Neil Jordan: Utopljeni - ulomak

1.

B

aš je neobično, učinilo mi se, dok smo pratili ministra u povorci crnih Mercedesovih terenaca, koliko često netko napusti bračnog druga zbog manje zgodne alterna­ tive. Taj ministar, primjerice, jedva primjetan duh iza za­ tamnjenih stakala, imao je suprugu koja nas je angažirala da pratimo kretanje njezina muža, ženu čiji je miomiris ispunio neugledan ured u kojem smo radili služeći kao do­ brodošao predah od mirisa muškog dezodoransa koji je dopirao od meni susjednog stola. Bila je sitne i krhke gra­ đe, dok joj je prerano osijedjela kosa bila obojena neka­ kvom profinjenom mješavinom plave i srebrne boje. Imala je novca, dakako, bila besprijekorno odjevena u odjeću po­ znate kuće koju sam trebao znati po imenu – Chanel, Armani, Zegna, Azzedine Alaïa. Uvijek zvuče poput vrste rijetkog bilja, ti nazivi modnih kuća, bilja koje bih trebao poznavati. Bilo kako bilo, na sebi je imala nešto od toga i sjedila je na krhkoj stolici. Jednostavno se nije moglo ne primijetiti da je nekoć zacijelo bila lijepa. I dalje ju je krasi­ la, i to po univerzalnim mjerilima, ljepota koju će samo naglasiti neumoljiva pojava sićušnih bora, onih tragova zabrinutosti oko očiju koje su se ubrzo, dok nam je objaš­ njavala i predobro poznatu situaciju u kojoj se našla, ispu­ nile suzama. Smatrala je da se on viđa s osobom koja živi u malenome stanu iznad neonskoga natpisa na kojem 7

Utopljeni OK.indd 7

08/07/2020 19:30

krupnim i nimalo profinjenim slovima piše Vulcanizace.

Vulkanizacija, preveo je to Frank, kojem se, kako se čini­ lo, ta riječ gadila jednako kao i klijentici, i implikacije i sam proces. Potom je na materinskom jeziku još malo razgova­ rao s Istvánom, koji je obično sjedio u prostoriji iza i poku­ šavao načuti sve što bi još eventualno mogao izvući iz naših sve oštrijih razgovora, a njih su dvojica tu riječ pono­ vila još nekoliko puta. Vulcanizace. Vulkan, pomislio sam, rimski bog vatre, a prisjetio sam se i onih vulkanizerskih radionica uz Harrow Road, te smo u konačnici došli do ogorčenog zaključka da njezin suprug, ministar u vladi, teško ugrožava vlastitu sigurnost posjetima ženi koja živi iznad jedne takve vulkanizerske radionice.

István je pripremio teleobjektiv, dok je Frank automo­ bilom prešao u vanjsku prometnu traku. Kada bi došli do nekog raskrižja, ti snažni vozači Mercedesovih terenaca 4Matic imali su posebnu proceduru. Jedan je blokirao sre­ dišnju traku, dok je vozilo s ministrom jurilo njome, a ostali ga slijedili na malome razmaku. Sve je izgledalo vrlo dojmljivo, još više tako i zvučalo, uz veliku škripu guma i bijesno trubljenje okolnih vozila, no Frank je našim kom­ bijem cijeli cirkus zaobišao podosta elegantno, iskoristio cijeli taj kaos da se okrene za stotinu osamdeset stupnjeva te se parkirao u sjenovitu prolazu na suprotnoj strani uli­ ce. Odande smo vidjeli natpis, Vulcanizace, kao i tri Mer­ cedesova terenca zatamnjenih stakala kako se parkiraju na pločniku pod njim. U mračnoj unutrašnjosti vidjela se neka žena koja je držala veliku gumu. Na sebi je imala sta­ ri kombinezon od trapera, a raskošna crvena kosa širila joj se i oko ramena umrljanih motornim uljem. Ne samo da 8

Utopljeni OK.indd 8

08/07/2020 19:30

živi iznad radionice, shvatili smo tada, nego u njoj i radi. A kada je malen, uredno odjeven lik izišao iz ministarskog vozila, između dvojice krupnih tjelohranitelja u tamnome odijelu, István je počeo snimati svojim foto­aparatom bez prigušivača i sva smo se trojica upitala u čemu se krije to­ lika privlačnost.

Možda ga vulkanizira, rekao je Frank, gotovo besprije­ kornim engleskim. Presvlači ga gumom.

Cirkuski trikovi, promumljao je István.

A ja sam se prisjetio koliko je to nekoć bilo zabavno te sam zaključio da je najbolje ostaviti ih na miru. Sada su se pojavila pitanja koja umanjuju užitak i radost, a ja sam ja­ sno vidio Frankovu kopču za manšetu kako blista na ruči­ ci mjenjača. Prisjetio sam se suza one privlačne supruge. I predobro razumio njezinu ljubomoru. U džepu sam imao jednu snimku načinjenu polaroidom i dogovoren susret s Gertrude. Otvorio sam klizna stražnja vrata i rekao da idem te ih zamolio da budu diskretni.

Znao sam da će me poslušati. Naposljetku, ipak su pro­ fesionalci. Na odlasku sam kratko lupnuo po krovu kom­ bija, u znak srdačnog pozdrava, tako sam se barem nadao.

Iz onog prolaza izišao sam na ulicu obasjanu sunčevom svjetlošću i vidio kako ona crvenokosa ministrova ljubav­ nica u kombinezonu spušta vrata od valovitog lima. Onaj znak iznad nje treperio je uzaludnim neonskim sjajem na blistavoj svjetlosti ranog prijepodneva. Vulcanizace.

Ljubomora je, nažalost, rizik neizbježno povezan s ovim poslom. Ako je nema, čovjek je priželjkuje, želi to bolno ubrzanje svega. Kao što boksač usmjerava gnjev u neki nasumičan udarac, tako ja kanaliziram ljubomoru: 9

Utopljeni OK.indd 9

08/07/2020 19:30

sve uređujem tako da djeluje u moju korist, na nekakav neobičan, bestjelesan, objektivan način. Tako mogu biti ljubomoran na slučajnog prolaznika, ako instinkt zahva­ ljujući tome funkcionira, mogu biti ljubomoran na nekog pudla, mogu biti ljubomoran na kakvu mušicu. Ali kori­ sna je tek ljubomora meditativne vrste, ljubomora koja se pita kakav će biti dogovor za objed nepoznate osobe, gdje će tko sjediti, s kime će se naći, koje će tragove ostaviti.

Budući da svi mi ostavljamo tragove, kao što sam prije ne­ koliko dana rekao Sari. Neki više, neki manje. Poput puže­ va, ono nešto svilenkasto i sjajno što nas prati, svjesno ili ne, zadržava tragove naših ostataka, naša sjećanja, naše prolazne užitke, stvari koje smo činili, stvari koje smo že­ ljeli učiniti, ali nismo imali priliku ili dovoljno vremena. Ženska torbica, e to je već pravo svračje gnijezdo tragova, Aladinova špilja, pradrevno nalazište, arheološko blago kojem netko poput mene može posvetiti i punih šest dana.

