Biblioteka Cicero
Naslov izvornika
Amin Maalouf
LE ROCHER DE TANIOS
© Éditions Grasset & Fasquelle, 1993.
© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2022.
Zagreb, listopad 2022.
PRVI PRIJELAZ: Lamijino iskušenje 13
DRUGI PRIJELAZ: Ljeto skakavaca 43
TREĆI PRIJELAZ: Sudbina na usnama luđaka 71
ČETVRTI PRIJELAZ: Škola engleskog pastora 101
PETI PRIJELAZ: Stara glava 135 ŠESTI PRIJELAZ: Neobično posredništvo 159
SEDMI PRIJELAZ: Naranče na stubištu 191
OSMI PRIJELAZ: Na koljenima za slavu 227
POSLJEDNJI PRIJELAZ: Kriv zbog samilosti 269
BILJEŠKA 299
BILJEŠKA O PISCU 301 BILJEŠKA O PREVODITELJICI 303
„(…) Jest narod za koji su se uzdigli ti snoviti Alleghanyji i Libanoni! (…) Koje li će dobre ruke, koji lijepi sat, vratiti mi ono područje odakle mi dolaze snovi i najneznatniji moji porivi?”
Arthur Rimbaud, Iluminacije1
U selu u kojem sam rođen stijene imaju ime. Postoji Lađa, Medvjeđa glava, Zasjeda, Zid i Blizanci, koji se također na zivaju Vampiričine grudi. Prije svega postoji Kamen za voj nike. Odande se nekoć vrebalo kada je postrojba proganjala bjegunce. Nijedno se mjesto ne štuje više, nijedno nije bre menitije legendama. Međutim, kada mi se dogodi da u snu ponovno vidim krajolik svog djetinjstva, pred očima mi se pojavljuje jedna druga stijena. Ima izgled veličanstvenog sje dišta, izdubljenog i kao istrošenog na mjestu za stražnjicu, s visokim i ravnim naslonom koji se sa svake strane spušta poput naslona, i mislim da samo ona nosi ljudsko ime: Sti jena Tanios. Dugo sam promatrao ovo kameno prijestolje, a da mu se nisam usudio pristupiti. Nije to bio strah od opasnosti. U selu su stijene bile naša omiljena igrališta, i čak i kao dijete sam običavao izazivati starije na najopasnije uspone. Na raspola
1 Arthur Rimbaud, „Gradovi”, u Iluminacije, Koprivnica, Šareni dućan, Biblioteka Vinko i Zvonko, 2020: 32–33 (s francuskog preveo Zvonimir Mrkonjić).
ganju smo imali samo gole ruke i noge, ali nam se koža znala priljubiti uz površinu kamena, i nijedan orijaš nam nije odolio.
Ne, nije me zadržavao strah od pada, nego uvjerenje, i za kletva koju je od mene zahtijevao moj djed nekoliko mjeseci prije smrti. „Sve stijene, ali nikada ona!” I drugi su se dječaci, kao i ja, držali po strani, s istim praznovjernim strahom. I oni su morali obećati, s rukom ispod nosa, na paperju. I do bili su isto objašnjenje: „Zvali su ga Tanios-kišk. Sjeo je na tu stijenu. Nikada ga više nisu vidjeli.”
Često su preda mnom spominjali ovog čovjeka, juna ka mnogobrojnih lokalnih pričica, i uvijek me je zanimalo njegovo ime. Kako sam čuo, Tanios je bio jedna od brojnih lokalnih inačica imena Antoine, poput Antun, Antonios, Mtanios, Tanos ili Tannus… Ali zašto ovaj smiješni nadimak „kišk”? To mi djed nije htio otkriti. Samo je rekao ono što je smatrao da se može reći djetetu: „Tanios je bio Lamijin sin. Sigurno si čuo za nju. Bilo je to jako davno u prošlosti, čak se ni ja nisam još rodio, a ni moj otac. U to doba egipatski paša je ratovao s Osmanlijama, i preci su nam patili. Osobito na kon ubojstva patrijarha. Ubili su ga upravo ondje, na ulazu u selo, puškom engleskog konzula…” Tako mi je govorio djed kada mi nije htio odgovoriti, bacao je djeliće rečenica kao da pokazuje najprije jedan put, pa drugi, pa treći, a da se nije uputio nijednim. Trebao sam čekati godinama da otkrijem pravu priču.
