Navid Kermani, Uzduž rovova by Naklada Ljevak

Navid Kermani UZDUŽ ROVOVA Putovanje istočnom Europom sve do Isfahana

Biblioteka POSEBNA IZDANJA

Za Nakladnika IVANA LJEVAK LEBEDA Urednica NADA BRNARDIĆ Recenzenti TVRTKO JAKOVINA HRVOJE KLASIĆ

Navid Kermani

UZDUŽ ROVOVA Putovanje istočnom Europom sve do Isfahana

s njemačkog prevela Ana Nemec

Zagreb, listopad 2021.

Naslov izvornika Navid Kermani ENTLANG DEN GRÄBEN Eine Reise durch das östliche Europa bis nach Isfahan

ISBN 978-953-355-524-9 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001113420.

KAZALO

Köln

Prvi dan: Schwerin

Drugi dan: Od Berlina do Wrocława

Treći dan: Auschwitz

Četvrti dan: Krakov

26 32

Peti dan: Od Krakova do Varšave

Šesti dan: Varšava

Sedmi dan: Varšava

Osmi dan: Od Varšave do Mazurije

Deveti dan: Kaunas

Deseti dan: Vilnius i okolica

59 63

Jedanaesti dan: Preko šume Ponar do Minska

Dvanaesti dan: Minsk i Katyn

Trinaesti dan: U Zabranjenoj zoni kraj Černobila Četrnaesti dan: Kurapaty i Minsk

Petnaesti dan: U Zabranjenoj zoni pored Krasnopolja 110

Šesnaesti dan: Od Minska do Kijeva

117

Sedamnaesti dan: Kijev

Osamnaesti dan: Od Kijeva do Dnjipra

Devetnaesti dan: Na bojišnici u Donbasu

126 132 139

Dvadeseti dan: Preko Mariupolja do Crnog mora Dvadeset prvi dan: Uz Crno more do Odese Dvadeset drugi dan: Odesa

151

154

Dvadeset treći dan: Zrakoplovom iz Odese

162

Dvadeset četvrti dan: Preko Moskve do Simferopolja

163

Dvadeset peti dan: Preko Bahčisaraja do Sevastopolja

Dvadeset šesti dan: Uzduž obale Krima

Dvadeset osmi dan: U Krasnodar

166

177

Dvadeset sedmi dan: Od Krima do ruskoga kopna

189

199

Dvadeset deveti dan: Od Krasnodara u Grozni Trideseti dan: Grozni

145

204

216

Trideset prvi dan: U planinama Čečenije

Trideset drugi dan: Od Groznog do Tbilisija

Trideset treći dan: Tbilisi

245

Trideset četvrti dan: Tbilisi

251

226 235

Trideset peti dan: U Goriju i na gruzijsko-osetskoj liniji razgraničenja 260

Trideset šesti dan: Od Tbilisija do regije Kakheti

269

Trideset sedmi dan: Od regije Kakheti do Azerbajdžana

Trideset osmi dan: Uzduž azersko-armenske linije razgraničenja 281

Trideset deveti dan: Noćnim vlakom do Bakua Četrdeseti dan: Baku

302

291

275

Četrdeset prvi dan: Baku i Gobustan

315

Četrdeset drugi dan: Zrakoplovom iz Bakua Četrdeset treći dan: Erevan

323

Četrdeset četvrti dan: Erevan

341

321

Četrdeset peti dan: Do jezera Sevan i dalje prema Gorskom Karabahu 359

Četrdeset šesti dan: Kroz Gorski Karabah

Četrdeset sedmi dan: Na armensko-azersku liniju razgraničenja i dalje prema Iranu Četrdeset osmi dan: Preko Džolfe do Tabriza

387

Četrdeset deveti dan: Preko Ahmadabada do utvrde Alamut 400 Pedeseti dan: Na Kaspijsko jezero i dalje prema Teheranu 411

