U jedinstvenome dokumentu koji ne teži iscrpnosti Johan
Ickx tu nam veliku pripovijest iznosi uz pomoć priča malih ljudi i povijesnih osoba, pripovijest koja nam kazuje o razilaženjima u mišljenjima unutar samoga Vatikana. On čitatelja poziva u zagonetni svijet Rimske kurije, koja zbog diplomatskoga i povjerljivoga karaktera razmijenjenih informacija često pribjegava jeziku koji je laicima nedokučiv.
On oživljava Ured, krug ljudi bliskih Piju XII., gdje se donose sve odluke rimskoga prvosvećenika i suverena, ljudi koji jedini mogu govoriti u njegovo ime. Polazna je točka svakoga poglavlja svakodnevni život Ureda i živa aktivnost Državnoga tajništva (Ministarstva vanjskih poslova Vatikana) u ratna vremena. Cjeloživotan je to posao.
Tijekom Drugoga svjetskog rata cijeli je svijet tražio pomoć Vatikana, na kojemu su počivale mnoge nade. Oslanjajući se na dosad neobjavljenu arhivsku građu (pisma, fotografije, crteže, novinske članke), pripovjedača i istražitelja Johana Ickxa osobito je zanimao odnos Ureda prema nacistima i šoi. Na stranicama ove knjige iznio je djelomičan, izuzetno ganutljiv popis anonimnih osoba kojima je Papa izravno pomogao, čiji se dosjei čuvaju u zbirci Serie Ebrei (Židovski dosjei).
U životu jednoga urednika rijetko se događa da objavi djelo tako velike povijesne važnosti, važnu etapu u traganju za istinom o ulozi Crkve u borbi protiv apsolutnoga zla.
–
10
ured
židovi pija xii.
Uvod
Dana 24. siječnja 2020. prvi put u našemu tako burnu životu supruga i ja koračali smo tlom Novoga svijeta. Odazvavši se na poziv stalnoga promatrača Svete Stolice pri Ujedinjenim narodima i fondacije Pave the Way (PTWF), u New Yorku sam se našao u skupini eminentnih istraživača kako bih na konferenciji održao predavanje s temom „Pio XII. i rimski Židovi” na dan što su ga Ujedinjeni narodi posvetili sjećanju na žrtve Holokausta. U blagovaonici našega hotela na televizijskim vijestima koje su se ponavljale pratili smo kako raste zabrinutost zbog prisutnosti COVID-19 u Americi.
Gotovo godinu dana prije papa Franjo najavio je otvaranje dijela Vatikanskih arhiva vezanoga uz pontifikat Pija XII., što je brojne moje prijatelje i kolege nagnalo na to da me potaknu neka mu posvetim knjigu. Da budem iskren, ta mi se ideja vrzmala po glavi već neko vrijeme. No pandemija i potpuno zatvaranje koje je uslijedilo dali su mi odlučujući poticaj.
Pukom koincidencijom u Njemačkoj je tijekom zatvaranja zbog epidemije koronavirusa preminuo Rolf Hochhuth. Hochhuth je bio autor poznate kazališne predstave Der Stellvertreter (Namjesnik).
To djelo koje su osmislile i financirale sovjetske tajne službe prvi je put uprizoreno u Berlinu 1963., a zatim je prevedeno na gotovo sve europske jezike. I tako se njegova poruka, koja je ukaljala sjećanje na rad Pija XII. tijekom ratnih godina, u samo nekoliko mjeseci proširila poput smrtonosnoga virusa. Zavodljivo manihejstvo što ta predstava razrađuje, a koje je samo kazališna izmišljotina, doprinijelo je stvaranju „povijesnoga falsifikata”. Ne treba strahovati, nego otvoreno reći:
11
to je djelo zapravo dugovječna kreacija produkcije sovjetskih tajnih službi.
Djelovanje Pija XII. tijekom Drugoga svjetskog rata, koje su hvalili i pozdravljali najviše rangirani političari i utjecajni Židovi, ubrzo po svršetku rata izvrgnuto je ruglu. Papi Piju XII. upućene „optužbe da je šutio”, koje su dijelom ove predstave, a koje su prisutne i u socijalističkom i sovjetskom tisku od prvih dana hladnoga rata, polako prodiru i u javno mnijenje zapadnih država. Takav se stav prema Papi zadržao te je eksploatiran u različite svrhe. Time je udaren temelj i stavovima budućih generacija.
U siječnju 1964., po povratku s međunarodnoga putovanja tijekom kojega je posjetio Jordan i Izrael, papa Pavao VI. reagirao je na optužbe protiv Pija XII. te je time gotovo izazvao diplomatski incident. Oslanjajući se na prvi princip morala svakoga povjesničara, on je izjavio: „(...) Povijest, a ne umjetno manipuliranje činjenicama i njihovo tumačenje puno predrasuda, kao što je slučaj s dramskim komadom Namjesnik, utvrdit će istinu o djelovanju Pija XII. protiv kriminalnih aktivnosti nacističkoga režima tijekom rata te objelodaniti koliko je njegovo djelovanje bilo plemenito, pažljivo i hrabro, sve s obzirom na istinski kontekst i situaciju tih godina.”1
Prisjetimo se, papa Pavao VI. bio je ključni akter i svakodnevni svjedok vatikanske diplomacije tijekom Drugoga svjetskog rata. Od prosinca 1937. bio je zamjenik državnoga tajnika Eugenija Pacellija, budućega Pija XII. Za toga čovjeka s kojim je surađivao više od dva desetljeća poslije će reći: „(...) [I]za nježnoga i krhkoga izgleda i biranih riječi kojima je ostavljao dojam suzdržanosti skrivao se zapravo plemenit i jak karakter koji se mogao prilagoditi pozicijama koje od čovjeka iziskuju veliku moralnu snagu koja se ne boji rizika. Pogrešno je reći da je bio hladan i samotan. Zapravo je bio izuzetno tankoćutan i osjetljiv. Osamu je volio zato što su njegovo duhovno bogatstvo kao i nevjerojatna sposobnost promišljanja i rada od njega zahtijevali
ured – židovi
12
pija xii.
1 Tommaso Toschi, Giovanni Battista Montini, milanski nadbiskup, milanski govori i zapisi (1954. – 1963.), Institut Pavla VI., Brescia, str. 5843.
upravo izbjegavanje svih nepotrebnih distrakcija i preokupacija; no život mu nije bio stran, a jednako tako nije bio ravnodušan prema ljudima i događajima oko sebe, uslijed čega se upinjao uvijek biti informiran o događajima u kojima se trsio sudjelovati čak i ako je zbog toga morao propatiti, osjećao je strast prema povijesti čijim se dionikom smatrao.”2
Očekivano, upravo je papa Pavao VI. imenovao četvoricu isusovaca – Pierrea Bleta, Roberta A. Grahama, Angela Martinija i Bernharda Schneidera – da objavom dokumenata političke diplomacije Svete Stolice odgovore na strašne optužbe. To je rezultiralo objavom Spisa i dokumenata Svete Stolice vezanih uz Drugi svjetski rat, djela koje nije imalo ništa sretniju sudbinu od Pija XII., koje se zbog svojih propusta odmah nakon objavljivanja našlo izloženo napadima. Još nedavno četvoricu su isusovaca neutemeljenim tvrdnjama, oslanjajući se na teorije urote, optužili da su namjerno propustili objaviti neke dokumente.3
Kada je i gdje Pio XII. ušao u moj život? Prije dolaska u Rim studirao sam filozofiju, religijske znanosti i teologiju na Katoličkome sveučilištu u Leuvenu u Belgiji. Moje zanimanje za talijansku renesansu – s osobitom fascinacijom prema neoplatonskim krugovima na dvoru Medicijevih u Firenci – 1988. odvelo me je u Rim, gdje sam na Papinskome sveučilištu Gregoriana počeo studirati povijest Crkve, što me je dovelo do isusovaca.
Tijekom devedesetih godina jedan mi je obiteljski prijatelj u Rim donio dar, djelo Alexisa Curversa objavljeno u Parizu 1964.: Pio XII., uvrijeđeni papa. Čitanje te knjige poljuljalo je sve moje prethodne stavove o Piju XII. i njegovoj reputaciji. U meni se rodila bolna slutnja koja je s vremenom postala dominantna. Djelo Pio XII. i Drugi svjetski rat, koje se temelji na Vatikanskim arhivima i koje je 1997.
