kafić pokraj, gdje će možda drugim poznanicima iz drugih zgrada dijeliti svoju zabrinutost zbog narušenih odnosa Istoka i Zapada, a Ivan je otišao prošetati u smjeru željezničkog kolodvora, gdje će također potražiti neku osamljenu terasu u hladovini kakve krošnje i ubiti pola sata, sat.

III. Navečer nije imao mira, Hrvoje mu je ubacio bubu u uho: nije se činilo realnim, ali tko zna kako velike sile ratuju kad ratuju, nisu ratovale zapravo od prednuklearnog doba; što ako su radari doista legitimna meta? I kakav je to uopće radar, nitko to ne zna, zna se samo da je izgrađen 2004., i da je navodno male snage, ali kome vjerovati? I što znači mala snaga? Do Srbije sigurno hvata, a to je granica NATO-a, sasvim dovoljno.

Možda je važniji nego što nam je predstavljeno u medijima, mislio je Ivan. Prepričao je razgovor s Hrvojem supruzi Evi, ona je rekla da je sve to paranoja zbog zahlađenja globalnih odnosa, da nismo granica NATO-a nego jedna od granica i da smo mali i nebitni. Složio se s tim i nastavio gledati večernji Dnevnik, ali nije vidio 11

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 11

20.6.2023. 13:19:28

sliku niti je čuo ton – nuklearna gljiva uporno se dizala nad Borincima. I sam radar je sumnjiv, ima nekoliko godina da su mještani obližnjeg sela prosvjedovali optužujući radar za epidemiju karcinoma u selu, što su znanstvenici otklanjali kao nemoguće.

“Sjećaš li se one epidemije karcinoma u Jarmini?” pitao je Evu. “Sjećam se maglovito, da, samo što to nije epidemija jer karcinom nije viroza. Bit će da su pesticidi u hrani i vodi, a ne radar.”

Eva je medicinska sestra, zna što govori, pomislio je i prebacio se u spavaću sobu, čiji je prozor gledao prema sjeveru, pa je gljivasti oblak mogao jasnije vizualizirati, barem njegov gornji dio. Windowsi su se napokon dignuli, pa je ukucao u tražilicu “nuklearni udar”– idemo vidjeti što kažu mudriji ljudi od mene, mislio je. Tražilica je izlistala cijeli niz općenitih informacija o nuklearnim bombama, njihovoj povijesti, snazi, ali i jedan svježiji članak naslova “Kako preživjeti nuklearni udar”. Možda će zatrebati: otvorio je članak, ilustriran, dakako, gljivastim oblakom. Opis nuklearnog razaranja bio je dosta štur, jedina korisna informacija bila je da, ako preživite udar, imate deset minuta da pobjegnete, zbog fatalne kontaminacije radijacijom; ili da dvadeset četiri sata budete skriveni u betonskom skloništu, pa onda iziđete. I bježite. A što je betonsko sklonište, jesu li i ove socijalističke betonske zgrade dovoljno 12

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 12

20.6.2023. 13:19:28

dobre i što znači preživjeti nuklearni udar, može li se to? Nije bio siguran. Članak je sadržavao i link koji se zvao Nukemap, a koji je obećavao simulacije nuklearnih eksplozija bilo gdje na svijetu; stranicu je napravio neki povjesničar znanosti Alex Wellerstein, pisalo je na Wikipediji; to je to, pomislio je, kliknuo i sekundu-dvije kasnije našao se na stranici nuklearsecrecy.com – preko cijelog ekrana raširila se mapa New Yorka, a s desne strane nalazio se nekakav izbornik. Idemo vidjeti što se nudi, pomislio je pomičući mapu svijeta prema Europi, Balkanu, Hrvatskoj, Slavoniji. Iglica se zaustavila nad Beogradom, na tren je razmislio, pa se vratio na zapad i zaustavio iznad Vukovara. To ne, bilo im je previše i jednom, zapravo nijednom. Pronašao je Vinkovce, u omjeru dovoljno velikom da se prikažu nazivi kvartova i okolnih sela.

“Dnevnik je gotov i večera je na stolu”, doviknula mu je Eva. “Di si, šta radiš?”

“Evo bombardiram radar!” viknuo je kroz pritvorena vrata.

“Aha, samo polako, čekam.”

