87 Ujutro, dok se odijevala, magistra nije bila pretjerano raz govorljiva. Mimoilazila ga je u tišini i nekako odveć žurno i Marković se opravdano zapitao je li drugi puta ipak prerano svršio. Sjedio je u naslonjaču i pušio, ali kada se pojavila u grudnjaku, opet je osjetio pohotu. Došlo mu je da je uhvati za te razglobljene sise – jer tko zna kada će se naći u takvoj prilici? Dok se premišljao, već je navukla zelenu majicu pre ko glave, tutnula štopericu u grudi i objavila pokret.
– Prva smjena u apatobusu.
– A tako… – Tako, da. A on? Sjetio se da bi danas morao razriješiti vlastite dvojbe oko Puhalovićeve erekcije i zauzeti kakav-takav stav. Doktor je željno očekivao izvještaj, nije to više mogao od lagati. Jutro je bilo sparno, izgledalo je kao da zrak iz čiste pakosti stoji u mjestu. Dovezla ga je pred Zavod i odmah nastavila prema gradu, a on je najprije skoknuo po kavu iz aparata. Na Dnevnom prijemu još uvijek nije bilo gužve, pa je čuo dispečere i terapeute kroz otvorena vrata. Popeo se na galeriju i iz ureda nazvao Odradeka. Zanimale su ga možebitne promjene u vezi Puha, ali kolega je lukavo izbje gavao činjenice. Dok je slušao njegovo monotono brbljanje, na stolu je našao memorandum s ispisom rezultata testova za Jojinicu. Pogled mu se spustio na zbirnu ocjenu u dnu: 4,35. Nije se mogao sjetiti slučaja u kojem je toliko pro mašio. E, svašta. Zahvalio se Odradeku i kliknuo na Apa tija Info u potrazi za vijestima o hvatanju novog kapitalca. Noćas, međutim, nije bilo istrčavanja. Uto mu je zazvonio mobitel: Tišma je pjevušio na vezi. – Sta-ar-če-vić je-e-he mo-o-hoj-oj-oj! – Poštedi me, molim te. Zavod za apatiju.indd
87 20.10.2021. 13:54:21
– Jeste danas u laboratoriju? – upitao ju je na stubištu.
– Gol? – Mali je ovo grad, a ni ti nisi bilo tko. Završio je razgovor, siguran da nije izišao gol – ali koga je ovdje briga za činjenice, mislio je dok se opskrbljivao najnuž nijim sredstvima za vizitu. Još donedavno svaki bi posjet šti ćenicima obvezno najavljivao telefonom dan ili dva unapri jed, raspitivao se o simptomima i uzimao u obzir zapažanja ukućana, vodio bilješke, uspoređivao i analizirao podatke iz raznih izvora. A kada bi došao u kontaminirani stan, u cijeli se postupak unosio kao u neku obrednu svečanost. Unazad nekoliko mjeseci taj entuzijazam u njemu kao da je splasnuo. Nije bilo isključeno ni da se umorio od ljudskog jada samog po sebi, tako da mu je pristup bio nekako mehanički. Bal zamiranje sljepoočnica, prikapčanje, napadno zujenje detek tora… Što su točno predstavljale izmjerene brojke, kakva je njihova stvarna vrijednost? Dok je toga prijepodneva jezdio gradom, imao je dojam da su magistrine „bogohulne ideje“ tek sada proradile u njemu. Trebao bi ih zaboraviti, naravno, Zavod apatiju.indd
– Dobro, dobro.
– Ti si svoju komšinicu uzdigao na peticu, molim lijepo, zbirna ocjena bliže je meni nego tebi. Jebi ga, život nije torta sa šlagom.–Nemam toliko love kod sebe.
– Otkuda ti to?
za
– Sad mi još priznaj otkada guziš magistru?
88 20.10.2021. 13:54:21
88
– Jesi našao objavu za Brkićku? Četiri cijela trideset pet. Jutros sam ti ispis bacio na stol. – Vidim.
– Pola vas je Zavoda vidjelo na ručku u Korablji. A poslije si uskrsnuo gol na gospođinu balkonu.
