U kamenom koritu roman
Biblioteka Cicero
Naslov izvornika Sophie Daull Au grand lavoir
© 2018, Éditions Philippe Rey 7, rue Rougemont – 75009 Paris www.philippe-rey.fr
© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2022.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.
S francuskog prevela Vlatka Tor
Zagreb, rujan 2022.
Ovo je napjev za onog što nam je posvećen, luda, mahnita, bijesna pjesma Erinija, koja okiva srce bez lire i isisava život iz smrtnika.1
ESHIL Eumenide1 Eshil, Orestija, prev. Maja Rupnik-Matasović, Latina & Graeca, Zagreb, 2008., str. 343 (op. prev.).
1
četvrtak navečer
Neku večer bio sam crknut. Ne volim dane kad skupljamo suho lišće. Od toga bole križa. Pravo je mučenje satima hoda ti naokolo s puhačem lišća na leđima. To čudo je em teško em složeno nespretno kao ruksak s opremom od dvajspet kila iz Prvog svjetskog. Ne znam zašto su nam promijenili raspored: trebali smo se baviti lukovicama, a prebacili su nas na suho lišće, nismo se micali s ceste za Chartres, gurali smo lišće na goleme hrpe uz debla platana, između odvojka za Alençon i hipermarketa, ondje gdje je promet najgori. Ako poznajete Nogent, sve vam je jasno.
Otišao sam u Zdrav život po gotov obrok – kvinoja u uma ku od krasuljice, planirao sam kao i svake večeri u miru se zavaliti pred televizor.
Već neko vrijeme ne idem na piće s Gilbertom nakon po sla, razvali se cugom, a meni je to neugodno. Poslije nekad više ne zna ni gdje je parkirao kombi. Osim toga, u Baru iza ugla nemaju sok od rajčice, a Gilbertu ide na živce što ne pi jem. Ide mu na živce što ne pijem, ide mu na živce što sam vegetarijanac, ide mu na živce što ne volim razgovarati o no gometu. Kako da ja Gilbertu objasnim da mi se u ćuzi oga dilo meso? Jer sam ondje upoznao tipa koji je bio profinjen koliko je on običan, koji je objašnjavao da je odlika superi ornog duha kad ne jedeš meso, vježbao je tai chi i jogu, znao je kuhati manioku i listove betelova papra, pripremati sto godišnja jaja i kašu, spavao je u svilenim pidžamama s glavom prema sjeveru radi feng shuija? Zajedno smo pušteni na slobodu. On po obustavi postupka, ja zbog dobra vladanja. I onda smo osam godina živjeli zajedno, kao muž i žena. Zvao se Alexandre. Velikog Alexandrea više nema, a Gilbert je moj mali šef.
Sjedio sam, dakle, na kauču, s papirnatom pliticom iz du ćana na koljenima, podgrijanom zahvaljujući frendici mikro valki, dok mi je druga frendica telka isporučivala hrpe slika. Mijenjao sam programe da pronađem stvari koje su me brzo hipnotizirale, emisije s gomilom stručnjaka koji su satima komentirali aktualna zbivanja – u politici, kulturi, ekonomiji. A onda sam najednom ispustio vilicu, zagrcnuo sam se.
Na ekranu se u krupnom planu pojavila žena duguljasta lica koja je nešto govorila. Jebemu, ovu žensku poznajem, sto posto.
Pojačao sam zvuk i pažljivije pogledao. I taj glas pozna jem. Slušam. Žena je napisala knjigu, zato su je pozvali u emi siju o književnosti. Knjiga je o njezinoj kćeri koja je umrla kad joj je bilo šesnaest godina. Priča o teškim stvarima, o boli, o gubitku, o avetima i svemu tome. Pomiče ruke, njene su mi geste neugodno poznate. A onda u trenu shvatim, povezao sam komadiće.
Ma što, koji kurac, ta ženska radi na mojoj telki?
Ta koja je govorila na telki, to je kći žene koju sam izmasa krirao prije trideset godina. Ne samo da sam se šokirao nego sam i shvatio koliko sam star.
