Martina Vidaić, Stjenice

Martina Vidaić Stjenice

Biblioteka Cicero Martina Vidaić STJENICE © copyright Martina Vidaić i Naklada Ljevak

Martina Vidaić

Stjenice [roman]

Zagreb, studeni 2021.

Budući da je grad, prema našim filozofima, samo jedna velika kuća, i jedna kuća je mali grad.

Leon Battista Alberti (1404. – 1472.)

5

Pišem tebi, Hladna moja, jer znam da si jedina koja se neće smijati ako kažem da sam onog dana kad su mi mravi pojeli gaćice napokon shvatila da je moja propast neizbježna.

Kao da je u vreći s prljavim rubljem, u kojoj su mravi nakupljeni na mrljama treperili poput tamnih razjapljenih usta, na najneugodniji način bilo izgovoreno nešto što je već odavno bilo jasno. Vidim te sad, onakvu kakvu te uvijek vidim, kao izvučenu brzim potezima smeđe krede na blijedoj pozadini ordinacije, kako na trenutak zatvaraš oči i pritišćeš ih palcem i kažiprstom desne ruke, kao uvijek kad ti nešto nije sasvim jasno, pa podižeš noge na stol i pališ cigaretu, ne skidajući pogled s mog pisma, i cijelo ti se lice usmjerava u vrh nosa, koji potom nervozno i zaigrano čupkaš, kao da se u njemu nalaze odgovori. Kasno je proljetno popodne, jesi li već upalila svjetlo ili škiljiš u polumraku? Možda na stolu imaš i čašu pelina, koju svaki čas prinosiš ustima. Pij, trebat će ti, upravo je kucnuo čas da doznaš tko sam, ili barem, tko sam u trenucima kad me nitko ne vidi. Valjda znaš kakvi su mravi: najavljuju nesreće. U moju vreću s prljavim rubljem došli su kad se jedna nesreća, ona automobilska, već bila dogodila. Bilo je prošlo gotovo pola godine od nje, od zaključenja bolovanja protekli su već mjeseci, ali ja se nisam vratila na posao. Igor me ispočetka zvao, pa slao mejlove, esemesove, poruke na vaj7

bere, vasapove, službene dopise običnom poštom, poruke preko tajnice, a ja sam sjedila u zamračenom stanu, na kauču ili za kuhinjskim stolom, znojeći se u želatinoznom kolovoškom zraku, gledala u laptop, dva mobitela i tablet, uredno posložene jedan pored drugog kao da su zaplijenjeni u policijskoj raciji, i nisam se mogla ni pomaknuti. I druge predmete u stanu jedva sam se usuđivala dotaknuti, kao da su netom posuđeni i još uvijek obavijeni pristojnošću koja tjera da ih se koristi sa stanovitim oprezom i samo onoliko koliko je nužno. To je zbunjenost od amnezije, reći ćeš, od onih nekoliko minuta prije nesreće koje su zauvijek izgubljene. Ali ono što ne znaš puno je važnije: ta pukotina od nekoliko minuta rascijepila je moj život na dva dijela, i sve što je bilo prije udaljila na čudan način. Vjerovala sam da je ono čega se sjećam zaista moja prošlost, možda i jasnija nego prije, ali sam je osjećala kao tuđu, kao da se sjećam filma ili serije. Mogla sam kristalnom preciznošću rekonstruirati događaje do najsitnijeg detalja, ali sam izašla iz doživljaja. Kako da odgovorim na poruke koje mi šalju, kako da odem na posao koji je navodno moj, kad mi je moje ime zvučalo strano, namješteno, gotovo kao da nije ime koje bi ljudsko biće trebalo nositi? Bila sam sposobna, jedva, samo ustajati, lijegati, prenositi hranu od kvartovskog dućana do kuhinje, jesti, ponavljati najosnovnije higijenske rituale i čekati nešto neodređeno, u beskonačnom stanju napete dosade, kao na odmoru u sumornom apartmanu u sumornom gradu, dok vani pada kiša i nema se što činiti, a svaki pokušaj da se nešto započne, makar i samo čitanje knjige ili slušanje glazbe, razorno neugodno podsjeća da je vrijeme ograničeno, i da će uskoro kraj. Ži8

vjela sam tako mjesecima, odbijajući da se odazovem, sporadičnim porukama opravdavajući svoj nestanak. I posjete tebi, uostalom, izbjegla sam pod nekom jadnom isprikom. Čemu sam se zapravo nadala? Jesam li još uvijek stvarno mislila da postoji netko tko će pokucati, natjerati me da ga pustim u stan i da se u ljudskom zagrljaju opet pronađem?