– Koeficijent starijeg motritelja, dodatak za duševno opa san rad, premije od zagraničnih…
89 20.10.2021. 13:54:21
Zavod
– Apatobus je u službi naroda i može mu pristupiti svaki punoljetni državljanin Republike Hrvatske. za apatiju.indd
89 ali na ugibalištu kod Pepca primijetio je mobilno vozilo za testiranje. Stao je, ostavio kola i preko male platforme upao u apatobus. U prednjem je dijelu to bio klasičan putnički auto bus iz njemačke donacije sa sjedalima u dva reda; mjesto za testiranje pak nalazilo se iza voštanog zastora, u dnu kabine. Odande je zujao detektor. Razmišljao je hoće li ući ili ne, ali kada je na vješalici ugledao nježnoplavi sako širokih revera, ipak je razmaknuo paravan. Izvjestitelj je bio priključen na uređaj i sa zanimanjem pratio rad kazaljke detektora. Doi mao se radoznalo – poput nekoga tko se jednostavno zabav lja. Iza, zavaljena na sjedalima u stražnjem redu, magistra je surfala na mobitelu. Dala mu je očima znak da je sačeka vani, nakon čega se vratio na platformu.
–OtpuhnulaKoje? je i nacerila se.
– A otkuda da se dotični gospodin odlučio prikopčati? –upitao je.
– Je l’ istina to što se priča?
– Taman posla. Krenuo do Puhalovića, onog mog štićeni ka, pa rekoh da vas obiđem.
– Da mu se počeo dizati.
– U Zavodu imaju velika očekivanja od tvog štićenika. – Toga se i bojim. – Njega je, međutim, trenutačno kop kalo nešto sasvim drugo.
– Fino… – nagnula se da joj pripali.
– Šta je, nisi valjda i ti svratio na jedan brzinski?
– A, to… Nije nemoguće da se dogodila pokoja erekcija, to nitko ne može sasvim osporiti, ali i sami znate da je erek cija nedovoljna za postavljanje nove, optimistične dijagnoze. Što se mene tiče, kamo sreće…
Magistra je bacila čik i vratila se u odjeljak, a on je pošao za njom. Uređaj je sada zujao u prazno poput kukca na leđi ma: sva tri kruga testiranja završila su.
– Ima i dnevnih probijanja ljestvice mada su rijetka.
90
– U po bijela dana?!
– Jeste li možda kasnije za ručak? Ovoga puta ja častim –rekao je, ali ona je pokazala prema odjeljku iza zastora u dnu kabine: – Danas imam sponzora. Vlada časti.
– Liberalizacijom tržišta apatije Zavod je izgubio mono pol na čeke, a rezultat toga, nažalost, opći je diletantizam.
Zavod za apatiju.indd 90 20.10.2021. 13:54:21
Uzvici, neuobičajeni za apatični grad, prolomili su se uli com. Pod drvoredom preko puta jedan golišavi muškarac sprintao je visoko dižući koljena, a zatim se, na pristojnoj distanci, ukazala dvočlana potjera u laganom kasu. Pretrčav ši križanje, bjegunac je naglo promijenio smjer i izletio na ce stu te se zatrčao ravno k njima. Odjednom, međutim, kao da se uplašio žute boje apatobusa; s platforme su vidjeli koliko mu se lice najednom izobličilo. Skrenuo je prema dolazećem automobilu, koji je uspio zakočiti, popeo se na haubu i u jed nom se mahu činilo da se kani ispišati, ali je trenutak poslije doskočio na cestu te nastavio trčati u smjeru korza. Dvojica iz potjere nisu mijenjala lagani tempo dugoprugaša.
– Propustili ste jedan sprint kapitalca – obavijestio ga je Marković držeći paravan iznad glave.
– Kolega Markoviću, sad ste ga pretjerali – reče magistra dok je skidala nastavke s izvjestiteljeve glave.
Lice joj je bilo purpurno. Činilo se kao da joj ispod obraza plamti vječni oganj.
– Po meni, trebalo bi oduzet barem pedeset posto licenci!
– Ali kako je uspio promašiti čeku?
– I antišou u javnosti.
– Šta se to dešava? – raspitivao se Srnec.
– Jedan bivši nogometaš koji je zapeo na visokoj devetki i ni–makac.Opetspremate tulum.
91 – Moguće da jesam, valjda… Ja vam želim prijatan ručak, u svakom slučaju.
