Goran Šimić (ur.), Uvod u neuroznanost emocija i osjećaja

Goran Šimić i suradnici Uvod u neuroznanost emocija i osjećaja

Goran Šimić i suradnici

Uvod u neuroznanost emocija i osjećaja

Zagreb, rujan 2020.

urednica Nada Brnardić recenzenti Prof. dr. sc. Sibila Petlevski Prof. dr. sc. Ninoslav Mimica lektor Dr. sc. Željko Jozić dizajn naslovnice Vedran Šimić prijelom Lucija Gudek Ana Pojatina

POPIS AUTORA Doc. dr. sc. Velimir Altabas, dr. med., spec. interne medicine, subspec. endokrinologije i dijabetologije Klinički bolnički centar „Sestre milosrdnice“, Klinike za unutarnje bolesti Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma „Mladen Sekso“, Zagreb Prof. dr. sc. Željka Krsnik, dipl. biol. mol.

Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet, Zavod za neuroznanost Hrvatski institut za istraživanje mozga, Zagreb Dr. sc. Marinko Leš, akad. glumac Zagreb Jelena Marinković-Radošević, dr. med., Klinički bolnički centar „Sestre milosrdnice“, Klinike za unutarnje bolesti Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma „Mladen Sekso“, Zagreb Damir Mulc, dr. med.

Klinika za psihijatriju Vrapče, Zagreb Doc. dr. sc. Goran Sedmak, dr. med.

Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet, Zavod za neuroznanost Hrvatski institut za istraživanje mozga, Zagreb Jelena Sušac, dr. med., spec. psihijatrije Klinika za psihijatriju Vrapče, Zagreb

Prof. dr. sc. Marina Šagud, dr. med., spec. psihijatrije Klinički bolnički centar „Zagreb“ Klinika za psihijatriju i psihološku medicine, Zagreb Prim. dr. sc. Đurđica Šešo-Šimić, dr. med., spec. pedijatrije Spec. pedijatrijska ordinacija, Dom zdravlja Zagreb-Istok, Zagreb Prof. dr. sc. Goran Šimić, dr. med.

Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet, Zavod za neuroznanost Hrvatski institut za istraživanje mozga, Zagreb Prof. dr. sc. Mladenka Tkalčić, dipl. psihol.

Sveučilište u Rijeci Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju, Rijeka Doc. dr. sc. Bjanka Vuksan-Ćusa, dr. med., spec. psihijatar Klinički bolnički centar „Zagreb“ Klinika za psihijatriju i psihološku medicine, Zagreb Prof. dr. sc. Mario Vukšić, dr. med.

Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet, Zavod za neuroznanost Hrvatski institut za istraživanje mozga, Zagreb

SADRŽAJ Predgovor

9

1. pojmovi, teorije i fenomeni povezani s emocijama i osjećajima

11

2. ustroj, djelovanje i razvitak amigdaloidne jezgre čovjeka

71

Mladenka Tkalčić, Goran Šimić

Damir Mulc, Mario Vukšić, Goran Šimić

3. uloga amigdala u poremećajima ponašanja i emocionalnog doživljavanja 111 Marina Šagud, Goran Šimić

4. privrženost

141

5. mozgovni sustav nagrađivanja i bolesti ovisnosti

169

Đurđica Šešo-Šimić, Goran Sedmak, Goran Šimić

Goran Šimić

6. mehanizmi i poremećaji samo- pripitomljavanja – ključ za razumijevanje emocionalne i socijalne komunikacije iz evolucijske perspektive 211 Goran Šimić

