Ivana Šojat Sama
Sama.indd 1
22.05.2022. 16:49
Biblioteka Cicero © Ivana Šojat i Naklada Ljevak d.o.o., 2022. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.
Sama.indd 2
22.05.2022. 16:49
Ivana Šojat
Sama
Zagreb, lipanj 2022.
Sama.indd 3
22.05.2022. 16:49
Sama.indd 4
22.05.2022. 16:49
Kako bi mi dočarala vlastito viÐenje nevjerojatne sposobnosti regeneracije propalih brakova, mama voli posezati za Lazarom, onim biblijskim. Ganutljiva je dok ozareno pronalazi nevjerojatne dodirne točke trulog od nosa dvoje ljudi i čovjeka koji je već počeo zaudarati kad ga je Spasitelj vratio u život. Uvijek mi bude žao umiješati se i naprasno prekinuti taj ushit glasno izgovorenom miš lju kako o tom Lazaru ništa ne znamo nakon bombastič nog uplovljavanja u novi život. Tek poslije, nakon mame, nakon kave s mamom, sjetim se samu sebe zapitati gdje je bio taj Lazar kad je krenuo rasplet biblijske tragedije, suđenje i razapinjanje Bogočovjeka koji ga je uskrsnuo. Je li Lazar požalio, možda čak i zamjerio to vraćanje u život? Ako nije, ako je bio zahvalan na novoj šansi, zašto se nije pojavio u svojstvu branitelja onog koji ga je uskrs nuo? Uvijek mi to naknadno pada na pamet. Ne stižem razmišljati kad mama krene u zamahu analizirati i mene i moj propali brak te moju nepromišljenost, neostvare nost, moju pustoš, moje nemajčinstvo. „Svaki odnos je splet kompromisa”, uvijek jednako kreće u zaključni monolog kojim okončava tu biblijsko-životnu prispodobu. Kao da ne zna da ćemo se ponovno posvađati. Kao da ne zna da ću je ponovno pitati što su to 5
Sama.indd 5
22.05.2022. 16:49
kompromisi. Kao da ne vidi da se osjećam poput nekakve nakazne jelke po kojoj svakom riječju koju izgovara vješa utege grizodušja. „Je li to ono kad jedan ‘sudionik’ (uvijek tad kažiprstom i srednjakom obiju ruku kratkim kretnjama iscrtavam na vodnike u zraku, njoj ispred nosa) braka sustavno radi cir kuse, da ne kažem sranja, a drugi mu oprašta?” pitam je kad sam osobito nervozna ili zlovoljna. Ako sam iz nekog razloga osobito dobro raspoložena, onda se samo kiselo osmjehujem, pa ona zadovoljno nastavlja dalje s prodikom. „Prebrzo si odustala”, uvijek mi kaže ako joj ne protu rječim nakon izjave o kompromisima. Uvijek prvo srkne kavu, oliže si gornju usnicu i uzdahne. „A koliko sam trebala izdržati? Postoji li neko pravi lo vezano uz trajanje mučeništva zvanog kompromisi?” Znam da zna da nakon njezine izjave o odustajanju ne mogu izdržati. Čak i ako sam k njoj došla u najboljem raspoloženju. Mama nema odgovora. Uvijek unaprijed znam da će ovdje ušutjeti i zagledati se u kavu, u svoje ruke i prštećim svjetlom gotovo uvijek prekriven stol, već gotovo četiri desetljeća smješten ispred prozora na južnoj fasadi zgra de. Uvijek znam da preuzimam prevagu u razgovoru i uvijek mi je neugodno. Neugodno je kad autoritet pogubi konce, pa si zamjeram da joj nisam sve rekla, da ne zna cijelu moju priču o prevrtanju gnijezda i odlasku, da me zato optužuje za prebrzo odustajanje. „Prevario me je”, kažem sumornim glasom i ježim se od tog glasa koji kao da nije moj i kao da nije odavde, 6
Sama.indd 6
22.05.2022. 16:49
nego je do nas dopro iz nekakva podruma ili zapuštene, napuštene kuće koju još jedino bršljan drži na okupu. Ni kad uz tu izjavu ne uspijevam ugurati priču o svom crve nom biciklu koji su mi ukrali, koji se zatim, nekoliko dana poslije, „pojavio” u jarku, u blizini pivovare. Taj bicikl za mene nakon toga više kao da nije bio moj. Premda je bio čitav, nije više bio isti. Možda zato što znam da taj moj osjećaj prema biciklu i Kristijanu kao biciklu nije pretje rano normalan, možda zato to uvijek prešućujem. Vrag će ga znati. „Ma to se svakom može dogoditi!” smije se mama dok odmahuje rukom kao lopatom, lopaticom. Želim se smi jati, no oči me peku. Vidim djevojčicu u pješčaniku koju je netko pogodio kamenom u glavu, koja krvari, no od mahuje lopaticom i mami dovikuje da joj nije ništa. Lice joj se kupa u krvi, no nije