2 Tommaso Toschi, Giovanni Battista Montini, milanski nadbiskup, milanski govori i zapisi (1954. – 1963.), Institut Pavao VI., Brescia, str. 5844.
3 Hubert WOLF e. a.: „Papa je znao i šutio. Dokumenti iz Vatikanskih arhiva koji su nedavno otvoreni javnosti pokazuju da je papa Pio XII. bio o svemu izvještavan tijekom holokausta i da su neki dokumenti izuzeti”, u časopisu Le Temps, 23. travnja 2020., str. 13–14.
uvod 13
objavio jedan od mojih profesora, isusovac Pierre Blet, na mene je imalo odlučujući utjecaj.
Godine 2000. počeo sam raditi pri Svetoj Stolici u Povijesnome arhivu Kongregacije za nauk vjere te u arhivima Rimske inkvizicije i Kongregacije Indeksa. Pet godina poslije imenovan sam arhivistom u Povijesnome arhivu Vatikanskoga kaznenog suda te sam imao zadovoljstvo tu dojmljivu dokumentarnu zbirku pripremiti za otvaranje javnosti u novoj studijskoj dvorani Kancelarske palače. Godine 2010. zamolili su me da preuzmem vođenje Povijesnoga arhiva Odjela za odnose s državama Državnoga tajništva Svete Stolice, što je ekvivalent Ministarstvu vanjskih poslova u službi pape. Kako bih do kraja predočio sve što me veže uz Pija XII., moram pridodati još jednu pojedinost: od 2000. do 2018. bio sam i arhivist na Papinskome institutu Santa Maria dell’Anima, koji uz neprocjenjiva blaga povezana s poviješću Rima posjeduje i tisuće dokumenata monsinjora Aloisa Hudala, koji je u Rimu bio austrijski rektor, a ta ga je institucija osporavala tijekom Drugoga svjetskog rata.
U arhivista i povjesničara dokumenti često izazivaju ono što John Keats naziva „vječnom radošću”. Još i danas osjećam trnce koji mi se spuštaju niz kralježnicu kad god zađem u veliki depo arhiva i rukom prelazim preko dokumenata. No dokumenti koji se čuvaju u Povijesnome arhivu Državnoga tajništva obaraju sve rekorde svojom jedinstvenošću: zahvaljujući univerzalnosti Katoličke Crkve, oni nude širok uvid u povijest svih nacija svijeta.
Neki raniji radovi poput onih Pierrea Bleta, Ronalda Rychlaka, Michaela Hesemanna ili profesora iz Parme Alessandra Ducea predstavljali su važnu etapu u studijama posvećenima aktivnostima Pija XII. tijekom rata te su, koliko je to bilo moguće, davali uvid u djelovanje Državnoga tajništva – njegova Odjela za odnose s državama – no nisu uspjeli dokučiti individualnu sferu aktera samoga Ureda. Doista, o tom je pitanju povijest ostala nedorečena i štura: Kao temeljni izvor, Spisi i dokumenti nudili su samo službenu korespondenciju. Gdje su bili autentični protagonisti koje je dramaturg Rolf Hochhuth nekoć postavio na kazališnu pozornicu? Što se doista događalo iza vela
ured – židovi pija xii. 14
službene vatikanske diplomacije? Kako stvari stoje glede osoba i poteza koji se nijednom riječju ne spominju u Hochhuthovu kazališnom komadu?
Je li sada uopće moguće vjerno predočiti povijest lišenu dronjaka te komične iluzije? Dati pravo riječi tim autentičnim dokumentima i dopustiti im da progovore bez ikakvih zapreka te tako u život vrate one koji su ih pisali, nadahnuli i sačuvali? Bi li ti dokumenti mogli licima iz Hochhuthove drame vratiti njihove izvorne glasove, njihove precizne namjere i integritet oslobođen zagađenja što ga je stvorila ranija književna produkcija, glas povijesnih aktera koji bi progovorili jezikom svojega vremena, prodrijeti u njihove najintimnije ljudske misli kako bi se razbili desetljećima stari okovi sazdani od tinte i papira? Je li moguće likove pretvoriti u osobe od krvi i mesa, pratiti njihova djelovanja ne na pozornici, nego u točno određenu okruženju, u uredima, predvorjima i predsjedničkim apartmanima glavnih gradova, u rimskim bazilikama ili Vatikanskoj apostolskoj palači? Tek bi tada mogao započeti istinski teatar.
Kako bih postigao taj cilj, prekapao sam po divovskome Povijesnom arhivu Odjela za odnose s državama Državnoga tajništva, a ograničavanje upravo na taj arhiv i njegove još neobjavljene materijale bilo je moj osobni izbor premda sam bio svjestan toga da bi neki drugi arhivi, u Vatikanu ili drugdje, mogli dovesti do novih povijesnih otkrića.
Otvaranje dijela Arhiva Svete Stolice vezanoga uz pontifikat Pija
XII. moglo je udahnuti život „istinskim akterima”, no kako izaći na kraj s milijunima dokumenata koji su nam se našli nadohvat ruke? Dopustio sam da me nadahne autor daleko vještiji i darovitiji od mene, autor kojeg, uz Dantea i Petrarcu, smatraju jednom od „triju kruna” talijanske književnosti. Godine 1348. izuzetno zarazna crna kuga širila se Italijom i cijelom Europom. Očajni, ljudi su se pokušavali skloniti na sigurno. Među njima je i deset mladih pripovjedača koje je stvorio Giovanni Boccaccio u svojemu predivnom Dekameronu. Zatvoreni u seoskoj vili u želji da izbjegnu zarazu, oni naizmjenično svojim prijateljima pričaju priče.
uvod 15
Budući da sam već trideset godina u dragovoljnome egzilu u Italiji gdje živim kao fiammingo a Roma – Flamanac u Rimu – bliska mi je tematika udaljenosti od doma. I doima mi se posve prirodnim nadahnuće pronaći u tome kapitalnom djelu talijanske književnosti. Je li slučajnost da nas je aktualna pandemija prisilila – obitelj, prijatelje i kolege – na to da živimo u izolaciji? I premda nisam mlad poput Boccacciovih pripovjedača, pomisao da bih mogao posuditi njihove lire kako bih ispričao te kronike i priče onako kako sam ih iznosio svojim dobrim prijateljima ispunila me je entuzijazmom.
To objašnjava moju odluku da fragmente naše nedavne povijesti iznesem pribjegavajući neuobičajenome žanru, pripovijedanju svojevrsnih priča ili kronika, kako su i naslovljena poglavlja moje knjige. Takva odluka ima stanovite posljedice: priče i kronike u svojemu nizanju koje ne poštuje nužno kronološku logiku omogućavaju da se neka tema rasvijetli iz različitih kutova, u različitim situacijama. Priče se vrte oko točno određene teme, dok kronike donose „životno iskustvo” Židova, pokrštenih ili ne, koji su zatražili pomoć od Pija XII. Dok se priče temelje na cijelom nizu izvora sačuvanih u Povijesnome arhivu Odjela za odnose s državama Državnoga tajništva, kronike svoje nadahnuće pronalaze u zbirci Serie Ebrei, koju bismo mogli nazvati i „Pacellijevim popisom”. Taj specifični arhivski niz sadrži imena gotovo svih Židova, pokrštenih ili ne, kojima je Ured priskočio u pomoć. Čitajte ovu knjigu kao da slušate Musorgskoga, njegove Slike s izložbe, no imajući na umu da osobe, razgovori i situacije vjerno odražavaju povijesnu stvarnost.
Neizbježno, moje će priče i kronike teškom mukom dati uvid u golemu stvarnost i činjenice te pokatkad začuđujuće anegdote što ih skriva Povijesni arhiv. No djelu što ga držite u rukama ni nije svrha biti klasična povijesna knjiga. Njegov je cilj iznova oživjeti aktere Ureda, ali ovoga puta na temelju povijesnih izvora, koliko je to već moguće, bez onečišćujućega utjecaja poslijeratne književnosti i interpretacija istraživača. Jednom za svagda: htio sam da u potpunosti razgolićeni dokumenti diktiraju svoja vlastita pravila, ritam i sadržaj.
