Raynor Winn: Staza soli by Naklada Ljevak

Raynor Winn

STAZA SOLI

Raynor Winn

Staza soli S engleskoga preveo Vedran Pavlić

Zagreb, listopad 2023.

Za ekipu

Naslov izvornika: Raynor Winn THE SALT PATH Copyright © Copyright © Raynor Winn, 2018 First published as THE SALT PATH in 2018 by Michael Joseph. Michael Joseph is part of the Penguin Random House group of companies. Za hrvatsko izdanje © Naklada Ljevak, 2023.

Sadržaj Karta Prolog prvi dio – prema svjetlu 1. Prašina života 2. Poraz 3. Seizmička promjena 4. Beskućnici i skitnice d r u g i d i o – S ta z a d u ž j u g o z a pa d n e o b a l e 5. Bez doma 6. Pješačenje 7. Glad 8. Sjecište treći dio – Dug doseg 9. Zašto? 10. Zeleno/plavo 11. Preživljavanje 12. Morski plesači 13. Kože 14. Pjesnici č e t v r t i d i o – B l ag o p o s o l j e n e k u p i n e 15. Rtovi 16. Potraga 17. Hladnoća

viii 1 3 5 8 20 31 35 37 61 82 89 97 99 111 117 126 134 145 155 157 173 188

peti dio – Odluke 18. Ovce šesti dio – Na rubu zemlje

205 207 221

19. Živi 20. Prihvaćanje 21. S primjesom soli

223 244 258

Zahvale O autorici

273 275

Southduž West Coast Path Staza jugozapadne obale

sk l o

n e

Co m be

kanal B r i s it o l C h a n

l M

eh ea d

tin

tw a

H ar

tla

H o!

kilometri Miles Bu d

ag el

Si d

lis h

Go r

’s En d

ey Lul w m ou ort h th

Pl an

av en

ym ou th

lco m

Po lru

E n g l i

na e n k a C h i

s hE n g l e s k

eC ov

viii

Prolog Postoji nešto posebno u zvuku razbijanja valova o obalu kad su nam blizu, nešto što ga čini jedinstvenim. Naprije prepoznatljiv pozadinski huk koji nadjača udarac vala o obalu nakon čega slijedi usisavajući zvuk vala pri povlačenju. Bilo je mračno, gotovo bez tračka svjetla, i premda nisam mogla vidjeti, prema jačini zapljuskivanja bilo mi je jasno da nije moglo biti daleko. Pokušala sam razmišljati logično. Podignuli smo šator podosta iznad granice plime; plaža se spuštala ispod nas, a tek je iza nje bila voda: nikako nas nije mogla dosegnuti; bili smo na sigurnom. Spustila sam glavu na smotani džemper i pomislila da bih trebala zaspati. Međutim, ne, nismo bili na sigurnom, ni blizu. Zvuk zapljuskivanja i povlačenja nije pristizao odozdo, nego odmah tu vani. Jedva se uspijevajući snaći u tamnozelenoj unutrašnjosti našeg šatora, razmaknula sam zaklopac. Mjesečina je obasjavala vrhove stijena, no plaža je bila u potpunom mraku, za razliku od zapjenjenih valova koji su se razbijali o obalu, prelazili preko pješčane barijere i dosezali na samo metar od našeg šatora. Prodrmala sam vreću za spavanje do sebe. „Moth, Moth, voda dolazi.” Sve teže stvari ubacili smo u ruksake, uskočili u čizme, izvukli čelične klinove i podignuli cijeli šator, ne sklapajući ga, zajedno s vrećama za spavanje i odjećom u njemu, te ga vukli po pijesku. Pojurili smo preko plaže poput kakvoga divovskoga zelenog raka, prema onome što je večer prije jedva bio slatkovodni potočić koji je tekao prema moru, a sada se pretvorilo u cijeli metar dubok kanal slane vode koja je nadirala prema litici. „Ne mogu ga dovoljno podignuti. Smočit će nam se vreće za spavanje.” 1

