Martina Vidaić
Stjenice
Biblioteka Cicero
Martina Vidaić
STJENICE
© copyright Martina Vidaić i Naklada Ljevak
Martina Vidaić Stjenice [roman]
Budući da je grad, prema našim filozofima, samo jedna velika kuća, i jedna kuća je mali grad.
Leon Battista Alberti (1404. – 1472.)
hvati zablude o sebi, zar ne? Pola sata, koliko je trajala plovidba, bila sam zadovoljna smjerom u kojem idemo, ali naposljetku smo morali pristati, i znala sam da ću biti prisiljena izabrati hoću li se ukrcati na autobus za naše selo ili na onaj koji vozi do bolnice u kojoj je Zoran. Bila su to dva vrlo različita smjera, i tjeskoba se vratila. S težinom u prsima, pozdravila sam Tomu i ostatak vesele posade, iskrcala se i ušla u prvi autobus koji je pristigao. Nećeš se iznenaditi kad kažem da je to bio onaj koji me trebao odvesti k Zoranu. Što sam željela postići tim posjetom? Zasigurno nisam mislila da ću ga tek tako izvući iz državne ustanove. Pa što sam onda namjeravala? Dobiti informacije koje bi mi mogle biti od koristi? Ili samo završiti priču, iscrpiti sve mogućnosti spasa? Izašla sam na ciljanoj stanici, ali nisam odmah krenula dalje. Sjela sam na klupu. Bilo je oko devet sati i sunce je još bilo blago. Provučeno kroz krošnju bora koji se naginjao nad čekaonicom s moje lijeve strane, nježno me prisiljavalo da gledam ili u cestu kojom se autobus izgubio u šumi ili u bolnicu s druge strane uvale. Zapuštena zgrada, banalna, prljavobijela, s rešetkama na prozorima. Ništa se nije micalo. Ni traga vjetru, more kao ogledalo. Ptice su čekale da se pokrenem. Zamišljala sam kako ustajem, skrećem na sporedni put i hodam do portirove kućice. Portir, sivi tip sive kose, usidren u svoje teške noge, gleda me sa sporim čuđenjem. Ne zna on ništa o tome mogu li ili ne mogu ući, sad će zvati šeficu. Umorno diže slušalicu, umorno objašnjava moj slučaj. Izlazi žustra siva žena s oštrim sivim bobom. Tko sam ja i znam li da nije vrijeme posjeta. Gorana Hrabrov, prihvaćam, doktorica arhitekture, ovaj čas pristigla iz Švedske, iz Amerike, iz Adis Abebe, s Marsa,
i za pet minuta moram dalje za Libanon, Peking, Tajland, Saturn, a nisam svog dragog nećaka Zorana, s kojim sam odrasla na istom ovom otoku, vidjela već sigurno dvije godine, tri, možda i deset. Bit će jedva moguće podnijeti trenutak kad joj se bob smekša, kad popravi suknju i kaže «o, pa, valjda bismo mogli napraviti iznimku», ali kako će tek biti doći pred Zorana sa svim tim lažima na plećima. Jer Zoran je, premda najgluplji od mojih nećaka, jedini shvaćao ljude. Bio je to izvor njegove nesreće. Ljudi su govorili:
«Irma je požrtvovna mater.» A on je znao da zapravo govore: «Kad je usrala, neka kusa.» Ljudi su govorili: «Dobar čovik taj Jakovčević.» A on je znao da zapravo govore: «Za koga je, dobar je.» Nisam mogla podnijeti pomisao na trenutak kad ću se morati suočiti s njegovim tužnim pronicljivim očima. Bile su to iste one obiteljske oči, Matine, ali kod Zorana su, onako sitne i crne kao zrna papra, naglašavale golu mesnatost krupnih ušiju, svijetle ćosave kože, punih ružičastih usana, širokog nosa, i pretvarale krupnoću njegove pojave u slabost. Samo ga je agresivno četkasta kosa, nisko nasađena na čelo, spašavala da ne potone u potpunu ranjivost. Zamišljala sam kako mu sjedam nasuprot, odvojena samo stolom koji se pred njim doima sićušnim, i kad upraviteljica s bobom kaže «vidi tko ti je došao, tvoja mlada teta iz Švedske, Amerike, Adis Abebe, s Marsa», Zorko me pogleda i isti čas zna da sam zapalila stan. Kako da ga tako ranim, njega kojem sam posljednja iluzija? Sjedila sam na klupi, ne pomičući se. Povremeno bi prošao pokoji automobil, vozači i suputnici bacili bi kratak pogled na mene, pa produžili dalje, a plavo-zelena tišina opet bi nalijegala na prostor. Razmišljala sam o Zoranovom životu. Pamtila sam