Radara nije bilo na mapi, ali pronašao je cestu koja je vodila do njega, odoka smjestio središte udara i pogledao parametre: izbor tipa bombe bio je vrlo velik, a kako nije znao što su kilotone i megatone, odabrao je bombu Little Boy, kakva je bačena na Hirošimu – pisalo je da je imala petnaest kilotona, što je značilo da je jedna od 13

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 13

20.6.2023. 13:19:28

slabijih ikad napravljenih. Ta ga je spoznaja obeshrabrila. Nije li u Hirošimi stradalo osamdeset tisuća ljudi, ako ne i više? Odabrao je površinsku eksploziju, procjenu stradanja i radioaktivne posljedice, a potom odabrao veliku crvenu tipku DETONATE. Istoga trena nad Vinkovcima su se raširili raznobojni koncentrični krugovi, od malog žutog u središtu, preko crvenog i zelenog, sve do sivoga na rubu. Sa strane je pisalo što koji od koncentričnih krugova znači: u krugu od 230 metara od radara isparava sve, no to je zbilja mali promjer, ohrabrujuće zapravo, pomislio je; u krugu od pola kilometra sve je razoreno, a smrtnost 100 posto, ok, prihvatljivo, to je još rub grada i smrtnost je mala; svi u krugu od kilometra i pol umrijet će od radijacije, ili za dan-dva ili u roku od nekoliko godina – no to je obuhvaćalo samo sjeverni rub grada, dakle Spačvu, Borince i Slaviju; najširi krug blijede boje, promjera tri kilometra, zahvatio je samo neka gradska naselja: Slaviju, Lapovce, Kolodvor-kvart, Vrtno naselje, Novo selo, a označavao je razbijena stakla, manju štetu i manje ozljede, osim ako s prozora ne biste gledali trenutak eksplozije. Procjena smrtnosti bila je nešto manja od šest tisuća. Ovdje nešto nije u redu, pomislio je sjetivši se Hirošime. Očekivao bih barem pedeset tisuća, sve do Osijeka i Vukovara. Parametri su bili precizno određeni, nije trebalo biti greške, no autor stranice možda je pogriješio u vezi naseljenosti područja. Kako to da je razorni udarni val dosezao samo tri kilometra?

14

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 14

20.6.2023. 13:19:28

“Ovo nije u redu”, rekao je. “Što nije u redu?” pitala je Eva s vrata.

“Razaranje bi trebalo biti jače.”

“Kakvo razaranje? Što ti to radiš?”

Prišla je pogledavši mu preko ramena.

“Ti stvarno bombardiraš radar? Ja sam mislila da mi vičeš iz WC-a.”

“Pogledaj, da udare manjom nuklearnom na radar, mi bismo vjerojatno preživjeli!”

“Ma daj!?”

“Vidi.”

Nagnula se prema monitoru. Povećao je mapu: posljednji udarni krugovi dosezali su otprilike mjesto gdje je popodne stajao s Hrvojem; da je opalila nuklearna, točno tako je pisalo, imali bismo opekline trećeg stupnja. No vjetar i atmosferske prilike znatno su pogoršavale posljedice, osobito radioaktivni oblak, pa ga je za svaki slučaj usmjerio na suprotnu stranu, prema Pačetinu i Trpinji, neka sprži njih.

“Nemoguće,” rekla je Eva, “nešto si krivo izračunao. Ajde jesti.”

“To i ja mislim”, rekao je zamišljeno. *** Nakon večere vrag mu nije dao mira i vratio se bombardiranju okolice nastojeći pronaći grešku koja mu je izmicala. Pretražio je “nuklearni udar na Hirošimu” 15