Prije trinaest godina izašao sam iz zatvora, šest godina ima otkako je Alexandre umro, pet godina živim ovdje, a mi slim da barem dvadeset godina nisam pošteno pomislio na čitavu tu priču, osim kad sam prodavao maglu kod psihijata ra i socijalnih radnica u sklopu sudsko-medicinskog nadzora.
Ostao sam tako ispred ekrana, otvorenih usta, s daljinskim među nogama, totalno paraliziran. Vonj trulog lišća koji je prožeo moju trenirku penjao mi se do nosnica pomiješan s kiselkastim mirisom ohlađenog umaka od krasuljice. Došlo je do nekakvog kratkog spoja među mojim neuronima, ne kakvog vremenskog pražnjenja koje se u urnebesnom kaosu godine odvrtjelo unatrag.
Sjetio sam se nečega što mi je Alexandre ispričao – nisam ga pravo slušao jer sam se uvijek isključivao kad se razmetao svojom kulturom. Neka priča o grčkim muhama u kojoj tip
ubije svoju majku kraljicu kako bi osvetio svog oca kralja i tako okončao dugu i već prilično krvavu i kompliciranu obi teljsku dramu, da bi ga onda počele napadati te neke bube, zavlačiti mu se u kosu, odjeću, misli, čak i u snove. Po cijele dane zuje i smaraju ga kajanjem, krivnjom, nemogućim opro stom itd. Nekakve furije s kompliciranim imenom, neka riječ s puno i. Kad sam pošao leći, u glavi mi je išlo b-b-b-z-z-z…
Tip koji je ubio moju majku četrdeset i jednim ubodom sklopivim nožem, nakon što ju je silovao drškom lopate za snijeg jedne siječanjske noći, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. S obzirom na to da nije pokazivao ka rakteristike recidivista i budući da su ga sudski vještaci proglasili „sposobnim za rehabilitaciju”, a u zatvoru se ponašao besprijekorno, oslobodili su ga nakon što je odslužio minimalnih osamnaest godina bez prava na pomilovanje. U sudskim ili novinskim arhivima lako je pronaći detalje o zločinu, sudskom procesu, pa čak i o njegovim prvim zatvorskim godinama, jer se tim slu čajem bavio dulji televizijski dokumentarac u kojem je ispao vrlo fotogeničan. A star is born.
Kao osjećajna žena i humanistica naprednih stavova, mogu samo pozdraviti izvrsnost toga rehabilitacijskog
eksperimenta: zatvorska ćelija funkcionira kao kabina socijalnog dizala, život iza rešetaka kao program osob nog razvoja, uspješno završen.
I ja služim doživotnu kaznu. U kloaki ustajale žalo sti, prisilne amnezije, glibovitog potiskivanja, koja se na koncu isušila i postala diskretno odvratna. No nakon trideset godina koje sam provela u tom genijalnom sar kofagu, krasta me svrbi, rana progovara. Procurilo je nešto što treba dobro oprati, s puno vode.
Otići ću stoga do velikoga kamenog korita, ondje se sjećanje može izribati o hrapav granit, jezik ispirati pod mlazom koji se pjeni kao sapun od tinte, ondje fikci ja služi kao varikina. Promatrat ću kako prljava voda protječe kroz bazen riječi i ostavit ću lokvice isprskane vode da se suše na suncu utjehe. Pranje na veliko.
Jedan se lik nameće. Njega vidim kad se nagnem nad preostalu vodu na dnu. Jednom zvijezda, uvijek zvijezda.
Tip koji je ubio moju majku bit će, dakle, gradski vrtlar u Nogent-le-Rotrouu.
petak ujutro Noćas nisam mogao zaspati.
Pred očima su mi promicala lica koja sam iz glave dav no izbacio: žena koju sam ubio, ženska s televizije – zelenih očiju, riđokosa s punđom, šiljaste brade, debeli Jipé, moja mama, moj odvjetnik, radnik na benzinskoj koji je primijetio krv na mojoj odjeći, frajeri s televizije, pa opet ženska iz emi sije, ali dok je bila klinka u gimnaziji ispred koje sam lovio komade, sve naroljane face frendova s kojima sam se urokao one večeri.