Ako sam ikad i vjerovala u tako nešto, mravi su tu vjeru pojeli do zadnje mrvice. Radilo se o vrlo sitnim, uznemirujuće brzim mravima kakve nisam vidjela otkad sam u Zagrebu, ali sam ih dobro proučila u djetinjstvu. S jezivom pohlepom navaljivali su na mrlje od marmelade, umaka, voća – ili na iscjedak na gaćicama – progrizajući pritom i tkaninu na kojoj se mrlja nalazila. Kad sam otvorila vreću da stavim na pranje četrnaest, kako sam kasnije prebrojila, od petnaest gaćica koje sam posjedovala, šteta je već bila nepopravljiva. Preostalo mi je samo da mrave utopim u vodi i gaćice s rupama bacim u smeće. Uništili su doduše i dvije bluze i jednu suknju, ali bilo je drugih bluza i suknji, a gaćice je trebalo kupiti. Sjela sam da razmislim. Zalihe novca već su bile presušile i imala sam dovoljno tek da platim stanarinu i režije za sljedeći mjesec i vrlo skromno proživim do prvih jesenskih kiša, na koje sam gledala kao na magično mjesto koje je iz nekog razloga valjalo dosegnuti.

Ne znam što sam očekivala, kakav spas koji će s njima pasti s neba. Možda sam vjerovala da ću, kad prve hladne fronte potjeraju sparinu u kojoj se sabila sva težina godine, prijeći u neko drugačije stanje, u kojem ću točno znati što trebam učiniti. Možda sam, sad mislim, cijeli svoj dotadašnji život čekala to drugačije stanje. Ali ono ne može doći, zar ne, Hladna? Nije li budućnost fikcija u kojoj smo izvan tijela, a 9

sadašnjost stvarnost u kojoj smo nemilosrdno, svakog jutra iznova, vraćeni u tijelo, u tupu bol u vratu, u znojne pazuhe, u bolne zanoktice, u urasle dlake, u iscjedak koji će pojesti mravi i ostaviti nas bez gaćica? Oprosti, sigurno ti dosađujem s tolikim besmislenim pitanjima. Sad si već vjerojatno na drugom ili trećem pelinu, možda si izvadila i cijelu bocu, jer vidiš da postaje ozbiljno. Upalila si svjetlo koje ti na lice baca nešto svjetlucave pozlate od koje djeluješ življe, ali koja čini jasnijom činjenicu da nisi oprala kosu. Čuju li se ptice iz grma pod prozorom? Ne, oprosti, neće više biti pitanja. Samo odgovori. Da, odgovaram, kupila sam jedne gaćice. Crne, s malim bijelim srcima. Uz one koje sam imala na sebi u trenutku mravljeg napada, bijele s malim crnim srcima, sada sam imala dvoje. Svaku sam večer jedne od njih skidala, uranjala u kipuću vodu, trljala u deterdžentu i stavljala na prozorsku dasku da se osuše. Bojala sam se ostavljati prljave gaćice u vreći do jutra, jer su mravi opet mogli napasti, a još jedne nove gaćice, takav nepotreban trošak, mogle su značiti da nikada neću dosegnuti jesenske kiše. Trebalo je po svaku cijenu obraniti gaćice koje sam još imala. Kad bih ugasila svjetlo, bat milijardi nožica ispunjavao je sobu od poda do plafona. Gusti, teški i nervozno bolni ulazili su mi u nosnice i usta, u vaginu i anus, u pupak, u uši, pod nokte i očne kapke, a onda grizli unutarnje organe s tolikom predanošću da sam se bojala zaspati, strepeći da će do jutra od mene ostati samo olupina. Jedne noći, na samom kraju kolovoza, bili su posebno nepodnošljivi. Silazili su s plafona u valovima i posve nepredvidivim redoslijedom doticali mi, širokim zamasima sitnih oštrih žmaraca, sad ovaj sad onaj dio tijela, kao da se 10

