Nebojša Lujanović, U rovovima interpretacija: Strategija i tragedija nelegitimnog čitanja by Naklada Ljevak

Nebojša Lujanović U ROVOVIMA INTERPRETACIJA Strategija i tragedija nelegitimnog čitanja

BIBLIOTHECA ACADEMICA

Nebojša Lujanović U ROVOVIMA INTERPRETACIJA Strategija i tragedija nelegitimnog čitanja

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda Urednica Nives Tomašević Recenzenti akademik Krešimir Nemec prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić

Nebojša Lujanović

U ROVOVIMA INTERPRETACIJA Strategija i tragedija nelegitimnog čitanja

Zagreb, listopad 2020.

Sadržaj Predgovor 7 UVOD 13 Lažljivci, huškači i kalkulanti (pitanje legitimnosti čitanja) 13 Izbornička strategija i kriteriji selekcije 19 Alibi za odabir teme i metode 24 Šala, šega, psina… Ili paradigma? 29 MODEL NELEGITIMNOG ČITANJA U 10 SASTAVNICA 33 Selektivno čitanje 35 Preklapanje instancija autor/pripovjedač/lik 42 Moralno-didaktička funkcija književnosti 55 Esencijalističko-ideološka optika 64 Zanemarivanje kolonijalnog konteksta 77 Zanemarivanje metaforičke razine teksta 89 Zanemarivanje glavnih poetičkih odrednica 97 Arhaična interpretacija uloge umjetnika u zajednici 106 Tehnika izuzimanja 115 Manipulacija identitetskom zbrkom 119 KAKO JE ANDRIĆ MRZIO KRŠĆANE 129 Neznanstvena znanost (uvod u parodiju) 131 Interpretacijske konstrukcije 133 Kršćanke su žene naopake 133 Slaba li je u vas vjera 140 Ko na našeg brata udari… 147

Klete li hajdučije, a nigdje junaka 153 Sve redom sitni provokatori 158 Konvertiti: najgori soj ljudi 162 Među kršćanima ili Nezgoda zvana milje (franc. milleu) 169 Bonus track: Tko se stidi jezika svoga… 173 Sinteza interpretacijskih konstrukcija (Ludilo ide dalje) 186 Pojašnjenje načina primjene modela nelegitimnog čitanja 178 TU SMO GDJE JESMO (Kontekstualizacija narativa o reinterpretaciji Andrića) 183 Uspon nacionalnog i etničkog, umjesto suvremenog multikulturalno-globalnog 185 Akademija: at your service 194 Novi/stari estetički i poetički imperativi 201 Slučaj Andrić – sasvim logičan slijed 206 ŠTO JE SA ZNANJEM/ZNANOŠĆU? (Paradigma za kraj) 211 Postmoderna znanost – oksimoron? 213 Pričam ti priču (povratak usmenog i narativnog) 221 Bogatstvo oblika urušavanja 225 Pod ruku s tehnologijom 230 NOVI ŽANR PRED VRATIMA (Hajka) 235 Pitanja pred zatvaranje rasprave 237 Književni žanr i društveni okvir 240 Primjeri iz prakse 248 Hajka 261 ZAKLJUČAK 271 Popis literature 273 Bilješka o autoru 281