Pedeset prvi dan: Teheran

417

Pedeset drugi dan: Teheran

422

Pedeset treći dan: Teheran

429

372

Pedeset četvrti dan: Zrakoplovom iz Teherana

S obitelji u Isfahanu Povratak

487

439

438

381

Svaki dan prolazim svojom četvrti iza kolodvora. Ovdje čujem nešto na arapskom, ondje poljski, lijevo od sebe nešto što podsjeća na Balkan, nekakav turski, tu i tamo perzijski, pa naćulim uši. Čujem francuski u Afrikanaca, čujem azijske jezike, čujem i njemački u najrazličitijim bojama i kvalitetama, kako u plavuša tako i u istočnjaka, crnaca ili žutih. Nije uvijek ugodan osjećaj, ovdje su i klošari, mnoštvo likova u crnim jaknama od umjetne kože (a možda i od prave kože, tko bi znao), o, Bože, ti zlatni prednji zubi crnokosih žena u dugim šarenim haljinama, koje dojenče nose u marami, a drugo i treće dijete vode za ruku ispred sebe, pa tinejdžeri koji kradu Bogu dane, narkomani i oni kojima fali daska u glavi i koji borave Pod stablima, kako se ulice u mojoj četvrti doista i zovu, a nađe se ovdje i poneki musliman sumnjivo duge brade. Takva slika nije stvarnost samo iza kolodvora u Kölnu. U svakom se većem gradu zapadne Europe vjerojatno može naići na takav šareni splet turskih voćarnica, kineskih samoposluživanja i trgovina iranskim specijalitetima, čiji su vlasnici prije Revolucije radili kao redatelji na Iranskoj državnoj televiziji; na tradicijske i samoposlužne pekarnice, trgovine mobitelima i internetske kafiće u nizu – zovi u Iran za devetnaest centâ, u Tursku za devet, u Bangladeš za dvadeset i četiri centa. Ima ovdje opskurnih hotela koji sobe iznajmljuju na jedan sat, seks-šopova, salona vjenčanica, kvartovskih birtija, čajana i kavana u koje zalaze Turci, Albanci i Afrikanci, Turci koji piju i Turci koji ne piju alkohol, ima otmjenih i otrcanih restorana, salona koji nude tajlandsku masažu, kladionica koje toče alkohol i kladionica 9

koje poslužuju samo bezalkoholna pića. Među zastupništvima za uvoz i izvoz nađe se i pokoja prastara radnja s kućanskim potrepštinama i štambiljima, na glavnoj cesti smješteno je prihvatilište za Rome, koji su povadili sva prozorska stakla i na otvorena okna postavili satelitske tanjure, a zimi se svake godine iznova okupljaju čete starije gospode u plavim ili crvenim uniformama sa šiljastim šeširima i mačevima, čopori Indijanaca i horde polugolih Huna – karnevalska družina. Od čega žive trgovci koji u svojim puno prevelikim trgovinama svi odreda nude isti paket od dvadeset baterija za euro i pol? Sigurno ne od baterija ako znamo da se istodobno dugovječne i dobro posjećene specijalizirane trgovine jedna za drugom zatvaraju jer ne mogu pokriti rastuće cijene najma. Dijalog se diljem četvrti ipak uspostavlja, možda ne uz himnu njemačke nogometne reprezentacije, ali zato svakako na četirima dugačkim šankovima na kojima najiskusnije kurve Kölna uz uvijek otvorene prozore pjevaju s tustim Nijemcima jednako kao i s pripitim Turcima. To su novi centri, a oni su u četvrti iza kolodvora u Kölnu znatno manje agresivni nego drugdje, štoviše, često upravo idilično nadilaze granice iskazivog i iskazanog. Čisti su i nepomućeni, pa, iako nemaju mnogo veze s poviješću lokacije, oni njezinu povijest ne pokušavaju izbrisati, naročito ne ovu čak dvije tisućljetnu povijest Kölna. Baš kao da ime Colonia žele svesti na njegovo doslovno značenje, oni su poput kolonija stranaca, ali mnoštva najrazličitijih stranaca koji su si i međusobno strani kad u internetskim kafićima sjede između dvaju paravana ili u grupicama stoje pred callshopovima.1 Često razmišljam nisu li se možda i oni ukrcali u kakav čamac u blizini Tangera, noću ispod neke strmine, samo što njihov čamac nije ni potonuo niti ga je presrela policija – jesu li oni, dakle, dio priče o uspjehu, čak i ako njih petorica dijele jednu sobu i strahuju od policije? Zovi u Iran za devetnaest centâ, u Tursku za devet, u Bangladeš za 1 Callshop: tip telefonskog servisa u kojem gost može znatno jeftinije razgovarati s nekim u inozemstvu u odnosu na troškove roaminga ili javnih govornica. Vrlo popularan u državama s velikim udjelom stranih državljana, poput Njemačke. (Op. prev.)

