Michael Martens, San zvan Jugoslavija / Razgovori o Ivi Andriću by Naklada Ljevak

S A N Z VA N J U G O S L AV I J A Razgovori o Ivi Andriću

MICHAEL MARTENS

S A N Z VA N J U G O SL AV I J A Razgovori o Ivi Andriću

Zagreb, svibanj 2021.

SADRŽAJ

PREDGOVOR: „KNJIŽEVNICI SU SAMI SVOJA NACIJA“ (Nebojša Lujanović) 7 1. PRIČA O ANDRIĆEVU ŽIVOTU PRIČA JE I O EUROPI XX. STOL JEĆA 11 2. NASIL JE KAO ANGAŽMAN 31 3. TITO, ANDRIĆ I OSMANSKO CARSTVO 39 4. O NEZGODI ZVANOJ ROĐENJE 47 5. OPORTUNIST U SVOM VREMENU 57 6. RASPLETANJE ČVOROVA 77 7. PUTNIK S LAŽNOM PUTOVNICOM 89 8. KNJIŽEVNOST I KARAKTER 97

9. O BIOGRAFIJAMA, BIOGRAFIMA I DISTANCI 113 10. GOLUBOVI S MARSA 133 11. DANAK U LITERATURI 145 NAPOMENE UZ OVO IZDANJE 157 IMENSKO KAZALO 161

PREDGOVOR KNJIŽEVNICI SU SAMI SVOJA NACIJA

Michael Martens usadio je u jedan od svojih odgovora na novi narsko pitanje misao koju sam doživio kao svoju. O njoj sam napisao dvije znanstvene knjige; ona sažima cijelu problematiku s Andrićem na ovim prostorima; a na kraju, ona predstavlja i moj životni credo. Pomoću književnosti osloboditi se svih sputavaju ćih i obvezujućih kategorija te odabrati svijet kojem ću/ćemo pri padati. Nema veće dobrobiti od književnosti. I nema veće pljuske za one koji književnost ne razumiju, a o njoj, usprkos tome, sve više govore. Takvu nepripadnost ljudi ne opraštaju. Nisu Andri ću, pa kako bi i nama ostalima. Da ništa drugo osim te misli između ovih korica ne stoji, bilo bi mi dovoljno da napišem predgovor. Netipičan, iščašen, kao što je uostalom sve što okružuje Andrića posljednjih desetljeća. Za ovaj me tekst, kao i prethodni Vatra u vatri kojem služi kao dopu na, čvrsto drži uvjerenje da nitko od nas nije mogao napisati takve retke o Andriću. Martensu se štošta prigovaralo, a ja bih uvijek u tim raspravama tražio od sugovornika, pa i od vas sada, da zamisle kako bi izgledala ta knjiga da ju je napisao netko iz Hrvatske, Srbije ili Bosne i Hercegovine. Što bi hvalila i što kudi la; što isticala, a što prešućivala? Nešto do toga možete nazrijeti po kritikama koje je Martens izazvao: Srbe ljuti zašto je iz knjige izostavljen Andrićev odnos prema njihovom kanonu (Vuku Karadžiću), Bošnjake zašto je izostavljen Andrićev odnos prema islamu, Hrvate zašto nije detaljnije prikazan Andrićev odnos prema franjevačkim ljetopisima. Jednima bi većinu knjige ‘pojela’ 7

