Ivana Šojat: Sama

Biblioteka Cicero

Knjiga je objavljena uz potporu

Ministarstva kulture i medija RH.

© Ivana Šojat i Naklada Ljevak d.o.o., 2023.

Ivana Šojat Sama

Zagreb, veljača 2023.

drugo izdanje

Kako bi mi do c ˇ arala vlastito vi Ð enje nevjerojatne sposobnosti regeneracije propalih brakova, mama voli posezati za Lazarom, onim biblijskim. Ganutljiva je dok ozareno pronalazi nevjerojatne dodirne točke trulog odnosa dvoje ljudi i čovjeka koji je već počeo zaudarati kad ga je Spasitelj vratio u život. Uvijek mi bude žao umiješati se i naprasno prekinuti taj ushit glasno izgovorenom mišlju kako o tom Lazaru ništa ne znamo nakon bombastičnog uplovljavanja u novi život. Tek poslije, nakon mame, nakon kave s mamom, sjetim se samu sebe zapitati gdje je bio taj Lazar kad je krenuo rasplet biblijske tragedije, suđenje i razapinjanje Bogočovjeka koji ga je uskrsnuo. Je li Lazar požalio, možda čak i zamjerio to vraćanje u život? Ako nije, ako je bio zahvalan na novoj šansi, zašto se nije pojavio u svojstvu branitelja onog koji ga je uskrsnuo? Uvijek mi to naknadno pada na pamet. Ne stižem razmišljati kad mama krene u zamahu analizirati i mene i moj propali brak te moju nepromišljenost, neostvarenost, moju pustoš, moje nemajčinstvo.

„Svaki odnos je splet kompromisa”, uvijek jednako kreće u zaključni monolog kojim okončava tu biblijsko­

životnu prispodobu. Kao da ne zna da ćemo se ponovno posvađati. Kao da ne zna da ću je ponovno pitati što su to

kompromisi. Kao da ne vidi da se osjećam poput nekakve nakazne jelke po kojoj svakom riječju koju izgovara vješa utege grizodušja.

„Je li to ono kad jedan ‘sudionik’ (uvijek tad kažiprstom i srednjakom obiju ruku kratkim kretnjama iscrtavam navodnike u zraku, njoj ispred nosa) braka sustavno radi cirkuse, da ne kažem sranja, a drugi mu oprašta?” pitam je kad sam osobito nervozna ili zlovoljna. Ako sam iz nekog razloga osobito dobro raspoložena, onda se samo kiselo osmjehujem, pa ona zadovoljno nastavlja dalje s prodikom.

„Prebrzo si odustala”, uvijek mi kaže ako joj ne proturječim nakon izjave o kompromisima. Uvijek prvo srkne kavu, oliže si gornju usnicu i uzdahne.

„A koliko sam trebala izdržati? Postoji li neko pravilo vezano uz trajanje mučeništva zvanog kompromisi?”

Znam da zna da nakon njezine izjave o odustajanju ne mogu izdržati. Čak i ako sam k njoj došla u najboljem raspoloženju.

Mama nema odgovora. Uvijek unaprijed znam da će ovdje ušutjeti i zagledati se u kavu, u svoje ruke i prštećim svjetlom gotovo uvijek prekriven stol, već gotovo četiri desetljeća smješten ispred prozora na južnoj fasadi zgrade. Uvijek znam da preuzimam prevagu u razgovoru i uvijek mi je neugodno. Neugodno je kad autoritet pogubi konce, pa si zamjeram da joj nisam sve rekla, da ne zna cijelu moju priču o prevrtanju gnijezda i odlasku, da me zato optužuje za prebrzo odustajanje.

„Prevario me je”, kažem sumornim glasom i ježim se od tog glasa koji kao da nije moj i kao da nije odavde,

nego je do nas dopro iz nekakva podruma ili zapuštene, napuštene kuće koju još jedino bršljan drži na okupu. Nikad uz tu izjavu ne uspijevam ugurati priču o svom crvenom biciklu koji su mi ukrali, koji se zatim, nekoliko dana poslije, „pojavio” u jarku, u blizini pivovare. Taj bicikl za mene nakon toga više kao da nije bio moj. Premda je bio čitav, nije više bio isti. Možda zato što znam da taj moj osjećaj prema biciklu i Kristijanu kao biciklu nije pretjerano normalan, možda zato to uvijek prešućujem. Vrag će ga znati.