dvadeset i četiri centa. Ovo nisu marginalne skupine s ruba grada. One se polako pomaljaju iz samoga središta grada. Jedino još rubovi grada daju kakav-takav privid istovjetnosti, ondje je grad podijeljen prema osobnom dohotku. U gradskom središtu sve je ispremiješano. Prolazim svojom četvrti, ovdje čujem nešto na arapskom, ondje poljski, lijevo od sebe nešto što podsjeća na Balkan, nekakav turski, tu i tamo perzijski, pa naćulim uši, osim toga čujem francuski u Afrikanaca, azijske jezike, njemački u najrazličitijim bojama i kvalitetama. Polovinu toga ne razumijem, zaista polovinu. A od one polovine koju razumijem obično razumijem samo pola jer je ostatak opet zamaknuo iza prozora ili vrata, jer je bio loše artikuliran, ili je bio predaleko, ili sam ja prebrzo prošao, ili su pak oni prebrzo prošli. Te rečenice onda ja izgovaram do kraja ili smišljam njihov početak. Zamišljam si priče koje se ne događaju na njemačkom selu ili u Drugome svjetskom ratu, nego u kineskoj provinciji, na nigerijskim sveučilištima, u čamcima, kontejnerima i na terminalima za odlaske na kojima srce tuče brže. Iz knjige Tvoje ime

Prvi dan „Zaista nema nikakvih problema?“ u nevjerici pitam ženu koja u nekadašnjemu socijalističkom stambenom naselju vodi nedjeljnu školu za sirijsku djecu. „Nema,“ odgovara žena, „zaista nema problema.“ Tu i tamo padne koja ružna riječ na račun njezine marame, kaže, ali što je to u usporedbi s onim što je njezina obitelj proživjela u Ratu u Siriji. Dijete koje nosi u svome trbuhu rodit će se u miru. Ghadia Ranah ima 40 godina i već je u Siriji radila kao učiteljica. Sada je odgovorna za stotinu trideset i šestero sirijske djece koja svakoga vikenda u Dreeschu, najvećemu planskom socijalističkom naselju grada Schwerina2, uče arapski kako bi ostala povezana s domovinom. No djeca s kojom za vrijeme odmora razgovaram na igralištu društvenoga centra ne razmišljaju o povratku. Nevjerojatno je kako dobro već govore njemački, ovdje su tek osam-devet mjeseci, a već se koriste konjunktivom3 da bi mi pojasnili kako bi izgledala njihova svakodnevica da još uvijek žive u Siriji – ne bi bilo škole, ne bi bilo igranja vani, vladao bi strah od bombi, tenkova, borbi. Ovdje u Njemačkoj svi su dobri prema njima, kažu mi djeca. 2 Schwerin: glavni i drugi po veličini grad njemačke savezne zemlje Mecklenburg-Zapadno Pomorje (Mecklenburg-Vorpommern) na sjeveroistoku Njemačke. (Op. prev.) 3 Konjunktiv: u njemačkome se jeziku, među ostalim, koristi za izricanje želja ili hipotetskih situacija, ono što se u hrvatskome izražava kondicionalom. (Op. prev.)