– židovi
16
ured
pija xii.
Ove priče i kronike otvaraju vrata koja vode u hodnike i salone
Ministarstva vanjskih poslova Vatikana i njegovih veleposlanstava – nuncijatura. Čitatelji će otkriti kako su ti gorljivi i predani ljudi svakoga dana radili i djelovali u službi Pape i u obrani kršćanskih principa, najčešće „ne dižući nikakvu prašinu”. Uz njih će razmatrati i listati te iznimne političke, diplomatske i povijesne dokumente. Uranjanje u Arhive za vas je, dragi čitatelji, sreća i privilegij koji je inače dostupan isključivo znanstvenicima…
Šećući se Povijesnim arhivom Državnoga tajništva, bit ćete svjedoci načina na koji je Papa stvorio mrežu putova za bijeg koji su ilegalno ljudima omogućavali da pronađu spas te načina na koji je nadzirao mrežu svećenika koji su diljem Europe djelovali s ciljem spašavanja svakoga života koji je bilo moguće spasiti. Prema mojim ograničenim spoznajama, vatikansko Državno tajništvo jedino je ministarstvo vanjskih poslova na svijetu koje je posjedovalo poseban ured i istinsku međunarodnu mrežu namijenjenu spašavanju onih koji su tijekom Drugoga svjetskog rata bili progonjeni. Danas je zbirka Serie Ebrei tomu najbolji dokaz. Ovdje će javnosti nedavno dostupni dokumenti baciti novo svjetlo na važnost utjecaja pape Pacellija i mrežu labirintskih odnosa koju je on stvorio diljem Europe pod nacističkom okupacijom. Ti će nam dokumenti ponajprije približiti Ured, njegov najuži krug, obuhvatiti sve povjerljive suradnike, svakoga sa svojom osobnošću, vrlinama i manama – ponekad nauštrb njegovih zadaća – sve koji su podržavali Papino djelovanje.
Neobjavljeni dokumenti Pija XII. i njegova Ureda bit će protuteža pričama punima pogrešaka koje su mnogi prihvaćali kao dokazane istine. Nitko ne vodi savršen život, čak ni sveci koje se najviše poštiva i voli, no svi zaslužujemo u sjećanjima ostati onakvi kakvi smo doista bili. Ova knjiga otkrit će čovjeka koji je patio pod bremenom svoje službe, za ideale Katoličke Crkve i Kristovo učenje u vrijeme kada su mnogi razumljivo mogli dovesti u pitanje i postojanje samoga Boga.
uvod 17
Židovi Pija XII.
Papa: Pio XII. (svjetovno ime: Eugenio Pacelli)
Kardinal: Njegova Eminencija Luigi Maglione, državni tajnik
Tajnik: Njegova Ekscelencija, monsinjor Domenico Tardini, tajnik Kongregacije za izvanredne crkvene poslove*
Zamjenik: monsinjor Giovanni Battista Montini, zamjenik Kongregacije za redovne crkvene poslove** i tajnik Kodeksa
Podtajnik: monsinjor Giuseppe Malusardi, podtajnik Kongregacije za izvanredne crkvene poslove
Osoblje Ureda:
monsinjor Giulio Barbetta, minutante (bilježnik), službenik Ureda
monsinjor Angelo Dell’Acqua, savjetnik u nuncijaturi, službenik Ureda
monsinjor Giuseppe Di Meglio, uditore (auditor), diplomatski službenik u nuncijaturi 1. razreda, službenik Ureda
monsinjor Antonio Samoré, uditore (auditor), diplomatski službenik u nuncijaturi 2. razreda, službenik Ureda
monsinjor Pietro Sigismondi, uditore (auditor), diplomatski službenik u nuncijaturi 2. razreda, službenik Ureda
monsinjor Armando Lombardi, uditore (auditor), diplomatski službenik u nuncijaturi 1. razreda, službenik Ureda
monsinjor Corrado Bafile, tajnik nuncijature 1. razreda, službenik Ureda
Vanjski akteri:
monsinjor Bernardini, monsinjor Burzio, monsinjor Cassulo, monsinjor
Hurley, monsinjor Orsenigo, Carlo Pacelli, monsinjor Roncalli, monsinjor
Rotta, monsinjor Valeri, sestra Slachta, otac Musters i mnogi drugi…
* danas Odjel za odnose s državama (Drugi odjel) Državnoga tajništva Svete Stolice, nap. prev.
** danas Odjel za opće poslove (Prvi odjel) Državnoga tajništva Svete Stolice, nap. prev.
19
URED
Priča o dvojici luđaka, nestalim djevojkama i jednome otpravniku poslova
Vila Berghof, Obersalzberg, Bavarske Alpe, 28. srpnja 1940.
Ljetnozeleni, alpski reljefi bili su prošarani divljim cvjetovima jarkih boja. Zrak prožet mirisom borovine drhtao je od ptičjega pjeva. Usred pitoresknoga planinskog krajolika i gustih šuma uzdizala se osamljena vila sazdana od drva i kamena.
Na tome idiličnom i spokojnom mjestu okupili su se četvorica političkih vođa i njihovi pomoćnici. Neformalno odjeveni, žustro raspravljaju za stolom prekrivenim šalicama kave. Riječi što su ih izmijenili nisu donijele ništa umirujuće, a njihova rasprava koja će još jednu europsku državu gurnuti u metež naviještala je jedno od najmračnijih i najnasilnijih razdoblja Drugoga svjetskog rata.
Predsjednik Slovačke Jozef Tiso – čovjek privržen Katoličkoj Crkvi – i njegov premijer Vojtech Lázar „Béla” Tuka razgovarali su s Hitlerom i Joachimom von Ribbentropom, njemačkim ministrom vanjskih poslova. Službeni susret u srcu planina trebao je uroditi novim savezom. U političkome su životu Slovačke oporba nacizmu ili najobičnija neutralnost postale davno zaboravljena, svršena priča. Pobornici nacionalsocijalizma neprijeporno su pak preuzeli glavnu riječ.
- 1 -
21
Slovački ministar vanjskih poslova Ferdinand Ďurčanský nije
sudjelovao u razgovorima u toj vili u šumi jer je kao kritičar nacionalsocijalizma dao ostavku čim su slovački mediji objavili članke o skorome održavanju sastanka. I kao da naviješta preuzimanje moći koje će uskoro u djelo provesti Tisova osobna garda, njegov portfelj preuzeo je Tuka, koji je, osim obnašanja funkcije premijera, sada obnašao i funkciju ministra vanjskih poslova.
ured – židovi pija xii. 22
1
Članak u časopisu Grenzbote koji objavljuje da je Tuka zamijenio Ďurčanskoga na poziciji ministra vanjskih poslova.1
ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 154, f. 13v.
Predstavnik Svete Stolice u Slovačkoj bio je otpravnik poslova, monsinjor Giuseppe Burzio. Revan dužnosnik, Burzio je prikupio sve raspoložive pouzdane informacije o tom skretanju službene slovačke politike – članke iz novina, neobjavljene informacije i anegdote. Pokrenuo je tako sastavljanje cijeloga niza izuzetno detaljnih izvješća kapitalne važnosti koja je otposlao u Rim.
Jedno od njegovih prvih izvješća sastavljeno je 7. kolovoza 1940.2, no komunikacija u ratom rastrganoj Europi bila je izuzetno otežana, pa je izvješće u Ured stiglo tek devet dana kasnije. Precizno rezimirajući situaciju državnome tajniku, kardinalu Maglioneu, to je izvješće iznosilo škakljive informacije o imenovanju trojice simpatizera nacista, monsinjora Jána Vojtaššáka, biskupa u Spišu, i još dvojice svećenika, u Državno vijeće, najviše zakonodavno tijelo Slovačke. To sada možda djeluje začudno, no u Slovačkoj je tada prisutnost svećenstva u vladajućim strukturama bila uobičajena, duboko ukorijenjena tradicija, tako da je čak i predsjednik bio svećenik. No pristupiti administraciji blisko povezanoj s nacistima bilo je bez presedana te je zemlju povlačilo u mračne, neistražene vode. I dok su se diljem Europe biskupi i drugi pripadnici svećenstva aktivno suprotstavljali nacizmu, čak i po cijenu vlastita života, ta je shizofrena situacija izazivala duboke rascjepe unutar Crkve.