Predgovor

ako će o pristupu, ciljevima i odabranim metodama biti dodatno riječi u uvodu koji slijedi, obavezan sam prema određenim ljudima, mahom prijateljima, i na ovaj dodatni tekst. Prijepori oko Andrića traju otkako je dobio Nobelovu nagradu, iz različitih aspekata njegovo je djelo podvrgnuto kritičkom preispitivanju, što samo po sebi ne treba smatrati lošim. Živi su samo oni pisci koji nas potiču na raspravu i oko kojih nitko još nije rekao ‘zadnju’. Kroz različite faze, Andrićevo djelo se glorificiralo, pa omalovažavalo, uspoređivalo s djelima drugih velikih pisaca, dovodilo u politički kontekst, čitalo u novim ključevima (kao što je u zadnje vrijeme postkolonijalni), ali nikada do sada isto to djelo, u što je uvučena i sama osoba autora, nije bilo podvrgnuto takvoj političkoj zloupotrebi (ne političkoj interpretaciji, što je legitimna vrsta čitanja) kao tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća od strane srpskih, a zatim proteklo desetljeće od strane bošnjačkih nacionalista (hrvatski će ga uglavnom ignorirati). Izradom doktorske disertacije, a zatim objavom njezine obrade pod naslovom Prostor za otpadnike (Leykam Int., Zagreb, 2018. g.), s tezom o postavljanju Andrića i drugih suvremenih autora na tragu njegove poetičke matrice u polje između nacionalnih književnosti, po mišljenju bliskih ljudi i velikih poznavatelja Andrićeva djela, nametnula mi se obveza reagiranja u slučaju spomenutih političkih zloupotreba. Osobna procjena da se radi o prolaznim ispadima učitavanja podređenih privremenim političkim kalkulacijama pokazala se pogrešna. Proces traje već treće desetljeće, jednako onoliko koliko traje dominacija nacionalističkih narativa u javnom diskursu, pa tako i u znanstvenoj sferi. Na dužnost su me pozvala dva sveučilišna profesora koja u akademskoj bari godinama pokušavaju ograditi polisemičnost umjetnosti Ive Andrića od PREDGOVOR

jednostranih političkih učitavanja, Davor Beganović i Enver Kazaz. Inspiraciju, kao i zapreku, za ovaj tekst predstavljao mi je esej Ivana Lovrenovića Ivo Andrić, paradoks o šutnji. Veliki bosanskohercegovački esejist i romanopisac, najgorljiviji predstavnik višeglasja tog prostora, kao i Andrićeva djela, napisao je tekst koji bi trebao staviti zadnju točku na ideološke manipulacije tog pisca, ali su se one svejedno nastavile. Bilo je jasno da je obrani potreban novi tekst, kao što je jednako bilo jasno da je teško napisati nešto novo što nije spomenuto u Lovrenovićevu eseju. Josip Mlakić, veliki pisac i još veći prijatelj, ohrabrio me je da to učinim na ipak malo drugačiji način od očekivanog u razmjeni znanstvene artiljerije. Doduše, tada samo na razini dužeg članka. Miljenko Jergović, već kanonizirani autor, sudbine vrlo slične Andrićevoj, na kraju je inzistirao da taj članak mora postati knjiga. Primijetio je ključan njegov potencijal, koji ga izdiže iznad parodije ili jednokratne ‘šege’ na račun Andrićevih krivotvoritelja: njihov model čitanja, koji je analiziran, pa u njegovu iskrivljenom obliku s drugačijim predznakom i primijenjen u ovoj knjizi, paradigma je današnjeg odnosa prema umjetnosti i povijesti. Navedene osobe odgovorne su za početnu ideju i motivaciju u pisanju knjige koju čitate. Za sam tekst, sa svim njegovim nedostatcima, kako je to uobičajeno reći u predgovorima ovakve vrste – odgovornost je isključivo moja.

U ROVOVIMA INTERPRETACIJA

Zuko Džumhur: portret Ive Andrića, 1974.