Tek sam otpočeo ovo putovanje u rujnu 2016., a već zamjećujem svoje predrasude: plan je bio porazgovarati s izbjeglicama prije nego što popodne čujem kako u AfD-u4 govore o njima. Naravno, očekivao sam tko zna kakve grozne prilike, na koncu, zapadni si Nijemac nekadašnju Istočnu Njemačku često zamišlja kao kaznu za svakog izbjeglicu: rasistički nastrojeni susjedi, preopterećena državna tijela, izolacija, potencijalni fizički napadi. Ali ono što zatječem, dobro su raspoloženi volonteri, ambiciozni izbjeglice, djeca u igri, baš kao da mi društvo kulture dobrodošlice upravo u ovome naselju želi prikazati propagandni film. Među Sirijcima se proširila vijest da su u Schwerinu posebno dobri uvjeti za izbjeglice, tumači mi jedan od profesora arapskog, volonter. Kako, molim? Da, to je istina, čovjek dobije papire već nakon dva do tri mjeseca i može raditi, priča, možda još ne u svojoj struci, kao ljekarnik ili inženjer, ali može raditi kao prevoditelj u socijalnoj službi ili kao građevinski radnik. Osim toga, s obzirom na velik broj praznih stanova, izbjeglice ne smještaju u prihvatilišta, tečajevi jezika nisu pretrpani, a pred državnim se uredima ne stvaraju redovi. Nedavno je jedno udruženje koje su osnovali Sirijci zainteresiranim susjedima ponudilo besplatnu nastavu arapskoga, a izbjegli Sirijci svoju su zahvalnost pokazali i pomažući vlasnicima malih gradskih vrtova. Ipak, sa susjedima nije sve baš tako jednostavno, priča Claus Oellerking, bivši ravnatelj škole i osnivač Udruge za pomoć izbjeglicama u Dreeschu. Ovdašnji su Sirijci prilično specifični, kaže, srednji sloj, visoko motivirani, dobro obrazovani, njihova prilagodba na život u Njemačkoj teče puno brže nego u 4 AfD: Alternativa za Njemačku. Konzervativna, desnopopulistička njemačka stranka koja se od svoga osnutka 2013. deklarira kao euroskeptična i zalaže za jačanje nacionalne države te manji utjecaj Bruxellesa u stvaranju politike u Njemačkoj, a tijekom velike migrantske krize 2015. artikulira snažan protuimigrantski program zahvaljujući kojemu sve više jača te je sada treća najbrojnija stranka po zastupljenosti i najjača oporbena stranka u njemačkome parlamentu. (Op. prev.)

problematičnih slučajeva, kakvih također ima među izbjeglicama, naročito onda kada je zbog nepostojanja legalnih mogućnosti bijega priljev bio potpuno nekontroliran. S jedne strane, većina stanovnika ovoga naselja već je jednom i sama morala napustiti svoje domove, bilo kao prognanici iz Poljske, kao ruski Nijemci ili kao radnici koji su pristigli u Schwerin sedamdesetih godina, u vrijeme gradnje tvornica. Samim je time i spremnost da se pomogne izuzetno velika, naročito u starijih ljudi – u počecima svoga rada Udruga za pomoć izbjeglicama bila je zatrpana poklonima. S druge strane, mnogi se ovdašnji Nijemci osjećaju zaboravljeno i zanemareno. Naprasan gubitak posla kada su se industrijski pogoni nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke morali zatvoriti, mršava mirovina ili naknada za nezaposlene, iznadprosječno visok broj samačkih kućanstava, prosječna starost od 40 godina naviše, manjak djece, k tome još i gotovanski socijalistički mentalitet – sve to muči ovdašnje stanovnike, a sada su se ovamo naselile još i stotine Sirijaca, mladi muškarci, ali prvenstveno mlade obitelji koje su svoj život odlučno uzele u vlastite ruke nakon što su ga imale sreće spasiti. Ti ljudi možda jesu malo temperamentniji, njeguju drukčije običaje, govore drukčijim jezikom, žene kosu pokrivaju maramama. Naravno da to nailazi na otpor, pa makar i tih. Iako novine pišu o takozvanome problematičnom naselju, u Dreeschu gotovo da i nema nasilja, nema čak ni grafita ili demoliranih igrališta. Ali da će se netko pojaviti na nastavi arapskoga ili na međunarodnoj roštiljadi – gospodin Oellerking u to čisto sumnja. Pitam ga o vlasnicima malih gradskih vrtova. Da, to je bilo simpatično, odmah se prisjeti gospodin Oellerking, simpatično i pomalo tužno. Kao i svaki drugi život, tako su počeli venuti i gradski vrtovi. Nekadašnji hobistički vrtlari poumirali su, novih nije bilo dovoljno, pa su naknade za održavanje vrta porasle, a to je opet odbilo mlade obitelji – začarani krug, priča Oellerking. Još 15