ga od njegove sedme ili osme godine, kad je već zadobio poniznost djeteta koje osjeća da ne bi trebalo biti toliko veliko, to vječno ispričavanje u stavu i pokretima, koje je naposljetku moralo rezultirati bijesom. Djelovao je istodobno tupasto i mudro. Naše zajedničko otočko djetinjstvo provedeno je s četiri roditelja: Milkom, Matom, Malim i Irminim glasom u telefonu. Mali se, premda samo četiri godine stariji od Zorka, a osam od mene, oduvijek ponašao kao da nam je pomoćni otac. Zorko je to prihvaćao s onom svojom neprobojnom ravnodušnošću, tvrdom na način na koji je tvrda cigla, koja naizgled odolijeva kiši, suncu ili vjetru, ali nema unutarnje fleksibilnosti koja bi je sačuvala, nego ukočeno gleda kako je atmosferilije pripremaju za trenutak kada će doći nešto veliko i moćno, neka biblijska oluja ili potres, i prokazati njenu skrivenu krhkost. Takav je bio Zorko. Trpio je da mu Mali zapovijeda, da ga Milka tretira s nekom užasnom blagošću, kao da mu milostivo oprašta jer je to što jest, da ga Mate u trenucima ljutnje zove «Padovane», kao da je stranac koji mu se pokušava nasilno ugurati u život, da mu selo broji svaku manu, da ga majka ostavlja na otoku kako bi sačuvala mir s Jakovčevićem, ali u drugoj polovici devedesetih preko njega su prešli poslijeratni užasi i hormonalne oluje, prejake da se ne bi raspao. Upisao je srednju za mesara i razvio neku nezgrapnu, medvjeđu agresivnost. Sve je rjeđe dolazio na otok. Umjesto
njega, stizale su vijesti da se tuče i krade, kreće u društvu klinaca koje nisam željela blizu sebe, da pada razrede. Stvar je kulminirala devedeset devete, nešto prije Matine smrti, kad je dospio u zatvor. Poslije se pokušavao opet sastaviti. Uspio je završiti večernju školu, ali je teško zadržavao po-
slove. Uvijek bi izustio neku brutalnu istinu o šefu, na taj svoj nespretan, mračan način koji je ljude užasavao. Živio je malo kod majke i očuha, malo kod oca, malo tko-zna-gdje. Mogla je biti dvije i deseta kad je prvi put dospio ovdje, u psihijatrijsku bolnicu. Koji mjesec kasnije saznalo se da je Irma oboljela. Kad se vratio u K. nakon godinu i nešto, primirio se. Pomagao je majci i nastojao biti dobro s Jakovčevićem. Zbilja se trudio, i izgledalo je da dostiže zrelost koja će ga spasiti. Ali nakon Irmine smrti opet se raspao. Živio je malo kod očuha, malo kod Đane, malo kod oca, no najviše tko-zna-gdje. Sad, osjećala sam kako sa svakim sjećanjem u mojim mislima postaje veći. Činilo mi se da iza rešetki na prozorima bolnice mogu vidjeti po jedno njegovo oko, crno na crnoj podlozi, prepoznatljivo tek po specifičnom nemiru koji uvijek izbija iz unutrašnjosti takvih mjesta. Uđem li unutra, znala sam, Zorko će biti tako golem da će pod njim nestati i upraviteljica i tehničari i čuvari i drugi pacijenti. Neće biti ničega na što ću moći položiti pogled. Morat ću ga gledati ravno u oči. Morat ću, u direktnom prijenosu, promatrati trenutak kad još živa predodžba mene, u koju je uvijek gledao kao u nešto dragocjeno što mu je, onako nepretnom, povjereno na čuvanje, nestane pod površinom tih očiju kao u jezerima nafte. «Znaš li ti, Gogo, zašto ja nisam iša’ za cvjećara nego za mesara?» pitat će me tmurno. «Volija sam ja cviće, ali sam zna’ da u njega ne triba virovati.» Nisam mogla podnijeti pomisao na takvu rečenicu, Hladna. Ustala sam i krenula cestom kroz šumu, ne znajući kamo idem, ali koračajući dovoljno brzo da stvorim dojam da sam bolnicu u svakom smislu ostavila iza sebe. Cesta je vodila uzbrdo prema sjeverozapadu da bi
nakon izvjesnog vremena skrenula prema zapadu, prolazeći uglavnom kroz nenaseljena područja obrasla borovom šumom ili makijom. Prošla sam rubnim dijelovima dvaju sela, nezapažena. Hodala sam u Anastazijinim udobnim patikama, povremeno na ugodno toplom suncu, povremeno u ugodno svježem hladu. Možda ćeš čak i ti, žena iz grada, shvatiti kad kažem da otok ima moć da čovjeka sačuva u cjelini onoga što misli da jest, a da ga ipak oslobodi kontinentalne težine njegove egzistencije. Neki će reći da je to sloboda, ali ja mislim da se radi o specifičnoj vrsti zaborava, na koju nas prisiljava priroda prostora. Kamo god pogledaš kraj je blizu, neprestano prisutan, more je sasvim očito jače, i prostor nije opterećen beskonačnim mogućnostima oblikovanja koje kopno naizgled pruža na sve četiri strane. Premda se i otok može oblikovati, uređivati i devastirati, intervencije na