poigravaju sa mnom. Imala sam osjećaj da gorim, ali kad bih se dotaknula po mjestu gdje su do maloprije bili, koža mi je bila hladna i neugodno ljepljiva. Upalila sam svjetlo, ne shvaćajući da će dio opasnog mraka ostati pod gaćicama i potkošuljom. Skinula sam i njih, ali mrak se skupio u tjelesne utore i pod dlake. Korijen kose nije me stao svrbjeti.

Podigla sam rolete i nalaktila se na otvoren prozor. Noć je bila posve tamna, mirna na način na koji su mirna bića koja nešto kriju. Ni jedne zvijezde na nebu, prozori koji su sa sve tri strane gledali u moj prozor redom zastrti ili zatamnjeni, čak se ni uobičajeno svjetlucanje na karoserijama i prednjim svjetlima auta parkiranih u dvorištu nije moglo vidjeti. To su mravi, pomislih, dvorište ih je puno i više nema izlaza. Iz tamnih utora mog tijela prizivali su noć da uđe u stan i zaguši me. Nisam pokušavala spustiti rolete, sjela sam na prozorsku dasku i tupo zurila u slijepu tamu koja se nestrpljivo komešala. Onda se dogodilo. U daljini, kratak bljesak. Zatim još jedan. Pa nekoliko dugih trenutaka ništa.

I napokon: veliki svijetleći rascjep posred srca mraka, koje je puklo uz veličanstvenu buku. Počela je padati ljuta kiša, a ja sam zaplakala prvi put nakon nesreće. Smijala sam se kroz suze. Oluja, šaptala sam, to je samo oluja, glupačo.

Vratila sam se u krevet i prvi put u tjedan dana mirno zaspala. Sutradan je osvanulo sunce, ali nije bilo sparno kao prethodnih dana. Podigla sam sve rolete i širom rastvorila prozore. Nisam se mogla nadisati tog neočekivano svježeg zraka koji kao da je naređivao da sad valja čistiti i čistiti. I čistila sam. Ne samo tamo gdje se očekivalo, kao prašinu s polica, mrvice s tepiha, kamenac u zahodu i kuhinji, fleke s poda, nego i mnogo šire, dublje i više, do vrhova ormara, 11

mračnih poleđina slika, u najhladnije predjele frižidera, osjetljive utore stolnih svjetiljki, u ključanice i šarke na prozorima, sve do najdubljih ponora ormarića za cipele. Sa zadovoljstvom sam udisala miris kemikalija koje sam obilno trošila. Uništit ću ja te mrave, govorila sam u sebi, do zadnje ličinke, začepit ću im i zadnju rupu, svaki prolaz zapušiti oblakom otrova koji će im rasprskavati glave ako samo pomisle da mi se približe. Sigurno se pitaš otkud sad taj napadaj optimizma, kad sam već napisala da sam pri pogledu na mrave koji mi jedu gaćice napokon shvatila da je moja propast neizbježna. Istina, shvatila sam, ali čovjek uvijek najžešće negira ono što shvaća. A kad se nalaziš u besprijekorno čistom stanu punom prisnog svijetloplavog neba, lagati je lakše. Ne znam jesam li ti ikad pričala o stančiću u kojem sam živjela. Bilo je to mirno, svijetlo mjesto u maloj dvorišnoj zgradi na Medveščaku, ugodno kad sunce ne bi prejako udaralo, s namještajem, koji je doduše dao svoje, i pet zamarajuće loših slika, ali i s dvije zgodne lampe čiji su pravokutnici davali prostoru nešto umjerene, otmjene topline, i sa svim tim malim predmetima koje sam sama unijela, knjigama i ukrasnim kutijama, posudom od crvenog konopa sa srebrnim sidrom u kojoj sam držala voće i žutom žičanom posudom u kojoj su bili bomboni, biljkama na prozorskoj dasci, kaktusima na ormariću za cipele, zelenim stolnjakom s ljubičastim cvjetovima, zavjesama koje su nalikovale na špagete, čupavim tabureom i bejbiplavim navlakama za jastuke, na kojima su jarkožuti trokuti ponekad djelovali kao da plešu, puni zadovoljstva. Na takvom mjestu dolaziš lako u napast da se počneš osjećati kao da si u rubrici lifestyle magazina. Uspješna tridesetpetogodišnja 12