je i gore, nastavlja, slabe osjećaj zajedništva, sloga i međusobna povezanost. Nekoć je bilo dovoljno samo izvjesiti obavijest, susjedi bi se okupili u navedeno vrijeme i prionuli na posao. No sada je upravitelj pozvao da se vrt jednoga bolesnog umirovljenika dovede u red, ali osim jednoga jedinog vlasnika vrta, inače člana Alternative za Njemačku, interes su pokazali samo još sirijski izbjeglice. Oni još od Silvestarske noći u Kölnu5 koriste svaku priliku da nekako daju svoj doprinos životu u naselju. AfD-ovac se nesretno ogledao, potom je nervozno telefonirao ne bi li pronašao njemačke volontere za ispomoć, ali njemački hobistički vrtlari više si međusobno ne pomažu, priča Oellerking. Bolesni umirovljenik, naravno, nije imao ništa protiv Sirijaca, glavno da netko mete lišće i obrezuje grane. Vozim se starom gradskom jezgrom ukrašenom cvijećem, svaka je cigla pažljivo restaurirana. Prolazim pored velikih plakata Alternative za Njemačku koji upozoravaju na „uništenje Njemačke“. Tek što sam ušao u drvom obloženu svečanu dvoranu restorana Lindengarten, u kojoj je stranka pozvala na raspravu o temi „mirovina“ uz kavu i kolače, čujem kako jedna žena glasno jadikuje o tome kako se njemačke djevojčice „obeščašćuju“. Evo ga, počinje, pomislim i pogledam oko sebe. U dvorani se okupilo pedesetak, možda šezdesetak ljudi, neki već sjede za stolovima, primaknutima uz dva duža zida ne bi li sredina ostala slobodna za ples. Nema na njima ničega neobičnog, nema amblema, nema ćelavaca u čizmama, dob je miješana. Jedna mlada žena, jedina u 5 Silvestarska noć u Kölnu 2015. godine označila je preokret u njemačkoj politici otvorenih vrata i kulturi dobrodošlice prema migrantima i izbjeglicama iz Afrike i Azije te s Bliskoga istoka. Tada su na velikom dočeku na otvorenom manje i veće skupine uglavnom mladih muškaraca s Bliskoga istoka i sjeverne Afrike, njih više tisuća, radile nerede, pljačkale, bacale pirotehnička sredstva na policiju i prolaznike i seksualno napastovale žene. Epilog tog incidenta jest više od tisuću prijava za seksualno nasilje i krađu te promjena stava jednog dijela njemačke javnosti prema nekontroliranoj migraciji. (Op. prev.)