Karte iz podzemne, računi iz samoposluge, sitniš, od znoja otvrdnule novčanice beskorisnih valuta, nažvrlja­ ne bilješke, ruževi i minijaturni bijeli kristali koji mogu potjecati od nekog peciva sa šećerom ili biti ostatak grama kokaina.

I premda ta primamljiva ljubomora na nešto što naziva­ mo životom nasumične osobe može biti dobra, ona koro­ zivna ljubomora koja inficira čovjekovu vlastitu ljubomoru nipošto nije dobra. I pokušavao sam razmišljati o drugim stvarima dok sam se približavao rijeci. Razmišljao sam o političkoj situaciji te neobične zemlje, o svojim pokušaji­ ma da naučim taj jezik, te sam osjećao blago žaljenje zbog stvari koje nisam učinio, ili koje sam trebao učiniti, ili koje 10

Utopljeni OK.indd 10

08/07/2020 19:30

sam zaboravio. Jezika za koji sam bio obećao da ću ga svla­ dati, knjiga za koje sam bio obećao da ću ih pročitati, povi­ jesti koje sam trebao upoznati, starih sukoba koje sam trebao proučiti kako bih shvatio ovu neobičnu, izlomljenu sadašnjost. Nešto će puknuti, imao sam osjećaj, rasprsnuti se, razbiti se, a ja sam se samo nadao da to neću biti ja.

Jasno sam vidio bijele mramorne tornjeve zgrade parla­ menta koji su blistali nad krovovima i po tome sam znao da je rijeka blizu. Trebao sam se naći s vidovnjakinjom Gertrude, koja za ljubimca ima pomeranca. Lecturi Psihice, pisalo je na natpisu, opisnu na svoj način kao i Vulcanizace, ali i daleko intrigantnijemu. A njoj me je u prvi mah privu­ kla ljubomora, ponovno ta riječ. Čak sam znao i kako se kaže na tome jeziku. Gelozie. Ali sad ću je posjetiti u profe­ sionalnome svojstvu, bez tračka osobnih interesa. Je li mi oduvijek sastavni dio posla, pitao sam se, slušati vidovnja­ kinje i igrati se s pomerancima? Nekoć sam imao mužev­ niji posao, u daleko užarenijem podneblju, gdje su svi sukobi i neprijateljstva bili očiti već na prvi pogled. Ali to je možda bilo najbolje zaboraviti kao i sve ono što sam trebao učiniti.

Sad me je vodio miris rijeke. Tako sam prolazio pravim labirintom ulica oko nje. Bio je to miris prastarog mulja, drevne nerazriješene politike i vrlo svježih otpadnih voda.

Na sredini rijeke besciljno se vrtjela neka teglenica, za sobom ostavljajući velike koncentrične krugove smeđe pjene. Ništa više nije čisto, pomislio sam, i nitko se još dugo, dugo neće kupati u tome mutežu. Prešao sam viseći most, a kada sam došao do posljednjeg čeličnog užeta na suprotnoj strani, ugledao sam je, na drugome katu jedne 11

Utopljeni OK.indd 11

08/07/2020 19:30

od onih zgrada uz rijeku. Stajala je u blizini prozora, gle­ dala prema meni s nečim bijelim u rukama, nečim što je mogao biti jastuk, ručnik ili čak nekakav mali pomeranac.

Na sebi je imala jedan od onih širokih ogrtača, prugu žute boje usred sveopćega prljavog sivila.

Zajedničkim ulazom dolazilo se do stuba koje su vodile do dizala, no dizalo je i dalje bilo pokvareno, pa sam se po­ novno uspeo stubama, pitajući se je li možda već skuhala kavu. A onda sam se sjetio da je ona ne pije, pa sam pritisnuo tipku zvonca i stao osluškivati kako se oglašava s prekidima.

I ja sam u svoje vrijeme šetao pse prije nego što sam završio na ovome zaboravljenom mjestu. Uglavnom veće pasmine, njemačke ovčare ili dobermane s ogrlicom oko zategnutog vrata koja se mogla brzo osloboditi, metalnim lancem i pendrekom ili smrtonosnijim oružjem koje mi je lupkalo po bedru. Čak su mi se i počeli sviđati, ta krajnje nezaslužena ljubav koju su mi pružali, zauzvrat ne tražeći baš ništa. Veliki su psi vjerni, prisjetio sam se, i rijetko su povod za ljubomoru. Ali nisam imao nikakvih iskustava s pomerancima.

Bilo kako bilo, vrata su se sada otvorila, mene je pri ulasku u sobu dočekao miris stare kreme za lice, a onaj široki pojas žute boje prišao mi je od prozora i rekao da sjednem. Gertrude je pila neku zelenu tekućinu iz čaše za koktele, i to uz pomoć vrlo raskošne slamke. Mogla je biti riječ o crème de mentheu,1 mogla je biti riječ o frapeu od mlade pšenice. A kad se oglasila osjetio sam ili možda samo zamislio jedva primjetan tračak alkohola u njezinu 1

fr. liker s okusom metvice – prev.

12

Utopljeni OK.indd 12

08/07/2020 19:30

dahu. Ali pušila je i jednu od onih elektroničkih cigareta, tako da je to bilo teško pouzdano odrediti.

Jonathane, rekla je, moje ime izgovorivši u četiri jasno odijeljena sloga, Jo-na-tha-ne, što da radimo? Za to vrijeme mazila je onu pernatu kuglu kao da ja s njom dijelim tu apsurdnu privrženost. Sirota Phoebe ima bolest koja je pacifična upravo za male psiće.

Specifična, ispravio sam je.

Sumnjam na luksaciju patele.

Luksacija. Bilo je neobično što joj ta riječ nije bila nima­ lo problematična. Podsjećala me je na klistir i rad crijeva.

Ali pokazat će se da sam se prevario.

To znači da se sirotome psiću koljeno neprestano izmače.

Izmače. Nisam se ni potrudio ispraviti je. Ali sam po­ novno promislio o toj riječi. Luksacija. Upitao sam se kako zvuči na njezinu jeziku.

A ona sada cvili – kako se ono kaže? S prekidima.

A pomeranac doista cvili, nimalo s prekidima, već ne­ kako stalno.

Pokaži mi, rekao sam, pa preuzeo to stvorenjce. Cvi­lje­ lo je dok mi ga je predavala, a ponovno je cviljelo i dok sam mu prstom dodirivao koljeno pod apsurdno gustim pokrovom dugačke dlake.

Sama bih je odvela veterinaru, rekla je, ali i mene danas muče koljena. Imam problema s… kako se ono kaže?

Hibiskusom.

Meniskusom, rekao sam. Čini mi se da se to tako zove.

Moj meniskus, njezina patela.