joj ništa. I smiješi se. Smijem se. A želim joj reći kako je zanimljivo to što ljudi prijevaru povezuju isključivo sa seksom, s fizičkom penetracijom, putenošću, strašću, kožom, dodirom. Zapravo, želim ma mu pitati sjeća li se još uopće bračnih zavjeta. Jesu li za vjeti onda, u socijalizmu, bili isti ili tad nije bilo onog „u dobru i zlu”? Želim joj reći da me daleko više od penetracije uzne mirava pomisao da je Kristijan Žaklini pričao o meni, o nama, no i to bi vjerojatno djelovalo jednako sumanuto kao i moj odnos prema ukradenom biciklu. Zato se samo smijem i spominjem vic o frajeru koji je triput pao na nož. Leđima. 7
Sama.indd 7
22.05.2022. 16:49
„Histerična si!” psiče mama. Smijem se još glasnije. „Nema žene koju muž nije barem jednom prevario! Kad bi se sve razvodile tako kao ti…” Koluta očima, traži riječ kojom će me zakucati. „Što, mama, što bi bilo? Ne bi više bilo brakova?” Gu šim se od smijeha, kašljem. A suze mi frcaju na oči. Gledam ruke, njezine nervozne ruke kojima šalicu gla di kao minijaturnog psića. Mama je imala meke ruke koje su uvijek mirisale na kremu, pomišljam. Krema je mirisala na ruže. Ta krema u tubi zlatne boje uvijek je ležala na njezinu noćnom or mariću. Kad bih bila sama kod kuće, znala sam otići u maminu i tatinu spavaću sobu, uzeti tu tubu i otvoriti je, mirisati kremu. Imala bih tad osjećaj da je mama pokraj mene i da mi se smiješi. Sjećam se, mama za mene nije bila samo mama, nego prostor, sigurna soba, odsustvo straha. Možda zbog glasa, ne znam više. Mama je, naime, imala mek glas, a kad bi govorila, kao da je pjevala one pjesmice kojima me je uspavljivala kad sam bila mala. U maminu glasu uvijek je bilo smijeha. Odrasli kažu da je to radost. Ja mislim da je to smijeh. Smijeh koji i druge jednostavno tjera na to da se smiju, smiješe, opuste, prepuste. Dok pogled s njezinih ruku selim na njezino lice, želim mamu pitati kad se prestala smijati, kad je na lice uspjela nagurati toliko brazgotina tuge. Ali prešućujem pitanje, puštam je neka mi govori o samoći koja me čeka, o tome koliko joj je teško gledati svoje kolegice, prijateljice, sus jede njezinih godina koje na igrališta odlaze s unucima, dok ona… 8
Sama.indd 8
22.05.2022. 16:49
Ona uzdiše i u skoku ustaje od stola. Mora kuhati, veli. Gledam je u čudu. Stari će doći za sat vremena, ručak mora biti gotov, veli. Gledam je i pitam se pronađu li ljudi ikad trenutak kad si kažu sve. Dobro, ne baš sve, ali barem ono što bi si tre bali reći kako bi se konačno razumjeli. Odlazim za mamom u kuhinju. Gledam je kako iz hladnjaka uzima glavice luka. Gledam je i želim joj reći da luk ne bi trebala držati u hladnjaku, ali znam da je to navika, pa šutim. Nisu njezine navike ništa gore od navika drugih ljudi. Gledam je kako taj luk koji se ostaklio u hladnjaku reže na sitne, minijaturne kockice. Na pamet mi padaju pingvini. „Jednom će mi pingvin iskočiti u naručje iz našeg hlad njaka!” znala je glumiti mama da se šali kad bi vidjela da se niz stražnji dio hladnjaka razlijeva led, led koji putuje kao ledenjak na Islandu. Ili negdje drugdje gdje je već do voljno hladno za te pojave. Stari pije samo ledenu vodu. Zbog njegove je vode hladnjak uvijek odvrnut na najjače. Zbog njegove je vode mamin luk kao staklo koje hruska pod njezinim nožem. „Luk ti je zaleđen”, smireno kažem mami. Pitam se zašto mamu zovem mama, a starog stari. Mama me po gledava u čudu. „Gdje smo stale?” Pitam je, smiješim se od uha do uha. Osjećam kako me obuzima moje uobiča jeno luđaštvo. Tako od milja zovem tu pojavu kad izva na izgledam nehajno, pa čak i prpošno, veselo, a iznutra se drobim, baš drobim. Čujem zvuk. Ne kontroliram to. 9
Sama.indd 9
22.05.2022. 16:49