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 15

20.6.2023. 13:19:28

kako bi osvježio pamćenje i doista je stajalo: minimalno osamdeset tisuća mrtvih samo prvoga dana te u potpunosti uništeno dvanaest četvornih kilometara; doduše, ova je simulacija prikazivala tridesetak četvornih kilometara, ali ne potpunog uništenja, Hrvoje i on malo bi se ispekli, nešto je tu još bilo što nije vidio. Sinulo mu je: vjerojatno gustoća naseljenosti i japanski tip gradnje, mnogo starih drvenih nastambi. Fotografije uništene Hirošime prikazivale su samo betonske građevine, sve ostalo poharali su požari, eto što se dogodilo – Lapovci bi ostali bez krovova i prozora, samo to, pomislio je, nisu ni te nuklearne što mislimo da jesu. Iz članka je saznao i da je Little Boy aktiviran na šesto metara visine; vratio se na simulaciju i odmah uočio da je bombu kod Vinkovaca detonirao na površini; stoga je odabrao visinsku eksploziju, šesto metara iznad radara, kliknuo na DETONATE i promatrao posljedice. Dogodilo se suprotno od očekivanog: unutarnji krugovi bili su još manji, ali je onaj vanjski bio znatno veći obuhvativši cijeli grad na jugu i nekoliko sela na sjeveru. No procjena od petstotinjak stradalih razgalila ga je: poginuli bi samo oni u blizini radara, a sve betonsko u gradu zaštitilo bi ljude od udara i požara; neka dakle bombardiraju, ja ću s pogledom na jug preživjeti bez posljedica, mislio je, mogu mirno utonuti u san.

“Ali to je najslabija bomba, veliš?” pitala je Eva. “Misliš da takve danas imaju?”

16

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 16

20.6.2023. 13:19:28

“Možda i imaju, za tako male mete.” Šutio je neko vrijeme, mislio. Prokleta žena.

“Prokleti radar.”

Eva nije odgovarala.

“I prokleti Hrvoje sa svojim nebulozama.”

Sve zbog jedne cigarete na balkonu, pomislio je.

IV. Ivan je bio nestrpljiv podijeliti s Hrvojem svoja nova saznanja o nuklearnim bombama i načinima preživljavanja, pa se čak razveselio kad ga je ponovno susreo; prepričao mu je svoje simulacije na nedalekom radaru i ohrabrujuće procjene o broju poginulih, odnosno preživjelih; prešutio je noćne more koje je imao otkako se bacio u istraživačke vode, a sve su odreda uključivale zamračeno nebo, gljivoliki oblak, munje i grmljavinu, pougljenjele ljude koji tumaraju uokolo.

Hrvoje ga je strpljivo i pozorno slušao odmahnuvši rukom: “Ma znam tu stranicu, već sam radio simulacije, nema neke opasnosti za nas u ovim zgradama – osim ako bomba ne padne točno pod moj balkon, dakako.”

Ivan ga je u nevjerici gledao. “Čekaj, ti si znao sve ovo, ali nisi mi rekao, osim što si izrazio bojazan i bacio me u...” Nije znao u što ga je bacio Hrvoje – panika to nije bila, a ako je bila zabrinutost, mogao bi ispasti bojažljiva naivčina u njegovim 17

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 17

20.6.2023. 13:19:28

očima – da bi se na kraju izvukao: “...u istraživanje. Bacio sam se u istraživanje cijelu noć, a ti mi sad kažeš da sve to znaš i da nema opasnosti!?”

“Nisam ti ja rekao da istražuješ, čovječe, nešto drugo mi je na umu, imam poslovni prijedlog za tebe...”

“Kakav posao? U mirovini sam! Obojica smo.”

“Htio sam ti reći prošli put, ali si ti navalio na radar i nuklearne bombe.”

Ivan je opet dignuo obrvu, nemoćno šireći i skupljajući ruke; maglovito se sjećao da je obrvu podignuo i prošli put, ali je nešto ostalo nedorečeno. Ali Hrvoje ništa nije ostavljao nedorečenim niti je prežvakivao jedno te isto u beskonačnost, pa je razvezao o vukovarskom branitelju koji se koliko jučer pojavio iz proboja i odmah zajahao državni proračun.

“Samo se pojavio na parkiralištu Konzuma, pred ženama i djecom, predali su se na licu mjesta i sve mu dali.”

“Zar još dolaze?”

“Da, pojavljuju se iz kukuruzišta, svako toliko, to bi tvoja Eva trebala znati, ako ih šalju na preglede i oporavak.”

