Obitelj Citrone 3

1

OBITELJ CITRIONE #3

Trofej Knjiga

2

Ima moje dijete i sad je moja. Žene znaju da sam loš. Znaju da trebaju zadržati udaljenost, ali nikada to ne urade. Sve što dobiju jest jedna noć. Najprljavija, najluđa,najvrelija noć njihovog života.

Sudski dodijeljena psihijatrica Dr. Julia Connors ne bi trebala biti drugačija od ostalih. Ne bi me trebala mijenjati. Ali jest.

Zatražila je da joj kažem kako se osjećam. Sve što sam želio učiniti jest baciti je na taj kauč i natjerati da vrišti moje ime.

Ona je bila jedina s kojom sam želio još jednu noć. Bila je jedina s kojom je to bilo neizvedivo. Kad su se stari neprijatelji pojavili,morao sam otići kako bih je zaštitio... Morao sam joj slomiti srce.

Kad je moji neprijatelji pronađu, ništa me neće spriječiti da se vratim i zaštitim je, kao i sina kojeg nisam znao da imam.

JEDNOM SAM POGRIJEŠIO PUSTIVŠI JE, ALI NIKAD NE PRAVIM ISTU GREŠKU DVA PUTA.

3

1 JULIA Naslonila sam se natrag na stolicu u svom uredu i gledala u zid gdje su bile izložene moje svjedodžbe.

Julia Connors, doktor psiholog. Još se sjećam kako sam ih prošle godine s ponosom objesila na zid, pomislivši kako će mi se život promijeniti na bolje. Moći ću si naručiti koktel ili otići povremeno na večeru sa svojim prijateljima bez osjećaja kao da sam opljačkala banku. To je bila istina jedno vrijeme, barem sam se nadala, sve dok nisam primila vijesti o svojoj mami. Dok gledam njeno nasmijano lice na svom stolu, suze mi naviru na oči. Od kad se sjećam, bila mi je oslonac u životu, jedina stalna stvar kojoj sam se mogla vratiti bez zahtijevanja svoga položaja.

Rak? I dalje se ne čini stvarnim. Moji treninzi me udaraju protiv volje: Odbijanje, prvi stupanj žalosti prema Kubller-Ross metodi.

Odmahnem glavom frustrirano, brišući suze i osjećajući se poput nekoga tko bi trebao sjediti na kauču dok netko drugi zapisuje črčkarije na notesu i pravi se da sluša. Gubiš se, Julia.

Provjeravam svoje planove za danas i zadrhtim. Zar je već 9:57?

Moj sastanak u 10 sati je osoba puštena na uvjetnu imenom James Delany. Specijalizirala sam abnormalne poremećaje ličnosti, za šta moj šef Ted, jako dobro zna, ali inzistira na slučajevima uvjetnog otpusta. Postoje dvije vrste klijenata s kojima se dnevno susrećem.

Legitimni pacijenti koji trebaju moju pomoć i kriminalci koji su prisiljeni doći kod mene kao dio njihove uvjetne. Oni su najgori.

Većinom su ratoborni, nepristojni i često žele biti bilo gdje drugo osim

4

u mom uredu. Većinom je to test strpljenja, ali kako Ted uvijek kaže, njima je pomoć poput upaljenih svjetala. Ako je doista želio da svijetla ostanu upaljena, radio bi više od tri dana u tjednu.

Mentalno sam se pripremila, podsjećajući se na ispravno disanje.

Projekt samopouzdanja. Jedan od prvih koraka za postizanje efektivnog odnosa pacijent – terapeut, jest prvi dojam. Netko pokuca na vrata. Ted odbija zaposliti tajnicu tako da pacijenti samo pokucaju ili samo ulete unutra, prekidajući terapiju ako dođu prerano. Krenula sam prema vratima i otvorila ih. Jako mršav čovjek sa tetovažama na licu i vratu ušao je unutra, češući podlakticu. Zlouporaba supstancija i ovisnost. Pogledavao je po sobi, vukući noge kretao se prema kauču, a onda je počeo oklijevati. Našao je stolicu najudaljeniju od stola i sjeo. Anksioznost. Sjeda blizu izlaza. Moguća paranoja. „Jesi li ti psihić?“ Pita on.

S naporom se nasmiješim. ‚‚Da. Moglo bi se reći.”

5

2 LEO Sjedio sam u čekaonici, već se osjećajući bijesno zbog gubitka vremena. Prvi je dan od kako sam izašao iz zatvora i jebeni sudac me natjerao da idem na terapiju. Očigledno, pucajući i ubijajući nekoga usred punog restorana, znači da imam problema sa bijesom. Sranje.

Imao bih glupih problema da nisam upucao onoga tko je uperio pištolj u mene.

Pravim mentalnu zabilješku da ne mislim na prošlost. Vani sam.

Prošlost je iza mene. Jedna godina moga života zbog nošenje ilegalnog oružja i uvjetna. Uzimajući u obzir da sam tog tipa htio ubiti prije nego je potegao pištolj na mene, moglo je biti još gore. Pretpostavljam da sam imao sreće da su Bianchisi bili voljni podmititi koga god da su morali kako bih ja izašao prije van, ali svejedno se osjećam kao da sam sklopio ugovor sa vragom. Oni vjerojatno misle da su me kupili, ali oni su idioti ako to doista misle. Ja sam Leo jebeni Citrione. Nitko me ne kupuje i nitko me ne posjeduje. Svatko tko drugačije kaže, može me testirati drage volje. Moja odanost je jedino prema mojoj obitelji. To je to. Pazim na svog malog brata, Angela, zbog čega sam prvobitno i završio u zatvoru i poštujem svoje rođake, Vincea i Damiana, koji su u New Yorku. Možda su Bianchisi bili u velikoj žurbi da me izbave iz zatvora zato što su bili u strahu da ću pričati sa policijom. Ali ja ne preklinjem. Tiho sam odradio svoje vrijeme.

Policajci su mi nudili nagodbe, nastojali su me nagovoriti da poput kakvog štakora izdam suradnike. Nisu dobili ništa od mene, kao što

6

ni ovaj terapeut neće nikakva sranja izvući iz mene. Sudac je rekao da moram doći ovdje, ali nije rekao da moram pričati.

Jedini sam u čekaonici sve dok ne uđe jedan mladi dečko u hlačama i košulji. Podigao je svoje sunčane naočale na vrh glave, stavio ruke na kukove i gledao okolo po čekaonici kao da ga nešto ljuti. Nekoliko trenutaka poslije, jako mršavi čovjek sa tetovažama projurio je kroz čekaonicu i izašao. Provjerio sam vrijeme, 10:27, vrijeme da upoznam svog terapeuta.

Kada sam ustao, mlađi čovjek u hlačama okrenuo je glavu prema meni. „S kim imate sastanak?” Pitao je.

Ignorirao sam ga, udarajući ga ramenom dok sam prolazio i kretao se prema hodniku sa uredima. „Ispričavam se.“ Kaže tip. Odmah je očito da nije navikao biti ignoriran. Ima stav čovjeka koji je privilegiran i nimalo naučen na odjeb. „Ja posjedujem ovu zgradu. Ne možeš me samo tako ignorirati!

Gospodine!“ Ne okrećem se prema njemu, ali se zaustavljam u hodniku, stišćući šake koje mole da ih zabijem u nešto. Okrećem polako glavu tako da ga mogu vidjeti u kutku svoga oka. „Pitao sam te…“ počinje, ali zastaje kad susretne moje oči.

Pretpostavljam da je vidio nešto što mu se nije svidjelo, jer se povukao korak nazad. Možda nije tako glup kako izgleda. „Jesi gotov?“ Pitam ga. On je dovoljno pametan da zatvori usta, što je dobra stvar. Istina je da sam osjetio okus zatvora i radije bi bio vani ako to ikako bude moguće. Udaranje bogatog, razmaženog idiota u uredu terapeuta, vjerojatno je jako brz način da prekršim svoju uvjetnu i opet se vratim iza rešetaka. Svejedno bih uživao razbijajući mu zube ako me želi iskušati.

7

Nastavio sam dalje niz hodnik i našao vrata sa natpisom „Dr. Connors“ i naglo ih otvorio.

8

3 JULIA Vrata su se otvorila. Bez kucanja, bez tihog glasa koji pita da li može ući. Sjena je pala preko sobe. Muškarac koji stoji u okviru vrata dominira prostorom poput nečega što nikad do sada nisam vidjela ni osjetila. Znala bi da je u prostoriji čak i da su mi oči prekrivene. Zrak se činio nabijen elektricitetom, čineći da mi se dlake na rukama nakostriješe. Mali glas u mojoj glavi koji inače dijagnosticira i procjenjuje ljude, utišava se po prvi puta od kako sam završila školu.

Poslušala sam ga, tražeći neki način kako bih shvatila ovu tamnu figuru koja korača prema stolici ispred moga stola, ali nema ničega, samo praznina, poput bešumne noći koja ulazi u moje uši. Njegove oči nisu me napuštale od kako je ušao, nisam sigurna da li sam disala. Imao je tamnu kosu, tamne oči i bradu od nekoliko dana koja je njegovu savršenu čeljust činila još izraženijom. Grlo mi je suho, dok ga proučavam centimetar po centimetar, diveći se kako je svaki njegov dio savršen. Nosi crno odijelo sa crnom majicom i crnim hlačama. Dugmad na košulji su mu dovoljno otkopčana, taman toliko da otkriju tetovažu koja pokriva njegova prsa i maleni dio njegovog vrata. Primijetila sam tetovaže na njegovoj desnoj ruci kao i na prstima. „Zar mi ne bi trebala postavljati pitanja?“ On upita. Njegov glas je dubok i prigušen. Poskočila sam, shvaćajući da sam ga samo odmjeravala od trenutka od kako je ušao unutra. „D-da. Da započnemo?“ Upitam umjesto da kažem. Izjave, ne pitanja. Duboko sam udahnula, pokušavajući što prije da vratim svoju

9

profesionalnost. Doista sjajan prvi dojam. Naslonio se natrag u stolicu kao da posjeduje ovo mjesto, prebacio nogu preko koljena i suzio svoje oči prema meni. „Čini se da si počela od trenutka kad si me vidjela.“ Pocrvenila sam. Kad sam ja ikad pocrvenila u ovom uredu? Ovo je moje mjesto, mjesto gdje ja imam kontrolu. Pa ipak, evo me, crvenim kao tinejdžerica dok me ovaj muškarac proždire svojim seksi očima. „Ovdje piše da si u prošlosti imao problema sa nasiljem, gospodine Citrione.“ Govorim gledajući dole i njegov dosje, bilo gdje samo ne u njegove oči koje su poput gorućeg ugljena i pale vatru u mojim grudima koja se spušta između mojih nogu i čini da pocrvenim. Čekaj... gdje sam već čula to prezime? Iznenada sam se sjetila Damiana Citrionea, Callinog muža. Sveto sranje. Ako je ovaj tip čak i u daljem srodstvu sa Damianom, onda je on loša vijest. Doista, jako loša vijest. „Želite pričati o prošlosti? Pretpostavljao sam da bi me trebali pitati kako se osjećam.“ Napućila sam usne, pomalo iritirana njegovim ponašanjem. „Ja sam ovdje zbog vas. Ako želite razgovarati o tome kako se osjećate, onda ćemo o tome i razgovarati.” „Kako bi bilo da ja vama kažem što mogu učiniti po pitanju onoga kako se vi osjećate?“ „Gospodine Citrione…“ „Leo.” Prekinuo me. „Leo... Moraš ovo shvatiti ozbiljno ako želiš napredovati.“ Moj glas je zvučao odlučnije nego što sam se osjećala. Napravila sam pogrešku susrećući opet njegov pogled koji je činio sve pogrešne stvari sa mnom.

10

Polizao je svoje usne, sporim, zavodničkim načinom. Izgleda kao da ne mogu skrenuti pogled, kao da je svaki pokret namijenjen kako bi me privukao bliže njemu, sve dok ne dobije ono što želi. Ruke su mu bile prekrižene u krilu, primijetila sam koliko snažno su izgledale, koliko moćno. Isuse, zašto postajem toliko napaljena samo zamišljajući te ruke na svojoj koži? Bezobzirno je zurio u mene, pogledom vijugajući po mome tijelu, zadržavajući se na grudima i ustima.

Osjećala sam kako mi se nosnice šire a nos trza. To je loša navika koju imam kad se naljutim i ja bi od svih ljudi trebala znati da ne pokazujem svoje osjećaje. „Šta radiš?“ Puknula sam. „Shvaćam te ozbiljno.“ Nagovještaj cereka u kutu njegovih usana gura me preko ruba. On se zajebava sa mnom.

Napokon sam povratila osjećaj kontrole, koristeći svoj bijes prisilila sam se na smiren izraz. U tišini sam zurila u njega, koristeći jedan od najstarijih psiholoških trikova iz knjige. Nekad je tišina najbolji poticaj, najbolji način za izvući odgovore iz pacijenta.

U normalnim okolnostima, tretman tišinom počne djelovati za nekoliko trenutaka. Pacijent se prvo počne osjećati neugodno u toj situaciji a onda traži način da s nečim ispuni tišinu, često birajući razgovor o sebi, tako otvorivši puteve komunikacije.

Leo Citrione je drugačiji.

On je savršeno prilagođen tišini, sretan što može sjediti i proučavati me tim svojim očima koje su podjednako hladne i pune vrućine. Pa, ako želi biti gospodin Tvrdoglavi Seronja, pustit ću ga.

Dovoljno mu je ugodno da me gleda u oči, a ja sam čvrsto odlučila samo sjediti i uzvratiti istom metodom. Iako, voljela bi kad bih mogla zaustaviti svoj um ispunjen lutajućim mislima i živim slikama o

11

njegovom prelijepom licu između mojih nogu, ili od pitanja dokle na njegovom tijelu idu te tetovaže.

Iako znam bolje, posustala sam i postavila mu pitanje. „Volite li svoj posao, gospodine Citrione?“ Zlobno se nasmiješio kao da je zasada spreman nastaviti sa ovom šaradom. Zašto imam osjećaj da je on taj koji ima kontrolu? Kao da sam ja ta koja leži na kauču dok on secira moj mozak komad po komad. „Dobar sam u tome šta radim.“ „To nije odgovor na moje pitanje. Uživate li u tome?“ Napućio je usne razmišljajući. „Uživam u tome da sam najbolji.“ „A šta je to točno što radite?“ Nazire mu se osmijeh u očima dok odgovara. „Pretpostavljam da sam dobar u svemu, ali bi me mogli nazvati sakupljačem dugova.“ „Sakupljač dugova?“ Suhoparno upitam.

Cereka se. ‚‚Aha.“ „Kako točno netko usavrši sakupljanje dugova?“ Naslonio se nazad u stolicu i široko razmaknuo noge, izgledajući kao da je kod kuće. Tetoviranim prstom tapkao je po svojoj nozi dok je podizao obrvu. „Znajući kako pročitati ljude.“ Promeškoljila sam se neugodno. „Razgovarajmo o tome. Osjećate li da trošite previše svoje energije fokusirajući se na čitanje drugih, a s druge strane ignorirate svoje vlastite osjećaje?“

12

„Moglo bi se tako reći. Na primjer, kad jebem neku ženu, većinom sam fokusiran na ono šta ona osjeća i kako da je natjeram da svrši što snažnije.“ Progutala sam, osjećajući kao da su mi usta puna pijeska. Nikad nisam razgovarala sa nekim tako intenzivnim kao što je on. Vježbala sam opsežno tumačenje govora tijela i čitanje između redova, ali jedina stvar koju dobivam od njega jest čista samouvjerenost i želja, kao da me želi jebati i sa hladnokrvnom sigurnošću zna da hoće.

Svaka se riječ osjeća kao flert, a svaka gestikulacija i rečenica kao zavođenje.

Budi jebeno profesionalna, Julia. Preuzmi kontrolu. „Ako iskoristite tu sposobnost percepcije na sebi, što ćete otkriti?“ Njegov višak samopouzdanja bio je poljuljan na nekoliko trenutaka dok nije odgovorio. Oči su mu se spustile a obrve blago skupile, kao da to nikad nije uzeo u obzir. “Rekao bih da sam ja muškarac koji živi u tami.“ Zaustavlja se, pogleda i dalje udaljenog. „I postaje svakim danom sve mračnije.“ Od njegovih riječi me prođe jeza. „Odakle dolazi ta tama?“ Trenutak ranjivosti je prošao toliko brzo kao što je i došao i njegov zlobni smiješak se vratio. „Zašto ne ugasite svijetla pa ću vam ispričati?“ „Gospodine Citrione, ako hoćete da ovo funkcionira, morate prestati ismijavati naše terapije.“ „Ne. Ako hoćete da ovo funkcionira, morat će te mi dopustiti da vas oslobodim te seksualne napetosti koju nosite. Mogu vam praktički sa ovog mjesta čuti otkucaje srca. Zašto vi ne biste bili iskreni sami sa sobom na trenutak? Želite me jebati. Toliko to želite da boli.“

13

Vrući bijes je rastao u meni. Bijesna sam jer sam pretvorena u mucajuću budalu samo zbog toga što je prekrasan. Bijesna sam jer zna točno što mi radi. A najviše od svega, bijesna sam jer se moj posao iz snova pretvorio u noćnu moru jer je moj šef gad i svaki dodatni novčić koji zaradim ide mojoj mami za tretman liječenja protiv karcinoma. Naglo sam se ustala krećući se prema kauču, a onda sjela na njega i izula svoje cipele, podignuvši stopala. Želi igrati igrice?

Meni sasvim odgovara. Ne trebam gubiti svoje vrijeme i energiju pokušavajući napredovati s njim. Uzela sam časopis sa kraja stola kod kauča i počela ljutito listati stranice. Ne znam da li izgleda kao da čitam ili ne, ali u stvari me nije ni briga.

Polukružno se okrenuo na svojoj stolici, odmarajući svoje lakte na naslonima i zlobno mi se nasmiješio.

Bacila sam časopis na svoja bedra i pogledala u njega. „Prestani buljiti u mene.“ „Kad bi znala koliko si jebeno veličanstvena, ne bi mi nikada rekla da te prestanem gledati.“ Ponovno sam pocrvenila. Kvragu. Tko još tako govori? Kakva osoba to... Opet sam podignula časopis, malo sagnuvši glavu tako da ne mogu vidjeti njegovo savršeno lice i dalje upereno direktno u mene. Čula sam kad je ustao i krenuo prema meni. Sjeo je iza mene na kauč, toliko blizu da su mu noge odmah pored mojih. Nikad nisam mislila da bi ovakav nevin kontakt sa drugom osobom mogao biti tako senzualan. Moje tijelo je praktički eksplodiralo. Svaki živac vrištao je za još, moleći za trenje između moga i njegovog tijela, kao i njegovom vrelinom. Duboko sam uzdahnula i počela ustajati, ali njegove ruke su posegnule i uhvatile me za zglob, zaustavljajući moje odmicanje. „Ne.“ Reče on. „Molim? Pusti me.“

14

Lice mu je okupano arogancijom dok gleda u mene s kauča, savršeno opušten. „Pod jednim uvjetom.“ Želim mu reći da odjebe, ali istina je da sam znatiželjna. Kojim uvjetom? „Pogledaj me u oči i reci da me ne želiš jebati. Upravo sada. Baš na ovom kauču. Reci mi da ne želiš obmotati ruke oko moga kurca i da me ne želiš osjetiti u sebi.“ Imala sam osjećaj kao da sam trčala jednu milju punim sprintom.

Moja usta su suha, srce mi kuca toliko jako da ga osjećam u sljepoočnicama i jedva da mogu disati. Pogledala sam u njegovu ruku na mom zglobu, a onda natrag na njegove plamteće oči. Obrve su mi se spojile od zbunjenosti dok sam pokušala shvatiti šta je upravo rekao, razmišljajući da li sam ga dobro čula. Ja nisam takav tip djevojke. Nisam čedna, da se razumijemo, ali ne liježem u krevet sa muškarcem kojeg sam tek upoznala. Čak i poljubac sa pacijentom mogao bi značiti gubljenje licence i bacanje u vjetar godine školovanja. Kvragu, čak i da nije pacijent, ne spavam sa osuđenicima.

Nikad čak nisam ni izašla s nekim tko ima kriminalni dosje, za ime božje. Zašto onda dovraga to ne mogu reći? Zašto su mi riječi zaglavljene u grlu? Ne, ne želim to. Zašto to ne mogu reći?