Moja mama, u religijskom tonu, to naziva demonom. „Odvratna si u tim stanjima, kao da demon u tebe uđe”, zna reći i sklopiti ruke. „Sebična si”, izgovara mama meni i ostakljenom luku koji u lavini pada na ulje koje pršti, u crvenu šerpu s bije lim tufnama. Ta šerpa je veteran, pomišljam i smiješim joj se. „Jesu li u toj šerpi kuhane i one ćufte?” pitam mamu iskreno zaintrigirana, iskreno željna točnog odgovora. Ignoriram njezinu izjavu o mojoj sebičnosti, činjenicu da je naš razgovor u dnevnom boravku zapeo na mojoj se bičnosti koja se prelila u kuhinju. „Koje ćufte?” Moj me demon napušta. Mislim da se sve na meni vidi. Luđaštvo. „One ćufte, one nedjelje.” Mama energično miješa luk koji cvrči. Bokovi joj se njišu, ramena poskakuju. Kao da motikom okopava vrt. Ne gleda me. „Ne znam o čemu pričaš.” Gledam je i čekam da me pogleda, no ona uporno zuri u šerpu koja je nadživjela sve o čemu ne govorimo. „Pričam o onoj nedjelji kad ti se sve srušilo”, pokušavam se kreveljiti, oponašati njezin glas, glas kojim je nekom, nikad nisam doznala kome, rekla da joj se sve srušilo, da ju je moj stari ponizio, zgazio, uništio. „Kuhala si ćufte…” Mama me kratko pogledava, baca prema meni pogled kao kamen i kaže mi da se toga ne mogu sjećati, a ja je pitam zar misli da sam maloumna. 10
Sama.indd 10
22.05.2022. 16:49
„Sve si pobrkala”, kaže mi, ponovno se obraća luku i mesu koje preko luka baca za paštašutu. „Sjećam se”, umorno joj odgovaram. Glas mi je izne mogao kao da sam njime nekamo otrčala, pa sad dotrčala. „Pričaš gluposti!” Gledam je kako bjesni na mljeveno meso koje mijenja boju i ispušta vodu, ispunjava kuhinju teškim mirisom. Nakratko je shvaćam, zapravo mi na pamet padaju Jasnine riječi da moja trauma nije samo moja nego je i mamina, prvenstveno mamina. Ljudi traumu doživljavaju kao sra motu. Teško je protiv toga. „Bila je nedjelja”, svejedno kažem. Kao da prstom u mračnoj prostoriji tražim prekidač, nekakav mehanizam koji će pokrenuti svjetlo. „I jeli smo ćufte. Zapravo, ti si u toj šerpi skuhala ćufte koje sam samo ja jela.” Želim pridodati da je poslije, predvečer, počeo padati snijeg. Osjećam da je to suvišno, pa šutim. I samo gledam. „Sebična si i samoživa”, zaključuje mama dok veliku šerpu podmeće ispod slavine i u nju nalijeva vodu za tje steninu. Sve ide svojim tijekom, pomišljam i kimam, ho dam unatraške. „Jesam, sebična sam”, kažem. Uzimam jaknu u pred soblju i mami dovikujem „dobar tek”. Glas mi ne zvuči onako kako sam željela. Nešto cvili u njemu. I škrguće. I slan je taj glas nakon kojeg na hodniku ispred lifta is puštam dubok, težak uzdah. Kao da povraćam kamenje.
11
Sama.indd 11
22.05.2022. 16:49
Sama.indd 12
22.05.2022. 16:49
„Kad si me prestala voljeti?” pitam mamu u dizalu, daleko od njezinih ušiju. Izgaram od želje da joj u lice po stavim to pitanje, da joj se pritom zagledam u oči, no ne mam hrabrosti. Ne znam kakve veze hrabrost ima s tim. „One nedjelje, kad joj se sve srušilo”, odgovaram sa moj sebi kao da je uskrata ljubavi stvarnost s kojom sam se pomirila. Iako se ponekad tješim da nije to izostanak ljubavi, nego mamino gađenje prema svemu tatinu što nosim na sebi i u sebi. Čista stvar gađenja prema genetici. Ili je to samo bilo pomanjkanje vremena. Tješim se. Tako bi mi bilo lakše: da mama nije imala vremena za mene dok se borila za starog, za brak, dok je taj usmrćeni brak odlučila kao truplo tegliti sve do trenutka kad će ih smrt konačno rastaviti. Putem do svog stana u glavi premotavam sve. Podsje ćam se na to zašto je mama mama, a tata stari. I sve je u prezentu, naracijski posve nakazno, sumanuto. Kao, sve odgurnuto pod tepih. „Sve se promijenilo preko noći”, kaže mama. Šmrca, glas joj plače dok nekome u mobitel pridodaje: „Draga moja.” Ne zna da je čujem. Ne znam kako ne zna da su tan ki zidovi, da čujem sve: i televizor, i tatu, i nju, i staru susjedu Mandicu, koja piški kao da netko istresa vjedro 13
Sama.indd 13
22.05.2022. 16:49