UVOD

LAŽLJIVCI, HUŠKAČI I KALKULANTI (PITANJE LEGITIMNOSTI ČITANJA) Ne postoji drugačiji način da se kaže kako će se tekst koji slijedi analitički baviti umotvorinama lažljivaca, huškača i kalkulanata. No mora postojati način da se, preuzimanjem odgovornosti za izrečeno, dokazima potkrijepe tako teške kvalifikacije. I to doista neće biti težak posao; dovoljno je, u formi kratkog uvoda, pozvati se na osnovne postavke znanosti o književnosti. Teži posao je nadglasati autore koji pripadaju tim skupinama, jer oni nisu usamljeni glasovi, niti kakva vrsta incidenta, nego sistemski proizvod. Njihove krivotvorine o djelu Ive Andrića obrazac su po kojem se tretiraju pojave iz različitog spektra, u ovom našem kulturnom podneblju. U njima su znanstvenu relevantnost zamijenili laž, huškanje i kalkulacija. Ili, da budemo znanstveno precizniji, i blaži – zamijenilo ju je čitanje kojoj je legitimnost upitna. U diskursu znanstvene analize, kritičkog teksta ili čitateljskog dojma (u idealnim uvjetima, kada bi postojala jasna distinkcija između njih, jer je krajnje nejasno u što bismo od toga mogli svrstati sporne tekstove koje ovdje razmatramo) vrijede ista pravila, samo je izvedba drugačija. Sva tri diskursa imaju svoje zakonitosti ustanovljene vrlo jasnim konvencijama koje je etablirala i elaborirala znanost o književnosti, ali svejedno dijele skup pravila koja možemo okupiti pod pojmom legitimnost čitanja. Premda su ona sama po sebi zdravorazumski jasna svakom prosječnom čitatelju književnosti, nužno je da ih podvučemo znanstvenom argumentacijom. Naime, legitimnost čitanja odnosi se na činjenicu da je legitimno svako čitanje koje se može pozvati na argumente u samom književnom tekstu. Književni tekst je cjelina za sebe, omeđen i autonoman sustav, sa svojom strukturom i strukturnim elementima u složenom odnosu međuovisnosti, i to je činjenica koju svako čitanje mora uvažavati (Culler, 2001; Lešić, 2005; Solar, 2005; Škreb i Stamać, 1998). UVOD

Uobičajena je pojava, ne samo kad je riječ o ‘našim’ spornim tekstovima, da se uz korpus tekstova koji nastaju na temelju čitanja književnoga teksta neki brane pravom na vlastito čitanje. Pojedini autori uvjereni su da im nitko ne može zabraniti čitanje književnog teksta na samo njima svojstven način. Doista, čitanje jest individualan čin, ali i vrlo složen proces koji uključuje niz elemenata. Čitatelj jest slobodan pronalaziti dodirne točke s tekstom na koji god način želi, ali bilo kakva vrsta diskursa koja se referira na književni tekst mora dokazati svoju legitimnost. U protivnom, svojim iskazom govorimo o sebi, a ne o književnom tekstu. I samim time ga se ne može svrstati niti u znanstvenu analizu, niti u kritički tekst ili čitateljski osvrt. Time se nameće pitanje: gdje su granice slobode, ako ona postoji? Evidentno je da postoji, jer se čitanja različitih znanstvenika, kritičara i ‘običnih’ čitatelja razlikuju. Kao što je evidentno da postoji pitanje legitimnosti čitanja. Znanstvena literatura koja dotiče to pitanje (spomenuta tri teoretičara, kao i niz drugih) nudi argumentaciju koju ćemo, za potrebe ove rasprave, svesti na vrlo jednostavnu konstataciju: sloboda da, ali unutar zacrtanog kruga. Recimo, roman Gospođa Bovary Gustava Flauberta možemo čitati na različite načine kada je u pitanju građanski sloj francuskog društva devetnaestog stoljeća i položaj ženskog subjekta u njemu. Time bismo se, da se držimo jednostavne slike, kretali unutar zacrtanog kruga. Tvrditi da je taj roman metafora ekološke krize ili krize odnosa među civilizacijskim blokovima značilo bi prilično iskoračiti izvan zacrtanog kruga. Tko ili što, napokon, određuje crtu kruga u kojem smo kao čitatelji zatvoreni očito je presudno za svako čitanje. Crtu određuju argumenti koje možemo za svoju interpretaciju pronaći u samom tekstu, uvažavajući druge elemente sustava kojem pripadaju, mrežu odnosa s njima, kao i sam sustav kao cjelinu. Čitanje koje bi, recimo, izdvajalo i selektivno čitalo određene elemente (one, očito, koje podržavaju tezu zlonamjernog čitatelja), bez dovođenja u vezu s drugim elementima i bez uvažavanja cjeline, jednostavno zato što to smeta postavljenoj tezi, nije više iščitavanje, nego učitavanje značenja. Time smo raščistili s prvim argumentom kojim bi se mogli braniti oni koji su se ovdje osjetili prozvanima i tvrdili da imaju pravo na ‘svoje čitanje’. Time možemo odmah, za dobrobit daljnje rasprave, raščistiti i s drugim možebitnim argumentom. Onim kojim bi se, po potrebi, prebacivali iz diskursa u diskurs. Ako im uslijede argumentirane kritike kako njihov tekst zbog toga nije