15

4 LEO Promatram je dok grize svoje pune usne, njene velike oči me gutaju. Želi me toliko jako jebati da je boli, mogu to vidjeti jasno kao dan. Od trenutka kad sam vidio njene grudi koje su se pritiskale o njenu svilenu bluzu i način na koji su joj se bokovi pomicali u toj uskoj pamučnoj suknji znao sam. Jebem ti. Znao sam da je moram imati. Obično sam znao dati djevojci dan ili dva da razmisli, ali ovo nije bilo koja djevojka. Ne znam šta je to, ali ona me stisnula. Imat ću je. „Ne želim te... jebati upravo sada…“ kaže. Riječi su joj bile suhoparne, bez strasti. „Mogla bih izgubiti svoj posao.”

Predatorski osmijeh raširio mi se preko lica. „A da nisam tvoj pacijent?“ Moja ruka i dalje je na njenom zglobu, žuljevi na mojim dlanovima se čine grubi naspram njene mekane, mliječne kože. „To je nebitno jer ti jesi moj pacijent. Osim toga, nije etički od mene da budem sa bilo kim tko je ikad bio moj pacijent. “ „Znači razmišljaš o tome?“ Skrenula je pogled. „Samo te obavještavam...“ Pustio sam je ali se nije odmaknula. Pogledao sam na svoj sat. „Za 15 minuta više neću biti tvoj pacijent.” „Imaš zakazano za slijedećih 6 mjeseci. I kao što sam rekla, etički...“

16

„Otkaži ih. Nemam osjećaj da napredujem ovdje. Htio bih probati kod nekog drugog.“ Njene obrve su se skupile. Mogu vidjeti kako teško diše. Njezina prsa se spuštaju i dižu kao da joj nestaje zraka. Žila na njenom vratu vidljivo pulsira, pokazujući mi koliko brzo njeno srce kuca. Polizao sam svoje usne dok sam razmišljao koliko je sigurno vlažna. Kladim se da bih je mogao posjesti na taj stol i nabiti joj svoj kurac upravo sada.

Kreće se vrlo polako te sjeda s druge strane stola, a ja se naslanjam na kauč pogledavajući je. „Želiš da otkažem sve ugovorene termine?“ Kaže nakon poduže pauze. „Da.“ Kažem. „Ne želim biti tvoj pacijent.“ Njene oči su se podignule prema meni nekoliko puta dok je tipkala nešto na svom računalu i dalje teško dišući. Prokletstvo. Ne znam da li sam ikada želio ovako jako nekoga jebati. Pakao, znam da nikad nisam želio nešto ovako jako. Nisam siguran da li je to zbog moga sušnog razdoblja u zatvoru ili je zbog toga koliko jako želim čuti stenjanje sa tih njenih punih usana dok je jebem kao što je do sada nitko nikada nije jebao. Čekam da završi to što je započela. „Gotovo je. Imamo još 10 minuta. Da li želiš… razgovarati?“ „Dođi ovamo,“ kažem.

Nekoliko trenutaka nepovjerljivo je gledala u mene, ali poslušala je, ustajući sa stolice i krećući se kako bi sjela iza mene. „Ne,” kažem, zaustavljajući je prije nego što je sjela. „Stani ispred mene.“

17

Kurac mi je tvrd kao kamen dok gledam kako prati moje upute, promatrajući kako još uvijek ne može doći do daha. Njene gaćice su vjerojatno jebeno natopljene, ali doznat ću to vrlo brzo. „Skini bluzu.“ Još jedna dugačka pauza. Logički dio njenog mozga vjerojatno se pita šta to ona upravo jebeno radi sada. Ali ako itko zna koliko moći ima tijelo nad mozgom, onda sam to ja. Znao sam da njeno tijelo pobjeđuje kada su se njene nježne ruke počele kretati prema donjem dijelu bluze, podizala ju je oklijevajući. „Skini.“ Naredim.

Podizala ju je jako polako sve dok nisam vidio njene grudi pritisnute između grudnjaka, kako se prelijevaju preko i praktički moleći da ih se dodiruje. Njena gusta, crna kosa, podignula se skupa sa bluzom a onda ponovno pala, razlijevajući se preko ramena i tonući između njenih grudi. „Grudnjak,” rekao sam. Čudan pogled pojavio joj se u očima i prije nego što sam shvatio što se dešava, opkoračila me, njena vruća usta na mojima, njezin topao jezik vrludao je mojim ustima. Jebeno sranje. Igrao sam ovakvu rutinu i prije sa ženama, ali nikad ni jedna nije napravila ovo što je ona sada. Inače se palim na podčinjenost, na gledanje kako moja volja dominira i podčinjava.

Sjeo sam, skinuo jaknu i bacio je na pod. Zgrabila mi je košulju i naglo je rastvorila, kidajući pritom nekoliko dugmadi s nje. Ruke su joj gladno lutale mojim tijelom, dodirivala mi je prsa i istraživala trbušne mišiće. Suknja joj se podignula preko kukova, mogu vidjeti naznaku njenih bijelih, čipkastih gaćica dok se nabija na moj pulsirajući kurac. Ne mogu dovoljno brzo skinuti svoje hlače dok

18

izvlačim remen i otvaram šlic na hlačama, spuštajući svoje hlače dolje.

Mogu osjetiti vrućinu njene pičkice na svom kurcu i Isuse Kriste… Nikad nisam imao ženu kojoj je pica tako vruća i mokra. Ne mogu dočekati da nabijem svoj kurac u nju, ali znam da je prvo moram okusiti. Skinuo sam joj gaćice i namjerno ih bacio na svoju jaknu. To ću zadržati. Nabio sam je na kauč i podizao dok je nisam namjestio poduprtu na naslon za ruke. Nagnuo sam se i ljubio je gdje god sam mogao dosegnuti; po vratu, iza ušiju, između sisa, niz stomak i konačno u udubinu gdje joj se karlica spaja sa kukovima.

Poljupcima sam pravio put do unutrašnjosti njenih bedara, prateći stazu oko njene pičkice sa svojim jezikom i ustima dok se izvijala ispod mene.

19

5 JULIA Stavljam ruku na svoja usta kako bi izbjegla vrištanje kada njegov jezik pronađe moj ulaz. Oh moj Bože. Ni jedan muškarac to nikad prije nije učinio. U glavi mi se vrtjelo. Ništa od ovoga se ne čini stvarno. Ja ne radim stvari poput ovih. Ali, ako je ovakav seks sa nepoznatim, bivšim osuđenikom, možda bih trebala ponovo promisliti o tom pravilu. Pritisnula sam se na njega, već toliko duboko u svom zadovoljstvu da sam svoju savjest ostavila iza sebe. Osim…

Nešto u pozadini moga uma moli za pozornost, pali se kao alarm, ali ne mogu shvatiti što. Imam osjećaj kao da sanjam, a jedini dio moga mozga koji trenutno radi jest onaj primitivni dio, dio koji jedino živi u sadašnjosti i koji ne bi mogao manje mariti za prošlost, budućnost ili bilo što drugo, a da ima smisla. Osjećam kao da ću napokon shvatiti ono šta me muči, ali onda pogledam prema dolje i vidim to njegovo lijepo lice između mojih nogu, kako liže moju picu kao da je najukusnija stvar koju je ikad probao.

Previše je. Želim ga u sebe i želim ga sad. Posegnula sam prema dolje, pokušavajući ga povući prema sebi, požurujući ga da me jebe sad, dok moje tijelo još uvijek drhti od očekivanja.

Naslanja se na kauč pokušavajući nešto dosegnuti iz džepa jakne. Kondom. Stručno otvara pakovanje i vadi kondom van pa se namršti. „Jebem ti. Pokidan je.” „Zar nemaš drugi?“ Upitam. Moj glas izlazi bez daha.

20

Baca ga potišteno na pod. „Nemam.“ „Ne zanima me. Svejedno me jebi. Ja sam na pilulama.“ Riječi su izašle iz mojih usta prije nego što sam ih mogla zaustaviti. Prava istina jest da sam inače na pilulama, ali nisam si mogla priuštiti recept prošli mjesec i propustila sam nekoliko dana. Obično, to bi trebalo biti i više nego dovoljno da me zaustavi, ali mozak mi radi toliko brzo da izgleda kako se ne mogu natjerati da se zaustavim.

Jednostavno ga želim. I trebam.

Nisam mislila da je mogao imati još više vrućine u tim plamtećim očima nego što je imao, ali sad su se činile kao da bukte prema meni, svježa glad rasla je u njemu. Umirio se na meni, puštajući dužinu svoje palice da odmara na mom nadraženom klitorisu. Trlja kurac od mene i obruši se ustima na moja. Povlači kukove nazad, puštajući vrh svoje kite da sklizne u moju dolinu i pritisne se na moj ulaz.

Bože. Tako je velik. Kako će stati u mene? Ne pokazuje nikakvo oklijevanje dok se zabija u mene. Glasno sam zajecala ovaj put, grizući mu rame kako bi prigušila zvukove. Bol i užitak spajali su se u jedno sve dok ih nisam mogla razlikovati. Moj svijet postao je zasljepljujuća, bijela, vruća ekstaza glatke kože i ruku prepunih žuljeva koje su vrludale mojim tijelom. Zabila sam nokte u njega, u nemogućnosti da se zaustavim, svaka brazda i izbočina mišića činila me halapljivo gladnom, tražeći još. Povukla sam se prema njegovim prsima, koristeći ga kao oslonac kako bi nabila kukove još više na njega, uzimajući nevjerojatnu dužinu njegovog kurca unutar sebe sve dok nisam osjetila kako se moji unutarnji zidovi šire.

Pala sam natrag na kauč, puštajući da mi se glava nagne nazad, stenjala sam kad se sagnuo kako bi mi poljubio vrat, snažno povukavši osjetljivu kožu, označujući me kao njegovu. „Ovo... je... ludo.” Zastenjem.

21

„Tako znaš da je to ono pravo.” Zareži, uzimajući me za kukove i nabijajući se u mene u ritmu koji moje živce potpaljuje vatrom zadovoljstva.

Oči mi se okreću i grizem usnu toliko snažno da boli, u isto vrijeme hvatam i stišćem svoje grudi. Naginje se i dalje nabijajući kukove u mene dok mi šapuće na uho, glasom toliko snažnim i zavodljivim da prolazi kroz mene, miluje mi tijelo kao da ima vlastite ruke. „Kad budem… gotov s tobom,” rekao je, isprekidanih riječi nabijajući kurac u mene, ‚‚bit ćeš uništena. Jedino ćeš moći... svršiti... na mom kurcu. Žudjet ćeš za mnom... poput jebene ovisnosti.”

Zabijem prste u njegova leđa dašćući kad se zastava zadovoljstva otvorila, preplavljujući me zasljepljujućim zadovoljstvom. Moji nožni prsti su se uvili, zabacujem svoju glavu unazad na naslone, stenjući.

Ne usporava svoje nasrtaje, neumorno me jebući kao da bi mogao ovako satima. Začuđena sam. On je tip muškarca kakvim sam zamišljala da bi antički ratnici izgledali dok jebu svoje žene, ponosno i snažno, divlji u svojoj želji i potpuno obdareni. Ima tijelo savršeno građeno za seks i jačinu o kojoj samo mogu sanjati. On je potpuno neodoljiv i zastrašujući i padam duboko u njegovu zamku.

Vidim promjenu koja dolazi na njegovo lice. Ubrzava svoj tempo, zatvorenih očiju i otvorenih usta. Svršit će. Trebam mu reći da ga izvadi, za svaki slučaj, ali riječi kao da su mi zapele u grlu. I dalje se izvijam od zadovoljstva zbog svog orgazma i osjećam snažne nagovještaje novoga kako se približava, nisam sposobna razumno razmišljati od kako je ušao u prostoriju. Svršit će unutar tebe, a ti nisi uzimala tablete svaki dan. Reci nešto! „Ček...”

22

Zabio se u mene do korijena, iznenadivši me što je njegov kurac ušao još dublje nego prije. Glasno sam zajecala kad je drugi orgazam eksplodirao u mojoj jezgri i preplavio me cijelu krajnjim blaženstvom.

Osjetila sam njegovu dužinu kako pulsira u meni i toplinu njegovog sjemena. Osjećaj je bio tako dobar, ali znala sam kako je to najgluplja stvar koju sam mogla uraditi. Ako ostanem trudna, uništit ću si život.

23

6 LEO Gledam je kako se oblači dok pokušavam zakopčati ono malo preostale dugmadi na košulji. Stvarno je napravila kaos od nje, čak mislim da ni moj stari krojač ovo ne bi mogao popraviti. Ali jebe mi se za tim. Bacio sam u smeće odijelo vrijedno 3000 dolara zbog nekoliko minuta sa njom. Ipak, ponaša se čudno. Hladno. Kao da će me izbaciti van i reći kako me više nikada ne želi vidjeti. To je inače moja rečenica. Ja sam onaj koji govori kad je gotovo i kad kažem prestajemo, ne obrnuto. Iz nekog razloga, ona očito ne spada u tu kategoriju. „Mislim da nam je isteklo vrijeme.“ Kažem.

Pocrvenila je, podižući suknju i oblačeći je. Ruke su joj bile na zatvaraču, a ja zakopčavam remen kad se vrata naglo otvore. Seronja u elegantnoj košulji i hlačama upadne u sobu. „Hej, imaš klijenta koji...“ Oči mu se šire, a usta padaju otvorena kad shvati što se upravo dogodilo. Moja jakna i dalje leži na podu sa njenim mokrim gaćicama pokraj nje. Kosa joj je u neredu, a obrazi crveni. I dalje imam erekciju, stoji čvrsto kao pendrek. „Ti..“ započne, plamtećeg lica.

Grabim ga za ovratnik jednom rukom, a drugom zalupim vratima iza njega i pritisnem ga od zid. „Kaži bilo kome samo riječ o ovome i mrtav si. Doći ću u tvoju jebenu kuću usred noći i zabosti ti nož u srce. Da li me razumiješ?“

24

„T-ti ne možeš tako razgovarati sa mnom. Tužit ću te.“ „Samo naprijed, ako misliš da me policija može spriječiti da dođem do tebe.“ Crvenilo na njegovom licu bljedilo je, sve dok nije postao sasvim bijel. ‚‚Ti ne možeš…“ „Samo nastavi to govoriti,“ kažem, približavajući mu se i spuštajući glas. ‚‚Nema nijedne stvari na svijetu koju ne mogu i neću napraviti ako saznam da si me prešao.“ Zabio sam ga u zid držeći ga i dalje za ovratnik, učinivši pritom da mu se glava trgne natrag i udari od vrata. Trznuo se od bola, posegnuvši da uhvati stražnji dio svoje glave. Otvorio sam vrata i pokazao mu izlaz tako agresivno da je posrnuo i pao na lice. Borio se da se ustane i nestane mi sa očiju. „Otiđi,“ kaže Julia. Oči su joj vlažne, ali njeno lice je čvrsto i hladno kao kamen. „Da odem?“ Upitam. „Kao odjebi odavde.“ Kaže, približavajući mi se i gurajući me u prsa.

Pogledao sam dole u njene male ruke i noge dok se borila da me pomakne, zlobno sam se nasmiješio. „Otići ću pod jednim uvjetom.“ „Jebe mi se za tvoje uvjete,“ ispali. “Znaš li tko je to bio? To je bio Ted Mulberry, moj šef. Vjerojatno sad zove etički odbor kako bi mi oduzeli licencu.“ Stajala je uspravno, mršteći se što me ne može prisiliti da izađem… strogo me pogleda. ‚‚I zbog toga što si me jebeno odlučio zavesti, upravo sam odbacila osam godina školovanja, a zbog čega? Kako bi mi tvoje sjeme kapalo niz noge i imala nekoliko minuta uspomena?“ „Nekoliko minuta. Mislim da je bilo barem deset minuta,“ kažem.

25

Nosnice su joj se raširile, a usta stisnula u tanku liniju. Mislim da me upravo namjerava udariti i morao sam se truditi da se ne nasmijem.

“Izlazi. Odmah!“ „Jedino ako mi daš oproštajni poljubac,“ kažem joj, klizeći rukama oko njenog struka i snažno joj ljubeći usta. U početku se opirala, ali osjećao sam kako se opušta pod mojim dodirom, naslonivši se na mene. Jezik joj se pomicao s mojim, a onda sam se povukao. Dok sam je gledao kako tako stoji, kose u neredu i života koji se raspadao zbog mene, osjećao sam se kao govno. Doista jesam, ali siguran sam da će se dočekati na noge. Kvragu, vjerojatno će mi zahvaliti za nekoliko godina što je zbog mene dobila otkaz. Mrzio bih raditi za tog seronju.

Pa ipak, ne mogu je ostaviti takvu. Osjećaj je stran za mene, ali ne mogu si pomoći da ne mislim da ona zaslužuje bolje od ovoga kako sam se ja ponašao prema njoj. „Mrzim te,” šapuće dok ja odlazim.

26

7 JULIA Sklupčana sam na svom kauču sa debelim prekrivačem, osjećam se zbunjeno i bijesno. Prošlo je tek pet sati od kako je Leo ušao u moj život i rastavio ga na komadiće. Otkazala sam sastanke do kraja dana, otišla kući i pokušavala isprati sramotu sa svog tijela, nazvala sam Callie u suzama. Ona je bila moja najbliža prijateljica, iako živi daleko, u New Yorku, svejedno razgovaramo telefonski nekoliko puta tjedno. Nikad nisam bila tip osobe koja prepričava svoje probleme drugima. Nisam joj čak ni rekla za svoju mamu i karcinom, zato što znam da bi se ona ponudila da mi financijski potpomogne, ali ne mogu joj to napraviti. Samo zbog njene darežljivosti mogla sam si priuštiti zadnju godinu studiranja te sam mogla diplomirati. Već joj dugujem toliko puno da joj nisam u stanju vratiti, ali nisam znala s kime da razgovaram o ovome. Mogla sam razgovarati sa Lauren, ali tek je počela raditi u istom uredu gdje i ja, nisam je htjela uplašiti sa ovakvom pričom. „Leo Citrione?“ pita Callie. „Jesi li sigurna?“ „Sigurna,“ kažem. „Sveto sranje. Mislim da je to Damianov rođak. Mislila sam da je on u zatvoru zbog… pa, ne bi ti trebala reći.“ „Sranje,“ kažem. „Više sam zabrinuta zbog trudnoće. Očito, broj spermija je visok kod muškaraca Citrione.“ Mislim da ću morati nabaviti pilulu za dan poslije. Pocrvenila sam razmišljajući koliko će to biti neugodna nabavka. Suze mi naviru na oči. Nemam pojma šta

27

ću napraviti ako izgubim svoju licencu zbog ovoga, ali nešto ću smisliti. Nisam tip osobe koja se sažalijeva. Pokupit ću dijelove gdje god padnu i napravit novi plan, čak ako me to i dokrajči. Napravila sam grešku i živjet ću s tim. „Mislim da i ako ne piješ redovito pilule, one će i dalje funkcionirati,“ kaže Callie.

Odmahnem glavom. ‚‚Nema garancije. Čak i ako samo jednu preskočim mogu ostati trudna. Morat ću zapamtiti da odem po pilulu za dan poslije.“ „Pa, većina ih pokušava godinama ostati trudno i ne uspije. Koje su šanse?“ Buljim u nju. ‚‚Otprilike kao da ostaneš trudna nakon prvog i jedinog puta kad te tip jebe na haubi svoga auta na kiši.“ Ona zadrhti. ‚‚Mislila sam da si zaboravila na to.“ „Nisam. To je bila priča koja se ne zaboravlja.“ „Stvarno sam iznenađena što do sad nisam ništa čula ništa u vezi opozivanja moje licence,“ kažem, mijenjajući temu. „Tko je rekao da je on ikoga zvao? Ako je Leo bio toliko zastrašujući kao što kažeš, možda se Ted uplašio.“ „Ne znam. Ted nije tip osobe koja će dozvoliti da ga netko ponizi na taj način i izvuče se s tim. Ne mogu vjerovati da bi on to pustio samo tako. Kvragu, godinama do sada me kažnjavao jer nisam htjela izaći s njim na fakultetu. Mislim da to neće nikada zaboraviti.“ „Pa, tada sam ti rekla i opet ću ti reći. Dobar odabir. Naučila sam na teži način da se ne približavam bogatim, razmaženim tipovima. Šta god da se dogodi, znaš da sam ja tu za tebe. Damian i ja te obožavamo.