vode u zahodsku školjku, kad zatim povlači vodu. Starim ljudima valjda popuste ventili, pa sve iz sebe istresaju kao odron, bujicu. Čujem i susjeda Matka, koji ljeti kiše na ambroziju, a zimi na hladnoću, susjeda Peru, koji hrče kao vepar. Tako kaže tata: „Hrče kao vepar.” I to mi je smiješno. Zamišljam veprove kako po šumama pile da ske, turpijaju ih. Ili kao da se grohotom smiju. Smiješni su mi susjedi Matko i Pero. Smiješna mi je i baka Mandica, koja mi se na stubištu uvijek obilno smiješi, za koju stari govori da je znatiželjna usidjelica, podmukla vještica. Kao da je to bolest kojoj ne znam značenje. Nije mi smiješan mamin glas koji plače, koji se nadove zuje dok priča tom nekom ili toj nekoj u mobitel: „Tako me ponizio, povrijedio nakon svega…” Sve šumi. U mojoj glavi i iznad mene: baka Mandica opet usisava. Čujem struganje papučice usisavača na parketu. Zamišljam njezine mačke kako bježe po stanu i zavlače se pod pokućstvo pred tim bučnim usisavačem. Ne čujem više mamin glas. Vjerojatno sluša tog nekog s kime razgovara preko telefona. Vjerojatno kima. Htjela bih izaći iz sobe, provjeriti je li sve u redu, plače li mama. Ali sjedim kao ukopana za svojim pisaćim sto lom, pokušavam čitati knjigu koju sam u petak posudila u knjižnici. Mali princ razgovara s lisicom. Ne shvaćam zašto bi itko htio da ga pripitome. Voljela bih izaći iz svo je sobe, otići do dnevnog boravka i mame, koja sigurno ondje hoda ispred prozora i balkonskih vrata. Uvijek to radi dok u ruci drži telefon i s nekim razgovara, dok joj se dugačka, predugačka žica mota oko nogu, dok se o nju 14
Sama.indd 14
22.05.2022. 16:49
sapliće kao da preskakuje uže. Voljela bih mamu pitati: „Zašto bi itko htio da ga netko pripitomi ako će na kraju svi plakati?” Ali, kao paralizirana, samo sjedim za pisaćim stolom s knjigom ispred sebe i zurim u tu lisicu s preveli kim ušima. Osluškujem. Ne čujem ništa osim šuma vode u cijevima u zidu i motora automobila koji netko parkira dolje, na parkiralištu. Pokušavam čitati, čitam riječi, rečenice koje ne mogu upamtiti, ne znam što čitam. „Ne, ne znam što ću”, kaže mama glasno, viče zapra vo. Mislim da nije svjesna toga da viče. Mama inače nikad ne viče. Ona cvrkuće. Zato mamu zamišljam kao ptičicu, crvendaća ili sjenicu, kao neku sitnu, raspjevanu pticu koja kao da se smije dok pjeva. Poslije toga ništa. Potpuna tišina. Samo tihi zvukovi kojima se zgrada i inače neprestano glasa. Čak i noću. Za pravo osobito noću. Sjedim pred otvorenom knjigom i čekam. Ne znam što čekam. Ne znam zašto mama šuti, je li prekinula vezu s tom osobom kojoj je rekla da ne zna što će. Če kam da se nešto dogodi. Vrijeme prolazi. Vuče se zapra vo to vrijeme. Želudac mi se grči. Ne znam zašto. Kao da unaprijed osjeća nešto čega nisam još svjesna. Strah me je. „Mirna”, čujem odjednom mamu i trzam se, poskaku jem na stolici. „Dođi, ručak je.” Ne znam zašto ustajem polako, kao ljudi u onim fil movima strave i užasa kad nestane struja i začuje se jeziv zvuk na tavanu ili u podrumu, uvijek daleko od očiju. 15
Sama.indd 15
22.05.2022. 16:49
Polako izlazim iz sobe. Doista ne znam zašto se tako vučem. U blagovaonici, na stolu je crveni lonac s tufnama s ćuftama i plavi u kojemu je pire od krumpira. Blagovao nica miriše na rajčicu. Kao u isprekidanom filmu, vidim mamu koja nervozno hoda ispred stola, vidim samo je dan tanjur, valjda moj tanjur, pa opet mamu, koja zuri u pod i rukama si prolazi kroz kosu, pa premješta kuhinjsku krpu iz jedne ruke u drugu. Ne gleda me. To odmah vidim. Vidim i da nema tate. Zurim u sivu svjetlost koju oblačno nebo kroz prozor baca na stol. Baš u trenutku kad je želim pitati „Gdje je tata?” mama kratko podiže pogled i vidim joj oči. Otečene, crvene oči. Mama je plakala. Ta rečenica u glavu mi se zabija poput igle za pletenje. Plava je ta igla, metalnoga sjaja. Ne znam zašto mi plava boja uopće pada na pamet. Ne znam što bih rekla. „Ti nećeš ručati?” pitam mamu. Želim je pitati i nije li nedjelja, jedini dan kad nas troje jede zajedno, kad ona i tata nisu na poslu, a ja u školi. Ne pitam. Mama dugo, predugo ne odgovara, nego se nakašljava. Glumi kašalj, osjećam to. „Ne mogu”, odgovara mama nekako prigušenim gla som, kao da se guši. „Nisam gladna.” Više se ne usuđujem pogledati joj lice. Znam da je plakala. Ne znam zašto. Nemam hrabrosti pitati je zašto je plakala, zbog koga. „Nisam gladna”, kažem. Osjećam kako mi se želudac steže, povlači, skuplja. Hvatam se za trbuh. Ne znam zašto. 16