Valjda sam ipak u nekom trenu zadrijemao jer sam vidio kako mi mama na uho guguće volim te veliki moj dečko dok je ševe zatvorski čuvari.
A to je bome mogla biti samo noćna mora.
Baš gadna noć.
Imao sam dogovor s Gilbertom da se ujutro nađemo ispred gradske vijećnice. Čekao me naslonjen na kombi i pu šio. Jebe ga što i ja ne pušim, ali poštuje to: nikad ne puši u autu kad zna da s njim idem na posao. Nakon stravične noći tako sam se poveselio što ga vidim da mi je došlo da ga po ljubim u tu debelu facu žderača kobasa i stisnem mu se uz trbušinu. Sigurno sam grozno izgledao, ali ništa nije rekao.
Zapravo, svašta ružno o Gilbertu govorim, ali drag je on meni. Jer tip je na mjestu i stvarno voli cvijeće. Da ga samo vidite kako s ljubavlju istovaruje sanduke s maćuhicama i su novratima, kako hoda natraške i saginje bradu nad njihove drhtave latice da ih zaštiti od vjetra; trebate ga čuti kako njež no razgovara s uresnicama, pavitinama ili kokotićima dok ih uspravlja i veže uz pritke.
No toga jutra, kad sam prvi put čuo grčke bube kako mi šuškaju oko ušiju, cvijeće nije bilo na rasporedu. Trebali smo preštihati zelenu površinu na kružnom toku na cesti prema Le Mansu. To je značilo da ćemo se čitav dan trgati od posla na vjetru, usred ničega. Značilo je i da nema ništa od dnev nog menija za ručak kod Francine jer, kad imamo takvo zaduženje, nikud se ne mičemo, jedemo ondje gdje se zateknemo. A ja baš volim kus-kus kod Francine petkom, uvijek mi ga ser vira bez mesa, i vrlo jeftino.
Morali smo svratiti do Super U-a po benzin, a Gilbert je opet imao priliku gunđati. Otkako su našem odjelu srezali proračun, općina svojim zaposlenicima novac za troškove
više ne daje unaprijed. Za bilo kakvu nabavku Gilbert se mora poslužiti svojom vlastitom karticom i paziti da uzme račun, a troškove mu nadoknade tek nakon šest mjeseci. Tako je s benzinom, ali isto je i s rukavicama, vrtnim škarama, stvari ma koje su neophodne za posao. A Gilbertu je stvarno puna kapa. Mislio je da će mu biti lakše kad je postao voditelj rado va, ali upravo suprotno. Još malo pa ćemo morati iz svog dže pa plaćati gnojivo, kosilice, a na koncu zašto ne i automatske prskalice za zalijevanje?
Ja sam kuš, sretan sam što imam ovaj posao, hvala „gos pođo socijalna službo”. Nakon što smo natočili benzin, ušli smo u supermarket da kupimo nešto za gablec. Gilbert je uzeo kobasicu s češnjakom i komad kamambera, opipavao ih je i njuškao prije nego što je, kao i obično, odabrao najsmrdljiviji; ja sam uzeo taramu i kutijicu remulade od celera, ekološke proizvodnje i jedno i drugo, čime sam si osigurao uobičajene primjedbe svog ko lege primitivca: „A jebo te, ne samo da si vegetarijanac nego još i na organsko briješ! Fakat ko da s nekom ženskom radim! Na kraju ćeš i propišat zeleno!” S police je dohvatio litru cr nog, a ja sam otišao do sljedećeg reda po bocu mineralne vode. On ni ne zna da na dnu torbe uvijek imam termosicu s čajem genmaicha. Gdje god da radimo, uvijek skrivećke iz nje potežem dok se on ode ispišat žuto.
Na blagajni je uzeo L’Écho du Perche2 pa smo pod olovnim ne bom pošli u smjeru Le Mansa. Zaustavili smo se pet kilome tara dalje uz rub kružnog toka. Izašli smo iz kombija, navukli reflektirajuće prsluke, postavili stošce da označimo mjesto radova, dohvatili alat iz stražnjeg dijela kombija, a iz džepova izvukli pokrivala za glavu: ja vunenu kapu, a on šiltericu s oznakom lokalnog sportskog kluba.