7. emocionalni transfer između bolesnika i liječnika

281

8. utjecaj hormona na emocije i raspoloženja

299

Bjanka Vuksan-Ćusa, Jelena Sušac, Goran Šimić

Velimir Altabas, Jelena Marinković-Radošević, Goran Šimić

9. kazališna scena – bojno polje emocija

333

10. neurobiološki temelji zaljubljenosti i ljubavi

347

Popis kratica

373

Kazalo pojmova

381

Marinko Leš, Goran Šimić

Željka Krsnik, Mladenka Tkalčić, Goran Šimić

Predgovor Poštovani čitatelji, Potaknut vašim pozitivnim reakcijama na izdavanje priručnika „Uvod u neuroznanost učenja i pamćenja“ u ožujku 2019. godine, na sličan sam način sa suradnicima pokušao obraditi još jedan važan aspekt neuroznanosti i naših života općenito – neuroznanost emocija i osjećaja (čuvstava). Iako je riječ o neiscrpnoj temi koja uključuje i brojna druga područja, napose psihologiju i psihijatriju, neke ključne koncepte i novije spoznaje nastojali smo opisati što kraće, ali istodobno bez gubitka dubine uvida. Radi izbjegavanja terminoloških zabuna, sve su kratice na engleskom jeziku. Također, usprkos stalnom naporu usmjerenom k navođenju svih relevantnih inozemnih i domaćih autora čijim smo se radovima koristili, ispričavam se unaprijed ako smo neke nenamjerno izostavili. Jesmo li i koliko u svojem cilju uspjeli – ocijenit ćete sami.

Goran Šimić

9

Poglavlje 1 Pojmovi, teorije i fenomeni povezani s emocijama i osjećajima Mladenka Tkalčić, Goran Šimić „Što je emocija? Ako mi nitko ne postavi to pitanje, odgovor znam. Ako pokušam odgovoriti na to pitanje onomu tko ga je postavio, onda ne znam.“ Aurelije Augustin, Ispovijesti

1.1. Pojmovi povezani s emocijama 1.2. Teorije emocija 1.3. Prikaz poznatih slučajeva poremećenog emocionalnog doživljavanja 1.3.1. Phineas Gage 1.3.2. Dječak B. W. 1.3.3. Bolesnica S. M. 1.3.4. Uloga emocija u donošenju odluka i strah od gubitka 1.3.5. Bolesnici B. i Roger 1.4. Izbor suvremenih neuroznanstvenih teorija emocija 1.4.1. Hipoteza somatskih markera – interoceptivna teorija emocija 1.4.2. Teorija o emocijama kao konstruktima/pretpostavkama 1.4.3. Teorija emocija kao svjesnog iskustva 1.4.3.1. Uvjetovanje straha 1.5. Razum i osjećaji

Sažetak Znanstveno proučavanje emocija uključuje brojne istraživačke tradicije usmjerene na različite komponente emocija. Bez obzira na višestruke perspektive i pristupe, većina je suglasna s tvrdnjom da emocije sadrže fiziološku, motivacijsko-ponašajnu, kognitivnu i subjektivnu komponentu te da treba jasno razdvojiti emocije od svjesnih doživljaja emocija, koje nazivamo osjećajima. Početci individualnog proučavanja emocija sežu u XIX. i rano XX. stoljeće, kada su i predložene prve teorije emocija. Kao posljedica raspršenosti pristupa s jedne strane i složenosti problema proučavanja emocija s druge, stotinu godina kasnije rađa se nova disciplina – neuroznanost emocija (afekata), koja integrira neurobiološku, psihološku i sve druge perspektive u istraživanju emocija. Suvremene neuroznanstvene teorije emocija konvergiraju oko ključne uloge amigdala, inzule, cinguluma, prefrontalne moždane kore i drugih dijelova središnjeg živčanog sustava koja procjenjuju emocionalno značenje osjetnih informacija te nastoje pružiti teorijski okvir za razumijevanje i objedinjavanje spoznaja o emocijama pro­ izašlima iz različitih istraživačkih pristupa, metodologija i razina analize. Iako različite u određenju emocija i u svojim polaznim pretpostavkama, potaknule su brojna nova istraživačka pitanja, poput odnosa emocija i spoznajnih procesa.

13

E

mocije su najvidljiviji i najznačajniji aspekti života čovjeka, pomažu mu i pripremaju ga za bolje suočavanje sa zahtjevima okoline u kojoj živi, ali su još uvijek i jedna od najvećih zagonetki koju želi objasniti. Što su emocije?

Koja je njihova funkcija? Koja su područja mozga povezana s emocijama?

Postoji li sveobuhvatna teorija emocija? Kakav je odnos između emocija i kognicije? U ovom poglavlju pokušat ćemo odgovoriti na ta i slična pitanja.

Kao što je to davno napisao mudri Aurelije Augustin, ljudi smatraju da dobro znaju što su emocije sve dok ih se ne pita kako bi ih definirali. Štoviše, zbog uvriježenog shvaćanja da su emocije (čuvstva) suprotstavljene razumu mnogi misle i da ih dobro „kontroliraju“, no ni to često nije slučaj. Suštinski razlog tomu je činjenica da su emocije posredovane mnogobrojnim i preklapajućim neuronskim mrežama središnjeg živčanog sustava te stoga predstavljaju složena mentalna stanja i procese sastavljene od brojnih komponenti.

