slove. Uvijek bi izustio neku brutalnu istinu o šefu, na taj svoj nespretan, mračan način koji je ljude užasavao. Živio je malo kod majke i očuha, malo kod oca, malo tko-zna-gdje. Mogla je biti dvije i deseta kad je prvi put dospio ovdje, u psihijatrijsku bolnicu. Koji mjesec kasnije saznalo se da je Irma oboljela. Kad se vratio u K. nakon godinu i nešto, primirio se. Pomagao je majci i nastojao biti dobro s Jakovčevićem. Zbilja se trudio, i izgledalo je da dostiže zrelost koja će ga spasiti. Ali nakon Irmine smrti opet se raspao. Živio je malo kod očuha, malo kod Đane, malo kod oca, no najviše tko-zna-gdje. Sad, osjećala sam kako sa svakim sjećanjem u mojim mislima postaje veći. Činilo mi se da iza rešetki na prozorima bolnice mogu vidjeti po jedno njegovo oko, crno na crnoj podlozi, prepoznatljivo tek po specifičnom nemiru koji uvijek izbija iz unutrašnjosti takvih mjesta. Uđem li unutra, znala sam, Zorko će biti tako golem da će pod njim nestati i upraviteljica i tehničari i čuvari i drugi pacijenti. Neće biti ničega na što ću moći položiti pogled. Morat ću ga gledati ravno u oči. Morat ću, u direktnom prijenosu, promatrati trenutak kad još živa predodžba mene, u koju je uvijek gledao kao u nešto dragocjeno što mu je, onako nepretnom, povjereno na čuvanje, nestane pod površinom tih očiju kao u jezerima nafte. «Znaš li ti, Gogo, zašto ja nisam iša’ za cvjećara nego za mesara?» pitat će me tmurno. «Volija sam ja cviće, ali sam zna’ da u njega ne triba virovati.» Nisam mogla podnijeti pomisao na takvu rečenicu, Hladna. Ustala sam i krenula cestom kroz šumu, ne znajući kamo idem, ali koračajući dovoljno brzo da stvorim dojam da sam bolnicu u svakom smislu ostavila iza sebe. Cesta je vodila uzbrdo prema sjeverozapadu da bi 130
Stjenice.indd 130
27.10.2021. 10:51:59
nakon izvjesnog vremena skrenula prema zapadu, prolazeći uglavnom kroz nenaseljena područja obrasla borovom šumom ili makijom. Prošla sam rubnim dijelovima dvaju sela, nezapažena. Hodala sam u Anastazijinim udobnim patikama, povremeno na ugodno toplom suncu, povremeno u ugodno svježem hladu. Možda ćeš čak i ti, žena iz grada, shvatiti kad kažem da otok ima moć da čovjeka sačuva u cjelini onoga što misli da jest, a da ga ipak oslobodi kontinentalne težine njegove egzistencije. Neki će reći da je to sloboda, ali ja mislim da se radi o specifičnoj vrsti zaborava, na koju nas prisiljava priroda prostora. Kamo god pogledaš kraj je blizu, neprestano prisutan, more je sasvim očito jače, i prostor nije opterećen beskonačnim mogućnostima oblikovanja koje kopno naizgled pruža na sve četiri strane. Premda se i otok može oblikovati, uređivati i devastirati, intervencije na njemu su manje ozbiljne, ponekad i smiješne, jer ništa ne može zaista dotaknuti njegovu konačnost. Otok je zaborav budućnosti. Na njemu osoba osjeća sebe jasnije no ikad, a ipak se ne može doživjeti potpuno ozbiljno. Dok sam hodala prema selu u kojem sam provela djetinjstvo, sve se to, moj život, moja karijera, nesreća i paljenje stana, činilo pomalo smiješnim. Kroz glavu mi je prolazilo: trebala bih biti zabrinuta, nema izlaza, svaki čas policija bi me mogla naći. Trebala sam očajavati, ali nisam više bila sposobna ni za najobičniju tjeskobu. Na otoku je bor bor, lavanda lavanda, žena koja hoda žena koja hoda. Sunce jača, kukci obavljaju svoj jednostavan posao, u noge ulazi logičan umor. Rijetke kuće pojavljuju se dok se spuštam u selo, pa postaju sve gušće. Cesta se širi. Po dvorištima je, premda više-manje pustima, bila prostrta svečana 131
Stjenice.indd 131
27.10.2021. 10:51:59
atmosfera. Ponegdje su stolovi s bijelim stolnjacima, pomno složenim priborom za jelo, bocama vina i vrčevima vode koji su se sjajili u hladovini, čekali na terasama. Ponegdje se iza otvorenih balkonskih vrata i prozora čulo kako kuhača udara o rub lonca, satara zasijeca meso ili netko srče vrelu juhu da provjeri treba li još soli. Mirisali su umaci i pečena janjetina, svježe narezani kruh, ocat koji grize salatu. Stvarnost je do mene još dolazila iz velike daljine, sa zakašnjenjem, ali ipak mi nije trebalo dugo da se sjetim: slavio se Mihovil, svetac kojeg je selo prisvojilo. Napustila sam cestu koja je uz samu obalu zakretala prema trajektnoj luci i skrenula lijevo, na pješački dio rive, zatekavši se odjednom u srcu starog sela i u srcu proslave. Upravo je bila završila misa i rijeka ljudi nadirala je iz pravca trga na kojem se nalazila crkva. Muškarci u preuskim košuljama, kojima treba puno prostora za veslanje, žene koje na štiklama posrću po kvrgavim kamenim pločama, djevojčice u haljinicama nalik na vjenčanice, ukroćene tilom kao pjenom čiju krhku ljepotu moraju stalno održavati na istoj razini, dječaci s kravaticama, koji se neprestano pletu oko nečijih nogu, starci koji ponosno i spokojno guraju pred sobom velike trbuhe i starci bez trbuha koji moraju puno govoriti da bi zaslužili prostor, tinejdžeri koji se drže za svoje mobitele, rijetke nakupine udovica, crne, suhe i pucketave, usamljenici koji se prvom prilikom odvajaju od glavnog toka i nestaju u sporednim uličicama. Pastelne boje, lakirane kose, jaki parfemi. Svi su mi se ti ljudi činili poznatima, dijelovi njihovih lica, njihovi pokreti, posture, geste i grimase, njihovi glasovi i smijeh, prizivali su komadiće sjećanja koji su me zatrpavali sa svih strana, ali koje 132
Stjenice.indd 132
27.10.2021. 10:51:59