Tako opremljeni, ostali smo na trenutak stajati s vanjske strane kružnog toka između cesta D16 i D495, osluškujući ti šinu polja nakon što je zamro zvuk motora automobila koji se udaljavao, a sljedeće vozilo još se nije čulo.
Prešli smo kolnik sa štihačama i lopatama na ramenu, kao da su bajunete, i bez problema stigli do mjesta radnje: blatnjavog humka koji smo morali „razrahliti”, prema uputama na radnom rasporedu, bez dodatnog objašnjenja je li to priprema za sadnju cvijeća ili za sljedeću turističku reklamu Regionalnog vijeća, s maketom dvorca i natpisima u srednjo vjekovnom stilu.
Prijepodne je proteklo u tišini. Povremeno bi neki auto mobil veselo zatrubio, a Gilbert bi mahnuo poznaniku koji je kroz prozor dovikivao prostote raznesene vjetrom. Listopad sko tlo lako je obrađivati, zemlja je dobra, ne kao ona koju kolege na groblju moraju iskopavati kad pripremaju rake, sve ono kamenje nagomilano uz lijevani beton, prava muka.
A zašto ja sad razmišljam o grobljima?
2 Regionalne novine (op. prev.).
Kad je bilo vrijeme ručka, ostavili smo alatke ondje gdje smo se zatekli, prešli pustu cestu i sjeli u kombi koji je aroma Gilbertova kamambera dobro prožela. Baget koji je izvadio iz plastičnog ovitka izgledao je kao gnjecava salama, a ja sam s mukom progutao nekoliko komadića kojima sam zagrabio malo tarame. Ni remulada od celera nije mi pasala. Gilbert je glasno žderao uz L’Écho du Perche rastvoren na volanu. Ba cao sam tu i tamo pogled dok je okretao stranice.
A onda novi šok. Preko čitave desne stranice lice one žen ske. Na televiziji je imala narančastu košulju, na fotki u no vinama košulju boje ciklame. Šiljasta brada, zelene oči, dug vrat… Uopće se nije promijenila. To su bile stranice u sredini, one s lokalnim temama. Petkom je knjižar objavljivao svoju kolumnu. Preporučio bi žiteljima Nogent-le-Rotroua knjigu za čitanje tijekom vikenda ili predstavio autora koji dolazi na potpisivanje. I tako sam, sav preneražen, doznao da ženska stiže sljedeći utorak! Dakle, za četiri dana! „Shrvana majka ostala je dostojanstvena”, napisao je novinar pod sliku. Shr vana, a dostojanstvena…
Ma koji kurac ta ženska ima tražiti u ovoj mojoj vukojebini?
Gilbert se zadubio u članak koji je za subotu najavljivao plesnu produkciju njegove male, ulovio je moj pogled, osjetio napetost. „Poznaješ je?” „Ne, samo je sinoć bila na televiziji…”
Bez riječi je uzeo bocu, rukavom obrisao grlić: „Hoćeš gut ljaj?” Zna da ne pijem. Zgrabio sam taj njegov kiseliš i povu kao tri dobra gutljaja. Istrgnuo mi je bocu iz ruke i nabio čep malo previše teatralno: „Dobro, idemo natrag na posao?”
Poslijepodne se iz zemlje počela dizati para, kao ljudski dah pri prvom mrazu. Vozači iz smjera grada izdaleka bi opa zili dvije tamne siluete nasred ceste, dva automata koja su podizala i spuštala ruke prema tlu, okružena bjeličastim is paravanjem, sve dok farovi ne bi obasjali naše žute reflek tirajuće prsluke, tako da smo izgledali kao dvije gradske krijesnice u sumraku.
Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr
Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda Urednik: Goran Glamuzina
Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević Naslovnica: Mia Klemenčić
Prijelom: Petra Brnardić
Tisak: Feroproms
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001143865. ISBN 978-953-355-610-9