Sama.indd 16
22.05.2022. 16:49
„Moraš jesti”, brzo kaže mama, hvata zaimaču i grabi ćufte, grabi pire. Ruke joj se tresu, strašno mi je gledati kako joj se ruke tresu. I pire, i ćufte, i umak na tanjur pa daju poput blata, blatne kiše. Tanjur se puši, izgleda kao da se na njemu dogodila eksplozija. „Nisam gladna”, rajčica miriše kiselo. Odjednom, sve mijenja miris, miriše slano, ali ne kao more, nego kao suze. „Moraš jesti”, ponavlja mama. Usta su joj razvučena u tanku, ravnu crtu. Čeljust joj se grči. Vidim i to. Ispod oka. Kao da gledam nešto što ne bih smjela vidjeti. Polako sjedam za stol. Kao da sam nešto strašno skrivi la. Polako jedem. Želudac mi se diže, želi na tanjur vratiti sve što nasilu guram u njega. Poručuje mi da se zgrčio i da ne želi hranu, no osjećam da me mama gleda. Osjećam. Ne podižem pogled s tanjura dok žvačem polako i teme ljito, toliko da ćufte gube okus. „Hoćeš kruha?” pita mama. Ne mogu reći „ne” jer, ako otvorim usta da išta kažem, sva će hrana nahrupiti van, na tanjur, natrag na tanjur. Zato tresem glavom. Ne mogu ništa. To želim reći mami. Želim je i pitati zašto je plakala, zašto više ne cvrkuće, zašto je drukčija. Zašto nema tate? Nedjelja je. Jedem polako, cijelu vječnost. S ćuftama gutam i pitanja. „Ne mogu više”, kažem naposljetku premda nisam sve pojela. „Za koga ja kuham?” pita mama stol jer zuri u stol kad je kratko pogledavam. Želudac mi se još jače grči. Sve mi se vraća natrag, sva hrana. Jedva se obuzdavam. 17
Sama.indd 17
22.05.2022. 16:49
„Za nas”, kažem samo i povraća mi se od mog odgo vora. Brzo ustajem s rukom preko usta. Kratko se okre ćem prema mami prije nego što ću otići. Stvarno kratko, jedan treptaj u kojem vidim sve. Mama plače. Ramena joj skakuću kao da se smije, ali plače, rida. Više se ne može obuzdati, kao što ni ja ne mogu obuzdati one ćufte koje sam sažvakala toliko da su izgubile okuse. Trčim u kupa onicu. Povraćam. Sjedam pokraj zahodske školjke. I čekam. Nešto. Ne znam što čekam. Ponovno je tišina. Dobro, ne baš prava tišina. U zgra dama nikad nije potpuna tišina. Uvijek se nešto čuje. No kod nas se ne čuje ništa. Pomišljam kako je to čudno, to sa suzama. Njih nikad ne čujemo. A trebale bi biti najglasnije. Želim otići do mame i zagrliti je, reći joj da će sve biti u redu. Premda ne znam što nije u redu. Ništa ne znam. Ne znam gdje je tata. Polako, kao lopov, odlazim u svoju sobu, sjedam ispred knjige otvorene na stranici gdje lisica govori o pripitomlja vanju, i žitu, i nebu, i očima. Odmah zatim film se ubrzava prema naprijed. Noć je, u glavi mi je večer dok ulazim u svoju zgradu, dok po dnu ruksaka tražim ključeve stana, dok čekam lift. Sjedim u svojoj sobi, na rubu kruga žute svjetlosti koju po pisaćem stolu baca svjetiljka. Čitam, a ne čitam, ne znam što čitam iako znam da čitam Malog princa, kojeg mi je mama preporučila kao predivnu priču. Pomišljam kako bih trebala otići u kupaonicu, oprati se i pripremiti za spa 18
Sama.indd 18
22.05.2022. 16:49
vanje, čujem ulazna vrata koja tiho škljocaju dok se za tvaraju. Čujem cipele na pločicama predsoblja, mamine papuče na parketu dnevne sobe. Tata se vratio. Osjećam silnu želju izaći, pozdraviti ga, pitati zašto nije s nama da nas jeo ćufte, zašto ga nije bilo i je li zbog njega mama plakala pa, zureći u pod, od mene skrivala oči. No, baš u trenutku kad hvatam kvaku, čujem čudno mrmorenje zbog kojeg zastajem kao ukopana. Primičem uho vratima da bolje razaberem. Možda se ljube, pomiš ljam i s gađenjem se beljim kao da me netko može vidjeti. Bilo bi mi zapravo drago da se ljube. Tate nije bilo cijeli dan. Sigurno su nedostajali jedno drugome. No, premda ne razabirem riječi što ih izgovara, nešto u maminu glasu u meni izaziva