Prolog

„Učini nešto, ili neće samo vreće za spa...” Požurili smo onamo odakle smo i krenuli. Dok se val povlačio, vidjela sam da se kanal pretvorio u široko jezerce duboko tridesetak centimetara. Potrčali smo natrag na plažu, no val se širio daleko iznad barijere i preko pijeska jurio prema nama. „Čekaj da se val počne povlačiti pa potrči na drugu stranu kanala i uz plažu.” Bila sam zaprepaštena. Taj muškarac, koji prije samo dva mjeseca nije mogao ni kaput odjenuti bez pomoći, stajao je na plaži u donjem rublju, držao šator podignut visoko iznad glave, na leđima nosio ruksak i govorio mi da potrčim. „Trči, trči, trči!” Projurili smo kroz vodu s visoko podignutim šatorom te se uspeli uz plažu dok su nam valovi zapljuskivali pete i pokušavali nas odvući prema moru. Spotičući se u mekom pijesku u obući punoj slane vode, spustili smo šator tik do podnožja litice. „Znaš, ove mi litice ne djeluju stabilno. Trebali bismo otići dalje niz plažu.” Što? Kako je mogao biti toliko oprezan u tri ujutro? „Ne.” Propješačili smo 391 kilometar, spavali u prirodi trideset i šest noći i uglavnom cijelo to vrijeme jeli suhu hranu. Vodič za obilazak Staze duž jugozapadne obale tvrdio je da ćemo do tog mjesta stići za osamnaest dana te nas je upućivao na mjesta s ukusnom hranom, mekim krevetima i toplom vodom. Takva brzina i udobnost za nas su bile nedostižne, no nije me bila briga. Moth je trčao po plaži obasjan mjesečinom u poderanim gaćama koje je nosio već pet dana, držeći cijeli šator podignut visoko iznad glave. A to je bilo čudo. Nešto bolje nisam mogla niti zamisliti. Dok smo pakirali naprtnjače i kuhali čaj, iznad uvale Portheras počelo je svitati. Pred nama je bio novi dan. Samo još jedan dan hodanja. Još samo 623 kilometra do cilja.

prvi dio

Prema svjetlu O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom… Homer, Odiseja

1. Prašina života Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome što znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom. A tek nekoliko minuta prije čak se i skrivanje pod stubama činilo kao dobro rješenje. Ljudi u crnom počeli su lupati na vrata u devet sati, no nismo bili spremni. Nismo bili spremni dignuti ruke. Trebalo mi je još vremena: još samo jedan sat, jedan tjedan, jedan život. Vremena nikad ne bi bilo dovoljno. Zato smo se zajedno šćućurili ispod stuba, stisnuti jedno uz drugo, šapćući jedno drugome poput preplašenih miševa, poput nestašne djece, čekajući da nas pronađu. Ovrhovoditelji su došli do stražnjeg dijela kuće, počeli lupati po prozorima, isprobavati zasune, tražiti način kako da uđu. Čula sam jednog od njih kako se penje na klupu u vrtu, gura kuhinjski svjetlarnik, viče. U tom sam trenutku u jednoj od kutija primijetila knjigu. Šetnju od pet stotina milja pročitala sam u dobi od dvadeset godina, tu priču o muškarcu koji je sa svojim psom prošao cijelom Stazom duž jugozapadne obale. Moth se stisnuo uz mene, s glavom među koljenima, rukama obavijenim oko glave kao da je želi zaštititi, pun boli, straha i bijesa. Osobito bijesa. Tijekom tri godine borbe bez predaha život je uzeo u ruke sva raspoloživa oružja i ispalio ih prema njemu punom snagom. Od bijesa je već bio i iscrpljen. Prošla sam mu rukom po kosi. Milovala sam je dok je još bila duga i plava, puna morske soli, igre i mladosti; smeđa i kraća, puna žbuke i dječjeg plastelina; i sada sijeda, rjeđa, puna prašine života. 5

Prema svjetlu

Upoznala sam ga s osamnaest godina, a sad mi je bilo pedeset. Zajedničkim smo snagama uredili tu oronulu farmu, obnovili svaki njezin zid, svaki kamen, brinuli se za povrće, kokoši i dvoje djece, sagradili ambar za goste kako bismo mogli s njima dijeliti svoje živote i plaćati račune. A sada, nakon što izađemo kroz ta vrata, sve će to biti iza nas, baš sve, završeno, gotovo, obavljeno. „Mogli bismo samo hodati.” Bilo je to smiješno i reći, ali ipak sam rekla. „Hodati?” „Da, samo hodati.” Je li Moth mogao toliko hodati? Naposljetku, bila je to samo jedna obična staza uz more; ne bi trebalo biti osobito teško, mogli bismo hodati polagano, nogu pred nogu, i samo pratiti kartu. Očajnički sam trebala kartu, nešto što će mi pokazati put. Zašto ne? Pa ne može to biti baš tako teško. Šetnja cijelom obalom, od Mineheada u Somersetu, kroz sjeverni Devon, Cornwall i južni Devon, sve do Poolea u Dorsetu djelovala je taman izvedivo. No u tom je trenutku ideja da bismo hodali preko brežuljaka, plaža, rijeka i vriština djelovala jednako daleka i malo vjerojatna kao i mogućnost da bismo mogli izaći ispod stuba i otvoriti vrata. Bilo je to nešto što je mogao učiniti netko drugi, ali ne i mi. No već smo jednom obnovili ruševinu, naučili obavljati vodoinstalaterske radove, podignuli na noge dvoje djece, branili se pred sucima i dobro plaćenim odvjetnicima, pa zašto ne? Zato što smo izgubili. Izgubili smo parnicu, izgubili smo kuću, i izgubili smo sebe. Ispružila sam ruku, izvadila knjigu iz kutije i pogledala naslovnicu: Šetnja od pet stotina milja. Cijela mi je ideja djelovala tako idilično. U to vrijeme nisam znala da je Staza duž jugozapadne obale nemilosrdna, da usponi ukupno iznose gotovo kao četiri Mt. Everesta, da bismo trebali hodati 1014 kilometara po stazi često širokoj samo tridesetak centimetara, spavati u divljini, živjeti u divljini, suočavajući se istodobno sa svim bolnim 6