U ROVOVIMA INTERPRETACIJA

znanstven, oni će se braniti da je u pitanju neka vrsta književne kritike koja ima malo slobodniju formu od znanstvenog teksta; ako im se prigovori da njihova književna kritika nije uvažila što je morala uvažiti, oni će se braniti da su u formi esejiziranog teksta prezentirali svoj dojam na pročitani tekst. Kao što je spomenuto, pitanje legitimnosti čitanja nije vezano uz vrstu diskursa, nego uz književni tekst; obuhvaća svaki tekst koji pretendira na to da govori o određenom književnom djelu, bez obzira na formu kojom će se realizirati.1 Naglo i direktno uranjanje u osnove teorije književnosti bilo je nužno da bismo pravilno sagledali primjere ‘čitanja’ koji će biti navedeni, bez mogućnosti da ih se opravda kvaziargumentacijom koja nema uporište u znanosti o književnosti. Odmaknuli smo im štake na koje bi se pokušali osloniti, tako da ih možemo sagledati u svoj klimavosti nogu na kojima stoje. Bez zadrške i suvišne diplomacije, one koji krše osnovna pravila legitimnosti čitanja, pripisujući književnom tekstu značenje koje se prilično od njega udaljuje, možemo nazvati adekvatnim nazivima. Pozivajući se na konstataciju da se, u slučaju legitimnosti čitanja, radi o pravilima koja su dostupna ako ne prosječnim čitateljima a onda svakako svima koji su imali bilo kakvog dodira s teorijom književnosti, makar na prvoj godini studija, ili im se ikada slučajno našao u rukama jedan od najopćenitijih uvoda u spomenutu teoriju, one koji krše ta pravila slobodno se može nazvati lašcima. Oni izriču sud koji nema veze s istinitosti, to jest ne odgovara stanju stvari, neodrživ je argumentima. Neki od njih lažu samo za svoj račun i potrebu, pa ostaju književni lašci, što je samo prva stepenica. Veći dio njih laže kako bi s pomoću književnosti potaknuli određene procese ili korigirali odnose među pojedincima ili skupinama; njih možemo nazvati huškačima. Na trećoj stepenici su oni koji su i prvo i drugo, a sve to podređuju vrlo konkretnim političkim ciljevima, kako bi realizirali postizanje određenog kapitala ili pozicije, a tu su kalkulanti. Sve tri vrste našle su plodno tlo u kulturnoj sferi koja je na ovim prostorima (misli se na prostore kojima su ovo pismo i ovaj jezik razumljivi) određena

Upravo na primjeru odnosa Andrića i ideoloških konstrukcija, u okviru šire studije Priča i ideologija, Edin Pobrić sažima problem legitimnosti čitanja na sličan način. „Ako nije moguće reći koje su interpretacije teksta najbolje ili tačnije, moguće je reći koje su pogrešne: to su one koje samostalan smisao ne grade na osnovu tekstualne strategije, nego na tekstualnim procjepima i neodređenostima, odnosno samovoljnim pretragama čitatelja koji traže smisao u vlastitom senzibilitetu, a ne u tekstu“ (Pobrić, 2016: 104).