Eva s tim nije imala veze, htio mu je reći, ali je prešutio, jer već mu je to rekao, nesumnjivo, i nije imalo efekta; sada, pred mirovinom, kao voditeljica oftalmologije OŽB-a Vinkovci, Eva nije imala veze s prijemom i obradom vukovarskih junaka koji su navirali iz 18

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 18

20.6.2023. 13:19:28

kukuruzišta po rubnim dijelovima grada, izranjavani, izgladnjeli, prljavi i izmoždeni; radila je samo lakše poslove, dosta birokracije i kao neplaćena mentorica educirala mlađe naraštaje medicinske braće i sestara. No Eva je prva tri mjeseca opsade Vukovara provela kao mlada sestra u tamošnjoj bolnici, što je Hrvoje zapamtio i nekako sve povezao. Nakon što je i sama izišla u proboju kroz kukuruzišta i minska polja između Bogdanovaca i Nuštra, dobila je posao u vinkovačkoj bolnici i otada nije pričala o tome; ne zbog traume, nego zbog srama, rekla mu je jednom, a on je bio dovoljno nesmotren da to kaže Hrvoju.

“Zbog srama? Kakvog srama?” pitao je jednom ovaj. “Što je napustila grad pod opsadom nakon samo tri mjeseca i ostavila ljude?”

“Ne, nije zbog toga, definitivno nije.”

Nikoga ona nije ostavila mada su borbe još trajale.

Mogla je i ona krpati i previjati rane trideset godina, u to nije sumnjao, njega je krpala proteklih dvadeset i sedam, ali ono što ju je nagnalo na proboj bio je odraz u zrcalo, koji jednog jutra više nije mogla podnijeti.

Da sam ostala tamo, kunem ti se, rekla mu je jednom, oglodala bih vlastite ruke i noge, jednu po jednu, dok ne bi ostalo samo tijelo, a onda bih puzala pomičući se vilicom i batrljcima i glodala druge dok glođu sebe i sve oko sebe; bilo bi to beskonačno međusobno glodanje trupala i kostura. Tako nekako je rekla, a on nije bio 19

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 19

20.6.2023. 13:19:28

siguran je li to bilo samo sjećanje na ružan san, umišljaj, ili je doista tako pričala dok je još imala volje pričati, a on volje slušati. Čuo je Hrvoja kako priča o traumi ljudi koji su se samo predali, mahom žene i djeca, ponavljao je, posramljeni, pognutih glava, stajali su tako uza zid Konzuma prepušteni sudbini.

“Kao ovce pitomi i preplašeni, trebao si to vidjeti.

Jedan mu je odrpani starkelja odmah predao bijednu mirovinu, radni staž i diplomu, na licu mjesta!”

“No, neka, zaslužili su, zbog njih sada uživamo u slobodi i dosanjanoj demokraciji.”

Hrvoje je zaustio, ali neki automobil počeo je nemilice trubiti; na obližnjem kružnom kretala su se dva vozila, prvi se automobil vukao, a vozač iza njega spustio je prozor vičući nešto kao, hoćeš li danas, jebo te bog usrani, tebe i tvoju trulu francusku crkotinu. Vozač francuske crkotine nije imao potrebu odgovoriti, ali ni stisnuti papučicu gasa, što je ostavilo vremena starim znancima da uoče i detalje: vozač francuskog automobila zapravo je bila vremešnija vozačica koja vjerojatno nije ništa čula, a s obzirom na položaj tijela, ruke na volanu i namrštenu facu – i stanje očiju bijaše upitno; vozač njemačke limuzine pak izgledao je kao nacist iz holivudskih filmova – bijel kao krpa, što bi se reklo, glatko izbrijan i zalizan. Sunčane naočale salivene s isklesanim licem.

20

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 20

20.6.2023. 13:19:28

“Je l’ to onaj veterinar?” pitao je Hrvoje.

Ivan je samo slegnuo ramenima – nije znao nikakvog veterinara, ali je ipak mudro rekao: “Ako je taj veterinar, onda blago nama s takvima i fakultetu koji ga je školovao.”

Promet se uskoro vratio u rutinu i poznanici su nastavili razgovarati o sasvim uobičajenim stvarima i pojavama za ovo podneblje i epohu. U jednom trenutku, na samom vrhuncu reforme lokalne samouprave, Ivana je prenuo Hrvojev glas i pitanje koje je tegobno nastojao uglaviti u financiranje minijaturnih općina zaselaka. “Što ćeš kuhati danas?”

“Kuhati? Ne, danas je Eva slobodna, pa će ona kuhati nešto. Mahune.”