njemu su manje ozbiljne, ponekad i smiješne, jer ništa ne može zaista dotaknuti njegovu konačnost. Otok je zaborav budućnosti. Na njemu osoba osjeća sebe jasnije no ikad, a ipak se ne može doživjeti potpuno ozbiljno. Dok sam hodala prema selu u kojem sam provela djetinjstvo, sve se to, moj život, moja karijera, nesreća i paljenje stana, činilo pomalo smiješnim. Kroz glavu mi je prolazilo: trebala bih biti zabrinuta, nema izlaza, svaki čas policija bi me mogla naći. Trebala sam očajavati, ali nisam više bila sposobna ni za najobičniju tjeskobu. Na otoku je bor bor, lavanda lavanda, žena koja hoda žena koja hoda. Sunce jača, kukci obavljaju svoj jednostavan posao, u noge ulazi logičan umor. Rijetke kuće pojavljuju se dok se spuštam u selo, pa postaju sve gušće. Cesta se širi. Po dvorištima je, premda više-manje pustima, bila prostrta svečana
atmosfera. Ponegdje su stolovi s bijelim stolnjacima, pomno složenim priborom za jelo, bocama vina i vrčevima vode koji su se sjajili u hladovini, čekali na terasama. Ponegdje se iza otvorenih balkonskih vrata i prozora čulo kako kuhača udara o rub lonca, satara zasijeca meso ili netko srče vrelu juhu da provjeri treba li još soli. Mirisali su umaci i pečena janjetina, svježe narezani kruh, ocat koji grize salatu. Stvarnost je do mene još dolazila iz velike daljine, sa zakašnjenjem, ali ipak mi nije trebalo dugo da se sjetim: slavio se Mihovil, svetac kojeg je selo prisvojilo. Napustila sam cestu koja je uz samu obalu zakretala prema trajektnoj luci i skrenula lijevo, na pješački dio rive, zatekavši se odjednom u srcu starog sela i u srcu proslave. Upravo je bila završila misa i rijeka ljudi nadirala je iz pravca trga na kojem se nalazila crkva. Muškarci u preuskim košuljama, kojima treba puno prostora za veslanje, žene koje na štiklama posrću po kvrgavim kamenim pločama, djevojčice u haljinicama nalik na vjenčanice, ukroćene tilom kao pjenom čiju krhku ljepotu moraju stalno održavati na istoj razini, dječaci s kravaticama, koji se neprestano pletu oko nečijih nogu, starci koji ponosno i spokojno guraju pred sobom velike trbuhe i starci bez trbuha koji moraju puno govoriti da bi zaslužili prostor, tinejdžeri koji se drže za svoje mobitele, rijetke nakupine udovica, crne, suhe i pucketave, usamljenici koji se prvom prilikom odvajaju od glavnog toka i nestaju u sporednim uličicama. Pastelne boje, lakirane kose, jaki parfemi. Svi su mi se ti ljudi činili poznatima, dijelovi njihovih lica, njihovi pokreti, posture, geste i grimase, njihovi glasovi i smijeh, prizivali su komadiće sjećanja koji su me zatrpavali sa svih strana, ali koje
nikako nisam mogla povezati u cjelinu dovoljno smislenu da bih nekoga zaista prepoznala. I oni su mene gledali i tu i tamo bezglasno kimali glavom, kao da znaju tko sam, ali im se ime zagubilo pa me ne mogu pozvati k sebi. Mogla sam bez muke izbjeći njihove poglede: poznavala sam svaku kalu u selu i bilo mi je lako pronaći prečac kojim ću doći do naše kuće. Ali iz nekog se razloga nisam ni trudila sakriti. Čini mi se da sam zapravo htjela da me selo prepozna jer mi je skrivanje napokon postalo preteško. Znaš li, Hladna, da laži osamljuju jače i od bolesti i od smrti? Približavala sam se malom trgu ispred crkve na kojem je bio postavljen vrlo dugačak stol. Ljudi su još izlazili, ali u manjem broju. Obitelji s djecom zaustavile bi se nakratko pokraj dva štanda s gumenim bombonima, svijetlećim besmislicama, plastičnim svecima i pištoljima na vodu ili pokraj aparata za kokice i škrinje sa sladoledom, ali ubrzo bi nastavljali dalje, žureći kući na ručak. Za stolom, koji se mračno bijelio pod suncobranima, sjedila je već nekolicina ljudi. Nije to bio javni pult za kojim će pop ili načelnik općine uskoro dijeliti srdele i pohane lignje, ne, ovaj je stol bio svečano uređen, s duplim tanjurima, visokim čašama i aranžmanom od crvenih ruža i šljokičavih leptira na sredini. Vidjela sam Zvjezdanu Jureško kako, izašavši iz svoje kamene kuće na granici trga i nastavka rive, koju je samo uska uličica dijelila od crkve, stavlja na stol dvije zdjele sa zelenom salatom.