A nametala je i ozbiljnu dilemu Svetoj Stolici.
Monsinjor Burzio precizirao je kako su navedene funkcije uglavnom „počasne”, premda „s obzirom na trenutačne okolnosti za sobom možda povlače i političku i moralnu odgovornost”3.
A te su odgovornosti očigledno bile povjerene opasnim ljudima.
U Rimu su, međutim, i prije dolaska Burzijevih izvješća bili upućeni u zabrinjavajuća događanja. Sredinom kolovoza monsinjor Vojtaššák pisanim se putem osobno javio kako bi zatražio
2 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 5r, pismo monsinjora Burzija kardinalu Maglioneu, Bratislava, 7. kolovoza 1940.
3 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 5r, pismo monsinjora Burzija kardinalu Maglioneu, Bratislava, 7. kolovoza 1940.
priča
23
o dvojici luđaka, nestalim djevojkama i...
ured
židovi pija xii.
benestare (dopuštenje) da prihvati ponuđenu funkciju4. Doznavši za Vojtaššákove postupke, kardinal Maglione ostao je bez riječi te je na Burzijevo izvješće samo brzinski dopisao kratko pitanje
„Quid agendum? Kako postupiti?” prije nego što će ga proslijediti Piju XII.
Povijesni arhiv daje jedinstveni uvid u stav što ga Pio XII. zauzima prema biskupu koji je okrenuo leđa kršćanskoj vjeri, milosrđu i pravdi kako bi surađivao s nacistima. Tijekom audijencije s Papom koja se dogodila 20. kolovoza 1940. monsinjor Tardini, tajnik Ureda, prenoseći stanje duha Pija XII., nalivperom je vrlo čitko zapisao: „Sveti Otac promatra to ne bez zabrinutosti...”5
I odgovor Rima na Burzijevo izvješće također je bio nedvosmislen: „[J]asno, ali kurtoazno dajte biskupu Scepusija (Spiša) do znanja da Sveta Stolica ne bez zabrinutosti svjedoči pojavi da pripadnici svećenstva, poglavito u aktualnim okolnostima, prihvaćaju funkcije s političkom i moralnom odgovornošću.”6
Diskurs je po običaju diplomatski obziran. No činjenica da se poseže za formulacijom samoga Svetog Oca, „ne bez zabrinutosti”, kao i Burzijeva formulacija koja spominje „političke i moralne odgovornosti” jasno daju do znanja kako je Vojtaššákova odluka da prihvati ponuđene mu funkcije daleko od toga da bude jednoglasno podržana. Burzio prosljeđuje pismo Vojtaššáku i osobno ga izvještava o tome kako „nije prikladno prihvatiti funkcije u institucijama i vladi”7.
U međuvremenu je pak 13. kolovoza Vojtaššák papi Piju XII. poslao još jedno službeno pismo, ovoga puta „poniznu zamolbu” za dopuštenje u kojoj svjesno umanjuje vlastitu ulogu spominjući
4 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 18, pismo monsinjora Vojtaššáka papi Piju XII., 13. kolovoza 1940.
5 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 5, bilješka monsinjora Tardinija, 20. kolovoza 1940.
6 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, 7t, skica telegrama kardinala Maglionea monsinjoru Burziju, 21. kolovoza 1940.
7 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 17, pismo monsinjora Burzija kardinalu Maglioneu, 21. kolovoza 1940.
–
24
priča o dvojici luđaka, nestalim djevojkama i... 25
običnu „počasnu funkciju”8. U pismu je budno pazio na to da ne spominje činjenicu da se Državno vijeće često saziva kako bi izglasavalo konkretne mjere protiv Židova. Pismo je dospjelo na Burzijev stol te je 21. kolovoza proslijeđeno u Rim odakle je Vojtaššáku upućen odgovor s jasnim uskraćivanjem podrške za njegovu prvu zamolbu.
Rim, međutim, nije znao da je 6. kolovoza, odnosno tjedan dana prije nego što će poslati svoju „poniznu zamolbu”, ne čekajući dopuštenje Svete Stolice, Vojtaššák drsko prihvatio ponuđenu mu funkciju i prisegnuo kao član Državnoga vijeća. Papi je svoju „poniznu zamolbu” poslao kada je već donio odluku. Drugim riječima: lagao je. Takvo ponašanje može se smatrati proračunatim potezom Vojtaššáka i njegovih suučesnika s ciljem da od Vatikana malverzacijama dobiju pisano dopuštenje, trofej za naciste i fašiste, koji ne bi oklijevali upotrijebiti ga sebi u korist.
Čim je Sveti Otac 21. kolovoza jasno poručio kako „nije prikladno prihvatiti službene funkcije”, Vojtaššák je trebao ponizno poslušati njegov naputak i dragovoljno se povući s funkcije.
Ali kako postupiti kada otkriješ da su te izdali tvoji? Premda nesumnjivo ozlojeđenoj i razočaranoj činjenicom da je dovedena pred gotov čin, Svetoj Stolici nije preostalo drugo nego prihvatiti zatečeno stanje. Tako je pismo iz Rima s nadnevkom 9. rujna 1940., premda pristojno, bilo odsječno: „Njegova Svetost daje do znanja da se ne protivi činjenici da je monsinjor Vojtaššák prihvatio da bude imenovan članom Državnoga vijeća.”9
Ovdje primijenjeni diskurs zavređuje objašnjenje. Uobičajena formulacija kojom se daje do znanja da Papa prihvaća neki zahtjev ili zamolbu jest „nulla osta”, što znači da nema nikakvih primjedbi. U ovom slučaju, međutim, Papa samo izjavljuje da se ne protivi – što diplomatskim jezikom znači da istodobno ne podržava.
8 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 18, pismo monsinjora Vojtaššáka papi Piju XII., 13. kolovoza 1940. Pismo je u Rim pristiglo nakon 21. kolovoza, vjerojatno koncem mjeseca.
9 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 19, rukom pisana Maglioneova bilješka.
Općenito, Sveta Stolica ne može se miješati u odabir hijerarhije ili vlade neke druge države. Među ostalim, stari Zakonik kanonskoga prava nalagao je da su javne funkcije svećenika isključivo pod nadležnošću lokalnih biskupa, a ne pod nadležnošću rimskoga prvosvećenika ili onom njegovih dikasterija10. Nema sumnje da bi Sveta Stolica dala sve od sebe kako bi intervenirala u toj kritičnoj situaciji, no stvari nisu funkcionirale na taj način.
Namjernoj i uočljivoj odsječnosti odgovora cilj je bio izbjeći kompromitaciju Svete Stolice. Izbjegavajući spomenuti Vojtaššákovo ime, pisac odgovora budno je pazio da ne stvori presedan kojim bi se zatim mogli koristiti drugi svećenici pobornici nacizma.
Nešto kasnije istoga tjedna otpravnik poslova u Bratislavi, monsinjor Burzio u Rim je poslao novo izvješće11, ovoga puta osobnu analizu posljedica službenoga susreta predsjednika Tisa i Hitlera. Nacisti su se, po Burzijevu mišljenju, Tisu dodvoravali otkako ih je cjelokupna slovačka vlada razočarala, a među prvima bivši ministar vanjskih poslova Ďurčanský, koji je pokušao očuvati nezavisnost Slovačke i ograničiti antisemitske mjere. Burzio je napisao: „Nacistički su vođe gospodina Ďurčanskoga optužili da pokušava zaštititi Židove, pa neki promatrači u tome vide istinski razlog njegova smjenjivanja.” No kada je Ďurčanský otišao, Burzio je mračno predviđao da će „uskoro biti pokrenute drakonske mjere” protiv Židova12.
Vrlo pronicav u sagledavanju politike, naviještao je i da je nova slovačka vlada odlučna u namjeri da zemlju očisti od svake prosovjetske propagande. Svakoga koga osumnjiče da je simpatizer komunista novi će zakoni tretirati kao kriminalca, a riječ je o zakonima osmišljenima da zastraše populaciju pod izlikom uhićenja političkih protivnika. U Rimu su tu antikomunističku političku struju neki dočekali kao dobru vijest. Drugima se ona doimala zabrinjavajuće.
