Sandro Veronesi, Tihi kaos

Sandro Veronesi Tihi kaos

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Sandro Veronesi Caos calmo Copyright © 2016 La nave di Teseo editore, Milano Copyright © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2021.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH u Godini čitanja.

Questo libro è stato tradotto grazie a un contributo del Ministero degli Affari Esteri e della Cooperazione Internazionale italiano.

Ova knjiga objavljena je uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje.

Sandro Veronesi

Tihi kaos

S talijanskoga prevela Tatjana Peruško

Zagreb, rujan 2021.

Mojoj djeci

… ja ne mogu nastaviti, nastavit ću.

Samuel Beckett1

1 S. Beckett, Neimenjivi, prev. Gordana V. Popović, Šareni dućan, Koprivnica 2012.

Prvi dio

1.

– Ondje! – kažem.

Upravo smo prestali surfati, Carlo i ja. Surfati: kao prije dvadeset godina. Od dvojice klinaca posudili smo daske i odjurili među visoke i dugačke valove, tako neobične za Tirensko more koje je oduvijek oplakivalo naš život. Carlo, agresivniji i odvažniji, bučan, istetoviran, staromodan, duge kose koja vijori na vjetru i s naušnicom što svjetluca na suncu; ja oprezniji i elegantniji, marljiviji i suzdržaniji, kao i uvijek, bolje prilagođen okolini. Njegov slavni beat i moj stari understatement na daskama koje klize na suncu, naša dva svijeta koja se ponovno nadmeću kao u vrijeme silovitih mladenačkih sukoba – pobuna nasuprot podrivanju – u kojima su znali poletjeti stolci, nimalo bezazleno. Ne može se reći da smo izveli predstavu, velika je već stvar to što smo se uspjeli održati na daskama, ili, bolje: izveli smo predstavu o nekome tko je i sam nekoć bio mlad i kratko je vrijeme vjerovao da neke sile uistinu mogu pobijediti, o nekome tko je tada naučio činiti toliko toga što će poslije ispasti veličanstveno beskorisno, kao što je svirati konge, vrtjeti novčić među prstima poput Davida Hemmingsa u filmu Blow-Up ili pak usporiti kucanje srca hineći bradikardiju zahvaljujući kojoj ne mora slu11

žiti vojni rok, zatim plesati ska ili motati džoint jednom rukom, gađati lukom, transcendentalno meditirati ili, eto, surfati. Dvojica klinaca nisu to mogla shvatiti, Lara i Claudia već su otišle kući, a Nina 2004 otputovala je rano jutros (Carlo svake godine promijeni curu, stoga smo ih Lara i ja počeli potisućivati): nije bilo nikoga tko bi uživao u prizoru, bila je to predstavica samo za nas dvojicu, jedna od onih igara koje imaju smisla isključivo među braćom jer brat je svjedok nedodirljivosti koju nam od nekog trenutka nadalje više nitko ne želi priznati.

– Ondje! – iznenada kažem.

Poslije smo se ispružili na pijesku da se osušimo, tupi od napora, zatvorenih očiju, dok nam je vjetar mreškao dlačice na grudnom košu, ležali smo tako u tišini i opuštali se. Odjednom sam shvatio da uživajući u tom miru zanemarujemo nešto što se već neko vrijeme bučno ističe svojom žurnošću: povike. Sjeo sam, i Carlo je smjesta učinio isto.

– Ondje! – iznenada kažem, pokazujući na šačicu vrlo uznemirenih ljudi na vjetru, stotinjak metara dalje.

Skačemo na noge, mišića još zagrijanih od dugotrajnog jahanja na valovima, i jurimo prema malome skupu. Ondje ostavljamo mobitele, naočale, novac, sve: iznenada ne postoji ništa drugo osim te skupine ljudi i tih povika. Neki se potezi povlače bez razmišljanja.

Ono što slijedi svojevrsna je munjevita nadnaravna sekvenca, lišena svakog drugog osjećaja osim da smo brat i ja jedno: pitanja o tome što se zbiva, beživotan starac na rubu žala, plavokosi muškarac koji ga poku12

šava oživiti, očaj dvoje djece koja viču „Mama!”, uznemirena lica ljudi koji pokazuju prema moru, dvije sitne glave izgubljene među valovima, a nitko ništa ne čini.