Spoznajna (kognitivna) komponenta odnosi se na subjektivne misli i osjećaje koji nastaju kao posljedica interpretacije (procjene) neke situacije, a takve anticipatorne emocije već u sljedećem trenutku predstavljaju ulazne podatke (npr. kodiraju stupanj rizika povezan s nekim podražajem) u procesu donošenja odluka.1 Perceptivna komponenta obuhvaća i svjesnu i nesvjesnu percepciju podražaja iz okoline. Komponenta pozornosti bitna je za usmjerenost i evaluaciju kako vanjskih tako i intrapsihičkih događaja. Fiziološka komponenta odnosi se na opažljive, emocijama pridružene specifične tjelesne promjene koje su najčešće posljedica promjena u radu autonomnoga živčanog sustava (autonomic nervous system, ANS), hormonalnog statusa i visceralnih organa. Motorička komponenta odnosi se na vidljive oblike motoričkog djelovanja koji prate pojedine emocije, poput mimike lica i gesta, položaja tijela i boje glasa, ali i one nevidljive poput pojave unutarnjeg poriva za djelovanjem. Nipošto ne bi trebalo izostaviti ni komponentu prethodnih iskustava i sjećanja. Drugi važan razlog zbog kojega je emocije teško poznavati i proučavati jest činjenica da one predstavljaju tzv. središnja stanja (u usporedbi npr. s pojedinačnim refleksima koji nastaju na periferiji, tj. izvan središnjeg živčanog sustava [central nervous system, CNS]), pa stoga imaju višestruke namjene i mehanizme putem kojih pomažu u ostvarivanju prilagodljivih odgovora organizma kako bi se pospješilo njegovo preživljavanje, pronalaženje prikladnog partnera, reprodukcija i briga za potomstvo. Npr. emocija gađenja može nastati zbog neukusne, potencijalno otrovne hrane, ali i zbog nečijeg ponašanja koje smatramo nemoralnim.

Ugoda, uzbuđenje, euforija, ekstaza, tuga, depresija, strah, tjeskoba, ljutnja, smirenost… svaka pojedina emocija na svoj način pridonosi bogatstvu našeg 14

osobnog života. Emocije su „začini jelima“ i „jezik društvenog života čovjeka“ jer ocrtavaju obrasce odnosa i načina na koji se ljudi ponašaju jedni prema drugima: osmijeh je univerzalni signal emocije društvenog odobravanja, radost je emocija suradnje; kad se namrštimo znači da nešto ne ide dobro, a ljutnja je emocija međusobnog sukoba.2 O njima stalno govorimo, one prožimaju književnost, film i sve druge umjetnosti. Emocije nas vode kroz život, omogućujući nam da živimo ispunjene živote, prožete radošću, katkad tugom i strahom. One nam pomažu i pripremaju nas za bolje suočavanje sa zahtjevima okoline u kojoj živimo.3 Emocije su istodobno i jedna od najvećih zagonetki koju tek treba znanstveno objasniti.4,5 Ako se pitate kako bi naš život izgledao da smo isključivo razumna bića bez emocija, prisjetite se Vulkanaca iz serije Zvjezdane staze, humanoidne vrste podrijetlom s planeta Vulkan. Vulkanci vode život temeljen na razumu i logici, lišeni osjećaja. Ipak, nisu svi Vulkanci željeli slijediti taj isključivo logikom vođen životni put, već su prihvatili emocije, vjerojatno zato što su uvidjeli da im pomažu.

Filozofski korijeni spoznajnog pristupa tumačenju emocija sežu još u antičko doba. Prema stajalištu stoika emocije su procjene ili vrijednosni sudovi kojima se stvarima i osobama izvan čovjekove kontrole pridaje velika važnost za postizanje sreće.6 Aristotel, „genij europskog znanstvenog mišljenja“,7 također je smatrao da su emocije prosudbe, a jedan od utemeljitelja suvremene filozofije i znanosti René Descartes ih naziva trpnjama duše (passiones). U spoznajno-psihološkom pristupu analizi emocija najvažnije mjesto pripada Baruchu Spinozi, čije je djelo Etika relevantno i za suvremena razmišljanja o psihologiji emocija.8 Prema Spinozinom mišljenju emocije poput straha, žalosti, ljutnje, radosti i ljubavi uvijek uključuju procjenu situacije s obzirom na njezinu relevantnost za dobrobit osobe.6 Spinoza je prvi iznio kognitivnu teoriju emocija prema kojoj se emocije temelje na vrijednosnim sudovima.