arhitektica sjedi u svom ugodno namještenom stanu na Medveščaku i nakon dana čišćenja i kuhanja, u kojima je uživala, diže noge na tabure i sluša džez s gramofona, još osjećajući u ustima namaz od špinata na tostiranom kruhu i juhu od bundeve, salatu od mrkve, grožđica i badema i sočnu patku s prilogom od prosa i povrća, koji je podsjećaju koliko je svijet prema njoj ponekad skrban. Onda uspješnoj arhitektici zvoni mobitel. Kako reagira, pitaš se. Što da radi s telefonom koji zvoni ta žena koja se već mjesecima nije javila ni na jedan poziv? Zaista sam se taj put javila, kažem ti, onako kako se ljudi javljaju na mobitele, bez razmišljanja prelazeći prstom preko ekrana na kojem pulsira nepoznat broj i prislanjajući lagano mobitel na uho. Ali, čim sam čula ženu s druge strane, znala sam da se nisam trebala javiti. Ne, nisam prepoznala glas, no nešto u njemu poljuljalo je stabilnost dana, nešto nalik na jureće vlakiće u lunaparkovima, koji na ravnom dijelu tračnica, i prema gore i prema dolje, idu sigurno, ali na pregibima stvaraju taj oštri, nekontrolirani, jedva uhvatljivi trzaj koji daje varljivi dojam da će cijela kompozicija otići u sunovrat - dojam koji ostaje nekoliko sekundi visjeti nad glavama onih koji cijelu stvar promatraju sa zemlje, iako je jasno da nikakvog sunovrata neće biti. Pregib je bio već na riječi večer u Dobra večer, a kad je upitala razgovara li s Goranom Hrabrov, pregib je bio na imenu koje se još uvijek smatralo mojim. S mješavinom ponosa i povrijeđenosti, tipičnom za udovice oficira JNA, izgovorila je svoje ime, čvrsto fiksirano u palatale koje je izgovarala kao da zrakom iz usta zabija čavle, ali kad je, nakon kraće stanke, objasnila da je ona Sergejeva majka, pregib je bio na Sergejevom imenu. Ti se, Hladna, možda 13

sjećaš Sergeja - mog, kao, muža. «Nismo imale sreću da se upoznamo», rekla je Sergejeva majka, «ali Sergej mi je zaista mnogo pričao o vama u ono kratko vremena koliko ste proveli skupa, sve preko telefona, i sve najlepše stvari.» Izgovorila je to sasvim ozbiljno, bez ikakve ironije, ali pregibi su činili rečenicu nepouzdanom. Osjetila sam napad ledene panike, kao uvijek kad mi nečije namjere nisu bile jasne.