nikako nisam mogla povezati u cjelinu dovoljno smislenu da bih nekoga zaista prepoznala. I oni su mene gledali i tu i tamo bezglasno kimali glavom, kao da znaju tko sam, ali im se ime zagubilo pa me ne mogu pozvati k sebi. Mogla sam bez muke izbjeći njihove poglede: poznavala sam svaku kalu u selu i bilo mi je lako pronaći prečac kojim ću doći do naše kuće. Ali iz nekog se razloga nisam ni trudila sakriti. Čini mi se da sam zapravo htjela da me selo prepozna jer mi je skrivanje napokon postalo preteško. Znaš li, Hladna, da laži osamljuju jače i od bolesti i od smrti? Približavala sam se malom trgu ispred crkve na kojem je bio postavljen vrlo dugačak stol. Ljudi su još izlazili, ali u manjem broju. Obitelji s djecom zaustavile bi se nakratko pokraj dva štanda s gumenim bombonima, svijetlećim besmislicama, plastičnim svecima i pištoljima na vodu ili pokraj aparata za kokice i škrinje sa sladoledom, ali ubrzo bi nastavljali dalje, žureći kući na ručak. Za stolom, koji se mračno bijelio pod suncobranima, sjedila je već nekolicina ljudi. Nije to bio javni pult za kojim će pop ili načelnik općine uskoro dijeliti srdele i pohane lignje, ne, ovaj je stol bio svečano uređen, s duplim tanjurima, visokim čašama i aranžmanom od crvenih ruža i šljokičavih leptira na sredini. Vidjela sam Zvjezdanu Jureško kako, izašavši iz svoje kamene kuće na granici trga i nastavka rive, koju je samo uska uličica dijelila od crkve, stavlja na stol dvije zdjele sa zelenom salatom. Željela sam je svakako izbjeći, ali prije no što sam dospjela skrenuti putanju preko trga dovoljno ulijevo da mogu ući u pokrajnju uličicu i zaobići crkvu, ona me primijeti i stade glasno dozivati imenom, mašući energično i pomalo ljutito, kao da je baš mene čekala cijelo jutro, a ja, eto, dolazim 133
Stjenice.indd 133
27.10.2021. 10:51:59
tek sad. Prišla sam. «Pa di si ti Hrabrovka, jeben ti sve», reče preglasno, jedva primjetno ublaživši oštre crte lica. Sve su se glave podignule i šutke me promotrile. «Sidi, sad će meso», reče kao da me moje mjesto za stolom čitavo vrijeme čekalo. Ima takvih ljudi, koji užasavaju jezivom težinom svojih vojničkih karaktera, ali umiju pokoriti stvarnost vlastitoj volji u toj mjeri da se čovjek uz njih instantno osjeti sigurnim, makar shvaćao lažnu prirodu te sigurnosti. Zvijezda će se pobrinuti za tebe, prolazilo mi je kroz glavu, ne bez ironije, samo trebaš sjesti i čekati. Sjela sam na posljednju stolicu u nizu, prekoputa starca s prljavom plavom beretkom u kojem sam prepoznala Zvjezdanina oca, u selu poznatog pod nadimkom Vlajo još otkad je sa ženom i troje djece prije četrdesetak godina doselio s kopna, iz zaleđa, da radi u tvornici ribe. Promotrio me kamenim pogledom dok sam ispijala čašu za čašom vode, ali nije ništa rekao. Razgovor za stolom postajao je sve življi i nitko više nije obraćao pažnju na mene. S mjesta na kojem sam sjedila, kroz otvorena vrata kuće, mogla sam vidjeti kako Zvjezdana i dvije nepoznate djevojke slažu janjetinu na pladnjeve. Zvjezdanin muž, koji je izgledao kao naglo izrasli klinac, letio je od kuhinje do stola i natrag, donoseći piće, kruh, čačkalice ili zaboravljene ubruse. Goste uglavnom nisam mogla imenovati. U redu s moje strane stola nisam poznavala nikoga, a prekoputa sam, osim Zvjezdanina oca, prepoznala njenog utučenog brata i sporu sestru, ženu koja je oduvijek izgledala kao stara gospođa koja se silno trudi da održi dobar izgled. Do sestre je sjedio rumeni muškarac za kojeg sam se mutno sjećala da je njen muž Slavonac, a neki od mlađih gostiju mogli su biti njihovi sinovi ili kći, kojih 134
Stjenice.indd 134
27.10.2021. 10:51:59
sam se, također nejasno, sjećala u dječjem obliku. Iz crkve su izlazili posljednji vjernici, mršave gospođe u skromnim suknjama i bijelim košuljama koje su ostale da plate misu i pjevači iz zbora koji su širili oko sebe onu umjetnu radost koju ljudi od crkve prepoznatljivo posjeduju. Tihi barba Ante, koji je oduvijek kupio milodare i općenito «bija uz popa», izašao je posljednji, podigao kratko ruku da pozdravi sve za stolom pa otšepao niz trg do svoje kuće. Malo zatim izašao je i sam pop, zaključao vrata crkve i sjeo na čelo stola. Bio je to novi svećenik kojeg nisam poznavala, vrlo mlad, blijed i mršav, lijep na beživotan način, kao sveta sličica, i ozbiljan do te mjere da se njegovim dolaskom buka za stolom načas prigušila. Zvjezdana i djevojke iznijele su pladnjeve s mesom, i ono tipično žustro žvakanje i gutanje, koje je prije sličilo na sportsku disciplinu nego na gozbu, moglo je početi. S moje lijeve strane sjela su dvojica dječaka tinejdžerske dobi, Zvjezdanini sinovi - prisjetila sam se - a s desne, na drugo čelo stola, Zvjezdana. Kako da ti je opišem, Hladna, a da te ne stavim pred lik koji će ti se učiniti neuvjerljivim. Potrebno je mnogo hrabrosti, priznajem, da se čovjek suoči s njenom pojavom naglo i izravno, pa je možda bolje da je vidiš onako kako sam je ja tada vidjela, iz profila, dok je, premda ustobočena na svoj poznati agresivan način koji je pokazivao da je sposobna pojesti čitav stol i goste, ipak još koristila vilicu i nož za meso, tek malo zamašćena oko tek malo razmrljanog jarkocrvenog ruža. Imala je platinastu kosu, tamnu pri korijenu, natapiranu i suhu, i pokretala je pod njom lice lijevo-desno kao kakva teatralna kraljica pod krunom, držeći pritom donju čeljust spuštenu, kao da u vratu zadržava nešto opasno što još ne 135
Stjenice.indd 135
27.10.2021. 10:52:00
smije izaći van, i podignutim očima ciljajući neprestano glave gostiju. Vrlo tanke obrve podigla je u nekoj vrsti namjerno namještenog čuđenja kad je pokazala bradom prema meni i upitala: «Što je onda, Hrabrovka?» «Ništa», rekoh, neuspješno nastojeći zadržati pogled na malom komadu mesa koji sam mrcvarila tupim nožem, «malo došla doma.» Promotrila me ozbiljno nekoliko trenutaka. Znala sam da je već primijetila koliko često pogledavam prema uličici koja je između njene kuće i crkve vodila k našoj kući. Bacila je pogled na crvene tragove na mojim rukama. «Sredit ćemo sve», reče potiho, mljackajući. Pokaže bradom prema dvojici dječaka koji su sjedili do mene, pa zavrti glavom i nasmiješi se prijekorno i s malo nečega što bi se moglo nazvati nježnošću. «Ive Jureško, jače grizi», oštro se obrati nižemu, koji je bezvoljno premetao meso po ustima. Taj, dječak u ranom pubertetu, imao je Zvijezdine grube crte lica i široka ramena, a viši, dečko od šesnaest ili sedamnaest godina, fizički je nalikovao ocu, no izgleda da ni jedan ni drugi nisu naslijedili njen neponovljivi karakter. Žvakali su zadubljeni u sebe, boreći se sa svakim zalogajem. «Jureškova krv», reče ona, «to triba stalno dricati.» «Ovaj dugonja», pokaže bradom na višeg dječaka, «taj ti jedan dan dolazi kući spuštena nosa. Da mu je cura pošla s drugim. Mala fiflica, Grzunova. Dobro, govorin ja, neka te i ostavila kad si takva plačipizda, ali ‘oću da mi doneseš na stol sve što si joj ikad kupija. Da ne može on to. A jeben ti sve, govorin ja, sa’ ‘š vi’ti kako se to radi. Pa ga odvučen do Grzunova, pokucan na vrata i lipo objasnin ljudima da mi je sin nesposobna budala.» Zastane da proguta zalogaj, promatrajući sina koji se, osjećalo se i bez gledanja, sku136