„Ma to se svakom može dogoditi!” smije se mama dok odmahuje rukom kao lopatom, lopaticom. Želim se smijati, no oči me peku. Vidim djevojčicu u pješčaniku koju je netko pogodio kamenom u glavu, koja krvari, no od­

mahuje lopaticom i mami dovikuje da joj nije ništa. Lice joj se kupa u krvi, no nije joj ništa. I smiješi se.

Smijem se.

A želim joj reći kako je zanimljivo to što ljudi prijevaru povezuju isključivo sa seksom, s fizičkom penetracijom, putenošću, strašću, kožom, dodirom. Zapravo, želim mamu pitati sjeća li se još uopće bračnih zavjeta. Jesu li zavjeti onda, u socijalizmu, bili isti ili tad nije bilo onog „u dobru i zlu”?

Želim joj reći da me daleko više od penetracije uznemirava pomisao da je Kristijan Žaklini pričao o meni, o nama, no i to bi vjerojatno djelovalo jednako sumanuto kao i moj odnos prema ukradenom biciklu. Zato se samo smijem i spominjem vic o frajeru koji je triput pao na nož. Leđima.

„Histerična si!” psiče mama. Smijem se još glasnije.

„Nema žene koju muž nije barem jednom prevario! Kad bi se sve razvodile tako kao ti…” Koluta očima, traži riječ kojom će me zakucati.

„Što, mama, što bi bilo? Ne bi više bilo brakova?” Gušim se od smijeha, kašljem. A suze mi frcaju na oči.

Gledam ruke, njezine nervozne ruke kojima šalicu gladi kao minijaturnog psića.

Mama je imala meke ruke koje su uvijek mirisale na kremu, pomišljam. Krema je mirisala na ruže. Ta krema u tubi zlatne boje uvijek je ležala na njezinu noćnom ormariću. Kad bih bila sama kod kuće, znala sam otići u maminu i tatinu spavaću sobu, uzeti tu tubu i otvoriti je, mirisati kremu. Imala bih tad osjećaj da je mama pokraj mene i da mi se smiješi. Sjećam se, mama za mene nije bila samo mama, nego prostor, sigurna soba, odsustvo straha. Možda zbog glasa, ne znam više. Mama je, naime, imala mek glas, a kad bi govorila, kao da je pjevala one pjesmice kojima me je uspavljivala kad sam bila mala. U maminu glasu uvijek je bilo smijeha. Odrasli kažu da je to radost. Ja mislim da je to smijeh. Smijeh koji i druge jednostavno tjera na to da se smiju, smiješe, opuste, prepuste.

Dok pogled s njezinih ruku selim na njezino lice, želim mamu pitati kad se prestala smijati, kad je na lice uspjela nagurati toliko brazgotina tuge. Ali prešućujem pitanje, puštam je neka mi govori o samoći koja me čeka, o tome koliko joj je teško gledati svoje kolegice, prijateljice, susjede njezinih godina koje na igrališta odlaze s unucima, dok ona…

Ona uzdiše i u skoku ustaje od stola. Mora kuhati, veli. Gledam je u čudu. Stari će doći za sat vremena, ručak mora biti gotov, veli.

Gledam je i pitam se pronađu li ljudi ikad trenutak kad si kažu sve. Dobro, ne baš sve, ali barem ono što bi si trebali reći kako bi se konačno razumjeli.

Odlazim za mamom u kuhinju. Gledam je kako iz hladnjaka uzima glavice luka. Gledam je i želim joj reći da luk ne bi trebala držati u hladnjaku, ali znam da je to navika, pa šutim. Nisu njezine navike ništa gore od navika drugih ljudi.

Gledam je kako taj luk koji se ostaklio u hladnjaku reže na sitne, minijaturne kockice. Na pamet mi padaju pingvini.

„Jednom će mi pingvin iskočiti u naručje iz našeg hladnjaka!” znala je glumiti mama da se šali kad bi vidjela da se niz stražnji dio hladnjaka razlijeva led, led koji putuje kao ledenjak na Islandu. Ili negdje drugdje gdje je već dovoljno hladno za te pojave.