1. Prašina života

događajima koji su nas doveli do tog trenutka, do skrivanja. Samo sam znala da bismo trebali hodati. A sad više i nismo imali izbora. Ispružila sam ruku prema kutiji, pa su shvatili da smo u kući, vidjeli su me; povratka više nije bilo, morali smo otići. Dok smo pužući izlazili iz tame ispod stuba, Moth se osvrnuo. „Zajedno?” „Uvijek.” Stali smo ispred ulaznih vrata, a ovrhovoditelji su na drugoj strani čekali da promijene bravu, da nam onemoguće pristup našim bivšim životima. Spremali smo se napustiti tu loše osvijetljenu, stoljećima staru kuću u kojoj smo bili učahureni već dvadeset godina. Znali smo da se, kad izađemo kroz vrata, više nikad nećemo vratiti. Primili smo se za ruke i izašli na svjetlo dana.

2. Poraz

2. Poraz Jesmo li pješačiti počeli tog dana ispod stuba ili onog dana kad smo izašli iz prijateljičina kombija u Tauntonu, ostavljeni na kiši uz cestu i s ruksacima na asfaltu? Ili nam je šetnja bila suđena već godinama, čekala nas na obzorju sve do trenutka kad više nećemo imati što izgubiti? Taj je dan na sudu donio završetak trogodišnje bitke, no stvari nikad ne završe onako kako očekujete. Kad smo se preselili na farmu u Walesu, sunce je sjalo, djeca su trčkarala oko naših nogu, a život je bio pred nama. Zapuštena hrpa kamenja na izoliranome mjestu u podnožju planina. Svaki smo svoj atom uložili u njezinu obnovu, posvetivši tome svaki slobodan trenutak, dok su djeca odrastala oko nas. Bio je to naš dom, naš posao, naše utočište pa nisam očekivala da će svoj kraj dočekati u zapuštenoj sivoj sudnici smještenoj do igraonice videoigara. Nisam očekivala da će svemu doći kraj dok sam stajala pred sucem i govorila mu da je sve pogrešno shvatio. Nisam očekivala da ću u tom trenutku nositi kožnatu jaknu koju su mi klinci kupili za pedeseti rođendan. Nisam očekivala da će svemu tome uopće ikad doći kraj. Dok sam sjedila u sudnici, gledala sam Motha kako prstom podiže nekakvu bijelu mrljicu sa stola ispred sebe. Znala sam što razmišlja: kako se to dogodilo? Bio je dobar prijatelj s osobom koja nas je tužila zbog ﬁnancijskih potraživanja. Zajedno su odrasli, kao dio iste ekipe prijatelja; vozikali su se triciklima, igrali nogomet, dijelili iskustva tinejdžerskih godina. Stvarno, kako se to dogodilo? Ostali su bliski čak i nakon što su se drugi otuđili. Nakon što su odrasli, životi su ih odveli u različitim smjerovima; Cooper se kretao u ﬁnancijskim krugovima koje nismo baš razumjeli. Ali Moth je i dalje ostao u kontaktu te su bili prijatelji. Imao je dovoljno povjerenja da smo, kad se ukazala prilika da 8

uložimo u jednu od njegovih tvrtki, pristali i investirali znatan iznos. Kompanija u koju smo uložili nakraju je propala ostavivši za sobom neplaćene dugove. Tvrdnja da smo dužni neki novac pojavila se postupno. Isprva smo je ignorirali, no s vremenom je Cooper počeo ustrajavati da smo, s obzirom na strukturu cijelog posla, bili dužni podmiriti dio nastalih dugova. Moth je isprva bio više potresen raspadom prijateljstva nego ﬁnancijskim potraživanjima, a spor između njih dvojice tinjao je godinama. Bili smo uvjereni da nemamo nikakvih obveza što se tiče dugova jer u tekstu ugovora to nije izričito pisalo, pa je Moth bio uvjeren da će s vremenom uspjeti sami pronaći rješenje. Tako je mislio sve dok u poštanskom sandučiću nismo pronašli sudski nalog za plaćanje. Ušteđevina nije dugo potrajala; potrošena je na odvjetničke honorare. A zatim smo postali sami svoji odvjetnici, samo broj među masom ljudi bez odvjetnika, njih tisuće koje je stvorila država provodeći reformu pravne pomoći kojom smo ostali bez prava na besplatnog odvjetnika jer je naš slučaj proglašen „previše složenim” da bismo dobili pravnu pomoć. Tom je reformom možda i ušteđeno 350 milijuna funti na godinu, no ugroženi građani ostali su bez pristupa pravdi. Jedina taktika koju smo imali na raspolaganju bilo je odugovlačiti, i odugovlačiti, i još malo odugovlačiti, pokušavati dobiti na vremenu i istodobno se obraćati pravnicima i knjigovođama kako bismo dobili pisane iskaze kojima bismo suca mogli uvjeriti u istinu: da je naše tumačenje izvornog sporazuma točno i da nemamo obvezu podmiriti dugove. Bez odvjetnika na svojoj strani stalno smo izvlačili deblji kraj, pa je na farmu stavljena blokada kao osiguranje za naplatu Cooperova potraživanja. Bili smo kao na iglama, a onda se to i dogodilo: zahtjev za zapljenu našeg doma, kuće i zemlje, svakog kamena koji smo pozorno postavili na pravo mjesto, svakog stabla na kojem su se igrala djeca, svake rupe u zidu u kojoj su se gnijezdile plave sjenice, svakoga nepričvršćenog komada olova na dimnjaku iza kojeg su živjeli šišmiši. Zahtjev za zapljenu svega. Nastavili smo 9