10 Pio-benediktinski Zakonik kanonskoga prava iz 1917., preveden s engleske inačice, San Francisco 2001., 70–71 (Canon 139, paragrafi 3 i 4).
11 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 10v, izvješće monsinjora Burzija, 31. srpnja 1940.
12 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 10v, izvješće monsinjora Burzija, 31. srpnja 1940.
ured – židovi
xii. 26
pija
Mračne Burzijeve prognoze pokazat će se točnima jer represivne vladine mjere neće se okomiti samo na Židove nego i na adventiste sedmoga dana i protestante. Prema Burzijevoj analizi, te su mjere u Slovačkoj, koja je većinski bila katolička zemlja, prvenstveno imale nacionalističke, a manje vjerske ciljeve. Slovačko stanovništvo češkoga podrijetla vjerski je šarolikije i većinski protestantsko te je bilo predmet duboke mržnje, Odium Cechorum13 .
U svojoj je preciznoj analizi Burzio postavio pitanje: „Koliko će dugo njegova politička uvjerenja, a osobito njegova svećenička savjest Tisu dopuštati da ide ruku pod ruku s nacionalsocijalističkim vođama?”
Bio je uvjeren u to ili je samo pobožno priželjkivao da Tiso igra stratešku igru: „U nadi da će spasiti što se spasiti može te da će spriječiti ekstremnu primjenu nacističkih metoda.” Istodobno ga je mučio mračni predosjećaj budućih užasa uslijed čega je zaključio: „Samo će nam budućnost reći jesu li moja predviđanja točna.”14 Burzio je dobro shvatio da Njemačka u Slovačkoj nema ideološke, nego u prvome redu ekonomske ciljeve, te joj je na meti bilo uspješno slovačko industrijsko tkivo. Iduća će meta, dakle, biti tvrtke u židovskome vlasništvu. Burzio je izvijestio da su židovski trgovci i industrijalci bili prisiljeni na vidljivim mjestima izvjesiti oznake s natpisom „židovska tvrtka” ili „židovska trgovina”. Avenije koje su nekoć bile mirni prostori kojima su Slovaci mogli šetati i obavljati kupnju sada su bile izobličene oznakama mržnje nacističke segregacije. Burzio je napisao:
sa zaprepaštenjem otkriva kako cjelokupna ekonomija ove zemlje počiva u rukama Židova, pa si govori kako bi nekoliko restriktivnih zakona usmjerenih protiv te dominacije bilo dobrodošlo.” Međutim: „Nažalost, poduzete mjere prelaze granice pravde i teže Židove potpuno ukloniti iz ekonomskoga
13 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 26, izvješće monsinjora Burzija, Bratislava, 15. siječnja 1941.
14 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 36v, izvješće monsinjora Burzija, Bratislava, 5. rujna 1941.
priča o
luđaka, nestalim djevojkama i... 27
dvojici
„Čovjek
i društvenoga života zemlje. Sve to ne ide na korist Slovacima, nego Nijemcima, u čije će ruke prijeći svi prihodi i bogatstva koji su dosada bili u rukama Židova.”15 Sastavlja zatim popis najrestriktivnijih mjera poduzetih protiv židovske populacije: „Zatvaranje svih javnih prostora (židovskih); zabrana zapošljavanja kućnih pomoćnica mlađih od četrdeset godina; očitovanje i popis svih kuća i dobara; zabrana pohađanja srednjih i visokih škola, ali i zabrana da sami osnuju takve institucije, tako da se sada obrazovanje mladih Židova obustavlja po završetku osnovne škole.”
Zabrana izdana židovskoj djeci vezana uza srednjoškolsko i visoko obrazovanje odmah je prouzročila „probleme crkvenim vlastima zato što će, bude li primijenjen striktno, taj paket zakona pogoditi brojnu djecu židovskoga podrijetla koja su istodobno i katoličke vjeroispovijesti, s obzirom na to da će ta djeca morati napustiti katoličke osnovne škole koje pohađaju te se upisati u židovske osnovne škole. A djeca koja već pohađaju srednje i visoke škole svoje će obrazovanje morati prekinuti.”16
Burzio je zatim iznio sumorna predviđanja da će uskoro biti objavljene još strože i okrutnije mjere vezane uz „bračno zakonodavstvo”. A Svetu Stolicu uvelike je zabrinjavala mogućnost zadiranja države u sakrament braka. Takvi porivi – pokušati ograničiti, pa čak i onemogućiti svetu povezanost dviju osoba – bili su pljuska katoličkoj vjeri. Burzio se nadao da će slovački biskupi zauzeti „snažan zajednički stav protiv” svakoga zakonodavstva o međurasnim brakovima. Istodobno je znao da je to malo vjerojatno jer je svećenstvo bilo podijeljeno na simpatizere nacizma i njegove protivnike.
Znamo da je Pio XII. s velikim zanimanjem pročitao Burzijevo izvješće jer Maglione u svojemu odgovoru Burzija moli neka Rim nastavi izvještavati o tim događanjima, osobito o ponašanju
–
28
ured
židovi pija xii.
15
16
Idem
ASRS,
AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, ff. 37, Burzijevo izvješće, Bratislava, 5. rujna 1941.
priča o dvojici luđaka, nestalim djevojkama i... 29
biskupa u Slovačkoj, kao i o „mjerama što će ih ti biskupi poduzeti kako bi zaštitili prava poglavito mladih katolika, uključujući i onih nearijevskoga podrijetla, na obrazovanje u skladu s njihovom vjerskom pripadnošću”17. Terminologija kojom se Maglione služi bez okolišanja kazuje kako su upute za pisanje te poruke došle izravno od Svetoga Oca. Za mene je to još jedan neoboriv dokaz da Piju XII. ničija etnička pripadnost nije bila ni od kakve važnosti. * * *
Zapadanje Slovačke u teror nastavilo se postojanim ritmom. Dana 8. listopada 1940. predsjednik Tiso održao je javni govor pred skupinom od 20 000 katoličkih hodočasnika u blizini grada Žiline, na sjeveru zemlje, a kako bi opravdao antisemitske mjere što ih je propisala vlada18. Tiso je imao drskosti izjaviti da su Židovi nekoć imali vrlo dobre vođe, a zatim je, nesumnjivo hotimice, iskrivio jedno od Mojsijevih učenja objavivši kako je on svojemu narodu naložio da svakih pedeset godina mora predati dobit što ju je stekao19. Mojsije je zapravo objavio da se sva nepravedno stečena dobra moraju vratiti zakonitomu vlasniku. Tiso se nadao da će tako, u skladu sa židovskim zakonom, dokazati kako Slovačka ima pravo okomiti se na Židove. Svojim je govorom objavio kako je to opipljiv dokaz da je židovski narod zaboravio vlastita učenja. Posljedično je zaključio kako se uzalud pretvaraju da im je žao što su ostali, primjerice, bez svojega radijskoga prijamnika. Tiso je svoj govor započeo isprva samo zataškavajući mržnju. Nastavio je:
Sa stajališta kršćanskih principa, nepravedno je što se žale zato
što im se oduzimaju trgovine i trgovačke licence jer samo ih
17 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 39r, skica poruke kardinala Maglionea pisana rukom monsinjora Samorèa, uditorea (poruka otposlana 5. listopada).
18 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, ff. 41r/v, govor monsinjora Tisa.
19 Biblija, Lev 24,15.
ured
židovi pija xii.
se prisiljava na to da vrate ono što su nekoć uzeli kršćanima.
Nepravedno je i što se žale zbog svojega isključivanja iz državnih
škola jer im je geslo oduvijek bilo: radi malo, zarađuj mnogo.20
Taj rasizam u čistome obliku, koji je jedan svećenik poput toksičnoga otpada prevalio preko usta, neosporno je šokantan. Transkripcija cjelovitoga Tisova govora predana je u ruke Ureda u Rimu 8. listopada 1940.21, a Pio XII. u njega je dobio uvid 10. listopada.