Stjenice.indd 136
27.10.2021. 10:52:00
pljao oko svog tanjura. «Misliš da nisan dobila sve nazad, i lančiće sa srcima, i zlatne naušnice, i torbe, i svilene bluzice, dofin i plišane medvidiće...» stade nabrajati s izrazom gađenja na licu. Pošuti, a na stol se spusti težina svih stvari koje je nabrojila, i jače osjetih da je hrana koju jedem njena. «Nikad se ja ne svađan, fina san ti ja gospođa», doda. «Ova dvojica, Kojići», pokaže bradom na oca i brata, «to ti je tek posebna priča.» Pa stade nasumce iznositi brojne probleme koje joj svakodnevno donose i rješenja istih do kojih redovito vrlo brzo dolazi. Govorila je o njima kao da nisu prisutni. Brat, blijedi otromboljeni četrdesetogodišnjak u ispranoj majici, koji je posljednjih dvadesetak godina izgledao kao da su ga upravo izvukli iz podruma u kojem je godinama igrao video-igrice pa je zbunjen i ljut od silnog svjetla i ljudskih glasova, sjedio je vrlo blizu oca, osluškivao njegove nemušte zahtjeve i dodavao mu kruh, ubrus, meso, čačkalicu, nalijevao vino i vodu, kimao na primjedbe. Obojica su izgledala kao da uopće nisu svjesni da Zvjezdana govori o njima. Samo se otac u jednom trenutku zagledao u mene onim svojim očima u koje starost nije nanijela nikakvu dobrotu, nego je proračunatost pretvorila u strah, i rekao: «Kako ti ćaća, Ćosićka?» «To je Gorana Hrabrov, stari. Ćaća joj je umra’», poviče mu Zvijezda na uho. «A kad?» zabezekne se starac. Ona me pogleda i pokaže čelom na njega kao da kaže «vidiš ti s čim ja imam posla». «Ni’ko mene ne sluša, moja Hrabrovka», reče paćeničkim glasom, namještenim do te mjere da nije bilo jasno radi li se o ironiji. Sad je već rukama držala kost s koje je glodala meso i debeli su joj prsti, nakićeni zlatnim prstenjem i jarkocrvenim lakom, izgledali pomalo smiješno dok je iz njih, u do137
Stjenice.indd 137
27.10.2021. 10:52:00
dirivanju salvete ili podizanju čaše, pokušavala izvući ponešto elegancije. Predano žvačući, pričala mi je o svom poslu u trajektnoj luci, gdje je bila šefica najveće trgovine na otoku. Znam li ja koliko je to delikatan posao. Tu treba biti i psiholog i sociolog i umjetnik posebne vrste. «Dođe ti nama pošiljka slip gaćica, muških, i još crvenih. Ja odma’: nazad s tin, nema kod nas takvih što bi to nosili. Šefovi da neka izložin. Ja izložin - ne proda se ništa», reče i pogleda me značajno preko kosti. «A u drugin mistima», zaokruži rukom iznad svoje glave kao da pokazuje sve druge otoke, «prodalo se odma’ prvi dan.» Nagne se prema meni i povjerljivo šapne: «Pederčina do pederčine...» Odloživši golu kost, nasloni se i stade promatrati goste za stolom. Hvatala im je poglede, kimala i smiješila se, pa vrtjela glavom, kao da dijeli sa svakim od njih neku simpatičnu i malo sramotnu tajnu. Ponekad bi nekome nešto dobacila, rečenicu poput «uživaš, tako triba» ili «je l’ ti dosta slano», ali izgovarala ju je s tako lukavo-prisnim smiješkom da je svaka, i najobičnija riječ, bila teška od značenja, i davala gostu posebnu vrstu važnosti, koja je vrijedila samo onoliko koliko je Zvijezda htjela. Ako bi čovjek povjerovao u svoj povlašteni položaj i razmahao se dobacujući preko stola rečenice koje je smatrao smiješnima ili zanimljivima, ona bi se povukla, pritvorila oči kao da kunja i čačkalicom kopala po krivim zubima, koji su se prijeteći pojavljivali između usana ukočenih u grimasi nalik ljutitom gađenju, pa nestajali kad bi zatvorila usta u crtu, ravnodušnu, tužnu u kutevima odakle su dvije bore kretale prema nosu, i svaka nepotrebna riječ padala bi na stol kao neugodna kiša koja hoće sve pokvariti, a onaj koji ju je izgovorio, umuknuo bi i stisnuo 138
Stjenice.indd 138
27.10.2021. 10:52:00
se na primjerenu veličinu. Zvijezda bi zatim podigla pogled i s mirnim zadovoljstvom promatrala svoje kraljevstvo u kojem je svaki podanik unutar zakona koje je postavila. «Vidiš onog mog?» upita me u jednom trenutku, pokazujući prstom na svog muža koji je, visok i svinut, sjedio na drugom kraju stola, pokraj starijeg muškarca i žene, po svemu sudeći svojih roditelja, koji su se držali ukočeno kao da su došli iz druge zemlje, a ne iz susjednog mjesta, i jeo ne podižući pogled s tanjura. «Nije puno pametan, znaš i sama», reče, «al’ je ka’ mazgilj. Jak i vridan.» Zaokruži pogledom po stolu kao da duboko razmišlja pa nastavi povjerljivo: «Što ne bi završila krov dok si tu? Lipo našaraš te svoje nacrtiće, a Jureško ti napravi sve što ‘oćeš. Platiš kad budeš mogla.» Lagano se odmakne od mene i promotri me šutke, pomalo izazivački. «Ozbiljno ti govorin», doda. Ima tih ljudi, Hladna, koji užasavaju načinom na koji ulančavaju svoje čelične riječi i uspijevaju bez otpora prikovati sugovornika za mjesto, ali umiju pokoriti vlastitoj volji čak i najneugodniji dio stvarnosti, u toj mjeri da čovjek odjednom osjeća svoj nezavidan položaj kao točku s koje je moguće krenuti u bilo kojem smjeru i postići uspjeh. Zašto, zaista, ne bih završila krov? Racionalni dio mene znao je da je to nemoguće, a ipak nisam mogla pronaći razlog da odbijem Zvijezdinu ponudu. «Vidjet ćemo...» promrmljala sam. Nekoliko je puta zasjekla pogledom po mojim osjetljivim prstima, tako brzo i nemilosrdno da sam se lecnula i povukla ruke na krilo. Lagano uzdahne kao da ne zna što će sa mnom, ali odmah zatim nasloni se i reče gotovo blago: «A što ti ja govorin...», kao da sam se već složila. Izvadila sam novi komadić mesa samo da nešto učinim sa sobom i 139
Stjenice.indd 139
27.10.2021. 10:52:00