Prema svjetlu

odugovlačiti, upućivati podneske, zahtijevati odbacivanje tužbe, sve dok napokon nismo pomislili da smo pronašli krunski dokaz, snježnobijeli komad papira koji je dokazivao da Cooper nije imao pravo na svoje potraživanje s obzirom na to da mu nismo ništa bili dužni. Nakon tri godine i deset sudskih ročišta napokon smo imali dokaz kojim ćemo spasiti svoj dom. Preslike smo poslali sucu i tužiteljevu odvjetniku. Bili smo spremni. Odjenula sam kožnatu jaknu, toliko sam samouvjerena bila. Sudac je premetao svoje papire kao da i nismo bili ondje. Pogledala sam Motha u potrazi za tračkom ohrabrenja, ali samo je zurio ravno ispred sebe. Posljednjih nekoliko godina uzelo je svoj danak; njegova se gusta kosa prorijedila i posijedjela, a koža mu je poprimila voštani, pepeljasti izgled. Kao da je netko izbrisao dio njegove osobnosti; bio je muškarac pun povjerenja, iskren i velikodušan, no izdaja tako bliskog prijatelja uzdrmala ga je do srži. Neprestani bolovi u ramenu i ruci izjedali su mu snagu i odvlačili pozornost. Samo smo željeli da sve već jedanput završi, da se vratimo normalnom životu, i znala sam da bi mu odmah bilo bolje. No naš život više nikad neće biti normalan, barem ne na taj način. Ustala sam na svojim klecavim nogama, koje kao da su bile u vodi. Onaj list papira držala sam poput sidra u rukama. Mogla sam čuti galebove kako se prepiru izvan sudnice uskomešanim i uznemirujućim glasanjem. „Dobro jutro, gospodine. Nadam se da ste primili novi dokaz koji vam je podnesen u ponedjeljak.” „Jesam.” „Ako vas mogu uputiti na taj dokaz…” Cooperov odvjetnik skočio je na noge popravivši kravatu kao i inače dok bi se spremao obratiti sucu. Bio je samouvjeren. Kontrolirao je situaciju. Bio je sve ono što mi nismo bili. Očajnički sam željela imati odvjetnika, sve bih dala da sam ga imala. „Gospodine, ova informacija koju smo obojica dobila novi je dokaz.” 10

2. Poraz

Sudac me prijekorno pogledao. „Je li to novi dokaz?” „Da, pa, tek smo ga dobili prije četiri dana.” „Nije dopušteno podnositi nove dokaze ovako kasno u postupku. Ne mogu ga prihvatiti.” „Ali to dokazuje sve ono što govorimo već tri godine. Dokazuje da tužitelju ne dugujemo ništa. To je istina.” Znala sam što slijedi. Željela sam zaustaviti vrijeme, baš u tom trenutku, da nikad ne čujem riječi koje su slijedile. Željela sam uzeti Motha za ruku, ustati i otići iz sudnice, da nikad više i ne pomislim na sve to, otići kući i zapaliti vatru, proći rukama po kamenim zidovima dok bi mačka ležala sklupčana i uživala u toplini. Željela sam opet disati, a da me ne steže u prsima, pomisliti na svoj dom nemajući straha da bih ga mogla izgubiti. „Ne možete podnositi dokaze bez odgovarajućega pravnog postupka. Ne, prelazimo na izricanje presude. Nekretninu dodjeljujem tužitelju. Morate napustiti nekretninu u roku od sedam dana, do devet sati ujutro tog dana. Dobro, a sad prelazimo na troškove. Želite li reći nešto o troškovima?” „Da, učinili ste veliku pogrešku, potpuno ste pogriješili. I ne, ne želim razgovarati o troškovima jer ionako nemamo novca; oduzimate nam dom, posao, prihode, što još hoćete?” Čvrsto sam se primila za stol kad sam osjetila da mi pod nestaje pod nogama. Nemoj plakati, nemoj plakati, nemoj plakati. „Uzimam to u obzir i odbacujem zahtjev za plaćanje sudskih troškova.” Misli su mi počele lutati u potrazi za sigurnim utočištem. Dok se Moth meškoljio na stolcu, gotovo sam mogla dodirnuti miris užarenog šljunka i šimšira koji su se širili iz njegove jakne. Klinci su gulili koljena na tom šljunku dok su učili voziti bicikle i proklizavali po njemu kad su odlazili automobilima na studij. Ruže su bile u punom cvatu, nadvijale su se preko živice poput loptica vate. Uskoro sam trebala početi plijeviti. „Zahtijevam pravo na ulaganje žalbe.” 11

