Michael Martens, Vatra u vatri: Ivo Andrić - jedan europski život

VA T R A U VA T R I Ivo Andrić – jedan europski život

BIBLIOTEKA POSEBNA IZDANJA Naslov izvornika: Michael Martens IM BRAND DER WELTEN Ivo Andrić. Ein europäisches Leben Copyright © 2019 Paul Zsolnay Verlag Ges. m. b. H., Wien Za hrvatsko izdanje © Naklada Ljevak, 2020

MICHAEL MARTENS

VA T R A U VA T R I Ivo Andrić – jedan europski život

S njemačkoga preveo Andy Jelčić

Zagreb, kolovoz 2020.

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskom izdanju 7 1.

PLAMENI CVJETOVI EUROPE Bogovi i duhovi 11 — Očevi i oci 22 — Sava, raka, tikataka 28 Sarajevo 40 — Plameni cvjetovi Europe 55 — Krakov 64 — Udar groma 70 — Ćelija 115 79 2.

ZVUCI RATA Samo da je Jugoslavija 91 — U Beograd! U Beograd! 99 — New York, Rim, Bukurešt, Trst 112 — Austrija 124 — Slobodni zidar 132 — Marseille, Pariz 136 — Yo lo ví. (Y esto también) 140 — Igra graničara 148 — Ubojstva i ubojice 151 — Ministar Andrić 157 — Zavadi pa vladaj 162 — Hitlerove ruke 167 — Trgovina oružjem 174 — Intarzije 185 — U mreži 189 — Zvukovi rata 193 — Nadzor nad Solunom 197 — Puč 209 — Interniran 220 3.

DRUG IVO 225 Pisati i šutjeti 227 — O sreći u ratnim vremenima 241 — Što su radili Jugoslaveni dok je njihov klasik pisao 246 —

Drug Ivo 258 — Prokleti slon 273 — Brak 281 — Brakovi 290 Što nas briga za Višegrad? 297 — Štokholmska tombola 305 — Slava 314

4.

MOST NAD ĆUPRIJOM Doba žetve 325 — Ono što se naziva otpadnikom 333 — Kasna berba 339 — Žena koje više nema 348 — Rituali (Carbo animalis) 350 — Starost 356 — Sve posljednji put 368 — Most nad ćuprijom 370 — Jedan europski život 382

Napomene 391 Zahvale 393 Pogovor (Miljenko Jergović) 395 Popis izvora i literature 403 Izvori fotografija 417 Kazalo 419 Bilješka o autoru 425

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU Habent sua fata libelli – knjige imaju svoju sudbinu. Dok pišem ove retke, Vatra u vatri još je mlada knjiga: prošlo je tek godinu dana otkako se pojavila, a već ima svoju malu sudbinu. Izvornik je objavljen u ljeto 2019. u Beču, a već krajem godine uslijedilo je bosansko izdanje (u sarajevskom Buybooku), te u proljeće idu­ će godine srpsko (kod beogradske Lagune). S hrvatskim izda­ njem sada će Vatra u vatri biti dostupna u sve tri države koje su bitno utjecale na Andrićev život, premda on, naravno, nije mo­ gao slutiti (a ne bi ni želio), da će Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija jednoga dana biti samostalne države. Kao autoru uzbud­ ljivo mi je vidjeti koliko su reakcije na knjigu raz­nolike. Najveći je dio dosadašnjih prikaza knjige pozitivan, no bilo je, posebice u Srbiji, i negativnih, pa čak i naglašeno emotivnih reakcija. U po­ nekom mi se slučaju učinilo da se ljudi osjećaju osobno pogo­ đenima, pa i povrijeđenima knjigom, i to ponajprije u Srbiji.

Naravno, to nikako nije bila nakana ove knjige, no takve reakcije ne daju se izbjeći.

Sa sudbinom knjige povezana je i spoznaja koju je Karl Popper zapisao 1950. u predgovoru prvog američkog izdanja svoje knji­ ge Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji: Nijedna knjiga nikada nije u potpunosti dovršena. Ova se Popperova rečenica često na­ vodi, pri čemu je drugi dio rečenice slabije poznat. Evo što kaže o sudbini pojedine knjige: „Pišući knjigu naučimo taman dovolj­ no da uočimo koliko je nepotpuna u času kada je predajemo javnosti.“ Rekao bih da je Vatra u vatri još jedna potvrda Poppe­ rove teze. Knjiga je uvijek plod trenutka u kojem pisac na njoj radi. Da sam knjigu pisao prije 15 godina, bih li je napisao na drukčiji način? Posve sigurno. A bi li bila drukčija da je ponovno pišem za 15 godina? Nesumnjivo. Još uvijek učim štošta novoga 7

8

vat r a u vat r i

o Andriću, a stvari koje odavno znam vidim u novom svjetlu.

Panta rei – to je stara priča.