predgovor

priča o Andrićevom odrastanju u Višegradu, nekima prve knji ževne avanture u zagrebačkom miljeu, nekima zrelije godine u beogradskom stanu. Martensove su mane melem spram njihovih. Predgovor je po formi kratak tekst pa nemamo vremena ni mjesta za okolišanje. Andriću Jugoslaviju nikada nisu oprostili. Presvlačivši identitetske šinjele, grube obvezujuće činovničke uniforme, gradio je strategiju pripadanja svima i nepripadanja nikome. Kada bi se baš morao odrediti, ili svoje izvanknjiževno djelovanje usmjeriti prema nečemu, to je bilo prema Jugoslaviji kao političkoj i društvenoj ideji. Možete ju slobodno nazvati i utopijom jer znamo kako je završila. A nakon što je završila, s njom je prestala postojati i jugoslavenska književnost. Nekadaš nji njeni pisci razvrstani su po nacionalnim čitankama. One koje nitko nije htio ostali su neraspodijeljeni. Andrić je među njima. Svoje su nezadovoljstvo nekadašnjom državom nacije projicirale na Andrića. Tu i tamo netko se dotakne i same umjetnosti kada stane govoriti o Andriću, ali rijetko. Zato nema prikladnijeg naslova za ovu knjigu od ‘San zvan Jugoslavija’. To je naslov u kojem je sadržano sve. Naše slabosti, naši strahovi; ono što nas sputava i ono što zbog opsežnosti ne možemo sagledati ili razumjeti. Teško je shvatiti da je identitet raznolik, da se tijekom čovjekova života mijenja te da može biti sastavljen od različitih komponenata, pa se jedan te isti čovjek može nekada osjetiti Hrvatom, nekada Bosancem, nekada Srbi nom, a nekada sve to skupa sklopiti u jedan identitetski mozaik, pa ga, u nedostatku drugih rješenja, zaogrnuti Jugoslavijom. Teš ko je shvatiti da su nekome tko je govorio desetak jezika, živio u isto toliko svjetskih metropola, te na policama imao isto toliko različitih klasika koje je čitao na izvornim jezicima, dakle, da su takvom čovjeku previše uske (nacionalne) kategorije na koje bi ga mi htjeli svesti. Teško je shvatiti da je nekada taj politički ideal imao drugačije konotacije i da ga ne možemo sagledavati per spektivama kontaminiranima novijim traumatičnim iskustvima,

predgovor

umjesto vremenu koje mu pripada. Sve te težine Martens je sa žeo u svoj naslov. I tako pred nama prostire eksplicitna pojašnjenja, dopune i po debljanja ključnih mjesta prve knjige. Izrečene u izravnim odgo vorima na pitanja novinara s prostora bivše države, a i šire. Tako je vrlo važna knjiga o Andriću dobila i vrlo važan nastavak. I stvorila, ako smo već kod zajednica i identiteta, nešto još važnije – upravo novu vrstu zajednice. Kada Martens piše strastveno o svojim odu ševljenjima Andrićevim romanom Omerpaša Latas, spominje go dine u kojima je živio uz Andrićeve knjige te opisuje koliko mu je užitka taj pisac priuštio, otvara mi se nešto drugo. Ne znam kojem se bogu Martens moli, ako se moli, u što vjeruje i kakve su mu navike i običaji. Ali, u tom kratkom trenu, Martens je naš, moj, kao i svaki čovjek koji se jednako oduševljava Andrićem. Književ nici su nacija za sebe, ali time otvaraju nove mogućnosti i svojim čitateljima, povlače ih za sobom u svoje imaginarne zajednice. Pripadali njima ili ne, pred vama je djelo velikog doprinosa. Martensova knjiga priča je o europskom dvadesetom stoljeću: od velikih monarhija, preko dva svjetska rata, do formiranja i kriza no vih država. Sve ono što se zbiva oko te, kao i Andrićevih, knjige – svi prigovori, napadi, ignoriranja, konstrukcije, učitavanja – priča je o našim prostorima na početku novog tisućljeća. Tu onda prestaje biti važno jeste li Andrićev obožavatelj ili niste. On vam se nudi kao lakmus papir društvenih zastranjenja, indikator otvorenosti društa va ili mjerač sposobnosti nadilaženja kulturnih ograničenja. To je shvatio Martens, a uz njegovu knjigu trebali bismo i mi. To ‘mi’ jest, na kraju krajeva, jedno fino probrano društvo kojemu je lijepo pripa dati. S obzirom na šareni mozaik Andrićeva svijeta, kad su posrijedi kultura i vjera, obožavatelj njegove književnosti ne može biti čovjek kojeg ispunjava mržnja, netolerancija ili kulturno sljepilo. To je sa svim dovoljan razlog da mu čitanjem i pisanjem ‘produžimo život’. Nebojša Lujanović