njemačkoj tradicijskoj nošnji, djeluje pomalo izgubljeno. Sjedam za jedan od stolova i ubrzo mi netko dodaje kavu i kolače. Prvo se predstavljaju kandidati na predstojećim izborima za zemaljski parlament, svi redom prisutne uvjeravaju u to da su sasvim obični građani. Najneposrednija je plavuša, još donedavno šefica eskortne službe za arapske klijente, s čime je vjerojatno upoznat baš svatko u dvorani i zbog čega je i skinuta s izborne liste. U izbornom se okrugu ipak probila i sada se smješka s plakata koji vise po Dreeschu, obučena u tradicijsku haljinu ili kako sjedi na rasnome konju, možda čak i arapskom. Govornik Andreas Kalbitz, zamjenik šefa Kluba zastupnika u Saveznoj Zemlji Brandenburg, navodno je igrač na desnom krilu stranke, član studentskoga bratstva6. „Lažljivi mediji“7 vole pisati i o njegovim vezama s jednom radikalno desnom organizacijom. Upoznao sam ga na telefonu, kad smo u Schwerinu dogovarali susret, i tada, oprostit će mi moji prijatelji ljevičari, nije djelovao nimalo agresivno. Kalbitz i u svome govoru po tko zna koji put naglašava koliko je važno diferencirati – no do toga diferenciranja ne dolazi, čak štoviše, slijedi nova paušalna izjava o sistemskim strankama, medijima i azilantima. I primjeri koje daje strogo ilustriraju samo jednu stranu stvarnosti: stambena zgrada u njegovu okrugu sanirana je za izbjeglice, dok Nijemci i dalje životare u svojim oronulim stanovima, u mirovinskom sustavu Istočne Njemačke godišnje manjkaju dvije stotine milijuna eura, dok je za ovo ludilo s azilima predviđeno 90 milijardi eura; mirovina glavne ravnateljice 6 Studentska bratstva (njem. Burschenschaften) isključivo su muška udruženja sa stoljetnom tradicijom. Po prvi put organizirano su se okupili 1817. s ciljem stvaranja nacionalne države njemačkoga naroda. Njemački savez studentskih udruga tradicionalno se smatra krajnje konzervativnim, njegovim redovima često kruže desničarske parole, a pojedini članovi udruga istodobno su i članovi neonacističkih stranaka. (Op. prev.) 7 Od njem. Lügenpresse: pejorativni izraz za medije za koje se smatra da su pod utjecajem interesnih skupina, da prešućuju određene informacije i da šire lažne vijesti. (Op. prev.)

Njemačke radio-televizije iznosi 12 000 eura, dok su državna tijela sasvim bespomoćna u postupanju prema izbjeglicama zatečenima bez vozne karte, a izbjeglice u Berlinu sada čak imaju pravo i na besplatan prijevoz, dok umirovljenici i primatelji naknade za nezaposlene svoju socijalnu kartu moraju kupiti. I tako dalje, i tako dalje: paralelna društva, islamski mirovni suci i naše njemačke žene koje se noću više ne usuđuju izaći. Ali, naravno, valja diferencirati. Ishodišna točka za svaki argument jest mirovina: svatko želi dostojanstveno ostarjeti, bez obzira na svoju političku poziciju. A zaključak je svaki put ovaj: netko dobiva novac koji će vama onda manjkati u starosti. Iskreno govoreći, meni se to čini malo previše pojednostavnjeno, publika mi uopće ne djeluje tako površna. Tek tijekom diskusije shvaćam što će to ovoj novoj stranci omogućiti dvadeset postotnu podršku na izborima za zemaljski parlament – ne ono što priča, nego ono što ljudi ovdje konačno smiju izgovoriti. Svatko u Lindengartenu ima svojih briga, jedan strahuje za mirovinu, drugi za privatno zdravstveno osiguranje koje u starosti više ne smije otkazati, treći je zabrinut zbog stranaca na ulicama, k tome i zbog visokih naknada udruženja hobističkih vrtlara, a svi oni čitaju iste bestselere koji upozoravaju na opasnost od islama. Iz njihovih rečenica ne progovara mržnja, nego strah, strah da su gubitnici u vlastitoj zemlji, progovara nezadovoljstvo što se nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke sve moguće sručilo na njih. Ovo ovdje nije NPD8, jedan skinhead ovdje bi privukao više pozornosti i vjerojatno izazvao više negodovanja nego netko crne kose poput mene. Ovo ovdje doista su normalni građani s normalnim poslovima ili premalenim mirovinama, saznao sam čim sam se nakon službenog dijela upustio s njima u razgovor. Ima tu obrtnika, informatičara, prisutan je čak i bivši promatrač 8 NPD: Nacionaldemokratska stranka Njemačke, osnovana 1964. godine. Marginalna ekstremno desna stranka koja izborni uspjeh ima uglavnom na istoku Njemačke i nije zastupljena na razini većoj od regionalne. (Op. prev.)