Prema svjetlu

„Ne, odbijam pravo na žalbu. Ovaj slučaj već ionako predugo traje; imali ste sasvim dovoljno vremena da dostavite dokaze.” Prostorija kao da se počela smanjivati, a zidovi približavati. Nije bilo važno što smo tek sad doznali za taj dokaz, kao ni to što je u njemu bila istina; bilo je važno samo to da ga nisam dostavila na pravi način, da nisam poštovala propisanu proceduru. Što da radim, što da radimo, što da radim s kokošima, tko će staroj ovci ujutro davati kriške kruha, kako ćemo spakirati stvari s farme u samo tjedan dana, kako ćemo platiti najam kamiona, što je s obiteljima koje su rezervirale odmor, s mačkama, s djecom? Kako da kažemo djeci da smo izgubili njihov dom? Naš dom. Izgubili smo ga zato što nisam razumjela proceduru. Učinila sam jednu jednostavnu, osnovnu pogrešku: nisam podnijela zahtjev za podnošenje novih dokaza. Nisam znala da to trebam učiniti. Bila sam toliko sretna da sam dokaz samo poslala. Uzalud sam potrošila svoj savršeni list papira, sa savršenom istinom crno na bijelom. I sad smo ostali bez svega. Bez novčića, bez doma. Zatvorili smo vrata sudnice za sobom i krenuli niz hodnik, ukočeni i nijemi. Bacila sam pogled na odvjetnika u pokrajnjoj sobi i nastavila dalje, no Moth je otišao kod njega. Ne, Moth, ne, nemoj ga udariti. Mogla sam osjetiti sav bijes, sav stres posljednje tri godine. Ali odvjetniku je samo ispružio ruku. „U redu je, znam da samo radite svoj posao, ali odluka je pogrešna, svjesni ste toga, zar ne?” Prihvatio je Mothovu ruku i rukovao se. „Sudac je donio odluku, a ne ja.” I dalje nisam plakala, no nijemi unutarnji urlik obuzeo me i čvrsto stisnuo, toliko da sam jedva disala. Stajala sam na polju iza kuće, ispod izvijenog jasena, gdje su djeca kad je pao velik snijeg 1996. godine sagradila iglu. Razlomila sam krišku bijelog kruha na šest dijelova, ponavljajući ritual koji je posljednjih devetnaest godina označavao početak dana. Stara bi ovca ponjušila moju ruku i svojim mekim usnama uzela 12

2. Poraz

kruh: devetnaest godina stara, bez zuba, ali i dalje neumanjena apetita. Djeca su je zvala Smotyn, što na velškom znači „pjegasta”. Sad je već bila gunđava stara ovca sa zapuštenim crno-bijelim runom i dva klimava roga. Zapravo, s jednim jer je drugi izgubila nekoliko godina prije dok je očajnički pokušavala gurnuti glavu u kantu s hranom. Tom je bio zadržao rog; spremio ga je u kutiju s dragocjenostima koju je nosio sa sobom kad god bi išao na fakultet, zajedno sa svojim fosilima i Pokémon kartama. Kad je Rowan imala tri godine, odvela sam je u našemu sićušnom kombiju na šezdeset kilometara dugo putovanje. Kupili smo tri živahna, pjegasta janjčića s farme na obroncima brdašca iznad mora. Bila je ogorčena kad joj nisam dopustila da sjedi s njima, pa sam popustila i odvezla kući svih njih četvero smještenih na slami u stražnjem dijelu kombija. Otad su bili dio našeg života, dio naše obitelji. Tijekom godina dobile su mnoge potomke, no Smotyn je jedina preživjela. Sestre su joj uginule, a ostale sam godinu dana prije prodala drugom uzgajivaču, u trenutku kad je suđenje došlo u fazu da smo mislili da je kraj blizu i da ćemo sigurno izgubiti. Nisam se mogla riješiti Smotyn: u njezinoj je dobi nitko ne bi želio uzeti; prosječni životni vijek koza iznosi šest do sedam godina, prije nego što od njih izrade hranu za pse ili mesne okruglice. Dan nakon sudskog ročišta odnijela sam kokoši prijatelju, no za Smotyn nije bilo mjesta. Odlutala je niz polje, okružena oblacima sjemenaka maslačka, sve do bukve gdje je trava uvijek bila suha. Obje smo to polje toliko dobro poznavale da je postalo dio nas. Kako bismo mogle živjeti bez njega? Za pet ćemo dana obje ostati bez doma; tada ćemo doznati kako. No ono što nisam znala, i što nisam mogla znati, bilo je da neće trebati proći pet dana prije nego što mi se život zauvijek promijeni, prije nego što se sve ono što me je čvrsto držalo na zemlji pretvori u živi pijesak. Sve se to dogodilo već sutradan. 13