Ipak sam imao najbolji trag jer sam znao Lamijino ime. Svi ga poznajemo u kraju, zahvaljujući uzrečici koja je, na sreću, preživjela dva stoljeća kako bi došla do nas: „Lamia, Lamia, kako bi mogla sakriti svoju ljepotu?”
Tako još danas, kada mladi okupljeni na seoskom trgu vide kako prolazi kakva žena zavijena u šal, uvijek se nađe neki koji
promumlja: „Lamia, Lamia…” To je često istinski kompli ment, ali ponekad može biti i najokrutnije ismijavanje.
Većina ovih mladih ne zna mnogo o Lamiji ni o drami koju je sačuvala ova uzrečica. Oni se zadovoljavaju time da ponavljaju ono što su čuli iz usta roditelja, ili djedova i baka, i ponekad, kao i oni, riječi nadopunjuju gestom ruke prema višem dijelu sela, koji je danas nenastanjen, i gdje zamjećuje mo još impozantne ruševine dvorca.
Zbog ove geste koju su mnogo puta ponovili preda mnom, dugo sam zamišljao Lamiju kao jednu vrst kraljevne koja iza ovih visokih zidova skriva svoju ljepotu od pogleda iz sela. Jadna Lamia, da sam je mogao vidjeti kako užurbano radi po kuhinjama ili kako bosonoga trčkara po predvorjima s vrčem u rukama i maramom na glavi, teško bih je mogao zamijeniti s gospodaricom.
Ona nije bila ni služavka. Danas znam malo više o njoj. Najprije zahvaljujući starcima iz sela, muškarcima i ženama, koje sam neumorno ispitivao. Bilo je to prije dvadeset godi na, i više, svi su odonda umrli osim jednog jedinog. Njegovo je ime Džebrail, on je djedov rođak i danas ima devedeset šest godina. Imenujem ga ne samo zato što je preživio, nego napose zato što je svjedočanstvo ovog bivšeg učitelja, stra stvenog zaljubljenika u lokalnu povijest, bilo najdragocjenije od svih, u biti, nezamjenjivo. Satima sam ga promatrao: imao je široke nozdrve i usne na maloj ćelavoj i naboranoj glavi, a ove je crte lica starost zacijelo istaknula. Nisam ga vidio u posljednje vrijeme, ali mi govore da i dalje ima onaj po vjerljiv ton, onaj isti strastveni nastup i savršenu memoriju. Često bi se, u riječima koje se spremam napisati, trebao čuti njegov glas.
Dugujem Džebrailu to što sam veoma rano postao dubo ko uvjeren u to da je Tanios, onkraj mita, bio čovjek od krvi
i mesa. Dokazi su došli poslije, godinama poslije, kada sam se, pukom srećom, najzad dočepao autentičnih dokumenata.
Tri ću često citirati. Dva koja potječu od osoba koje su dobro poznavale Taniosa. I treći, kasniji dokument. Njegov je autor svećenik koji je umro netom nakon Prvog svjetskog rata, redovnik Elias iz Kfarjabde. To je naziv mog sela, mislim da ga nisam ranije spomenuo. Njegovo je djelo naslovljeno: Planinska kronika ili povijest sela Kfarjabda, zaselaka i ima nja koji o njemu ovise, spomenika koji se ondje nalaze, običa ja koji se ondje poštuju, značajnih ljudi koji su ondje živjeli i događaja koji su se ondje dogodili s dopuštenjem Svevišnjeg.