Ured je zabilježio datum primitka transkripcije, ali i ime izvora. Istražujući stotine dokumenata o Slovačkoj, uočio sam da se taj izvor pojavljuje više puta, i to prilično redovito. U tintom zapisanim zabilješkama stoji „prenio commendatore Babuscio”. To je jedini identifikacijski element na tim dokumentima. Bez njega ne bismo znali kako su svi ti dokumenti uopće dospjeli do Državnoga tajništva, a zatim i do Papina radnog stola.
Tko je bio taj zagonetni commendatore Babuscio? Moj bivši profesor, isusovac i eminentni povjesničar, otac Pierre Blet22 Francesca Babuscia Rizza opisuje kao diplomata talijanske vlade. U vrijeme objave Drugoga svjetskog rata njegova službena funkcija bila je ona „savjetnika talijanskoga veleposlanstva pri Svetoj Stolici”, što ga je činilo djelatnikom talijanskoga Ministarstva vanjskih poslova. Njegova funkcija omogućavala mu je da održava redovite službene sastanke sa Svetom Stolicom. Ono što je u ovom slučaju začuđujuće jest činjenica da je očigledno Svetoj Stolici prenosio informacije koje je trebao prenositi svojoj vladi. Također je zanimljivo da dokumenti koje je prenosio na sebi nisu imali nikakve službene pečate niti ikakve oznake koje bi upućivale na to da su službeno dospjeli iz talijanskoga Ministarstva vanjskih poslova. Izuzmemo li njegovo ime, koje je na njih dopisao Ured,
21 Idem
146;
–
30
20 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia, 164, ff. 41s/v, govor monsinjora Tisa.
22 Pierre BLET, Pio XII. i Drugi svjetski rat prema Vatikanskim arhivima, Pariz, 2005., str. 122; str.
str. 237.
priča o dvojici luđaka, nestalim djevojkama i... 31
ti su dokumenti na neki način anonimni. To bi moglo sugerirati kako je hrabri i dragocjeni informator djelovao po vlastitu nahođenju, a ne izvršavajući svoje službene funkcije. Moguće je i da je njegov nadređeni, veleposlanik Italije u Vatikanu, zapravo bio upućen u to. Te očito ilegalne aktivnosti posve izvjesno nije odobrio hijerarhijski vrh Mussolinijeve vlade. A znamo i što se moglo dogoditi Babusciu Rizzu da su ga identificirali kao doušnika jer dobro je poznata sklonost fašista odmazdama. Čime je bio motiviran i za koga je radio? To zavređuje podrobnu istragu. Znamo da je Babuscio bio prijatelj i pouzdanik tajnika Ureda Tardinija te da je jednom drugom prilikom – što je otac Blet i naglasio – Vatikan upozorio na antiklerikalne mjere što ih Mussolini planira uvesti.
Dana 28. kolovoza 1940. Babuscio je proslijedio još tri transkripta – presliku memoranduma talijanske vlade o slovačkoj politici vezanoj uz „crkve i vjerske sekte”, transkript govora slovačkoga premijera Tuke i novinski članak u kojemu se spominje još jedan govor pod naslovom „Mjere prema Židovima”, što ga je održao Sano Mach, ministar unutarnjih poslova23.
Govori Tuke i Sana Macha otkrivaju kojom je brzinom zemlja tonula u nasilan i zvjerski antisemitizam. U govoru što ga je održao 24. kolovoza 1940. premijer Tuka jasno i bez uvijanja objavljuje kako će se situacija odvijati za Židove u Slovačkoj:
Židovi su nekompatibilni s nacionalsocijalizmom jer su oni ili kapitalisti ili komunisti. Zato i moramo na radikalan način razriješiti židovsko pitanje. Ne želimo ubijati Židove, ali ne možemo ni dopustiti da židovski kapital širi svoje pipke po cijeloj Slovačkoj. Ne možemo više podnositi da naš ekonomski i trgovinski život bude zatočenik židovskoga duha, a ne možemo ni dopustiti da naša književnost i umjetnost ostanu pod njihovim utjecajem.
23 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, ff. 55–59, na pisaćem stroju pisana izvješća što ih je proslijedio comm. Francesco Babuscio Rizzo 28. listopada 1940; f. 61, pisaćim strojem pisana informacija koju je poslalo talijansko veleposlanstvo, 28. studenoga 1941.; ff. 64–68, pisaćim strojem pisano izvješće koje je talijansko veleposlanstvo poslalo u siječnju 1941.
ured – židovi pija xii.
Kažu kako su Židovi nužni u svim poslovnim transakcijama te da bismo ih zato trebali tolerirati. To je potpuno pogrešno: mi možemo bez njih, zato više ne želim čuti da su nužni.24
Fotografija prikazuje pozdrav upućen Tuki tijekom intoniranja nacionalne himne, a nakon njegova govora.25
Već sutradan Sano Mach drži govor pod naslovom „Mjere prema Židovima” u istome prijetećem tonu.
U tim okolnostima odnosi između pobornika Tisa i nacista te onih koji njihove stavove i izjave smatraju neprihvatljivima postaju sve napetiji u slovačkome episkopatu. Jedan od najgorljivijih
Tisovih pristaša, svećenik Canon Koerper obnašao je brojne javne funkcije – bio je zastupnik u parlamentu, duhovnik Hlinkine garde (paravojna postrojba Slovačke narodne stranke od 1938. do 1945., koju su još nazivali i Predsjedničkom gardom) kao i dužnosnik u Ministarstvu obrazovanja. Taj svećenik s punim je pravom bio
24 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 58, pisaćim strojem pisana izvješća koja je prenio comm. Francesco Babuscio Rizzo, 28. listopada 1940.
25 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 81, Slowakische Rundschau 2 (1941.) 4, str. 16.
32
priča o dvojici luđaka, nestalim djevojkama i... 33
meta napada utjecajnoga katoličkog tjednika u Slovačkoj Katolícke noviny, koji su financirali biskupi. U jednom je članku Koerper optužen da se bez ustezanja koristi svojim političkim pozicijama.26
Premda je bio jedan od ključnih Tisovih saveznika, nacisti su mu okrenuli leđa, a upravo je ta nemilost u koju je zapao bila neočekivana izlika Tisu da se riješi ne samo Koerpera nego i brojnih katolika zaposlenih u svojoj administraciji.
Ni otpravnik poslova Burzio tomu nije svjedočio bez određene doze zabrinutosti. U novoj obavijesti tako izvještava da će nacionalsocijalisti naposljetku eliminirati sve katolike, čak i one koji su im bili skloni i priklanjali se njihovoj rasističkoj ideologiji.
Iz talijanskoga veleposlanstva pri Svetoj Stolici commendatore Babuscio Uredu je i dalje slao informacije iz prve ruke. Nepokolebljiv, s Uredom je dijelio svoja izvješća o stanju u Slovačkoj:
Nije lako nacionalsocijalizam udružiti s Hlinkinim principima (koji se temelje na katoličanstvu) te ga primijeniti u zemlji gdje su Crkva, vjera i svećenici oduvijek igrali glavne uloge. (...)
Zaštita nacističke Njemačke ne može se razmatrati parcijalno: riječ je o sustavu koji život jedne nacije organizira do najsitnijih detalja. Prihvaća se sve ili ništa.27
U Slovačkoj je 21. siječnja 1941. došlo do nove eskalacije. Tuka je objavio svoj „slovački nacionalsocijalistički program”, što ga je predočio u četrnaest točaka. Termin kojim se poslužio bio je dimna zavjesa, koja je trebala ostaviti dojam da zemlja djeluje u potpunoj nezavisnosti, da ne dijeli nacistički ekstremizam i da nema namjeru – prema riječima samoga Tuke – „eliminirati Židove”. Neumoljivi je predsjednik Tiso očigledno obmanjivao javnost, što će potvrditi i događaji koji će uslijediti.
26 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 65, pisaćim strojem pisano izvješće što ga je prenijelo talijansko veleposlanstvo (Babuscio), siječanj 1941.
27 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 67, pisaćim strojem pisano izvješće što ga je prenijelo talijansko veleposlanstvo (Babuscio), 1. veljače 1941., str. 4.
Primjerak toga programa objavljena u Slowakische Rundschauu, publikaciji naklonjenoj nacistima, došao je do Ureda. Netko, možda kardinal Maglione, crvenom je olovkom podvukao točke 13. i 14.