Osim toga, svaka je knjiga, a posebice biografija, neizbježno uvijek samo isječak iz drugih isječaka. Nadam se, međutim, da je Vatra u vatri relativno sveobuhvatan pregled Andrićeva života i djela. Ipak, poneke detalje nisam mogao potvrditi, a za neke se, pak, u knjizi nije našlo mjesta, jer svaka knjiga slijedi svoju obli­ kovnu logiku. U pisanju, kao i u životu, možemo primijeniti uvid iz poznate pjesme Roberta Frosta The road not taken: odabir sva­ ke rečenice ujedno je i odabir protiv bezbrojno mnogo drugih rečenica.

Poneke od mnogih rečenica koje nisam uvrstio u ovu knjigu, uskoro će se, nadam se, naći u drugoj knjizi o Andriću – zbirci eseja – na kojoj radim. U toj ću si knjizi priuštiti ono što sam kao biograf morao suspregnuti: slobodniji, asocijativniji, kreativniji pristup temi, kao i njezinu književnu obradu. Primjerice, u njoj se bavim čarolijom Andrićevih posljednjih rečenica, potom ljud­ skom dobrotom (i zašto rijetko nalazimo zabilješke o njoj u ar­ hivskoj dokumentaciji), sjajnim bosanskim fotografom Alijom Akšamijom ili pak delikatnim pitanjem je li u Jugoslaviji uvijek bilo mlijeka.

Nadam se, stoga, da ćemo se ponovno sresti: vi, Andrić i ja.

U Beču, u srpnju 2020.

Michael Martens (prevela Dubravka Zima)

1.

PLAMENI CVJETOVI EUROPE

BOGOVI I DUHOVI Najvažnije je bilo nikada ne zaspati pod orahom. U Bosni su se naime na tzom drveću okupljali vrazi, a nesretnici koji bi u nji­ hovoj sjeni utonuli u san budili bi se opsjednuti. Dakako, tako se nešto moglo dogoditi i spavačima pod drugim drvećem, „no koga ta bolest sustigne pod orahom, tomu nema ozdravljenja. Njemu se ne može pomoći nikako i nikada“, zapisao je jedan putnik koji je krajem 19. stoljeća skupljao pjesme i običaje bosanskoga sta­ novništva. Zaspalomu pod orahom više nisu mogli pomoći čak ni sefardski ljekarnici u Sarajevu iako bi njihov prah mumije ina­ če odagnao gotovo svaku nevolju, kako je to zapisano u knjizi o povijesti bosanskih Židova objavljenoj 1911: „Gotovo svakoga bo­ lesnika opsjeli su zli duhovi, pa je zato prije svega važno ih pro­ tjerati. Jasno je da mumija ima tu čudesnu snagu, jer ona je meso i kosti mrtvaca.“ Prah mumije miješao se s malo šećera i davao opsjednutomu. Ili im se davala voda s nekoliko grama ra­ stopljene mumije, a uz to su išle molitve i posvećena sol. Ako ni to ne bi pomoglo, postojao je još i opijum umiješan u kašu od datulja.

Kad su u ljeto 1878. u Bosnu i Hercegovinu umarširale habs­ burške postrojbe, kako je to na Berlinskom kongresu bilo dogo­ voreno između europskih velesila, ondje je živjelo otprilike 1,2 milijuna ljudi. Više od četiri stoljeća Bosna i Hercegovina bila je pokrajina Osmanskoga Carstva, a islam državna vjera, no još je uvijek većina stanovnika štovala križ. Gotovo petina stanovništva bili su Hrvati katolici, a oko 45 % Srbi pravoslavci. Bosanskih muslimana bilo je nešto manje od četrdeset na stotinu Bosanaca.

Osim toga, u glavnom gradu Sarajevu živjelo je još i nekoliko tisuća sefardskih Židova. Križ, polumjesec i Davidova zvijezda ipak nisu nikada sami vladali srcima i umom Bosanaca. Svoju su 11

12

vat r a u vat r i

moć morali dijeliti s raznolikim duhovima, vješticama, vilenjaci­ ma, vodenim vilama i šumskim gnomima. Ta bajkovita bića mo­ gla su slučajno ući u ljudska tijela, no obično su radije boravila po šumama, crkvenim tornjevima, minaretima i vjetrenjačama.

Prožimala su službene vjere, prekrivala ih i bivala im podlogom.