U toj frenetičnoj nepokretnosti strši Carlov modri pogled, prodoran, pun nevjerojatne kinetičke energije: taj pogled govori da smo iz nekog neospornog razloga mi ti koji moramo spasiti to dvoje jadnika, i kao da smo to zapravo već učinili, tako je, kao da je sve već gotovo i kao da nas, dvojicu braće, to nepoznato mnoštvo već smatra junacima, jer mi smo čudesna vodena bića, mi smo tritoni, i kako bismo spasili ljudske živote u stanju smo ukrotiti valove jednako prirodno kao što smo ih krotili zabavljajući se na daskama za surfanje, a ondje oko nas drugih ljudi koji bi to bili u stanju učiniti nema.

Trkom ulazimo u vodu i stižemo do točke u kojoj se lome prvi valovi. Ondje nailazimo na čudna suhonjavog, riđokosog čovjeka koji nespretno pokušava baciti prekratak konopac prema pučini, premda su osobe koje treba spasiti udaljene barem trideset metara. Poletno projurimo pokraj njega, a on nam dobacuje pogled koji nikad neću zaboraviti – pogled nekoga tko ostavlja ljude da umru – i kukavnim glasom dostojnim tog pogleda pokušava nas odgovoriti: „Ne idite onamo”, zapišti, „i vi ćete nastradati.” „Ma odjebi”, odgovara mu Carlo trenutak prije nego što će zaroniti u val i zaplivati. Ja činim isto i tako plivajući prema svjetlu ugledam tamne sjene cipala kako vodoravno kližu duž zelenog zida koji nastane svaki put kad se val podigne da bi se obrušio na mene: ribe se zabavljaju surfajući, poput nas dvojice prije nekoliko minuta.

13

S obale su dvije glave izgledale blizu jedna drugoj, no zapravo su prilično udaljene, tako da se Carlo i ja u nekom trenutku moramo razdvojiti: dajem mu znak da se zaputi prema desnoj, a ja ću krenuti na onu slijeva. Ponovno me pogleda smiješeći mi se i kimne, a ja se opet osjećam nepobjedivim; zatim obojica silovito zaplivamo.

Kad sam dovoljno blizu postaje mi jasno da je riječ o ženi. Sjetim se dvoje očajne djece na obali: „Mama!”

Glava nestaje pod vodom i izranja u ritmu nepronične kombinacije sila nad kojima žena kao da sad već više nema nikakvog utjecaja. Vičem joj neka izdrži i zaplivam snažnijim zamasima, dok me vrlo jaka struja pokušava odvući drugamo. Žena se našla usred pravog pravcatog vrtloga. Na par metara udaljenosti razaznajem snažne crte lica i pomalo spljošten nos koji me podsjeća na Julie Christie, a pogotovo koprenu čistog užasa u njezinu pogledu: na rubu je snaga, ne može više ni vikati, može samo jecati. Posljednjih nekoliko zamaha otplivam prsno i nekako stižem do nje. Iz dubine njezina tijela dopire neko zlokobno grgljanje, kao iz začepljena umivaonika.

– Ne brinite, gospođo – kažem joj – sad ću vas odvući na o— Munjevito, kao da se pomno pripremala za to, žena se dlanovima uhvati za jamice iznad mojih ključnih kostiju i potisne svom snagom. Zatečen u pô rečenice, progutam malo vode i zatim nekako izronim kašljući.

– Smirite se – kažem joj – nemojte me potop— Žena me ponovno potopi ne dopustivši mi da dovršim rečenicu i ja se opet napijem vode pokušavajući 14

izroniti i doći do daha. No ona me smjesta opet gura dolje, moram se nekako izmigoljiti da se oslobodim njezina stiska. Noktima mi, da bi me zadržala, ostavlja krvav trag po grudnome košu, nanoseći mi popriličan bol. Hvatajući zrak, onako oguljen zamahujem rukama i odmičem se; sve moje snage, onoga čudesnog osjećaja nedodirljivosti s kojim sam se otisnuo od obale, netragom je nestalo.