1. PRIČA O ANDRIĆEVU ŽIVOTU PRIČA JE I O EUROPI XX. STOL JEĆA Razgovor s Markom Prelevićem

Kako je uopće jedan njemački novinar došao do Andrića? Je li Vam bio poznat i prije nego što ste došli u Beograd? Prvi put sam za Ivu Andrića čuo 1991. ili 1992. od nastavnika povijesti u gimnaziji u Hamburgu. Andrić nije baš u lektiri za učenike srednjih škola u Njemačkoj, ali taj je nastavnik spome nuo roman Na Drini ćuprija kao remek-djelo europske književ nosti XX. stoljeća. Iako tada nisam pročitao tu knjigu, nikada nisam zaboravio njegovu preporuku jer sam cijenio tog nastavni ka. Onda sam se 1995. kao mlad novinar preselio u Rusiju, na učio sam govoriti i čitati ruski i počeo se zanimati za rusku književnost: za Gogolja, Dostojevskog, Tolstoja, Puškina, Čehova, Harmsa, Platonova… A kada sam 2002. stigao u Beograd, jedna od prvih stvari bila je da se sjetim preporuke svog starog nastavni ka. Pročitao sam Na Drini ćuprija i shvatio da je moj nastavnik bio u pravu. To jest jedan od velikih europskih romana XX. stoljeća. Mnogi su „na nož“ dočekali već i samu najavu Vaše knjige o Andriću, a odmah Vam je, o istom trošku, zamjereno i dovođenje jedne druge nobelovke, Herte Müller, u Beograd. Što mislite zašto? Ne mogu govoriti u ime drugih, ali osobno više volim suditi o nekoj knjizi nakon što je pročitam, ne prije toga. A neki, opet, očigledno vjeruju da znaju nešto o nekoj knjizi iako je nisu ni držali u rukama. Pa dobro, to govori o njihovom intelektualnom kredibilitetu, ne o mom. Što se tiče Herte Müller, nisam je ja doveo u Beograd, kao što tvrde pojedine novine u Srbiji. Ja sam samo bio moderator diskusije u Jugoslavenskom dramskom po zorištu. Tijekom diskusije pitao sam je vjeruje li i dalje, kao što 13

s a n z va n j ug osl av ija

je 1999. napisala, da je NATO-ovo bombardiranje Srbije bilo opravdano. Ona je ostala pri svom stavu da jest. Iako je ova ocje na veoma popularna u Zagrebu, Sarajevu ili na Kosovu, to se naravno nije dopalo srpskoj javnosti. Ali poštujem Hertu Müller jer je ostala pri svom stavu, čak i u teškim uvjetima. Mogla se lako izvući, mogla je reći da je sve to bilo prije dva desetljeća i da sada ne želi govoriti o prošlosti, već o sadašnjosti. Ali ona nije odstupila i to je bilo hrabro. Što ste htjeli reći naslovom Vatra u vatri? Kako se Andrić snašao u toj vatri? Moj prvi naslov bio je mnogo jednostavniji: Ivo Andrić. Jedan eu ropski život. Pa ipak, moj je bečki izdavač rekao da nam treba citat iz nekog Andrićevog djela kao naslov, dok moja ideja može samo biti podnaslov. Isprva sam se protivio tomu jer mi se dopalo ono što sam smislio. Ali potom su me marketinški stručnjaci iz moje izdavačke kuće u Beču, „Zsolnay-Verlag“, ipak uvjerili da Andrić nije pretjerano poznat na njemačkom govornom području, sigur no ne kao „veliki“ dobitnici Nobelove nagrade poput Heming waya, Thomasa Manna, Camusa, Sartrea, Pamuka ili Márqueza. To znači da nekako morate uvjeriti potencijalne čitatelje biografi je da nije gubljenje vremena čitati priču o životu čovjeka za kojeg prije toga nisu čuli. Zato sam razmišljao o tome što čini Andrićev život toliko posebnim i došao sam do sljedećeg odgovora. Bilo je mnogo velikih dobitnika Nobelove nagrade za književnost, ali većina njih vodila je tih život, vita contemplativa. Andrićev život, s druge strane, imao je ogromnu političku važnost. S Prvim svjet skim ratom povezan je svojim poznanstvom s Gavrilom Princi pom i idejama generacije koju danas nazivamo „Mlada Bosna“. A s Drugim svjetskim ratom vezuje ga to što je bio ambasador Jugo slavije u Hitlerovu Berlinu. Preživio je dva svjetska rata, vidio je carstva kako se uzdižu i padaju, a u jeku svega toga stvorio je