Prema svjetlu

Bili smo se u liječničkoj ordinaciji u bolnici u Liverpoolu. Napokon ćemo doznati rezultate dugogodišnjih medicinskih odgađanja i uzrok Mothove boli u ramenu. Nakon što je cijeli život obavljao ﬁzičke poslove, jedan mu je liječnik rekao: „Bol je normalna, i trebate očekivati neugodu kad podignete ruke te da pomalo posrćete dok hodate.” Drugi se raspitivao za lagano drhtanje ruke i utrnuće lica. No taj je liječnik bio vrhunski stručnjak, glavni u svojoj specijalizaciji, s njim nije bilo šale. Reći će nam da je riječ o ozljedi ligamenata ili nečemu sličnom te kako to možemo izliječiti; sigurno se sve dogodilo kad je Moth davno prije propao kroz krov na ambaru – možda mu je napukla kakva kost. U svakom slučaju, reći će nam kako se to može ispraviti. Sjest će autoritativno za svoj stol i sve nam to reći. Bez ikakve sumnje. Tijekom duge vožnje u Liverpool jedva smo progovorili i riječ, oboje zatvoreni u svojem svijetu šoka i iscrpljenosti. Dani nakon presude pretvorili su se u nejasnu izmaglicu pakiranja kutija i paljenja krjesova, beskonačnih mučnih telefonskih razgovora i očaja. Svanulo nam je da nemamo kamo otići. Dogodilo se ono najgore što se uopće moglo dogoditi. Vožnja od sedam sati u oba smjera bilo je zadnje što nam je trebalo. Svaki nam je sat bio dragocjen, svaki sat da stignemo sve spakirati, svaki sat da se još osjećamo sigurni iza tih zidova. Bezbrojni posjeti liječničkim čekaonicama počeli su šest godina prije. Neizdrživa bol u ramenu i ruci, a zatim i drhtanje ruke, isprva su naveli liječnike na zaključak kako je obolio od Parkinsonove bolesti, a kad se pokazalo da to ipak nije prava dijagnoza, dosjetili su se da je možda ipak riječ o oštećenju živca. Ova liječnička ordinacija bila je poput svih drugih: četvrtasta, bijela kutija lišena svih emocija, s pogledom na parkiralište. No ovaj put liječnik nije bio za svojim stolom; ušao je i sjeo na njegov ugao pokraj Motha, stavio svoju ruku na njegovu i pitao ga kako se osjeća. To nije bilo dobro. Liječnici se jednostavno tako ne ponašaju. Nijedan liječnik kojeg smo dosad vidjeli, a vidjeli smo ih poprilično, nikad nije učinio ništa slično. 14

2. Poraz

„Najbolje što mogu učiniti za vas, Moth, jest da vam kažem dijagnozu.” Ne, ne, ne, ne, ne. Nemojte ništa više reći, nemojte govoriti, nešto će užasno izaći ih vaših samodopadnih, čvrsto stisnutih usta, ne otvarajte ih, ne govorite. „Mislim da bolujete od kortikobazalne degeneracije, odnosno KBD-a. Ne možemo biti posve sigurni u dijagnozu. Ne postoji pretraga koja bi je dokazala, tako da ćemo biti sigurni tek nakon obdukcije.” „Nakon obdukcije? A kad bi to moglo biti?” Moth je raširio ruke na svojim bedrima, pokušavajući obuhvatiti što veći dio sebe između svojih širokih prstiju. „Pa, inače bih rekao šest do osam godina od pojave simptoma. No čini se da vaša bolest vrlo sporo napreduje jer je već prošlo šest godina otkad ste prvi put primijetili nevolje.” „To zasigurno znači da ste pogriješili. Riječ je o nečemu drugom.” Mogla sam osjetiti kako mi se želudac diže u grlo, a vid polagano gubi svoju oštrinu. Liječnik me pogledao kao da sam dijete; a zatim je nastavio objašnjavati tu rijetku degenerativnu bolest koja će prelijepome muškarcu kojeg sam voljela od tinejdžerskih dana prvo uništiti tijelo, a zatim i um, osuditi ga na konfuziju i demenciju te ga dokrajčiti tako što neće moći gutati, pa će se vjerojatno ugušiti vlastitom slinom. A nije bilo ničega, baš ničega što su mogli učiniti. Jedva sam uspijevala disati; prostorija se vrtjela oko mene. Ne, ne Moth, nemoj mi ga uzeti, ne možeš mi ga uzeti, on mi je sve na svijetu, on je sve, on je ja. Ne. Pokušala sam zadržati smiren izraz lica, ali u sebi sam vrištala, paničarila, poput pčele koja se zalijeće u prozorsko staklo. Stvarni je svijet i dalje bio oko nas, no odjedanput se nalazio izvan našeg dosega. „Ali možda ste pogriješili.” O čemu je uopće govorio? Nećemo mi tako umrijeti. Nije to bio samo Mothov život; bio je to naš život. Bili smo jedno, stopljeni, isprepleteni, molekularni. Ne njegov život, ne moj 15