Naglasak stavlja na kognitivni sadržaj emocija i njihovu intencionalnost. Za razliku od dotadašnje prakse, Spinoza je prvi ustvrdio da emocije nisu uzrokom nevolja (passiones), već da se njihovim razumijevanjem ljudski duh može osloboditi onih okova kojima ga emocije vežu, što ga ujedno čini i pretečom suvremenih psihodinamskih teorija.9,10 Iako u svakodnevnom govoru ne radimo razliku između riječi „emocija“ i riječi „osjećaj“, što pokazuje koliko su emocije usko povezane s osjećajima, brojni suvremeni znanstvenici ističu važnost njihova razlikovanja.11 Tako Antó­nio Damásio predlaže da termin „osjećaj“ treba biti rezerviran samo za 15

osobno mentalno iskustvo emocije, dok bi se termin „emocija“ trebao upotrebljavati za označavanje cijelog skupa odgovora i reakcija pojedine osobe na neki podražaj.12 Mnogi elementi toga skupa koji čine neku emociju mogu se promatrati i analizirati, a njihovo ostvarivanje ne zahtijeva svjesnost. Kao primjer dovoljno je prisjetiti se nekog trenutka kad smo bili sretni bez nekog očiglednog razloga ili pak nekog drugoga kad smo jednostavno imali loš dan.

Slično tome, kad se nečega bojimo, srce nam počinje ubrzano lupati, usta nam postaju suha, koža blijeda, a mišići napinju. Ta se emocionalna reakcija događa automatski i nesvjesno. Osjećaji nastaju nakon što postanemo svjesni takvih fizičkih promjena: tek tada doživljavamo osjećaj straha. Navedeni nam primjeri ukazuju na to da se emocije mogu rađati i bez svjesnosti nositelja emocije, odnosno da emocije nastaju i kad nismo svjesni što ili tko ih je pokrenuo. Dakle, tek kada se radi o svjesnoj percepciji obrazaca tjelesnih promjena, govorimo o osjećajima. Kada su te promjene na nesvjesnoj razini, tada se radi o emocionalnom stanju koje nije svjesno percipirano. Drugim riječima, nisu sve emocije osjećaji. Neki znanstvenici nisu suglasni s navedenom argumentacijom, već su skloniji kognitivnim teorijama emocija koje naglašavaju da su osjećaji samo jedna od komponenti emocija. Npr. Marta Nussbaum (2019) zalaže se za kognitivno-evaluacijsku teoriju emocija jer smatra da o emocijama moramo razmišljati kao o sastavnom dijelu sustava moralnog prosuđivanja, a to se osobito odnosi na emocije suosjećanja, srama i ponosa.6 Treći razlog zbog kojega se emocije relativno lako prepoznaju, ali ih je teško mjeriti i uspoređivati, jest što za razliku od npr. refleksa koji predstavljaju nepromjenjive odgovore na neki točno određeni vanjski podražaj i uobičajeno poprimaju samo jednu od dvije diskretne vrijednosti (ima/nema), emocije nikad ne poprimaju diskretne vrijednosti, već su višedimenzionalne.

Neke od bitnih dimenzija emocija uključuju stupanj (intenzitet) ugode/neugode, stupanj uzbuđenosti, stupanj privlačnosti/odbojnosti, kao i vremensku dimenziju. To je ujedno i odgovor na pitanje zašto su emocije kao središnja stanja puno učinkovitije i prilagodljivije za postizanje primjerenih odgovora na podražaje iz okoline, nego što bi to eventualno bilo moguće postići s npr. nekoliko tisuća perifernih refleksa (za aktiviranje nekog refleksa potreban je samo jedan, točno određeni podražaj). Četvrti, ali ne posljednji ili manje važan čimbenik zbog kojega je emocije teško analizirati jest njihova ovisnost o ozračju (kontekstu) u kojemu su nastale. Štoviše, zamjećivanje i procjenjivanje važnosti nekog objekta ili situacije (konteksta) suštinska je komponenta emocija. Na primjer, neposredni će doživljaj nekoga jela u restoranu zavisiti ne samo od jela samoga, nego i od 16