13. Kao temelj cjelokupnoga moralnog života, religija je pod zaštitom države. A Božje ministre plaćat će država. Prihodi svećenika, u skladu s elementarnim principima socijalne pravde, trebali bi biti pravedno podijeljeni svim ministrima iste vjere. Slovačko svećenstvo oduvijek je bilo naoružana ruka slovačkoga nacionalizma. Slovački svećenici oduvijek su imali slovačko srce, dokazali su to u prošlosti, dokazuju danas i dokazivat će i ubuduće.
Formulacija „ubuduće” nije bezazlena. Nagrđujući tradicionalne ideale slovačkoga nacionalizma, ta formulacija istodobno smekšava ideologiju trenutka i brutalnost nacizma. Religija će u novome slovačkom poretku možda biti zaštićena, no morat će biti u službi toga poretka.
Točka 14. znatno se manje odnosi na političke igre, a njezina okrutna namjera ne može biti jasnija: „14. Definitivno riješiti židovsko pitanje.”28
Metode kojima se nacizam služi kako bi kooptirao slovački nacionalizam (i dio slovačke Crkve) jasno se iščitavaju iz arhiva, iz detaljnih transkripata njemačkoga dnevnog tiska što ih šalje monsinjor Burzio. U jednom od svojih izvješća on citira članak objavljen u Völkischer Beobachteru, službenome dnevnom listu nacionalsocijalističke stranke u Berlinu. Burzio je podcrtao nekoliko ključnih rečenica: „Vjersko pitanje u Slovačkoj daleko je važnije i teže nego u drugim slavenskim zemljama gdje se država i vjeroispovijest preklapaju. (...) Mladi slovački nacionalizam morat će se, htio on to ili ne, pozabaviti tim problemom.”29 Pod naslovom „Ne vode svi putovi u Rim”, članak su preuzeli i neki drugi dnevni listovi.
28 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 75, Slowakische Rundschau 2 (1941.) 4, str. 5. 29 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 86, Der Grenzbote, 16. veljače 1941. (članak prenio Völkischer Beobachter), i f. 92, Der Grenzbote, 22. veljače 1941.
ured – židovi pija xii. 34
priča o dvojici luđaka, nestalim djevojkama i... 35
Propagandni stroj Reicha namjeravao je stvoriti situaciju koja će slovačke političare, pa čak i cjelokupno društvo, nagnati da povjeruju kako se nacizam ni po čemu ne razlikuje od njihova koncepta nacionalizma. Samo, prigrliti te principe za sobom povlači i odustajanje od svake vjerske savjesti. Nažalost, nekolicina slovačkih svećenika pošla je tim putom i odvojila se od Rima – na što je članak i upućivao.
Nepokolebljiv, slovački katolički tjednik Katolícke noviny tvrdoglavo je ustrajao u kritikama usmjerenima protiv nacista. Članci navedenoga tjednika inzistirali su na sve većim podjelama u zemlji, a nacizam proglašavali lažnim prorokom:
U propagandne svrhe vjerojatno će u prve redove postaviti jednoga, možda čak i dvojicu ili trojicu svećenika koji su se odmetnuli, koje je lažna struja odvukla daleko od obala Crkve, prema oceanu nezadovoljstva i nelagode. Ti svećenici, međutim, više nisu istinski Božji službenici, već isključivo otpadnici i odmetnici, o čemu će svjedočiti i njihova djela.30
No novi „nacionalizam” Slovačke nastavio se širiti brzo i očigledno bez predaha poput neizlječive bolesti.
Članak u Gardisti, tjedniku koji je simpatizirao slovačke nacionalsocijaliste, lamentirao je nad činjenicom da su „brojne tvrtke u vlasništvu Židova koje su odavno trebale biti zatvorene uspjele izbjeći vladine mjere zahvaljujući zaštiti visokopozicioniranih državnih dužnosnika”31. Pod „visokopozicioniranim državnim dužnosnicima” autor članka podrazumijeva biskupe i svećenike protivnike nacizma.
U svojemu izvješću Burzio je citirao članak objavljen u jednome drugom listu, u Slováku. Naslov članka glasio je: „Pripreme za prebacivanje svih Židova izvan granica Europe”, a u članku, među ostalim, stoji:
30 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 88, Katolícke noviny, 16. veljače 1941.
31 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 94, Slovák (dnevni list Hlinkine stranke), 2. veljače 1941.; Gardista (slovački nacionalsocijalistički dnevni list), 21. veljače 1941.
Vlada je raskrinkala sve židovske tvrtke i organizacije… umjesto toga, osnovana je židovska tvornica s devet ogranaka. Ta središnja tvornica s aktivnostima je započela prije nekoliko dana i u njoj već rade 144 zaposlenika. Predviđa se da će broj zaposlenih biti 250. Kako bi bili u skladu sa zakonom, svi Židovi koji žive u Slovačkoj moraju postati članovi te tvornice.
U stvarnosti je ta šokantna mjera sve Židove iz selâ i gradova diljem Slovačke prisiljavala da napuste svoje domove i odu živjeti i raditi u toj novoj tvornici, Centrali. Bilo je jasno da će slovački Židovi prije ili poslije biti svedeni na robove u službi nacista. Bila je to izravna posljedica – konkretizacija – Tisova govora u kojemu je izokretao Mojsijeve riječi.
Centrala će poslužiti kao obrazovna ustanova u kojoj će svi Židovi moći naučiti neki manualan posao ili neku vještinu koji će im biti od koristi u novoj domovini. Procjenjuje se da će Židovi iz Europe biti preseljeni dva do tri mjeseca nakon rata. Troškove te kolonizacije morat će platiti sve europske države proporcionalno broju Židova koji žive na njihovu teritoriju. U Slovačkoj bi taj trošak trebao iznositi 40 000 ili 50 000 kruna. Sveukupan broj Židova koji žive u Slovačkoj jest 85 000. Bude li to predstavljalo prevelik trošak za državu, morat će se uključiti i bogati Židovi kako bi pomogli svojoj siromašnijoj braći.32
Taj tekst od kojega se ledi krv u žilama jasno iznosi stvarne namjere slovačke vlade. Nakon njegova čitanja svakome je jasno da je vladi samo jedno na umu: svođenje Židova na robovske radnike kako bi ih se iskoristilo prije potpunoga progona iz Slovačke.
Istodobno je u Rimu otac Włodzimierz Ledóchowski, isusovački preposito generale, izvijestio Ured o sadržaju telegrama
što ga je Tiso poslao Hitleru povodom njegova pedeset drugoga
–
36
ured
židovi pija xii.
32 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 94, pisaćim strojem napisani prijepis članka iz Slováka, 21. veljače 1941.
priča o dvojici luđaka, nestalim djevojkama i... 37
rođendana. Teško da postoji jasnija i odanija izjava ljubavi upućena Reichskanzleru33 i njegovu programu. Evo kako glasi sadržaj:
Vaš pedeset drugi rođendan pada na još jedan važan dan borbe za budućnost naših naroda, na dan pobjede vojski Vaše Ekscelencije. Umoljavam Vas da primite moje najiskrenije i najodanije želje kako bi Bog nastavio blagoslivljati njemačku vojsku u borbi za naš pravedni cilj.34
Premijer Tuka također šalje telegram povodom rođendana, kojim Führera uvjerava „u (svoju) odanost i (svoju) čvrstu vjeru u (njihovo zajedničko) važno djelovanje”.
Ubrzo zatim stanoviti monsinjor Ferencik – katolički svećenik i zastupnik u slovačkome parlamentu – napisao je članak u kojemu je na sva usta hvalio Hitlera. Piju XII. sve je to bilo neprihvatljivo. Bio je prisiljen progutati gorku pilulu sramotne Vojtaššákove neposlušnosti kao i neposluha drugih predstavnika slovačkoga svećenstva koji su usprkos njegovu protivljenju pristupili nacionalsocijalističkoj vladi, no ovoga je puta čaša njegova strpljenja bila do vrha puna. Izbrisao je ime monsinjora Ferencika s popisa počasnih prelata Njegove Svetosti.35 Bila je to jasna poruka upućena ostalim predstavnicima slovačkoga svećenstva: takva javna podrška nacistima neće se tolerirati. Ured je neprestano primao nova svjedočanstva iz Slovačke. Među njima se ističe poruka oca isusovca iz grada Hriňove.36 On je zemlju opisao kao „nacističku koloniju u kojoj je 75 % industrije u rukama nacista. Nestale su kompozicije od 500 vagona brašna, nitko ne zna gdje. Mi ovdje jedemo samo crni kruh. U glavnome gradu već tri dana nema kruha.” Izvještava i da je
33 Kancelar Trećega Reicha.
34 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, ff. 97–98, pisaćim strojem pisani prijepis Tisove poruke Hitleru (preuzeto iz Slováka, 20. travnja 1941., str. 3).