Prema svjetlu

život: naš život. Isplanirali smo kako ćemo umrijeti. S devedeset i pet godina jednostavno ćemo zaspati na vrhu planine nakon što pogledamo izlazak sunca. Nećemo se ugušiti u bolničkom krevetu. Ne razdvojeni, ne odvojeni, ne sami. „Pogriješili ste.” Zagrlili smo se u kombiju na bolničkom parkiralištu, kao da smo jednostavnim dodirivanjem tijela mogli sve izbrisati. Budemo li posve jedno uz drugo, tada nas ništa neće moći razdvojiti, sve to neće biti istina i nećemo se morati suočiti s tim. Nijeme suze klizile su niz Mothovo lice, ja nisam plakala, nisam mogla plakati. Da jesam, prepustila bih se rijeci boli koja bi me odnijela daleko. Cijele smo svoje odrasle živote proveli zajedno. Svi snovi, svi planovi, svi uspjesi i neuspjesi bili su dvije polovine jednoga zajedničkog života. Nikad razdvojeni, nikad sami, kao jedno. Nije bilo lijekova koji bi mogli zaustaviti napredovanje bolesti, nikakvih terapija koje bi je izliječile. Jedinu je pomoć mogao pružiti lijek Pregabalin za ublažavanje boli, no Moth ga je ionako već uzimao. Nije bilo drugoga. Čeznula sam da mogu otići u ljekarnu preuzeti magičnu kutijicu, nešto što bi zaustavilo val propasti koji je harao našim životom. „Fizioterapija će pomoći pri ukočenosti”, rekao je liječnik. No Moth je već ionako svakodnevno odrađivao program vježbi. Možda je mogao vježbati više; možda bismo tako mogli zaustaviti napredovanje bolesti. Hvatala sam se za svaku slamku spasa, svaku priliku da se izvučem iz zagušljive izmaglice šoka koja me okruživala. No nije bilo nikakvih slamki, nije bilo ispružene ruke koja bi me mogla izvući na sigurno, nije bilo umirujućega glasa koji bi govorio da je sve u redu i da je sve to samo ružan san. Samo nas dvoje u zagrljaju sa stvarnošću i jedno s drugim na bolničkom parkiralištu. „Ne smiješ se razboljeti, i dalje te volim.” Kao da je ljubav sama po sebi bila dovoljna. Inače je uvijek i bila dovoljna, oduvijek je bila sve što mi je bilo potrebno, no ovaj 16

2. Poraz

nas put neće spasiti. Kad mi je Moth prvi put rekao da me voli, bilo je to prvi put da sam uopće čula da netko izgovara te riječi. Nitko mi nikad prije nije rekao da me voli, ni roditelji ni prijatelji, nitko prije njega, a te su me riječi podizale, blistave i sjajne, tijekom sljedeće trideset i dvije godine mojega života. Međutim, riječi nisu mogle ništa protiv Mothova mozga koji se naumio samouništiti, protiv nekakvog tau proteina koji se odlučio nataložiti u stanicama i blokirati veze između njih. „Prevario se. Jednostavno znam da se prevario.” Moralo je biti tako. Sudac je pogriješio, pa zašto ne bi i liječnik? „Ne mogu razmišljati, ne mogu osjećati...” „Vjerovat ćemo da je pogriješio. Odbijemo li mu povjerovati, možemo nastaviti živjeti dalje kao da to nije istina.” Nisam to mogla prihvatiti. Ništa nije imalo smisla, ništa nije djelovalo stvarno. „Možda se prevario. Ali što ako nije? Što ako dođemo do završnice o kojoj je govorio? Ne mogu misliti na to, ne želim misliti...” „To se neće dogoditi; već ćemo se nekako boriti protiv toga.” Ne vjerujem u Boga, ni u kakvu višu silu. Živimo, umiremo; ugljikov ciklus nastavlja se dalje. Ali molim te, Bože, nemoj dopustiti da dođemo do toga. Ako On doista postoji, upravo je zgrabio korijenje mojeg života, iščupao ga iz tla i preokrenuo naglavačke samo moje postojanje. Odvezli smo se kući s glazbom s CD-a pojačanom na najglasnije, skrivajući se u buci. Planine su se spuštale daleko prema dolje, dok je more bjesnjelo iznad moje glave; okrenuo mi se cijeli svijet. Kad se kombi napokon zaustavio, hodala sam na rukama. Progonile su me misli o gušenju. Iz noći u noći, još tjednima nakon što smo doznali dijagnozu, budila sam se oblivena znojem, s tutnjavom u glavi, uspaničena od noćnih mora kako se guši u sluzi. Vizije Mothova otečenog vrata, iskrivljene čeljusti, kako se bori za zrak sve dok ne skonča bez njega, dok djeca i ja samo stojimo i bespomoćno gledamo. 17