«A onda ta strašna nesreća», rekla je, «ta strašna, strašna nesreća koja ga je uzela.» Zastala je. Zaljuljana, zatvorila sam načas oči i u mraku slušala njeno tiho šmrcanje. Pokušavala sam je zamisliti, ali u misli mi je dolazilo samo Sergejevo svetačko lice, kao sastavljeno od trokuta izrezanih iz neke nežive tvari, voska ili blijede plastike, i s pretjerano živim, gotovo nemogućim očima, plavim na tako nasilan način da je koža oko njih dobila trajnu tamnosivu, mučeničku boju. Neuhvatljiva je bila samo njegova divlja crna kosa, iz koje mi je stalno poneki pramen, poput plahe zmijice, bježao iz svijesti. Način na koji je njegova majka bila prisutna s druge strane telefona, čvrsto omeđena u svojoj staromodnoj sigurnosti, prizivao je u taj mrak Sergeja koji je, sad odjednom uredno počešljan, kose ukroćene uljem i razdijeljene po sredini, sjedio uz slušalicu i tiho, dostojanstveno jecao. «Nadam se da nije patio», kaže mi. «Samo se nadam da nije patio», ponavlja. Što da mu na to kažem? Što da im na to kažem, ja koja više nisam osjećala ni svoje ime?

Dobro sam se sjećala naše kratke veze, susreta na simpoziju, brzinskog vjenčanja i onog ludovanja po autoputu Bratstva i jedinstva koje smo nazivali medenim mjesecom, pa povratka istim putem, sve do pred nekoliko minuta prije nesreće u Lici, devetnaesti drugog dvije i devetnaeste u se14

dam ujutro, po suhom vremenu. Svega sam se sjećala, i njegovih špicastih cipela od zmijske kože, i prstena iz kinderjajeta i debele prodavačice na pumpi u Iloku, ali nisam znala što je sve to značilo. Tko je meni bio Sergej? Dolazila sam u napast da kažem njegovoj majci da nisam Sergeja vidjela mrtvog, a čovjek često ne može znati što mu je drugi čovjek zapravo bio sve dok mu smrskana lubanja to ne kaže, ali ipak sam se pribrala i rekla da se ne sjećam nesreće, da i ja još tražim odgovore, i da se, svakako, i ja nadam da nije patio. Ovo posljednje rekla sam tako neuvjerljivo, s pogrešnim naglaskom na svakako koji je rečenici davao gotovo ironičan prizvuk, da je načas umukla, i pomislila sam da će prekinuti vezu. Umjesto toga, počela je opet jecati, sad nešto glasnije. Ne znam s ljudima koji plaču, uvijek mi se čini kao da im prilazim s tavom punom vrućeg ulja čija je toplina nužna za njihovo spašavanje, ali moram paziti da koja od suza ne padne u ulje i vrati se u lice jednome od nas. Osjećala sam da mi mobitel klizi iz ruke, mokar od znoja. Sergejeva majka pričala je o njegovoj mladosti.

«Oduvek je bio buntovnik, ali nisam mu nikad ništa zamerala. Ne zameram ja ništa vama deci», govorila je uvjereno, ali dok je prelazila preko pregiba na deci, iščašenje je bilo očito. Nismo mi bili nikakva deca, slutilo se ispod rečenice, nego dvoje luđaka koji su se vozili ravno u smrt. Proizvela sam lagani lažni smijeh, malen i jeziv. «Mora da je Sergej bio pametno dijete», bubnula sam. Upecala se. Glas joj je blago posvijetlio. Još kako pametno, znao je čitavu tablicu množenja prije no što je krenuo u školu. Pisati je naučio s četiri godine. S pet je dijelio novine s djedom. «Aha», rekla sam. S deset je čitao Kardelja i raspravljao s ocem o samou15

pravnom socijalizmu. Bio je u osnovi demokrat. Od dvanaeste godine panker. «Aha», rekla sam. Od šeste godine je baki prigovarao zbog nutritivnog siromaštva njenih ručkova. Znao je sve glavne gradove svijeta, sve rijeke, čak i one najmanje. Pročitao je Shakespearea, Dostojevskog i Krležu prije viših razreda osnovne. «Aha», rekla sam. Nije bilo nikakvih trzaja i iščašenja na onome što je govorila, činilo se da će vlak Sergejevih ranih postignuća ići dalje i dalje i dalje, ali sad su pregibi bili na zadnjem a u svakom aha koje sam izgovorila i cijela kompozicija našeg razgovora opasno se ljuljala. Mora da je i ona osjetila to ljuljanje, jer je zašutjela. Uslijedila je neugodna, ali spasonosna stanka. «Moram ići, posao zove», rekla sam s olakšanjem. «Da, da, naravno, dušo, naravno», odvratila je rastreseno, s tek malo početne sigurnosti, načinom starice koja će upravo ostati sama u mračnoj tišini. Tako smo završile. Ali, znaš kako to ide, neki razgovori ne završavaju tamo gdje završavaju. Pokušala sam opet sjesti na svoj besprijekorno čisti kauč, grickati čokoladu i slušati Milesa Davisa, ali nije išlo. Kauč je imao dvije sitne rupe na naslonu, na presvučenom podnožju nekoliko točkica od crnog vina koje se nisu dale oprati.