Željela sam je svakako izbjeći, ali prije no što sam dospjela skrenuti putanju preko trga dovoljno ulijevo da mogu ući u pokrajnju uličicu i zaobići crkvu, ona me primijeti i stade glasno dozivati imenom, mašući energično i pomalo ljutito, kao da je baš mene čekala cijelo jutro, a ja, eto, dolazim
tek sad. Prišla sam. «Pa di si ti Hrabrovka, jeben ti sve», reče preglasno, jedva primjetno ublaživši oštre crte lica. Sve su se glave podignule i šutke me promotrile. «Sidi, sad će meso», reče kao da me moje mjesto za stolom čitavo vrijeme čekalo. Ima takvih ljudi, koji užasavaju jezivom težinom svojih vojničkih karaktera, ali umiju pokoriti stvarnost vlastitoj volji u toj mjeri da se čovjek uz njih instantno osjeti sigurnim, makar shvaćao lažnu prirodu te sigurnosti. Zvijezda će se pobrinuti za tebe, prolazilo mi je kroz glavu, ne bez ironije, samo trebaš sjesti i čekati. Sjela sam na posljednju stolicu u nizu, prekoputa starca s prljavom plavom beretkom u kojem sam prepoznala Zvjezdanina oca, u selu poznatog pod nadimkom Vlajo još otkad je sa ženom i troje djece prije četrdesetak godina doselio s kopna, iz zaleđa, da radi u tvornici ribe. Promotrio me kamenim pogledom dok sam ispijala čašu za čašom vode, ali nije ništa rekao. Razgovor za stolom postajao je sve življi i nitko više nije obraćao pažnju na mene. S mjesta na kojem sam sjedila, kroz otvorena vrata kuće, mogla sam vidjeti kako Zvjezdana i dvije nepoznate djevojke slažu janjetinu na pladnjeve. Zvjezdanin muž, koji je izgledao kao naglo izrasli klinac, letio je od kuhinje do stola i natrag, donoseći piće, kruh, čačkalice ili zaboravljene ubruse. Goste uglavnom nisam mogla imenovati. U redu s moje strane stola nisam poznavala nikoga, a prekoputa sam, osim Zvjezdanina oca, prepoznala njenog utučenog brata i sporu sestru, ženu koja je oduvijek izgledala kao stara gospođa koja se silno trudi da održi dobar izgled. Do sestre je sjedio rumeni muškarac za kojeg sam se mutno sjećala da je njen muž Slavonac, a neki od mlađih gostiju mogli su biti njihovi sinovi ili kći, kojih
sam se, također nejasno, sjećala u dječjem obliku. Iz crkve su izlazili posljednji vjernici, mršave gospođe u skromnim suknjama i bijelim košuljama koje su ostale da plate misu i pjevači iz zbora koji su širili oko sebe onu umjetnu radost koju ljudi od crkve prepoznatljivo posjeduju. Tihi barba Ante, koji je oduvijek kupio milodare i općenito «bija uz popa», izašao je posljednji, podigao kratko ruku da pozdravi sve za stolom pa otšepao niz trg do svoje kuće. Malo zatim izašao je i sam pop, zaključao vrata crkve i sjeo na čelo stola. Bio je to novi svećenik kojeg nisam poznavala, vrlo mlad, blijed i mršav, lijep na beživotan način, kao sveta sličica, i ozbiljan do te mjere da se njegovim dolaskom buka za stolom načas prigušila. Zvjezdana i djevojke iznijele su pladnjeve s mesom, i ono tipično žustro žvakanje i gutanje, koje je prije sličilo na sportsku disciplinu nego na gozbu, moglo je početi. S moje lijeve strane sjela su dvojica dječaka tinejdžerske dobi, Zvjezdanini sinovi - prisjetila sam se - a s desne, na drugo čelo stola, Zvjezdana. Kako da ti je opišem, Hladna, a da te ne stavim pred lik koji će ti se učiniti neuvjerljivim. Potrebno je mnogo hrabrosti, priznajem, da se čovjek suoči s njenom pojavom naglo i izravno, pa je možda bolje da je vidiš onako kako sam je ja tada vidjela, iz profila, dok je, premda ustobočena na svoj poznati agresivan način koji je pokazivao da je sposobna pojesti čitav stol i goste, ipak još koristila vilicu i nož za meso, tek malo zamašćena oko tek malo razmrljanog jarkocrvenog ruža.