brojnih drugih, više ili manje važnih čimbenika. Jedemo li sami ili s prijateljima? Kakav je ambijent? Je li konobar ljubazan? Koje je boje tanjur iz kojega jedemo? Dugoročno će na procijenjeno iskustvo o užitku dobivenom jedenjem nekog jela značajno utjecati i naše osobine ličnosti, pa čak i komentari koje smo o tome jelu u međuvremenu čuli od drugih ljudi.13 Već iz tih nekoliko primjera lako je uočiti postojanje velike raznolikosti u značenju i tumačenju emocija i riječi kojima ih opisujemo, što samo dodatno otežava istraživanja u ovom području. Za većinu su ljudi emocije nešto osobno te nailaze na teškoće, kao i Augustin, kad ih treba definirati ili odrediti.

1.1. Pojmovi povezani s emocijama Na početku je potrebno napraviti razliku između sljedeća četiri pojma koji se često međusobno isprepliću i koriste naizmjence: emocije, osjećaji, raspoloženje i afekt.14 Emocije se uobičajeno smatraju izdvojenim i dosljednim odgovorima organizma na unutarnje i vanjske događaje koji za neki organizam imaju posebno značenje. Emocije traju relativno kratko i sadrže koordinirani skup odgovora na neki istaknuti izvanjski ili unutarnji osjetni poticaj.

Pojedine elemente nekog emocionalnog odgovora možemo razvrstati u kognitivne, fiziološke i ponašajne. Kao što je već naglašeno, osjećaji se odnose na subjektivnu reprezentaciju ili subjektivni aspekt emocija. Emocije su javne, a osjećaji povezani s tim emocijama privatni. Drugim riječima, pojam osjećaja je rezerviran za osobno, kognitivno iskustvo emocije, dok se pojmovima za pojedine emocije služimo radi označavanja skupa reakcija, od kojih su mnoge jasno opažljive.12 Osjećaji čine ključnu komponentu mehanizama uključenih u regulaciju životnih procesa, od jednostavnih do složenih: signaliziraju fiziološke potrebe (npr. osjećaj gladi), ozljedu tkiva (npr. osjećaj boli), optimalno funkcioniranje (npr. osjećaj dobrobiti), prijetnje organizmu (npr. osjećaj straha ili ljutnje) i specifične socijalne interakcije (npr. suosjećanje, zahvalnost ili ljubav).15 Emocionalna stanja kratkog trajanja, a jakog intenziteta nazivamo afektima, a ona slaboga intenziteta i dužeg trajanja raspoloženjima. Afekt je i krovni pojam koji obuhvaća emocije, osjećaje i raspoloženja, premda se najčešće koristi kao termin istoznačan emociji.14 Osim opisanih pojmova, na području afektivne neuroznanosti koriste se još i pojmovi emocionalne valencije, koji predstavlja ugodan (pozitivan) ili neugodan (negativan) aspekt bilo kojeg osjećaja, afektivnog stila, koji se odnosi na individualne razlike u temeljnim parametrima emocionalne reak­ 17

tivnosti i emocionalne regulacije, a podrazumijeva tendenciju ili sklonost neke osobe da u iskazivanju emocija u različitim situacijama reagira na relativno dosljedan način, bez obzira na to reagira li impulzivno, uravnoteženo ili inhibirano16 i temperamenta koji se odnosi na afektivne stilove koji su vidljivi rano u životu i najvjerojatnije određeni genetičkim čimbenicima.17 Nakon dugogodišnjeg istraživanja emocija, Richard J. Davidson opisao je šest dimenzija emocionalnog stila (Slika 1.1.). Svaka pojedina dimenzija ima specifičan i prepoznatljiv obrazac mozgovne aktivnosti, što govori u prilog tome da se radi o „stvarnim“ dimenzijama, a ne pukom teorijskom konstruktu. Svaka dimenzija ima i svoj kontinuum, a kombinacija položaja na kojima se neka osoba nalazi u svakoj pojedinoj dimenziji određuje njezin emocionalni stil. Ne postoji idealan emocionalni stil, ali ako nečiji profil ometa njegov svakodnevni život i ograničava mu uživanje u životu, sprječava ga da dostigne željene ciljeve ili dovodi do prevelikog stresa, treba učiniti napor k promjeni, jer je to moguće. Iako je nečiji emocionalni stil ponajprije rezultat aktivnosti moždanih krugova uspostavljenih kroz interakciju genetičkih čimbenika i okoline u ranom djetinjstvu (vidi Poglavlje 4) te prilično stabilan kroz vrijeme, može se mijenjati u bilo kojem životnom trenutku i ne samo pod utjecajem slučajnih iskustava, nego i namjernih pokušaja kroz svjesno njegovanje i potkrepljivanje specifičnih mentalnih kvaliteta ili navika.18

Slika 1.1. Davidsonove dimenzije emocionalnog stila. Zastanite na trenutak i prisjetite se jedne emocionalne epizode iz svoga života te odgovorite na sljedeća pitanja: Kako ste se osjećali? O čemu ste razmišljali? Što ste učinili? Jeste li opazili promjene u svome tijelu?