To je neobična, neujednačena, zbunjujuća knjiga. Na iz vjesnim stranicama ton je osoban, pero se raspali i oslobodi, prepuštamo se nekim uzletima, nekim odvažnim odmacima, mislimo da smo u prisutnosti pravog pisca. A potom najed nom kao da se boji da je zgriješio iz oholosti, redovnik opo ziva svoje riječi, povlači se, ton mu splasne, stišava se kako bi se pokajao zbog svoje uloge bogobojaznog kompilatora, i onda gomila posudbe od autora iz prošlosti i od znamenitih suvremenika, najradije u stihu, one arapske stihove iz doba dekadencije, koji su urešeni kićenim i krutim stilom, uobiča jenim slikama i hladnim osjećajima.
To sam primijetio tek nakon što sam drugi put pažljivo pročitao ovih tisuću stranica, točnije rečeno, devetsto osam deset sedam stranica, od uvoda do tradicionalnog posljed njeg stiha koji kaže: „Ti, koji ćeš čitati moju knjigu, budi milostiv…” Na početku, kada sam imao u rukama ovo djelo zelenih korica koje je jednostavno ukrašeno velikim crnim rombom i kada sam ga prvi put otvorio, primijetio sam samo ovo zbijeno pismo bez zareza i točke, i bez ulomaka, koje je bilo samo kaligrafijsko talasanje zatvoreno u vlastite margine kao kakvo platno u okvir s mjestimice kakvom izdvojenom
riječju kako bi podsjetila na prethodnu stranicu ili najavila sljedeću.
Budući da sam i dalje oklijevao da se bacim na čitanje koje je najavljivalo da će vjerojatno biti neugodno, prelista vao sam čudovište vršcima prstiju, krajičkom oka, kada su mi se pred očima izdvojili ovi redci. Odmah sam ih prepisao i poslije preveo i stavio interpunkciju: „Zagonetni nestanak Tanios-kiška datira iz četvrtog stu denog 1840… Ipak, imao je sve, sve što čovjek može očekivati od života. Prošlost mu se razmrsila, a put prema budućnosti se raščistio. Nije mogao napustiti selo svojevoljno. Nitko ne može sumnjati da se prokletstvo povezuje sa stijenom koja nosi njegovo ime.”
U trenutku mi se tisuću stranica prestalo činiti nejasni ma. Počeo sam promatrati ovaj rukopis na posve drugačiji način. Kao vodiča, kao pratitelja. Ili možda kao okvir. Moje je putovanje moglo započeti.
Neka mi Svevišnji podari Njegov oprost za sate i dane koje ću morati ukrasti blagoslovljenom vremenu mo litve i čitanja svetih knjiga kako bih napisao ovu ne savršenu povijest o ljudima iz mog kraja jer je moja isprika da nijedna minuta koju proživimo ne bi posto jala bez tisućljeća koja su im prethodila od Stvaranja i da nijedan otkucaj našeg srca ne bi bio moguć da nisu postojale uzastopne generacije predaka s njihovim su sretima, obećanjima, posvećenim brakovima ili njiho vim iskušenjima.
Uvod u Planinsku kroniku, djelo redovnika Eliasa iz Kfarjabde
I
U to je doba nebo bilo toliko nisko da se nijedan čovjek nije usuđivao uspraviti u svoj svojoj veličini. Ipak, postojao je život, postojale su žive i svetkovine. I ako se nikada nismo nadali najboljem na ovome svijetu, svaki dan smo se nadali izbjeći najgore.
Čitavo je selo onda pripadalo istom feudalnom gospo daru. Bio je nasljednik dugog niza šejhova, ali kada danas govorimo o „dobu šejhova” bez ikakvih pojedinosti, nitko ne pogriješi, riječ je o onome u čijoj je sjeni živjela Lamia.