35 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 101.
36 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 109; f. 112.
Slovačka „morala primiti 10 000 mladih Nijemaca (Hitlerova
mladež) kojima je zabranjeno zalaziti u crkve premda su odgajani u ‘kršćanskoj vjeri’. Ti mladi obijesni su i drski. Dok marširaju, pjevaju sljedeći napjev: ‘Isus je bio židovski sin, a majka mu je bila Maria Kohn.’” Spomenuta Maria Kohn bila je heroina židovskoga otpora, Marianne Cohn.
Isusovac svoje izvješće nastavlja ovako:
U nacističkim školama Krista prikazuju kao Židova vrijedna prijezira, a savjetnici za njemačku propagandu ondje drže predavanja o tome kako paralizirati Crkvu i uništiti njezin utjecaj. Premijer
Tuka svakoga se dana pričešćuje, no postao je slijepi instrument u nacističkim rukama. Ljudi koji išta vrijede u sve većem se broju povlače iz javnoga života i državne administracije, dok odmetnuti svećenici, masoni i drugi opskurni likovi preuzimaju kormilo javnoga života, sve za goleme plaće čiji iznos premašuje i 40 000 kruna mjesečno. Ulazak Slovačke u rat u narodu je izazvao veliko komešanje s obzirom na to da je taj rat objavio jedan svećenik.37
Do potonjega je zaključka već došao i Burzio u jednom od svojih ranijih izvješća. Tom je prilikom opisao ne samo ozračje straha nego i vrlo otvoreno gađenje što su ga mnogobrojni katolici osjećali zbog činjenice da Tuka i mnogi drugi i dalje primaju sakramente premda su jasno stali uz naciste. * * *
U rujnu 1941., dok se ljeto primicalo kraju, situacija se iz dana u dan pogoršavala. Katolički su dnevni listovi konfiscirani, novinari uhićeni baš kao i glavni urednik tjednika Katolícke noviny. Novinari i izvjestitelji sprovedeni su u zatvore gdje su ih brutalno ispitivali, sve prema uputama iz Berlina38. Mediji su bili izloženi
37 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, ff. 113–114.
38 ASRS, AA.EE.SS., Cecoslovacchia 164, f. 123, L’eco della parola del Santo Padre nel popolo Slovacco (listopad 1941.).
ured – židovi pija xii. 38
Zahvale
Zahvalan sam na svim prilikama koje su mi tijekom života omogućile da susretnem autore, stručnjake i prijatelje i s njima razgovaram o Piju XII. i povijesti Drugoga svjetskog rata. Moji profesori s Isusovačkoga sveučilišta u Rimu zaslužuju da ih posebno spomenem. Među njima su oci Paulius Rabikauskas, SJ, Pierre Blet, SJ, i Peter Gumpel, SJ, koje posve izvjesno nisam slučajno susreo. Toliko je drugih koje bih trebao spomenuti i koji su mi, usprkos našim mogućim neslaganjima, pomogli da bolje shvatim Pija XII. i njegovo okruženje. Neki od njih nažalost su nas napustili, no živo ih se sjećam. Svima im odreda zahvaljujem na njihovim prisutnosti, nadahnuću i inspirativnim raspravama koje smo vodili posljednjih četrdeset godina, to su: kardinal Walter Brandmüller, Gisela Heidenreich, Jobst Knigge, Katrin Boeckh, Peter Pfister, Karl-Joseph Hummel, Michael Hesemann, Michael Feldkamp, Thomas Brechenmacher, Hubert Wolf, Dominik Burkhard, monsinjor Stefan Heid, Hartmut Benz, Gerd Vesper, Lutz Klinkhammer, Stefan Samerski, Philipp Weber, Horst H. von Wächter (Njemačka), kardinal James Francis Stafford, Ronald Rychlack, Susan Zuccotti, pater Gerald P. Fogarty, SJ, William Doino, Gary Krupp, Mark Riebling (Sjedinjene Države), Robert Ventresca (Kanada), sestra
Sabine Schratz, OP (Irska), Guy Walters, Philippe Sands (Velika Britanija), Jean-Baptiste Amadieu, Marie Levant, Jean-Marie
Ticchi, Jacques Prévotat, François-Xavier de Monts de Savasse (Francuska), Robrecht Boudens, Lieve Gevers, Jean Puraye,
445
Pierre Romain, Johan Van Canneyt, Dominiek Oversteyns, FSO, Lieven Saerens, Dries Vanysacker, Jan De Volder, Jean Cornet d’Elzius, Guy Deploige (Belgija), Jan Bank, pater Peter Van Meijl, SDS, Stijn Fens, Rob Moscou, Cees van Nijnatten, Paul Van Geest, Victor Broers, Raphael Hunsucker (Nizozemska), Rupert Klieber, Andreas Gottsmann, Peter Rohrbacher, Stefaan Missinne (Austrija), Giorgia Pacelli, sestra Margherita Marchione, Massimiliano Valente, Matteo Napolitano, Andrea Riccardi, Andrea Tornielli, Alberto Melloni, Martino Patti, monsinjor Francesco Maria Tasciotti, Giovanni Rizzardi, Giovanni Coco, Giancarlo Caronello, Alejandro Dieguez, Agostino Giovagnoli, Massimo de Leonardis, Emilio Artiglieri, Pier Luigi Guiducci, Andrea Pagano, Cristina Rossi, Alessandro Bellino, pater Livio Poloniato, OFMConv, Pietro Gaudenzi, Agostino Riccobelli (Italija), Phillippe Chenaux (Švicarska), pater Adam Somorjai, OSB, András Fejérdy (Mađarska), Emília Hrabovec (Slovačka), Jure Krišto (Hrvatska), Jeanine Burns (Novi Zeland).
Zaključno bih volio zahvaliti nakladnicima, Elsi Lafon i Paulu Van den Heuvelu, čije je dojmljivo povjerenje u ovaj projekt za mene bilo poticajno. Denisu Bouchainu zahvaljujem na neprestanoj podršci koju mi je pružao tijekom pisanja. Elizabeth Massie, Marie Barlois i Yannu Raynalu zahvaljujem na njihovoj suradnji, a Honorine Dupuy d’Angeac na pažljivome iščitavanju i uredničkome radu. Zahvaljujem čelnicima Državnoga tajništva, Njegovoj Eminenciji kardinalu Pietru Parolinu, Njegovoj Ekscelenciji monsinjoru Paulu Richardu Gallagheru i vrlo poštovanome monsinjoru Mirosłavu Stanisławu Wachowskome, koji su, ni ne pogledavši stranice koje ste upravo pročitali, bez riječi prihvatili moje težnje da ih napišem. Zahvaljujem svojim kolegama u Državnome tajništvu i ljudima iz Povijesnoga arhiva na njihovu entuzijazmu. Posebno zahvaljujem i Katelijne Vandeputte, Felixu i Lutgartu Wolfsu na njihovu gostoprimstvu i ohrabrenjima koje su mi pružali tijekom mojega rada na ovome projektu. I konačno, zahvaljujem svojoj supruzi i svojim kćerima
ured – židovi pija xii. 446
na njihovu svakodnevnom strpljenju, svojim sestrama i bratu na njihovoj čvrstoj podršci i svim svojim prijateljima diljem svijeta kojima dugujem zahvalnost i priznanje.
447 zahvale
nakladnik:
Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr
za nakladnika : Ivana Ljevak Lebeda
urednica: Dubravka Đurić Nemec lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević
naslovnica: Ana Pojatina
oblikovanje i prijelom: Ram tisak: Feroproms
cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem XXX. isbn 978-953-355-665-9
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