– Ne ostavljaj me! – zagrglja žena. – Ne ostavljaj me!

– Gospođo – velim joj, držeći se podalje – tako neće ići! Umirite se!

No umjesto odgovora ona nestaje pod vodom i više se ne pojavljuje. Kvragu. Zaranjam da bih je ponovno dohvatio, grabim je za kosu dok tone poput kamena, zatim je primam ispod pazuha i vučem prema površini, boreći se sa strujom koja nas vuče dolje. Jako je teška.

Kad konačno izronim, pluća samo što mi se ne rasprsnu, no žena mi ovoga puta daje vremena da nekoliko puta udahnem prije nego što me iznova krene potapati.

– Ne ostavljaj me! – ponavlja.

Izbjegavam novi pokušaj da me gurne dolje, odupirući joj se slabinama. Više me ne može uloviti nespremnog i ovoga se puta barem neću nagutati vode, no rasipam svoju snagu kako bih je spriječio da me ubije, što nipošto nije u redu.

– Ne ostavljaj me!

– Neću, neću vas ostaviti! – vičem. – Ali vi mene morate ostaviti! U protivnom, oboje smo gotovi i p— Uzalud sve: sad je već posve jasno da ta žena ne želi biti spašena, ona samo želi da netko umre zajedno s 15

njom. No ja ne želim umrijeti, pomislim. Ja volim život.

Imam ženu i kćer koje me čekaju kod kuće. Oženit ću se za pet dana. Četrdeset tri su mi godine, zaposlen sam: prokletstvo, ne smijem umrijeti…

Razmišljam o tome da pobjegnem, da mi grabežljivi nokti te žene otrgnu još malo kože dok se izvlačim iz njezina smrtonosnog zagrljaja ostavljajući je da se utopi sama; no kad vidim kako se poraz, užas i beživotnost šire tim njenim zelenim vodenastim očima koje su u normalnim uvjetima vjerojatno vrlo lijepe, shvaćam da se moram vratiti i spasiti je. Ponovno pomislim na onu djecu. Na kretena koji nam je rekao neka ne krećemo. Na svog brata koji se tko zna kako snalazi u ovom času.

– Ne ostavljaj me!

Ne, neću je ostaviti, neću pobjeći, štoviše, pada mi na pamet moguće rješenje. Oslobađajući se iz njezina stiska uspijevam joj prići sleđa i iz tog joj položaja zarobiti ruke u pregibu laktova: bez tih podivljalih krakova žena me ne može ubiti, a to je već priličan napredak.

Samo što su sad moje ruke jednako neupotrebljive kao njezine i odvući je na obalu postaje složen zadatak. Moram nekako njezinu mrtvom tijelu prenijeti ono malo snage što je preostalo mojemu, ne služeći se pritom rukama, i sve to nasred mora koje je tako uzburkano da sam na njemu maloprije mogao surfati, usred vrtloga koji nas i dalje vuče dolje. Gadna situacija. Razmislim još jednom i na koncu zaključim da nema druge mogućnosti nego da upotrijebim noge i zdjelicu. Pa tako snažno zamahnem nogama, i od tog zamaha moja zdje16

lica potisne njezinu: to nas malo približi obali. Ponovim operaciju, dok se ona bori i mahnita po nalogu svoje samoubilačke podsvijesti, trudeći se otežati mi: zamah nogama, zamah zdjelicom, evo nas još malo bliže obali.