Postalo je jasno da je strop u kutevima jedva vidljivo požutio, biljke su bile tu i tamo prošarane suhim listovima, a s resicama na tepihu ništa se više nije dalo učiniti. Dohvatila sam laptop i sat vremena opsesivno guglala, ni sama ne znajući što tražim. Sve što mi je Internet mogao reći o Sergeju i njegovoj obitelji, već sam znala. Jedinac u beogradskoj oficirskoj obitelji, pjevač u nekoliko pank bendova, diplomirani teolog, amaterski slikar. I za dva sata isto: jedinac, pjevač, teolog, slikar. I oko ponoći. I u dva sata ujutro.

16

Oko četiri ujutro odjednom su mi, bez vidljivog povoda, na um pala ona jutra kad sam kao djevojčica ustajala prije prvog svjetla da s roditeljima odem raditi na polje, saditi ili vaditi krumpire ili kapulu. Ustati iz kreveta značilo je odgurnuti sa sebe tešku kamenu ploču, a navečer je umor također bio poput ploče, pod kojom je dolazak sna sličio na brzu nesvjesticu. Takvo tvrdo spavanje bez snova vjerojatno je najbliže predodžbi smrti koju imam, ali možda baš zato što su noći nalikovale smrti, dani su pulsirali od nepatvorenog života, laganog u svojoj direktnosti. Zemlja je pružala prijateljski otpor dok sam u nju utiskivala krumpire, ptice su otvoreno pokazivale namjeru da rade protiv nas, a ruke mog oca, njihovi stari seljački prsti s noktima koji se više nisu dali oprati, masni od slanine koju je rezao i njome me hranio na pauzama, bile su zaista roditeljske ruke. Reći ćeš, Hladna, trebala sam biti sretna što mi se doživljajnost napokon počela vraćati. Možda jesam, ali mene je to ispunilo tjeskobom. Sjedila sam na iznajmljenom kauču, u četiri sata ujutro, iznurena od sati i sati besmislenog guglanja, a umor koji sam osjećala nije bio nalik na kamenu ploču, nego na iritantnu, žuljavu mrenu u očima. Nije bilo razlike između težine i lakoće, razumiješ? Sve je bilo samo iritantna, žuljava ravnodušnost. Zašto ovako trošim život, zašto nešto ne poduzmem, mučila sam se pitanjima, bez prave namjere da na njih odgovorim. Slabi san uspio me svladati tek oko pet ujutro. Kad sam u podne ustala i ugledala prvi ugriz stjenice, nisam se mogla prisiliti da se zabrinem. Nešto je moralo doći, pa zašto ne i to. Tada još zapravo nisam ni znala da se radi o stjenicama; crvena točka na srednjaku desne ruke, lagano oteknuta i bolna, mogla je 17

lako proći i za običan ubod komarca, premda sam od prvog trena slutila da se radi o nečem drugom. Zujanje komaraca nije se čulo već nekoliko dana, od posljednje javne dezinsekcije, a i ovaj je ubod bio bolniji i svrbljiviji. Tek sam navečer, kad se na svim prstima iste ruke, osim palca, pojavila identična crvena točka, tako da su sad činile ravnu liniju, morala konačno priznati da nikakav komarac tu nije grizao. Bilo je ipak jasno da se radi o nekoj vrsti ugriza: na crvenim otocima mogla se razabrati neznatno tamnija, sasvim sićušna točka, mjesto na kojem je rilce probilo kožu.