izbora pri OESS-u, čovjek s međunarodnim iskustvom, pa onda jedan stariji gospodin koji je na posljednjim izborima svoj glas dao Piratskoj stranci9, a svojom dugom bradom više podsjeća na hipija. Jedino možda Andreas Kalbitz donekle vuče na… ne na nacista, to ne, ali s tim svojim malenim lenonicama, plavom bradicom i britkom dikcijom svakako ima u sebi nešto vilhelminsko10. A ta Njemačka, stara Njemačka, nacionalno osviještena, ali bez Hitlera da ju odvuče u propast, to je vjerojatno ono najbliže s čime bivši član studentskoga bratstva osjeća povezanost, s vremenima kada je još vladao nekakav red. „Mi želimo da sve tako i ostane“, kaže mi jedan mladić u trenirci, jednako prijazan i radoznao kao i svi drugi koji se nakon službenog dijela obraćaju meni umjesto da bude obrnuto. „Vi možete željeti što god želite,“ odgovaram, „možete se boriti za svoja uvjerenja – ali mogu i ja, i vi nemate veća prava od mene.“ U tome trenutku on zine, nikako ne može pojmiti da bi netko čiji su se roditelji doselili u ovu državu trebao imati ista prava kao i domaći. OESS-ov promatrač izbora s time nema problema, i tako se u trenutku rasplamsa rasprava među samim pristašama AfD-a. Sada se brani čak i pravo na politički azil i opetovano se podsjeća na to da je Njemačkoj potreban zakon o useljavanju, konačno, to stoji i u programu stranke. Ali kaos kakav je vladao prošle jeseni više se ne smije ponoviti, tu se slažu svi, čak i gospodin Oellerking iz schwerinske Udruge za pomoć izbjeglicama. 9 Piratska stranka Njemačke: antisistemska stranka osnovana 2006. godine po uzoru na švedski pandan Piratpartiet. Kao i većina piratskih stranaka diljem Europe, podržava civilna prava, izravnu demokraciju, reformu zakona o autorskim pravima i patentima, slobodno dijeljenje znanja, privatnost (osobnih) podataka, transparentnost, slobodu informacija i slobodno obrazovanje. U Europskom parlamentu ima jednog zastupnika. (Op. prev.) 10 Vilhelminska Njemačka: tridesetogodišnje razdoblje vlasti cara Vilima II., od 1888. do 1918. godine. Obilježeno je carevim nastojanjima da učvrsti njemačku vlast u Europi, što je pokušao učiniti naoružavanjem vojske i kolonizacijom zapadne Afrike. (Op. prev.)