Koliko god bili duboki òstālī jazovi: kršćani, muslimani i židovi u Bosni bili su jedinstveni u zajedničkom praznovjerju, „suludoj mješavini neprobavljenih istočnih i zapadnih zastrašujućih na­ pitaka“, ustvrdio je 1885. austrijski etnolog, slavist i seksolog Salomon Krauss. Jedan je onodobni putnik zapisao da Bosanci vjeruju „u vještice, vražićke, čarobnjake, sablasti i proroke tako čvrsto i uporno kao da su sve to već tisuću puta vidjeli u prirodi.“ Vjerovali su u priče poput one o zloj vili koja se ukazala gradi­ telju mosta preko Drine u Višegradu, tražeći da u jedan od nosi­ vih stupova uzida dvoje djece. Graditelj je poslušao znajući da će u suprotnom zla vila noću uništiti sve što on tijekom dana sagra­ di. Jednoj su majci oteli novorođene blizance i uzidali ih u središ­ nji stup mosta. Iz samilosti su ostavljena dva otvora kroz koje se djecu moglo dojiti. Još je stoljećima poslije navodno kroz te otvo­ re kapala bjelkasta tekućina, a stanovništvo je dakako bilo uvjere­ no da je to mlijeko one nesretne majke. Tekućinu osušenu na kamenu sastrugali bi i preradili u ljekoviti prašak za dojilje.

Legen­da o zloj vili nije, dakako, bila isključivo bosanska. Pojav­ ljuje se po cijelom Balkanu. Sve je u takvim balkanskim legenda­ ma prožeto poetskim praznovjerjem, pisao je Goethe: „Veliku ulogu igraju ustali mrtvaci; i najhrabrije se plaši čudnovatim slutnjama, proročanstvima te tumačenjima ptičjega leta.“ Kad je otprilike dvjesto tisuća vojnika Habsburškoga Carstva umarširalo u tu domovinu stranih bogova i duhova, uskoro su nakon prelaska granice ugledali neobične tornjeve kako bijeli nezadrživo streme uvis poput golemih prstiju uperenih prema nebu. Tim nebeskim prstima, nazvanima minareti, bile su pri­ družene građevine s kupolama nazvane džamijama, u kojima se molilo turskomu bogu. Zvao se Alah i carevim vojnicima sku­

pl a meni c v je tov i europe

13

pljenima iz svekolikih habsburških pokrajina činio se pomalo zlokobnim. No, zlokobnost su osjećali i bosanski muslimani kad su nakon stoljećā turske vladavine vidjeli kako im u zemlju ulazi vojska jedne kršćanske države. Okupaciji su pružili žestok otpor, slomljen tek nakon tri mjeseca. U borbama je poginulo više od pet tisuća habsburških vojnika. Koliko je palo bosanskih musli­ mana, ne zna se.

Obostrani osjećaj tuđine zadržao se i u doba mira. Njemački povjesničar Holm Sundhaussen piše da je unatoč zemljopisnoj blizini Bosna javnosti Monarhije bila gotovo posve nepoznata, „neki kažu manje poznata od unutrašnjosti Afrike ili Azije.

Neznanje i znatiželja, fascinacija, frustracija i nepovjerenje odre­ dili su percepciju obiju strana.“ Bosanci su i među sobom bili stranci. Govorili su doduše istim jezikom (a sefardi, barem kod kuće, i ladino ili „judeošpanjolski“), no pisali su, ako su bili pi­ smeni, četirima pismima: Srbi ćirilicom, muslimani arapskim, Hrvati latinicom, a Židovi hebrejskim pismom. Neki bosanski franjevci vladali su doduše jednom vrstom ćirilice, a židovski ili muslimanski trgovci u pravilu su se mogli služiti latinicom, no sve to nije promijenilo ništa u pogledu različitosti njihovih svje­ tova. Obrazovani bosanski muslimani čitali su arapske knjige poput njihove braće po vjeri u Meki ili Kairu, no nisu imali nika­ kva dodira s duhovnim svijetom njihovih susjeda druge vjere. Židovi su posjedovali čuvenu Sarajevsku hagadu, rukopis nastao sredinom 14. stoljeća u Kraljevini Aragoniji. On se ubraja u naj­ vrjednije knjige sefardskih Židova, a ne zna se kako je stigao u grad. No, taj je unikat bio važan jedino njima. Bosanski franjevci čitali su latinske spise prokrijumčarene u njihove samostane iz Rima i drugih gradova. Pravoslavni srpski vladika dobivao je crkvenoslavenske knjige iz Moskve ili Kijeva, a osim njega goto­ vo ih nitko na njegovu području nije razumio. Izvan tržnica i sajmova, gdje se prodavalo i pogađalo na jednom jeziku, različite vjere gotovo da međusobno nisu dolazile u dodir. Život drugih ostao je knjigom sa sedam pečata.