I to sam sada mogao lako zamisliti. Odlazak do veteri­ nara, s tom smiješnom dlakavom kuglom, kraj ovisnika 13

Utopljeni OK.indd 13

08/07/2020 19:30

koji puše uz rijeku i tko zna kakvih duhovitih dobacivanja kojima će me počastiti. O čemu god govorili, ja ih ne bih razumio, a do toga mi više nije ni bilo stalo.

Onda, nastavila je, a pritom je bila neobično koncentri­ rana, ta stara Gertrude, unatoč slabosti na pse, jesi li donio fotografiju?

A ja sam se prisjetio zašto sam došao. Iznenadio sam samoga sebe time što sam to zaboravio te sam se upitao bi li mi to nekako moglo prijeći u naviku. Takav zaborav bio bi dobrodošla, ugodna navika.

Možda bih i ja trebao nabaviti psa, pomislio sam, pa izvadio omotnicu iz džepa i oprezno izvukao snimku na­ činjenu polaroidom.

Petra je sada bila izgužvana i izblijedjela. Ali ta njezina djetinja ljepota i kako se ono točno kaže – optimizam?

Nada? Možda bezbrižnost. Nedužnost. O čemu god bila riječ, to nešto i dalje se vidjelo na već prljavoj fotografiji koja je i predugo, godinama i godinama, stajala u torbici njezine majke.

Petra je bila plavuša. Smiješila se onako kako se, čini se, smiješe sve mlade djevojke. Pretpostavljam da je bila sret­ na. Kao što sva djeca trebaju biti sretna. Ali nestala je još davno, a njezinim roditeljima, supružnicima Pavel, preo­ stali su tek tuga i jad.

Nisam smjela razgovarati s njima, rekla je Gertrude.

Ali jesi, uzvratio sam. I oni sada to više neće pustiti.

Podsjeti me, rekla je ona.

Na što? Što sam im rekla.

Da je negdje u ovome gradu.

14

Utopljeni OK.indd 14

08/07/2020 19:30

U istočnome dijelu, rekla je ona.

Da, rekao sam. Negdje među onim starim neboderima.

U nekom bordelu, misli otac.

Bordelu? Pogledala me je uzdignute obrve. Ja nikada nisam spomenula bordel.

Nalakiranim je noktima okretala staru snimku.

Rekla sam u nekakvom sobičku iz kojeg ne može izaći.

15

Utopljeni OK.indd 15

08/07/2020 19:30

2.

U

ured su došli prije četiri ili pet dana. Par sa sela, već dobrano srednje dobi, istih bora, tragova trpljenja, na licu. Njihova Petra nestala je prije dvanaest godina, u jednome od onih ljetovališta na obali Crnog mora. Ja sam u ured bio došao s psihoterapeutske seanse. Jesam li već spomenuo da mi je trebala psihoterapija? Bilo kako bilo, u ured sam se vraćao nastojeći zaboraviti ono što nisam mo­ gao zaboraviti. A on je bio ondje, mislim Frank, pa sam se svega ponovno prisjetio. Obraćao im se na jeziku koji sam i dalje tek pokušavao razumjeti.

Rekao sam im, rekao je, da istražujemo nestale supruž­ nike, frizirane bankovne račune, lažne votke i ženske tor­ bice. Ali ne bavimo se nestalom djecom.

Govorio je neutralnim, razboritim tonom. Želio ih se riješiti, što prije.

Za to postoji policija, dodao sam ja, nadajući se da to­ nom barem dijelom prenosim određenu zabrinutost.

Ali majka je reagirala pogledom. Otac je piljio u pod.

Policiji se fućka, rekla je, na lošemu engleskom.

Policiji se jebe, dodao je suprug, pa pljunuo na izlizani sag kraj svojih prastarih cipela.

A u trenutku slabosti ili možda osvetoljubivosti – vjerojat­ nije ovog potonjega – ja sam iz Frankove ruke ukrašene kop­ čom za manšetu uzeo onu snimku i prvi put ugledao Petru.

16

Utopljeni OK.indd 16

08/07/2020 19:30

Frank je uvijek nosio te kopče na manšetama. Bio je to jedan od onih tragova, onih ostataka koje sam nastojao zaboraviti. Jednu od njih pronašao sam u upitnim okolno­ stima, tako da bi, s obzirom na to da je on te činjenice morao biti svjestan, bilo mudro promijeniti odjevne navi­ ke. Ali nekih se navika teško riješiti, to je i meni bilo jasno.

Zašto ste se obratili nama, upitao sam, i to nakon toliko vremena?

San, odgovorila je gospođa Pavel.

Zbog sna, upitao sam.

Zbog sna, rekao je suprug. Činilo se da je od svega toga već iscrpljen. Ona je nešto sanjala.

Vidjela sam je, rekla je supruga.

Vidjeli ste Petru?

Da. Pomogla mi je. Bila je jednako lijepa kao i onoga dana kad je otišla.

U tom je snu bila djevojčica?

Pridignuo sam fotografiju prema svjetlosti s prozora. Čuo sam kako Frank zdvojno uzdiše. I moram priznati da sam zbog toga osjetio zadovoljstvo.

Moja draga djevojčica.

A onda su, možeš uopće vjerovati, otišli do vidovnjaki­ nje, promumljao je umorno Frank.

Bio je zgodan, taj Frank, onako nekako neodređeno, tako da je to čovjeka pomalo iritiralo. Nekadašnji specija­ lac, u nekakvoj bivšoj vojsci. Brijao je i prsa.

Vidovnjakinji, ponovio sam. Blago iznenađeno. Nedugo prije toga bio sam kod jedne vidovnjakinje. Ali bilo bi mi neugodno priznati zbog čega.

Je li se zvala Gertrude?

17

Utopljeni OK.indd 17

08/07/2020 19:30

Gertrude, rekla je majka. Kako ste znali?

Možda jer je vidovnjak, rekao je umorno Frank, a ja sam, gotovo iznenadivši i samoga sebe, zaključio da kod toga njegova tona ipak moram povući crtu.

I što vam je rekla vidovnjakinja?

Da je negdje u gradu. U sobičku iz kojeg ne može izaći.

A otac je s prijezirom izgovorio riječ koju sam prepoznao.

Bordel.

Bordel, rekao je Frank. Drži da je u nekom bordelu.

I ja imam kćer, rekao sam, te dobi. Nikako ne bih mo­ gao podnijeti njezin gubitak.

Ne, upitao je Frank, pa mi uputio onaj usiljeni osmijeh za koji sam pretpostavljao da ga Sarah i predobro poznaje.

Dokono sam se upitao poznaje li ga i moja kći. Ali to ne može biti, pomislio sam. Ili se možda ponadao. Sarah ne bi prešla tu liniju.

Misliš da bi se trebali obratiti policiji?

Ne mislim nego znam.

A što će policija učiniti?

Otvoriti dosje. Spremiti ga u ladicu. Ali to će biti njiho­ va, a ne naša ladica.

No znao sam da će me ta mala Petra progoniti. Imali smo i dodirnu točku: Gertrude. A ja bih Franku na leđa natovario sve što je imalo nezgodno. Ova stvar osobito mi se činila darom s nebesa.

