Katri Lipson Sladoledar
Biblioteka Cicero Naslov izvornika Katri Lipson JÄÄTELÖKAUPPIAS © by Katri Lipson, 2012. © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2020.
Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa
The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.
Katri Lipson
Sladoledar S finskoga preveo Boris Vidović
Zagreb, prosinac 2020.
Posvećeno cariniku na čehoslovačkoj granici ljeta 1976.
I Snimanje života
„U Poljskoj nisam vidjela ni jedan jedini leš, ni civila ni vojnika.“ LENI RIEFENSTAHL
7
Zahtijevala sam da vidim scenarij. Redatelj je prstom pokazao svoju glavu: to postoji samo tu. Nisam odustala od svojeg zahtjeva. Uzeo je olovku i papir, namjerno je napisao par redaka brljavim rukopisom tako da nisam mogla razabrati ništa drugo osim tri točke na kraju zadnje rečenice. Odmah sam rekla: – Znači, oni se zaljube. – Kako to misliš? Uzeo mi je papir i naborao čelo: – Gle, tri točke... Što će nam scenarij? Počinjem to shvaćati dok ležim ispod njega na kauču u hotelu Pun mjesec. Na jednom ornamentu naslikanom na obrubu u hotelskoj sobi vidi se da nigdje nema misterije; sve je tako nespretno i providno da se čovjek može sramiti pred bogom i sažalijevati ljude. Jučer su se svi ljutili na mene. Vatrogasci su stigli uz zavijanje sirena. Strašna strka: – Gdje gori? – Nigdje. – Ovo je već treći put. – Što se opet događa? – Gospođica Zachovalová uključila je alarm prije no što smo ju uspjeli spriječiti. – Imamo mi i drugog posla a ne da tu trčimo bez razloga. 8
Uzalud sam se pokušala braniti: – Ovdje smrdi po paljevini! Zar to nitko ne osjeća? Nisu pregledali ni električne vodove. Gledala sam njihove kacige. Bile su ulubljene još od vremena Krimskog rata. Već su se spremali otići. Zahtijevala sam da sve pregledaju. Redatelj je rekao: – Sad bismo se svi mogli malo smiriti. A vatrogasci: – Gospođica Zachovalová sigurno razumije da, bude li se ovo često ponavljalo, u slučaju da se nešto stvarno dogodi, nitko vam neće doći u pomoć... Pa neka onda idu kvragu! Kod vraga barem gori! Tamo ništa nije nejasno! Netko me gnjavi. Netko zna da se od svih stvari na svijetu plašim samo dvije: vatre i prosječnosti. A u strahu od vatre nema ničeg prosječnog! Kad sam ušla u garderobu, tamo je sigurno netko zapalio šibicu. Čitavu kutiju. I to namjerno. Tko čini takve stvari? Nitko, redatelj me uvjeravao. Pogledala sam u koš za smeće: tamo nije bilo ničega. Kad se šibica zapali, ona ne izgori do kraja, samo pougljeni. Zašto ih nema u košu za smeće? Ili na podu? Nigdje ih nema. Pa valjda ih nije netko stavio u džep? A možda me želi gnjaviti tako da ne bude nikakvih dokaza. Redatelj mi je objašnjavao: Možda je netko tu bio popušiti cigaretu. Ali tamo nije smrdilo po duhanu. Znam ja što je smrdjelo.
9
Danas ja i Martin Jelínek. Po prvi put. Čitav sat neprestanog blebetanja, prvo uz pomoć papira, pa onda bez: „Ime?“ „Esther Vorszda.“ „Datum rođenja?“ „Prvi svibnja tisuću devetsto dvadeset i druge.“ „Mjesto rođenja?“ „Olomouc.“ „Nacionalnost?“ „Češka.“ „Bračno stanje?“ „Udana.“ „Suprug?“ „Tomáš Vorszda.“ „Datum rođenja supruga?“ „Deseti srpnja tisuću devetsto dvadeset i druge.“ „Mjesto rođenja supruga?“ „Plzeň.“ „Nacionalnost supruga?“ „Češka.“ Povremeno bi se Martin zbunio. Bio je prilično nervozan. To nam je bilo prvi put. On je čuo za mene. Ali ja sam puno više čula o njemu. „Nacionalnost supruga?“ „Češka.“ „Nacionalnost supruga?“ – Rekla sam češka.