jezu. Ponovno prislanjam uho uz vrata, zaustavljam dah. „Nije te briga”, ledeno odgovara tata. „Pitam te, gdje si bio?” odjednom viče mama i glas joj zvuči kao stotinu razbijenih tanjura. „Reci mi!” U skoku se odmičem od vrata. Kao da je opet ona noć kad nam se gornji kuhinjski element odvalio od zida, pa se sve za treslo i zatutnjalo kao da je potres. Te smo noći ostali bez svih tanjura i zdjela, bez svih čaša iz kojih smo svako dnevno pili vodu i sokove. Te noći ostale su nam samo one čaše koje mama naziva finima, čaše za goste koje mama drži u vitrini, u blagovaonici. Tata šuti. „Reci mi gdje si bio?” urla mama još glasnije. Ne prepoznajem joj glas. Nikad ga još nisam takvog čula. Zvuči kao da se pjeni, kao pas koji bijesno laje i prijeti 19
Sama.indd 19
22.05.2022. 16:49
kroz ogradu. Pred očima mi se ukazuje ograda od kova nog željeza u ulici kroz koju prolazim do škole. I vidim onog velikog crnog psa koji na nas uvijek laje dok pro lazimo. „Što te briga”, konačno odgovara tata savršeno smi renim glasom, savršeno polako kao da kroza zube cijedi svako slovo. „Reci mi gdje si bio?” mama sad već gotovo vrišti. Mislim da je poludjela. Bojim se da je poludjela. Odrasti znači poludjeti, pomišljam. „Neću tebi polagati račune”, tata je i dalje smiren. Ču jem šuštanje. Valjda svlači jaknu. Stenje zatim. Izuva se i baca cipele u kut pokraj vrata. „Ja sam ti žena!” mamin je glas samo mrvicu tiši, no zvuči kao da joj se nešto zapriječilo u grlu, pa mi na pa met padaju knedle. Ne znam o kakvim knedlama govore ljudi kad pokušavaju opisati koliko ih je nešto potreslo ili zaprepastilo, rastužilo. Tata šuti. Bos je. Ne čujem mu ni glas ni korake. Ču jem samo mamine papuče koje šljapkaju, prvo po ploči cama, pa po parketu, do dnevnog boravka. Kao iz daleke daljine, ponovno čujem mamin glas, pa vrata njihove spavaće sobe, koja se bučno zatvaraju, pa opet otvaraju i zatvaraju. Čujem kako se nešto ruši, stro poštava u toj njihovoj sobi, a zatim i nešto što zvuči kao plač. Mislim da mama plače. Ne znam što radi tata. Ne usuđujem se izaći iz svoje sobe. Ne usuđujem se otići u kupaonicu. Samo sjedim na krevetu i čekam nešto. Uzimam knjigu, odbacujem je, uzimam walkman. Ne sje 20
Sama.indd 20
22.05.2022. 16:49
ćam se više što slušam. I s glazbom je isto kao i s knjigom. Lavina slova i lavina buke. Moje misli su jače. Sa slušalicama na ušima neprestano imam dojam da se oko mene događa nešto što zbog njih ne čujem, pa me hvata panika. Mičem slušalice s ušiju. Baka Mandica kašlje u kupaonici iznad nas. Možda po vraća. Sve ječi. Ne mogu više. Moram piškiti. Polako i tiho, na vrhovima prstiju se iskradam iz sobe. Malo podižem vrata kako ne bi škripila. Ne znam zašto me je i čega strah. Stvarno ne znam. Toliko me strah tog nečega, ne znam čega, da ni ne po vlačim vodu za sobom, ne perem ruke. Gade mi se moje ruke. Otirem ih o donji dio trenirke, žare se od trljanja. Kratko zastajem ispred odškrinutih vrata moje sobe. Ne ulazim, međutim. Umjesto toga na prstima odlazim do dnevnog boravka. Sigurno ondje nisam očekivala mamu. Još manje mamu s cigaretom. Mama sjedi na kauču. Vidim je s leđa, nazirem samo njezin lijevi obraz na kojem se cakli plavičasta boja televi zijske slike. Posvuda oko nje je također plavičasta magla dima cigarete što ga mama bučno otpuhuje kao da zviždi. Koliko znam, mama je prestala pušiti kad je doznala da je trudna, da nosi mene. Nikad je nisam vidjela s cigaretom. Nikada. Preko naslona za ruke na kauču proviruje jastuk, nje zin jastuk iz spavaće sobe. Preko naslona iza maminih je leđa prebačena deka. 21
Sama.indd 21
22.05.2022. 16:49