Nećemo dozvoliti da ti se išta desi.“

28

8 LEO Marco Bianchi grli me čvrsto i tapša po leđima. Miriše na cigarete i alkohol, ja vjerojatno mirišem još na Julijinu picu, zato ga puštam.

Izašao sam iz zatvora u istoj odjeći u kojoj sam i ušao, ali brzi odlazak do banke to će riješiti. Najbolji sam u ovom poslu od kako ga radim, u mom svijetu, tipovi kao ja koštaju bogatstvo. Moja vlastita obitelj nema više koristi od mišića od kako je Vince počeo poslovati ispravno i precizno, ali ja sam mogao naći način da budem koristan.

Moj mali brat Angelo zaista je ambiciozna, usijana glava, odjurio je pridružiti se najviše sjebanoj, krvožednoj obitelji koju je mogao naći. Tako sam završio radeći za Bianchise. Mrzim ih iz dna duše, ali volim svog mlađeg brata, moram mu biti blizu da ga mogu držati na oku. Sviđalo se to meni ili ne, otišao sam ravno do Bianchisa odmah poslije terapije s Julijom vraćajući se natrag poslu.

U zadimljenom smo Marcovom podrumu gdje se većina glavešina sastaje. Moj mlađi brat Angelo je u kutu, tiho priča sa Carlitom. Želio bih da moj brat nije toliko jebeno ambiciozan. Sve što u stvari želim, jest držati ga dalje od problema, ali čini se da jedino što on želi jest tražiti ih. Pretpostavljam da ga ne mogu kriviti. Da se nisam morao brinuti o njemu, najvjerojatnije bih davno prije završio u zatvoru i na puno duži period nego sad.

Prisiljavam se na osmijeh dok se u znak pozdrava udaram šakom od šaku sa najvećim glavešinama Bianchi obitelji. Svi su stari, nikad ne bi pretpostavili na osnovu njihovog izgleda koliko su krvožedni.

Cijenim dobru borbu i lijep svežanj novčanica - kao i većina, ali nikad

29

ne miješam novac i moć, kao što to oni rade. Moć je u čovjeku, u njegovoj srži. Nije u tome koliko novaca imaš i u prisiljavanju ljudi da obavljaju tvoj prljavi posao. Ne poštujem ove ljude. Prekidam Angela i Carlita udarajući malog brata po leđima. ‚‚O čemu vi jebote toliko razgovarate?“ Angelo oblizuje svoje usne, pogledavajući u Carlita za odobrenje. ‚‚Pružena nam je jedna prilika i sad kad si ti izašao iz zatvora, mogli bismo to napraviti sa strane, bez…” pogledava prema Bianchisima. „Znaš koga.“ Neprimjetno osiguravam da nas ne čuju i dajem mu znak da nastavi. „Morettisi su uključeni u neko veliko sranje. Šalju pošiljke oružja kartelu u Meksiko, a to im donosi hrpu love.“ „A ti bi htio dobiti nešto od te love?“ upitam.

Angelo i Carlito klimaju smiješeći se. Angelo ima moju tamnu kosu, ali njegove crte lica i tijelo su mekši. Nikad nije bio snažan kao ja, mislim da je zbog toga uvijek bio natjecateljski nastrojen, pokušavajući napraviti najluđe sranje kojeg se mogao sjetiti. Carlito je mladić koji ima možda dvadesetak godina, kao i Angelo. Ne mogu ne primijetiti koliko jako trebaju da pazim na njih dok mi se smiješe.

Kako su jebeno preživljavali dok sam ja bio u zatvoru? Odgovor je da su se najvjerojatnije smirili na neko vrijeme, ali misle da ako sam uz njih, mogu napraviti što god hoće. „Kako misliš držati Bianchise izvan toga?“ Pitam ih.

Angelo spusti pogled. ‚‚Nismo razradili sve detalje, ali ti nam možeš pomoći s time. Uvijek si bio dobar u takvim stvarima.“

30

Nasmiješim se. Glup plan. Nemaran, ako Bianchisi načuju čak i najmanju sitnicu u vezi ovog plana, tražit će našu krv kao i Morettisi.

Ali najgluplji planovi su uvijek bili najzabavniji. Čekao sam na parkingu ispred Julijinog ureda. Vidio sam ključeve Acure na njenom stolu, a na parkingu su samo četiri auta, jedan od njih je Acura, isti onaj koji sam vidio dan kad sam je upoznao. Mislio sam da ću je moći izbaciti iz glave i nastaviti dalje nakon što sam probao njenu picu, ali prošla su dva dana, a ja i dalje konstantno razmišljam o njoj. Vidjevši njen auto značilo je da najvjerojatnije ipak nije izgubila posao. Iznenađen sam koliko mi je laknulo. Obično me ovakve stvari ne bi ni najmanje zanimale.

Dobijem od žene šta želim i nastavim dalje, čak iako ostavim njihov život u kaosu. Ovaj put… osjećaj je drugačiji. Mislim da nisam shvatio sve do sada, ali djelomični razlog zbog kojeg toliko razmišljam o njoj, jest zbog toga što sam joj ugrozio karijeru. Htio sam se uvjeriti da je ona i dalje dobro. Vidjevši njen auto značilo je da je dobro. Mogao sam samo otići i završiti s tim, ali to ne bi bila istina. I dalje je nešto između nas što visi u zraku, nešto što ni sam ne mogu identificirati. Želim je.

Dok čekam, skrećem si misli razmišljajući o Angelovom planu.

Malo sam kopao i doznao da je u pravu. Morettisi su postali vraški nemarni. Voze neoznačena auta od Texasa do New Jerseya sa preko sto tisuća dolara gotovine i to rade redovito i predvidljivo. Praktički mole da ih se opljačka. Jedina pukotina jest kako potrošiti novac, a da im ne privuče pažnju i što učiniti da Bianchisi ne saznaju da mi stojimo iza pljačke, jer će Morettisi definitivno prvo uprijeti prst u Bianchise, prije nego u bilo koju drugu obitelj. To bi mogla biti laka isplata ili može biti krvoproliće. Ali sviđaju mi se naši izgledi.

Konačno izlazi iz ureda gotovo sat vremena nakon što sam došao.

Ispravio sam nabore na svojoj odjeći. Nosim bijelu košulju i novo Brion odijelo. Prođem rukom kroz kosu i nasmiješim joj se. Ali izgleda

31

bijesno kad me vidi da stojim ovdje. Usne su joj stisnute u ravnu liniju, a obrve skupljene dok mi prilazi. „Učinio si dovoljno štete. Zar me ne možeš samo ostaviti na miru?“ Kaže, pokušavajući me odgurnuti kako bi ušla u auto.

Stavio sam joj ruke na bokove, okrećući je tako da su joj leđa naslonjena na auto, a lice udaljeno nekoliko centimetara od moga. „Ostavit ću te na miru. Čim dobijem ono što želim.“ Očima luta mojim licem, otvorenih usta. Jebeno volim koliko brzo mogu probiti kroz njen bijes, koliko jako me želi, iako zna svakom porom svoga bića da bi trebala ostati što dalje od mene. „Što želiš?“ uzdiše. „Želim te upoznati.“ Zbunjeno se namrštila, polagano me gurajući. „Ne. Ne. Ne dolazi u obzir.“ „Onda te neću pustiti na miru. “ „Morala sam grepsti i preklinjati kako bi zadržala posao, sad Ted drži u šaci moju karijeru zbog onoga što je vidio. Napravim jedan pogrešan korak i može mi uništiti život. Neću opet riskirati sve to zbog tebe.“ Iznenađen sam koliko me njene riječi peku. Od kada to žene mogu reći bilo što da bi me pogodilo? Uvijek je bilo tako lako, tako jednostavno. Jebem ih pa ih zaboravim. Bez obaveza. Bez problema.

Zašto je jednostavno ne mogu zaboraviti? „Daj mi još samo jednu šansu. Večera. Više nisam tvoj pacijent.

Ne riskiraš posao ako odeš na večeru sa mnom.”

32

Dugo me gledala prije nego što je uhvatila ključeve, otvorila vrata i sjela za volan. Pomaknuo sam se bliže vratima, sprječavajući je da ih zatvori dok sam ja zapisivao broj svoga mobitela na papiriću od žvakaće. Pružio sam joj ga. „Nazovi me kad se predomisliš,” kažem.

33

9 JULIA Prošlo je tjedan dana od kada mi je dao svoj broj telefona, tjedan i nekoliko dana od kako je upao u moj život i razbio ga na komadiće.

Ali svaki puta kad pogledam prema glupom papiriću od žvakaće sa njegovim uskim rukopisom, ne mogu se prisiliti da ga bacim. Ne mogu njega odbaciti, iako bih trebala. Ovisna sam o njemu, uporno čekam da njegovo prisustvo izblijedi, ali postaje samo gore. Koža mi gori i žudi za njegovim ponovnim dodirom. Postiđena sam koliko puta sam se zadovoljavala razmišljajući o njemu, o tome danu.

Leo. Natočila sam si šalicu kave i otišla do kuhinjskog stola, dokono tipkajući po telefonu kako bi pročitala novosti na Facebooku.

Njegove čvrste ruke vrludaju po mom tijelu, dok mi stišće grudi do ugodne boli.

Uzela sam zalogaj svoga peciva i shvatila kako ga uopće nisam namazala sirom. Ufff. Žvačem bezukusno pecivo i pokušavam se fokusirati. Imam probni dan na poslu. Od kako nas je Ted uhvatio…

Jezik mu kruži u mojim ustima, a kurac mu se pomiče u meni.

Stišćem svoju šalicu s kavom i zatvaram oči. Prestani. Prestani misliti o njemu. Prestani se prisjećati. Imam puno važnijih stvari o kojima moram misliti, poput kako da platim stanarinu za ovaj mjesec i kako da platim tri tisuće dolara bolničkih računa za maminu

34

kemoterapiju ili kako da ostanem prisebna radeći za Teda kada znam da mi može uništiti karijeru samo jednim pozivom.

Opet sam pogledala papirić. Želim ga nazvati. Pa bilo to zbog toga da mu samo još jednom kažem koliki je seronja. Prije nego što sam shvatila šta radim, prsti mi lete preko brojeva na mom telefonu.

Zvoni. Gledam u telefon prvo u nevjerici, polako ga primičući uhu i čekajući. Šta radiš? Šta jebeno radiš? „Ovdje Leo,“ govori. Glas mu je još više seksi nego što pamtim. „Ja sam,“ kažem. ‚‚Samo sam ti htjela reći...” „Nedostajala si mi,” kaže. „Zašto me onda opet nisi čekao kod moga auta?“ upitam. Imam osjećaj da ovaj razgovor opet izmiče kontroli, kao da on može diktirati svojom voljom u kojem smjeru će ići ovaj razgovor. Ja bih ovdje trebala biti psiholog. Ja sam ona sa godinama iskustva što se tiče ljudskog uma i kontroliranja razgovora. Zarežala bih od frustracije. Čini se da ništa od ovoga ne pomaže u blizini njega. Praktički mogu čuti njegov zlobni cerek. „Da li bi željela da jesam?” „Bilo bi mi drago, da ti je jebeno stalo do toga kroz šta sam prošla zbog tebe.“ Zastao je. ‚‚Jesi zbog toga nazvala? Ili želiš da opet ponovim poziv za večeru?“ „Zašto misliš da ja to želim?“ Upitam ga. Iako ne želim ništa više nego ga opet vidjeti, snažnija sam od toga. Neću ga moliti. Ako budem morala birati, ponos mi je važniji od želje za njim. „Zato što nisi prestala misliti na mene,” rekao je. „Zoveš me tjedan dana nakon što sam ti dao svoj broj telefona. Što znači da si tjedan

35

dana čuvala pokidani komadić papira, trudeći se da me ne zoveš jer si ljuta na mene. Trudila si se cijeli tjedan i sada…evo nas. Očito me stvarno želiš opet vidjeti.”

Pocrvenila sam. Možda je on trebao biti psiholog. „Pa, dobra stvar je što ti nisi psiholog ovdje, jer si sasvim podbacio. Da li stvarno želiš znati koliko te jako želim vidjeti opet?“ Spustila sam mu slušalicu treskom udarajući od stol mobitelom. Uhvatila sam lice rukama i čekala da jednostavno započnem vrištati. Gubiš se Julia. Ovaj puta se stvarno gubiš. Telefon je zazvonio nakon nekoliko trenutaka. Njegov broj. Zurila sam, rukom prekrivajući mobitel. Znala sam da ako ga ignoriram, sve će završiti upravo sada. Uvjeravala sam samu sebe da bi izlazak sa njim bio potpuna propast, potpuna slabost. Možda je izbjegavanje njega bila slabost. Bila sam kukavica pokušavajući bježati od njega i pokušavajući ga istjerati iz svoga života. Odlučila sam preuzeti odgovornost za svoje pogreške, ali nikad neću doći blizu rješenja o onome šta se dogodilo ako Leu ne dam još jednu priliku.

Moram ovo učiniti, za sebe, čak iako bi moglo biti opasno. Javila sam se na telefon.

 Obukla sam svoju najseksipilniju haljinu, kada sam se susrela s njim ispred stana. Leo nosi crno sivo odijelo sa crnom, skupocjenom košuljom. Kosa mu je nemarno pomaknuta s lica u toj mjeri da je neodoljivo seksi. Ima takvo lice kojem bi pristajala bilo kakva frizura, čak i da nema kose. Odijelo mu savršeno pristaje, naglašava njegova široka ramena i uske kukove koji mi skreću pozornost na mišiće njegova tijela. Ali večeras nema zamišljanja. I ne radi se o nama. Radi se o nastavljanju dalje, o zaključavanju jednog poglavlja i prilici da se suočim sa svojim greškama i krenem dalje.

36

Svejedno, dok me odmjerava i zahvalno se smiješi, ne mogu si pomoći da ne osjetim kako mi srce luđački udara. „Izgledaš prekrasno,” kaže. „Hvala,“ odgovorim. Provela sam više vremena spremajući se nego što sam namjeravala. Bez obzira koliko puta sebi rekla da ovo nije spoj. Jednostavno sam željela dobro izgledati. Dozvoljeno je željeti dobro izgledati kad se izlazi, zar ne? To ne znači da pokušavam nekoga impresionirati. S druge strane, to također ne objašnjava zašto sam obukla svoje najseksipilnije donje rublje.

Zgrade Jersey Citya su oko nas, reflektiraju zvijezde neba noću, a cesta je prigušena crvenim stražnjim svijetlima dok ljudi žure prema svom odredištu. To je ružno, sirovo mjesto, ali je sada dom za mene.

Ovdje sam studirala i zaljubila se u nešto u ovom gradu. Iako je veliki grad, nema taj anonimni osjećaj kao što je za mene New York uvijek imao, kao da sam bezlično lice u gomili. Znala sam blagajnika u Goodwillu i ono dijete koje uvijek šeta sa psom pored moga stana, upravo u ono vrijeme kada idem na posao. Nešto u vezi toga čini da se ovdje osjećam više kod kuće nego što sam se ikada osjećala u New Yorku. „Pa gdje idemo?“ Upitam. „Blizu, dođi, prošetat ćemo.“ Posjednički je spustio ruku na moja leđa i mrzim koliko je to bio dobar osjećaj. Samo smo šetali kroz grad kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, ležerni u obostranoj tišini. Čak sam počela zaboravljati zašto sam toliko ljuta na njega. Jedan dio psihologa u meni izvirio je na površinu i počela sam se pitati da li projektiram svoju ljutnju na njega, kriveći ga za svu nepravdu u svom životu.

37

Došli smo do malog stubišta koje je vodilo do nadstrešnice. Vani stoji muškarac u odijelu koji je opazio Lea i odmah požurio unutra.

Leo me vodi niz stubište gdje nas dočekuje nadstojnik. „Gospodine Citrione! Prošlo je previše vremena,” govori ćelavi muškarac. Široko se osmjehuje, ali njegove oči vrludaju sa Lea na ulicu iza njega. Što traži? „Trebamo stol za dvoje,” Leo kaže. „Naravno, naravno.“ Nadstojnik nas vodi unutra i pucne prstima prema dvojici djelatnika, koji su požurili pripremiti stol za nas. Mala grupa ljudi koja je čekala stol, poprijeko nas je pogledala, ali čini se da Leo to nije primijetio. Jesu li nas upravo ubacili ispred svih tih ljudi jer se boje Lea? Slijedila sam Lea i nadstojnika do našeg stola, osjećajući se i više nego tjeskobno. Koliko je on opasan?

Leo mi pridržava stolicu i pomaže da sjednem, uzima stolicu nasuprot mene, za okruglim, malenim stolom. Na njemu je stolnjak i svijeće, koji ovom mjestu daju romantični ugođaj. Lagana glazba prožima prostoriju, a razgovori su tihi, ali neprestani. Dobro odjeveni konobari i konobarice kreću se kroz prostoriju sa ohlađenim bocama šampanjca i vina oslonjenim na bijelu tkaninu prebačenu preko njihove podlaktice. Jelovnik sadrži samo šest stavki i ne mogu uopće odgonetnuti što piše. Izgleda kao francuski jezik, ali nisam sigurna. „Rekla sam ti da ovo nije spoj,” kažem. ‚‚Nisi morao odabrati ovako elegantno mjesto.“ „Ako ovo nije spoj, zašto si provela toliko vremena na taj seksi izgled?”

Pročistila sam grlo i namjestila ubrus u svom krilu. „Gle. Ako želiš da ovo bude više od… fizičkog, morat ćeš prestati.“ Namrštio se. „Šta da prestanem?“

38

Napravila sam gestu prema njemu koja ni meni nije jasna. ‚‚Ovo. Šta god da radiš, a čini da se teško koncentriram. Želiš istinu? Da, privlačiš me. Da, to je bio najbolji...“ snizila sam glas. „To je bio najbolji seks koji sam ikad imala.“ Polizao je lagano svoje usne, skrećući mi pogled. Skoncentriraj se.

Reci ono zbog čega si došla, Julia. „Napravili smo ovo naopako. Znači nema više sexa, nema više dodirivanja. Ako me želiš nastaviti viđati, moramo početi ispočetka.

Ti ćeš mi pričati o sebi, a ja ću ti pričati o sebi i od tuda ćemo početi.“ Pogledao me smirenim, suženim pogledom. Slegnuo je ramenima. ‚‚Ok, počet ćemo ispočetka, ali trebao bih te upozoriti. Stojim jako blizu cilja.“ Konobar me sprečava da mu odgovorim donoseći nam bocu vina.

Znam da je skupocjeno vino jer ga prvo ulijeva u bokal prije nego što nam napuni čaše. Leo je naručio za oboje, izgovarajući glatko i samouvjereno strane riječi, ne mogu si pomoći, a da to ne smatram zavodljivim.

Kada je konobar otišao, Leo je ispružio ruke. ‚‚Pa, Dr. Connors, s obzirom da si ti ovdje psiholog, što mi možeš reći o meni samom?“ Napučila sam usne. „Samouvjeren si,“ odgovorim. „Neki muškarci samouvjerenost koriste kao obrambeni mehanizam, način da izbjegnu potencijalnu opasnost. Drugi traže pozornost. Samo nekolicina muškaraca doista jest samouvjerena. Ti se ne pretvaraš, pokušavam shvatiti da li je zbog toga što si neupućen ili opasan.“ Kut njegovih usana izvio se u osmijeh. Stavila sam prst na usne, lagano ih dodirujući dok sam ga promatrala, puštajući mislima da mu potiču psihu. „Ljudi misle da je svaki čovjek na vrhu prehrambenog lanca, ali mislim da je kompliciranije od toga. Neki

39

ljudi traže svoj plijen. Pravi predatori. Oni su jači i pametniji nego većina ljudi. I zbog toga što im normalne stvari ne predstavljaju izazov, upotrebljavaju svoju dominaciju nad drugima. Mislim da si ti taj. Pravi predator.“ Pogledao je prema dolje, sijevajući svojim dugim trepavicama prije nego su njegove oči susrele moje. „Ako sam glavni predator i ne želiš mi se podčiniti, što si onda ti?“ Lagano sam se nasmiješila. „Bit pogođena.“ Podigao je obrvu. „Misliš li da te zbog toga ne mogu izbaciti iz glave?“ Iste misli. Ne mogu se ne zapitati, da li me privlači zbog toga što mi predstavlja izazov. Gdje su većina muškaraca poput otvorene knjige, Leo je misterija. On je mračan i opasan i jedini način da doznam više o njemu jest ako mu se približim, naravno ako se usudim.

Poslužili su nam foie gras. Leo mi govori da je to pačja jetra, posebno su utovljena da bi jetra bila mekanija. Trudim se da mi ne pozli. Jetra? Moram priznati da ipak izgleda ukusno, kao tamna glazirana pileća prsa. Nabola sam ih vilicom, iznenađena njihovom mekanom teksturom. Leo me zabavljeno promatra, a oči mu svijetle pod svijetlima svijeća. Netko se nasmijao nekoliko stolova dalje od nas, a konobar je zveckao sa tanjurima u pozadini restorana. Da nije bilo njegovih tetovaža koje su izvirale na vratu i rukama, gotovo bih mogla pomisliti da večeram sa zgodnim gospodinom koji dolazi iz stare, plemićke obitelji pune novca.

Skoro.

Moć u njegovom tijelu odaje istinu. Lagodan život ne pravi ovakvo lice i tijelo. Nema šanse da će muškarac koji pije koktele i uživa pored

40

bazena, imati toliko vatre u svojim očima. Njegovo samopouzdanje ne bi bilo tako stvarno, tako izvorno. Ne. Ovo nije mekan muškarac sa mekanom prošlošću. Napravio je i vidio stvari, gore nego što ja mogu zamisliti, pa ipak ne mogu se natjerati da odem. Fascinira me. Fizički, mentalno i emocionalno. Ne priča puno, ali govor njegovog tijela i oči kažu puno više nego što bi većina muškaraca mogla izgovoriti svojim riječima. Sve je u toplim pogledima i opasnim pokretima u njegovim očima, način na koji ima sklonost da zagrize ili poliže usne kad me gleda, očiti primjer seksualne privlačnosti, ako već nije bilo dovoljno očigledno.

Spustila sam vilicu prije nego što počnem padati u hranidbenu komu. Foie gras su mekana i začinjena sa ukusnim umakom koji ima okus borovnica, poslužena su s povrćem koje je skuhano tako savršeno i kremasto da bi se mogla opet vratiti samo da ih još jednom probam. A ovakvo vino do sad nisam okusila. Slađe je nego što sam inače navikla, ali ima toplu notu koja prati svaku kap i čini se da rastjeruje slatkoću. Dobro se slaže sa hranom, ne mogu si pomoći, a da se ne naslonim i uživam nakon što sam završila večeru. „To je bilo sjajno,“ kažem. „To mi je omiljeno jelo. Znao sam da će ti se sviđati.“ „Još uvijek mi nisi ništa rekao o sebi.“ Polako klima glavom dok spušta svoj ubrus na stol i palcem nježno prelazi preko usne. ‚‚Stara navika, pretpostavljam. Reci mi šta želiš znati, a ja ću ti reći mogu li odgovoriti na to.“ „Čime doista zarađuješ za život?” „Slijedeće pitanje.“ „Moram znati čime se baviš.“

41

„Zar nisi već pretpostavila?“ Upitao je.

Progutala sam. Da. Mafija, vjerojatno. Previše pametan za ulični kriminal i previše opasan za bilo šta zakonito. „Umorna sam od pogađanja. Želim da mi odgovoriš ili ovo neće funkcionirati. S čime se baviš?“ Čudno me pogledao, sužujući svoje oči kao da me prvi put stvarno vidi. „Dobro,” kaže, naslonivši se i spustivši ubrus na stol. „Ja povređujem ljude.“ Činilo se kao da je soba postala još mračnija, kao da su svijeće svijetlile kroz njegovu tamu. „Jesi li… ubio?“ „Ozbiljno misliš da ću ti odgovoriti na to?“ Da, ubio je. Isuse Kriste, Julia, šta radiš sa ovim muškarcem? „Imaš li djece?“ Nasmijao se. „Ne. Dovraga ne.“ „Obitelj?“ Znala sam iz razgovora sa Callie da je u srodstvu sa Damianom i Vinceom, ali sam željela vidjeti koliko mi je voljan otkriti. „Naravno. Roditelji su mi umrli, ali imam mlađeg brata i rođake u New Yorku.“ „Povređuje li i tvoja obitelj ljude? Poslovno mislim?“ Konobar nam je donio neku vrstu čokoladnog kolača. Koristio je maleni bokalčić kako bi prelio vrelu čokoladu preko vrha, kolač se otvorio, otkrivajući još deblje čokoladno punjenje unutra. A onda je ubacio još dvije kugle sladoleda na sve to. Ojađena sam što je prekinuo moje ispitivanje Lea, ali ne mogu se natjerati da budem ljuta dok zabijam žlicu i kušam to ukusno čokoladno blaženstvo.

42

„Poslovanje moje obitelji je njihova stvar. Ne uplićem se u to.“ Završavam s tom temom jer se osjećam kao da hodam po prstima oko nje. Uzimam komadić čokoladnog kolača. „WOW!“ Kažem.

Samozadovoljno mi se nacerio, izgledajući neodoljivo zgodno ispod svjetlosti svijeća. „Dolazio sam ovdje sa roditeljima kada sam bio dijete. Moj brat i ja uvijek bi ih molili da nam dopuste uzeti ovaj desert.“ Iznenađena sam što ga čujem da mi se otvara, a da ga ja ne moram na to poticati. Moja obuka govori da najbolji način da nastavi pričati taj da ne govorim ništa, zbog čega ga samo gledam, napeto slušajući i čekam u tišini. „Dolaskom ovdje uvijek pomislim na njih,“ kaže. Njegove oči su usredotočene na svijeću, kao da je hipnotiziran i mislima na drugom mjestu. Zveckanje tanjura od stol, nekoliko stolova dalje od nas, vraća ga u sadašnjost, praktički mogu vidjeti kako se povlači u sebe. „Ali to je prošlost.“ Mogla bih ga pitati još, ali osjetila sam da će me isključiti ako to napravim, pa sam pokušala nešto drugo. „Moji si roditelji nikad nisu mogli priuštiti ovakvo mjesto, ali voljela sam kada bi me mama odvela u jednu pomalo urušenu slastičarnicu blizu tatinog ureda. To je bio njen način da me nagradi što sam trpjela duga putovanja kada smo vozili tatu na posao, pretpostavljam, ali imam toliko puno sjećanja na sjedenje vani, na izlizanoj drvenoj klupi, dok jedem sladoled s njom i smijemo se nadasve glupim stvarima.“ Suza mi je skliznula niz obraz, obrisala sam je, iznenađeno gledajući u nju. „Oprosti, ne znam što...“ „Sad je bolesna, zar ne?“ Upita me.

43

To pitanje bi me inače ljutilo ili vrijeđalo, ali nešto u njegovom tonu ublažilo je udarac, čineći ga intimnim, gotovo kao da je bio u takvoj situaciji. „Da.” Kažem.

Klima glavom, ne pitajući za više detalja ili što je s njom, osjećam olakšanje kada to ne napravi. „Ja sam izgubio oba roditelja, jedno zbog nasilja, drugo zbog bolesti.“ Kruto se nasmijao, kratko pogledavši prema dole prije nego što je opet susreo moje oči. „Ne bih nikome preporučio, ali imati tatu jedan dan, a već sljedeći ga nemati, ustvari je bilo lakše. Gledati mamu...“ Razmišljao je, činilo se kao da ne može naći odgovarajuće riječi. „Nije lako.“ Tišina se spustila preko nas, ne mogu se prisiliti gledati ga više na isti način. On nije samo opasni, seksi Adonis. Također je osoba.

Oštećena osoba, slomljena, vjerojatno više slomljena nego ja.

Podignuo je obrve i uzdahnuo. „Zanima li te još nešto?“ Još uvijek nastojim obraditi i ovo malo što mi je rekao i ne znam da li trenutno mogu podnijeti više od ovoga. „Možda na drugom spoju? Krenut ćemo odatle.“ „Mislio sam da ovo nije spoj?“ Upitao je sa osmijehom u očima. „Uredu. Kako bi bilo da odemo na spoj. Ovaj put ja ću birati mjesto.“

44

10 LEO Nikad te nisam vidio ovakvog zbog neke cure, buraz,“ kaže Angelo. Sjedi na suvozačevom mjestu moga auta. Carlito i Luca Bianchi su na zadnjem sjedištu. Luca je kao parazit, šefovi su ga prisilili da bude s nama zato što oni žele nekoga kome vjeruju kako bi nas držao na oku. Kad bi samo znali koliki je Luca beskičmenjak, ne bi se vjerojatno ni trudili.

Parkirali smo ispred jednog talijanskog restorana u centru grada.

Vlasnik duguje šefovima novac za zaštitu i oni žele da ga ja malo stisnem. „Na ovaj način? Na koga mu ja jebeno ličim?“ upitam Angela.

Cereka se. „Sranje čovječe, odbio si te savršene sise koje su te pokušavale zavesti kod Benita, zbog druge.“ Odmahujem rukom. „Izgledala je kao kurva.“ „To te nije prije sprječavalo.“ „Ako si gotov sa tetkastim razgovorom, moram ući unutra i nasmrt preplašiti ovog parazita.“ Angelo me udari u rame. „Samo kažem, sviđaš mi se takav. Volim te za promjenu vidjeti sretnog.“ „Da, da,“ kažem, izlazeći iz auta i dodirujući si bedro, osjećam smirujuću težinu svog pištolja pod rukom, unutar odjela.

45

„Hej, Leo,“ kaže Luca. „Šefovi žele da te podsjetim da prikupiš i kamate, također.“ Ignorirao sam ga, zatvarajući vrata i krećući se prema restoranu.

Pokupiti kamate? Zar stvarno misli da mi treba podsjetnik na to?

Restoran je poprilično pust, ali lik u elegantnoj košulji, rastvorenoj toliko da mu se vide mlitava, dlakava prsa, krenuo je prema meni. Mogu reći na način na koji njegove oči lutaju okolo po prostoriji da zna točno zašto sam ovdje. „Dobar dan, gospodine. Kako vam mogu pomoći?“ „Razgovarajmo negdje u privatnosti.“ Kažem.

Nesigurno se nasmiješio. „Možemo sjesti za šank.“ „Privatnije od toga.“ kažem.

Progutao je. „Aha. Dobro, možemo razgovarati straga.“ Gleda me zabrinutim pogledom dok me vodi iza restorana i gestikulira na pod ispred perilice posuđa. Pokazujem mu da me prati u hladnjaču. Slijedi me oklijevajući. Kad smo ušli unutra, zaključao sam vrata s unutrašnje strane. Davno sam naučio da je zastrašivanje slično seksu. Više se radi o predigri nego o glavnom činu. Ljudi progovore i prije nego što ih dotaknem i to je vraški manje neuredno.

Prekrižio sam ruke, zaključavajući pogled na njemu.

Grize usne. „Dat ću Marcu njegov novac. Samo trebam nekoliko dana.“ Zakačio sam svoj palac za jaknu i vratio ga malo unatrag tako da može vidjeti moj pištolj u futroli.

Gleda pištolj razrogačenih očiju. „Mogu ga sutra nabaviti.“ „Sa kamatama,“ kažem.

46

„Kamatama? Već sam mu...“ Ušutkao sam ga približivši mu se za jedan korak. „Kolika je kamata?“ upita. „Zašto mi ti ne kažeš koliku bi kamatu trebao platiti zbog kašnjenja?“ Nervozno se nasmije. „Pet posto?“ Nisam ništa rekao, samo sam zurio u njega. „Sedam posto?“ „Ovdje su jako tanki zidovi?“ Kažem. „Sve se čuje.” „Trideset posto,” brzo kaže.

Nasmijao sam se udarivši ga po leđima. „Drago mi je da smo se uspjeli dogovoriti.“ Ostavio sam ga u hladnjači, vjerojatno se molio dragom Bogu. Ne uživam plašiti ljude, pogotovo kad plaćaju „zaštitu“ totalnom smeću. To su isti oni šupci koji skupljaju novce od njih i koji će doći i slomiti im noge ako im ne plate. To je isto kao kad siledžija na igralištu uzima tri dolara istom djetetu svaki dan, kako bi se osigurao da mu nitko drugi neće uzeti novce za hranu. Ali hej, jaki se hrane slabima. Ako im se ne sviđa, onda što se mene tiče mogu odjebati iz grada.

Kad sam se vratio u predvorje restorana, vidio sam nekolicinu ljudi nakupljenih oko prozora. Vanjska galama privuče mi pogled. Sva vrata na mom autu su otvorena. Angelo i Carlito jure pored restorana nekog lika u odjelu. Sranje.

Projurio sam kraj lika kojem zbog mene ispada čaša iz ruke.

Izlazim kroz vrata i zalazim za ugao prije nego što sam čuo da je pala na pod i razbila se. Trče brzo koliko mogu niz pločnik, gurajući ljude koji im se nađu na putu, ali za petama sam im. Angelo hvata tipa u

47

odjelu i grabi ga za ovratnik, povlačeći ga unazad tako da pada na pločnik. Carlito dojuri i udari tipa snažno u rebra. Pametni svjedoci bježe, a glupi nastavljaju promatrati, vadeći mobitele iz džepova.

Pogledao sam tipa na podu i shvatio da je to Nico Moretti. Sranje.

Angelo će započeti jebeni rat sa tim svojim temperamentom, a ja ću biti bačen usred toga. Koračao sam od promatrača do promatrača, uzimajući im telefone i svakog pojedinačno razbijao od tlo. Nakon samo tri ili četiri promatrača i razbijena mobitela, ostali su počeli spremati svoje natrag odakle su ih izvadili.

Možda je zbog tetovaža, nečega u mojim očima ili samo zbog pištolja za koji sam se pobrinuo da ga svi vide, ali nitko nije preispitivao moj motiv. I dalje čujem Angelove i Carlitove udaljene korake dok rastjerujem preostalu gužvu. „Hej vi seronje, dovucite ga ovamo ako planirate biti grubi s njim.

Isuse Kriste.“ Angelo me pogledao, mičući znojni, slijepljeni pramen s čela. „Jesi li s nama u ovome?“ Carlito je također zastao, prsa teških od iscrpljenosti. „Zbog ovih si jebača bačen u kavez. Pokaži mu Leo.“ Ignorirao sam ih, posežući dolje kako bih zgrabio izudaranog i krvavog Morettia, povlačeći ga za jaknu i odvukao ga u najbližu uličicu. Nisam zastao dok nismo bili većinom izvan vida i iza kontejnera. „Tehnički, zbog tvog jebenog temperamenta sam završio u zatvoru, Angelo. Meni Moretti ništa nažao nisu napravili.“ Angelo zuri u mene. Korača prema meni, još teško diše od tuče s Nicom. Niži je od mene barem pola metra i nije ni približno toliko širok u ramenima.

Stao sam mu toliko blizu da su nam se prsa dodirivala. „Želiš li mi

48

stati na žulj?“ upitam. Glas mi je tih i oštar poput noža. „Ubio bih za tebe, ali ako želiš biti opasan sa mnom, poslat ću te u jebeni pakao jako brzo.“ Angelove oči gorjele su od bijesa, ali obrisao je nos zglobovima i okrenuo se prema Nicu, koji se smijao kroz svoja krvava usta. „Zvuči kao da sam upravo dobio batine od glavne kučke u obitelji.” Kaže Nico.

Gotovo sam zastenjao. Nico ne shvaća koliko je Angelov temperament eksplozivan, ali vidio sam da dolazi i prije nego što se desilo. Nico hoda prema njemu sa smrtonosnim ciljem. Podiže svoje koljeno iznad struka i staje na Nicovu glavu najjače što može.

Zatvorim oči i uzdahnem kad začujem zvuk. Ne moram pogledati da bi znao kako je Angelo upravo ubio Nica. Ubio je mafijaša jedne od najvećih zločinačkih obitelji u gradu i upravo je stavio krvavo crvenu metu na leđa svih nas.

 Spustio sam slušalicu, zijevajući. Bianchisi su već podignuli sve na noge zbog Nicovog ubojstva, a s obzirom da se ubojstvo dogodilo nedugo nakon što sam pušten iz zatvora, svi upiru prstom u mene.

Nikad nisam dopustio da se nešto dogodi mom mlađem bratu, ali vraški me umorilo stalno čistiti nakon njega. Morao me opet uvući u svoja sranja a nisam ni mjesec dana izvan zatvora? Udario sam šakom o vozačku tablu. Razmatrao sam način kako da ostanem čist jednom kad izađem, možda da se sasvim odmaknem od ovoga načina života i pronađem nešto legitimno. Nisam bio siguran što bi radio, možda započeo vlastiti posao. Nekada sam volio upravljati malim avionima na daljinsko upravljanje, kad sam bio dijete sanjao sam da ću upravljati pravim avionom. Možda bih mogao pronaći neki posao

49

gdje bi to mogao raditi. Kako god, ništa od toga sada više nije važno.

U skoroj budućnosti ću biti jako tražen i jedini način da osiguram da moj brat bude na sigurnom i da moja guzica bude izvan zatvora i izvan zemlje jest da moje uši budu što bliže podzemlju. Ako bi sad izašao iz svega ovoga, bila bi to smrtna kazna.

Parkirao sam ispred mjesta gdje se Julia htjela naći za naš “spoj“.

Izašli smo prije samo dva dana, ali činilo se kao da su prošle godine.

Vidio sam da me već čeka ispred restorana. Nosi bijelu haljinu koja grli svaku njenu oblinu. Crna kosa namještena je u punđu. Nacerio sam se pomislivši koliko bi je savršeno bilo povlačiti rukom dok mi puši kurac.

Pregledava svoj mobitel, a onda puna nade gleda po parkingu.

Učinio bih joj uslugu kada bi sada otišao. Nisam dobar za nju. Sad sa svim ovim Moretti sranjima, ne znam da li je uopće sigurno za nju da bude u mojoj blizini. Šta ako me napadnu dok sam s njom? Sranje.

Mogao bih živjeti sa rizikom da je bilo tko drugi u pitanju, ali od pomisli da je ona ozlijeđena pozli mi. Najgori dio jest što znam da ću unatoč svemu otići do nje. Previše je želim da učinim ono što je ispravno. Otići ću kod nje, večerati s njom, a onda ću se naslađivati s njom sve dok ne bude preklinjala za moj kurac.

Krenuo sam izaći iz auta kada sam primijetio bijeli Cadillac kako polako kruži parkingom. Lik koji vozi ima sunčane naočale i odijelo.

Tip na suvozačevom mjestu ima neumoljive oči. Oči ubojice.

Sranje.

Stvarnost me preplavila poput kante hladna vode. Gotovo je.

Upoznao sam ženu kao ni jednu do sad:pametnu, seksi kao sam vrag i bez straha da me testira i sad moram odlučiti između toga da budem s njom ili je držim na sigurnom.

50

Još jednom sam pogledao Juliju kako me čeka ispred restorana.

Možda zadnji put. Ti tipovi u autu sigurno su Morettiji. Traže me, saznali su gdje idem, a da nisam upućen u to. Jedini način da Julija sad bude sigurna jest da odem. Morat ću obrisati svaki svoj trag iz njenog života, do posljednjeg komadića. Promijeniti ću broj mobitela, otići iz grada i učiniti sve što je potrebno dok se ovo sranje ne smiri.

Kad to uradim, možda ću je onda moći potražiti. Ako i dalje bude htjela biti nađena.

51

11 JULIA Kako reći muškarcu kojeg si upoznala prije samo tjedan dana da si možda trudna? Još bolje, kako mu objasniti da si zaboravila uzeti pilulu za dan poslije nakon nezaštićenog seksa, samo zbog toga što ti je mama imala temperaturu i trebalo je odvesti u bolnicu? Samo sam željela zabiti glavu u ruke i plakati, ali realnost me još nije sasvim pogodila, zasad se držim glasa razuma. Zasad.

Stojim ispred restorana, provjeravam mobitel i opet lutam pogledom po parkingu, tražeći njegov auto. Prestani paničariti. Možda si samo sjebala ciklus jer si preskočila nekoliko pilula. Ustvari kasnila mi je dva dana i to nakon što smo spavali skupa – ne, jebali se.