A onda smo počeli ispočetka. Nakon pet puta mala varijacija: „Ime?“ „Tomáš, sad je dosta...“ „Ime!“ „Ne mogu više.“ „Ako ne možeš sa mnom, kako ćeš moći s njima?“ A onda smo nastavili s djecom: „Imaš li djece?“ „Nemam.“ „Zašto nemaš?“ „Muž neće.“ „Pa dogodi se, slučajno.“ „Nije se dogodilo.“ „A ti bi htjela?“ „Oni se nikad ne obraćaju s ti, Tomáš, čak ni štakorima. Upravo štakorima se obraćaju s vi.“ „Odgovorite na pitanje: Biste li vi htjeli?“ „Bih.“ „Po posljednji put: Tko je vaš suprug?“ „Ti si.“ Martin šuti, bulji u papire. – Tu piše: „Tomáš Vorszda.“ – Gdje? – Zar tu ne piše „Tomáš Vorszda“? – Piše. – Pa zar onda ne bi trebala odgovoriti „Tomáš Vorszda“? 11
Ne gleda u mene već u redatelja. Najednom redatelj kaže: – Zapravo je zamisao gospođice Zachovalove bolja. Istrgne nam papire iz ruku, povlači crte, križa. – No dobro, ispočetka! „Po posljednji put: Tko je vaš suprug?“ „Ti si.“ „I tako ćeš odgovoriti nekome tko te ispituje?“ „Tako ću tebi odgovoriti.“ Pauza. Odužila se, ali Martin mora čekati jer je sljedeća replika moja. „I što sad?“ „Pokušaj se sjetiti.“ „I onda? Kamo smo krenuli?“ „Nekamo drugdje.“ „Gdje smo se sreli?“ Tišina. Treći glas u istoj sobi: „Ovdje se sigurno niste sreli.“ Esther i Tomáš Vorszda bježe. Ja sam Esther. Martin je Tomáš. U autu je još jedan muškarac, ali bez druge uloge osim što vozi auto kojim mi bježimo. Vozimo se oko podneva kroz polja, strašno je vruće. Pejzaž postaje sve brdovitiji, vide se četinjače, zavoji. Nema dijaloga. Stižemo do seoceta sa željezničkom postajom. Prve replike. Trebali bismo nastaviti putovanje, ali nešto se dogodilo. 12
Esther se loše osjeća, Tomáš oklijeva, vozač samo želi brzu odluku. A onda Esther i Tomáš nastavljaju sami, hodaju duž prašnjave ceste. Nose kovčege. Tomáševi su strašno teški, Estherini lagani. Ja sam Esther. Martin je Tomáš. Esther hoda za Tomášem. Redatelj mi kaže: „Gledaj Tomáša.“ Gledam Tomáša, ali redatelj ipak viče: „Gledaj Tomáša!“ Snimaju mi lice kako bi svi vidjeli kako Esther gleda Tomáša. Martin je Tomáš, ali ja vidim samo Martina. Vidim Martina odostraga, leđa bijele košulje, tamne hlače, vrat, kosu. U glavi mi je samo jedna misao: Kako je košulja ostala tako bijela? Nakon scene asistent stavlja kovčege natrag u auto. Martinu su izbili žuljevi na dlanovima. Pitam asistenta što se nalazi u ta dva teška kovčega. Tu su natrpali sve teško što im je bilo nadohvat ruke. Redatelj ne želi da znamo što Tomáš nosi u kovčezima. Snimanje scena odvija se po kronološkom redu. Redatelj mora tako raditi jer mi ne smijemo naslutiti budućnost. Pratila sam ga otkako smo došli na mjesto snimanja. Sve zapisujem u podsjetnik. Redatelj „šetucka“ oko kuće, „sjedi“ kraj kozlića za piljenje, „stoji“ pokraj bačve s kišnicom. Odlazi s Martinom u šupu. Izlaze iz šupe, Martin drži u ruci pilu. Redatelj zadovoljno pogledava pilu premda je sasvim hrđava. Dok stojimo ispred kuće gospođe Němcove i divimo se krasnom gorskom pejzažu, ja namjerno kažem: – Srećom, tu su planine. Tu su stajale više tisuća godina. Srećom, ništa im se ne može... – Redatelj samo kima kao da ga se to ne tiče. 13
Otišla sam pogledati u šupu. Mrak i miris pljesni. Tu se nalazio samo zarđali alat. Martin je zavirio u šupu. Ne znam što mi je došlo. Rekla sam Martinu: „Tomáš, sad je dosta...“ Martin je odmah odgovorio: „Ako ne možeš sa mnom, kako ćeš moći s njima?“ Poput noža u grudima, zračenje riječi osjetila sam sve do bedara. A onda kratki osmijeh i ponovni nestanak u svjetlost koja se ušuljala kroz odškrinuta vrata.