– Ne zanima vas moje stanje?
– Rekoh vam.
– Što se mene tiče, u narednih par dana ne bi trebalo biti probijanja ljestvice… Naravno, ako uočim i najmanju mo gućnost, bit ćete obaviješteni. Nemajte brige. U međuvremenu saobraćaj se pokrenuo i Marković se vratio u automobil uvjeravajući samoga sebe da i nije imao nikakvih očekivanja od magistre i da je ono sinoć bio trenu tak obostranog samozaborava. Žalio je samo što je jutros još jednom nije povalio. Obuzet mislima, nije ni primijetio da je pred štićenikovim vratima. Stan je, po Zakonu o apatiji, morao biti otključan 24 sata. Odmah u hodniku zapljusnuo ga je vonj starih jaja. Prošao je kraj trofejne vitrine u hodni ku prema sobi odakle se nazirala luč televizora. Napipao je sklopku. Puhalović se nije makao s kauča ni kada je Marko
– Srna, zdravi ste kao dren. Magistra je odložila kablove i zadubila se u rezultate na brojčaniku detektora.
Zavod za apatiju.indd 91 20.10.2021. 13:54:21
– E pa, dragi izvjestitelju, moram vas izvijestiti da je vaš organizam potpuno slobodan od apatije: imate tri uzastopne nule. Čestitam.
– Ja sam se ionako prikopčao iz profesionalne radozna losti.– Nema veze. Sad bar imate crno na bijelo. – A gdje ste vi pošli? – U monitoring, gdje drugdje.
– Tko vam je sad na tapetu?
92 vić rasvijetlio sobu. Ignorirao ga je, ali motritelj se na to bio naviknuo tijekom prošlih vizita. Stoga je razgrnuo otpatke i knjige na niskom stoliću koji mu je trebao kao radna povr šina. Odložio je torbu s detektorom i usput pročitao jedan od naslova: Hrvatsko srpski razlikovni rječnik, zbog čega se nasmijao u sebi.
– Jeste vidjeli da sam riješio onog gospodina iz Penzioner ke? Bilo je u jučerašnjim Kronikama, udarna vijest.
– Zaklanjaš mi pogled – prekorio ga je unjkav štićenikov glas.–
– Znate i sami da činimo sve što je u našoj moći, da se trudimo kao lavovi oko vas… – Gde su rezultati?
– E pa mene ćeš, bre, još morati da sačekaš… Shvativši da mu je pobjeglo „bre“, naglo je ušutio, ali Mar ković ga je htio osokoliti za nastavak razgovora. – Vi ste fenomen. Znate li da se odnedavno o vama raspi tuju glavešine u Zavodu? Da sve više ulazite u fokus njihova interesa.–Mnogo ste naporni… Istisnuo je balzam iz tube na dlan smješkajući se.
– A erekcija? Nije li u tom čudu bar trunak naših zasluga? Terapija koju smo složili za vas izgleda da je ipak nešto po
Zavod za apatiju.indd 92 20.10.2021. 13:54:21
– Naravno da smo vam dosadili, kolega Odradek i ja, ali za šest mjeseci dosadili bismo svakome. Mogu li? – Štićenik je zažmirio nakon čega mu je pažljivo namastio sljepoočnice.
Pardon, pardon… A tko igra? – lukavo je upitao, ali je ovaj izbjegao odgovor. Naravno da samo bulji i odmara oči na zelenom travnjaku – to je bilo jasno. Izvadio je detektor i počeo raspetljavati žicu zaglédajući iz prikrajka to šturo, apa tijom nagriženo lice. Odakle sad najednom ta erekcija, to ga je mučilo. Pokušao ga je bocnuti.
93
Samo znajte jednu stvar, i to ću vam otvoreno reći jer nemam namjeru išta skrivati od vas: dakle, svako, baš svako očitova nje i verbalni iskaz pohranjuju se u računalu i postaju doku menti koji mogu utjecati na daljnji tijek liječenja. Jeste li me razumjeli? Recimo, da vašu seksualnu aktivnost prihvatimo kao začetak općeg poboljšanja i u tom smislu krenemo s ne kom alter-terapijom, a onda se erekcija najednom izgubi… gdje smo onda, Puhaloviću?