Ako nisu komarci, što je? Još jednom sam upitala Google, a Google je rekao: stjenice. I ne samo to. Google je rekao: jednom kad se uvuku u stan, stjenice su teško uništive. Ne reagiraju na uobičajena sredstva za čišćenje, nego samo na vrlo visoke temperature. Žive u utorima namještaja i u procjepima parketa, gdje polažu jajašca koja ponekad prežive i najdetaljnije pomore. Potrebna je stručna dezinsekcija da bi ih se uništilo, a ponekad ni to nije dovoljno. Ponekad je potrebna evakuacija. Ponekad je potrebna zamjena namještaja. Ponekad je potrebna kompletna renovacija stana. Po prvi put osjetila sam nešto poput panike. Nije to bio trenutak u kojem sam si mogla priuštiti stručnu dezinsekciju, a ideja da novac za nju zahtijevam od stanodavca bila je dvostruko neprihvatljiva: jer sam očito baš ja, nekako, stjenice unijela u stan, i jer nisam željela da se stanodavac, taj mladi poduzetnik s mobitelom na svakom uhu, kod kojeg sam najviše voljela to što ga ne viđam, sad odjednom približi.

Osim toga, bez obzira na novac, drhtala sam pri samoj pomisli da se iselim iz stana. Šest mjeseci u tom prostoru bili su moja jedina osjećajna povijest i nisam mogla podnijeti 18

da u nju uđu nepoznati ljudi. Uostalom, kamo da odem?

Poziv ljudima koje sam mjesecima odbijala izgledao mi je kao sulud čin, kao da slučajnog prolaznika pitam da me primi u svoj dom za blagdane. Bila sam prisiljena sama nešto poduzeti. Sljedećeg jutra bacila sam se na ponovno pomno usisavanje cijelog stana, s naglaskom na kauč i krevet, koje sam završila, slijedeći Googleove upute, bacanjem vrećice iz usisavača u smeće, i bacanjem vrećice za smeće u kontejner. Rastavila sam potom kauč i krevet i svaki njihov djelić dobro zagrijala fenom. Tri sam dana prala i sušila odjeću, a delikatnije tkanine vakumirala u trotjednu karantenu. Tek kad sam sa svime završila, osjetila sam sveobuhvatnu bol u mišićima i kostima i neko nepoznato škripanje u kralježnici, kao da je oštećena. Po prvi put u životu sustigla me misao da starim. Prsti desne ruke još su uvijek nesnosno svrbjeli, pogotovo navečer, i bili postojano nateknuti, ali nisu se pojavljivale nove crvene točke. Izgledali su gadno, žuti poput debelih crva, jer sam ih, u nedostatku antibiotika, mazala pastom od kurkume i vode. Pomišljala sam ponekad što će biti ako stanje bude tako loše da ću trebati liječničku pomoć, ali nastojala sam te pomisli brzo otkloniti. Znala sam, naravno, da nemam zdravstveno osiguranje još otkako mi je Igor dao otkaz, a ja se nisam prijavila ni na kakav Zavod, no tek se sad ta činjenica naseljavala u tijelo, preobražavajući ga u dragocjeno, fragilno biće za čije sam čuvanje zadužena i čiji me zagonetni hirovi mogu stajati života. Sa svakom pomisli na liječnike kojima se više nisam smjela obratiti, s tijela su otpadali medicinski nazivi, imena koja je dijelilo s drugim tijelima, i ono me vodilo u opasnu izvanjezičnu tamu, samoću u apsolutnom obliku. S 19

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednica: Ana Brnardić Lektura, korektura: Ana Brnardić Oblikovanje naslovnice: Ana Pojatina, RAM Prijelom: Goran Radosavljević Tisak: Feroproms Knjiga je nastala uz potporu Kulturno-informativnog centra i Grada Zagreba u sklopu projekta "Zagrebačka muza", a tiskana je uz novčanu potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u Godini čitanja te Grada Zagreba.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001115888.

ISBN 978-953-355-536-2