14
Strašna vrućina. Kad se trlja, sa znojne kože ljušte se prljave pahuljice. Hotel Pun Mjesec. Prvo sijemo, dugo i pomno. Ulazim u redateljevu sobu. To je samo zato jer je Martin rekao da ide spavati. Martin je sjedio u restoranu, za stolom, s druge strane, blizu vrata, objedovao je pa nestao. Žene ga svake večeri uzalud pokušavaju svezati lancem. Gore na katu Martinova je soba pokraj redateljeve. Zidovi su od kartona. Redateljeva cigareta gori pokraj otvorenog prozora. – I ti misliš da će se oni zaljubiti? Moli me da legnem na leđa na kauč. Žmirim kako ništa ne bih vidjela. – Ovako? – Esther je u čizmama. – Zašto? – Ona je u šumi. – A Tomáš? Liježe, ispružen, na mene. – Možeš li disati? – Kako-tako. – Martin nije tako težak kao ja. Martin je težak kao Tomáš. Da je patila za vrijeme rata kao i drugi, Esther bi bila lakša, ali ona je teža no što bi trebala biti, teška je baš kao ti. 15
Otvorenih ustiju dahće mi u vrat, pa malo zatim kaže: – Ali ovo nije erotska scena. – Nije? – Ne. – A što je to onda? – Već ćeš shvatiti. – Zna li Martin već za to? Ne. Martin to još ne zna. On spava tvrdim snom, gol do pasa s druge strane kartonskog zida. Spava li zaista? Mi smo ga probudili. Odvratno. Pustila sam stvari do određene granice jer je kauč postavljen uza zid koji nas dijeli od Martinove sobe. Pa sam podigla slušalicu i obavijestila recepciju kako se u sobi broj 48 osjeća miris dima. Redatelj je uzdahnuo i podignuo stražnjicu... Ne, prvo je podignuo stražnjicu pa tek onda uzdahnuo. S recepcije su došli i protresli kvaku na Martinovim vratima. Dugo je trebalo da im Martin otvori. – U čemu je problem? – Telefonirali su da se dimi. – Tko je telefonirao? – Neka je žena nazvala iz vaše sobe. – Nema ovdje nikakve žene. – Ali ona je zvala iz sobe broj 48. – Onda je rekla pogrešan broj. – Jasno je rekla 48. – Tu nema žene. – Onda dobro. Ali ima li dima? – Nema. – Možemo li provjeriti? – Zar mi ne vjerujete? – Mi smo odgovorni za sobe, moramo pregledati svaki put kad nam se dojavi. 16
Redatelj izlazi na hodnik. – Ne treba se uzbuđivati. – Znate li tko je nazvao? – Nazvala je gospođica Zachovalová. – Gdje je gospođica Zachovalová? – Ona je u mojoj sobi. – Ima li u vašoj sobi dima? Svi su bili bijesni na mene. Osim Martina. Martin mi vjeruje. Zašto bih to namjerno učinila?
17
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Ivana Mirošević Lektura, korektura: Ivana Mirošević Naslovnica: Lucija Gudek, Ram Prijelom: Goran Radosavljević Tisak: Feroproms Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001086702. ISBN 978-953-355-468-6