Rekao je mahune, jer su mu mahune prve pale na pamet, lice nekog djeteta koje se pentralo po toboganu podsjetilo ga je na mahune. Krenuo je Ulicom kneza Mislava dalje od kružnog, prisno uhvativši Hrvoja pod ruku, kako se već dokona umirovljena gospoda pripomažu pri šetnjama osunčanim ulicama.

“Pričaj mi o tome poslu koji spominješ.”

“Di ćemo?”

“Idemo na štajgu popiti jednu ljutu.”

I krenuli su prema kolodvoru, a Hrvoje mu je pričao o novoj poslovnoj prilici koja mu se zasigurno javila na balkonu, između dvaju dimova, s pogledom na grad ili na radar, to je bilo neminovno.

21

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 21

20.6.2023. 13:19:28

V. Hrvoje nikada nije simulirao nuklearne detonacije niti je pojma imao za tu stranicu, ali kao profesionalni politički komentator na dvadesetak domaćih i regionalnih portala, s nekoliko fiktivnih avatara koje je koristio krateći si duge umirovljeničke dane i još tegobnije noći, odlučio je istražiti i taj fenomen, pritom izbombardirati sustavno i po volji. Odabrao je sto kilotona, za početak, spustio je odoka na Beograd i detonirao; brojka se popela na sto dvije tisuće žrtava – neloše, ali nedovoljno, mislio je. Ista snaga na šesto metara visine podignula je brojku na kvalitetnih sto šezdeset tisuća.

Kotačićem miša zumirao je mapu do naziva kvartova i avenija: detonirao je nad Autokomandom, dobar slučajni odabir, smatrao je, zlurado se smješkao povećavši snagu na jednu megatonu i brojka je odmah prevalila četiristo tisuća. Jasenovac je i dalje jači, barem po njihovim skromnim kalkulacijama, pomislio je, a tamo nisu cijepali atome, vrlo zanimljivo. Samo hladno oružje i drž – ne daj. “Šta to radiš?” pitala je Božica zavirivši mu preko ramena. Iznenađeno se trgnuo detoniravši negdje.

“Opet gledaš koeficijente da ulupaš pare s onim Ivanom? I kakvi su to krugovi na igralištu?”

Iglica je detonirala u nekoj šumadijskoj vukojebini i brojka je bila skromna čak i za naše podneblje.

22

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 22

20.6.2023. 13:19:28

“Nije to igralište ni kladionica, na neki način i je, to je ona stranica, sigurno si čula za to, simulacije nuklearnih eksplozija.”

“I zašto te to zanima?”

“Ne zanima me, ali Ivan je rekao da bi Rusi mogli gađati radar, pa gledam jesmo li sigurni.”

Ivan je rekao? I ti donosiš kući sve što taj lijenčina kaže, prošlo joj je glavom, rekla mu je već više puta, sada je prešla preko toga, ljutnju usmjerivši drugamo: “Uostalom, rekla sam ti da pušiš samo na balkonu kad je mala kod nas.”

“Otvorio sam prozor i zatvorio vrata, ti si ih otvorila, zatvori vrata sobe i malu ne puštaj vamo.”

Fokusiran na mapu, pomicao je iglicu prema zapadu i zaustavio je nad Vukovarom, smanjio kilotone na pristojnih sto i detonirao: broj žrtava nije nadmašio postojeći broj tamošnjih žrtava, onaj vrag Ivan bio je u pravu, snažno je to, doduše, ali prostorno ograničeno; već u susjednim selima ljudi okopavaju vrtove i čiste svinjce nesvjesni nuklearne drame: možda bi čuli prasak i vidjeli bljesak, ali što sve seljani ionako ne vide i ne čuju dok ljenčare u poljima? Kotačićem je približio ulice i ugledao knjižnicu: ovdje se broj žrtava ne može povećati, pomislio je, pomaknuvši se malo zapadno, jugozapadno, do središta Vinkovaca. Idemo nad Stari most u centru, jednake snage, pa da vidimo – poharan je cijeli grad, ali samo polovica stanovništva.

23

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 23

20.6.2023. 13:19:28

Razočaravajuće loše, toliko je grad opustošila vladajuća stranka, također bez cijepanja atoma, mislio je nastavivši bombardirati svijet do duboko u noć. Otvoren prozor vukao je dim mnogih eksplozija, koji je potom obavijao zgrade, tornjeve, kolosijeke i radar, a oči su mu bivale sve krvavije, dok su ruke ostajale čiste, savjest također: imao je pravo Ivan, za ovo smo se borili, valja uživati dok nas zdravlje služi.