Stari pije samo ledenu vodu. Zbog njegove je vode hladnjak uvijek odvrnut na najjače. Zbog njegove je vode mamin luk kao staklo koje hruska pod njezinim nožem.

„Luk ti je zaleđen”, smireno kažem mami. Pitam se zašto mamu zovem mama, a starog stari. Mama me pogledava u čudu. „Gdje smo stale?” Pitam je, smiješim se od uha do uha. Osjećam kako me obuzima moje uobičajeno luđaštvo. Tako od milja zovem tu pojavu kad izvana izgledam nehajno, pa čak i prpošno, veselo, a iznutra se drobim, baš drobim. Čujem zvuk. Ne kontroliram to.

Moja mama, u religijskom tonu, to naziva demonom.

„Odvratna si u tim stanjima, kao da demon u tebe uđe”, zna reći i sklopiti ruke.

„Sebična si”, izgovara mama meni i ostakljenom luku koji u lavini pada na ulje koje pršti, u crvenu šerpu s bijelim tufnama. Ta šerpa je veteran, pomišljam i smiješim joj se.

„Jesu li u toj šerpi kuhane i one ćufte?” pitam mamu iskreno zaintrigirana, iskreno željna točnog odgovora. Ignoriram njezinu izjavu o mojoj sebičnosti, činjenicu da je naš razgovor u dnevnom boravku zapeo na mojoj sebičnosti koja se prelila u kuhinju.

„Koje ćufte?”

Moj me demon napušta. Mislim da se sve na meni vidi. Luđaštvo.

„One ćufte, one nedjelje.”

Mama energično miješa luk koji cvrči. Bokovi joj se njišu, ramena poskakuju. Kao da motikom okopava vrt. Ne gleda me.

„Ne znam o čemu pričaš.”

Gledam je i čekam da me pogleda, no ona uporno zuri u šerpu koja je nadživjela sve o čemu ne govorimo.

„Pričam o onoj nedjelji kad ti se sve srušilo”, pokušavam se kreveljiti, oponašati njezin glas, glas kojim je nekom, nikad nisam doznala kome, rekla da joj se sve srušilo, da ju je moj stari ponizio, zgazio, uništio. „Kuhala si ćufte…”

Mama me kratko pogledava, baca prema meni pogled kao kamen i kaže mi da se toga ne mogu sjećati, a ja je pitam zar misli da sam maloumna.

„Sve si pobrkala”, kaže mi, ponovno se obraća luku i mesu koje preko luka baca za paštašutu.

„Sjećam se”, umorno joj odgovaram. Glas mi je iznemogao kao da sam njime nekamo otrčala, pa sad dotrčala.

„Pričaš gluposti!”

Gledam je kako bjesni na mljeveno meso koje mijenja boju i ispušta vodu, ispunjava kuhinju teškim mirisom. Nakratko je shvaćam, zapravo mi na pamet padaju Jasnine riječi da moja trauma nije samo moja nego je i mamina, prvenstveno mamina. Ljudi traumu doživljavaju kao sramotu. Teško je protiv toga.

„Bila je nedjelja”, svejedno kažem. Kao da prstom u mračnoj prostoriji tražim prekidač, nekakav mehanizam koji će pokrenuti svjetlo. „I jeli smo ćufte. Zapravo, ti si u toj šerpi skuhala ćufte koje sam samo ja jela.”

Želim pridodati da je poslije, predvečer, počeo padati snijeg. Osjećam da je to suvišno, pa šutim. I samo gledam.

„Sebična si i samoživa”, zaključuje mama dok veliku šerpu podmeće ispod slavine i u nju nalijeva vodu za tjesteninu. Sve ide svojim tijekom, pomišljam i kimam, hodam unatraške.

„Jesam, sebična sam”, kažem. Uzimam jaknu u predsoblju i mami dovikujem „dobar tek”. Glas mi ne zvuči onako kako sam željela. Nešto cvili u njemu. I škrguće. I slan je taj glas nakon kojeg na hodniku ispred lifta ispuštam dubok, težak uzdah. Kao da povraćam kamenje.

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Urednica: Nives Tomašević

Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević

Naslovnica: Vanja Šok Horvat

Oblikovanje i prijelom: Ana Pojatina

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001162078.

ISBN 978 ­953 ­355­ 658 ­1