prič a o andriće v u ži vot u

književnost vrijednu divljenja. Priča o njegovu životu priča je i o Europi u XX. stoljeću. To naslov moje knjige pokušava reći. I to je ono što knjiga pokušava objasniti. Nije li „vatra“ zapravo započela 1914. godine kad je Andrić zamalo uhićen kao pripadnik Mlade Bosne, nakon atentata na Franza Ferdinanda? To je upravo poanta. Europa je počela gorjeti 1914. godine, a ta vatra nije zaista ugašena 1918. Mirovni sporazumi u Versaillesu i Trianonu krili su u sebi sjeme idućeg rata, na koji nije upozo ravao samo američki predsjednik Woodrow Wilson. Ispod sveg tog pepela tinjao je žar i čim su zapuhali neki novi vjetrovi, vatra se ponovno rasplamsala. A Andrić je bio tu sve vrijeme – ne samo kao puki promatrač već i kao dramatis persona. To njegov život čini jedinstvenim i uzbudljivim. U intervjuu za Nedeljnik Miljenko Jergović reći će da „Andrić nije mogao postati atentator, jer nije bio takav karakter i temperament, ali ga jesu nosile iste ideje koje su nosile i njih.“ Što je to Andrić vidio u Principu i drugim pripadnicima Mlade Bosne? Slažem se s Jergovićem i drago mi je da je on to rekao jer ga sma tram najdarovitijim piscem bivše Jugoslavije, umjetnikom koji zaslužuje postati sljedeći dobitnik Nobelove nagrade s ovih pro stora. Andrić i Princip jesu se poznavali, ali nisu bili bliski prija telji. To bi moglo biti i zbog činjenice da je Princip bio dvije godine mlađi od Andrića, što u tom uzrastu može dosta značiti. Kao što znate, Mlada Bosna, kako je poslije nazivana, nije bila baš neka kruta organizacija, već više razuđeni pokret koji je ovje kovječavao „duh vremena“ kod mnogih mladih Južnih Slavena, ne samo u Bosni. Andrić je bio dio tog duha vremena. Ujedinje nje Južnih Slavena (ne računajući Bugare) bilo je njegov životni politički ideal. Ideal koji je preživio sve političke prevrate i sve

s a n z va n j ug osl av ija

pukotine njegova vremena. Kao mladić, vidio je da je ujedinjenje Južnih Slavena jedina prilika da ljudi s ovih prostora uzmu sud binu u svoje ruke i da izbjegnu sudbinu igračke velikih sila. Da nas znamo da je ta ideja propala – ali iz perspektive jedne mlade osobe 1914. bio je to veoma legitiman koncept. No Andrić nije bio Raskoljnikov. On nije mogao i nije htio ubiti drugo ljudsko biće zarad svoje ideje. Da citiramo čuveno Pismo iz 1920. godine: „Bosna je zemlja mr žnje i straha, gde i vrline govore i deluju često mržnjom.“ Je li se išta promjenilo, u Bosni i na Balkanu, za posljednjih ravno stotinu godi na od doba u koje su smješteni ovi njegovi redci? Usudio bih se reći da su te Andrićeve riječi vjerojatno najutjecaj nije, najpogrešnije shvaćene i riječi kojima se najviše manipulira lo ne samo iz Andrićeva opusa već i da su jedna od najpogrešnije shvaćenih rečenica u čitavoj povijesti književnosti. Baš iz tog ra zloga, posvetio sam čitavo jedno poglavlje biografije toj rečenici i političkom utjecaju koji je ona imala i koji ima i dalje. Počnimo od priče: Maks Levenfeld, mladi liječnik koji je naratoru Andriće ve priče napisao te čuvene riječi o mržnji u Bosni, napušta je iz samo jednog razloga – on ne želi živjeti u zemlji koju smatra, na neki način, domovinom mržnje. Ali kakva je sudbina samog Levenfelda? On gine 1938. godine, kao dobrovoljac u Španjol skom građanskom ratu, u Aragonu, kada bombe pogode poljsku bolnicu. „Tako je završio čovjek koji je pobjegao od mržnje“, po sljednja je misao u ovoj priči i može se tumačiti kao Andrićev komentar. Maks Levenfeld, čovjek koji je pobjegao od mržnje u Bosni, strada od mržnje na drugom mjestu. U svom Pismu iz 1920. godine Andrić ni na koji način ne sugerira da postoji neka posebna „bosanska mržnja“. Naprotiv. On pokazuje da je mržnja univerzalni fenomen, čija žrtva ljudsko biće može postati jednako u Hercegovini kao u Hamburgu, jednako u Bosni kao u Aragonu.