VI. “Prodavat ćete mirisne lampione? Za groblje?”

Eva ga je gledala u nevjerici, s izrazom lica koji je odavao tek to da nije više sigurna u suprugovu zdravu pamet i vlastiti sluh. Ivan je šutke slegnuo ramenima, nije bio trenutak za proturječiti, ali niti za povući se.

“Moraš li sve Hrvojeve fiks-ideje provoditi u djelo?”

“Nisu to fiks-ideje, dobro, jesu, ali ovo nije loša ideja, mogla bi proći.”

“A reci mi: kome trebaju mirisni lampioni za groblje, i zašto bi to netko kupovao, i gdje to mislite proizvoditi i tako dalje?”

Puno pitanja, ali još uvijek premalo odgovora, morao je priznati; no nije li tako na početku svakog poslovnog uspjeha i okretanja životne stranice? Hrvoje ga nije uvjerio ni u što osim u ono što je i sam znao – danas se sve može prodati, osobito kojekakve bespotrebne novotarije. Ako se prodaju mirisne svjećice za stan, 24

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 24

20.6.2023. 13:19:28

zašto ne bi i mirisni lampioni, govorio mu je Hrvoje, koji svoju novu fiks-ideju još nije objelodanio nikome osim Ivanu – ni Božici ni patentnom uredu. Ivan je u svemu tome vidio i dublju argumentaciju – ako se sve ono kupuje za groblja – jeftine skulpture Gospe, anđela i svetaca, lampioni u svim oblicima – od srca do Vodotornja, električni i tradicionalni, zašto se ne bi i mirisni?

Eto, tko bi ikad rekao da će se električni lampioni masovno prodavati, i sam je to smatrao skoro pa svetogrdnim, jer zna se što je lampion, što je svijeća: vosak, fitilj, kresanje šibice, nikako upaljača, upaljač je već đavolja novotarija na korak do blasfemičnih krajobraza zapadnjačkog komfora; specifičan miris dima ugašene šibice, lagani miris otopljenog voska, a gle sada, električni lampioni trepere i po mjesec dana, no pokojnicima je svejedno, bitno da im nešto osvjetljava duge samotne noći. Pa ako se olako prešlo preko elektrike, onda mogu i ugodni mirisi vanilije, lavande i šumskog voća. Oni bi dakako proširili repertoar mirisa prikladnih za groblja, pa bi nudili široku lepezu cvjetnih mirisa, ružmarina, božikovine, tamjana i...

“I vagine Gwyneth Paltrow”, dovršila je tiradu Eva. Nije se dao smesti: prelazak na mirisne lampione smatrao je revolucionarnim, u rangu zvučnih i koloriranih filmova. Hrvoje je rekao da će jednoga dana obične baterije u lampionima zamijeniti nuklearne, pa će 25

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 25

20.6.2023. 13:19:28

lampioni gorjeti dovijeka, no u to nije vjerovao, bio je daleko racionalniji od Hrvoja, mislio je. Njegova opsesija nuklearnom energijom već je prelazila u grotesku.

“Ne shvaćaš koji bi to ubilački smrad bio kada bi se svi ti mirisi izmiješali, na primjer za Sisvete, kada su groblja puna lampiona; ljudi bi padali u nesvijest.”

“Ne bi, groblja ionako specifično vonjaju, a i vonj mrtvačnice nije zanemariv, vjerujem da bi ucviljena rodbina rado zapalila mirisni lampion dok čekaju svećenika i ljude. A ni ljudi baš ne mirišu kao nekad, u doba higijene.”

“Otkako se družiš s tim Hrvojem, nisi sasvim svoj.

Ili su te uhvatile godine. Obojicu.”

Pričaj ti šta oćeš, ali kad novčići počnu kapati, neće ti biti mrsko, mislio je. Bio je siguran da će kapati, kao što je Eva sigurna da neće. Miris novca, svježih papirnatih novčanica, i taj bi miris mogli dodati u ponudu: lampion s mirisom novca, genijalna ideja. Trgovački su centri crkve ovoga stoljeća, čuo je negdje, i ljudi ih pohode kao nekada bogomolje; otajstvo kupnje neće nikoga mimoići, tako je pisano i tako će u one dane biti.