– O, pa taj je navodno pojebao sve što hoda na dvije noge u ovim krajevima, sve ono što bar malo sliči na žensko. Tako se priča.–Tja.–Oprostite, ali i dandanas kolaju anegdote o vašim pod vizima na terenu i izvan njega.
– Vi ste ispisali dio nogometne povijesti i to nitko ne može poreći, pa čak ni vi. Golgeter s najviše hat trickova u jednoj sezoni! Tko se može pohvaliti da je Dinamu iz Zagreba dao tri gajbe u jednom poluvremenu?
– Ondje gdje smo i bili prije šest mjeseci – Marković je sam odgovorio na svoje retoričko pitanje i obrisao ruke o pa pir ne skidajući pogled sa štićenika koji je turobno gledao u
lučila – ta erekcija nije mala stvar. Priznajem, kada ste mi u anketi naveli da vam se počeo dizati, trebao sam iskazati više entuzijazma – ali sva je sreća da imam kolegu Odradeka, koji je nadležnima skrenuo pozornost na vaš navodni seksualni apetit.–Vi biste silom hteli da vidite moga Đoku.
Malodušno je uzdahnuo u fotelji, ali Marković ga je na mjeravao još draškati.
– Ma šta sam ja ikome dao… – Slušajte – povisio je Marković glas – nemojte misliti da mi nije drago što opet jebete. Ako uopće jebete, naravno…
Zavod za apatiju.indd 93 20.10.2021. 13:54:21
– Ispružite desnu ruku – rekao je uozbiljivši se. Ledena koža štićenika bila je u potpunom raskoraku s vrućinom u sobi. Utisnuo je palac u ono što se izdavalo za žilu kucavi cu i uključio štopericu; puls je bio više-manje u gabaritima. Odmjerio je potom razdaljinu od detektora do štićenika pa razvukao kablove i štipaljkama ih pričvrstio na omekšanu kožicu iznad sljepoočnica. Uređaj je, očekivano, pokazao devet cijelih jedan tijekom svih triju krugova mjerenja. Dok se zatim pakirao, na neki mu je način bilo žao ovog čovjeka pod dekicom. Zavod će ga iskoristiti u promidžbene svrhe; dovest će ovdje novina ra iz obiteljskog tjednika, fotografirat će ženu i njega i zatim priču lansirati na naslovnici, a isto to učinit će i sve televizije u regiji. O onome što će poslije biti s njim nikoga neće biti briga. Amen. Oprostio se i još na stubištu nazvao štićenikovu suprugu.–Veselka, dobar dan, Marko Marković je iz…
Zavod za apatiju.indd 94 20.10.2021. 13:54:21
94 TV. Dopire li išta do njega? Ponekad baš i nije najsigurniji u to. Je l’ vam se povratio apetit? Zanijekao je glavom.
–
– Naravno, ali zato se čuna, unatoč svim nevoljama, opo ravlja.–Markoviću, pobogu, nije vam jasno da ja nemam na meru da istrčim go iz ove kuće i da sa mnom nećete zaradit pare!?Ne vrijedi, uvijek ista pjesma, ustvrdio je po tko zna koji put tijekom vizitacija. Osim toga, pomalo mu je smetao ova kav uskogrudni stav: zar taj papak u njegovu poslu ne vidi ništa drugo osim love?
– A ona unutrašnja neprovjetrenost koju ste spominjali… – Dušu bi prodo za jednog tihomira.
– Ama manite me se, čovječe.
–
„Potrebitog“ – zar je moguće da je takvu riječ upotrijebio?
Zavod za apatiju.indd 95 20.10.2021. 13:54:21
– Podsjećam na to da će apanaža koju dobivate od Zavoda biti ukinuta ako budete odbijali suradnju ili ako na bilo koji način zapostavite potrebitog ukućanina.
– Halo, jeste tu? – Kada bi vi… – oglasila se gotovo cviležom. Samo da sad ne počne ridati; toga se pribojavao, ali ipak se sabrala i nastavila.–Vjerujte, nijedna žena, ma koliko ugrožena bila, ne bi htjela zadržati tu ledenicu u sebi duže od jedne sekunde.