14

vat r a u vat r i

Sarajevo je poslije Soluna bilo najvažniji grad u turskom dije­ lu Europe. No, Solun je bio slavan već i prije turske okupacije, a bosanski glavni grad utemeljio je muslimanski vojskovođa. On je u 15. stoljeću dao izgraditi most preko Miljacke, koja bi ljeti gotovo presušila, no zato bi u doba topljenja snijega prema dolini spuštala goleme količine vode i često plavila grad, sve dok to nije regulirano u habsburško doba. Uskoro su se osim turskih vojni­ ka onamo počeli doseljavati obrtnici i trgovci. Sarajevo je raslo jednako brzo kao i carstvo u usponu kojemu je pripadalo. Ratnici polumjeseca prodirali su sve dalje na sjever, porobili Mađarsku, stigli do Beča i ugrozili Veneciju. Sarajevo je postalo jednom od polazišnih točaka njihovih vojnih pohoda po Europi. Zapad je drhtao. Sarajevo je cvjetalo.

Dobrostojeći muslimani osnivali su zaklade, gradu poklanja­ li kupališta, karavan-saraje, zatvorene tržnice, knjižnice i džami­ je. Samo tijekom prvoga stoljeća njihove vladavine gospodari Sara­jeva podigli su u gradu više od stotinu bogomolja. Kad je osmanski svjetski putnik Evlija Čelebi, neke vrste Marko Polo musli­manskoga svijeta, stigao u Sarajevo 1660., navodno je iz­ brojao 277 džamija i 180 medresa. Čelebi je gradski bazar, koji su Turci zvali „Saraj Bosna“, usporedio s onim u Alepu. Bio je oduševljen dragocjenom robom iz Poljske, Češke, Arabije, Per­ zije i Indije, koju su trgovci donosili u grad preko Venecije, Dubrovnika i Splita. Postoje brojni gradovi koji u imenu imaju „saraj“ (što na turskom znači „palača“), ali je Sarajevo raskošnije od svih drugih, zapisao je, hvaleći ljepotu srpskih, bugarskih i hrvatskih robinja po kućama bogatih muslimana. U Sarajevu, napisao je, ima više od tisuću trgovina i zdenaca, 17 000 kuća i 26 000 vrtova. Doduše, Čelebijevi podaci, kojega se oduvijek smatralo nepreciznim kad su brojke u pitanju, nužno su pretje­ rani, jer da su točni, tada bi grad već u doba toga muslimansko­ ga putnika imao oko 90 000 stanovnika – a to je brojka koju je dosegnuo tek mnogo kasnije. No, i drugi suvremenici opisivali su Sarajevo u ranoj fazi kao raskošan grad u procvatu.

pl a meni c v je tov i europe

15

Osvajači u Bosnu, međutim, nisu donijeli samo knjižnice i ku­ pališta, nego i devşirme. Lokalni naziv za tu praksu bio je „danak u krvi“ ili „ubiranje dječaka“. Na Balkanu su pod osmanlijskom vlašću kršćanskim obiteljima otimana muška djeca i odvođena u Istanbul. Ondje bi ih obrezivali, privodili islamu, poučavali jeziku i stavljali u službu novih gospodara. Zahvaljujući ljudima kao što je bio Bartol Đurđević, pisac rodom iz Hrvatske, vijesti o takvu postupanju proširile su se do sjeverne Europe. Đurđević je 1526. u Ugarskoj pao u osmansko zarobljeništvo. U Osmanskom Carstvu služio je raznim gospodarima sve dok nije uspio pobjeći natrag u Europu preko Jeruzalema, gdje je napisao više iznimno uspješnih knjiga o vremenu što ga je proveo kao turski rob. O danku u krvi napisao je da su kršćanima pod turskom vlašću redo­ vito otimana najljepša djeca: „Turci su tu djecu otimali roditeljima i podučavali ih ratnoj vještini. Ta se nasilno odvedena djeca nikada više ne bi vraćala roditeljima.“ U Istanbulu, u Bosni zvanom Cari­ grad, otete su kršćanske dječake nasilno pretvarali u muslimane: „Ne uspijevam pravo pronaći riječi kojima bih opisao tužaljke i jadikovke roditelja kad bi im ti okrutnici otimali djecu iz krila i ruku.“ Najteže bi roditeljima pala pomisao „da će tim zlikovcima ubrzo uspjeti da ih potpuno udalje od vjere njihovih predaka i od njih načine grozne neprijatelje kršćanske vjere i kršćana.“ Svakih pet godina (ponekad i češće) sultanovi otimači djece razmiljeli bi se po Balkanu poput egipatske pošasti. Postoje opisi toga kako su roditelji kršćani nastojali spasiti sinove. Oni bogati nudili su novac i zlato. Oni siromašni navodno bi djecu uboga­ ljili ili im izbili oko, jer oni s manama nisu zanimali skupljače danka u krvi. No, to je samo jedna strana priče. Druga govori o tome kako neki roditelji nipošto nisu skrivali sinove, nego su, naprotiv, činili sve da bi ih dankom u krvi poslali u Istanbul.