Dakako, nitko od ovdje prisutnih nikada nije popričao s nekim od izbjeglica, a kamoli posjetio nedjeljnu školu, bez obzira na njezinu blizinu. Ali u redu, kao da netko iz moje „ljevičarske šezdesetosmaške Njemačke“, kako ju je jednom nazvao čelnik Alternative za Njemačku, ikada razgovara s pristašama njegove stranke. Kad se dvorana donekle ispraznila, pridružujem se Kalbitzu za stolom. Iscrpljen je, velika je vrućina, mnogo je nastupa u predizbornoj kampanji, a sada ga još lovi i nekakva prehlada. I on bi ove sunčane nedjelje radije bio sa svojom obitelji, sa svojim troma djece, ali pasivnost ljudi oko njega izuzetno ga muči, ta rezignacija, slab odaziv na izborima. AfD ljude vraća u politiku, daje im glas, tome bi se trebao radovati svaki demokrat, zar ne, pita me. Zar on doista ne smatra bizarnim to što AfD na plakatima javno upozorava na to da Njemačkoj prijeti uništenje, pitam ga. Naposljetku, ljudi u Njemačkoj znaju što znači uništenje, podsjećam ga, a ako ne znaju, neka samo pogledaju slike iz Sirije i Iraka. Ovdje, u ušminkanom centru Schwerina, u dvorani obloženoj drvom – s ovog mjesta govoriti o uništenju? Iskreno, ne znam ni za jednu zemlju koja bi bila sigurnija, imućnija i slobodnija od Njemačke, osim možda Švedske i Norveške. Nije on autor slogana, napominje Kalbitz. Uostalom, taj slogan ionako samo izražava zabrinutost, ne opisuje neko već etablirano činjenično stanje. „Ah da?“ pitam. Da, naravno, uvjerava me Kalbitz. Naglasak je na zabrinutosti, ne na činjenici, i tada doista kreće diferencirati, prihvaća se onoga što je u govoru ostalo samo na razini najave. Najednom više ne spominje samo Silvestarsku noć u Kölnu nego i one stvarno progonjene, koji svakako imaju pravo na azil. Ne govori više samo o terorističkim napadima nego i o brojnim dobro integriranim muslimanima. Do kraja razgovora pretresli smo sve najprovokativnije teme, od tamnoputoga nogometnog reprezentativca Boatenga, kojega Nijemci ne bi voljeli imati za susjeda, do zapovijedi da se na njemačkim vanjskim granicama 20

puca na ljude koji pokušaju ilegalno ući u zemlju. Na kraju je sporna ostala samo zabrana gradnje minareta kao ekskluzivan zahtjev AfD-a iako mi Kalbitz ne može baš argumentirano objasniti kako bi se to ljudi trebali identificirati sa zemljom u kojoj ne mogu sasvim slobodno prakticirati svoju vjeru. Upravo je to kritika koja se često upućuje Alternativi za Njemačku: njezini zastupnici provociraju da bi potom uvjeravali u to da nije sve tako mišljeno. Granice skandaloznosti tako se malo po malo sve više pomiču. Sjedeći sučelice Andreasu Kalbitzu, ne bih sa sigurnošću mogao reći koji je Kalbitz pravi: onaj koji volontere koji pomažu izbjeglicama, poput Clausa Oellerkinga, u svome govoru posprdno naziva „bacačima plišanih igračaka“11 ili pak onaj koji ne bi imao nikakav problem kad bi zamjenik kancelara bio podrijetlom Turčin, pod uvjetom da je dobro integriran. Cema Özdemira, uglednoga političara stranke Zelenih, ne prihvaća iz čisto političkih razloga. Nedavno mu je nekolicina poslovnih ljudi iz Hrvatske spomenula kako zapravo u potpunosti podržava ono što AfD zastupa, ali da mu ne može dati podršku jer je protiv stranaca. Taj dojam, koji je, uzgred budi rečeno, potpuno pogrešan (!), on ipak može razumjeti, završava Kalbitz i poželi mi sretan put.

Drugi dan Na krovu kazališta Volksbühne na Trgu Rose Luxemburg tri golema slova svijetle crveno: „OST“. Ono što je već samo po sebi tvrdnja, u ponovno ujedinjenom Berlinu, pa čak i u ujedinjenoj Europi, trebalo 11 Bacači plišanih igračaka: aluzija na njemačke građane koji su 2015. migrantima s balkanske rute pružali srdačnu dobrodošlicu na kolodvorima dočekujući ih paketima i plišanim igračkama. (Op. prev.)

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević naslovnica: Ana Pojatina oblikovanje i prijelom: Goran Radosavljević tisak: Feroproms

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija rh u Godini čitanja. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH.