Ece Temelkuran, Zajedno

Ece Temelkuran ZAJEDNO

Biblioteka POSEBNA IZDANJA

Nakladnik Naklada LJEVAK, Zagreb Direktorica IVANA LJEVAK LEBEDA Urednica IVANA MIROŠEVIĆ

Ece Temelkuran

ZAJEDNO 10 odabira za bolju sadašnjost

Prevela s engleskoga LJILJANA NOVKOVIĆ

Zagreb, svibanj 2021.

Naslov izvornika Ece Temelkuran TOGETHER: 10 CHOICES FOR A BETTER NOW

Copyright © Ece Temelkuran 2021 Published by arrangement with Rachel Mills Literary Ltd. & Robert Caskie Ltd. © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2021.

ISBN 978-953-355-493-8 CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne ­knjižnice u Zagrebu pod brojem 001100465

SADRŽAJ

1 Odaberite nadu umjesto vjere 2 Odaberite cijelu stvarnost 3 Odaberite prijateljstvo sa strahom 4 Odaberite dostojanstvo umjesto ponosa 5 Odaberite pažnju umjesto bijesa 6 Odaberite snagu umjesto moći 7 Odaberite dovoljno umjesto manje 8 Odaberite morski greben umjesto olupine 9 Odaberite prijateljstvo 10 Odaberite biti zajedno

15 27 41 53 65 79 91 109 123 139

Zahvaljujem

149

Malom Valentinu: usuđujem ti se obećati.

Nekoliko riječi prije nego što počnemo: Talisman za nas, za sada Kad je ne možemo otkazati, mi se smijemo: kao dvije uporne kokoši bez glave kvocamo u apokalipsu. Dolazi kraj svijeta, a mi se već deset minuta pedantno trudimo odvojiti plastičnu podstavu od papira sa svojih kuverti.

Još je jedno rano jutro kasnog proljeća 2020. godine, samo nekoliko tjedana od početka lockdowna, tjedan dana nakon što je Zagreb uzdrmao jak potres. A sada se nad cijelim gradom nadvija oblak prašine. Mi smo dvije žene istih godina, stojimo u Martićevoj ulici pokraj kontejnera za recikliranje, držimo svoje napola poderane omotnice s plastičnim zračnim jastučićima i zajedno se tresemo se od smijeha, premda se ne poznajemo.

Ali oči nam se susretnu, tek na djelić trenutka, i mi ugledamo jedna drugu i same sebe: s raščupanom kosom, s nakrivljenim zaštitnim maskama na licu, sortiramo otpad u odgovarajuće kante kako bi nam to dalo makar i mrvicu kontrole nad tim smetlištem od vremena u kojem živimo, budući da su nam ruke omotane rukavicama od lateksa i ne mogu rješavati ništa drugo. Piramide i revolucije, simfonije i svemirska putovanja, kvantna fizika i Mona Lisa, i evo nas na početku dvadeset i prvog stoljeća, izgledamo kao otpad ljudske povijesti.

9

zajedno

Naš mučni smijeh služi da zaguši to tako ljudsko pitanje našeg vremena: je li to sad sve što možemo biti? Sve što možemo učiniti? „Što da sada radimo?”

Nakon skoro svakog govora koji sam održala tijekom 2019. godine, od mene se tražilo da odgovorim na to pitanje, u bezbroj različitih zemalja. Kad je objavljena knjiga Kako ostati bez domovine? provela sam skoro cijelu godinu govoreći o logici političkog stroja koji je stvorio svu ovu konfuziju, strah i očaj što ih trpimo.

Nijedna zemlja nije imuna na paralizirajuću političku i moralnu pošast našeg doba, govorila sam. Ali kad sam napokon uspjela opušteni auditorij na Zapadu uvjeriti da ovaj novi tip fašizma kreće u globalni rat protiv elementarnog ljudskog rasuđivanja, moja predviđanja su se već ostvarivala. Kad god bih završila izlaganje, neposredno prije početka pitanja iz publike, uvijek bi na trenutak ista teška tišina ispunila prostoriju. U toj olovnoj nepomičnosti, napokon sam shvatila, mnogi pokušavaju donijeti presudnu odluku: „Da pitam koji je izlaz iz ovog nadirućeg ludila ili da jednostavno izađem i popijem nešto da zaboravim?“ Na kraju krajeva, mnogi od nas su smatrali da rješenja koja nam je do sada nudio današnji svijet rijetko imaju više smisla od čupanja najlona sa zračnim mjehurićima iz papirnatih omotnica. Ili su pak bila zastrašujuće golema, kao sveopća revolucija. Rijetko je bila riječ o velikom međuprostoru u kojem se odvija stvarni život. A u tom stvarnom životu jedno povijesno razdoblje bližilo se kraju, osim što se više činilo da se urušava cijelo čovječanstvo.

Svi statusi quo imaju magičnu sposobnost obmanjivanja masa da povjeruju kako će s urušavanjem sistema pasti i sve ostalo.

Ovako se ponašaju svi sustavi, kao prestrašeni stari moreplovci: upozoravaju vas da ćete, čim uplovite u nepoznate vode, pasti s ruba svijeta. To je ono što nam kažu da se događa sada. Ekonomski i politički sustav koji smo izgradili došao je do svojih granica i dok počinje padati prijeti nas povući za sobom. Sve što pokušavamo izgleda jednako beskorisno kao da kanticom grabimo vodu 10

uvod

koja nadire u brodsko korito. Golema veličina kaosa zavarava nas da mislimo kako je sve što god učinimo premalo. I na kraju znamo zaboraviti da je naša vrsta sposobna povratiti se i kroz najmanju sitnicu.

Odavde gdje stojim ne vidi se dobro je li pažljiva prema malim predmetima iz dječjeg instinkta ili je naučena odbojnost sprečava da ih cijele ščepa. Ali Zeyno, petogodišnjakinja, u ljeto 2019. godine skuplja predmete po napuštenoj obali grčkog otoka Kalimnosa.

Podiže ih vršcima prstiju i trči natrag do suncobrana. No čim je pospremila svaki predmet na sigurno, opet nastavlja polako hodati dok pretražuje tlo.

Budući da se to što radi očito pretvara u trajan pothvat, dvije sredovječne žene sa suprotnih strana plaže počinju ići za njom.

Njihov lijeni hod pažljivo prikriva istinsku radoznalost dok se prave da im se Zeynin suncobran slučajno našao na putu. Zaustavljaju se da bace pogled na tajanstvenu hrpu. „Komadi plastike“, kaže jedna od njih. „Samo smeće skuplja“, odgovara druga.

Razmjenjuju onaj tugaljivi osmijeh kojim se smiješe odrasli kad naiđu na prizor entuzijazma. Zeyno, nalik na majku vjevericu koja je uočila opasnost, trči natrag da zaštiti gnijezdo. Dok pokušava povratiti dah, drži odlučan govor o tome kako je plastika jako loša za „majku Zemlju“ i kako se otpad može pretvoriti u „umjetnost“, zbilja može. Žene potapšaju Zeyno po glavi s odobravanjem i krenu natrag k svojim suncobranima. Gotovo u istom trenutku, međutim, one zastanu, uzmu komadić otpada s pijeska i vraćaju se da pridonesu zbirci djevojčice. Umjesto da se opet odu sunčati, i one počinju pretraživati pijesak. Preplavljuje ih neočekivana podnevna poezija i one se prisjete: čak i u današnjem smetlištu od vremena, nama je prirođena sposobnost da stvaramo ljepotu koja je održavala našu vrstu svaki put kad bi neki sistem završio u povijesnoj kanti za smeće. I za vrijeme svakog urušavanja, usprkos onima koji su vjerovali da je to sad kraj svega, ta esencija naše vrste bila je razlog da obnovimo vjeru u čovječanstvo.