18

Prema Davidsonu, glavne dimenzije emocionalnog stila su sljedeće: 1. Otpornost na nepovoljne okolnosti i stres (resilience style) – uzevši u obzir normativno vrijeme oporavka, na jednom su kraju kontinuuma osobe koje se brzo oporave nakon stresne situacije, a na drugom kraju osobe koje se sporo oporavljaju (brz oporavak vs. spor oporavak). Epicentri ključnih područja mozga uključenih u navedenu dimenziju: prefrontalna moždana kora i amigdala.

2. Pogled na život (outlook style) – na jednom su kraju optimistične osobe, s pozitivnim pogledom na život, a na drugom kraju pesimistične osobe s negativnim pogledom na život (pozitivni i negativni stil). Epicentri ključnih područja mozga: prefrontalna moždana kora i ventralni strijatum (jezgra što prileži uz septum, nucleus accumbens septi [NAc]).

3. Svjesnost vlastitih misli i osjećaja (self-awareness style) – na jednom su kraju osobe koje su svjesne vlastitih misli i osjećaja te osjetljive na poruke koje im tijelo šalje, što je temelj empatičnog ponašanja; na drugom su kraju osobe koje nisu svjesne vlastitih misli, osjećaja i tjelesnih senzacija (visoka vs. niska svijest o sebi). Ključno područje mozga koje posreduje navedenu dimenziju: inzula.

4. Socijalna intuicija (social intuition style) – na jednom su kraju osobe koje su osjetljive na neverbalne znakove i „čitaju govor tijela drugih osoba“, a na drugom su kraju osobe neosjetljive na neverbalne znakove drugih (socijalno intuitivan vs. socijalno neosjetljiv). Epicentri ključnih područja mozga: fuziformna vijuga i amigdala.

5. Osjetljivost na kontekst (sensitivity to context style) – na jednom su kraju osobe osjetljive na društvena pravila ponašanja i sposobne regulirati vlastite emocije ovisno o kontekstu, a na drugom su kraju osobe koje svoje ponašanje ne prilagođavaju situaciji (prikladan vs. neprikladan stil). Epi­ centri ključnih područja mozga: orbitofrontalna i prefrontalna moždana kora i hipokampus.

6. Održavanje pozornosti (attention style) – na jednom su kraju osobe koje su sposobne dulje vrijeme usmjeravati pozornost na neki odabrani pod­ ražaj i zanemariti distraktore, na drugom su kraju osobe čija pozornost nije fokusirana, već se često preusmjerava na različite podražaje iz okoline („usredotočen vs. neusredotočen stil“). Ključna područja mozga: prefrontalna moždana kora i asocijativna osjetna područja moždane kore.

19

Svaka osoba ima određene elemente svake od navedenih dimenzija, na različitim mjestima pretpostavljenih kontinuuma. Upravo zbog velikog broja mogućih kombinacija tih i drugih elemenata, svatko je od nas posebna osoba i ima jedinstven profil emocionalnog stila. Pritom je najvažnije znati fascinantnu činjenicu da već samo kroz mentalnu aktivnost možemo svjesno mijenjati sami sebe i na taj način mijenjati neke od dimenzija vlastitoga emocionalnog stila. Mentalna aktivnost, koja se može kretati u rasponu od meditacije do kognitivno-bihevioralne terapije, može mijenjati funkcijska obilježja specifičnih neuronskih krugova, što rezultira razvojem opsežnije svjesnosti so­cijalnih signala, dublje svjesnosti vlastitih osjećaja i tjelesnih senzacija te do­sljednijim i pozitivnijim pogledom na život (vidi Potpoglavlje 6.6.3.).