– Aha. Je l’ to znači da je svršio? Nije vam dosta, je l’ da, vama iz Zavoda nikada nije do sta, vi… vi… Smatrajte ovo službenim pitanjem. – Uložit ću prigovor nadležnoj službi.
– Vi i vaša milostinja – obrecnula se.
– Radi daljnjeg tijeka terapije važno je da ustanovimo je li doista nešto bilo između vas u posljednje vrijeme.
S druge je strane nastao muk.
95 – Na terapiji sam – odbrusila mu je, no Marković je mir no nastavio.–Upravo sam završio s vašim suprugom, ali jedna stvar obvezuje me na to da je provjerim kod vas. Naime, vaš muž tvrdi da mu se vratila, ovaj, želja, da se tako izrazim. Trebala bi mi potvrda s vaše strane. Ili demanti – rekao je.
– Pribilježit ću da nije bilo orgazma. To je zasad sve. Hva la naČimsuradnji.senašao vani, pred zgradom, osjetio je tako silovit nalet gađenja da se morao rukom uhvatiti za brezu, ali to nije bilo dovoljno; od snažnog priljeva odvratnosti sjeo je na klu picu i zažmirio iako osjećaj nije nestao. Baš naprotiv, činilo
–
– Ovaj je imao sreće.
– Da vi niste možda iz Zavoda? Kimnuo je.
– Jeste li u stanju razgovarati? Marković se upeo kako bi ipak guknuo mada se uspio samo još više postidjeti. Sada su mu gorjele i ušne resice. Nutkali su ga vodom, ali i dalje mu je svaka ljudska gesta izgledala odbojno.
– Proljetos je jedan ovako zaglavio – samo što su njega našli tri-četiri dana prekasno.
Nije ništa odgovorio. A onda su otvorili vrata sa suvo začke strane. Dok je slušao kako ljudi međusobno unjkavo i sporo opće, oblilo ga je crvenilo.
– Morali smo razbiti staklo jer ste mogli ostati bez kisika. Nadam se da nećete zamjerit. za apatiju.indd
Zavod
96 mu se da buja i iza kapaka, u mislima, a kada mu je netko pri šao s lončićem vode, ta mu se plemenita gesta učinila toliko nepodnošljivom da je skupio snagu i zgađen krenuo prema automobilu. Imao je dojam da svakim udisajem u njega pro diru otrovne pare apatije koje se zatim krvožilnim sustavom šire organizmom. Ušavši u auto, zaključao se i klonuo na vo lan. Udarci po staklu kao i dreka koja ih je pratila dopirali su do njega kao kroz neki gust, slabo propustan medij. Či nilo mu se da će izvana svakoga časa nahrupiti elementarne sile koje ne poznaju različitost, da će ući u njega i napuhati ga u jednu veliku, gnjecavu loptu… Otvorio je oči tek kada je prasnulo staklo. Nekoliko se glava tiskalo na suvozačkim vratima, desno od njega, a u jednoj je ruci bljeskala oštrica sjekire na suncu.
96 20.10.2021. 13:54:21
– Gospodine… – Još nije nadošao.
– Jeste dobro?
Zavod za apatiju.indd 97 20.10.2021. 13:54:21
97
Digao je ruku kao da mu takvo što nije ni na kraj pameti, ali i dalje bez snage da uzvrati pogled ili išta kaže. Napad, uzmak u auto, provala i sada još ovo glupo crvenilo… – Hoćete da zovemo Urgenciju? E još mi samo fale papci iz Urgencije, pomislio je dok je stavljao ključ u bravicu ispod volana.
– Ne, hvala. – Kud će takav na cestu. – Baja je iz Zavoda, ne miješaj se.