Imala je platinastu kosu, tamnu pri korijenu, natapiranu i suhu, i pokretala je pod njom lice lijevo-desno kao kakva
teatralna kraljica pod krunom, držeći pritom donju čeljust spuštenu, kao da u vratu zadržava nešto opasno što još ne
smije izaći van, i podignutim očima ciljajući neprestano glave gostiju. Vrlo tanke obrve podigla je u nekoj vrsti namjerno namještenog čuđenja kad je pokazala bradom prema meni i upitala: «Što je onda, Hrabrovka?» «Ništa», rekoh, neuspješno nastojeći zadržati pogled na malom komadu mesa koji sam mrcvarila tupim nožem, «malo došla doma.» Promotrila me ozbiljno nekoliko trenutaka. Znala sam da je već primijetila koliko često pogledavam prema uličici koja je između njene kuće i crkve vodila k našoj kući. Bacila je pogled na crvene tragove na mojim rukama. «Sredit ćemo sve», reče potiho, mljackajući. Pokaže bradom prema dvojici dječaka koji su sjedili do mene, pa zavrti glavom i nasmiješi se prijekorno i s malo nečega što bi se moglo nazvati nježnošću. «Ive Jureško, jače grizi», oštro se obrati nižemu, koji je bezvoljno premetao meso po ustima. Taj, dječak u ranom pubertetu, imao je Zvijezdine grube crte lica i široka ramena, a viši, dečko od šesnaest ili sedamnaest godina, fizički je nalikovao ocu, no izgleda da ni jedan ni drugi nisu naslijedili njen neponovljivi karakter. Žvakali su zadubljeni u sebe, boreći se sa svakim zalogajem.
«Jureškova krv», reče ona, «to triba stalno dricati.» «Ovaj dugonja», pokaže bradom na višeg dječaka, «taj ti jedan dan dolazi kući spuštena nosa. Da mu je cura pošla s drugim. Mala fiflica, Grzunova. Dobro, govorin ja, neka te i ostavila kad si takva plačipizda, ali ‘oću da mi doneseš na stol sve što si joj ikad kupija. Da ne može on to. A jeben ti sve, govorin ja, sa’ ‘š vi’ti kako se to radi. Pa ga odvučen do Grzunova, pokucan na vrata i lipo objasnin ljudima da mi je sin nesposobna budala.» Zastane da proguta zalogaj, promatrajući sina koji se, osjećalo se i bez gledanja, sku-
pljao oko svog tanjura. «Misliš da nisan dobila sve nazad, i lančiće sa srcima, i zlatne naušnice, i torbe, i svilene bluzice, dofin i plišane medvidiće...» stade nabrajati s izrazom gađenja na licu. Pošuti, a na stol se spusti težina svih stvari koje je nabrojila, i jače osjetih da je hrana koju jedem njena. «Nikad se ja ne svađan, fina san ti ja gospođa», doda. «Ova dvojica, Kojići», pokaže bradom na oca i brata, «to ti je tek posebna priča.» Pa stade nasumce iznositi brojne probleme koje joj svakodnevno donose i rješenja istih do kojih redovito vrlo brzo dolazi. Govorila je o njima kao da nisu prisutni. Brat, blijedi otromboljeni četrdesetogodišnjak u ispranoj majici, koji je posljednjih dvadesetak godina izgledao kao da su ga upravo izvukli iz podruma u kojem je godinama igrao video-igrice pa je zbunjen i ljut od silnog svjetla i ljudskih glasova, sjedio je vrlo blizu oca, osluškivao njegove nemušte zahtjeve i dodavao mu kruh, ubrus, meso, čačkalicu, nalijevao vino i vodu, kimao na primjedbe. Obojica su izgledala kao da uopće nisu svjesni da Zvjezdana govori o njima. Samo se otac u jednom trenutku zagledao u mene onim svojim očima u koje starost nije nanijela nikakvu dobrotu, nego je proračunatost pretvorila u strah, i rekao: «Kako ti ćaća, Ćosićka?» «To je Gorana Hrabrov, stari. Ćaća joj je umra’», poviče mu Zvijezda na uho. «A kad?»