Bez obzira na različite perspektive i pristupe u istraživanju emocija, većina je znanstvenika suglasna s tvrdnjom da su emocije stanja pobuđenosti organizma što sadrže najmanje četiri bitne komponente:19,20 1. Fiziološko uzbuđenje. Koliko snažno doživljavamo neku emociju ovisi o našem fiziološkom uzbuđenju koje uključuje opažljive, emocijama pridružene specifične tjelesne promjene koje su najčešće posljedica promjena u radu ANS-a, hormonalnog statusa i visceralnih organa (poput ubrzanog rada srca, ubrzanog disanja, pojačanog znojenja, napetih mišića i slično).

2. Spremnost na djelovanje – motorička komponenta. Emocije mogu uključiti radnje koje se tradicionalno smatraju emocionalnima, na primjer napad ili bijeg kao odgovor na prijetnju, smijeh kao odgovor na šalu. Ta se komponenta, dakle, odnosi na vidljive oblike motoričkog djelovanja koji prate pojedine emocije, poput mimike lica i gesta, položaja tijela i boje glasa, ali i one nevidljive poput pojave unutarnjeg poriva za djelovanjem.

3. Motivacija. Emocije su motivacijski programi koji koordiniraju odgovore s ciljem rješavanja specifičnih adaptivnih problema. Evolucijski gledano, motivirani smo tražiti ugodu i izbjegavati bol (vidi Poglavlje 5).

4. Osjećaji. Još jednom ponavljamo: pod osjećajima se poglavito misli na subjektivne aspekte emocija. Tek u slučaju da neka emocija ima izraženu svjesnu spoznajnu komponentu, npr. ako smo je osvijestili do te mjere da je možemo i verbalizirati (imenovati), onda govorimo o osjećaju. Stoga, kada govore o emocijama, ljudi zapravo najčešće misle na osjećaje.

20

Navedenim sržnim komponentama emocija uobičajeno se pridodaje i kom­ponenta kognitivne procjene (cognitive appraisal) koja se odnosi na evalu­ aciju događaja ili situacije u smislu njezine poželjnosti ili nepoželjnosti.20-22 Ta komponenta uključuje subjektivne misli i osjećaje koji nastaju kao posljedica interpretacije neke situacije (vidi kasnije).

Razumijevanje vlastitih emocija, kao i emocija drugih ljudi presudno je za normalno funkcioniranje društva.23 Emocije se mogu shvatiti kao biološke adaptacije i „motivacijski programi“ koji su se razvili i bili selekcionirani jer su uspješno rješavali probleme prilagodbe na nove okolnosti tijekom evo­ lucijske prošlosti.24 Između ostalih, sljedeće su adaptivne sposobnosti bile ključne:14 sposobnost pronalaženja hrane, vode i skloništa; sposobnost pronalaženja spolnih partnera; sposobnost pružanja primjerene zaštite i njege potomaka; sposobnost izbjegavanja opasnosti i bijega iz životno ugrožavajućih situacija.

Većina se teorija emocija temelji na pretpostavci da su emocije biološki zadane.14 Jedan od nalaza istraživanja koji je sukladan takvom biološkom pristupu jest da su primarne ili temeljne emocije, poput ljutnje, straha, radosti, tuge, gađenja i iznenađenja, povezane sa specifičnim izrazima lica koji se podjednako uspješno prepoznaju u različitim kulturama.25 Šest primarnih emocija prikazano je na dvodimenzionalnom modelu na Slici 1.2.

Istraživači emocija još se uvijek nisu usuglasili s brojem primarnih ili urođenih emocija,25,28,29 a neki smatraju da je cijela ideja o postojanju primarnih emocija pogrešna te da je jednako smislena pretpostavka da su primarne emocije sastavljene od skupa komponenti ili građevnih jedinica koje dijele s drugim emocijama.30 Bez obzira na različitu konceptualizaciju, jedan od mogućih načina dobivanja odgovora na pitanje o broju primarnih emocija jest ispitivanje različitih vrsta emocionalnih izraza lica koje možemo prepoznati kod drugih osoba.19 U skladu s istraživanjima Paula Ekmana i suradnika postoje različiti izrazi lica za ljutnju, tugu, radost, strah, gađenje, iznenađenje, prijezir i sram (Slika 1.3.).31,32 Izrazi lica za navedene emocije interpretiraju se na sličan način u različitim kulturama, a sličnost među kulturama opaža se i u njihovoj reprodukciji.

21

nakladnik Naklada Ljevak Kopačevski put 1 c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-355-445-7 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001072845.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.