Nije on nipošto bio jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji. Između orijentalne ravnice i mora, postojali su deseci imanja koja se bila prostranija od njegova. On je posjedovao samo Kfarjabdu i nekoliko okolnih seoskih gospodarstava i pod svojom vlašću vjerojatno nije imao više od tri stotine doma ćinstava. Iznad njega i njemu sličnih bio je emir Planine, a iznad emira provincijski paše, paše iz Tripolija, Damaska, Saide ili Akre. I još više, mnogo više, negdje u razini Neba, bio je istanbulski sultan. Ali ljudi iz mog sela nisu gledali tako visoko. Za njih je „njihov” šejh već bio ugledna osoba.
Brojni bi se ljudi svako jutro uputili u dvorac kako bi če kali njegovo buđenje gurajući se u hodniku koji vodi u njego vu sobu. I kada bi se pojavio, dočekivali su ga stotinom izraza
dobrih želja, naglas i potiho, kakofonijom koja je pratila sva ki njegov korak. Većina ih je bila odjevena kao i on, u crnom napuhnu tom sirualu, s bijelom košuljom s prugama, s kapom zemlja ne boje, i svi su, ili gotovo svi, isticali iste debele brkove po nosno zavijene prema gore na obrijanom licu. Po čemu se šejh razlikovao od njih? Samo po onom prsluku boje zelene jabuke urešenu zlatnim nitima koji je uvijek nosio kao što drugi nose samurovinu ili žezlo. Ma kako bilo, čak i bez ovog ukrasa, svaki bi posjetitelj, bez imalo muke, mogao razliko vati gospodara usred njegove svite, zbog onih saginjanja koja su sve te glave izvršavale, jedna za drugom, kako bi mu po ljubile ruku. Taj se ceremonijal nastavljao sve do dvorane sa stupovima, dok na sofi nije zauzeo svoje uobičajeno mjesto i na usta stavio pozlaćeni kraj cijevi svoje vodene lule.
Kada bi se, kasnije u danu, ovi ljudi vraćali kući, rekli bi suprugama: „Jutros sam vidio šejhovu ruku.” Ne bi rekli: „Poljubio sam ruku…” To se sigurno radilo, i javno, ali sra mili su se to reći. Niti: „Vidio sam šejha.” Bila bi to preuzetna rečenica, kao da se radi o susretu među ljudima istog statusa! Ne, „vidio sam šejhovu ruku” bio je ustaljeni izraz. Nijedna druga ruka nije bila toliko važna. Božja ruka i ruka sultana obilno su davale samo globalne nevolje. Šejhova ruka je sijala svakodnevne nedaće. A ponekad i mrvice sreće. U govoru ljudi iz kraja ista riječ, kaff, ponekad je označa vala i ruku i šamar. Koliko ju je gospodara pretvorilo u simbol moći i instrument vladanja. Kada su međusobno razgovarali, daleko od ušiju svojih podanika, jedna im se izreka vraćala: „Seljak uvijek mora imati šamar pored šije”, što je značilo da ga moraju natjerati da neprestano živi u strahu pognutih ra mena. Često je, uostalom, „šamar” bio samo skraćenica za „okove”, „bič”, „rabotu”…
Nijedan gospodar nije kažnjen jer je zlostavljao svoje po danike. Ako su mu, pokoji put, više vlasti takvo što zamjerile, to je zato što su ga odlučile uništiti iz posve drugih razloga i jer su tražile i najmanji izgovor kako bi ga satrle. Već stoljeći ma smo bili pod vladavinom samovolje i ako ja ikada nekoć postojalo doba pravednosti, više se nitko toga nije sjećao.
Kada smo imali sreću da imamo gospodara koji je manje pohlepan i manje okrutan od ostalih, smatrali smo se povla štenima, i zahvaljivali smo Bogu što je toliko brižan, kao da smo Ga smatrali nesposobnim da učini više.