pozabavila se rezanjem, a Zvijezda je otišla u kuću da donese još vina za mlade goste, vjerojatno nećake, koji su već neko vrijeme mahali s drugog kraja stola. Kad se vratila, sama im je nalila vino i zadržala se s njima, sva umiljata i šašava, a ja sam se počela baviti mišlju kako da napustim feštu. Hajde, govorila sam si, mirno odloži vilicu i nož na tanjur, odmakni nečujno stolicu, ustani, mahni svima i, prije no što Zvijezda stigne reagirati, kreni prema svojoj kući. Promatrala sam kako popodnevna sjena zauzima uličicu između crkve i Zvijezdine kuće. Još malo. Još malo strpljenja i popodne će ublažiti prostor, omekšati bridove naše kuće i učiniti dvorište dovoljno tamnim da u njega povjerujem, i dovoljno svijetlim da očuvam neodređenu nadu koju osjećam. Gledala sam goste. Njihovi sjajni metalni glasovi držali su sjenu suncobrana visoko nad stolom, ali već su teške mrlje od sala i maslinova ulja s octom i porazni tragovi rajčica prekidali tu i tamo superiornu bjelinu stolnjaka. Razmazani ruževi, pocrnjelo meso pod noktima, razdrljene košulje. Uskoro će glomazna zlatna ogrlica Zvjezdanine sestre dobiti popodnevnu patinu, a čeljusti će kolače žvakati sporije. «Nisan ti nikad volija ćaću, Ćosićka», reče stari Kojić prkosno i podigne ruke kao da očekuje da ću ga udariti. Kimnuh glavom i nasmijah se. Sin mu je šapnuo nešto od čega se umirio, ali me i dalje gledao nepovjerljivo i mračno, ispod divljih obrva. Zvijezda se vratila na svoje mjesto. Plitko je disala, pokušavajući se iz nježne razdraganosti, koju je očito osjećala prema nećacima, vratiti u uvjerljivije obličje. Činilo se da razmišlja. Nisam uhvatila trenutak kad je preko stola uputila pogled svom mužu, ali zacijelo to jest učinila, jer se Jureško odjednom stvorio 140
Stjenice.indd 140
27.10.2021. 10:52:00
između nas. Ona mu prstom da znak da se približi pa istim prstom pokaže na mene. «Hrabrovka je došla da napravi krov», reče, «odi sutra kod Nakića i dovezi sve što ti triba.» «Ma ne, ne...» promucala sam uz nelagodni osmijeh. «Što, ‘oćeš sama kupovati materijal?» prekine me Zvijezda s nezadovoljnim čuđenjem, gotovo oštro. Jureško me gledao uz neku vrstu opreza, kao da se pomalo boji onoga što bih mogla odlučiti. Njegove buljave sive oči isticale su se na uskom licu i na čudan način poništavale čvrstu volju nisko nasađene prosijede kose i nešto bezbrižno što se smjestilo na rubove golemih ušiju. Bilo mu je nemoguće da sakrije te oči: kamo god bi pogledao, Zvijezda bi ih pronalazila i bez milosti ubadala svojim lukavim pogledom. Pred drugima ga je, međutim, spašavala ispupčena donja usna. Davala mu je, uz visok i blago pogrbljen stas, pomalo odbojan stav, gard tinejdžera koji, premda nesiguran, ponešto naivan i u osnovi dobrodušan, ipak ne može ne osjećati malo pakosnog prezira prema svima koji su izvan njegove klike. «Vidjet ćemo kakvo je stanje kuće», čula sam se kako govorim, «nemoj još ništa kupovati.» Jureško i Zvijezda se pogledaju. «Ajde, dobro...», reče ona s onim namještenim razočaranjem kojim se sugovorniku popušta, ali i poručuje: «sve će to doći na moje». Jureško kratko zastane, neodlučan, pa se vrati na svoje mjesto, a Zvijezda nalije vina sebi i meni. Šutjela je. «Kako Mali?» upita, ne gledajući me. Odakle je dolazila hladna nježnost tog pitanja? Vukla je korijen iz djetinjstva, kad se još pravila da nije zaljubljena u Maloga, ali je zasigurno dobila konačan oblik u drugoj polovici devedesetih, nakon propasti njihove kratkotrajne veze, kad je napokon morala priznati poraz. Promatrala sam je dok je 141
Stjenice.indd 141
27.10.2021. 10:52:00
buljila u tamnocrvenu površinu vina. Sve je pokušala naša Zvijezda, prijaviti se maloljetna u vojsku devedeset prve, dobiti diplomu učiteljskog fakulteta preko svojih stranačkih veza, ali nije shvaćala da mog brata ne može zadiviti tuđa hrabrost ili pamet. «Vidi kako te gleda naš pop», šapne mi. Zjenice su joj plivale u crvenkastom mulju bjeloočnica. «Don Jebo!», dovikne preko stola, «Je l’ vidiš išta zanimljivo?» Mladi svećenik se zbuni, otpije gutljaj vina, pa se nervozno nasmije. Sad je bio pretjerano živ, poput animiranog lutka koji od jakog rumenila na obrazima i izrazitog sjaja u očima, od svog tog silnog nastojanja da ga se učini zdravim, djeluje bolesno. Zaista me gledao, nije to mogao sakriti ni kad je otkriven. Pogledala sam Zvijezdu i nasmijala se. «Našla sam ti i jebača», reče. Dvije djevojke, one iste koje su iznosile janjetinu, sad su skupljale prljave tanjure i nosile ih u kuću. Zvijezda ih je promatrala oslonjena o laktove, da bi naposljetku i sama ustala i pokupila pladnjeve s rijetkim ostacima mesa. Isprva je djelovala potišteno od pripitosti, ali iznoseći kolače i kavu, živnula je. «Na kantunu kuuća stojii, maala kuća ljudi mojii...», zarevala je tako iznenada da su me prošli žmarci. Stol je prihvatio. «...U njoj Ane daane brojii, nooći broji ljudi mojii...» orilo se sa svih strana. Nepodnošljiv je to zbor bio, a ipak nisam odlazila. Popodne je potvrdilo dan u njegovom svečanom identitetu i činilo se nerazumnim bilo što poduzimati. Zvijezda je lijevu ruku položila na rame mladog popa, koji se nije prestajao crvenjeti, a desnom dirigirala pjesmu. Nije više obraćala nikakvu pažnju na mene, ali njena me sestra potajice promatrala. Onako ukočena, šutljiva i crna, djelovala je kao utjelovljenje Zvjezdanine nevidljive strane i svojom pozor142
Stjenice.indd 142
27.10.2021. 10:52:00