11

zajedno

Kad sam bila jednako stara kao Zeyno, još sam imala sposobnost čuti nijemi jezik predmeta. U našoj kući bila je jedna ladica koja je imala funkciju posljednje čekaonice za sitne stvari od kojih više nije bilo koristi. Odluka o njihovoj sudbini stalno se odlagala: olovke svojeglavog karaktera koje bi jednom mogle proraditi, vrpce za zamotavanje poklona koje čekaju da ih se upotrijebi u situaciji neočekivanog darivanja, hrđavi ključevi od vrata kojih već dugo nema, djelomično sasušeni ruževi za usne, slomljeno ručno zrcalo prošarano antracitnim žilama, oguljeni plastični češljevi i sve koještarije našeg života koje više nemaju pravo na svoje mjesto u našem domu. Sve je to ležalo tamo čekajući sljedeću priliku kad majka bude odbacivala nepotrebne stvari iz našeg života. Ali njihovo jadikovanje, uznemirujući plač palih što sam ga samo ja mogla čuti, moje uši nisu mogle podnijeti.

Jednog dana sam počela skupljati sve te jadne stvarčice na hrpu, kao u nekoj vrsti operacije spašavanja. Malo po malo, one su postale čudnovati talismani obješeni u mojoj sobi. Kad su ponovno postavljene u svijet kao dijelovi cjeline, opet su bile u stanju progovoriti.

Zajedno se ne razlikuje od toga. Ova knjiga je talisman koji po ladicama čovječanstva okuplja sve te sitnice svojstvene našoj vrsti, za koje se ne sjećamo da smo ih zaboravili. Samo ako ih spojimo, moći ćemo se prisjetiti kako i zašto su ljudi uspjeli preživjeti do sada i zašto mi stalno odlučujemo vjerovati u sebe.

Dok čitate moje riječi, vidjet ćete naizgled nevažne predmete, razbijene slike, djelomično sasušene snove, neizgrađene gradove i svakakve koještarije svijeta. To je nova ljudska priča sklopljena od komadića razbijenih slika naše vrste.

U ovom talismanu od knjige nalazi se deset odabira iz stvarnog života za ljude poput nas, za one koji si daju truda čitati i pisati ovakve knjige. Te odabire ne treba izvesti u nekoj nepoznatoj budućnosti nego sada, upravo tu gdje i kada nam trebaju. Zajedno je za nas, da odaberemo nas, još jednom.

Možda nekima ovi odabiri izgledaju previše delikatno da bi se suprotstavili surovosti našeg vremena. Pa ipak, sve vrijedne stvari 12

uvod

su krhke; lijepo, ljudsko i istinito. A kad sve što je krhko sraste da formira čvrstu priču o našoj vrsti, samo tada neće zazvučati čudno ako iznenada kažem, „Vjerujem u vas.“ Ali da bih stvorila novu i bolju priču za našu vrstu, trebate mi vi. Trebate mi da izvršite odabir i da ga izvršite sada.

Sada je razorna riječ.

Sada je slika djevojčice koja se ukopala u pola koraka kad je došao njezin red da skoči preko vijače. Dok ostali viču – „Sada!

Skači sada!“ – vijača počinje nalikovati zmijskom jeziku. Kad god lizne zemlju, ona djevojčici objavljuje da je uvijek prekasno.

Ljudi poput vas i mene su kao ta djevojčica, ukopani u pola koraka. Neki od nas stalno traže nadu ili ohrabrenje da skoče, a neki od nas su već odustali, sasvim su napustili igralište. Sve manje i manje ljudi traži izlaz iz globalnog ludila. Mnogi od nas u tišini odlučuju tražiti samo osobnu sigurnost. Čini se da je sada možda prekasno. Prekasno čak i da postavimo pitanje što da sada radimo.

Ipak, sada je vrijeme da odlučimo vjerovati: vjerovati da smo bolji od bezglavih kokoši, da smo stvoreni za ljepotu i da ne moramo čekati bolja vremena za nadu. Pravi trenutak je… Sada!

I, ako odlučite vjerovati, jamčim vam, moći ćemo preskočiti tu vražju vijaču vremena zajedno.

13

Ece Temelkuran ZAJEDNO

Nakladnik Naklada LJEVAK, Zagreb Za nakladnika IVANA LJEVAK LEBEDA Lektura i korektura IVANA MIROŠEVIĆ Dizajn naslovnice ANA POJATINA Grafička priprema GORAN RADOSAVLJEVIĆ Tisak FEROPROMS

www.ljevak.hr