Bosna je bila jedina pokrajina Osmanskoga Carstva gdje su se osim djece iz kršćanskih obitelji za sultana uzimala i djeca mu­ slimanskih roditelja – iako je to prema islamskom pravu zapravo bilo zabranjeno. Neki muslimanski očevi navodno su čak pod­

16

vat r a u vat r i

mićivali carigradske službenike da uzmu jednoga sina, jer je u Istanbulu bilo mogućnosti o kojima se u Bosni moglo samo sanja­ ti. Većina je dječaka oteta za sultana ili služila u osmanlijskoj voj­ sci ili u otmjenim kućama, sve do sultanova dvora. Neki su se čak uspeli do položaja velikoga vezira. Veliki vezir bio je nakon sulta­ na najmoćnija osoba u svjetskom carstvu koje se u svoje zlatno doba protezalo od Europe, preko Kavkaza, pa sve do Azije i Afrike, od Budimpešte do Bagdada, od Dunava do Nila. Ako je sultan bio slab, ako je pio ili se više zanimao za svoj harem nego za državnič­ ko umijeće, veliki vezir postao bi stvarnim vladarom toga carstva.

Neki od najmoćnijih velikih vezira u osmanlijskoj povijesti potje­ cali su s Balkana i postali muslimanima tek dankom u krvi.

Slavno doba Osmanskoga Carstva i Bosne kao njegove naj­ sjevernije pokrajine trajalo je dobrih dvjesto godina. Nakon što 1683. nije uspjela druga opsada Beča, a sultan Mehmed IV. svoje­ ga je velikoga vezira, neuspješnoga u osvajanju grada, dao zadaviti svilenom vrpcom, započelo je doba pada. Doduše, protje­rivanje Turaka iz gotovo cijele Europe trajalo je još preko dvjesto godina, no osmanske pobjede na bojnom polju postale su rijetkima.

Carstvo je počelo zaostajati vojno, tehnološki i gospodarski. To nije ostalo bez posljedica za Bosnu. Kad su postrojbe austrijskoga princa Eugena upale u Bosnu 1697., vojskovođa je stanovnicima Sarajeva obećao da će ih poštedjeti predaju li grad mirno, ali je i zaprijetio da će poklati i nerođenu djecu naiđe li na otpor. No, otpora je bilo i princ je dao poklati i nerođenu djecu. Habsburgov­ ci su se doduše ponovno povukli, ali se uništena zemlja dugo nije oporavila od ovoga upada posebno zato što su se muslimanski veleposjednici, protjerani iz za Turke izgubljene Ugarske, slijeva­ li u Bosnu. Život bosanskih seljaka ovisnih o gospodaru, kršćan­ skih kmetova, koji su sada morali hraniti još više gospodarskih usta, postao je težim. Morali su ne samo služiti gospodaru i povrh toga mu plaćati danak nego su nezasitnomu Carigradu morali plaćati godinu za godinom sve veće poreze. Utjerivači su uglav­ nom zahtijevali previsoka davanja, a kmetovi se nisu mogli braniti

pl a meni c v je tov i europe

17

jer pred sudom izjava kršćanina prema muslimanskoj riječi nije značila ništa. Povrh toga su kadije, muslimanske suce, ionako plaćali zemljoposjednici.

Bosanski muslimani bili su kasno pojačanje ummeta, svjetske islamske zajednice. Preobraćeni su tek nakon osmanlijskoga osvajanja i to prvenstveno zbog trijeznoga promišljanja, kako pretpostavljaju povjesničari – jer u pokrajini pod turskom vlašću jedino su pripadnici nove vjere mogli trajno zaštititi svoj imetak.

Tako je s vremenom stvorena nova klasa veleposjednika – bosan­ ski Slaveni muslimanske vjere, zvani begovima i agama. Što je osmanlijska država više slabjela, to je lošijim postajao odnos iz­ među aga i njihovih kmetova. Bili su to katolici ili pravoslavci, no u svakom slučaju bosanski Slaveni, kao i njihovi gospodari.

Britanski znanstvenik Arthur Evans, koji je stekao svjetsku slavu otkrićem kretske palače na Knosu, ostavio je dojmljive opise kmet­ skih jada, makar su oni snažno obojeni njegovom nesklonošću islamu. Evansove napise o njegovim putovanjima Hercegovinom u kasno doba turske vladavine objavio je i Manchester Guardian. „Kršćanski kmet, zemljoradnik, prolazi gore od ponekih podanika u naše najmračnije doba i izložen je muslimanskom vlastelinu na milost i nemilost kao da je rob“, piše Evans. „S obzirom na to da turski vlastodršci znaju da njihova vlast nad Hercegovinom ne bi trajala ni 24 sata kad bi nešto ozbiljno poduzela protiv domaćih slavenskih muslimana, beg ili aga može nekažnjeno kršiti zakon.