nom prisutnošću činila da sve te lagane pučke revalice zvuče teško. Žuljala me čipka s Irminih gaćica. Pojela sam kolač od čokolade i višanja koji mi je napunio želudac na način da sam tijelo počela osjećati kao dovršeno. Pokušala sam popiti kavu, ali nije išlo. Došlo je vrijeme da se zaista vratim kući. Ustala sam, kratko mahnula svima, ne gledajući nikoga, i uputila se prema uličici koju sam čitavo vrijeme promatrala sa stola, koračajući dovoljno brzo da Zvijezda ne stigne prekinuti pjesmu i sjetiti se još nekog problema koji mi mora riješiti. Nisam morala dugo hodati. Naša kuća nalazila se na kraju uličice u koju sam zašla, svega tridesetak metara od trga. Poznato pročelje s četiri prozora na dva kata, istrošeno do te mjere da mu se ne može sa sigurnošću utvrditi originalna boja, gore lagani lepet crnog građevinskog najlona, prikucanog daskama o zidove da pokrije goli krov, lijevo visoka dvokrilna dvorišna vrata, oduvijek u crveno-smeđoj nijansi koja nalikuje hrđi. Provirila sam kroz najveću rupicu na ploči vrata, ali prednji dio dvorišta bio je u sjeni, s mrljastim svjetlom dalje naprijed, tamo gdje se nalazila ljetna terasa. Došlo je vrijeme da se uđe, pomislila sam i duboko udahnula. Željezne spojke zaškripale su kad sam pritisnula kvaku. Očekivano, a ipak mi je došlo da zaplačem od drage neugodnosti tog zvuka. Osjetila sam pod nogama omotnice računa koje je poštar gurao ispod vrata, ali nisam se sagnula da ih pokupim. Koračala sam polako i oprezno. Prvi, uži dio dvorišta, omeđen starom kućom s desne strane i novijom prizemnom građevinom s lijeve, bio je, kao i oduvijek, prepun predmeta po kutevima i uza zidove, što nužnih stvari poput metla i lopata, ribarskih mreža i stalka sa sjemenjem, što korisnog smeća poput starih cipela 143
Stjenice.indd 143
27.10.2021. 10:52:00
za gacanje u vrtu i istrošenih kuhinjskih krpa, što onih tričarija koje poznaju samo kuće s dugom poviješću, nepotrebnih stvari koje su zaslužile svoje mjesto naprosto zato jer su predugo tu, poput kartonske makete sretnog kuhara koju je otac jednom donio iz restorana kojem je prodavao ribu. Prolaz je bio zaštićen dugačkom nadstrešnicom koja se od stare kuće protezala sve do male nadstrešnice na novijoj građevini pa su predmeti ostali začuđujuće očuvani i suhi, i gusti tepih od otpala lišća počinjao je tek u drugom dijelu dvorišta, daleko širem i otvorenijem, natkrivenom tek nadzemnim redovima divlje loze, već podosta jesenski žute i tu i tamo izbačene iz svog žičanog ležišta. Desno iza kuće još se držala naherena šupa. Iza nje vrt zarastao u korov, koji je uspio sačuvati samo nekoliko podivljalih rajčica i krute stapke zelja. Lijevo veliki drveni pravokutnik stola sa stolicama najrazličitijih oblika, materijala i boja, prekriven osušenim tragovima smokava i ptičjim govnima. Pocrnjeli komin. Do njega, u kutu, stablo smokve koje je već izvojevalo određene pobjede protiv loze i sad zrači sigurnošću da će, narednih godina, zauzeti onoliko dvorišta koliko poželi. Gurnula sam lišće s najbliže stolice i sjela, promatrajući nježnu igru svjetla. Sve oko mene bilo je poznato na istodobno ugodan i neugodan način, kao susret s nekim s kime sam davno bila bliska. Osjećala sam u očima tihu radost, ali da su zidovi, loza ili šupa očekivali od mene da nešto kažem, ne bih za to bila sposobna. Prvi put u životu bila sam nasamo s tim prostorom. Da, koliko god duboko prodirala u sjećanja, i ona najranija, nisam mogla izvući nijedan dan, možda ni sat, koji sam provela sama u toj kući. Mate opaljen suncem i Mali s prvim brčićima pušili su i pili 144
Stjenice.indd 144
27.10.2021. 10:52:00
za istim ovim stolom, Milka je obilazila đirane s lijepom žutom banjadorom, Zoran sjedio pred vratima svoje sobe i slagao školjke u plastične kutijice, Irma je zvala, dolazili su Ante i Jere iz grada, Rina i Martina iz Ljubljane, dolazile su sestre i zetovi, rađali se neprestano novi nećaci, a ja sam se mogla povući samo u svoju sobu u novijem dijelu, čija su vrata izlazila direktno na dvorište i koja je tek tankim pregradnim zidom bila odvojena od zahoda u koji je stalno netko ulazio i izlazio. Sad, bilo je neobično po prvi put zaista vidjeti ovo mjesto, napokon slobodno od moje obitelji, sagledati ga u njegovim stvarnim dimenzijama i karakteristikama. Promatrala sam mrtve muhe koje su plivale u vodom ispunjenoj keramičkoj posudi na sredini stola. Popodne je prolazilo. Je li onaj čas u kojem sam odlučila prihvatiti posudu objema rukama i izliti vodu s muhama u zemlju pod lozom, bio čas u kojem sam shvatila da sam još uvijek arhitektica? Bio je to banalan arhitektonski osjećaj, nalik na nagon špiljskog čovjeka da kamenom uništi šiljak na ulazu u špilju koji ga bode u glavu. Ali, Hladna, što je uopće arhitektica? Majmunica koja ne podnosi da je pokori lišće koje pada. Nemam bolje definicije. Na dnu posude nalazila se svijeća protiv komaraca. Tako, pomislila sam, treba najprije sve počistiti, privesti opet ljudskoj svrsi, pokazati smokvi tko upravlja ovim dvorištem. Uzela sam metlu i skupila lišće sa stola, stolica i poda na hrpu uz rub vrta. Popela se na stol i vratila podivljalu lozu u ležišta. Pokupila omotnice računa. Nacrti, pomislila sam, moram pronaći nacrte koje sam napravila prije dvije godine. Znala sam da soba u kojoj se nalaze, «moja soba», nije zaključana, a ipak sam se skanjivala da odem po njih. Ne, nije bila stvar u 145
Stjenice.indd 145
27.10.2021. 10:52:00
tome da sam se plašila ponovnog susreta sa svojim djetinjstvom. Nije u toj prostoriji nikad bilo dovoljno mene da bih osjećala tu vrstu straha. Sagrađena u drugoj polovici sedamdesetih zajedno sa zahodom i još jednom sobom da bi Mali mogao zauzeti svoje nasljedno mjesto pokraj babe Palme u sobi na katu, odvojena od matice, bila je to oduvijek neka vrsta prijelazne kuće. Krevet za Mariju da se može vratiti nakon srednje škole i raditi u tvornici ribe, krevet za Anicu prije no što ode u grad, krevet za Irmu i Zorana dok se ne skuće, krevet za nećake da se sklone od rata ili dođu na ljetovanje, krevet za mene, neplaniranu požnjakinju. Plašila sam se, sad, suočavanja s njenom hladnom racionalnošću. I, zaista, kad sam ušla, zatekla me beskrvna atmosfera tog mjesta, na pola puta između samostana i prihvatnog centra. Bijeli zidovi, miris vlage, jeftini krevet na kat s kariranim prekrivačima. Oskudan pogled u dvorište kroz mali prozor, nalik na zahodski. Nekoliko zaboravljenih knjiga, nasumične sitnice pribijene na plutenu ploču što se stisla iznad radnog stola, ružičasti plišani praščić na jastuku, neusklađen s bilo čim. Ormar mutnog podrijetla. Uzela sam nacrte s radnog stola i sjela na donji ležaj da ih razgledam. Slagala sam na deku papir do papira. Bile su to rukom crtane skice, neuredne i ponegdje teško odgonetljive, i trebalo mi je dugo da shvatim da se radi o barem desetak do petnaest različitih verzija zamišljene kuće, među kojima nije bilo moguće razabrati onu koju sam smatrala najboljom. Kako je moguće, pitala sam se, da ja, koja sam uvijek projektirala precizno, ostavim iza sebe ovakav nered. Buljila sam u poznati rukopis, moj rukopis, koji ipak nisam osjećala nimalo svojim. Postajalo je mračnije, ali znala sam 146