Uspjela sam to nekako potisnuti u pozadinu svog uma i vjerovati da je zbog stresa ili jednostavno jer sam zaboravila uzeti pilule nekoliko puta.

Sad? Više nisam tako sigurna. Jednostavno bih trebala kupiti test za trudnoću i biti sigurna, ali ne mogu se prisiliti na taj korak.

To će ga učiniti trajnim, stvarnim. Upravo sad je samo možda, a ničiji život nije iskliznuo iz tračnica zbog jednog možda.

A opet s druge stvari, moj život je davno ispao iz tračnica.

Prisjećam se razgovora koji sam jučer imala s mamom. Zvučala je puna nade zbog zadnjeg doktorovog izvještaja, ali on je samo rekao da tumor nije dalje rastao od zadnjeg pregleda. Nije se ni smanjivao, samo se nije pogoršavao. Trudila sam se da zvučim uzbuđeno zbog nje, ali nisam si mogla pomoći, a da ne mislim o neizbježnosti i nepravdi svega.

52

Gdje je on dovraga? Koračam ispred restorana, nisam sigurna šta očekujem da ću vidjeti. Nije kao da će lutati oko restorana pokušavajući naći ulaz pa će mu trebati moja pomoć. Jedino što vidim jest bijeli Cadillac kako vozi polako oko parkirališta tražeći mjesto, ali nastavlja prolaziti pored savršeno dobrih mjesta za parkiranje. Idioti.

Trideset minuta kasnije, izula sam svoje cipele i sjela na klupu, osjećajući se kao najveći idiot na svijetu. Naravno da nije došao.

Tipovi poput njega ne trče za ženama. Zadrže se koliko je potrebno dok im ne dosadi seks, a onda prelaze na nešto novije i svježije.

Vjerojatno je shvatio da nisam tako lak plijen i odlučio da ne trati svoje vrijeme na mene. Mislim da ga čak ne mogu ni kriviti. Vjerojatno izgledam kao potpuni nered. Koja to žena odbacuje toliko mnogo zbog nekoliko minuta zadovoljstva? Protrljala sam si trbuh i osjetila kako mi suze naviru na oči.

Voditelj restorana izađe i uputi mi zabrinut pogled. „Gospođo?

Jeste li dobro?“ Šmrknula sam, brišući suze i razmazujući šminku. „Ne, ovo su jebene suze radosnice.“ Okrenuo se i požurio natrag unutra kao da sam iskezila očnjake na njega. Uzdahnula sam i spustila glavu među ruke, puštajući suze da slobodno padaju. Kad sam postala toliki idiot?

53

ČETIRI GODINE KASNIJE „Romane! Izvadi cipelu iz usta!“ Roman mi je uputio najslađi pokajnički osmijeh pun krivnje i polako spustio cipelu. „Oprosti mama.“ Uzdahnula sam kleknuvši i snažno ga zagrlivši. Još uvijek ne mogu vjerovati koliko ga volim. On je moj mali čovjek i jedina stvar na ovom svijetu koja me drži normalnom. Vidim toliko Leovog u njemu. Ima Leove duge trepavice, tamnu kosu, ali ima moj prćasti nos i zelene oči. „Možda bi se mogao igrati sa nekom od igračaka za koje sam toliko teško radila kako bi ti ih kupila, umjesto da žvačeš svoje cipele?“ Nasmijao se i pobjegao, uzvikujući nešto između plakanja i vrištanja. Smijala sam se dok sam gledala kako odlazi. Doista ne znam šta bih bez svog malog čovjeka. Bilo je toliko boli i borbe u mom životu i sve u jako kratkom periodu. Mislim da bi to slomilo većinu osoba, ali ja i dalje stojim. Barem za sada.

Pogledala sam poštu naslaganu na kuhinjskom stolu i psihički se pripremila dok sam otvarala prvo pismo. Znala sam što je i prije nego sam ga otvorila. Dobili smo vijest prošli mjesec da se mami vratio rak. Još uvijek nisam smogla hrabrosti da kažem Romanu i ne znam kad ću i hoću li mu uopće reći. Ne znam kakvo dobro bi bilo uopće da mu kažem. Također nisam smislila kako ću joj opet financijski pomoći. Još otplaćujem dugove posljednje kemoterapije koju je imala.

Ima zdravstveno osiguranje, ali ne može više raditi, a računi su astronomski. Jednostavno nema načina da to izvede bez moje pomoći a nemam namjeru gledati svoju mamu kako se pati.

54

Ipak. Jedno je reći, a drugo učiniti. Gledam račune iz Bayside bolnice – četiri tisuće i sedamsto dolara. Sve što želim učiniti jest udariti čelom od stol i odustati, ali ne mogu. Imam mamu koja ovisi o meni, a Roman me treba da budem jaka, zbog toga sam stisnula zube i spremila račune sa strane u gomilu “šta ću dovraga uraditi s ovim“ stvarima. Većina ostale pošte su podsjetnici o preostalim dugovanjima, novi računi, opomene šta će biti isključeno i kad, ako uskoro ne platimo. Šteta što to sve ne mogu zapaliti.

Kad sam završila ustala sam i pogledala Romana. „Gdje su ti hlače?“ upitam.

Uspravio se, zbunjeno se mršteći na mene, a onda pogledao prema dolje, svojim malim bijelim gaćicama. Njegova usta formirala su iznenađeno „O“. Pokazivao je prema kupaonici.

Krenula sam ga podignuti, ali pobjegao je od mene. Smijem se, loveći ga kroz kuću dok se on hihoće i vješto provlači između namještaja, ispod kojeg se samo on sa svojom visinom može provući.

Kad ga konačno uhvatim, oboje smo bez zraka. „Ti mali gremlinu!

Neću te odvesti do Lauren bez hlača.“ „Zašto ne?“ upita, još uvijek se smiješeći. „Jer nije civilizirano.“ Pronašla sam njegove hlače na podu kupaonice, a Roman ih je ponovno obukao. „Želim biti civiliziran.“ „Dobro,” kažem, saginjući se i mrseći mu kosu. „Jer civilizirani mali dječaci usrećuju svoje mame.“ „Ja nisam mali. Imam skoro četiri godine.“ Nacerila sam se. „Civilizirani mladi čovjek.“

55

 Naslanjam se u svoju uredsku stolicu pokušavajući ne pasti u očaj. Od kad imam Romana, dodatno sam se trudila da budem dobro raspoložena. Moja mama uvijek je bila pozitivna sila u mom životu i ja želim biti takva za njega. Pogotovo jer mora odrastati bez oca. Te misle često klize kroz moju svijest, toliko često da bih trebala biti imuna na njih, ali svejedno i dalje mi zapeku oči. Moj mali čovjek nema oca. On nema nekoga na koga bi se ugledao ili s kim bi igrao nogomet. Učinila sam najbolje što sam mogla da ja to radim s njim, ali ipak ne mogu nadoknaditi sve, bez obzira koliko snažno se trudila, to mi slama srce.

Ted je otvorio vrata mog ureda. Sjeo je preko puta mog stola i naslonio se, škilji očima na lažan način za koji on misli da ga čini da izgleda seksi. Ustvari izgleda kao da ima problema sa probavom. „Izgledaš sjajno, kao i inače, Julia.“ „Imam sastanak za nekoliko minuta, Ted.“ Okreće očima i pomiče se kako bi stao iza mene stavljajući svoje ljigave ruke na moja ramena i dajući mi jadni izgovor za masažu. „Nekoliko minuta je sve što mi treba.“ „Bila bi šokirana kad bi ti trebalo više od 30 sekundi,“ kažem mu.

Ruke su mu se smrzle na mojim ramenima, a onda mu se stisak pojačao, gotovo bolno. „Budi oprezna. Trebam li te podsjetiti što će se dogoditi ako me napraviš nesretnim?“ Stisnula sam zube. „Ne.“ Ne mogu vjerovati da me još ucjenjuje nakon toliko vremena. Čak sam u iskušenju da ga testiram da vidim da li bi mu itko povjerovao

56

nakon četiri godine, ali ne mogu. Sviđalo se to meni ili ne, Ted ima veze u ovom poslu. Ako mu dam razlog, pobrinuo bi se da više ne dobijem ni jednog pacijenta. Čak bi bio sposoban srediti da dobijem otkaz. Jedini način na koji ću svom djetetu stavljati kruh na stol i krov nad glavom jest da podnosim Tedova sranja. Od kako je mama opet bolesna, čak ni ovo više neće biti dovoljno. Možda ću morati početi raditi i noćne smjene, a već sam dovoljno odvojena od Romana.

Ne mogu podnijeti pomisao da još manje vremena provodim s njim.

Lauren je dovoljno ljubazna što hoće da ga čuva dok radim po danu jer je kući, sa svojom djecom. Kaže da joj on ni najmanje ne smeta, ali znam koliku veliku uslugu mi čini. Ne mogu više tražiti.

Vrata se otvaraju, ulazi žena sa tetovažama i ozbiljnim, kučkastim izrazom lica, sjeda na kauč, prekriži ruke i gleda u zid. Ted nevoljko miče svoje ruke sa mojih ramena i izlazi van. Upadljivo gleda u mene još jednom prije nego zatvori vrata za sobom. Ponekad bih htjela da se Leo vrati, makar samo na sat vremena. Voljela bih vidjeti da li bi Ted pokušavao svoja sranja sa Leom u blizini. Sama misao me uvijek oraspoloži, te se okrećem prema svom pacijentu. „Pa reci mi kako se osjećaš.“

57

12 LEO Brišem svoje otiske sa pištolja i bacam maramicu u kanalizaciju.

Već sam izbrisao serijski broj kad sam ga kupio od dobavljača, tako da neće biti dokaza. Angelo čeka u autu, namrgođenog lica. Carlito sjedi pored njega. Sad je mršaviji. Koristi drogu. Ne želi nam priznati, ali bolno je očito. Uvijek ima treskavice i postaje mršaviji svakim danom, ali teško da ga mogu kriviti. Život koji smo živjeli ne bi nikome poželio. Živjeli smo u bijegu, seleći se od hotela do hotela, uvijek gledajući preko naših ramena. Morettiji žele našu krv i nisu prestali slati svoje ekipe nakon što je Angelo ubio Nica prije nekoliko godina.

Pokušao sam pobjeći od nasilja i stvoriti si novi život, a pogledaj me sad. Još sam u bijegu, do guše sam u krvi. I dalje mi nedostaje.

Otvaram vrata od auta i Angelo mi dobacuje krpu. „Na vratu,“ kaže.

Provjeravam u retrovizoru i vidim tragove krvi. Postao sam bolji u preciznom ispaljivanju metaka a da se ne rasprše, ali ovaj put se trznuo, nije uspjelo. Izlijevam vodu iz bočice i trljam krv s kože.

Pogledam si ruke, vidim tamne, crvene linije krvi ispod noktiju, izgleda da ih nikako ne mogu sasvim oprati. Koliko god se trudio, uvijek ima krvi na mojim rukama. „Jesmo li dobro?“ upita Carlito. „Trebam stati u Lakewoodu i uzeti nešto od jednog prijatelja.“ Angelo i ja razmjenjujemo nepovjerljive poglede. Prije bih nešto rekao. Lupio bih nogom od pod i rekao mu da ne bude glupav što se

58

tiče droge, ali sada se ne mogu prisiliti da mi bude stalo.Živimo naše živote noću, a spavamo kada sunce izađe. Krećemo se u sjenama, moramo ubiti ili biti ubijeni. Ostalo je samo nasilje, želja da ih natjeramo da pate više nego što mi patimo, da uzmemo od njih više nego što bi oni uzeli od nas. Ali zar nisu već sve uzeli od mene? Zar mi nisu uzeli Juliju?

Ne sve. Udarim Angela po ramenu, a on mi se nasmije. Moj mali brat. Možda jest sjeban i temperamentan kao čivava, ali ubio bih za njega. Prošlost to može potvrditi.

Svejedno, ona nikad nije napustila moje misli. Na početku sam mislio da ću je zaboraviti za nekoliko tjedana, zatim nekoliko mjeseci, a onda je već prošla i godina. Kad se žene sada bacaju na mene, jednostavno ih otjeram. Otjeram ih od sebe jer ne želim da me netko ometa. Znam, čak i da se ne trudim, da neće biti poput nje. One neće biti kao moja Julia. Ni jedna nikad neće biti, ne želim sjebati uspomenu na nju tako što ću biti s nekom drugom, ako treba umrijet ću u celibatu. Briga me.

Prolazimo pored mjesta gdje smo odsjeli u Lakewoodu, gdje su usrani, trošni stanovi poredani uz cestu, zlokobno nakrivljeni, kao da bi se mogli urušiti svakog trena. Carlitu vjerojatno više nije stalo ako nam traži da ga vozimo na ovakvo mjesto. Barem je prije bio ljubazan pa se skrivao od nas. Pokazuje mi na mjesto prema kraju ulice bez svjetala i kaže da se tu parkiram. Podižem obrve prema njemu, a on se mršti. „Sve je uredu čovječe. Ne brini oko toga. Znam ove tipove.“ Čekamo dok se Carlito izvuče iz auta i uputi prema zgradi. Na jednom od stanova pale se svjetla. Kojeg vraga rade ti ljudi sjedeći u mraku? Carlito je izvan vida dovoljno dugo da se upitam hoćemo li Angelo i ja morati ubiti nekoliko narkomana, odjednom izađe, usput

59

stavivši nešto u svoju jaknu. Primijetio sam tamne oblike kako se pomiču oko auta dok nam je Carlito prilazio. Gurkam Angela a on mi uzvraća klimanjem glave, ruka mu je već na pištolju.

Carlito sjeda u auto i namješta drogu unutar jakne. „Idemo čovječe.“ Metal udara od moj prozor. Bolesno mršav čovjek sa tetovažama upire pištolj kalibra 22 u mene. Vidim i drugog sa Angelove strane auta. Bez da smo si morali dati bilo kakav drugi znak, obojica otvaramo vrata auta u isto vrijeme. Narkići su srušeni na leđa,vadimo pištolje dovoljno brzo da oborimo dvojicu ili trojicu.

Metci lete kroz tihu ulicu, uzrokujući mi zujanje u ušima i trnce u rukama od udaraca. Miris vrućega dima i krvi dolazi mi do nosnica, mirisi za koje bi volio da mi nisu toliko poznati.

Sve je gotovo za nekoliko trenutaka. Životi su završeni brzo i bezbrižno, kao da smo upravo stali na nekoliko mravi.

Gledam prema tijelima, osjećajući se zgađeno. Ubijanje Morettijevih tipova koji su došli po nas jest jedna stvar. To su profesionalci, tipovi koji znaju u što su se upustili i kojima je namjera da nas srede. Ovo je bilo nisko, jadno. Pitam se, ne po prvi put, koji je svršetak za mene suđen.

Stavljam pištolj u futrolu, promatrajući pritom kuću i vodeći brigu oko toga da nitko s prozora ne planira pucati na nas. Iako sumnjam. Ljudi kao što su ovi neće te opljačkati zbog toga što su nasilni ili sposobni, to će uraditi jer su očajni i jer ne očekuju otpor.

Tko god da je unutra vjerojatno se nada da ovi mrtvi jebači imaju kod sebe nešto droge kako bi im ukrali. Ulazim u auto i grčevito hvatam volan.

60

„Jesi li sretan?“ Upitam Carlita bez da sam okrenuo glavu prema zadnjem sjedištu. „S-sranje čovječe. Nisam znao da će to pokušati. Ali vi ste se oko toga pobrinuli, pa nema frke, zar ne?“ „Nema frke,“ kaže Angelo dok se namješta u sjedalu.

Aha, mislim, paleći auto i odvozeći se od jebenih tijela na ulici koja ne bi bila tamo da Carlito nije trebao svoju drogu. Nikakve jebene frke.

61

13 JULIA Callie mi se nasmiješila preko svoje čaše vina. Prelijepa je, kao i uvijek. Još pamtim prvi put kad sam je vidjela kako ulazi u „The Spot“ gdje sam radila kao konobarica. Pomislila sam odmah kako je prelijepa, a sada kada znam i njenu osobnost ispod te ljepote, još je nevjerojatnija nego što izgleda. „Prošlo je i previše vremena,“ kaže Callie.

Njen osmijeh ne pokazuje ni najmanje osude, iako obje znamo razlog zašto je prošlo toliko dugo vremena. Odgađala sam njene pozive za druženje godinama. Nazovem je s vremena na vrijeme, ali prošle su godine od kad smo se zadnji put vidjele.

Završavam svoju cesar salatu, i uzimam si vremena kako bih pronašla prave riječi. „Znam. Žao mi je.“ Callie se namršti posežući preko stola kako bi mi stisnula ruku. „Hej. Ne ispričavaj se. Bila si vraški zaposlena. Samo bih željela kad bi mi dopustila -“ Podižem ruku, zaustavljajući je jer već znam šta planira reći. „Ne mogu uzeti više novca od tebe.“ Callie je slatka i želi mi samo dobro, ali ne zna koliko bi bilo teško živjeti sa samom sobom ako bih prihvatila njenu milostinju. Znam da sam grozna osoba zbog toga što dopuštam da mi ponos bude ispred zdravog razuma, ali jednostavno ne mogu to učiniti. Prije nego što mi je otac umro, uvijek me gurao da budem jaka žena, da razbijem stereotipe i da uspijem sama.

62

Trudila sam se živjeti na taj način koliko god sam mogla i sve manje od toga osjećalo bi se poput izdaje.

Pući svoje usne. „Hoćeš li mi barem reći što se događa? Obećavam da ti više neću nuditi novac. Ali barem me pusti unutra. Ne možeš to sve držati u sebi.”

Osjećam da mi usne počinju drhtati a oči postaju teške. Doista previše toga držim u sebi. Više nego što bih trebala. Ako netko zna koliko bih trebala razgovarati s nekim, onda sam to ja. Ali izgradila sam neku vrstu mentalne brane, brinem se da bi čak i mala pukotina uzrokovala popuštanje kojim bi sve izašlo van,a ne znam da li bih to preživjela. „Dobro sam, doista,“ kažem. Čujem napetost u vlastitom glasu, nedostatak modulacije.

Pogled koji mi upućuje govori mi da je prozrela moju laž. „Julia.

Ovo ti kažem kao prijatelj... Imaš sina o kojem se moraš brinuti. Ne možeš se brinuti o djetetu ako se prvo ne pobrineš za sebe. “ Volim je, ali njene implikacije da radim bilo što manje od najboljeg za Romana, diraju me na pogrešan način, iako znam da ima istine u tome. „Radim najbolje što mogu. Razgovor o problemima neće ih riješiti.

Znaš li kakav je osjećaj provesti cijeli dan sjedeći na stolici, dok pokušavaš navesti ljude da pričaju o svojim problemima, kako bi im mogao pomoći da zacijele, a u isto vrijeme znati kako sam ja ta koja je gotovo uvijek najsjebanija osoba u toj prostoriji? Najgori dio nisu moji problemi. Znam kako pomoći ljudima kao doktor, gledajući u simptome i prateći ih natrag do uzroka. Osim što ovo sranje kroz koje ja prolazim nije izlječivo. Dijagnoza bi bila kronično sjeban život, a rezultat toga je akutna sjebanost i patnja.“ Callie se zakikota. „Je li to stvarno prava dijagnoza?“

63

Ne mogu si pomoći, a da se ne nasmijem,barem malo, već se bolje osjećam zbog kukanja. „Ne. Ali trebala bi biti.“ „Zašto mi jednostavno ne kažeš što te najviše muči. Upravo sada. Šta je na vrhu tvoje liste problema?“ „Ted,“ kažem joj bez dvoumljenja. Dobar je osjećaj izreći to na glas. Sa svim sranjima s kojim se suočavam, Ted je kulminacija. „Ucjenjuje me već godinama.“ Izgovorivši to na glas,osjećala sam se ranjivo, kao da sam iznenada gola u punom kafiću.

Callino lice stisnulo se u razumijevanju. „Zašto nisi prije nešto rekla? Rekla si da je otišao do odbora sa dokazima i da su ga odbili.