Bio je to slučaj u Kfarjabdi. Sjećam se da sam bio iznena đen i više nego jednom ozlojeđen srdačnošću kojom su neki seljani spominjali ovog šejha i njegovu vladavinu. Govorili su: istina je da je rado pružao ruku na rukoljub i da bi povre meno opalio jednom od svojih podanika zvučni šamar, ali to nikada nije bilo bezrazložno kinjenje. Budući da je dijelio pravdu na svom imanju kojim je vladao i da su se sve razmi rice među braćom, susjedima i supružnicima rješavale pred njim, šejh je imao običaj poslušati tužitelje, potom nekoliko svjedoka, prije nego što bi predložio kakvo rješenje. Stranke su to morale prihvatiti i smjesta se pomiriti uobičajenim za grljajima. Ako bi se netko uzjogunio, gospodarev šamar bio je posljednji argument.
Takva je kazna bila dovoljno rijetka da seljani nakon nje još tjednima nisu mogli govoriti ni o čemu drugome, trudeći se opisati fijuk šamara, izmišljajući priče o tragovima prstiju koji su navodno ostali vidljivi tri dana i o vjeđama nesretnika koji više nikada nije prestao treptati.
Rodbina ošamarenog čovjeka mu je dolazila u posjet. Sjeli bi ukrug oko njega po sobi, šutljivi kao da su na žalovanju. Potom bi se jedan od njih oglasio kako bi rekao da se ne treba osjećati poniženim. Koga otac nikada nije ošamario?
Tako je šejh želio da ga vide. Oslovljavajući ljude sa svog imanja, čak i najstarije, govorio je „jabne!”, „sine moj!”, ili „kćeri moja!”, „ja binte!”. Bio je uvjeren u to da ga kakav in timni dogovor povezuje s njegovim podanicima. Oni su mu dugovali poslušnost i poštovanje, on im je dugovao zaštitu u svim okolnostima. Čak i tada, početkom devetnaestog stolje ća, ova se vrsta apsolutnog paternalizma već činila kao nešto nedolično, nešto što je preživjelo od kakvog prvotnog doba djetinjstva i nevinosti, kojem se prilagodila većina seljana i prema kojem neki njihovi potomci još uvijek gaje nostalgiju. I sâm sam, moram priznati, otkrivši izvjesne karakteristi ke tog čovjeka, osjećao da postajem blaži prema njemu. Jer, iako se „naš šejh” držao svih svojih povlastica, on nije, kao toliko drugih gospodara, zanemarivao svoje dužnosti.
Tako su mu svi seljaci trebali donijeti dio svoje žetve, ali običavao im je zauzvrat reći da „nitko na ovom imanju neće biti gladan dokle god u dvorcu ostane jedan kruh i jedna maslina”. Više nego jedanput seljani su mogli provjeriti da to nije bilo uzaludno obećanje.
Jednako važan u očima seljana bio je i način na koji je šejh razgovarao s višim vlastima i upravo su iz tog razloga o njemu gajili tako pozitivno mišljenje. Drugi se gospodari, kada je emir ili paša od njih zahtijevao neki novi porez, nisu uopće trudili raspravljati jer su bili uvjereni u to da je bolje cijediti svoje podanike nego se posvaditi s moćnicima. Ne i „naš” šejh. On je vikao, batrgao se, slao molbu za molbom, govorio o nestašici, mrazu, skakavcima, turnuo u džepove razborite napojnice i ponekad bi dobio odgodu, popust, pa čak i izuzeće. Govorilo se da su onda agenti riznice iznuđivali svote koje su nedostajale od poslušnijih gospodara.
Nije često pobjeđivao. Vlasti su rijetko bile voljne popu stiti kada su u pitanju bili porezi. Barem je pokušavao i seljaci su mu bili zahvalni.