Stjenice.indd 146
27.10.2021. 10:52:00
da nema smisla pokušavati upaliti svjetlo: struja je zacijelo već odavno bila isključena. Da je barem Igor ovdje, pomislila sam, mi smo jedno drugome čitali nacrte s nesmiljenom točnošću. On bi znao što sam mislila reći. Došao mi je pred oči, onakav kakav je bio kao student, mršav i blago poguren, s gustim dugim trepavicama koje su davale njegovu licu nešto djevojačke nježnosti. Razbarušeni dječak u glavi, gospodin arhitekt u tijelu, s odjećom na pola puta između te dvije krajnosti. Ugodno nastanjen u mekim kovrčama svoje kose i brade, ali sposoban da bez milosti zasječe zelenim očima po svakom prizoru koji mu se ne sviđa. Postojalo je među nama, od početka, neko nijemo prepoznavanje. Jedva da smo ikad razgovarali, ali uvijek smo bili, u predavaonici, kantini ili na rijetkim zajedničkim tulumima, svjesni prisutnosti onog drugog. Po čemu sam to znala? Po njegovu glasu, Hladna. Imao je jedinstven glas, nalik na instrument koji ne može odlučiti što je, glas-pratitelj njegova nemirnog pogleda koji stalno premjerava prostor i ljude, glas u mijeni, koji najčešće ipak završava u nekoj vrsti uznemirujuće polifonije. Ali, kad je osjećao da ga slušam, glas mu je postajao poput velikog bubnja koji, smiren i siguran u svojoj tamnoj unutrašnjosti, pušta da mu prirodno strujanje zraka vrlo lagano pomiče opnu, izlažući istodobno njenu svijetlu stranu prema van, kao da me izaziva, pruža delikatno mjesto o koje bih, ako samo poželim, mogla udariti. Koju godinu nakon studija nismo se ni vidjeli ni čuli, ali ne mogu reći da sam bila zaista iznenađena kad me nakon nagrade za mladu nadu pronašao kod Starog i predložio da dođem raditi za Elenu Sajko. Bila je dvijetisuće jedanaesta i on je već bio donio određenu svježinu u Elenin 147
Stjenice.indd 147
27.10.2021. 10:52:00
ustajali ured na Črnomercu. U tu malu sobu pokraj njenog stana, pretrpanu nacrtima, pretijesnu i za dvoje, jedva smo uspjeli ugurati treći stol. Elena je već bila prešla šezdesetu i bila je umorna od cjeloživotnog napora da, kao vječito nepodobna, bilo kao žena, bilo kao demokratkinja, bilo kao ljevičarka, uvijek iznova opravdava svoje postojanje. «Slomit ćemo mi ove muškatne oraščiće kad-tad, je l’ da?» namigivala mi je dok je iz šale stiskala Igorovu glavu u kliještima svojih kratkih bucmastih prstiju. Od početka je, zbog bolesnog koljena i kičme ili depresije povezane s njima, često izostajala s posla, dozivajući nas iz svog stana da joj donesemo lijekove i sladoled ili izvedemo Gropiusa, njemačku dogu, u park pred zgradom, ali njeno prisustvo, makar slabo i mračno, sjenovito u sobi koja je mirisala na stare novine, činilo je da se Igor i ja osjećamo zaista mlado. Zagreb je počinjao s nama. Imali smo sreće da u prvih nekoliko godina dobijemo više natječaja koje smo željeli. Radilo se mahom o javnim prostorima manjeg značaja, ne osobito privlačnima razvikanim studijima, na kojima smo mogli nenametljivo pokazati što znamo. Mala tržnica u Novom Zagrebu, jedan gornjogradski vrtić, nekoliko adaptacija starih zgrada, park na Peščenici. Igor je bolje razumio ljude, uspijevao napipati točku u kojoj se sijeku kaotične linije ljudskih emocija, a ja sam bolje osjećala prostor i trudila se da sačuvam njegov integritet i pred fizikom građevine i pred zahtjevima umjetničkog oblikovanja. Dvije i petnaeste smo za dogradnju osnovne škole u Kozari putevima dobili godišnju nagradu «Viktor Kovačić». Sad, dok sam ležala na nacrtima na svom dječjem krevetu, pokušavala sam prizvati osobitu atmosferu večeri u kojoj smo proslavljali 148
Stjenice.indd 148
27.10.2021. 10:52:00
taj uspjeh. Poslije dodjele i domjenka vozila sam ih oboje kući. Elena je izašla pred svojom zgradom na Črnomercu i pozvala nas na još jedno piće, ali oboje smo spremno odbili. Bilo je jasno da je iscrpljena od previše radosti i lagano pripita. Promatrali smo je dok se gegala između pravokutnih grmova do ulaza. Podsjećala me na ježa koji se iz noćnog pohoda vraća u svoj tamni brlog, i oživjeli su mi u glavi oni prizori iz djetinjstva kad bih tu ranjivu životinju izvadila iz kakve otočke rupe i pustila da ode svojim putem. Igor i ja sjedili smo jedno do drugoga, ulično svjetlo davalo je mirnoj cesti i stablima dojam plišanosti, i znala sam da i on osjeća istu tihu nježnost dok promatra Elenu kako nestaje u tami zgrade. Mi smo uspijevali, a da ni sami nismo znali kako, spasiti to biće svaki dan iznova, pružiti mu priliku da još koji put pokaže u javnosti svoje impresivne bodlje, i da se potom sigurno vrati u nužno sklonište. Ugasila sam auto. «Igore, misliš li da smo učinili sve što smo mogli s podom u toj školi?» Šutio je. «Kako to misliš?» O, razumio me, glas ga je izdavao. «Mislim na paradoks poda u školama», rekla sam, «na to kako je nemoguće odabrati pravi materijal. Pločice su prehladne, laminat slab i glasan, drvo preskupo. Jedini logičan izbor je linoleum. Jeftin je i lako se pere. Ali linoleum je užasan. To je birokratski materijal. Sivi kompromis.» «Ne može se biti beskompromisan arhitekt», rekao je, pomalo pokroviteljski. Pogledala sam ga. «Ja sam mislila da tome težimo», rekla sam. Uzdahnuo je. «A što bi ti stavila umjesto linoleuma?» «Pa, ne znam», rekoh, «možda zemlju, po japanski.» Glasno se nasmijao. «Zašto ne?» prihvatila sam, «Nek’ se valjaju djeca. Ili oblutke. Ili stijene, nek’ skaču k’o kozlići.» Smijali smo se, pa se uozbi149
Stjenice.indd 149
27.10.2021. 10:52:00