Radi li se ovdje i dalje o onoj stvari između Lea i tebe? Sigurna sam da bi Damian mogao nabaviti odvjetnika-“ Odmahnem glavom prekidajući je. „Oprosti, znala sama da ćeš brinuti ako ti kažem. Nikad nije otišao kod bilo koga sa dokazima. I dalje to drži protiv mene i ako ih preda, sve ću izgubiti. Zbog toga zna da bi mogao napraviti ili reći bilo što i izvući se s time. Jedno vrijeme nije bilo tako strašno.Jednostavno bi mi dodijelio najsjebanije klijente i konstantno mi davao do znanja da želi biti sa mnom. Sada... mislim da se upleo u nešto jako gadno. Dolazi u ured uznemiren i pod stresom, također uzima novac od moje plaće. Mislim kako ima dugove koje sada ne može vratiti.“ „Možeš li mi molim te reći gdje mogu naći toga tipa? Sama ću ga objesiti. Još bolje, mogla bi reći Damianu ono šta si mi upravo rekla.

Mislim da bi Ted svoj ophođenje prema tebi jako brzo promijenio.“ Smiješim se dirnuta koliko joj je stalo do mene. Čujem suosjećajnost i brigu u njenom glasu kao i ogromnu želju da naudi Tedu. „Smislit ću nešto.“

64

Osjećam ljutnju prema Leu. Da je ostao blizu, niťta od ovoga ne bi se dogodilo. Da sam dobila dolar svaki put kada bih to pomislila, bila bih bogata.

65

14 TED Skupljam se od boli, boreći se protiv užadi koja me drže svezanog za stolicu. Odsutno shvaćam da plačljivi zvuk koji čujem dolazi iz mog grla. Nisam ni shvatio da plačem. Sranje. Sve me tako jebeno boli.

Uže se urezalo u moju kožu, a lice me boli tamo gdje me udario. „Četrdeset tisuća, Ted. To nije sitniš,“ kaže Killian Moretti.

Pogledam ga zaprepašteno i dalje imam poteškoća sa prihvaćanjem da sam ga uopće mogao smatrati lakim plijenom. Upoznao sam ga na psećim utrkama, učinio mi se poput nekog beskičmenjaka koji ne štedi novac na ničemu. Sad se činilo kao da se pretvorio u demona osvete, žedan krvi ako ne dobije novac koji mu dugujem.

Odveo me u skladište usred ničega. Lanci vise sa stropova a mjesto je prepuno krvavih stolova i zahrđalih metalnih alatki. „Čekaj,“ kažem,dok mi srce kuca sve brže i brže. „Samo trideset tisuća sam dugovao prošli tjedan.“ „Kamata je kurva,“ kaže Killian.

Gio se zacereka iza njegovih leđa. On je krupan tip sa ogromnim podlakticama koje me podsjećaju na Popaja. „Nabavit ću novac, samo mi treba malo više vremena,“ kažem.

Killian klimne Giu. Trgnem se,mahnito se pokušavajući sagnuti u stolici i sakriti lice, ali nema svrhe, prečvrsto sam svezan da bih se mogao pomaknuti. Giova šaka udara me u sljepoočnicu. Vidim bijeli bljesak, a onda i crne točkice kako mi prolaze ispred očiju. Dobio sam

66

momentalnu migrenu koja čini da mi se glava zaljulja a oči zatvore od bola. „Sad razmisli o tome kako ćeš nam vratiti novac. Ne kasnije,“ kaže Killian.

On i Gio odlaze do metalnog stola gdje je izloženo nekoliko jako zastrašujućih alatki. Pričaju tihim tonom neko vrijeme a ja ih ne mogu čuti zbog zujanja u mojim ušima. Na kraju je izgledalo kao da su zaboravili da sam u istoj prostoriji s njima.. „...Leo Citrione? Sretno. Jebač je poput duha. Šef je potrošio više od sto tisuća dolara angažirajući tipove da idu za njim. Nitko se više ne želi uhvatiti tog posla jer se nijedan od njih više nije vratio,“ kaže Killian.“ Gio frkne. „Žestok je. To mu priznajem. Problem je što se borimo na njegovom terenu. Kada bi imali načina da ga izmamimo van, nešto što bi mogli iskoristiti protiv njega, garantiram ti kako bi za tjedan dana bio ispod zemlje.“ „Tipa boli briga za bilo čime osim za svoga tvrdoglavog brata, a Angela također ne treba podcijenjivati.“ Mozak mi ubrzava. Leo Citrione? Jebač koji je spavao sa Juliom?

Još uvijek mi uzavrije krv što je uspio spavati s Juliom nakon što je bio u njenom uredu svega nekoliko minuta, a s druge strane ja sam se trudio od fakulteta i bez ikakvog napretka po tom pitanju. „Želite Lea Citrionea?“ Upitam, začuđen što mi glas zvuči tako hrapavo i slabo. Oba muškaraca pljesnu rukama prema meni. „Šta si jebote rekao? Zar si nas prisluškivao?“ Upita Killian. „Gio, odsjeci šupku uši pilom.“

67

„Čekaj! Čekaj! Znam kako ćete izmamiti Lea Citrionea van. Ima sina. Ne zna da je njegov, ali vraški sigurno poznaje majku.“ Killian suzi oči, klekne ispred mene i pucne zaglavcima. Njegov glas je nizak i smrtonosan. „Ako me zajebavaš, osobno ću se pobrinuti da te mučim. Razumiješ li?“ Kimnuo sam. „Razumijem. Samo me poslušaj. Mogu ti reći gdje ćeš je pronaći. Ako bude doznao da vam je ona meta, doći će. Znam da hoće.“

68

15 LEO „Oni su jebeno šta?“ Rekao sam u telefon. „Kažem ti to iz usluge, Leo,“ Marco Bianchi kaže. „Obitelj još nije oprostila tebi i tvom bratu nered koji ste napravili, ali također nećemo prihvatiti Morettijevu uvredu. Što se tiče ostatka našeg svijeta i dalje si pod Bianchijevom zaštitom, a Morettijevi imaju na meti tvoju ženu. Što znači da ciljaju tebe. Vrati se nazad u Jersey, a mi ćemo vratiti zaštitu tebi i tvom bratu.“ Ne zamaram se ukazivanjem na to kako Marco nije imao problema s time da Carlito, Angelo i ja budemo mete protekle četiri godine. Pretpostavljam da ovo koristi kao izgovor kako bi nam zabio nož u leđa, jer mu Morettijevi dišu za vratom. Angelo se nije ponašao u skladu sa voljom obitelji kada je ubio Nica i jedina razlika između dvije obitelji, jest što smo brat i ja još uvijek živi. Ako Marco hoće pokušati neka sranja na meni, neka pokuša. Kako god okreneš vraćam se. Julia me treba.

Pogledavam Angela preko sobe, sjedi prekriženih nogu na krevetu i čisti svoj pištolj. Izgleda puno čvršće nego mlađi brat kojeg sam znao prije zatvora, prije nego što smo započeli život u bijegu. Postoje linije na njegovom nekad glatkom licu i tama u očima koji prije nisu bili tu. „U redu,“ kažem. „Bit ćemo u kontaktu.“ Bijesno spuštam slušalicu. Kako su do vraga Morettijevi uopće saznali za Juliju?

Pomislio bih kako su zbrojili dva i dva onoga dana kad su me vidjeli

69

pred restoranom, ali prošlo je previše vremena od toga. Davno bi shvatili da su htjeli. Znajući da je ona u opasnosti okreće me iznutra.

Samo pet minuta kasnije bili smo spremni i u autu. Kada sam im objasnio sve, razumjeli su me. Znali su da mi je još uvijek stalo do Julije, kao i da je pametnije da nitko ne staje između mene i moje žene. Moje žene. Sumnjam da bi se ona s time složila, ali jebeno sranje. Ona je moja, shvaćala ona to ili ne, a Morettijevi su napravili pogrešku svog života kada su nju umiješali u ovo. Do sada sam imao namjeru samo uzvraćati paljbu. A sada, sada ću im prerezati grla.

 Ostavio sam Carlita i Angela da se nađu sa Bianchijima i dogovore za naša nekadašnja mjesta za stanovanje. Bit će čudno živjeti sam nakon tolikih godina zajedničkog bježanja. Navikao sam da imam njih dvojicu blizu sebe. Čekam ispred Julijinog ureda, naslonjen na istu usranu Acuru, koja je zaradila još dodatnih udubljenja i ogrebotina od kad sam je vidio zadnji put. Unutrašnjost njenog auta bila je u totalnom neredu, što izvuče osmijeh iz mene. Ovo je ustvari bilo posljednje mjesto gdje smo nas dvoje razgovarali.

Prokletstvo. Zbog ove cure postajem sentimentalan.Prsa su mi teška, mogu čuti ubrzavanje vlastitih otkucaja srca dok je čekam.

Pitam se šta će pomisliti kad me vidi ovdje nakon toliko dugo vremena. Nikada nisam dobio priliku da objasnim zašto sam je izvisio na našem spoju, vjerojatno je mislila da sam izgubio zanimanje.

Dovraga, ako nosi pištolj, mogla bi pucati u mene. Ne bih je krivio.

Nakon nekog vremena umorio sam se od čekanje i krenuo prema njenom uredu. Nekoliko ljudi je u čekaonici, ali još uvijek nema

70

tajnice, tako da prolazim kroz čekaonicu i pronalazim njena vrata.

Otvorio sam ih, sjedila je za svojim stolom i nešto zapisivala u pisaći blok dok je očito depresivna žena brisala oči maramicama.

Julijina glava okrenula se prema vratima, kada me ugledala širom je rastvorila oči. Usta su joj bila šokirano otvorena, a ruka sa olovkom u ruci ostala sleđena.

Pogledao sam prema uplakanoj ženi na kauču. „Izlazi van,“ kažem.

Nisam morao dva puta reći. Izašla je iz sobe još jače plačući.

Stajao sam potpuno mirno, toga trenutka ne želeći ništa drugo nego samo gledati u nju, upijati sve nježne linije njenog lica i njene bujne obline, prisjetiti se boje njenih očiju i načina na koji bi se njene usne izvile u kutovima kad je bila napaljena. Jebeno jako mi je nedostajala.

Sagnuo sam se u posljednji trenutak, jedva izbjegavši aparat za spajalice koji je bacila prema mojoj glavi. Namrštio sam se. „Koji kurac?“ Upitam.

Lice joj je grimasa bijesa dok otvara ladicu stola, najvjerojatnije u potrazi za dodatnim projektilima. Žurim prema njoj taman kad podigne uteg za papir veličine njene ruke. Hvatam joj zglob i gledam u oči. „Prestani,“ zarežim. Biti joj toliko blizu odvlači mi pozornost. Mogu namirisati njen parfem, nešto lagano i maglovito, poput vanilije.

Gleda me u oči, usana bijesno stisnutih. „Otišao si. Samo si me ostavio.“ Suze joj se skupljaju u očima, ali izgleda bijesno, ne tužno. „Sad sam se vratio.“

71

Odmahuje glavom, čineći da joj se duga crna kosa uvije oko vrata, preklinjući me da se nagnem i poljubim je. „To nije dovoljno dobro.

Otišao si. Ostavio si me da se sama snalazim sa svime ovime.“ Jedna suza pala joj je niz obraz.

Svime ovime? Šta misli s tim da je sve morala napraviti sama? „Neću smišljati izgovore, Julia. Vratio sam se. Nedostajala si mi vraški mnogo i želim započeti s time da ti nadoknadim to sve.“ Obrve su joj se stisnule dok je odmahivala glavom. „Nije tako jednostavno. Ne možeš samo tako otići kada poželiš, a onda se vratiti natrag kao da se ništa nije dogodilo.“ Razmišljam da joj kažem da je u opasnosti, da je moram zaštiti, ali ne treba joj ta težina u glavi. Ako odbije biti sa mnom, svejedno je mogu paziti i štititi. Samo što ću to morati napraviti izdaleka, ali mogu živjeti s time. Zaslužujem bijes koji osjeća prema meni. Pokušavam zamisliti kako bi to sve izgledalo iz njezine perspektive i shvaćam koliki ogroman seronja ispadam. Došao sam u njen život, jebao je, zaboravio je a onda se vratio natrag kao da se ništa nije promijenilo.

Pretpostavljam da sam zaboravio kako je za mene bilo lakše držati sav ovaj teret, za nju, cijelo ovo vrijeme, iako sam znao da sam morao otići kako bi ona bila sigurna. Imala je četiri godine da prihvati činjenicu da sam je odbacio i čini se da je taj posao dobro obavljala. „Razumijem,“ kažem, okrećući se da izađem iz sobe. Nešto tvrdo me udarilo u glavu. Boli kao vrag. Stavljam ruku na glavu i okrećem se, gledam u stakleni držač na podu i u Juliju, koja je stajala iza stola, sa rukom i dalje ispruženom od bacanja stvari na mene. Jebena kuja.

Požurim do njenog stola, uhvatim je za ramena i pritisnem od zid, pribijajući je svojim tijelom. „Nisi to trebala napraviti,“ zarežim.

U njenim očima vidim ludu bezobzirnost. „Nisam te trebala jebati također, ali ipak jesam,. Očito sporo učim.“

72

Sam spomen jebanja ukruti mi kurac, osjećam kako se pritišće od nju dok je pribijam od zid. Mogao bi je uzeti upravo sada. Bože, ovo sam tako jako želio, tako dugo vremena. Potrebna mi je sva snaga da se suzdržim i ne poljubim je, da joj ne prelazim rukama preko cijelog tijela. „Ako te pustim hoćeš me prestati napadati?“ upitam. „Ne,“ odgovori.

Pritisnem se jače od nju, lica opasno blizu njenih usana. „Ne želim te pustiti,“ kažem tišim glasom.

Oči joj padaju na moje usne,vidim kako se njene razdvajaju.

Obrušio sam se ustima na njena. Na trenutak se ukrutila pored moga tijela, ali onda se njeno tijelo naslonilo na moje, rukama je stiskala mišiće na mojim leđima. Jezik mi je uklizao u njena usta, zastenjala je. Skliznuo sam rukom ispod njene bluze, provukao je ispod grudnjaka kako bih joj uhvatio dojku. Ruke joj otkopčavaju moj remen, i bez upozorenja, kao da je netko polio kantom hladne vode moju uzavrelu strast, znao sam da moramo prestati. Odgurnuo sam se od nje i vidio zbunjenost u njenim prelijepim,velikim očima. Usne i obrazi su joj crveni, a bluza u neredu. Izgleda nevjerojatno jebozovno, toliko da ne mogu vjerovati da sam stao, ali neću ponovno napraviti istu pogrešku.

Kada sam je prvi puta uzeo u njenom uredu, bio sam sebičan. Želio sam ono po šta sam došao i uzeo kad sam želio, bez obzira na posljedice za nju. Ovaj put neću žrtvovati njenu dobrobit zbog svoje požude. Neću riskirati njen posao ili sreću zbog svršavanja. Ne opet.

Zaslužuje bolje od toga. „Ne ovdje,“ kažem.

Potreban je samo jedan otkucaj srca da posljednji tragovi strasti nestanu sa njenog lica, a zamijeni ih ledeni bijes koji je mogla

73

godinama nakupljati. „Onda odlazi. To je jedina stvar na koju mogu računati da ćeš uraditi.“ Ne želim da vidi koliko me njene riječi grizu, okrećem se i izlazim van iz ureda bez ijedne suvišne riječi.

 Gledam zgradu u kojoj živi. Morao sam povući uslugu jednog od Bianchijevih momaka koji je došao do informacije kako pronaći njenu adresu. Osjećam se pomalo jezivo, ali nije me briga. Napravit ću šta god je potrebno kako bih ispravio ovaj nered koji sam joj priuštio.

Imao sam jako puno vremena da dobro razmislim o svemu što se dogodilo između nas prije nekoliko godina, možda nemam sve odgovore, ali znam da zaslužuje bolje. Zaslužila je puno više i bolje, i ako mogu, onda ću joj to ovaj put dati. Na pravi način. Znam da nisam svetac, ali se nadam da će mi dozvoliti više od same zaštite. Želim joj biti više od zaštitnika.

Ušao sam u zgradu na prednja vrata i pronašao uski hodnik sa redom vrata s obje strane i stepenice koje vode prema gore. Prva vrata imaju žućkastu pločicu na kojoj piše „Stanodavac“. Pokucao sam dva puta i pričekao, osjećajući se pomalo ludo. Vrata je otvorila niska, pogrbljena starica, kojoj je nedostajalo nekoliko zubi i koja je škiljila prema meni. „Pa, bok zgodni,“ kaže, smijući se toliko jako da je počela kašljati.

Nacerim se i priđem bliže kako bih je potapšao po leđima i pomogao joj do kauča unutar njenoj skučenog stana. „Jeste dobro gospođo?“ upitam. „Drži me i dalje tako kako me držiš i bit ću.“ Opet se nasmijala na hrapav način koji je očito neizbježno izazivao napadaje kašlja.

74

Smjestio sam je na kauč a onda zauzeo mjesto preko puta nje, na niskom stolcu. „Je li Bog uslišio moje molitve za muškarca-igračku ili si ovdje zbog stana?“ Upita me. Trag smijeha u njenim očima daje mi do znanja da me samo zajebava. „Za stan,“ kažem. „Barem za sada.“ Namignem joj.

Ponovno se nasmije, udarajući se po koljenima i naslanjajući se na kauč dok iskašljava nešto duboko iz svojih pluća. „Imam nekoliko njih koji su slobodni. Želiš li prvi ili drugi kat?“ „Drugi kat.“ „Tamo je 203. To je najbolji stan.Gotovo da nitko u njemu nije živio od kako sam ga renovirala prošle godine. Tu je i 207 također, ali taj je vidio i bolje dane. Ista cijena, tako da…“ „Uzet ću 207,“ kažem. Julijin stan je 208 i želim joj biti što je bliže moguće.

Podignula je svoje obrve. „Jesi siguran, zgodni?“ „Da.“ Ustajem, pružam joj omotnicu sa prvom i zadnjom mjesečnom stanarinom kao i pologom. „Ovdje bi trebalo sve biti.“ Zbunjeno se mršti, otvara omotnicu kako bi pregledala sadržaj dok govori. „Ali nisam ti rekla... oh… To je točno toliko.“ Pokušala je sama ustati, ali došao sam na njenu stranu, uzeo je ispod ruke i pomogao joj da ustane.

Odšepa do ladice i otvori je, kopa po nečemu što zvuči kao hrpa ključeva prije nego izvuče jedan koji ima komadić žute naljepnice nalijepljene od iza ne kojem piše „208.“ Uzeo sam ključ i zahvalio joj, uspinjući se stepenicama. Drugi kat je isti kao i prizemlje, ali netko je grafitom napisao “Jazz“ preko vanjskog zida stepeništa. Stojim u

75

hodniku i osjećam kako mi se stomak okreće. Ja sam joj ovo napravio.

Mislio sam da je štitim, ali napustio sam je. Ja sam je ovome prepustio. Logički, znam da nisam jedini uzrok njenih problema.

Očito još radi kao terapeut, što bi trebalo značiti da dobro zarađuje za ženu koja je samostalna, ali čini mi se da je nešto drugo u pitanju.

Nadam se da nije droga. Jebote. Razmišljajući o Carlitu i kako su mu oči uvijek poluzatvorene i kako mu je mozak postao tup, dovoljno je da znam kako nikad ne želim da ona dotakne te stvari.

Toliko stišćem šaku da su mi se ključevi urezali u kožu, stišćem do boli. Popravit ću ovo. Ne znam još kako i sa kojim se problemima suočava, ali napravit ću sve što mogu da bude sigurna i izvući ću je iz ovog sranja.

76

16 JULIA Lauren je otvorila svoja vrata izgledajući izmučeno. Kosa joj je bila u neredu, a obrazi crveni. „Je li sve u redu?“ upitam.

Prisilno se nasmiješi. „Sve je u redu. Samo jedan od onih divljih dana s djecom.“ Srce mi tone. ‚‚Je li Roman bio dobar?”

Oklijevala je. „Imao je težak dan, ali stvarno, nije ništa sa čime nisam mogla izaći na kraj.“ Čujem djecu kako galame u pozadini a onda snažan udarac.

Trgnem se. „ Žao mi je.“ „Hej, ti izgledaš kao da si imala gori dan od mene,“ kaže, dajući mi znak da je zagrlim.

Obmotam je rukama i osjetim navalu emocija koje su prijetile izaći van. Vratio se. Stvarno se vratio. Šta ću do vraga napraviti?