prič a o andriće v u ži vot u

Pa opet, postoje drugi pasusi u Andrićevoj književnosti gdje mr žnja u Bosni nije relativizirana aluzijama na njenu sveprisutnost, na sveobuhvatnu ljudskost. Primjere za to nalazimo u Gospođici, gdje Andrićev narator tvrdi da postoji mržnja koja je jedinstvena za Sarajevo, koju su vjerske vođe vjekovima pothranjivale, a druš tveni uvjeti potencirali. Primjer za to postoji i u Omerpaši Latasu i u nekim Andrićevim kratkim pričama. Ako pogledate cjelokupno Andrićevo djelo, a posebno njegove bilješke, jasno je da nije mislio da je mržnja neka posebna bosanska disciplina. Ali ova razlika se ne vidi uvijek u njegovim književnim djelima. Je li to bilo iz dra maturških razloga ili je Andrić zaista vjerovao da je mržnja u Bosni, u njene četiri vjere, našla plodno tlo? Na to se ne može od govoriti jasno. Ali treba imati na umu da je Andrić njegovao filo zofski pogled na fenomen mržnje. U Znakovima pored puta on piše: „Mržnja i gnev ne uništavaju život, nego ga preobražavaju.“ U Andrićevu poimanju, mržnja ima katarzičnu ulogu u povijesti: „Samo mržnja i gnev mogu da zbrišu granice trulih carevina, po mere temelje trošnih ustanova“, napisao je on. Ovo se savršeno uklapa u njegove stavove o Habsburškom Carstvu. No on ide i dalje: „Poslije, mržnja se ugasi, gnev klone, a plodovi snage i pokreta ostaju. Stoga se i dešava da savremenici, u takvim istorijskim tre nucima, vide samo mržnju i gnev, kao apokaliptičke zveri, a po tomstvo, naprotiv, samo plodove snage i pokreta.“ Ali što se tiče priče o mržnji u Bosni iz Pisma iz 1920. godine, ona je poslužila brojnim političarima, znanstvenicima i novinarima da u raznim vremenima konstruiraju „svoju Bosnu“ – Bosnu koja im je u tom trenutku bila potrebna. Andrićeva je priča primjer instrumentali zacije književnosti. To, naravno, nije ni Andrićeva zasluga ni nje gova krivica, već samo pokazuje ono što je Andrić dobro znao i što je i zapisao u Znakovima pored puta: čim neki pisac objavi neko djelo, on nad njim gubi kontrolu i ostavlja ga na milost drugih. A to su nekada ljudi koji sude o knjizi prije nego što je pročitaju. Ili drugi pak, koji su je možda i pročitali, ali je nisu shvatili.

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda urednik: Nenad Rizvanović lektura i korektura: Petra Košutar izrada kazala: Srđan Grbić fotografija na naslovnici © Muzej grada Beograda oblikovanje i prijelom: Ana Pojatina tisak: Feroproms cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001097580. isbn 978-953-355-480-8