ljili. «Jedini kompromis koji moramo raditi je onaj s prirodom», rekla sam tiho, promatrajući pustu ulicu. «Valjda si to naučio od Wrighta. Naš je zadatak da pripitomimo prostor toliko da može ublažiti ljudski strah. Nelagodu fizičkog postojanja.» «Moramo surađivati i s utilitarnošću, i s ljudskom podsviješću», rekao je suho. «Ali ne i sa svjesnim lažima», dodala sam. Nisam shvatila da se naginjem udesno sve dok nisam osjetila njegovu toplinu. Bio mi je vrlo blizu. Pogledali smo se. Kako sam ikad mogla zaboraviti jezivu veličanstvenost tog časa? Ne, nije me gledao kao godinama kasnije na simpoziju, kao nešto izvanjsko. Hoće li biti dovoljno jasno, Hladna, ako kažem da me nije zapravo promatrao očima, nego samom svojom prisutnošću? Bilo je kao da me vlastito tijelo promatra, onaj njegov tamni, nevidljivi dio, organi koji ne znaju kako se zovem, ali poznaju tjeskobni ritam mog disanja, bijesni nalet krvi u mozak, način na koji probavljam to što unosim u sebe. Položila sam dlan na njegovu šaku. S gornje strane ruka mu je bila suha, zaštićena dlakama, ali kad ju je okrenuo i dopustio mi da mu prstima uđem u utore između prstiju, zatekla me topla vlažnost kože, i osjetila sam jače automobil u kojem se nalazimo, grubu prisutnost tkanine pod nama, plastično-čelično-staklenu konstrukciju starog Peugeota koji nas je okruživao. Igorovo je tijelo u tom nepomičnom, anorganskom ambijentu djelovalo tako propadljivo, sa znojnim dlanovima i bilom koje rastreseno stupa k svome kraju. Osjetila sam nedostatnost kože, njenu užasnu nemoć da nas zaštiti. Igor mi je nježno obuhvatio dlanom stražnji dio vrata i približio lice toliko da sam mu mogla osjetiti dah, ali bilo je već prekasno. Izvukla sam desnu ruku iz njegove, a 150
Stjenice.indd 150
27.10.2021. 10:52:00
lijevu mu položila na prsa i lagano ga odgurnula. Onda sam mu ipak otkopčala prva dva gumba na košulji. Pa opet zakopčala drugi. Razdvojili smo se. «Odvest ću te na Trešnjevku», rekla sam buljeći u volan, kao da to već nije znao. «Može», rekao je, glasom koji je zvučao kao da dolazi iz najsumornijeg dijela mene. Od te večeri sve se promijenilo. Ubrzo smo se preselili u veći ured u Gundulićevoj i počeli dobivati značajnije natječaje. Cjelu školu u Zagorju, novi hotel u Centru. Elena je vrlo rijetko dolazila k nama, dva do tri puta mjesečno ili rjeđe, a mi smo sve rjeđe svraćali u njen stan. Formalno je Igor bio šef, ali sve smo odluke donosili zajedno, sve češće osjećajući težinu takvog postupka. Bilo je, razumije se, nemoguće da ne privučemo bogate privatne klijente, ali ja sam smatrala da moramo čuvati svoje autorstvo od loših kompromisa, da toliko opreza dugujemo prostoru, a Igor je bio skloniji poštovati želje onih koji plaćaju. Nismo više svoje radove zvali «kuća», «škola», «hotel», nego «projekt». U velikom novom uredu sjedili smo metrima udaljeni jedno od drugoga, i ubrzo smo taj prostor počeli puniti ljudima, pripravnikom, pa pripravnicom, pa tajnicom. S veće udaljenosti mogla sam Igora nesmetano promotriti, jasno vidjeti da postoji na njemu toliko toga što ne prepoznajem kao svoje. Opušteni otac, psihijatar, i stroga majka, profesorica glazbe, rano djetinjstvo u Novom Zagrebu, na toj velikoj livadi koja još misli da može biti bilo što, pa rastava roditelja, odrastanje u Centru, u stanu s visokim stropovima koji tjeraju da se teži nečem višem, mračna majka sa svojim mačkama i makedonskim naglaskom, ponekad previše prisutna, ponekad previše odsutna, očevi novi brakovi, polubraća i polusestre, djevojke, ništa ozbilj151
Stjenice.indd 151
27.10.2021. 10:52:00
no, studentica medicine s kojom živi tri godine, samački život na Trešnjevci, naposljetku Slavica, koju je upoznao ubrzo nakon našeg preseljenja u Gundulićevu. Je li to sve moralo voditi u sredovječnu bojazan da se ne izgubi lagodan život kakav poznaje? S tihim užasom gledala sam kako ona njegova studentska žudnja za radikalnim preuzimanjem prostora, vođena nepogrešivim osjećajem za afektivni potencijal svakog zida, prozora ili pločice, postaje prazna gesta, eksploatacija vlastitog umijeća. Postajao je najobičniji crtač nacrta. Postajem li i ja takva, pitala sam se. Ne, uvjeravala sam se, ja sam još sposobna sabotirati bogataške kuće iznutra, megalomansku narav njihovih vlasnika ugraditi u rješenja koja, premda na prvi pogled estetski korektna, čine prostor zločesto osvetoljubivim i dugoročno nagrizaju osobu koja u njemu svakodnevno boravi. Hodnici koji hladno dočekuju, previše dug put od školjke do kade na kojem čovjek ima vremena razmisliti o nadmoći vlastite fiziologije, sobe nametnutog karaktera koje uvijek djeluju tuđe. Osim toga, mislila sam, radim i samostalne kuće, male kuće za male ljude, pošteno težeći ravnoteži prostora i ljudske naravi. Ali kad bih se pogledala u ogledalo, znala sam zašto redovito ravnam i posvjetljujem kosu, šminkam se umjereno ali obavezno, nosim besprijekorno čiste sakoe i skupe cipele, odlazim na manikuru i depilaciju: da učinim svoj vanjski oblik neprobojnim čak i pred vlastitim pogledom. Sjećaš li se, Hladna, kad sam napisala da me, onda u restoranu, na večeri s Martom i njenim mužem, pomisao na Igorove izbrijane obraze ispunila neobjašnjivom tjeskobom? Sad, dok sam ležala u mraku svoje dječje sobe, znala sam otkud je izvirao takav osjećaj. Mogla sam vrlo živo pri152
Stjenice.indd 152
27.10.2021. 10:52:00
zvati taj dan od prije tri godine, trenutak kad je ušetao u ured radikalno kraće kose i posve obrijane brade. «Kako mi stoji?», upitao je. «Tek sad vidim da ti je nos plosnat», rekla sam. Nos mu je zaista djelovao plosnatije, ali nije to bilo ono što me uznemiravalo. Radilo se o načinu na koji su nepomične porculanske čeljusti nalijegale na njegov kratak vrat i posturu uspravnog gospodina. Dok mu je glava bila čupava, funkcionirala je kao neobična, no dobrodošla opozicija tijelu konvencionalnih proporcija i blage ograničenosti u pokretima, ali sad se tijelo stopilo s glavom u jednoznačnu cjelinu, trajno definiranu i predvidljivu. Tog smo popodneva, sjećala sam se, ostali sami u uredu, prekovremeno. Morali smo odabrati rješenje za dogradnju kuće Vargek, nepopravljivog zdanja s nekom vrstom kule i fasadom od mramornih ploča. «Igore», rekla sam, «a da mi odustanemo od ovoga?» «Zašto?» upitao je. Glas mu je sve rjeđe dobivao odlike transparentnog bubnja i sve češće se, kao tad, nije mogao usporediti ni s jednim instrumentom. Otkud mu odjednom taj samozadovoljni poluosmijeh koji nije skidao s lica? «Zato», rekla sam, nastojeći zvučati smireno, «što ova kuća ne izgleda kao kuća nego kao luksuzna kenjaonica. Tu nema pomoći.» «Ne dobijemo uvijek prazan papir», rekao je, «ali od onoga što dobijemo trebamo napraviti najviše što možemo.» «Ma kurac!» podviknula sam i bacila kemijsku na stol. Šutjeli smo, ne gledajući se. Pričekala sam da mi se disanje smiri. «Postajemo invazivna vrsta», rekla sam, «šegrti koji pomažu da bogati zauzmu prostor. Trajno nagrđujemo Zagreb, zemlju, svijet. Ili još gore: lažemo za njih, razvijamo lažni modernizam koji bi ih trebao prikazati boljima no što jesu.» «Ako si mislila dizati 153