Upalio je motor, a netko je zatim gurnuo suvozačka vra ta tako da je mogao krenuti. Kada se izvukao iz naselja i do dao gas, kroz rupu na prozoru strujao je vreo, prašnjav zrak i uvlačio mu se u znojna njedra pod košuljom. Postupno je ipak dolazio k sebi. Mješavina gađenja i stida hlapila je, um mu se izoštravao i sve je više postajao svjestan toga koliko je zaglibio. Ovakav jedan napad mogao bi upućivati na prezrelu tricu, računao je, a nije isključeno ni da je već dohvatio četvor ku. Četvorku? Ta ga je pretpostavka posve otrijeznila. Kako to brzo ide. Stao je pred ulazom u Zavod, iz prtljažnika iznio torbak s uređajem i zaputio se u kancelariju. Ispod nadstreš nice kandidati su melankolično ispuhivali dimove. Prozujao je čekaonicom. Bio je već na galeriji kada je začuo doziv. – Kolega Marković! – Iako je prepoznao doktorov glas, nastavio je ne osvrćući se, najbrže što je mogao, šmugnuv ši pokraj ravnateljeve staklenke. U uredu se zaključao i ba cio torbu na stol. Dok se kompjuter dizao, pogledao je kroz prozor. Dvojica službenika ZASAP-a motala su se baš oko njegova automobila i naizmjence gurala ruke kroz rupu na prozoru.Vratio se za računalo, otvorio Apatija Info te u tražilicu ukucao „simptomi – samoizolacija“. Bačen je na elektronič ko izdanje Vodiča za apatiju, naravno. „Bijeg, samoizolacija,
98 izmicanje, povlačenje, nesklonost društvu i otvorenim povr šinama…“ Navedeni su se simptomi širili u rasponu od tre će do šeste razine. Lazzarijev ih je Uvod u apatiju, s druge strane, sve trpao u isti koš. Zatim je probao s manifestaci jom „odvratnosti“. E, tu je već naišao na preciznije tumače nje: „Tijekom jednog od općih napada moguć je doživljaj odvratnosti i gađenja prema životnim okolnostima koji u nekim slučajevima može biti veoma intenzivan. Predviđe no trajanje: od deset do trideset minuta, s time da je vršni napad znatno kraći.“ Uz napomenu: „Silazni tijek praćen je težnjom za zatvaranjem u nekome intimnom prostoru.“ To mu je bilo dovoljno… Istisnuo je zatim kremu na kažiprst te je razmazao po objema stranama čela kako bi omogućio bolji protok signala. Plišane hvataljke na kablovima podsjetile su ga na dvije zečje šapice. Kada ih je stavio na čelo, „šape“ su se skupile. Osjetio je blagu bol, što je značilo da su sjele otprve. Brojčanik i kazaljka na ekranu bijahu na nultim vrijednosti ma. Stolicu je okrenuo u smjeru prozora i aktivirao „kljuna ša“. Isprekidano peckanje u fronti najavilo je val inducirane topline koji se brzo raširio zažarivši obraze. Uspravio se i smirio. Dok je prijenosnik hvatao zalet, Marković je gledao ponad krovova u dio neba kojim je plovio jedan sićušni mla žnjak. Bijeli rep koji je ispuštao za sobom odmah se osipao i gubio oblik, a pošto je avion nestao iz vidnoga polja, trag se već sasvim raspao. Nastojao je uhvatiti taj trenutak utapanja u plavetnilo, ali to je bilo nemoguće. Tog trenutka naprosto nije bilo. Kada je zatim spustio pogled na uređaj, senzibilna kazaljka još je drhtala iako je tročlani brojčanik usporavao. Ostalo je manje od minute i dok se ukazivao broj dva, osjetio je kako mu glava pulsira. Dvojka se ipak okrenula i brojčanik je pokazao trojku… Još su se trebale stabilizirati decimale.
Najprije je stala osmica, a potom, kao zadnji – broj pet.
Zavod za apatiju.indd 98 20.10.2021. 13:54:21
– Ta otvori, bog te tvoj! Zainatio se i ostao tih. Nije sad imao živaca da mu objaš njava otkuda mu prijenosnik na stolu ili kako je i zašto razbi jeno vjetrobransko staklo. Čuo je kolegine korake u odlasku preko galerije; na zaslonu mobitela bilo je ukupno šesnaest neodgovorenih poziva! Brzo je preletio brojeve. Većinu su či nili interni pozivi, ali umjesto da krene odgovarati, potražio je magistrin broj u imeniku.
– Trenutak – rekla je. Eto, sad ju je još digao od ručka. Nekome je usput doba cila „može vatre“, a zatim se začuo škljocaj upaljača. Otpuh nula je dim u mikrofon i rekla: – Pucaj.
– Ispričavam se, ali htio sam vam nešto važno priopćiti. Mislim da je važno. Čuo ju je kako žvače i zatim otpija gutljaj.