zabezekne se starac. Ona me pogleda i pokaže čelom na njega kao da kaže «vidiš ti s čim ja imam posla». «Ni’ko mene ne sluša, moja Hrabrovka», reče paćeničkim glasom, namještenim do te mjere da nije bilo jasno radi li se o ironiji. Sad je već rukama držala kost s koje je glodala meso i debeli su joj prsti, nakićeni zlatnim prstenjem i jarkocrvenim lakom, izgledali pomalo smiješno dok je iz njih, u do-
dirivanju salvete ili podizanju čaše, pokušavala izvući ponešto elegancije. Predano žvačući, pričala mi je o svom poslu u trajektnoj luci, gdje je bila šefica najveće trgovine na otoku. Znam li ja koliko je to delikatan posao. Tu treba biti i psiholog i sociolog i umjetnik posebne vrste. «Dođe ti nama pošiljka slip gaćica, muških, i još crvenih. Ja odma’: nazad s tin, nema kod nas takvih što bi to nosili. Šefovi da neka izložin. Ja izložin - ne proda se ništa», reče i pogleda me značajno preko kosti. «A u drugin mistima», zaokruži rukom iznad svoje glave kao da pokazuje sve druge otoke, «prodalo se odma’ prvi dan.» Nagne se prema meni i povjerljivo šapne: «Pederčina do pederčine...» Odloživši golu kost, nasloni se i stade promatrati goste za stolom. Hvatala im je poglede, kimala i smiješila se, pa vrtjela glavom, kao da dijeli sa svakim od njih neku simpatičnu i malo sramotnu tajnu. Ponekad bi nekome nešto dobacila, rečenicu poput «uživaš, tako triba» ili «je l’ ti dosta slano», ali izgovarala ju je s tako lukavo-prisnim smiješkom da je svaka, i najobičnija riječ, bila teška od značenja, i davala gostu posebnu vrstu važnosti, koja je vrijedila samo onoliko koliko je Zvijezda htjela. Ako bi čovjek povjerovao u svoj povlašteni položaj i razmahao se dobacujući preko stola rečenice koje je smatrao smiješnima ili zanimljivima, ona bi se povukla, pritvorila oči kao da kunja i čačkalicom kopala po krivim zubima, koji su se prijeteći pojavljivali između usana ukočenih u grimasi nalik ljutitom gađenju, pa nestajali kad bi zatvorila usta u crtu, ravnodušnu, tužnu u kutevima odakle su dvije bore kretale prema nosu, i svaka nepotrebna riječ padala bi na stol kao neugodna kiša koja hoće sve pokvariti, a onaj koji ju je izgovorio, umuknuo bi i stisnuo
se na primjerenu veličinu. Zvijezda bi zatim podigla pogled i s mirnim zadovoljstvom promatrala svoje kraljevstvo u kojem je svaki podanik unutar zakona koje je postavila. «Vidiš onog mog?» upita me u jednom trenutku, pokazujući prstom na svog muža koji je, visok i svinut, sjedio na drugom kraju stola, pokraj starijeg muškarca i žene, po svemu sudeći svojih roditelja, koji su se držali ukočeno kao da su došli iz druge zemlje, a ne iz susjednog mjesta, i jeo ne podižući pogled s tanjura. «Nije puno pametan, znaš i sama», reče, «al’ je ka’ mazgilj. Jak i vridan.» Zaokruži pogledom po stolu kao da duboko razmišlja pa nastavi povjerljivo: «Što ne bi završila krov dok si tu? Lipo našaraš te svoje nacrtiće, a Jureško ti napravi sve što ‘oćeš. Platiš kad budeš mogla.» Lagano se odmakne od mene i promotri me šutke, pomalo izazivački. «Ozbiljno ti govorin», doda. Ima tih ljudi, Hladna, koji užasavaju načinom na koji ulančavaju svoje čelične riječi i uspijevaju bez otpora prikovati sugovornika za mjesto, ali umiju pokoriti vlastitoj volji čak i najneugodniji dio stvarnosti, u toj mjeri da čovjek odjednom osjeća svoj nezavidan položaj kao točku s koje je moguće krenuti u bilo kojem smjeru i postići uspjeh. Zašto, zaista, ne bih završila krov? Racionalni dio mene znao je da je to nemoguće, a ipak nisam mogla pronaći razlog da odbijem Zvijezdinu ponudu. «Vidjet ćemo...» promrmljala sam. Nekoliko je puta zasjekla pogledom po mojim osjetljivim prstima, tako brzo i nemilosrdno da sam se lecnula i povukla ruke na krilo. Lagano uzdahne kao da ne zna što će sa mnom, ali odmah zatim nasloni se i reče gotovo blago: «A što ti ja govorin...», kao da sam se već složila. Izvadila sam novi komadić mesa samo da nešto učinim sa sobom i