Postoje prijelomni trenuci, to sada znam. Trenuci kada se svijet promijeni, nakon čega je sve drukčije. Trenuci za koje, poslije, nakon svega, kažemo da je upravo tada sve počelo. A ti su trenuci često obilježeni najprljavijim mogućim motivima. Jedna malena ustrajna emocija tek 18

Utopljeni OK.indd 18

08/07/2020 19:30

malko pogurne svijet. A na njegovu jeziku ta se emocija zvala gelozie.

Reci im da ćemo malo istražiti stvar, rekao sam, već blago orošenih očiju. Nadao sam se da time pokazujem određenu očinsku zabrinutost i beskonačno žaljenje.

Bit će da se šališ.

Ali ne šalim se, rekao sam.

Zašto, upitao je.

Jer, rekao sam, pridignuvši fotografiju, imam kćer te dobi.

Ta plava kosa i oči pune nade. Djevojka o kojoj ne znam baš ništa.

Jer će me, rekao sam mu, to lice u protivnom progoniti zauvijek.

Pričekao sam da pokušam razumjeti što god je bilo mo­ guće od svega onoga što im je rekao. A kad mi je majka poljubila ruku, a otac ustao, obuzet nekom prastarom pre­ morenošću, kao da se sprema krenuti na putovanje koje je još davno trebalo završiti, znao sam da im je ispravno pre­ nio moje riječi. Potom sam ga zamolio, izrazito ljubazno, da otvori dosje s relevantnim pojedinostima.

19

Utopljeni OK.indd 19

08/07/2020 19:30

3.

I

tako je došlo do toga da držim pomeranku Phoebe dok Gertrude prstima prelazi po Petrinoj fotografiji.

Tvoja supruga, rekla je Gertrude. Izgladit ćete stvar?

Nemojmo o Sari, rekao sam.

Ali to zrači od tebe, rekla je tiho, pa otpila gutljaj onoga zelenkastog napitka. Nešto unutra gori. Što je to, upitao sam je. Crème de menthe?

Uz dodatak mlade pšenice. Odvratno je, rekla je.

Onda, rekao sam, bit će najbolje da mi kažeš sve što znaš.

Septičan si, rekla je ona. To jasno osjećam.

Skeptičan, ispravio sam je. I zapravo nisam, doista.

Ne mogu surađivati sa skeptičnima.

Jesam li bio skeptičan u vezi sa Sarom?

Nisi, rekla je ona. Sav si izgarao. I dalje goriš. Od gelozie.

Ali u vezi s tom malom Petrom ipak si septičan.

Skeptičan, ispravio sam je još jednom.

Svejedno, rekla je ona. Loše vladam engleskim. Ali ako na neko vrijeme odustaneš od te nevjerice, mogu pokuša­ ti, za tebe. Što pokušati, upitao sam. Čitati zemljovid, odgovorila je.

Tako sam, napokon, sjeo, stao milovati pomerankinu paperjastu dlaku dok nije prestala cviljeti.

20

Utopljeni OK.indd 20

08/07/2020 19:30

Hoćeš li je odvest veterinaru umjesto mene, upitala je, uz jedva primjetan osmijeh. Bila je lukava, ta draga Gertrude.

Hoću, odgovorio sam. Odvest ću je veterinaru i odba­ cit ću nevjericu ako obećaš da ćeš pokušati. Čitanje zemljovida, ponovila je. I odložila čašu s onim zelenkastim koktelom, pa raširila jedan plan grada koji je držala u komodi.

Grad, rekla je.

Vidim.

Sjever, jug, istok i zapad. Rijeka u sredini.

Rekla si da je u istočnome dijelu.

Da, rekla je, u starome industrijskom dijelu.

Zapravo je bila riječ o novome industrijskom dijelu. Ili je barem jednom planiran kao nov, s blistavim avenijama zbijenih betonskih građevina koje su se sada ljuštile i ras­ padale, nikada posve napuštene. Lokvice blata prekrivena uljem kroz koje su djeca prolazila biciklima, parkovi obrasli bršljanom i korovom, rijeka boje bakra koja pro­ tječe ispod njih. Ali ta je mjesta obilježavala neka vlastita, unutarnja poetičnost. Simetrija njihovih pravokutnih pro­ zora, razbijena stakla i zahrđali prozorski okviri u savrše­ noj perspektivi koja je obećavala budućnost koja nikada neće doći.

Pitao sam se je li me upravo to obećanje i dovuklo ova­ mo dok je ona elektroničkom cigaretom iz koje se i dalje dizao oblak dima poravnavala plan grada. Bio sam senti­ mentalan, i to žestoko. Povodio sam se instinktima koje sam počinjao shvaćati tek kad su već bili stvar prošlosti, daleke prošlosti. A od tog mirisa elektroničke cigarete koji 21

Utopljeni OK.indd 21

08/07/2020 19:30

je podsjećao na češnjak već sam osjećao blagu mučninu.

Mučninu sam osjećao gotovo svaki dan, ali sada je posto­ jala opasnost da mi doista i pozli.

Možeš, molim te, rekao sam pa joj blago odgurnuo cigaretu.

Bilo bi ti draže da pušim pravu cigaretu?

Ako baš želiš, rekao sam.

Dakako da je to i učinila, zapalila je pravu cigaretu i još jednu ponudila meni. Ja sam je prihvatio, ponovno iz senti­ mentalnih razloga. I dok je miris pravog duhana nad­vla­ davao miris lažnog duhana, ona se naslonila i na­­smiješila, dok joj je cigareta visjela iz grimiznih usta.

Izgledala je poput ostarjele Marlene Dietrich i toga je bila svjesna. Nedostajao joj je još jedino povez za oko ka­ kav je Dietrich nosila dok je kroz tanki pramen dima koji se uvijao gledala onu amorfnu masu koja je predstavljala Orsona Wellesa. Oboje je tada bilo staro, gotovo već i pre­ staro, i oboje je toga bilo svjesno. A Gertrude je sada napu­ ćila usne baš kao u tim starim filmovima i među stare i suhe dlanove uzela fotografiju male Petre, pa je počela trljati kao da želi ugrijati djevojčicu koje više nema.

U haićanskoj tradiciji vudua, rekla je, boje se fotogra­ fija. A znaš zašto? U pravu su.

Da? Svakako. Onaj kemijski spoj… kako se ono zove?

Acetat.

Acetat. Kristali. Akumulacija svjetlosti. To su ljubomor­ ni kristali. I zadržavaju nešto malo od slike koju prikazuju.

Misliš duše, upitao sam. Sad sam već bio spreman na sve, čak i na filozofska tumačenja.

22

Utopljeni OK.indd 22

08/07/2020 19:30

Ti kristali znaju nešto što mi ne znamo. Znaju da je lice koje pokazujemo tek sjena, pa zadržavaju dio – kako se kaže…

Stvarnosti, pokušao sam pomoći.

Ako tako nešto možemo priznati.

I ponovno je okrenula fotografiju u rukama, kao da je riječ o listu duhana, a ona se nalazi u nekome haićanskom podrumu i sprema se smotati cigaru.