UVOD

sljedećim procesima. Na prvom mjestu, to je skup procesa koji su simptomatični za kulturnu epohu zvanu postmoderna, a o čemu će poslije još biti detaljnije riječi. Fragmentacija i relativizacija svakog oblika znanja, pa i znanstvenog, oslobodila je različite oblike naracije koji su svi dovedeni u istu ravninu kada je u pitanju njihova relevantnost (tu se krije razlog zbog kojega je osnovna krilatica postmoderne ‘anything goes’). Na drugom mjestu, radi se o procesima rekonceptualizacije identiteta, slomom prethodnih političkih, društvenih i kulturnih obrazaca, koji je povukao za sobom procese retradicionalizacije i dominacije nacionalističkih narativa. Njima u službu, kako to primjećuje Lovrenović (2012), stavljeno je čitanje Andrića koje poprima obrise vulgarne političke i nacionalne instrumentalizacije velikog pisca (proces je to u kojem, kako sugerira i naslov članka, Andrić služi kao ogledalo nas samih, to jest stanja kultura u kojima se nalazimo). To su obrisi kulturne sfere koju moramo imati na umu kada izdvajamo sljedeće primjere. 2 Zanimljiva je povijesna činjenica da je 1993. godine, usred ratnih zbivanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel, kojemu je spomenuti rat ulazio u područje zanimanja, kako bi razumio što se zapravo događa na ovim prostorima, izjavio da na odmor nosi Andrićev roman Na Drini ćuprija. Isto tako, zapovjednik snaga UNPROFOR-a tih godina, general Phillipe Morillon, izjavljuje da na noćnom ormariću, skupa s povijesnim i političkim spisima važnima za njegovu složenu funkciju, a na preporuku francuskog veleposlanika u Beogradu, drži Andrićeve romane. Međutim, i hrvatski dužnosnici su na istom tragu; hrvatski veleposlanik za zemlje Beneluxa Janko Vranyczany-Dobrinović glavnom haškom tužitelju i njegovim pomoćnicima savjetuje da prije donošenja konačnih presuda pročitaju navedeni Andrićev roman. Začuđujući je popis uglednih dužnosnika, posebno kada se uzme u obzir razina njihova obrazovanja, koji su jednom fikcionalnom djelu dali status 2

Imajući u vidu moguću ideološku zasićenost neke od unutarnjih perspektiva, možda je na ovom mjestu korisno uključiti neku od vanjskih, kao što je to ona Celije Hawkesworth (2002) koja vidi Andrića kao neku vrstu mete ili uloga u grotesknom političkom nogometu. S obzirom na, kako tvrdi, simbolički potencijal samog imena Ive Andrića kao simbola jugoslavenske ideje (uz činjenicu da je jedini jugoslavenski dobitnik Nobelove nagrade za književnost), nakon raspada i države i ideje, krenulo je nacionalističko mrcvarenje autora, svako od triju strana sa svojim motivima. Srbima je neka vrsta argumenta za zločin, Hrvatima neugodna uspomena na omraženu bivšu državu, a Bošnjacima neodvojiv od traume koju su doživjeli prilikom raspada države. Pitanje je gdje je u svemu tome sama umjetnost, pisac i njegovo djelo.