Novi zamah, novi mali napredak, i tako se pomičemo: strpljivo, polako, štedeći snagu, shvaćam da možemo uspjeti i to me smiruje. Samo što sam ja rekao „zdjelica” jer može se i tako reći, no zapravo smo nas dvoje u pomalo opscenu položaju, njezina je zdjelica zapravo stražnjica, meka široka stražnjica kao u opatice, dok moja zdjelica nije ništa drugo nego kurac. Lupam je kurcem po stražnjici, eto što radim, svim svojim snagama, zarobivši joj ruke za leđima i sumanuto je gurajući nogama u položaju koji je tako apsurdan, besraman i divlji da se iznenada zbiva nešto apsurdno, besramno i divlje: erekcija. Primijetio sam to odmah, čim se taj grčeviti osjećaj snage pojavio niotkuda (gdje li je samo bio trenutak prije?) da bi se zgusnuo u jednoj točki i odande napeo moje mišiće, po mogućnosti ih zakrivljujući te se odmah zatim povratno raspršio tijelom poput toplinskog vala, tako ga ispunivši sobom da je začas čitavo moje tijelo u erekciji, baš kao da se, ovako pripijeni, ta žena i ja ne nalazimo nasred olujnog mora, u opasnosti koja ugrožava oba naša života, nego kao da je guzim u velikom nepoznatom krevetu u nekoj bajkovitoj istočnjačkoj sobi: sviće mi to dok traje i zaprepašten sam, no sva zaprepaštenost ovoga svijeta ne uspijeva spriječiti moj kurac da i dalje buja i tvrdne pod kupaćim gaćicama kao da je samosvojna cjelina, neovisna o meni, neukrotiva hormonalna manjina koja odbija prihvatiti ideju 17

smrti, ili, baš zato što ju je prihvatila, svijetu upućuje svoj posljednji, smiješan vojnički poklič.

Dakle, to sam ja. Evo me tu, u opasnosti, kako tvrdim kurcem mašem po stražnjici te neznanke lude za smrću, i govorim si da to činim radi nje, zapravo sad već i radi sebe, radi Lare i Claudije, radi svog brata i radi svih onih koji bi vijesti o neznanki što se utopila u moru pred mojim očima posvetili pet minuta, ali bi patili, plakali i nikad više ne bi bili isti kad bih se zajedno s njom tu sada utopio i ja. Da, činim to da bih spasio, da bih se spasio, no ta me nepriličnost sad plaši čak i više od smrti kojoj nikad nisam bio tako blizu, pa to što spoznajem na licu mjesta da gledati smrti u oči na mene ima takav učinak, i što otkrivam da me u konačnici, nakon što sam toliko razmišljao o njoj ili izbjegavao razmišljati o njoj, nakon silne patnje koju je izazvala one grozne 1999., kad je prvo odnijela Larina oca, pa majku, a zatim i moju majku, i sve to u deset mjeseci, i nakon što sam odonda tako često razmišljao o njoj, na koncu je prihvativši, ukrotivši i pripitomivši do te mjere da sam je pretvorio u podatnu salonsku lavicu, smrt uzbuđuje toliko da se sljubljuje s jeftinom seksualnom maštarijom koje se ne sjećam otprije, sranje, sve me to, a ne smrt sama, sve me to plaši.

Ipak, plašeći me ujedno me i smiruje. Zvuči suludo, znam, no tako je. Unatoč objektivnoj neizvjesnosti koja se iznenada nadvila nad mojim preživljavanjem, opet nad sobom osjećam zaštitničko krilo nedodirljivosti.

To što mi je u trenutku kad sam skakao u more obećao modri i još nikad tako množinski pogled moga brata 18

(„Mi ćemo ih spasiti, mi nećemo umrijeti”), a što je već pri prvom kontaktu s tom ženom isparilo, taj duh-vodič koji čuva mladost i neranjivost iznenada se vratio, ovoga puta u jednini („Ja ću je spasiti, ja neću umrijeti”), pa sad primjećujem tu poduzetnost u svojoj muci, koje maloprije nije bilo, kao da sam tu ženu zapravo počeo spašavati tek sada. Erekcija je mnome proširila neku novu ravnotežu, disanje mi se uskladilo s pokretima, pa pumpam, guram i naslijepo se pomičem odolijevajući iskušenju da zastanem i dođem do daha ili da makar neznatno promijenim položaj ne bih li preko njezinih ramena provjerio koliko još ima do obale – jer koliko god bilo ja dotamo moram stići, i moje znanje ništa ne mijenja. Stoga jednostavno nastavljam dalje, grčevito, kompulzivno gurajući to meso koje drhti i jeca, i dalje se opirući mome junačkom činu – jer nema sumnje da je, osim što je nesvjestan, nedoličan i sve skaredniji zbog erekcije i grlenog stenjanja kojim izražavam napor, poput Serene Williams kad udara lopticu, ne, nema nikakve sumnje da je moj čin junački. I ima nečega iznimnog u tom golom ponavljanju, svojevrsnog zena za kojim sam u životu tako dugo tragao vježbajući najrazličitijim tehnikama u najrazličitijim životnim razdobljima, nastojeći izbjeći najrazličitije prijetnje, nikad mu se ni najmanje ne približivši, da bih ga sad iznenada dosegao zahvaljujući jednostavnoj kombinaciji primarnih elemenata – Eros, Tanatos, Psiha – koji su se konačno uskladili u jednom jedinom majmunskom činu…