Prisilim se da je pustim kada sam čula Romana kako započinje raspravlju sa Ameliom. Zvuče kao da se svađaju oko igračke. „Zašto ne uđeš na kavu?“ upita Lauren. „Izgledaš kao da ti treba odušak.“ Smješkam se, osjećajući grižnju savjesti. „Možda samo na kratko.“

77

„Želiš li biti sudac dok ja pristavim lončić ili želiš da ja to napravim?“ upita me. „Ti pristavi lončić, a ja ću ih razdvojiti.“ Našla sam Romana kako stoji na Laurenom krevetu sa lutkom iznad svoje glave. Amelia, koja je isto godište kao i on, ali fizički nespretnija, pokušava se popeti na krevet kako bi došla do svoje lutke, ali Roman podigne ruke svaki put kad ona to pokuša. „Roman Connors!“ Prasnem.

Oba trogodišnjaka okrenu glavu prema meni, usta otvorenih od iznenađenja i straha. „Vrati joj tu lutku odmah. Nisam te odgojila da budeš siledžija.“ Val krivnje prošao je kroz mene dok sam se pitala je li možda naučio biti siledžija zbog toga što je proveo život gledajući kako me Ted maltretira. Misli li kako to znači biti muškarac? Biti siledžija?

Roman zna bolje od toga nego nastaviti svađu kada izgovorim njegovo puno ime. Spustio je glavu i vratio Ameliji njenu lutku, iako sa malo manje elana nego što bih ja željela. „Ispričaj joj se.“ „Oprosti Melia,“ promrmlja.

Gledam ih kako se vraćaju igranju, već zaboravljajući na dramu, ali ja ne mogu. Znam da su to samo djeca, ali ipak ne mogu prestati razmišljati o tome kako je sebično od mene što guram Lea samo zbog vlastitih razloga. Jedino pitanje koje bih si trebala postaviti jest što je najbolje za Romana. Zar ne bi bilo bolje za njega da ima očinsku figuru? Ne, ako je ta figura agresivni ubojica.

Uzdahnem. Možda bih ipak mogla Leu dati još jednu šansu, zadnju priliku da pokaže kako se promijenio ili da je voljan to uraditi.

78

Ali samo ako on uopće želi biti u Romanovom životu. Ja doista ne znam kakav je Leo čovjek. Znam da je predivan, da je kriminalac i dinamit u krevetu ili barem na kauču. Ali pored toga, ne znam ni približno koliko bih trebala znati.

Sjedim preko puta Lauren za njenim kuhinjskim stolom i grijem ruke na šalici kave. Roman i Amelia se prepiru oko toga tko će biti vatrogasac, a tko mačka. Amelia je na kraju bila mačka, sjedila je na malenom postolju za mačke i mijaučući molila da je spasi, dok se Roman pretvarao da je polijeva vodom. Nisam sigurna da on u potpunosti razumije s čime se vatrogasci bave. Lauren i ja ih gledamo neko vrijeme, smiješeći se. „Pa šta se dešava?“ Upita Lauren. „Vratio se,“ kažem.

Upravo je namjeravala uzeti gutljaj kave, ali brzo je spustila šalicu, nagnula se naprijed i raširila oči. „On?“ Nasmijala sam se tužno i ogorčeno. „Aha. On.“ „Šta je uradio? Mislim, gdje si ga vidjela? Je li te nazvao?“ „Ne. Došao je u moj ured.“ Stavila sam ruke na čelo. „Poljubila sam ga. Malo.“ Lauren još nije trepnula. „Oh moj bože. Što ćeš učiniti?“ Polako odmahnem glavom. „Nadala sam se kako ćeš mi ti pomoći da shvatim ovo sve.“ Naslanja se natrag, odsutno se smješkajući. „Da budem iskrena?

Ako je i upola tako seksi kao što kažeš, jednostavno ću potpisati da mu budem prijateljica sa povlasticama.“ Uzdahnem.” Lauren, ozbiljna sam.”

79

Naceri se.„I ja sam. Nitko ne kaže da ne možeš biti seksualno aktivna žena i u isto vrijeme biti dobra majka. Samo neka koristi kondome ovaj put,“ kaže namigujući mi.

Ne mogu si pomoći, a da se ne smiješim. „Loše utječeš na mene.“ Simpatično me pogledala i slegnula ramenima. „Samo upamti.

Vidjeti ga ponovo za tebe može biti ogromna pogreška ili najbolja stvar na svijetu.“ Smijem se. „To mi nije od pomoći. Dobra je stvar što praktički više nisi terapeut jer bi osobno potpisala peticiju da dobiješ otkaz.“ „Ti spavaš sa pacijentima, a ja ne bih bila u stanju savjetovati papirnatu vrećicu.“ „On se ni ne može nazvati pacijentom. Bio je u mom uredu samo petnaest minuta, nismo čak ni započeli seansu.“ Lauren se široko naceri. „I tko je na kraju usrani terapeut?“

 Roman drži moju ruku dok se penjemo stepenicama do našeg stana. Petljam po svojim ključevima i otključavam vrata.Upravo sam ih namjeravala otvoriti kad su se vrata susjednog stana otvorila.

Iznenađeno sam pogledala a onda je moje iznenađenje prešlo u apsolutni šok kada sam vidjela tko izlazi. Nosio je tamno plavo odijelo i bijelu košulju, sa dovoljno otkopčanih dugmadi da se vide njegova preplanula prsa i tetovaže. Okrenuo je lice od mene dok je zaključavao vrata. Još čvršće stisnem Romanovu ruku.

Leo. Leo jebeni Citrione je upravo izašao iz stana do nas.

80

Bijes vrije u meni. Ovaj čovjek misli da može raditi šta god hoće.

Misli da pravila ne važe za njega, da se može pojaviti tek tako i silom ući u moj život. „Šta radiš ovdje?“ zahtijevam.

Okreće se, pronalazi moje oči i zarobljava me pogledom. Voljela bih da se ne osjećam tako ushićeno svaki put kad me pogleda. Željela bih da ne utječe na mene kao što jest, ali ne mogu to negirati. Sama njegova blizina je poput kemijske eksplozije na moje tijelo. A sam pogled na njega čini da se moj um živo prisjeća uspomena na ono što mi je radio u mom uredu, na kauču. Vidim njegovo lijepo lice između svojih nogu, njegov veliki kurac namješten ispred moga ulaza, mišiće na njegovom tijelu kako se stežu i opuštaju dok se nabija u mene. „Mamice, tko je ovo?“ Roman me upita.

Njegov maleni, nevini glasić je poput noža u moj stomak. Oh Bože.

Zašto prvo nisam uvela Romana u stan? Šta će Leo pomisliti kada vidi da imam dijete? Hoće li znati da je njegovo? Hoće li mu biti stalo?

Teško sam progutala, gledajući kako Leove oči padaju na Romana i sužavaju se. „Hej prijatelju, ja sam tvoj novi susjed.“ Roman se zaletio prema Leu, čineći da mi srce poskoči. Njegova malena ručica se podignula kako bi mu nabacio petaka. To mu je najdraža stvar koju voli raditi s ljudima.

Leo ga je nježno pljusnuo po ručici. „Lijepo!“ kaže Leo. „Pokušaj ovo.“ Stisnuo je svoju tetoviranu ruku u šaku i uzeo Romanov zglob pa mu pokazao kako da se pozdravi stisnutom šakom.

Roman je zapanjeno gledao u svoju malenu šaku, kao da ga je Leo upravo naučio tajnu pravljenja vatra. Morala sam se suzdržati od kolutanja očima. Ozbiljno? Ja ga učim engleski jezik, kako da jede,

81

kako nastaje duga, a on je više oduševljen s time kako da udari svoju šaku od tuđu šaku? Ipak se moram nasmiješiti vidjevši ga ovakvog s nekim. Nikad do sada nisam vidjela da je tako brzo prišao nekom muškarcu. Jedini muškarci s kojima je ikad imao neku vrstu interakcije, bili su stariji likova koji su živjeli u našoj zgradi i Laurin muž, koji nikad nije imao vremena da se igra s njim.

Roman je stavio svoje prste na Leovu desnu ruku gdje mu je iznad ručnih zaglavaka pisalo “Povjerenje“. „Zašto si pisao po sebi?“ upita ga.

Leo pogleda svoju ruku. „Zato što sam se htio pobrinuti da nikad ne zaboravim šta je važno.“ Roman se kikotao. „To je blesavo.“ Leo ga ozbiljno pogleda. „Nikad nije blesavo naći nešto u što vjeruješ, prijatelju. Muškarac mora stajati iza nečega i jednom kad sazna šta je to, mora se toga i držati. To ga čini muškarcem.“ Roman pogleda pažljivo i onda se okrene prema meni. „Mamice.

Možeš li mi pisati po prstima?“ Leo i ja smo se nasmijali... smiješili smo se jedno drugom na trenutak prije nego sam se sjetila tko je on i šta mi je napravio. Lice mi je očvrsnulo, uhvatila sam Romana za ramena i povukla ga unatrag. „Da. Čim pojedeš večeru. Zašto ne uđeš unutra i opereš ruke.“ „Ali želim još razgovarati sa gospodinom Leom.“ „Gospodin Leo se pobrinuo za to da moramo razgovarati s njim kada se odlučio doseliti vrata do nas, dragi. Uđi unutra molim te.“

82

Roman mi je uputio svoje najbolje nadureno lice, ali svejedno je ušao unutra. Umjesto da čujem slavinu kako teče, čula sam ga kako prekopava ladice gdje držim kemijske i markere. Sjajno.

Snizim svoj glas. „Šta misliš da radiš?“ upitam ga.

Leo prekriži ruke, lica čvrstog i odlučnog. „Vratio sam se natrag u grad. Trebao mi je stan. Slučajnost, pretpostavljam. Sladak mali.“ Živci su mi se još više napeli kad je spomenuo Romana. „Ne približavaj mu se.“ „Tko je otac?“ upita Leo. „Njegov otac je bio seronja,“ kažem. „Ali to više nije važno.“ Leov telefon vibrira u džepu, izvadi ga i javi se. „Da? Okej. Odmah sam tamo.“ Poklopi i nasmiješi mi se. „Ne čekaj me, kasno ću se vratiti.“ Bez dodatnog pogleda, prolazi pored mene i krene prema stepenicama.

Ostajem na mjestu, bijesna, razmišljajući da li da galamim za njim i pitam ga zašto je pored svih iznajmio stan odmah pored moga, ali pregrizem jezik. Koliko bi trebala biti uobražena pretpostavivši da se on ustvari potrudio iznajmiti stan kako bi mogao živjeti odmah pored mene? Nema šanse. Nešto smjera i imam predodžbu šta bi to moglo biti. Htjela bih da mogu pritisnuti neku čarobnu tipku koja bi mogla isključiti moju privlačnost prema njemu. Bilo bi puno lakše da mogu. Više od toga, voljela bih znati što je najbolje za Romana.

Gledajući kako se Leo ophodi s njim bilo je i više nego iznenađujuće.

Zamišljala sam da će biti hladan i nezainteresiran oko djece, ali on je stvarno bio sladak s njim. Koliko god se trudila, ne mogu si pomoći, a da ne zamišljam nas troje kako večeramo dok Leo mrsi Romanovu kosu i priča mu neumjesne viceve. Ta misao čini da se nasmiješim.

Vidjela sam mekšu Leovu stranu prije nekoliko godina kad smo bili u

83

restoranu. Osjetila sam da postoji i druga strana njega, trebala sam samo čekati kako bi se otvorio.

Kad sam se konačno smirila, ušla sam unutra i pronašla Romana kako sjedi prekriženih nogu i piše si po prstima. Kleknula sam ispred njega. „Dušo, to je marker. Ne skida se tako lako.“ Svaki prst ima škrabotine za koje znam da bi trebala biti slova. „Šta piše tu?“ upitam ga, pokazujući na njegovu ruku. „Ego,“ kaže ponosno.

Nasmiješim se. „A ovaj ovdje?“ Pokažem na drugi. „Piše Leo.“

84

17 LEO Otišao sam rano ujutro, prije nego što sam čuo kroz zidove kretnje u Julijinom stanu. Iznenadio sam se koliko zvukova je prolazilo kroz ove tanke zidove, ali tu sam povukao crtu, neću prislanjati uši na zid kako bih je prisluškivao. Možda sam previše zaštitnički nastrojen, ali nisam luđak. Ali, ako pozove nekog šupka u svoj stan, možda ću onda morati prekršiti to pravilo i pokucati na vrata da ih prekinem. To je neplanirana misao, ali okreće mi želudac.

Nastavila je dalje. Čežnja koju sam osjećao za njom očito je bila jednostrana. Ima jebeno dijete. Bio bih idiot kada ne bih uzeo u obzir mogućnost da bi mogao biti moj. Godine bi odgovarale, ali nemam ideju šta je radila kad sam otišao. Koliko znam mogla je imati divlji seks, bez zaštite, tu noć kad sam otišao. Bih li je mogao kriviti?

Jebem ti. Stisnuo sam šake, želeći udariti u nešto. Njeno je pravo da jebe koga hoće, uvijek je bilo, ali to me nije sprečavalo da poželim nešto razbiti.

Razmišljam kako sam se osjećao dok sam razgovarao sa Romanom. Nikad prije nisam imao kontakt s malim djetetom, ali pretpostavljam da to što sam znao da je njen, čini da uradim sve što je u mojoj moći da ga zaštitim i pomognem da postane čvrst, mladi čovjek... da budem tu za njega. To nije tvoj posao, Leo. Mali možda i sliči na mene, ali to je samo nategnuta pretpostavka. Sve što doista vidim u njemu, jest Julija. Ali opet, svugdje sam je vidio od kada sam otišao prije nekoliko godina.

85

Parkirao sam auto ispred Angelovog novog stana. Živi u lijepom stanu u koji su ga Bianchisi smjestili. Četiri sobe, dvije kupaonice, a tip ne posjeduje čak ni jebenu mačku. Na četvrtom je katu, nalazim ga kako sjedi na rasklopljenoj stolici i baca bejzbol lopticu na zid od cigla. Njegove oči me pronalaze, ali ne pokazuje nikakvu reakciju. „Gdje si bio?“ upita. „Gotovo dvadeset i četiri sata sam ovdje, a ti me nisi ni nazvao. Jesi li ganjao onu svoju pičku?“ „Šta kurac radiš?“ upitam ga. „Otiđi si nabaviti kauč ili slično sranje. Izgledaš kao neki luđak, Angelo.“ Shvaćam sekundu kasnije koliki sam licemjer. Mjesto koje sam iznajmio pored Julije, jednako je prazno.

Gleda okolo kao da je to primijetio prvi put. „Aha, Carlito je htio ići sa mnom potražiti neke stvari, ali me ispalio.“ „Iznenađen si?“ Angelo stišće loptu i čupka šavove. „Ne. Ne više.“ Baci loptu u zrak, intenzivno je prateći svojim očima. Napućio je usne. „Možda.

Možda sam malo iznenađen. Mislio sam ako se vratimo ovdje i vratimo našim starim životima da će to pomoći da se on očisti. Ali sve je to isto sranje.“ Odlazim do zida preko puta njega i spuštam se na pod. „Znaš što rade ljude kad se utapaju? Grabe bilo koju jebenu stvar za koju se mogu uhvatiti kako bi se održali na površini. Kada dođe do određene točke, ne razmišljaju previše o tome. Radi se samo o preživljavanju.

Povući će te za sobom u samo jednom otkucaju srca. Jebeno će te držati ispod samo kako bi se mogli popeti iznad tebe i udahnuti još nekoliko udaha.“ Susrećem njegove oči i ne mičem ih sve dok nije polako klimnuo pokazujući da razumije.

86

Angelo dugo razmišlja. „Što ako se on još ne utapa? Znaš? Šta ako on još pliva prema samom kraju.“ „Morali smo ubiti dvoje ljudi zbog njegove narkomanske ovisnosti prije nekoliko dana, a on nije čak ni trepnuo.“ „Gledao sam kako ubijaš puno ljudi u ovih zadnjih nekoliko godina, čovječe. Činilo se kao da te to uopće ne dira.“ U njegovim očima je pitanje, kao da nešto želi pitati. Kako to radiš? Kako to ne dopire do tebe?

Osjećam navalu emocija prema svome malom bratu. Kako ranije nisam vidio koliko žarko mu je potrebna moja pomoć? „Bio sam usran prema tebi…“ Mršti se zbunjeno. „Od kad? Bio si u zatvoru zbog mene. Proveo si četiri godine u bijegu zbog mene.“ Ovo je bilo prvi put da je došao blizu nečega sličnom isprici, ali nisam na nju čekao. On mi se ne treba ispričavati. On je muškarac koji donosi vlastite odluke kao i ja. Da sam odlučio kako mora sam za sobom počistiti, on bi to prihvatio, bez pitanja. „Biti dobar brat je više od toga da udarim onoga tko te ozljeđuje.“ Odmahujem svojom glavom, tražeći riječi. „Vidi. Ne želim da misliš kako me ubijanje ne dira. Znaš li o čemu razmišljam svaku večer prije nego zaspem? Mislim o tome kako je svaki život kao mreža.

Ne možeš lišiti osobu njenog postojanja i to je to. Ljudi imaju žene, djecu, roditelje, bake i djedove, tetke i stričeve, prijatelje i sva ta sranja. Jedna mrtva osoba i pun brod sjebanih života. To je ono o čemu ja razmišljam.“ „Samo mislim o tome kakav je to osjećaj. Taj trenutak kada znaš da je gotovo. Znaš? Mislim nekad je brzo. Pucaš na pravo mjestu u glavu i oni padaju dolje prije nego i shvate što se dogodilo, ali ne

87

uvijek. Sranje, sjećaš se lika iz Hillsborova? Mislio sam da nikad neće prestati krvariti i kašljati.“ Angelo se smije, ali to je prazan zvuk, oči su mu u daleko a obrve skupljene. „Pitaš se kakav je to osjećaj. Sjediš tamo krvareći iz svoje utrobe znajući da je sve gotovo. Sve za šta si trošio svoju energiju više nema smisla. Tjera me da mislim o tome kako će nama biti jednog dana.“ Idem prema njemu i udarim ga po ramenima, potežem ga tako da ga mogu zagrliti. „To sranje je normalno, prijatelju. Trebao bi misliti o tim stvarima. Trebao sam ti to reći nakon što smo ušli u ovaj posao, ali govorim ti sad. Ubijanje ljudi nije nešto što je čovjekov mozak spreman prihvatiti. Kada te to ne bi diralo, bio bih zabrinut. U redu?“ Povukao sam se nazad, držeći ga na dovoljnoj udaljenosti da mogu promatrati njegovo lice. „U redu?“ On klima, ali me ne gleda u oči. „Da. Hvala, buraz.“

88

18 JULIA Nekoliko minuta nakon što sam smjestila Romana na spavanje, čula sam kucanje na vratima. Pogledala sam kroz špijunku i u sebi opsovala kada sam vidjela tko je. Leo je. Drži kutiju sa pizzom čak i kroz malu iskrivljenu špijunku, izgleda predivno. Otključala sam lokot i otvorila vrata. „Što to radiš?“ Upitam. Primijetila sam da je kutija iz Lenny picerije, moja omiljena.