U ROVOVIMA INTERPRETACIJA

relevantnog povijesnog dokumenta. Popis se time ne iscrpljuje, niti kada je u pitanju početak devedesetih. Britanski general Michael Rose, zapovjednik UNPROFOR-a u kasnijoj fazi (1994.–95.), u svojoj memoarskoj knjizi spominje roman Travnička kronika kao jedan od izvora prilikom objašnjavanja okolnosti i uzroka opsade bosanskohercegovačkog grada Goražda. Predsjednik HDZ-a BiH istih tih godina, Mate Boban, piše hrvatskom kardinalu Franji Kuhariću kako Hrvati ne mogu Bošnjacima oprostiti ni zaboraviti ‘nabijanje na kolac’ (aludirajući na jednu od najčešće izdvajanih scena iz romana Na Drini ćuprija). Dok, sa sličnim motivima, srpski pisac i ratni ideolog Dobrica Ćosić o genocidom očišćenom Višegradu 1995. godine govori kako bi danas s njima, i to s istim ciljem, bio u istom gradu i Ivo Andrić (aludirajući opet na isti roman) (Žanić, 2005). Popisu možemo dodati i običaj ratnog zločinca Radovana Karadžića koji je na pregovore s inozemnim predstavnicima, kao svoj argument za podjelu Bosne kojom bi se institucionalizirale sfere kreirane etničkim čišćenjem, nosio sa sobom toliko zloupotrebljavanu Andrićevu pripovijetku Pismo iz 1920. godine kao dokaz da Bosna i Hercegovina, prostor vječnog antagonizma među etničkim stranama, kao takva ne može opstati. Za Andrićevim djelom, iskrivljujući njegovo tematiziranje Osmanskog Carstva i kršeći estetske, simboličke i druge principe na kojima počiva jedno umjetničko djelo, posezalo se kao za nekom vrstom argumentacije koja je efektnija od političke ili povijesne. Napokon, radi se o kanoniziranom piscu koji je školskom lektirom ucijepljen u čitateljsko iskustvo velikog broja stanovnika, pa je samim time predstavljao i pogodan alat da se njime intenziviraju sukobi, povlače linije razdvajanja i etnički preraspodjeljuje teren. Ako stavimo na vagu s jedne strane mogućnost da su nabrojeni i ostali pojedinci svjesno iskoristili književni tekst, a s druge da se radi o zabludi obrazovanih i upućenih ljudi koji su se naivno našli u zabludi oko prirode književnog teksta, za većinu će sigurno prevladati prva mogućnost. Tako prezentirana uloga Andrićeva književnog djela jedina je točka oko koje su se složili hrvatski, srpski, a sada ćemo vidjeti, i bošnjački nacionalisti. Osim konstrukcije da Andrićevi romani predstavljaju povijesnu analizu odnosa u jednoj državi, da okrivljuju jedan narod za pojedine povijesne epizode te time pozivaju na ‘poravnanje računa’, bošnjački nacionalisti su dodali kao začin još jednu komponentu – samu osobu autora. Slažući se sa svime, upisuju i autorovu osobnu netrpeljivost prema muslimanima općenito, bosanUVOD

skim muslimanima, Turcima, a onda i Bošnjacima (o problemu kalkulantskog prekrajanja tih pojmova bit će poslije riječi), kojima je isti podredio sve svoje književno stvaralaštvo. Bošnjačke interpretatore, sve odreda ljude od pera, novinare i publiciste, praktično sažima Nadan Filipović u članku skandaloznog naslova Moralno pokroviteljstvo Ive Andrića nad izvršiteljima dva genocida nad bosanskim Muslimanima, objavljenog u časopisu Bošnjačko oko.3 U njemu se Filipović referira na Nihada Kreševljakovića koji u svom ogledu Ivo Andrić – markiz de Sad naše književnosti kaže: „Ono što sam do sada o Bosni pročitao, doživio i čuo biće sasvim dovoljno da Andrića, koji je kao pisac možda veliki, nazovem malim čovjekom, otrovnim zrnom, kao bićem koje nije imalo ni trunke ljubavi prema rodnoj grudi.“ Pa zatim na akademika Muhameda Filipovića koji je davne 1967. godine izjavio da je Ivo Andrić više nanio štete muslimanima u Bosni nego sve vojske koje su Bosnom prolazile. Stoga je u članku okarakteriziran kao „ne samo antimuslimanski pisac, premda jeste i to, već je i subverzivno antibosanski“. Da bi nakon tog članka sam Filipović dodao: „Možda bi se moglo reći, ako je mržnja najgora bolest duše onda je taj prvoborac hristoslavizma i jedan od ključnih favorita velikosrpske beogradske čaršije i idejni pokrovitelj velikosrpske antibosanske i antimuslimanske ideje bio zaista hronični i teški bolesnik. On je za svoje sponzore, velikosrpske antibosanske i antimuslimanske nacionaliste, odradio zaista veliki posao, pa bi mu oni trebali zbog njegovih zasluga za svesrpsku ideju podići spomenik na Avali, veći od onog njihovog neznanog junaka.“ Iako će tek biti riječi o skupini bošnjačkih interpretatora koji su dali najveći zamah histeriji protiv Andrića, navedeni primjeri ilustriraju sličnost u obrascu imputiranja značenja konkretnim umjetničkim djelima, podređujući ih sasvim konkretnim političkim i drugim izvanknjiževnim ciljevima.4 Lažljivci, huškači 3 https://www.bosnjackooko.com/index.php?option=com_content&view=article&id=628:mo ralno-pokroviteljstvo-ive-andria-nad-izvreteljima-dva-genocida-nad-bosanskim-muslimanima-16&catid=44:ivo-andric&Itemid=75 (13.6.2019.) 4 O manipulacijama interpretacijskim potencijalom Andrićevih djela na sve tri strane pisao je Nenad Veliković (2012) analiziravši bosanskohercegovačke udžbenike, po sva tri programa (srpskom, hrvatskom i bošnjačkom). Uvidio je da se u sva tri slučaja pokušava manipulirati i sugerirati one interpretacije koje se uklapaju u nacionalne narative. Iako je tu tanka granica između selekcije (odabira, kao nužnog koraka u prezentiranju autora u čitankama) i sugestije. Tako, recimo, u čitankama po kojima se radi unutar hrvatskog nastavnog plana reprezentativno poglavlje koje treba predočiti učenicima Andrića i njegovu poetiku jest Danak u krvi iz romana Na Drini ćuprija. Ispod