On se koristi štapom i bez milosti tuče kmeta, onako kako nitko inače ne bi postupao ni sa stokom.“ Evans je pisao i o okrutnim kaznama. Ljeti bi muškarce vezali gole za drveće, namazali ih me­ dom i ostavili kukcima. „Zimi je lakše mučiti ljude: zaveže ih se za stup i ondje ostavi bosonoge sve dok im se stopala ne smrznu.“ U 19. stoljeću bilo je sve više ustanaka kršćanskih Bosanaca protiv aga. Kad je 1875. u Hercegovini ponovno izbila pobuna, austro-ugarski ministar vanjskih poslova, grof Gyula Andrássy, napisao je: „Zaista ne postoji ni jedno područje europske Turske gdje je sukob između križa i polumjeseca poprimio tako drastične

18

vat r a u vat r i

oblike.“ Povod za ustanak 1875. bila je čista nužda. Žetva je bila slaba, a ipak su kmetovi trebali platiti više poreza nego prethod­ ne godine. Njihov se otpor protiv toga proširio Balkanom poput požara u osušenoj šumi. I Bugari su se pobunili. Poduprla ih je Rusija, koja se nadala osvajanju Istanbula. Ruske su postrojbe brzo napredovale, predgrađa Istanbula već su bila na vidiku.

Berlinski kongres, sazvan kao posljedica krvoprolića, odlučio je da se nemirna pokrajina Bosna i Hercegovina, gdje je sve počelo, preda na upravljanje Austro-Ugarskoj.

Već nekoliko godina prije toga Turci su pod pritiskom kršćan­ skih velesila, posebno Rusije, morali pristati na gradnju pravo­ slavne crkve u Sarajevu. Kad je u ljeto 1872. posvećena, navodno je bilo nazočno više od deset tisuća ljudi. Čak je gradom odjeknu­ la i zvonjava: „Prvi se put kršćanstvo moglo i čuti, a muslimani nisu mogli vjerovati vlastitim ušima. Jedan je zvuk postao pita­ njem moći“, piše Sundhaussen. Drugi je suvremenik zabilježio koliko je gradnja crkve uznemirila sarajevske muslimane: „Gra­ đe­vina se sve više dizala uvis; kršćani, tako dugo potlačeni u svo­ joj najžarkijoj težnji, u njoj su tražili svoju zadovoljštinu. No, muslimansko je stanovništvo svakodnevno sa sve većim ogorče­ njem promatralo kako crkva sve više nadvisuje džamije i kako naposljetku ponosno svisoka gleda i na sultanovu džamiju. Kao najviši stupanj drskoga vrijeđanja učinilo im se, međutim, to što su u visine tornjeva podignuta golema zvona da bi svojim nepod­ nošljivim ječanjem nasilno ometala pobožnoga pravovjernika u njegovu tihom razmišljanju i nadglasavala sveti mujezinov zov.“ Još je jedna pojava uznemirila muslimane: ponekad bi dolazi­ lo do odbacivanja islama. To se, doduše, događalo rijetko, no s obzirom na to da su takvi slučajevi graničili s nezamislivim – musliman odbacuje prorokovu vjeru! – svaki bi put izazvali to­liko pozornosti kao i slučaj Uzeife Deliahmetović koja je u kolo­vozu 1890., u dobi od šesnaest godina, odlučila prijeći na katoličanstvo pa se pred gnjevom muslimanskoga življa morala sakriti u samostan. Došlo je do suđenja. Obitelj obraćenice tvrdila

pl a meni c v je tov i europe

19

je da djevojka nije svjesna težine svoje odluke i da ju je možda netko prisilio na promjenu vjere. No, pred sudom je djevojka ponovila svoju želju da postane katolkinjom. „Razlog za promje­ nu vjere u pravilu je udaja. Svaki je prelazak na drugu stranu, doduše, materijal za mali roman, no njegov motiv nije sumnja u vjerske zasade, nego neki vanjski razlog“, zapisao je jedan aus­ trijski službenik.

Nije se poljuljala samo hijerarhija vjera krajem 19. stoljeća.

Došlo je i doba tvornica. U osmanlijskoj Bosni nije bilo banaka, pa je tako nedostajalo kapitala za izgradnju industrije. I dok su se drugdje u Europi već odavno dimili tvornički dimnjaci, zujale telegrafske žice, tutnjali parni strojevi i žarile se električne svje­ tiljke, kasna osmanlijska Bosna ostala je gotovo nedirnuta indu­ strijalizacijom. Sve je više vlakova huktalo Europom, no u Bosni je postojala jedna jedina linija. Od 1872. vodila je nekih stotinu kilometara od Banje Luke na sjeveru Bosne do poštanske postaje na tursko-habsburškoj granici. No, kad su Habsburgovci šest go­ dina poslije došli u Bosnu, čak je i ta kratka pruga opet bila izvan pogona. I ceste su bile u očajnom stanju. Govorilo se da njihovo jadno stanje bolje štiti zemlju od stranih upada nego što bi to mogao Kineski zid. Neka su mjesta zimi bila tjednima odsječena od vanjskoga svijeta. Put od Sarajeva do Carigrada trajao je naj­ manje devet dana.