I to sada osjećam. Što osjećaš?

Toplinu. Pravu Petru.

Znači, možda je živa, pomislio sam. Ako zbog nečega trebam vjerovati u cijelu ovu predstavu. A budući da sam obećao da ću odbaciti sumnju, nije mi bilo druge, morao sam vjerovati. Ta predstava, ako je bila riječ o predstavi, imala je neku vlastitu logiku, vlastite obrede i vlastitu ap­ solutnu uvjerljivost. Bilo bi jako teško, dok sam tako stajao kraj nje, ne biti uvjeren u nešto. Ako ništa drugo, Gertrude je bila uvjerljiva glumica. Poput dobre stare Marlene.

Drži plan, rekla je, raširi ga i zategni na stolu.

Poslušao sam je. Zagladio sam nabore i neravnine na starim i na nekoć novim dijelovima grada. Široku zmijoliku rijeku među njima, široke mostove preko nje, velike avenije koje se križaju pod pravim kutom i filigranske labirinte ma­ lenih uličica. Grad je, zahvaljujući meni, postao posve ra­ van i prohodan, to sam učinio vlastitim dlanovima, a sad sam ga tako držao na rubovima dok je ona položila snimku na jednu stranu i dlanom polagano prelazila iznad nje.

Ruka joj je bila mirna i nepomična poput komada me­ tala. A ja nisam uspio potisnuti zadivljenost zbog snage i 23

Utopljeni OK.indd 23

08/07/2020 19:30

izdržljivosti te ruke koja se kretala, polagano i neumoljivo, poput mehaničke tokarilice, nad monokromatskim prika­ zima gradskih ulica. Sjećam se kako sam pomislio da joj, ako bi ikada postala ovisnicom, nipošto ne bi bio problem pronaći žilu. Jer su bile uzdignute, nalik na čelične kablove koji pulsiraju, nad kostima njezine šake. Koža joj je na ruci bila blijeda, a ja sam oko ruba dlana ugledao naznake crve­ ne nijanse. Previše alkohola, sjećam se da sam tada pomi­ slio, previše crème de menthea.

Bio sam zaokupljen upravo takvim pojedinostima kada sam osjetio da nešto gori, ali ne duhan.

Gorio je papir.

Malko je pridignula dlan. Negdje istočno od rijeke vi­ djela se malena nagorjela točka, negdje među pravilnim rasterom industrijskih predgrađa. A iz te točke dizalo se nešto nalik na jedva primjetni vijugavi pramen dima.

I znao sam da to mora biti nekakav trik i znao sam da to nije trik, a obje te stvari u koje sam bio uvjeren nadme­ tale su se za prevlast kad se ponovno oglasila polagano ot­ puhujući duhanski dim.

Tu negdje, rekla je tiho.

Oči su joj bile napola zatvorene, cigareta joj se zadržala među usnama, a s nje je otpao maleni komad pepela.

Dolje, dolje, dolje, ponovila je tiho. I možda je govorila o vlastitoj ruci jer je ponovno spuštala dlan, sve sporije i sporije.

Tanki pramen dima podignuo se s prikaza grada. A ja sam osjetio miris nalik na miris papira koji gori.

Naglo je povukla ruku i nehotice prigušeno kriknula, a ja sam na tim ulicama ugledao tračak gorenja i na taj dio položio svoj dlan prije nego što se zapali cijeli plan grada.

24

Utopljeni OK.indd 24

08/07/2020 19:30

Ondje, rekla je.

Gdje, upitao sam.

Ondje je, negdje u tim zgradama.

Nagorjelima?

Gorio je zemljovid, a ne grad.

Možeš li biti sigurna, upitao sam.

I mogao sam zamisliti kako je neki dio grada sada u plamenu. To je imalo jednako toliko smisla koliko i ono što se upravo dogodilo u toj prostoriji.

Pokušavaš se šaliti, rekla je. A šale neće pomoći.

Onda, gdje je, upitao sam.

Negdje, odgovorila je, u tim nagorjelim ulicama.

U bordelu, upitao sam.

Tko je spomenuo bordel? Rekla sam u nekome sobičku iz kojeg ne može izaći.

Meni to izgleda kao da je riječ o bordelu, rekao sam. A tako se čini i njezinu ocu, pomislio sam.

A ja sam gotova za danas, rekla je ona. I s tobom, i s Phoebe, i s malom Petrom.

Možeš isto to izvesti i na Google Mapsu?

Ne, rekla je. Ja sam ti analogna cura. Kod mene ništa nije digitalno. Sada ću se odmoriti ako nemaš ništa pro­ tiv. Ti odvedi Phoebe veterinaru zbog luksacije patele, a Gertrude ti neće ništa naplatiti.

Ništa?

Besplatno. Kako vi ono kažete? Gratis.

25

Utopljeni OK.indd 25

08/07/2020 19:30

4.

I

tako sam ponovno prešao metalni most. U džepu sam imao onaj presavijeni plan grada, dok sam u naručju nosio paperjastu pomeranku. Ona je cviljela pri svakom koraku. Ulični su me svirači pogledavali i cerekali se.

Mlade djevojke zaustavljale su se da joj poglade dlaku.

Veliki kameni anđeli koji su se nalazili visoko gore, kraj onih čeličnih kablova visećeg mosta, kao da su bili okre­ nuli glavu na drugu stranu nijemo izražavajući prijezir.

Imam ja i bolji posao, prisjetio sam se još jednom, važniji poziv, čak i funkciju. Ima veze s oružjem i grubim ispitiva­ njem, ali to je bilo nekoć, a taj rat nastavio se bez mene.

Sada sam oženjen, u drugome sam gradu, imam kćer koju volim i poslovnog partnera koji voli kopče na rukavima.

Voda ispod mosta tekla je lijeno, onako smeđa i izbraz­ dana, a ja sam se odjednom sjetio plave boje. Odrastao sam u kući uz more, u blizini Penzancea, odakle su pote­ kli pirati, a plava boja podsjećala me je na sreću. Plavo nebo, plavo more, bijela pjena. Prisjetio sam se te kuće, šetališta, pristaništa iza nje, mjesta gdje labudovi u vrijeme oseke gacaju kroz blato. Izgledali su bolje kad se more dig­ ne, kad blista od raznoraznih odraza, a svaki labud bio je nalik na nabreklo slovo S, uz drugo S u odrazu pod njim.

Imao sam sestre koje su se udale, braću koja su lutala, a posljednja od svih bila je moja sestra Dympna, čiju je ljepotu 26

Utopljeni OK.indd 26

08/07/2020 19:30

narušavala zečja usna zbog koje je bila draga i ljubazna, osobito prema meni, tako da je nas dvoje tijekom ranoga života uživalo u tome zajedničkom mjehuru dobrote, dok se nisu pojavile kirurške tehnike koje su joj omogućile da je se riješi, tako da su njezinu ljepotu kao činjenicu prizna­ vali svi iako se ranije činilo da sam joj ja jedini svjedok.