pozabavila se rezanjem, a Zvijezda je otišla u kuću da donese još vina za mlade goste, vjerojatno nećake, koji su već neko vrijeme mahali s drugog kraja stola. Kad se vratila, sama im je nalila vino i zadržala se s njima, sva umiljata i šašava, a ja sam se počela baviti mišlju kako da napustim feštu. Hajde, govorila sam si, mirno odloži vilicu i nož na tanjur, odmakni nečujno stolicu, ustani, mahni svima i, prije no što Zvijezda stigne reagirati, kreni prema svojoj kući. Promatrala sam kako popodnevna sjena zauzima uličicu između crkve i Zvijezdine kuće. Još malo. Još malo strpljenja i popodne će ublažiti prostor, omekšati bridove naše kuće i učiniti dvorište dovoljno tamnim da u njega povjerujem, i dovoljno svijetlim da očuvam neodređenu nadu koju osjećam. Gledala sam goste. Njihovi sjajni metalni glasovi držali su sjenu suncobrana visoko nad stolom, ali već su teške mrlje od sala i maslinova ulja s octom i porazni tragovi rajčica prekidali tu i tamo superiornu bjelinu stolnjaka. Razmazani ruževi, pocrnjelo meso pod noktima, razdrljene košulje. Uskoro će glomazna zlatna ogrlica Zvjezdanine sestre dobiti popodnevnu patinu, a čeljusti će kolače žvakati sporije. «Nisan ti nikad volija ćaću, Ćosićka», reče stari Kojić prkosno i podigne ruke kao da očekuje da ću ga udariti. Kimnuh glavom i nasmijah se. Sin mu je šapnuo nešto od čega se umirio, ali me i dalje gledao nepovjerljivo i mračno, ispod divljih obrva. Zvijezda se vratila na svoje mjesto. Plitko je disala, pokušavajući se iz nježne razdraganosti, koju je očito osjećala prema nećacima, vratiti u uvjerljivije obličje. Činilo se da razmišlja. Nisam uhvatila trenutak kad je preko stola uputila pogled svom mužu, ali zacijelo to jest učinila, jer se Jureško odjednom stvorio
između nas. Ona mu prstom da znak da se približi pa istim prstom pokaže na mene. «Hrabrovka je došla da napravi krov», reče, «odi sutra kod Nakića i dovezi sve što ti triba.» «Ma ne, ne...» promucala sam uz nelagodni osmijeh. «Što, ‘oćeš sama kupovati materijal?» prekine me Zvijezda s nezadovoljnim čuđenjem, gotovo oštro. Jureško me gledao uz neku vrstu opreza, kao da se pomalo boji onoga što bih mogla odlučiti. Njegove buljave sive oči isticale su se na uskom licu i na čudan način poništavale čvrstu volju nisko nasađene prosijede kose i nešto bezbrižno što se smjestilo na rubove golemih ušiju. Bilo mu je nemoguće da sakrije te oči: kamo god bi pogledao, Zvijezda bi ih pronalazila i bez milosti ubadala svojim lukavim pogledom. Pred drugima ga je, međutim, spašavala ispupčena donja usna. Davala mu je, uz visok i blago pogrbljen stas, pomalo odbojan stav, gard tinejdžera koji, premda nesiguran, ponešto naivan i u osnovi dobrodušan, ipak ne može ne osjećati malo pakosnog prezira prema svima koji su izvan njegove klike. «Vidjet ćemo kakvo je stanje kuće», čula sam se kako govorim, «nemoj još ništa kupovati.» Jureško i Zvijezda se pogledaju. «Ajde, dobro...», reče ona s onim namještenim razočaranjem kojim se sugovorniku popušta, ali i poručuje: «sve će to doći na moje». Jureško kratko zastane, neodlučan, pa se vrati na svoje mjesto, a Zvijezda nalije vina sebi i meni. Šutjela je. «Kako Mali?» upita, ne gledajući me. Odakle je dolazila hladna nježnost tog pitanja? Vukla je korijen iz djetinjstva, kad se još pravila da nije zaljubljena u Maloga, ali je zasigurno dobila konačan oblik u drugoj polovici devedesetih, nakon propasti njihove kratkotrajne veze, kad je napokon morala priznati poraz. Promatrala sam je dok je