Stjenice.indd 153
27.10.2021. 10:52:00
revoluciju, nisi trebala odabrati arhitekturu. Jako dobro znaš da ona nema sposobnost kritike», rekao je, bez ikakvog osmijeha. Pošutjela sam, razmišljajući kako da najbolje oblikujem ono što želim reći. «Ne govorim o tome. Uopće ne govorim o tome. Govorim o činjenici da smo se nekad rugali arhitektima kakvi upravo postajemo. Da smo težili, koliko je to bilo moguće, pronalaziti prostorna rješenja koja pružaju neku vrstu skloništa pred neumoljivim zakonima prolaznosti. Utočišta koja omogućuju svakom čovjeku da osjeća grad svojim. Javne prostore koji možda mogu dati nešto samosvijesti. Težili smo stvoriti nježnost usred okrutnosti, snagu usred slabosti. A sad... A sad smo k’o Frank Lloyd Wright u kriznoj fazi.» Znala sam da sam ga ubola na pravo mjesto kad mu se lice trznulo na spomen Wrightova voljenog imena. O da, željela sam uništiti svetog Wrighta, tog devedesetogodišnjeg starca koji stoji na vrhu Guggenheimova muzeja. Staviti mu na pleća Ennis House i Barnsdall House pa nek’ ih nosi ako se ne srami njihovih secesijskih betonskih blokova. Željela sam zapaliti njegov Taliesin I i Taliesin II i Taliesin III, ponovno ubiti Mamah Cheney i njenu djecu, rastaviti Franka Lloyda na sastavne dijelove, da Igor bude prisiljen pogledati u tamu koja se u njemu krije. «Treba promotriti sve Wrightove kuće i s druge strane», rekla sam, «kao strukture koje podržavaju oligarhijsku viziju društva». Nije me gledao. «Znamo do čega je dovela Le Corbusierova pretjerana briga za kolektiv», rekao je. Bio je bijesan, vidjelo se to jasno u crvenilu koje mu se razlilo čelom. Oči su mu se suzile, usta skupila, nos postao šiljastiji, ali ostao je neprobojan. Koliko god se trudila, nisam više mogla doći do njegova glasa nalik na tran154
Stjenice.indd 154
27.10.2021. 10:52:00
sparentni bubanj. Nisam ga mogla zapravo dotaknuti. Ustala sam, uzela kaput i torbu. «Le Corbusier se barem trudio da uključi sve ljude», rekla sam tiho. Pa napustila ured. Da je barem to bilo konačno napuštanje, da se barem sutradan nisam vratila. Ništa od ovoga što ti pričam ne bi se dogodilo. Bila bih prisiljena osnovati vlastitu tvrtku i započeti novi život. Ali ja još nisam bila spremna na oproštaj, iz straha, znatiželje ili mazohizma, tko da zna. Razmišljala sam o tome ležeći na nacrtima u mračnoj sobi, i u nekom trenutku san me prevario. Kad sam se probudila, bila je još noć. Pa da, pomislila sam, sad znam zašto nisam mogla pronaći pravo rješenje za rekonstrukciju naše kuće. Ne zato što bi bilo nemoguće estetski prihvatljivo preoblikovati arhitektonski amaterizam mojih predaka, nego zato što ne postoji prostorna ravnoteža koja bi zadovoljila svakog člana moje obitelji. Takva rastrzana kuća, sklepana iz nužde od onoga što je taj čas bilo dostupno, u dijelovima oronula, u dijelovima nedovršena, pomalo hladna, pomalo topla, bila je možda najtočniji izraz naših odnosa. Nisam li i onda, prije dvije godine, shvatila da je moja kreativnost posve nemoćna pred kaotičnim karakterom te građevine? Možda je jedino pravo rješenje, mislila sam, konzervirati postojeće stanje, pretvoriti kuću u neku vrstu spomenika onome što sam bila. Što smo bili. Počela sam se, isprva posve neozbiljno, igrati razmišljanjima o Zvjezdaninom prijedlogu da dovršim krov. Sjetila sam se lišćem prekrivenih greda poslaganih pod trsovima i crijepova skrivenih korovom koji su zauzimali kut vrta, i shvatila da dobar dio potrebnog materijala već imam. Sjetila sam se da u Milkinoj i Matinoj sobi možda još postoji skriveno zlato ili Milkin crni fond. Sjetila 155
Stjenice.indd 155
27.10.2021. 10:52:00
sam se da se ključ koji otvara staru kuću nalazi u vodokotliću, u zahodu koji se, kao i ostatak novije građevine, nikada nije zaključavao. Ne znam kada sam odlučila otići po njega, ali znam da sam se u jednom trenutku zatekla kako u mraku stojim na wc-školjci i opipavam ljigavu unutrašnjost vodokotlića. Miris ustajale vode i plijesni bio je tako jak da sam imala dojam da mi nagriza prste. Kad sam napipala platičnu vrećicu i izvadila iz nje ključ, obuzelo me nešto nalik na lagano uzbuđenje. Oprezno koračajući kroz mrak, došla sam do ulaznih vrata stare kuće i uvukla ključ u bravu. Blago je zapelo, drvo je zabrundalo na poznat način, ali vrata su me ipak pustila unutra. Stupila sam u hodnik. Osjećao se prepoznatljivi miris, miris naše kuće, ali pomiješan s vonjem vlage činio se hladnijim i stvarao dojam posvemašnje ravnodušnosti. Nisam vidjela ništa osim mraka, ali znala sam da su sve stvari na svom mjestu. Cipele u hodniku, kuhinja iza vrata ravno, dnevna soba s kaučem, stolom, peći i televizijom iza vrata na lijevom zidu kuhinje. Matin Stjepan Radić iznad televizije, Milkini makovi u zlatnom okviru iznad kauča. Drveno stubište lijevo od mene. Popela sam se na kat, osjećajući da sam, unatoč tepisonu koji je prigušivao korake na poznati tanki način, uznemirila kuću, i da spavaće sobe očekuju moj dolazak. Iza vrata lijevo već su me čekali Milka i Mate na svom vjenčanom portretu iznad uzglavlja. Osjećala sam kako me njihove mlade oči prate kroz mrak dok im prevrćem posteljinu po ormarima pokušavajući naći zlato ili novac. Sve sam ispipala, nigdje ničega. Po ladicama samo čarape i stari molitvenici. Sjela sam na krevet, razmišljajući. Iznad tankog plafona od trstike čulo se neugodno bubnjanje najlona na 156
Stjenice.indd 156
27.10.2021. 10:52:00