99 – 3,85 – ustvrdio je u pola glasa. Drugo i treće mjerenje kao da je proteklo još i brže, ali konačni rezultati varirali su u nekoliko decimala: 3,90 i 3,80. U prosjeku je to iznosilo 3,85. Kada se otkopčao, pregledao je sva tri rezultata koja su vodila do ukupnog iznosa. Ustao je i napravio nekoliko koraka po zbijenom uredu očekujući da ga nešto poklopi, ali sve je bilo kao i uvijek: vedro nebo, krovovi od crvene opeke, potmulo glasanje mobitela u hlačama… „Najgore je od svega kada se čovjek počne opsesivno baviti svojim statusom na lje stvici, kada mu u glavu uđu vrijednosti, bilo one stvarne bilo imaginarne“, sjetio se magistrinih riječi. Uto je čuo kucanje na vratima.
– Ja sam, RazmišljajućiTišma.otome hoće li se pritajiti ili ne, trima je kli kovima izbrisao povijest na uređaju.
– Na ručku sam sa Srnecom.
Zavod za apatiju.indd 99 20.10.2021. 13:54:21
– Nećemo sada prizivati treći udar, on je ionako fakulta tivne prirode. Kako si sada?
13:54:21
– Ako te može utješiti, mislim da si prošao dva ključna udara i sada ulaziš u mirnije razdoblje u kojem se općenito gubi dramatika nižih razina, uostalom, zaviri malo u Vodič: razdoblje između četvrte i devete razine tretiramo kao mede ni mjesec čovjeka i apatije.
– Tupo. Zavod za apatiju.indd 100 20.10.2021.
– Slika je bila jedna jedina: ofenzivna, bezbojna masa koja potiče neopisivo gađenje i odbojnost. Magistra, ja vam se još jednom ispričavam…
– Slušaj me sad, inicijalne udare čine razmjerno apstrak tne strukture, kao što je u tvom slučaju priljev te tvari, s time da je drugi, radikalniji nalet pojačan metaforama jada i bije de. Pritom je na djelu brisanje granice između unutrašnjeg i vanjskog zbog čega se drugi napad ili val čini tako snažnim. Dobar dan… – nekome je odzdravila, a zatim nastavila: –Govorim ti o uobičajenom nastupu apatije, a meni se čini da kod tebe to ide dosta školski. Barem zasad. – Školski?
– Dolazak stida označava početak kraja udara. A kako je bilo sa slikama?
– Nakon što smo se vidjeli u apatobusu, skoknuo sam do štićenika, odradio monitoring, a potom još i kontaktirao šti ćenikovu ženu… Sve dotada nije bilo nikakvih znakova, baš ničega – a onda najednom: bum. I to usred naselja. Imao sam dojam da me zapljusnuo val odvratnosti, gađenja… – Čekaj, najprije da nešto razjasnimo: jesi li se gadio sam sebi ili okolini?
– I jedno i drugo, bio sam paraliziran, a onda je na sve to nalegao još i stid.
100
– Divno… A treći udar?
– Šta ću ondje. Ne bih. Hvala. Hoćemo se vidjeti večeras?