Najvažniji izvozni proizvod turske pokrajine Bosne bile su su­ šene šljive. Ako seljaci ili franjevci ne bi od njih ispekli šljivovicu, šljive iz cijele zemlje dovozile bi se u Brčko, gradić u sjevernoj Bosni. Brčko se nalazi na granici s Hrvatskom, koja je u ono doba bila pod mađarskom upravom u sklopu Habsburškoga Carstva. U Brčkom su sjedište imali trgovci koji su prodavali bo­ sanske šljive polovici Europe. Malobrojnim drugim bosanskim izvoznim proizvodima u tursko doba pripadale su i dužice za hrastove bačve, koje su pod nazivom merrain de Bosnie bile popu­ larne prije svega u francuskim vinorodnim područjima. Šljive i du­­žice – mnogo više od toga Bosna nije mogla ponuditi u trenutku

20

vat r a u vat r i

kad je Austro-Ugarska ondje preuzela vlast. No, to se brzo pro­ mijenilo. Prvo je izgrađena prometna struktura. Vojska je tražila bolju povezanost da bi pri pobunama ili napadima brzo mogla premještati postrojbe, pa su postavljene tračnice i izgrađene ce­ ste, tuneli i mostovi. Jedva četiri godine nakon ulaska habsbur­ ške vojske, ujesen 1882., u Sarajevo se uz opće divljenje uvezla prva željeznička kompozicija. Vlakovi su vozili jedva nešto brže od trideset kilometara na sat, što je bilo sporo čak i za tadašnje uvjete, no ipak je bio napredak u odnosu prema vremenu kad su ljudi putovali pješke, na magarcima ili konjima. Sad se vlakom moglo voziti čak i u Beč! Bosna i Hercegovina, svojedobno na sjeverozapadnom rubu Osmanskoga Carstva, a sada na južnom rubu Austro-Ugarske, i dalje je bila iza brda, ali ne više i Bogu iza leđa.

Sa željeznicom je stigla i industrija. Nastale su tvornice du­ hana i papira, sagrađena je čak i čeličana. Sefardski Židovi iz Sarajeva utemeljili su u Travniku „Prvu bosansko-hercegovačku tvornicu šibica“. Na sjeveru Bosne počela je s radom „Prva bosan­ ska tvornica amonijaka i sode d.d.“ i njezina je proizvodnja brzo zauzela vodeće mjesto u Monarhiji. U Sarajevu se otvorila tkao­ nica ćilima, koja je za nacrte uzoraka zaposlila perzijskoga slika­ ra. U tvornici su radile pretežno žene. Za Bosnu, gdje je položaj žena bio tako loš da je jedan talijanski trgovac vrativši se odande navodno rekao kako je bolje biti konj u Veneciji nego žena u Bosni, to je bila nečuvena novost.

Važnim izvorom prihoda te pokrajine postao je izvoz drva.

Bosna, slabo naseljena i gusto pošumljena, raspolagala je gole­ mim resursima. Raspodijeljene su koncesije i tisuće radnika sje­ kle su drveće. Tržištem su vladali Bosansko-hercegovačka drvna industrija d.d. iz Bavarske, njemačko-austrijska Bosanska drvna industrija Eisler & Ortlieb i Fratelli Feltrinelli iz Milana. Iz­gra­đe­ ne su pilane i kroz šume postavljene uskotračne pruge za prije­ voz drva. Trgovačka statistika Dvojne Monarhije pokazuje kako se brzo razvijao posao: 1886. iz Bosne je izvezeno 2,5 milijuna

pl a meni c v je tov i europe

21

dužica, a četiri godine poslije već više od 25 milijuna. No, profita­ bilna pretjerana eksploatacija već je nakon prijelaza stoljeća doži­ vjela kraj. Austrijski su činovnici već 1904. zaključili: „U Bosni i Hercegovini više nema hrastova.“ Nezaposleni drvosječe otišli su u gradove. U novim tvornicama naišli su na stručno osposoblje­ ne radnike doseljene iz industrijaliziranih područja Monarhije.

Neki su Bosanci došli u dodir sa socijalističkim, anarhističkim i drugim revolucionarnim idejama kakve su tek jedan naraštaj prije bile poznate samo iz priča. Nedugo prije Prvoga svjetskoga rata u Bosni je bilo više od 65 000 radnika u industriji – malo u usporedbi s ostatkom Europe, no provincija se i tu približila eu­ ropskoj normali. Došlo je do prvih štrajkova i radničkih ustanaka.