Ništa manje se nije cijenilo njegovo ponašanje u vrijeme rata. Dičeći se jednim starim običajem, dobio je pravo da se njegovi podanici bore pod vlastitim barjakom umjesto da ih se unovači kao i ostatak vojske. Bila je to nečuvena povlasti ca za tako sitan posjed, koji je, u najboljem slučaju, mogao sakupiti četiristo ljudi. Za seljane je to predstavljalo veliku razliku. Poći sa svojom braćom, sinovima i rođacima, dok im zapovijeda sam šejh, koji je svakog znao po imenu, znati da neće biti ostavljeni na licu mjesta ako budu ranjeni, da će biti otkupljeni ako ih zarobe, da će biti dostojno pokopani i oplakani ako umru! Znati također da neće biti poslani u klaonicu kako bi ugodili nekom pokvarenom paši! Seljaci su na ovu povlasticu bili jednako ponosni kao i šejh. Ali, narav no, trebalo ju je zaslužiti. Nisu se mogli zadovoljiti time da „se pretvaraju”, trebalo se boriti, i hrabro, mnogo hrabrije od pješadije pored njih ili nasuprot njima. Njihova se srčanost trebala neprestano navoditi kao primjer na čitavoj Planini, u čitavom carstvu; to je bio njihov ponos, njihova čast i jedini način da zadrže ovu povlasticu.
Zbog svih ovih razloga ljudi iz Kfarjabde su „svog” šejha smatrali manjim zlom. Bio bi smatran čak i istinskim blago slovom da nije imao jednu manu, jednu nesnosnu manu koja je u očima nekih seljana poništavala sve njegove najplemeni tije odlike.
– Žene! – rekao mi je stari Džebrail i na njegovu su se licu škanjca raspalile krvoločne oči. Žene! Šejh je za svima žudio, i svaku je večer zavodio jednu!
Posljednji dio rečenice je čista izmišljotina. Ali, što se tiče ostatka, koji je ipak ključan, čini se da je šejh, kao i njegovi preci, kao i mnogi drugi gospodari na svim podnebljima, ži vio u čvrstom uvjerenju da mu pripadaju sve žene na njegovu imanju. Kao i kuće, kao i zemlja, dud i loza. Uostalom, kao i
ljudi. I da može zahtijevati svoje pravo, prema vlastitoj volji kada god hoće.
Ne bi ga ipak trebalo zamišljati kao satira koji tumara po selu u potrazi za plijenom, sa svojim pristalicama koji pro nalaze kandidatkinje. Ne, nije se to tako odvijalo. Ma koliko neodoljiva bila njegova želja, on ni u kojem trenutku nije gu bio izvjesnu samokontrolu i rezerviranost. On nikada ne bi pomislio krišom kliznuti kroz neka tajna vrata kako bi kao kakav lopov iskoristio neprisutnost muža. On je, ako može mo reći, ordinirao kod sebe.
Kao što se svaki muškarac, pa makar jednom mjesečno, morao uspeti „vidjeti šejhovu ruku”, sve su žene trebale jed nom mjesečno doći u dvorac kako bi pomogle u tekućim ili sezonskim poslovima, i to je bio njihov način da pokažu svo ju vjernost. Neke su pokazivale osobite sposobnosti: na je dinstven su način pripremale meso u mužaru ili mijesile naj tanje tijesto za kruh. Kada je trebalo pripremiti kakvu gozbu, zahtijevale su se istodobno sve sposobnosti. Ukratko, jedna vrsta tlake, ali budući da je tako bila podijeljena na desetke, na stotine žena, postala je manje opterećenje. Možda sam vas ostavio u uvjerenju da se prilog muškara ca svodio na jutarnji rukoljub. To ne bi odgovaralo istini. Oni su se morali brinuti o drvu i brojnim popravcima, na šejhovu imanju podizati srušene terase ne zaboravljajući najvažniji posao muškaraca, rat. Ali u doba mira dvorac je bio košnica žena koje su marljivo radile, pričale i zabavljale se. I pone kad, u trenutku popodnevnog odmora, kada bi čitavo selo utonulo u kakvu polusjenu malaksalosti, neka od ovih žena izgubila bi se između hodnika i soba i ponovno bi se pojavila dva sata poslije usred žamora. Neke su se ovoj igri odavale veoma rado, polaskane jer im se udvaralo, jer ih se željelo. Šejh je bio naočit. Osim toga,
znale su da se on nipošto nije bacao na prvu kosu koju bi opazio, on je cijenio šarm i duh. Još se u selu spominje re čenica koju je ponavljao: „Treba biti magarac da bi se leglo pored magarice!” Dakle, nezasitan, ali zahtjevan. To je dojam koji se o njemu sačuvao sve do danas, i to je vjerojatno isti dojam koji su imali njegovi suvremenici, njegovi podanici. Stoga je mnogo žena željelo biti barem zapaženo, to bi ih uvjerilo u njihovu dražest. Pa makar potom dopustila ili ne dopustila da je zavede. Riječ je o opasnoj igri, slažem se. Ali, u trenutku kada je njihova ljepota pupala, a potom cvala, jesu li se one mogle, prije nego što usahnu, oduprijeti svakoj želji da zavode?