U ROVOVIMA INTERPRETACIJA

i kalkulanti svjesno su kršili autonomiju književnog teksta, učinivši od njega hibrid povijesne analize, psihoanalitičke manifestacije, programatskog teksta i što sve ne, pa takav nakaradni bastard izvlačili iz rukava prema potrebi koju je nalagala situacija ili njihov položaj. Na kraju, kako cijeli taj postupak ne bi ostao tako prozirno čitljiv, neki od njih, uglavnom osobe od akademskog značaja, pokušali su svojim imenom i svojom ‘elaboriranom analizom’ pribaviti legitimitet takvom čitanju Andrićevih tekstova. Naša će se pozornost zaustaviti na tome koliko su za njega uspjeli pribaviti argumenata.

IZBORNIČKA STRATEGIJA I KRITERIJI SELEKCIJE Uobičajeni je postupak da znanstvena analiza počinje s odabranim uzorkom pojava, s time da mora obrazložiti kriterije odabira uzoraka te jamčiti da se radi o reprezentativnom uzorku, kako bi se zaključci izvedeni na temelju njega mogli poopćiti na cijelu skupinu. Čak i ako u našem slučaju analizu suzimo na bošnjačke interpretatore Andrićevih tekstova (pri čemu se ne misli na njihovo etničko porijeklo, nego na njihovo zagovaranje bošnjačke nacionalne ideologije kojom je opterećena njihova interpretacija), u pitanju je popriličan korpus znanstvenih i novinskih tekstova i tekstova drugih vrsta. Odabrani su oni autori na koje se ostali najviše pozivaju, predstavljajući njihove svojevrsne epigone koji ponavljaju uski ograničeni skup predstavljenih teza, opravdano izazivajući sumnju jesu li uopće čitali književni tekst na koji se teze odnose. Kao gorespomenuti Nadan Filipović, u pitanju su još brojni autori koji su se pridružili hajci na Ivu Andrića, s tvrdnjama da bi ga trebalo protjerati iz lektire, porušiti podignute mu spomenike, izbaciti nazive ulica po njemu. Recimo, lingvist i novinar Safet Kadić objavljuje članak pod nazivom Postgenocidno čitanje Andrića – Roman kao priručnik zločina. U njemu stoji nedvojbena konstatacija da su određeni srpski nacionalisti bili inspirirani Andrićevim romanom Na Drini ćuprija, i to javno izgovarali (kao što je to haškim istražiteljima iz javio višegradski ratni zločinac Milan Lukić), pa je tu svako pitanje suvišno. Međutim, pored toga, autor dodaje konstataciju da je sama mržnja prema ulomka učenicima je postavljeno složeno pitanje o odnosu povijesti i književnosti, čije nijanse oni nisu u mogućnosti spoznati, pa će, sasvim očekivano, tu prevladati direktno povezivanje i jačanje etničkih stereotipa. A to sigurno nije slučajan nusproizvod te lekcije.

UVOD

Nakladnik Naklada Ljevak Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb e-mail: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr Lektura i korektura Mirko Peti Izrada kazala Monika Batur Naslovnica Lucija Gudek Grafičko oblikovanje i prijelom Ana Pojatina Tisak Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001072842. ISBN 978-953-355-444-0 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.