Podne je upravo minulo i uličica je gorjela na suncu. Ovdje su sve kuće bile iste: kosi krov, dva sobna prozora na ulici, ganjak. Razlikovala ih je samo boja kapije. Na broju 22 vrata bijahu samo prividno zatvorena. Gurnuo ih je i pod odrinom zatekao oba Paulinina nećaka. Bili su to bucmasti, dobro ti mareni momčići u višim razredima osnovne škole. Običavao im je nešto kupiti, ali sada je, nažalost, banuo bez ičega, pra znih ruku. Jebi ga, pomislio je. Pogladio ih je po ošišanim, ljetnim frizurama. – Dečki, kako je u školi? – strpljivo je pričekao na odgo vor. U ovom poslu strpljenje je bilo važan faktor – to su mu Zavod apatiju.indd
– Večeras nikako, ali dođi sutra k meni na Odjel. Od deset sam u Malolabosu.poslije u automobilu mislio je ovako: otkada se po javio život, pojavio se i nagon povratka u beživotno stanje. Ali u prvo vrijeme živoj je materiji bilo lako da umre, no sada, milijunima godina kasnije, putovi do smrti toliko su se zakomplicirali da taj nagon nailazi na sve teži i zahtjevniji otpor. Tako je i on zamišljao svoj mozak kao poprište sukoba između crnih i crvenih, tijela i antitijela, erosa i tanatosa… Konkvistadori iz patološke alijanse nadiru prema moždanim vijugama gdje ih čekaju ponajbolji sinovi ega, libida i ostalih izvora života – spremni da poginu za dobrobit psihosomat skog sustava. S tom slikom u glavi prešao je prugu Zagreb –Beograd i uskom cestom kroz kukuruze ušao u Domobran sku. Automobil je imao običaj parkirati kod dućana. Možda je ipak trebao poslušati savjet magistre i poći kući? Ali njemu je izgleda trebalo nešto da ga dokrajči, nešto jako i bolno…
za
101 20.10.2021. 13:54:21
101 – Psiha ti je nadražena i osjetljiva, tako da su moguće i neke ishitrene reakcije zbog kojih bi mogao patiti. Hoćeš da ti izdam uputnicu za stacionar?
102 mentori uvijek ponavljali. Marković je brojio u sebi: jedan, dva, tri… Tek na pet oglasio se stariji dječak.
– Bog, Seko. Nadam se da ne smetam.
– Reakcije su im dosta spore.
– Onda nećemo kvarit. Je l’ tetka kod kuće? Odbacio je pomisao na upotrebu štoperice. Taj je put iz brojio do sedam.
– Taman posla, baš krenula pristavit juhu.
– Šta Jedan,radi?dva, tri, četiri… osam!
– Sveti Euzebije!
– Teta je u zadnjoj sobi.
–ProšaoNišta.je kroz ganjak i upao u niskostropnu kuhinju. Za štednjakom u kecelji stajala je žena izmučena lica, udovica i Paulinina starija sestra. Kao zakonska skrbnica dobivala je mjesečnu apanažu od Zavoda prema tarifi koju je određivala razina na ljestvici.
– Uopće me ne bi čudilo da su već mjerljivi.
– Jedno je moja procjena, a drugo rezultati testiranja. Do vedite ih u Zavod, pa ćemo vidjeti, glupo je da sad pričam Zavod za apatiju.indd 102 20.10.2021.
– Morala bi zavirit u njihove a-knjižice. Zašto?
– Da vas nešto priupitam: kad ste zadnji put vodili dječa ke na testiranje?
– Pa koliko?
– Po ovoj vrućini? E pa svaka čast. Otrla je ruke o pregaču. – De sjed’te, s čim da vas ponudim? Ima jedno pivo u frižideru.–Rano mi je za pivo, ne bih ništa. Kao da jesam… Sjeo je na odmaknuti stolac.
– Nije loše, čika Markoviću.
13:54:21
– Naravno da intenzivno mislim o nizu različitih opcija. Jedna je od njih uključivanje u neku od eksperimentalnih te rapija doktora Lazzarija, na Antiapatijskom poligonu, ali za to bi trebala proći razdoblje monitoringa. Vidjet ćemo šta se može. – Ustao je i protegnuo se.
– Ne bi baš rekla, sve po starom.
– Otuđila se ta od sviju. Kada je prekjučer bila u centru, terali su je da nešto crta… – Čuo Pognulasam.jeglavu i lice zaklonila pregačom.
– Hej, Seko, dosad ste se junački držali!
103 napamet. Je l’ ima štogod novo u vezi s njom? – glavu je na krivio prema sobama u dubini kuće.
Zavod za apatiju.indd 103 20.10.2021. 13:54:21
– Šta će biti sa njom? – upitala ga je brišući si oči. – Ha? Ima li neko rešenje?
– Idem malo do nje. – Džaba… ‘Oćeš ostat na ručku?
– Koliko je aktivna, izlazi li? Ne vjerujem da je baš stalno kod–kuće.Adi se to ovdje može ići?
– Po špeceraj, na kavu, šta ja znam, valjda održava kon takte s prijateljicama. Gdje su sada sve one Žakline, Dijane, Tene, kako li se uopće zovu.
– Kao da jesam, hvala. – Vidim, izbegavaš nas. – Taman posla. ***