Većina, ipak, i ma što o tome govorio stari Džebrail, nije željela ove nedolične ljubavi bez budućnosti. Upuštale su se samo u jednu ljubavnu igru, bijeg, i čini se da je gospodar znao to prihvatiti kada mu je „protivnica” bila prepredena. I najprije obazriva: od trenutka kada se priželjkivana odabra nica našla nasamo sa šejhom, ona ga više nije mogla otpravi ti, a da ga ne ponizi, što nijedna seljanka ne bi imala drskosti učiniti. Njihova se sposobnost trebala vidjeti ranije, upravo kako bi izbjegle da se nađu u toj nezgodnoj situaciji. Smislile su niz lukavstava. Neke su, kada je na njima bio red da dođu u dvorac, dolazile s malim djetetom u rukama, njihovim ili susjedinim. Neke su pratile sestre ili majke, sigurne da se tako neće morati brinuti. Drugi način na koji bi se izbjeglo navaljivanje gospodara bio je sjesti posve blizu njegovoj mla doj supruzi, šejhi, i ne odvajati se od nje do večeri.
Šejh se oženio tek na pragu četrdesete godine i svejedno ga je trebalo na to natjerati. Patrijarh njegove zajednice dobio je mnogo pritužbi protiv nepopravljivog zavodnika te je od lučio iskoristiti svoj utjecaj kako bi prekinuo ovu skandalo znu situaciju. I mislio je da je našao idealno rješenje: oženiti
ga za kćer feudalca mnogo moćnijeg od njega, gospodara ve likog Jordana, u nadi da će se tako, iz obzira prema supruzi, a još više kako ne bi naljutio tasta, gospodar Kfarjabde morati opametiti.
Prve godine šejha je rodila sina nazvanog Raad. Šejh se ipak, usprkos zadovoljstvu što ima nasljednika, veoma brzo vratio svom poroku ostavljajući suprugu samu tijekom trud noće i još više nakon poroda.
Supruga će mu se, opovrgavajući patrijarhova predviđa nja, pokazati iznenađujuće slabom. Nedvojbeno je na pameti imala primjer svoje vlastite obitelji feudalaca, prevrtljivog oca i braće, i majke pomirene sa sudbinom. U njenim očima, ponašanje njena muža bilo je plod njegova temperamenta, kao i njegova društvenog statusa, dviju stvari koje ona nije mogla promijeniti. Ona nikada nije željela da joj pričaju o šejhovim avanturama, kako ne bi bila primorana reagirati. Ali glasine su dolazile do nje, i ona je zbog njih patila iako je plakala samo kada je bila sama ili kod majke, kod koje je odlazila na duži boravak.