buljila u tamnocrvenu površinu vina. Sve je pokušala naša Zvijezda, prijaviti se maloljetna u vojsku devedeset prve, dobiti diplomu učiteljskog fakulteta preko svojih stranačkih veza, ali nije shvaćala da mog brata ne može zadiviti tuđa hrabrost ili pamet. «Vidi kako te gleda naš pop», šapne mi. Zjenice su joj plivale u crvenkastom mulju bjeloočnica. «Don Jebo!», dovikne preko stola, «Je l’ vidiš išta zanimljivo?» Mladi svećenik se zbuni, otpije gutljaj vina, pa se nervozno nasmije. Sad je bio pretjerano živ, poput animiranog lutka koji od jakog rumenila na obrazima i izrazitog sjaja u očima, od svog tog silnog nastojanja da ga se učini zdravim, djeluje bolesno. Zaista me gledao, nije to mogao sakriti ni kad je otkriven. Pogledala sam Zvijezdu i nasmijala se. «Našla sam ti i jebača», reče. Dvije djevojke, one iste koje su iznosile janjetinu, sad su skupljale prljave tanjure i nosile ih u kuću. Zvijezda ih je promatrala oslonjena o laktove, da bi naposljetku i sama ustala i pokupila pladnjeve s rijetkim ostacima mesa. Isprva je djelovala potišteno od pripitosti, ali iznoseći kolače i kavu, živnula je. «Na kantunu kuuća stojii, maala kuća ljudi mojii...», zarevala je tako iznenada da su me prošli žmarci. Stol je prihvatio. «...U njoj Ane daane brojii, nooći broji ljudi mojii...» orilo se sa svih strana. Nepodnošljiv je to zbor bio, a ipak nisam odlazila. Popodne je potvrdilo dan u njegovom svečanom identitetu i činilo se nerazumnim bilo što poduzimati. Zvijezda je lijevu ruku položila na rame mladog popa, koji se nije prestajao crvenjeti, a desnom dirigirala pjesmu. Nije više obraćala nikakvu pažnju na mene, ali njena me sestra potajice promatrala. Onako ukočena, šutljiva i crna, djelovala je kao utjelovljenje Zvjezdanine nevidljive strane i svojom pozor-
nom prisutnošću činila da sve te lagane pučke revalice zvuče teško. Žuljala me čipka s Irminih gaćica. Pojela sam kolač od čokolade i višanja koji mi je napunio želudac na način da sam tijelo počela osjećati kao dovršeno. Pokušala sam popiti kavu, ali nije išlo. Došlo je vrijeme da se zaista vratim kući. Ustala sam, kratko mahnula svima, ne gledajući nikoga, i uputila se prema uličici koju sam čitavo vrijeme promatrala sa stola, koračajući dovoljno brzo da Zvijezda ne stigne prekinuti pjesmu i sjetiti se još nekog problema koji mi mora riješiti. Nisam morala dugo hodati. Naša kuća nalazila se na kraju uličice u koju sam zašla, svega tridesetak metara od trga. Poznato pročelje s četiri prozora na dva kata, istrošeno do te mjere da mu se ne može sa sigurnošću utvrditi originalna boja, gore lagani lepet crnog građevinskog najlona, prikucanog daskama o zidove da pokrije goli krov, lijevo visoka dvokrilna dvorišna vrata, oduvijek u crveno-smeđoj nijansi koja nalikuje hrđi. Provirila sam kroz najveću rupicu na ploči vrata, ali prednji dio dvorišta bio je u sjeni, s mrljastim svjetlom dalje naprijed, tamo gdje se nalazila ljetna terasa. Došlo je vrijeme da se uđe, pomislila sam i duboko udahnula. Željezne spojke zaškripale su kad sam pritisnula kvaku. Očekivano, a ipak mi je došlo da zaplačem od drage neugodnosti tog zvuka. Osjetila sam pod nogama omotnice računa koje je poštar gurao ispod vrata, ali nisam se sagnula da ih pokupim. Koračala sam polako i oprezno. Prvi, uži dio dvorišta, omeđen starom kućom s desne strane i novijom prizemnom građevinom s lijeve, bio je, kao i oduvijek, prepun predmeta po kutevima i uza zidove, što nužnih stvari poput metla i lopata, ribarskih mreža i stalka sa sjemenjem, što korisnog smeća poput starih cipela
Naklada Ljevak
Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr
Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda
Urednica: Ana Brnardić
Lektura, korektura: Ana Brnardić
Oblikovanje naslovnice: Ana Pojatina, RAM
Prijelom: Goran Radosavljević
Tisak: Feroproms
Knjiga je nastala uz potporu Kulturno-informativnog centra i Grada Zagreba u sklopu projekta "Zagrebačka muza", a tiskana je uz novčanu potporu
Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u Godini čitanja te Grada Zagreba.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001115888.
ISBN 978-953-355-536-2