Prema svjetlu

Lastavice su stigle kasno, po jedna ili u paru, napokon pronašavši put kući nakon svojega dalekog putovanja kako bi se sjurile kroz grane stabala bukve i nahranile se kukcima. Kad bih barem mogla biti lastavica, kad bih barem mogla slobodno letjeti i vratiti se kući ako to poželim. Razlomila sam krišku kruha za Smotyn i izašla u svježe lipanjsko jutro. Zrak je bio blag i lagan, milovao mi je lice obećavajući predivan dan preda mnom. Provukla sam se po stubama preko ograde između grana divlje kruške. Kupila sam je na rasprodaji u rasadniku; trebala je bili bukva, ali je izrasla u bodljikavu biljku s malenim listovima, bez krušaka i uvijek osvetnički raspoložena kad bih se pokušala probiti kroz nju. Trljala sam ogrebotine na ruci, nove između starih zaraslih ogrebotina. Sad se ionako više nije isplatilo šišati je. Polje je bilo toplo i plodno, ispunjeno mirisom cvata djeteline. Krtice su opet noću bile aktivne, a njihovi su se humci ﬁno iskopanog tla širili središtem polja. Po navici sam ih izravnala nogom, i dalje se brinući za dobrobit tla, našeg tla. Moth je bio očistio polje od gustog korova. Odbijajući upotrebljavati pesticide i u to vrijeme još bez ikakvog alata, ručno je pokosio svih osam tisuća kvadrata. Pograbljao je ostatke i iskopao koprive. Obnovio je i ogradu oko polja, pažljivo postavivši stotine kamena u zidiće koji su propadali desetljećima. Bilo je to polje na kojemu su djeca naših gostiju sakupljala jaja, još topla od kokoši, te u proljeće hranila janjad. Ovdje smo odigrali bezbrojne obiteljske utakmice kriketa te ležali u dubokoj travi prije nego što bismo je pokosili kako bi postala sijeno, dok smo u tamnim ljetnim noćima gledali zvijezde padalice. Naše tlo. Smotyn nije došla do prijelaza preko ograde. Inače je uvijek onamo dolazila po svoju krišku kruha. Uvijek. Dok sam je tražila po okolnim poljima, već sam znala što ću pronaći. Na svojemu najdražem mjestu ispod bukve, glava joj je ležala na travi kao da spava. Znala je. Znala je da ne može napustiti svoje polje, svoj dom, pa je izdahnula. Položila je glavu na travu, zatvorila uči i umrla. Dok sam joj milovala dlakavo lice, zadnji put prolazeći 18

2. Poraz

rukom preko njezina iskrivljenoga roga, osjetila sam snažan grč. Sveprisutan i nezaustavljiv. Sklupčala sam se na travu pokraj nje i zajecala. Plakala sam sve dok tijelo samo nije prestalo, bez suza, isušeno gubitkom. Trava mi se omotala oko lica, a ja sam ležala pod bukvama i pokušavala umrijeti, riješiti se svega i biti slobodna sa Smotyn, slobodna da letim s lastavicama i da se ne moram suočiti s odlaskom ni s Mothovim kopnjenjem. Daj da umrem odmah, daj da odem prva, nemoj da ostanem sama, pusti me da umrem. Uzela sam lopatu u ruke i počela kopati da bih položila Smotyn uz njezine sestre, na njihovu polju. Došao je i Moth pa smo zajedno u tišini iskopali jamu ne govoreći ni riječi, odbijajući i priznati postojanje groba koji je bivao sve veći i veći. Tama u koju smo zavirili dan prije i dalje je bila previše šokantna, previše nova da bismo mogli priznati njezino postojanje, čak i samo u teoriji. Prekrila sam joj glavu ubrusom; nismo je mogli gledati dok joj je zemlja padala na lice. Bila je mrtva. Svemu je došao kraj. San o našoj farmi zakopan je zajedno s njom.

NAKLADNIK:

Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr ZA NAKLADNIKA: Ivana Ljevak Lebeda GLAVNA UREDNICA: Emica Calogjera Rogić LEKTORICA: Ivana Ujević KOREKTOR: Bonislav Kamenjašević ILUSTRACIJA NA NASLOVNICI: Ana Salopek NASLOVNICA: Ana Pojatina GRAFIČKA PRIPREMA: Studio Ljevak TISAK: Kerschoffset

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001199773. ISBN 978-953-355-747-2