U dvorcu je glumila ravnodušnost ili ponosnu ironiju i utapala tugu u šećeru. Neprestano sjedeći na istom mjestu, u malom salonu kraj svoje sobe, ona je umjesto frizure no sila starinski tantur2 , visoku srebrnu cijev koja se postavljala okomito u kosu i na čijem je vrhu bio učvršćen svileni veo, i ova je dotjerana frizura bila toliko složena da je ona nije htjela rasplesti za spavanje. „Što joj”, kako je primijetio Dže brail, „nikako nije moglo pomoći kako bi ponovno pridobila naklonost šejha. Kao, uostalom, ni njena pretilost. Pričalo se da je nadohvat ruke imala košaru slatkiša koje su služavke i
2 Nap. prev.: Tradicionalno pokrivalo za glavu za žene, „tantour” ima izgled visokog stošca s dugim komadom tkanine, svile ili svilenog brokata, koji je pričvršćen za njegov vrh i seže do sredine leđa.
posjetiteljice neprestano nadzirale iz straha da se ne isprazni. I gospodarica se kljukala kao krmača.”
Ona nije bila jedina žena koja je patila, ali šejhova ne umjerenost izazivala je najviše bijesa među muškarcima. Ako su se neki pretvarali da vjeruju da se takvo što događa samo suprugama, majkama, sestrama i kćerima drugih, svi su neprestano živjeli u strahu da im se ne okalja čast. Selo je neprestano brujalo ženskim imenima, sve su se ljubomore i osvete izražavale ovim putem. Ponekad su izbijale svađe iz besmislenih razloga, koje su otkrivale bijes koji su suzdrža vali i jedni i drugi.
Promatrali su se, špijunirali. Bilo je dovoljno da se neka žena odjene malo koketnije u trenutku kada je išla u dvorac da je se osumnjiči da želi očijukati sa šejhom. I odmah bi bila kriva, čak i krivlja od ovog potonjeg kojem su priskrbili izliku da je „takav”. Istina je da je, za one koje su doista željele izbjeći svaku avanturu, jedan od najiskušanijih načina bio da pred gospodara dođu samo nagrđene, neukusno odjevene, ružne…
Ipak, ima žena koje ne uspijevaju sakriti svoju ljepotu. Ili je možda njihovu Stvoritelju mrsko da ih vidi da su skrivene; ali, Gospode, koliko strasti ima oko njih!
Jedna od ovih žena živjela je u mom selu u to doba. Bila je to upravo Lamia. Ona iz uzrečice.
II
Lamia je nosila svoju ljepotu kao križ. Neka druga bi se morala samo zastrti velom ili pustiti da je se omota u kakvu odvratnu tkaninu kako bi prestala privlačiti poglede. Ne La mia. Reklo bi se da je bila uronjena u svjetlost. Ma koliko se pokrila, povukla, utopila u gomili, uvijek bi se izdala, otkrila, bila je dovoljna jedna gesta, jedna sitnica – ruka kojom bi do taknula kosu, poznata pjesma koju je iz nepažnje pjevušila – i vidjelo se samo nju, i čuo se samo njen glas čiste vode.
Ako je s drugima, sa svim drugim ženama, šejh pustio da progovara njegova taština i krv, s Lamijom je to od prvog tre nutka bilo drugačije. Njena ga je ljupkost plašila, osjećaj koji je rijetko osjetio. Zbog toga ju je tim više želio, ali bio je i tim strpljiviji. Za uobičajenija je osvajanja ovaj rođeni ratnik imao svoje uigrane varke: nježnu riječ, vragolasto umiljavanje, mali znak moći, i osvajao je. S Lamijom se odlučio na opsadu.
Nedvojbeno se ne bi znao zadržati na tako razumnu pri stupu da nije postojala okolnost koja ga je istodobno i umi rivala i obvezivala: Lamia je živjela pod njegovim krovom, u jednom krilu dvorca, jer je bila supruga njegova upravitelja Geriosa.
Pisar, komornik, rizničar, tajnik, ponekad i osoba od po vjerenja, ovaj potonji nije imao uistinu ograničene funkcije.
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr
Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednik: Nenad Rizvanović Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević Oblikovanje naslovnice: Ana Pojatina Prijelom: Mia Klemenčić Tisak: Feroproms
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001150343. ISBN 978-953-355-634-5