Odjednom, međutim, svega toga nestaje. Neki me strašan udarac potisne i sve se odjednom promijeni: 19

nema više žene, nema više svjetlosti, nema više zraka, sve postaje voda. Osjećam kako mi se nekakav harpun zabija u nogu i drugi u bok, pa se stanem koprcati, više zbog boli nego zato da izronim, koprcam se i mahnito mašem poput lubina pogođenog ostima, i upravo na taj način, posve slučajno, rekao bih, na koncu izronim.

Dišem i progledao sam, no svjetlost je gotovo zasljepljujuća, a žena se sad čvrsto drži za moju zdjelicu, harpuni su nokti koje je zabila u moj bok. Neko vrijeme gledam njezino zažareno lice, njezin molećiv pogled, i kao da me tim očima vlažnim od užasa moli za oprost, da, i obećava da me više neće potapati, da će dopustiti da je spasim, kako je trebala od samog početka. Samo što sam sada ja ostao bez daha i ne uspijevam opet disati normalno, i srce mi se rasprskava u grudima, i erekcije je nestalo, i grč samo što me nije stegnuo, i vidim da smo u točki gdje se lome valovi, i iznenada mi postaje kristalno jasno da bih se uz tu mrvu preostale snage još nekako sam mogao vratiti na obalu, no nema više ni govora o tome da bih sa sobom mogao odvući i nju. Ni sam ne znam kako, no shvaćam i da je vrijeme isteklo, da je se smjesta moram riješiti, što prije, ako ne želim doista skončati tako bijedno kako sam nakanio. Iznenada mrzim tu ženu. Glupa kozo, zar si se morala doći utapati pred mojim očima baš tu gdje sam proveo sva svoja ljeta, od najranije dobi, tu gdje sam naučio plivati i skakati na glavu i surfati i jedriti i skijati na vodi i roniti na dah do petnaest metara, i gdje se zbog svega toga osjećam otpornim, čuješ li me, otpornim na smrt u vodi, i kad se ja odazovem na tvoj poziv i učinim ono što si 20

željela, to jest, kada dojurim spasiti te premda te uopće ne poznajem i premda se za pet dana trebam vjenčati i mogu puno toga izgubiti, vjerojatno puno više nego onaj riđokosi bijednik koji mi je savjetovao neka te ostavim da umreš, kad ja dakle doplivam do tebe, ti me pokušaš ubiti? I onda se pokaješ? E pa jebi se!

Udarac šakom. Odlučim da ću je tresnuti posred lica i ostaviti je tu da umre sama, a zatim se prepustiti velikom, jebem ti, stvarno golemom valu koji nailazi i koji će me izbaciti na obalu, i stanem se pripremati, štoviše, počinjem to uistinu i činiti, izvijam se ne bih li se udaljio tako da je mogu udariti, jer ona se noktima i dalje drži za moj bok, dok mi cilj – njezino polupotopljeno lice, očajnički okrenuto gore – pluta u visini koljena, kadli se golem val obori na nas i posvuda je opet samo mrak i voda i kuke što sve dublje tonu u moje meso – sada na bedrima – i ne postoji više ni ispod ni iznad, sve je tek neizvjesno vrtloženje vode, pjene, pijeska i zračnih mjehurića, do trenutka kad u tom svom kretanju tipičnom za poražene – mlitavom, neumoljivom vijuganju utopljenika – ne udarim licem o dno. Tup. Udarac me vraća u život i dopušta mi da se snađem u prostoru, dakle, ako se sad nalazim ispod, to znači da na suprotnoj strani postoji neko iznad, pa pozivam svoje noge da mi pomognu uzići, a one se odazivaju, ali uz beskrajni napor, kao da se ne jedna, nego tucet umirućih žena drži za nas, i ja nekako uspijevam nogom dotaknuti dno i odgurnuti se, no ukoso i loše, doista preslabo u odnosu na nadljudski napor koji mi se čini da ulažem, i osjećam da je dakle sve izgubljeno, jer izgubio sam posljednju 21

priliku da izronim i sada doista umirem, da, eto, umirem, u ovom času umirem, eto, to je to, umro sam, tren prije, umro sam utopivši se ko zadnji kreten; nakon čega je moja glava odjednom izvan vode.

Da, dovraga, moja je glava vani.

Dok mi se čini da prvi put u životu udišem zrak, opazim kako se nekakav veliki bijeli kljun nadvija nada mnom i začujem glas koji viče, „Ulovi se! Ulovi se za surf!” i ja ga odmah, automatski poslušam, zabijam nokte u krutu pjenu daske onako kako žena svoje i dalje zabija u moja bedra, a daska nas vuče prema obali, izbavljajući mene i moj ljudski balast iz točke u kojoj se lome valovi. Pružam noge u dubinu i moja stopala dodiruju dno – nikad, kunem se, nikad taj dodir nije bio ljepši – a voda mi dopire do grudi, valovi koji me prekrivaju sad više nemaju snage, tek su niti mrtve pjene. U bljesku vidim dugačak ljudski lanac koji se pruža od obale do mene, kao kakav vlakić na vrhu kojega je jedan od dvojice klinaca, sjedi na dasci za surfanje i nešto mi govori. No ja ga ne razumijem. Puštam surf, mogu stajati, nastojim se orijentirati, shvatiti. Ljudski se lanac u međuvremenu prekida i ja smjesta osjećam nostalgiju za njim: gledao sam ga tek trenutak, no bio je to jedan od onih nezaboravnih prizora koji daju smisao čitavom životu – drugi koji držeći se za ruke nastoje doći do tebe – i naravno, trajao je prekratko. No, čak i tako kratak, taj me prizor povrijedio u svojoj nemjerljivoj ljepoti, učinivši da se iznenada osjetim spašenim, sranje, ja koji sam spasilac, i to mi je nepodnošljivo. Stoga se smjesta vraćam svojoj zadaći, grabim ženu ispod pazu22

ha i dižem je jer izgleda kao da bi bila u stanju utopiti se i tu gdje nogama diramo dno, no odmah više njih nagrne na mene izvlačeći mi je iz ruku, zatim glupani pokušaju ponijeti i mene, poduprijeti me i umiriti, pa ih se moram riješiti, moram izjaviti da se osjećam dobro, da je sve u redu, da mi ništa ne treba, no nemam snage boriti se da obranim svoj plijen i da ženu spašenu zahvaljujući meni u naručju ponesem do obale, do njezine djece, kako sam namjeravao. Ne, nemam toliko snage, i žena se udaljava, nježno klizi vireći iz naručja riđokosog muškarca, baš njega, ili možda ne, nije on taj koji je drži u rukama, neki drugi je, on samo stoji ondje kraj njih, no kako bilo, u ključnom je trenutku ondje, izlazi iz mora zajedno s njom i s ljudinom koja je nosi u naručju, kao i sa svima ostalima koji vjeruju da su je spasili, čak se i klinac na surfu, koji je posljednji ostao provjeriti jesam li dobro, želim li se možda uloviti za dasku i pustiti da me odvuče do obale, a ja mu ponovim, ne, zarežim, dobro sam, ništa mi ne treba, hvala, čak se, dakle, i on vraća prema gomili na rubu žala i ja ostajem sam. Gotovo je. Gotovo. Naravno, ne osjećam se nimalo dobro: tijelo mi drhti, dah mi je i dalje kratak, hladno mi je, no htio sam da povjeruju da sam dobro i oni su povjerovali. Povjerovali su i ostavili me samog. Dišem.

Dišem. Dišem.

Odjednom, kao da se budim iz čudnovata košmara i sve najvažnije u mom životu iznenada nahrupi u moje misli. Lara. Claudia. Carlo. Carlo. Koliko vremena nisam pomislio na njega? Što je s njim? Osvrćem se očajan, kao kad netko vjeruje da je izgubio vlastitu kćer 23

u supermarketu samo zato što je na trenutak bio rastresen, a ona je zapravo pokraj njega; tako je i Carlo ondje, dvadesetak metara dalje, još uvijek je u vodi kao i ja, razgovara s klincem na surfu kao i ja maloprije, dok se i oko njega ostaci nečega nalik ljudskom lancu, sastavljenom da bi ga dohvatili i zatim zauvijek rastavljenom, sad osipaju i kreću prema žalu sa svojim spašenim ljudskim životom. Carlo me ugleda i mahne mi rukom. I ja njemu mahnem. Krene prema meni. I ja krenem prema njemu, a ionako očigledna simetrija naših stanja postaje još savršenijom kad i njega njegov klinac ostavi samog i odlazi svojim poslom. Susrećemo se na pola puta – kao i uvijek, uostalom, kad se nas dvojica susrećemo. Čak se i grlimo. Pričamo jedan drugome kako je bilo, a bilo je manje-više isto kod obojice. Pokazujemo si ogrebotine, krvave pruge što su nam ih naše dvije umiruće žene (i njegova je bila žena) ostavile po čitavom tijelu. No Carlo je manje uznemiren od mene, šali se, smije se, očito nije riskirao smrt poput mene; ili je to na njega ostavilo blaži dojam; i mene je zbog toga pomalo sram. Krećemo se polako prema obali, voda nam seže do pasa, a frenetičnost pomagača u akciji sada dopire do nas – grozničavo preklapanje glasova uskladilo se sa zbrkom pokreta oko mjesta na koje su položili dvije žene. Carlo me promatra smiješeći se.

– Znaš što će se sada dogoditi? – pita me.

– Što?

– Nas dvojica izlazimo iz vode, je li tako?

Voda nam sad seže do bedara, uskoro smo vani.

– Tako je – odgovaram.

24

Bilješka o prevoditeljici Tatjana Peruško predaje talijansku književnost kao redovita profesorica na Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Objavila je studiju o talijanskom romanu 20. stoljeća pod naslovom Roman u zrcalu (2000.), knjigu znanstvenih eseja Il gioco dei codici. Studi critici sulla letteratura italiana contemporanea (2010.) te ogled o teoriji fantastike U labirintu teorija. O fantastici i fantastičnom (2018.).

Suurednica je antologije talijanske kratke priče pod naslovom Animalije (2001.) i zbornika znanstvenih radova Il doppio nella lingua e nella letteratura italiana (2008.), a uredila je i antologiju teorijskih tekstova o književnoj fantastici O fantastici i fantastičnom. Izbor teorijskih rasprava o fantastičnoj književnosti (2017.). Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca te uredničkog kolegija Festivala europske kratke priče.

Objavljuje znanstvene i stručne tekstove o suvremenoj talijanskoj književnosti te prevodi književne tekstove s talijanskog jezika. Dosad je na hrvatski prevela ili suprevela četrnaest talijanskih naslova, uglavnom proznih.

Za prijevod Nevidljivih gradova Itala Calvina dobila je nagradu «Frano Čale» Talijanskog instituta za kulturu (1998.), a za autorsku knjigu kritičkih eseja Il gioco dei codici. Studi critici sulla letteratura italiana contemporanea godišnju nagradu Filozofskog fakulteta (2010).

503

Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Ivana Mirošević Lektura, korektura Ivana Mirošević Naslovnica Ana Pojatina, Ram Prijelom Marija Friščić Tisak Feroproms CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001111681.

ISBN 978-953-355-509-6