Dok se industrija razvijala prilično brzo, Dvojna Monarhija iz­ dvajala je vrlo malo sredstava za škole i nastavnike. Već je osman­ lijska Bosna bila neobrazovana pokrajina. „S iznimkom islamskih znanstvenika“, piše bosansko-hrvatski povjesničar Srećko Džaja, „intelektualci su u osmansko doba u jugoistočnoj Europi bili rijet­ki i gotovo isključivo pripadali crkvi, živjeli uglavnom po sa­ mostanima i često ostajali tek napola obrazovanima.“ Tri desetlje­ ća nakon što je ta pokrajina pripala Austro-Ugarskoj, još je uvijek bosanska stopa nepismenih nadmašivala gotovo sve druge zem­ lje Europe. Dobrih dvadeset godina nakon ulaska Habsburgovaca – broj stanovnika u Bosni za to se vrijeme popeo na gotovo dva milijuna – ondje je bilo samo pet viših škola. Još 1910. gotovo je devedeset posto odraslih Bosanaca bilo nepismeno. Kod katolika jedva da je svaki četvrti znao pisati i čitati, a kod pravoslavaca tek svaki deseti. Stopa nepismenosti kod muslimana iznosila je 95 posto. Jednomu se belgijskomu putniku učinilo da kod Bosanaca primjećuje „pobožni zazor od tiskovina“. Većina je doduše odu­ ševljeno čitala iz taloga kave ili dlana, no knjige i novine nisu či­ tali. Bilo je doduše i u Bosni sjajnih umova, koji su čitali, pa čak i prevodili Shakespearea, Puškina i Goethea (a na nezadovoljstvo habsburških vlasti čak i Marxa), no krug tih obrazovanih bio je majušan i tek je u godinama prije Prvoga svjetskoga rata ostvario

22

vat r a u vat r i

jači utjecaj. Dok je u brojnim drugim europskim državama odav­ no bilo na snazi obvezno školovanje, u bosanskim selima čak su i mnogi svećenici bili gotovo nepismeni. Pismene žene bile su rijetke poput djeteline s četiri lista. Bosnu su mješavinom bosan­ skoga i turskoga jezika nazivali „tamnim vilajetom“, a to je bila i za same Bosance.

Kolikogod da se pisana riječ u tom svijetu mučila, pjevana riječ bila je omiljena. „Bosanci nemaju povjesničare, ali prošlost živi u njihovoj junačkoj poeziji“, napisao je Britanac Evans. Dojmili su ga se srpski guslari koji su putovali selima i na svojim gudačkim instrumentima s jednom žicom izvodili junačke epove o Kosov­ skoj bici iz 1389., duge više stotina strofa: „Epske pjesme o sud­ bonosnom danu Kosova putujući svirači izvode pred seljacima gotovo svakoga dana; rapsodije proizvedene žicama gusala odje­ kuju u velikoj nacionalnoj tužaljci nad strmim bosanskim udoli­ nama i šire se u mračne kutke Balkana.“ Ondje gdje nije bilo ni škola ni knjiga, pjesma je zamijenila nastavu povijesti, makar je ta tradicija već nestajala u doba dolaska Habsburgovaca u zemlju.

U tom se svijetu, gdje vladaju Habsburgovci a turska je proš­ lost još živa, gdje se ljudi mole bogovima različitih imena ali se boje istih vragova i vještica, ujesen 1892. rodio Ivo Andrić. Po­ krajina bogata šljivama, pjesmama i legendama doživotno će mu davati materijal za romane i pripovijetke. Andrić će Bosnu pre­ tvoriti u riječi.

OČEVI I OCI Osmanlije su bili veliki ratnici, ali ne i veliki arhivari. Uz iznim­ ku uglavnom vrlo točno vođenih poreznih registara, tijekom sto­ ljeća svoje vladavine na Balkanu gotovo da nisu ostavili pisanoga traga – barem u usporedbi s onim što se u drugim dijelovima Europe u istom razdoblju pisalo, tiskalo i čuvalo. Švicarski povje­ sničar Oliver Jens Schmitt nedostatak pisanih izvora u jugoistoč­

BILJEŠKA O AUTORU Foto © Sophia Martens

Michael Martens (Hamburg, 1973), njemački je novinar, pisac i stručnjak za balkanska pitanja, dugogodišnji politički dopisnik lista Frankfurter Allgemeine Zeitung. Tokom svoje novinarske ka­rijere Martens je izvještavao iz Sankt-Peter­bur­ga, Atene, Istanbula, Beograda i Beča. Prije monografije Vatra u vatri: Ivo Andrić – jedan europski život, napisao je dokumentarni roman U po­trazi za junakom – Priča o vojniku koji nije htio ubijati (2001).

425

nakladnik: Naklada Ljevak d.o.o.

Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda urednik: Nenad Rizvanović recenzenti: Tomislav Brlek, Krešimir Nemec lektura i korektura: Petra Košutar izrada kazala: Srđan Grbić naslovnica: Lucija Gudek oblikovanje i prijelom: Ana Pojatina tisak: Feroproms cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001070998. isbn 978-953-355-438-9 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.