Tako sam imao poduku iz ljubomore još od malih nogu.

Bilo je to neobično, biti kivan na zečju usnu koja je nestala.

Ali to je značilo da su je tada već tražili i željeli, dečki, čak i neki moji prijatelji, te da je naša malena zajednička čahu­ ra emocija razbijena iako još neko vrijeme ni ona ni ja ni­ smo uspijevali navesti ono drugo na priznanje te činjenice.

Sve dok je jednoga dana nisam zatekao u šupi u vrtu s jed­ nim svojim starijim prijateljem, Peterom, i načas ugledao njezino prelijepo bedro kada joj je on rukom zadignuo ha­ ljinu. Tražim vile, rekao sam, jer je otac bio zatražio da iskopam morske crve za noćni ribolov. U redu, rekla je ona, pa malo premjestila tijelo, a ja sam ugledao vile na tlu pod klupom na kojoj je ležala. Samo nastavite, rekao sam tada glupavo, posežući za vilama, znajući da ću sada iz dna duše mrziti Petera i žaleći što na njezinoj gornjoj usni više nema onog traga raspukline koja je, barem meni, bila baš lijepa. Ona njemu nikada ranije nije bila lijepa, sjećam se da sam pomislio. Ali sada kada je bila lijepa ostalima, bila je lijepa i njemu. A ja sam se upitao hoće li me ljepota uvi­ jek zbunjivati, na tako lijep način koji toliko zbunjuje?

Moj je otac svirao harmoniku s raznim puhačkim sa­ stavima koji su izletnike na ljetovanju privlačili glazbeno­ me paviljonu na promenadi. Usto ih je popravljao, a činilo se da mu je to pravi posao, tako da je na radnome stolu, na 27

Utopljeni OK.indd 27

08/07/2020 19:30

smeđem papiru, uvijek imao poslagane minijaturne me­ talne jezičce. Ulazak u njegovu radnu sobu bio je zabra­ njen svima osim meni, koji sam volio puhati u te metalne jezičce i određivati koji im je ton, a osobito je uživao kad sam točno pogodio. Cis, rekao bih, i dalje držeći jezičac u ustima, osluškujući zvuk koji je već nestajao, a on bi rekao točno u sridu, mornaru, savršen sluh. Volio me je zvati mornarom, a on sam nekoć je bio pravi mornar. No sada je pripadao toj točki susreta kopna i mora, erodiranoj obali, a njegova kuća iza luke nalazila se točno na samome rubu.

Bio je udovac, dok je moja majka već neko vrijeme bila tek nekakvo nejasno sjećanje. Ali u život ju je ponekad vraćala harmonika, ono pištanje i lepršanje, drhturava melodija koju je iz nje izvlačio, svi oni škotski plesovi, polke i mar­ ševi. A katkada i one stare tužaljke koje su dopirale iz mijeha instrumenta, nalik na uspomenu na nekoć voljeni, potrošeni dah. Na koncu bi se umorio, taj moj otac, umo­ rila bi ga ta uspomena, umorio ga život, umorilo ga sve osim mene. Što god bio, budi muškarac, govorio mi je. Jer on je u svoje vrijeme bio muškarac.

Sjećanje na plavetnilo i svježe povjetarce. Ovdje nije bilo ni jednoga ni drugoga, u ovoj zemlji sa svih strana okruženoj kopnom, na ovome kontinentu koji se linja, usred ovoga užarenog ljeta. A pas u mojem naručju po­ novno je cvilio, pa sam mu u hodu milovao ozlijeđeno ko­ ljeno. Sišao sam s metalnog mosta, prošao kroz prometnu kolonu koja je stajala na suprotnoj strani, pa se uputio pre­ ma adresi koju mi je dala.

Zapad i istok ovdje su me uvijek zbunjivali jer sam ih kao dijete određivao prema moru, a ovdje se nalazila tek 28

Utopljeni OK.indd 28

08/07/2020 19:30

rijeka koja dijeli grad. Zapad je bio na desnoj, istok na lije­ voj strani, ako se čovjek okrene prema grotesknoj nakupi­ ni mramora koja je činila parlament, malo nizvodno. Na koncu sam pronašao tu veterinarsku ordinaciju, u jedno­ me od onih dvorišta iz 19. stoljeća na lijevoj strani.

Morao sam se uspeti stubama da bih dospio onamo. Čekaonica je, nasreću, bila prazna, a veterinar se nalazio u susjednoj prostoriji.

Zašto mi je ova životinja poznata, upitao je.

To je Phoebe, rekao sam, Gertrudin pas.

Ah, Gertrude, rekao je on. I kako joj ide s pušenjem?

Loše, odgovorio sam.

S time joj ne mogu pomoći, rekao je on tiho.

Možda joj nitko ne može pomoći.

Ali malenoj Phoebe možda mogu biti barem od nekakve pomoći.

Riječ je o pateli, rekao sam. Ima… kako se ono kaže?

Luksaciju, rekao je on, kao da uživa u svakome samo­ glasniku.

Potom mi je uzeo psa iz naručja, na moje neizmjerno olakšanje. Osjećao sam se pomalo osnaženo i olakšano jer ga više nisam držao. Možda ostatak dana i neće biti toliko loš, možda sve ono što sam zaboravio i nije istinski važno.

A možda bih se i na neograničeno vrijeme mogao riješiti male Phoebe i njezinih problema s patelom.

Postoje četiri stupnja luksacije patele, rekao mi je. Prvi stupanj može se liječiti ručno i ona se može jednostavno gurnuti natrag.

Obzirno je uhvatio prednji dio koljena zakriven gus­ tom paperjastom dlakom.

29

Utopljeni OK.indd 29

08/07/2020 19:30

Od drugog do četvrtog stupnja nužan je kirurški zahvat.

Prstima je prolazio kroz dlaku kao da ispituje neki ošte­ ćen vijak.

A Phoebe, žao mi je što vam to moram reći, ima već četvrti stupanj. Mora se ovdje odmarati do sutra.

Doznavao sam više o minijaturnim psima, patelama i luksaciji zglobova nego što sam ikada mogao i zamisliti.

Ali mučile su me i neke druge stvari. Među njima i ona progorena rupa na planu grada. Stoga sam se zahvalio ve­ terinaru, zamolio ga da nazove vidovnjakinju Gertrude i objasni joj uistinu tragičnu situaciju.

I da bude obziran, dodao sam.

A onda sam otišao svojim putom.

30

Utopljeni OK.indd 30

08/07/2020 19:30

5.

S

jedila mi je nasuprot u psihoterapeutskoj ordinaciji.

Sje­d ila je pokraj otvorenog prozora, možda da iskoristi povjetarac koji je dopirao izvana. A u tome je gradu tog ljeta bilo vruće. Povjetarac joj je nosio kosu preko obraza i podsjećao me na stvari kojih se nisam želio prisjećati. Na jednu reklamu, što je najgluplje, u kojoj se žena okreće prema gledatelju, a smeđa kosa prelazi joj preko obraza, reklamu za neko sredstvo za kosu čijeg se naziva ne sje­ ćam. To me je podsjetilo na Saru, kada sam zamišljao da želi da je gledam. Podsjećalo me je na šaš uz riječnu obalu, jedan rukavac kraj mora, na vodomara koji juri kroz tu trsku, i on plave boje.

Podsjećalo me je i na prašnjavu užarenu sobu, punu ostataka bombardiranja, u kojoj smo se prvi put vidjeli. Ja sam bio u sastavu jedinice koja je trebala osiguravati pogo­ đeni muzej. Ona je onamo došla popisati što je od njega ostalo. Abesinski broševi iz 1. stoljeća prije nove ere.

Sumerske pločice iz nekoga još ranijeg razdoblja. I tada je bila kraj prozora, uništenog prozora kroz koji se vidjela sjajna površina rijeke i ono što je bilo preostalo od grada iz kojeg se dizao dim. Mene je zapala dužnost – ili sam je sam odabrao? – da pratim njezino kretanje i boravak u mu­ zeju, da budem posljednji koji odlazi kad i ona, da strpljivo čekam u mezopotamskoj noći dok mi se rijeke znoja cijede 31

Utopljeni OK.indd 31

08/07/2020 19:30

pod pancirnim prslukom, a njezina malena uljanica i dalje gori među ruševinama.

Pomalo je utješno, rekla mi je jedne večeri, dok smo se vraćali u logor, kad znaš da te netko motri.

To mi je dužnost, rekao sam joj, a dakako da nikada nisam rekao o čemu sam razmišljao, da bih je tako bio gledao zauvijek, samo da sam mogao.

A nije li ti bila dužnost, upitala me je, spriječiti da se sve ovo uopće dogodi?

Nije, odgovorio sam te se pokušao nasmiješiti, to je bila dužnost nekih drugih ljudi.

Vojske, rekla je ona, pa mi se jednako lukavo nasmiješila.

Da, odgovorio sam.

Naša je zadaća, znači, rekla je, pokupiti sve što je preo­ stalo od razbijenih dijelova?

Ne, to je tvoja zadaća, rekao sam ja. Moja je zadaća pobrinuti se za to da ti ostaneš u komadu.

Ide ti dobro, zasada, rekla je.

Hvala, rekao sam ja, svjestan toga da su granice već prijeđene.

Te smo večeri otišli na piće, a ona mi je pričala o Eriduu i Uraku, prvim gradovima na svijetu, o Gilgamešu, i Nim­rodu, i povijesnome Babilonu, epovima o razaranju koje je zasjenilo sadašnje uništenje, koje se vidjelo posvuda oko nas. Pretva­ rao sam se da slušam i učim, no i tada, kao i sada, samo sam gledao. Kako joj kosa pada preko elegant­ne jagodične kosti.

Psihoterapeut je sada uzdahnuo, sjedeći kraj police s knji­ gama, pa je počeo još jednom, onako oprezno, s izraženim stranim naglaskom.

32

Utopljeni OK.indd 32

08/07/2020 19:30

Znači da se problemi još nisu razriješili.

To uviđate?

To sam bio ja, u nastojanju da ispunim tišinu. Nikada nisam volio dugotrajne stanke.

Slutim određenu… nevoljkost…

Molim te, rekla je Sarah, pa je uklonila pramen kose s jagodične kosti. Ali to nije imalo efekta jer se pramen isto­ ga trenutka vratio na mjesto. Kao i uvijek.

Oboje ste u posljednje vrijeme pod velikim stresom. Čista desetka, rekla je ona tiho.

A zašto?

Molim vas. Nije li to vaš posao? I nije li ovo psihijatrijski grad?

To bi bio Beč, rekao je on pomno odmjerenim tonom.

Vi niste iz Beča, upitao sam ja, totalno glupo, s obzirom na to da to nije imalo baš nikakve veze.

Priznat ću da sam se ondje školovao.

Opsjednut je, rekla je ona. Tim prokletim kopčama za rukave. Bez prestanka je opsjednut.

To je moja dužnost, rekao sam i odmah shvatio koliko je to zazvučalo neuvjerljivo. Plaćaju me da se opsesivno bavim raznoraznim stvarima.

Ali i mnome, upitala je ona.

Pa ti si mi supruga, odgovorio sam.

Znaš, to pamtim. Povremeno se sjetim.

Određeni oprost, rekao je Bečanin, bio bi svojevrstan početak.

Onda neka to i kaže. Što?

Da mi oprašta.

33

Utopljeni OK.indd 33

08/07/2020 19:30

Što opraštam, upitao sam. Moram znati o čemu je riječ.

To nešto što već jebeno pretpostavljaš.

On pretpostavlja da se… dogodila neka prevara intim­ ne prirode, rekao je tiho psihoterapeut.

Jedna, rekao sam ja. Ili više njih.

To neću priznati.

A zašto, Sarah?

To sam rekao ja. Osjetio bih svojevrsnu utjehu da ču­ jem da kaže barem to.

To je s tvoje strane vrlo nemuževno. Nekoć si bio muževan. Što je točno nemuževno?

Ta ljubomora. To što me stalno gledaš. Nekoć sam obo­ žavala to kako si me promatrao. Sada to mrzim.

Zašto?

Jer je drukčije. Sad si opsjednut. Hladan. Jer me to plaši.

Naglo se okrenula, tako da joj je kosa poletjela oko glave.

Smijem li ovdje pušiti?

On je kimnuo. A ona je sjela na prozorsku dasku i zapalila.

Nema tu ljubavi. Više. U njegovim očima.

A nekoć je bilo?

Bilo je, odgovorila je, pa se ugrizla za usnu. Njegova ljubav pružala mi je… utjehu. Imamo dijete. To znate.

Kćer.

Jenny. I imamo još samo petnaest minuta, doktore, a onda moram ići po nju.

I dalje živite u istoj kući.

Da, odgovorila je pa bacila cigaretu kroz prozor.

Zamišljao sam kako usporeno pada na ulicu te kako je gazi slučajni prolaznik.

34

Utopljeni OK.indd 34

08/07/2020 19:30

Zašto se niste iselili?

A zašto se on nije iselio, doktore?

Bečanin se tada posve okrenuo prema meni. Na čelu mu se pojavio naborani upitnik.

To se naziva brakom, nije li tako?

Bijesna sam, doktore, rekla je ona. A na to možda ne­ mam nikakvo pravo. Ali bijesna sam, a ne znam zašto.

Na izlasku me je poljubila. U obraz, kratko, tako da mi je to izgledalo više poput pljuske nego poput poljupca. I tako me je ostavila s njim, da dovršimo seansu.

Zašto ste došli ovamo, upitao je on.

Na ovu seansu? Unaprijed smo je platili.

Ne, rekao je on, u ovaj grad.

Sari su ponudili posao na odsjeku za arheologiju.

Sveučilište?

Da. A ja sam u avionu upoznao jednoga bivšeg vojnika koji mi je objasnio sve o prilikama u nekadašnjim sovjet­ skim republikama. Pronašao sam kolegu, pa smo otvorili agenciju za praćenje.

Agenciju za praćenje?

Pronalazimo ljude. Koji možda žele, a možda ne žele da ih se pronađe. Tipa koji proizvodi lažni viski Glen­livet.

Tipa koji na tržište stavlja zamjenske verzije Guccija.

Muža koji je napustio ženu.

Zbog privlačnije inačice?

Zapravo, općenito su manje privlačne, barem prema mojem iskustvu.

Liječnik se nasmiješio.

I prema mojem iskustvu.

35

Utopljeni OK.indd 35

08/07/2020 19:30

Osmijeh je izblijedio kao da se nije ni namjeravao pojaviti.

A vaš partner? Onaj koji nosi… jedva je primjetno za­ stao… kopče na rukavima?

Pitate je li on manje privlačna verzija? Mene?

Ne. Kakva je njegova funkcija u… općem rasporedu stvari…

Taj je Bečanin stalno imao nekakve kratke stanke.

Pomaže mi na terenu. Zna jezik. Ja postavljam sustave.

Ili sam barem mislio da ću to činiti. Otvaram novu po­ družnicu, u nekome drugom gradu.

Aha. Franšiza. Poput Starbucksa.

Da. Starbucks na području sigurnosti. Tako nešto.

Koliko podružnica?

Samo ova, zasada. Ovdje.

To vas brine?

Ne. Ide mi dobro. Ovdje. Samo se nisam… proširio… A vi sada pecate u mutnome, doktore.

Pecam?

Nešto tražite. Što?

Atmosferu obilježava puno bijesa.

Neopravdano, mislite?

Ja ne donosim sudove. Samo tražim izvor. Frustracije na poslu. Razočaranja u životu. Sve to, dakako, može do­ vesti do stresa u braku.

Pitate me jesam li razočaran sobom? Možda. Ali volim suprugu, doktore. I kćer. Čini se da i ona voli vas.

To možete pouzdano znati?

Uočavam određene…

Ponovno stanka.

36

Utopljeni OK.indd 36

08/07/2020 19:30

…ostatke naklonjenosti.

Hoće li to biti dovoljno?

Da se održi brak?

Slegnuo je ramenima.

Svakako je bolje od prijezira.

37

Utopljeni OK.indd 37

08/07/2020 19:30

6.

P

rijezir. Razmišljao sam o toj riječi dok sam se vraćao u ured. Zvučala je upravo onako kako treba. Prijezirno.

Trebao sam osjećati prijezir prema njemu, ali za to bih tre­ bao mrziti nju. Pokušao sam prizvati taj osjećaj kada sam ušao i vidio kako se okreće od računala i gleda prema meni. Ali nisam baš uspio. Želiš pogledati, upitao je. Što smo jutros obavili? Vulca­ nizace?

U prijenosnom računalu imao je direktorij s fotografija­ ma. Nagnuo sam se preko njegovih snažnih, blago pognu­ tih ramena i tako nisam uspio izbjeći miris dezodoransa Lynx.

Redom mi je pokazivao snimke. Mračne obrise mini­ starskih džipova oko dame u masnome kombinezonu koja je obgrlila veliku gumu. Pognuti lik ministra, snaž­ ne tjelohranitelje oko njega. Njegove zrcalne sunčane na­ očale koje se sjaje u sjeni dok ona spušta metalna vrata iznad njih.

A onda, upitao sam.

A onda idu na kat, rekao je i dalje listajući snimke.

Ugledao sam prozor na katu, bljesak njezine crvene kose kada je navlačila zastore.

Nemamo snimke koje bi mogle srušiti ovu usranu vladu.

Kakve bi to bile snimke.

38

Utopljeni OK.indd 38

08/07/2020 19:30

Vulkanizirani ministar. Prekriven gumom. S lancem oko vrata.

Misliš da je toliko pustolovan?

Tebi je to pustolovno?

Na to nisam imao odgovora. Stoga sam se vratio na si­ gurnije područje politike.

To želiš postići, upitao sam ga. Srušiti vladu?

Netko bi trebao, odgovorio je. Netko i hoće.

A ja sam se sažalio nad njima troma. Nad njim, nad nje­ govom ljubavnicom koja vulkanizira, nad njegovom mio­ mirisnom suprugom. Kao da glume u nekoj lošoj farsi u West Endu. Bilo mi je žao što ne mogu osjetiti jednako sažaljenje nad nama trima.

I što ćemo onda s ovime, upitao me je.

Isprintati, odgovorio sam.

István je već u fotostudiju.

Potom ih poslati klijentu.

Supruzi, upitao je.

Ona nas je angažirala.

Zajedno s računom, rekao je on.

Naravno, rekao sam ja.

Znači da ih ne mogu objaviti na internetu, uzdahnuo je nekako glumeći premorenost.

Ne, rekao sam. Ali možeš otvoriti Google Maps. Istočni dio grada.

Od računala se okrenuo prema meni, a ja sam mu na gornjoj usni ugledao kapljicu znoja. A to je bilo neobič­ no jer se činilo da vrućina nikada nikako ne utječe na njega. A i dalje je bilo vruće iako se vani već spuštala tama.

39

Utopljeni OK.indd 39

08/07/2020 19:30

Trebamo li razgovarati, upitao je.

Prije nego što otvoriš Google Maps? Ne. Tada sam osjećao prijezir. Prema sebi. Prema tako obič­ noj, svakodnevnoj, engleskoj žuči u toj izjavi.

On je slegnuo ramenima, a ja sam mu se morao diviti na suzdržanosti kojom je to učinio. Izvadio sam plan gra­ da iz džepa i raširio ga.

Ovo je od Gertrude.

One vidovnjakinje? Zbilja si bio kod nje?

A zašto ne?

Jer je to, kratko i jednostavno, ludost.

Možda sam onda ja lud.

Ne, Jonathane. Nisi lud.

No dobro. Nisam ni daleko.

Kada se na njegovu ekranu pojavio isti raspored ulica, tjerao sam ga da postupno povećava prikaz dok po dimen­ zijama nije postao posve isti kao na planu koji je Gertrude tako elegantno nazvala analognim.

Isprintaj ga.

On je u računalo ugurao neki kabel pa pritisnuo tipku Print.

Ja sam nagorjeli plan grada položio preko isprintanoga prikaza i oko malene progorene rupe iscrtao sam krug.

Negdje u tim ulicama nalazi se neka javna kuća. Kako je vi zovete?

Bordel. Kako znaš?

Mogu samo pretpostaviti.

A možemo li sada razgovarati?

O čemu, upitao sam.

O ukrasnim kopčama za manšete, odgovorio je.

40

Utopljeni OK.indd 40

08/07/2020 19:30

Ne, rekao sam.

I pogledao jedno otkopčano dugme na njegovoj košulji.

Prsa su mu, primijetio sam već ne znam koji put, bila izbri­ jana.

Nekom drugom prilikom.

41

Utopljeni OK.indd 41

08/07/2020 19:30