Zašto će mama spavati u dnevnome boravku? Tata tiho hrče u spavaćoj sobi. Mirno spava. Kao da mamin glas nije zvučao poput tanjura koji se lome na podu, poput gornjeg elementa kuhinje koji se one noći odvalio sa zida. One noći kad smo ostali bez svih tanjura i svih svakodnevnih čaša. Želim znati što se dogodilo i zašto su me zaboravili. Zašto mama ne spava? Vraćam se tiho u sobu. Tiho zatvaram vrata, polako spuštam i podižem kvaku da brava ne bi škljocnula. Škljo canje odaje ljude. Odjevena liježem na krevet. Pokuša vam čitati knjigu. Vraćam se na odlomak gdje Mali princ čuva svoju ružu od vjetra i gusjenica i svega što bi je mog lo uništiti. Odrasli ništa ne čuvaju. Odrasli zaboravljaju. Slova mi titraju pred očima i cakle se. Peku me oči. Govorim si da je to od umora premda znam da je od suza koje same frcaju, koje ne mogu obuzdati. Zavlačim glavu ispod jastuka i plačem, puštam suze neka čine što ih volja. Zgrada šuti. Šute čak i cijevi, voda u njima. Nema nikog na parkiralištu, ne laju čak ni psi koji inače viču na noćne prolaznike i mačke koje im protrčavaju kroz dvorišta. Zgrčena, uplakana, tonem u san bez snova. Ulazim u stan kao u klozet. Povraća mi se. „Sama si dopuštaš sve to”, kaže mudro Jasna, koju uvijek zatim zovem. Čak i kad me prethodno obuzme misao da nije u redu što sve svoje kamenje prebacujem njoj na čuvanje i razvrstavanje. 22
Sama.indd 22
22.05.2022. 16:49
Kimam, čak se smiješim. Premda su njezine riječi po put metka koji mi mozak razdvaja na dvije kašaste polut ke. Ili Mojsijeva ruka pred kojom se more razdvaja. „Znam”, kažem, pripaljujem cigaretu, otpuhujem dim. „Ali valjda znaš kako je najteže započeti priču o davnim temama. Nikad nije trenutak.” „A opet, uvijek je trenutak”, smije se ona s druge strane. „Jedeš govna, Jaco”, uzvraćam joj smijehom, dim mi kulja na nos. Sama sebi sam smiješna. Kažem joj kako sam promašila zanimanje jer bih sad već doktorirala da sam upisala psihologiju, kao ona. „E, zajebala si se!” rokće Jasna dok se smije. „Znaš onu o postolaru i najgorim cipelama? Nakon faksa, kao diplo mirana psihologinja, nisam imala ništa manje glupih veza i odnosa.” „Znam.” Doista znam, ali ne znam objasniti paradoks činjenice da su moji roditelji, sačuvavši brak, rasturili sve ostalo. „Roditelji svojoj djeci žele najbolje, zar ne?” pitam Jasnu, koja, sudeći po zvukovima koji do mene dopiru, nešto prtlja po kuhinji. „Takva je definicija.” „A i ti sad sitničariš!” viče ona. Nešto metalno joj je ispalo na pod. Psuje pa objašnjava da joj se nož skoro za bio u stopalo. Priprema Uni voćnu salatu. Nabraja voće koje pospješuje razvoj mentalnih sposobnosti. Na pamet mi padaju minimalno dva pitanja: kad su i zašto u modu ušla ta troslovna imena te što se dogodilo s jabukom kad djeca požele slatko, a roditelj im ne želi dati čokoladu. Odmah mi se nameće i treće pitanje izravno vezano uz 23
Sama.indd 23
22.05.2022. 16:49
temu našeg razgovora: jesmo li svi mi već generacijama idioti zato što nam roditelji za desert nisu davali voće koje poboljšava mentalne sposobnosti. Ali šutim, nije trenu tak. Nemam ni vremena jer Jasna nastavlja: „Nema škole za roditeljstvo. Ne budi pizda, ne zamje raj im to.” „Put u pakao popločan je najboljim namjerama”, glu mim pamet. „Ne zaboravi da svi mi ponavljamo naučeno, osobito u najdelikatnijim situacijama”, uzdiše, glas joj je ukočen. Znam da je mobitel uglavila između ramena i glave dok reže to supervoće, sigurno banane, avokado, mango i slič ne pizdarije. „Tvoji su mislili da rade najbolje što mogu time što su ostali zajedno. To im nemaš prava zamjeriti. Budi realna.” Kreveljeći se ponavljam repliku koju je stari mami izgo vorio tijekom minimalno dvaju ili triju njezinih pokušaja da ga ucijeni razvodom. „Znaš kako će ljudi na tebe gledati, kako će te zvati ako se razvedemo? Bit ćeš raspuštenica, po lovnjača! Sa ženskim djetetom! Kako će na Mirnu gledati!” „Ono što im možeš i trebaš zamjeriti jest činjenica da ti na nos nabijaju i zamjeraju to što se nisi držala njihova predloška, što si naučila važnu stvar iz njihova iskustva!” viče Jasna, ali ne na mene, nego valjda voću koje vjerojat no klizi po dasci i bježi nožu. „Razvela sam se prije tri godine! Tri godine!” Sad i ja vičem, mašem rukom ispred sebe, dimom cigarete po zraku iscrtavam nakazne elipse. „A ona mi još uvijek to nabija na nos. Stari jedva razgovara sa mnom!” 24