Krajnji potrošač postao je beskrajan, na radost mnogih, uskoro i mene, mislio je Ivan zadovoljno se cerekajući.

VII. Eva je stajala na sredini Staroga mosta gledajući prema zapadu, u crvenkasto nebo jesenjeg zalaska iznad 26

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 26

20.6.2023. 13:19:28

Bosuta. Vidio sam je kako zamišljeno gleda prema Krnjašu, dok se kugla spuštala za krov Veterinarskog zavoda, i odmah sam pomislio da bi to mogla biti ona. Takvom sam je zamišljao: vitka, gotovo koščata figura, kratko podšišana sijeda kosa, tek tu i tamo prošarana crnim, šiljasti nos. Evo je preda mnom: Eva u predvečernjoj šetnji gradom. Zamišljao sam kako se s Lapovaca spustila Dugom ulicom, s namjerom da zaokruži šetnicom uz rijeku, a potom se preko Stare brane i Krnjaša vrati gore u kvart. Bila joj je to uobičajena ruta. Pritom bi redovno sjela na neku klupu na Banji ili na katoličkom groblju, najčešće kod Ivana Kozarca ili kraj nekog masivnog starog spomenika na židovskom groblju; žmirila bi neko vrijeme, odmarala noge, usporeno, kontrolirano disala. Ali danas, već na Starome mostu, pri pogledu na velike stare krošnje u Lenijama, obuzeo ju je jak osjećaj sjete; one sjete koja nema jasnog izvora u prošlosti koja je bila, već u onoj koja je mogla biti. Čudan, gotovo mističan doživljaj sjećanja na neproživljene dane i godine, koji se nije često javljao, ali utoliko je bio intenzivniji. Čežnja za nečim što se ne bi moglo približiti preciznim definicijama i rečenicama, osim čežnjom za nečim drugim, ali nečim drugim u prošlosti. Ne u sadašnjosti, sada je već kasno: sada je uvijek kasno. Tako su toga dana na nju djelovale te goleme sutonske krošnje u Lenijama, dovoljno jako da zastane usred koraka, uhvati se rukom za ogradu mosta i pokuša sve to zadržati na neko vrijeme. Je 27

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 27

20.6.2023. 13:19:28

li to bio specifičan miris, u kombinaciji s bojama krošanja, neba i sutona, lagano strujanje zraka na koži vrata i podlaktica? Koliko su trenutku pridonijeli žamor s obližnjih terasa kafića i zvukovi prometa? Mislim da nije pokušala raspetljati i shvatiti, samo uhvatiti i kratko zadržati; stoga je zastala, oslonila se na ogradu na sredini mosta i pogledala prema zapadu. Dovoljno iskusna da zna: za bezrazložnu sjetu dovoljne su neke godine i pogled na zapad, poneki miris i poneki osjet. I osjećaj da je život kliznuo kroz prste. Postoji i sasvim realna mogućnost da sam u tom ranojesenjem sutonu vlastiti doživljaj iz tko zna kojeg razloga pripisao nekome. Spuštao sam se iz centra prema Genscherovoj i, ugledavši tu ženu, usporio koliko mi je promet dopuštao; iza nije bilo nikoga, vratio sam u drugu ne bih li dobro zapamtio siluetu koja gleda prema zapadu; sunce nad Veterinarskim zavodom izgledalo je kao nuklearna eksplozija, ali nije budilo nemir. Ne znam koliko je dugo Eva stajala na sredini Staroga mosta i kojim se putem vratila kući – je li sjela na obalu kupališta ili kraj nekog kamenog spomenika ispisanog njemačkim i jidišem; ne znam ni što je pritom razmišljala, ali nisam ni želio znati; vozio sam se prema Walkowu, uvjeren da ju je nasred mosta zaustavilo nešto čega se vrijedilo prisjetiti, zbog čega je vrijedilo zastati i, ako je ikako moguće, bar se nakratko zadržati. Ta spoznaja, za taj dan, bila je sasvim dovoljna.

28

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 28

20.6.2023. 13:19:28

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Ana Brnardić Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević Naslovnica: Petra Brnardić Prijelom: Petra Brnardić Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001176382.

ISBN 978-953-355-686-4

Davor Ivankovac_S dna Panonskog mora.indd 190

20.6.2023. 13:19:31