Sama.indd 24
22.05.2022. 16:49
„Uništila si im dignitet!” urla Jasna od smijeha i psuje bananu. Čujem dječji glasić koji u pozadini nešto ener gično zahtijeva. Čujem Jasnin glas koji se s tim dječjim glasićem hrva i objašnjava kako još nije vrijeme za tablet. „Ocu cutic!” urla dječji glasić. „Una, dušo, srećo mamina, sad ćemo fino papati ovo krasno voće”, iritantno smire nim glasom objašnjava Jasna, kojoj iz dubine duše želim reći da ona i takvi kao ona odgajaju buduću generaciju tirana i monstruma. Slušam kako Una vrišti. Mogu se za kleti da čujem i kako zvecka i cvili sve stakleno u Jasninoj kuhinji. „Daj djetetu čokoladu”, izgovaram dubokim glasom u želji da zvučim kao Bog, koji se obraća Jasni kako bi prekinuo pakao histerije. „Mirna, ne seri!” bijesno mi dobacuje Jasna u slušalicu, vjerojatno dok Uni ipak daje tablet jer nastupa tišina. „Mi smo jele i čokoladu, i šećernu ploču, i salenjake, i palačinke, i čvarke, pa smo dobro ispale.” Jasna se kiselo smije. „Da, baš si super ispala: imaš navlake na zubima i par cijalnu protezu u donjoj čeljusti, a nemaš još ni četrdeset.” „To je genetski! Svi moji imaju loše zube!” opirem se. „I nemaš muda materi i ocu reći neka ne jedu govna i puste te da živiš svoj život. Nemaš muda sama donijeti odluku i ne tražiti njihovo odobravanje. Onda mene nazi vaš i cendraš”, krevelji se. Točno znam kako izgleda dok mi to govori i želim joj reći da će, kad ostari, izgledati kao žaba. „Ti si moja psihologinja”, umiljavam se. 25
Sama.indd 25
22.05.2022. 16:49
„Ja sam psihologinja za maloljetne delinkvente”, znam da glumi bijes. „Ti si moj rad na crno.” Una opet nešto viče. Jasna opet mijenja glas u savršeno smirenu blagost. Želim se našaliti i reći joj da je podvoje na ličnost. Želim je pitati koliko osoba u njoj stanuje pa izviruje po potrebi. Na pamet mi pada njezin mazni glas dok razgovara sa svojim suprugom Lovrom. „Moram ići”, govori mi u slušalicu drukčijim glasom. I odlazi. Odlazim u dnevnu sobu, do prozora, i zurim van, u stabla koja se polako bude, kojima krošnje načičkane pupovima još izgledaju kao obavijene zelenom sumagli com. Smiješim se tim stablima tamnih debala i grana koja kao da se znoje sokovima koji se polako uspinju iz zemlje prema nebu. Smrt se pretače u novi početak, pomišljam. Opirem se navici, želji da ponovno, kao i nakon svake rasprave s mamom, ispod stola u dnevnoj sobi izvučem crvenu kutiju s nerazvrstanim fotografijama iz djetinjstva i mladosti. Odlazim do računala i oko njega razbacanih knjiga i papira rasutih po blagovaoničkom stolu, na kojem zapra vo nikad nisam jela. Mučna mi je ta knjiga koju prevodim, koja me odvraća od manijakalnog vraćanja fotografijama „za plakanje”, kako ih zovem. „Sretnica.” Zato što je pre živjela silovanje, zato što nju nije ubio taj nečiji dobar i miran susjed, simpatičan momak, dobar sin ili brat koji noću „malo” poludi, pa po sveučilišnom kampusu silu je i ubija. Nikad ništa nisam prevodila sporije. Samo ne koliko stranica dnevno. Između tih nekoliko stranica na 26
Sama.indd 26
22.05.2022. 16:49
kojima se ona pravda da nije bila izazovno odjevena, ni našminkana, ni pijana, ni željna spolnog odnosa ubacu jem prijevod znanstvenog teksta za medicinski časopis. Stenoza aortalne valvule. Medicina mi nije specijalnost, ne baratam pojmovima, pa neprestano prevrćem rječnik, psujem si u bradu. Možda sam doista mazohist, kako veli Jasna. Ipak, valvula je predah od mučne priče o silovanju. Klin se klinom izbija, velim samoj sebi. Gotovo sam si smiješna od tolike morbidnosti.
27
Sama.indd 27
22.05.2022. 16:49
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Nives Tomašević Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević Naslovnica: Vanja Šok Horvat Oblikovanje i prijelom: Ana Pojatina Tisak: Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001137496. ISBN 978-953-355-593-5
Sama.indd 192
22.05.2022. 16:49