Ušao je unutra bez da je pričekao da ga pozovem, tražeći po ormarima tanjure. „Pomislio sam da se družimo. Voliš li pizzu?“ „Shhh!“ Stišavam ga dok on lupa sa vratima od ormara i skoro razbija dva tanjura na radnoj površini. „Roman spava.“ Leo trzne, podižući svoje ruke u obranu. „Neće se više ponoviti, gospođo.“ Prekrižila sam ruke, upadljivo ga gledajući. „Šta ako kažem ne? Šta ako ti kažem da uzmeš svoju glupu pizzu i odeš?“ „Otišao bi. Samo reci riječ i odlazim.“ Približio mi se sve dok mu nisam mogla osjetiti parfem i toplinu koja je zračila s njegovog savršenog mišićavog tijela. „Otići ću, a ti ćeš ostati i pitati se što bi se dogodilo večeras da si mi dopustila da ostanem.“ Pročistila sam grlo, prolazeći pored njega do radne površine te sam otvorila kutiju. Pizza sa sirom i crnim maslinama. Kako je do vraga znao da mi je to omiljena? Stavila sam ruke na kukove,

89

dvoumeći se. „Ti i tvoja glupa pizza možete ostati, za sada, ali samo zbog toga što si mi donio moju omiljenu.“ „Da?“ Upita, stavljajući nekoliko komada za mene i onda za sebe. „Čini se da smo srodne duše. Uzeo sam je samo zbog toga što mi je omiljena, također. Imaš li nekog alkohola?“ „Tamo,“ kažem mu, pokazujući na ormarić koji je previsok za Romana da dohvati. „Lijepo, ovo će poslužiti,“ kaže, vadeći bocu Caba. Natoči nam čašu i pogleda okolo. „Imaš li neku kartašku igru?“ Namrštim se. „Imam Uno...“ „Nemoj srati! Jebeno obožavam Uno.“ Prigušeno se nasmijem. „Što?“ pita, kopajući kroz ladice tražeći igru. „Samo slika tipa kao što si ti kako igra Uno, pomalo je smiješna.“ Pijucka vino, cerekajući se dok traži igru i vadi karte van. „Tip kao ja?“ Slegnem ramenima. „Znaš. Žestoki tip? Zločesti dečko? Ne znam više koji je propisni naziv za to.“ Približi mi se, glatko stavljajući ruku na moj vrat i hvatajući mi pogled. „Postoji naziv za tipove kao ja.“ Mislim da će me poljubiti, a onda se njegove nevjerojatne usne razdvoje u osmijeh. „Uno prvak.“

90

 Nekoliko čaša vina kasnije, ja imam dvije karte u rukama dok Leo ima pet. Gleda me preko svoje ruke, urnebesno ljut što gubi. Popila sam jednu do dvije čaše vina previše i osjećam kako bi se svakog trenutka mogla početi hihotati. Odigram svoju kartu. „Vuci dvije!“ kažem mu hihoćući se.

Ljuti se, vukući dvije karte te ih stavlja u ruke. Shvatila sam svoju grešku u isto vrijeme kad i on. Ja imam samo jednu kartu, a zaboravila sam reći „Uno“. Nagnuo se naprijed upirući prstom u mene. „U-„ započnem. „Uno!“ vikne na mene. „Jebeni Uno! Vuci dvije karte, ne smiješ preći preko starta, ideš ravno u zatvor.“ Prasnula sam u smijeh, dok sam vukla karte. „To definitivno nije prava fraza.“ Prisiljena sam poraženo gledati dok me gospodin Uno prvak polako uništava, dodajući sve više i više karata u moju ruku, dok se broj karata u njegovoj ruci smanjuje. Kad je napokon rekao Uno, izgledao je tako zadovoljan sam sa sobom da sam opet prasnula u smijeh. „Čestitam. Porazio si me u dječjoj igri.“ Izgleda samodopadno. „Moja sućut. Ti si izgubila u dječjoj igri.“ Pokušala sam zamahnuti prema njemu, ali mi je uhvatio zglob preko stola, susrećući moje oči. Trenutak je prošao kada sam se počela hihotati, naslanjajući se bespomoćno naprijed. Uvijek sam bila luckasta kad popijem, zbog čega sam inače puno opreznija kad pijem

91

u prisustvu drugih ljudi. Mislila sam da će me poljubiti ali onda je Roman izašao iz sobe, trljajući svoje oči. „Mamice, čuo sam buku.“ Primijetio je Lea, uspavanost je trenutno nestala iz njegovih očiju. „Gospodine Leo!“ „Upravo je na odlasku,“ kaže Leo dostojanstveno. Razbaruši Romanovu kosu te mu da brzi pozdrav šakom prije nego me pogledao, grizući svoju usnu. „Znaš gdje ćeš me naći.“

92

19 LEO Čujem kucanje na vratima. Četiri je poslijepodne, ali umoran sam kao vrag. Napetost između dvije najveće obitelji u Jerseyu je dosegla vrhunac dok smo mi bili odsutni. Capobiancos su preselili sve svoje poslove iz Chicaga u Jersey. Uspjeli su se ugurati u cijelu brodogradilišnu industriju, a ako su glasine istinite, oni bi mogli zarađivati više gotovine od Morettija koji prodaju svoja sranja Meksičkim kartelima. Tu ostaju Bianchisi, koji su ostali kratkih rukava u cijeloj toj pogodbi. Ostale obitelji ih gledaju kao bijesne pse, koji su preglupi da bi se bavili bilo kakvim delikatnim poslovima, što je i istina. Nije prvi put da želim vratiti vrijeme kako bi pokušao odvući Angela za vrat od ovih idiota. Dok sam radio, zaposlio sam nekoga da pazi za mene na Julijin stan. Kada sam ovdje, ne mogu se natjerati da spavam. Probudim se na najmanju buku ili zvuk koraka u hodniku, misleći da Morettiji dolaze po Juliju i njenog sina. Mislim na nju i na onih nekoliko puta koja sam proveo s njom. Osjećam se pomalo ludo shvaćajući koliko mi je stalo do žene s kojom sam proveo samo nekoliko sati. Ali jebi ga. Znam šta želim,a želim nju.

Netko lupa po vratima, ovaj put glasnije.

Tjeram san sa očiju, škiljeću u blještavo sunce vani, dok idem prema vratima. Julia stoji na vratima, prekriženih ruku, nesigurno gledajući mene pa stan iza mene a onda i moja gola prsa. „Ti…“ počne, a onda se namršti kad obuhvati cijelu sliku. „Što radiš, spavaš na podu?“

93

Brzo pogledam na prazan pod iza sebe. Uselio sam se prije tri dana, ali nisam imao vremena nabaviti namještaj. „Tako nekako. Ako si došla na seks na brzaka, mogu vidjeti ima li stanodavac neku deku za posuditi.“ Ne pokazuje nikakav znak da me čula, dok prelazi očima po mojim golim prsima i trbuhu, sve do mojih bokserica. „Samo tako hodaš u donjem rublju usred bijela dana?“ „Imaš neku primjedbu?“ Samozadovoljno se nasmiješim.

Grize se za usnu. „Neću ovo raditi s tobom. Morala sam pitati prijateljicu da pričuva Romana večeras zato što moram doznati šta smjeraš. Šta je ovo? Zašto si ovdje?“ „Ovdje sam zbog tebe,“ kažem.

Odmahne glavom. „Zakasnio si otprilike četiri godine.“ Trznem se, znajući da sam to zaslužio. Ne mogu si pomoći, a da se ne nasmijem, gledajući u njezino lice. „Znaš da radiš tu stvar sa nosom kad si ljuta. Lagano mrdanje. Ali to također radiš i kada si napaljena.“ Nos joj malo trzne, a onda joj se obrazi zacrvene.

Nasmijao sam se. „Vidiš? Ne mogu shvatiti želiš li me jebati ili udariti.“ Uzdahne, dopustivši da joj malo padne gard i nasmiješi se. „Znači nisam jedina koja to pokušava shvatiti?“ Vidim vrućinu u njenim očima, način na koji me promatra. Želi to, znam da želi. Uvijek sam bio usklađen sa potrebama žena. Mogu ih jasno vidjeti, kao da su ispisane blještavo crvenim slovima na njezinom čelu. Trenutno bi njezine rekle “jebi me“. Nekoliko riječi, dodir, šapat i ona bi bila moja. Ali, bi li potrajalo? To je pravo pitanje.

Koliko god gorim od želje da je opet imam, znam da joj je potrebno

94

više od toga. Ako pokleknem i sada je uzmem, bit ću ono što ona misli da jesam. To nije dovoljno. Moram joj pokazati da sam više, pokazati joj da sam sposoban biti u životu njenog sina, da se mogu brinuti o njoj.

Grize usnu dok duboko i drhtavo udiše. Trenutak visi u zraku kao nešto opipljivo, nešto što bih mogao uhvatiti svojim rukama samo kad bih htio. Ali čekam dok ne prođe i pretvori se u dim. Ona zaslužuje bolje od ovoga. Neću s njom manipulirati, neću je samo iskoristiti. Ophodit ću se prema njoj onako kako zaslužuje. „Pa,“ kaže, prekidajući čaroliju. „Dopusti mi da te odvedem na mini-golf,“ kažem joj.

Pogledala me nepovjerljivo. Skoro mogu vidjeti kako u sebi ponavlja moje riječi. „Molim?“ „Mini-golf. Znaš udaranje loptica? Naravno, samo ako misliš da me možeš pobijediti?“ Prekrižila je ruke. „Misliš li da ću ti dopustiti da me pobijediš?

Sjećaš se da imam doktorat u proučavanju ljudskog mozga, znaš?“ Slegnem ramenima. „Zavisi od tebe. Ali to je dobra prilika da mi postaviš neka pitanja, za koja znam da želiš odgovore.“

95

20 JULIA „Zabiti u 'rupu'? Zar je to najbolji naziv koji su mogli smisliti?“ Leo me ozbiljno pogledao. „Nitko ne priča o mom domaćem terenu na taj način.“ Nisam si mogla pomoći, a da se ne nasmijem. „Ozbiljno? Tvoj domaći teren?“ Nasmiješi se. „Da. Obično stave crveni tepih kada ja dolazim.

Nisam siguran gdje su. Možda te nisu htjeli prestrašiti.“ Vani je prekrasna noć. Zrak je tek toliko svjež da me ne bi trebao biti strah da ću se oznojiti, ali nije ni prehladan da bih zadrhtala zbog njega. Na brzinu sam se obukla, tuniku preko sivih tajica. Stavila sam svoje najdraže naušnice sa slonićima. One su bile poklon od mame prije nekoliko godina, jer je znala da volim slonove, a noseći ih sada pomaže mi da se sjetim kakve su stvari bile prije, prije nego se razboljela. I dalje pamtim iščekivanje na njenom licu dok je čekala da ih otvorim. Uvijek je više voljela poklanjati stvari nego ih primati. Moja vizija malo izblijedi kad me suze zapeku.

Leo me gleda s ozbiljnim licem. Očekivala sam da će me pitati jesam li dobro ili da će forsirati da mu kažem šta nije u redu, ali umjesto toga stavio je ruku na moje rame kako bi me ohrabrio i privukao sebi, povlačeći me u svoju toplinu i zaštitu. Duboko sam udahnula, gubeći se u njegovom mirisu. Nikad nisam bila dobra u prepoznavanju mirisa, ali način na koji on miriše podsjeća me na šetnju kroz svježu šumu i seks pod zvijezdama.

96

Na sebi je imao majicu i traperice, ali izgledao je kao milijun dolara. Tamna kosa pomaknuta mu je s lica, ali nekoliko tvrdoglavih pramenova visi ispred njegovih plamtećih očiju. Njegova moćna prsa su vidljiva kroz tanku pamučnu majicu, mogu vidjeti naznaku trbušnih mišića kada se majica priljubi uz njega. Potrebna mi je nevjerojatna koncentracija da ne pređem svojim rukama po njegovom tijelu. Moje misli i dalje gore od sjećanja kakav je osjećaj bio pod mojim prstima, mekana koža i tvrdi mišići, savršeno isklesani.

Ušli smo u zgradu, koja je napravljena da izgleda kao stara, oronula vodenica. Prepuna je kiča sa božićnim svijetlima nasumično nanizanima, ali voda koja teče pokraj nas i treperava svjetla grada u daljini djeluju smirujuće. Čekam dok Leo plaća za nas i bira palicu za mene.

Grize me savjest. Roman bi volio biti ovdje, a ostavila sam ga da prespava kod Lauren, tako da bih mogla shvatiti sve ovo s Leom. Boli kada mislim na taj način, ali znam da je barem djelomično istina.

Naučila sam jednu stvar što se tiče roditeljstva, da je ono što je najbolje za moje dijete ujedno i ono najteže. Lakše bi bilo otpiliti Lea i odbiti razgovarati s njim. On je uporan, ali znam da bi se povukao kada bih mu rekla svoje namjere. Liječila sam mnoge uhode i ljudi s graničnim poremećajem osobnosti, a on se ne uklapa u taj profil.

Najčudnija stvar u vezi Lea jest da je on čisti izazov za moje obrazovanje. Kada sam blizu njega, usredotočenost na njegove tikove, riječi i govor tijela nestaju u pozadini. Jedini osjećaj koji dobivam od njega jesu zaštita i seksualnost. Ali sve što trebam napraviti jest pogledati njegove tetovaže i potražiti tračak tame koja prelazi njegovim lice, i znam da ga se trebam kloniti. On je nevolja. On je kriminalac. On je vrsta muškarca koji ne bi trebao biti blizu mog sina, što ja to onda radim?

97

Izlazimo van na zeleni teren za vježbanje i Leo mi pušta da prva udaram. To je ravni teren koji vodi do rupe. Ubacila sam lopticu iz drugog pokušaja. Leo se namješta, duboko udiše i polako izdiše.

Obrve su mu skupljene u koncentraciji. Njegove oči se kreću nekoliko puta od loptice do rupe prije nego zamahne. Kada napokon udari neonsko plavu lopticu gledam frustrirano kako ona odlazi do rupe.

Digne obrve prema meni. „Začepi,“ kažem mu, stajući iza njega dok prelazimo preko uskog prolaza između grmova do sljedeće rupe, koja je na vrhu mosta preko potoka koji se pruža kroz cijelu igralište. „Prilaziš ovome preozbiljno.“ „Začepi?“ upita. „Mislio sam da ćeš me pokušavati navesti na razgovor.“ „Ne treba mi tvoja životna priča, samo želim znati zašto. Zašto si otišao i zašto si se vratio?“ upitam. „Zbog tebe,“ odgovori kleknuvši i postavljajući moju lopticu na zelenu površinu.

Gledam ga u tišini, nesigurna izbjegava li moje pitanje ili mi iskreno odgovara. Pokušavam procijeniti govor njegovog tijela, ali ono mi ne otkriva ništa. Usredotočen je, uvijek gleda naprijed, nikad ne gleda iza i nikad se ne dvoumi. Normalni ljudi se odaju zbog toga što reagiraju, dvoume se i premišljaju. Nemam što pročitati ili interpretirati osim riječi koje izađu iz njegovih usta.

Gledam po terenu dok usmjeravam svoj udarac. Staza je krivudava kao zmija sa žaruljom na kraju i sa rupom u sredini. Ne vidim kako bi netko mogao pogoditi rupu u jednom pokušaju, namještam se da ciljam kako bi što bliže došla do rupe. Udaram lopticu i bacam frustrirano palicu kada je loptica udarila u prvu krivinu na terenu te se odbila i stala na četvrtinu puta prema rupi. „Sranje!“ Skupljam ljuto usne i hodam do loptice. Osjećam da

98

presnažno stišćem palicu, ovaj put udaram lopticu prejako i ona se odbija vraćajući se skoro na početak.

Duboko udahnem, osjećajući ljutnju. Uvijek sam bila natjecateljskog duha i ne želim izgubiti od Lea. Krenula sam opet zamahnuti, vjerojatno opet prejako, kada me Leo uhvatio za podlaktice. Osjećam njegova prsa na svojim leđima. „Opusti se ovdje,“ kaže, klizeći prstom duž moje podlaktice.

Moji napeti mišići se opuštaju na njegov dodir. „I ovdje,“ kaže, stežući moj zglob. „Spusti kukove.“ Njegove ruke spuštaju moje kukove prema dolje, dotičući moju guzu sa svojim tijelom. Stavlja svoje ruke na moj zglob i usmjerava me kako da zamahnem, čineći pokrete uglađenijima i ispravnijima. Loptica se sudara s palicom i savršeno ide kroz skrivene nagibe terena, probijajući svoj put ravno do rupe. „Da!“ vrisnem, okrećući se da ga zagrlim, ali odmah ustuknem.

On se cereka. „Dobar pogodak.“ Namrštim se. „Vjerojatno bih morala udariti još pet puta, da mi nisi pomogao.“ „Da, teško sranje. Moraš se naviknuti da ću ti ja uvijek pomagati.

Uvijek ću paziti na tebe.“ Moje srce zadrhti, a trbuh mi se preokrene. Bože, kako bi mu htjela vjerovati. Htjela bih da je to istina. Nisam shvaćala koliko očajno trebam jakog muškarca u svom životu, da mi pomogne i preuzme dio odgovornosti. Slušajući ga kako to govori, potakne bol u mojim prsima koja mi oduzima dah. Željela bih. „Gdje si ti bio cijelo vrijeme kada mi je trebala tvoja pomoć, kada si otišao?“ pitala sam.

99

Nije odvratio pogled. „Žudio sam da budem kraj tebe.“ „Gdje si bio umjesto toga?“ upitam.

Pogledao je prema dolje, sa skupljenim obrvama. „Činio sve što je u mojoj moći, kako bi ti bila na sigurnom.“ „Kako to misliš?“ upitam. „Mogao bih ti reći, ali tada bi te morao ubiti,“ kaže, gledajući prema dolje i nježno udarajući lopticu. Kreće se savršeno preko terena, krivuda otmjeno i propada direktno u rupu.

Zurim u njega. „Vježbaš li dovoljno vremena mini-golf u svom poslu, gospodine Citrione?“ upitam.

Otišao je do rupe da pokupi naše loptice, vodeći nas do slijedeće rupe. „Kako ti misliš da ja zarađujem za život?“ Nešto je u njegovom tonu upozoravajuće. Pokušava to prekriti humorom i svojim cerekom, ali vidim kroz to. Ovo je opasna tema i mogao bi se zatvoriti u sebe ako ga budem previše pritiskala. Ali jebeš to ako ću biti nježna. Izgubio je svoja prava da se prema njemu nježno odnosim kada je upao u moj život prije četiri godine, napumpao me i nestao bez ijedne riječi. „Mislim da ozljeđuješ ljude.“ Pogleda me obazrivo i lagano kimne. „Moglo bi se tako reći.“ „Uživaš li u tome?“ Lijeno provjerava svoju palicu, pazeći da je drška ravna. „Ne mogu svi raditi u životu ono u čemu uživaju. Znam da znaš to isto kao i ja.“ Njegove riječi su prošle kroz mene. Da. Htjela bih da to nije tako istinito. U redu, krivo pitanje. „Zašto to radiš? Zašto ne radiš nešto drugo. Nešto legalno.“

100

„Zašto ti i dalje dopuštaš da te onaj idiot ucjenjuje da radiš za njega?“ Njegovo pitanje je retoričko. On zna odgovor, ali svejedno mu odgovorim. „Da bih zaštitila svoga sina. Još nisi odgovorio na moje pitanje.“ „Da jesam.“ „Znači ti govoriš da radiš to što radiš kako bi nekoga zaštitio.

Koga štitiš?“ Stala sam pored loptice koju mi je dobacio na travu, udarajući je bez razmišljanja. Moje misli su i dalje na Leu dok moje tijelo poput robota izvodi pokrete i radnje. Okrećem se prema njemu, ne gledajući gdje loptica ide.

Podiže obrve, gledajući preko mojih ramena. „Loptica je u rupi.“ Okrećem se i zbunjeno odmahujem glavom. „Nisam čak..“ „Prirodno si talentirana,“ kaže, ruka mu klizi od moga vrata pa lagano do moje guze. Mislila sam da će ići dalje, ali njegove oči napuste moje i zaustave se na nečemu zbog čega se namršti.

Pogledam gdje gleda i vidim dvojicu muškaraca kako iznajmljuju palice. Njegov dodir je potaknuo vrućinu u mom trbuhu koja se širila, potičući prljave misli koje bih voljela suspregnuti.

Koga on štiti? Da li je u pitanju druga žena? Jesam li mu dopustila da se on igra sa mojim osjećajima sve ovo vrijeme dok je on mislio na drugu ženu?

Uzima svoju palicu, još jedanput zabijajući u rupu, na vrijeme ispod lopatica vjetrenjače. Odlazimo do zelene površine po naše loptice, ali Leo se zaustavlja iza vjetrenjače. Nekako moja leđa

101

završavaju pritisnuta uz nju, a on se postavio ispred mene, s rukama pokraj moje glave. Gledao me svojim tamnim očima. „Želim da me pažljivo poslušaš,“ kaže, gledajući pored mene prema zgradi gdje smo iznajmili palice. Pokušavam pogledati, ali on me sprječava. „Što pokušavaš-“ „Slušaj me. Reći ću koliko god mogu i ti ćeš to prihvatiti. Za sada.

Otišao sam kako bi ti bila sigurna i vratio sam se iz istog razloga.“ Nakrivila sam glavu, gledajući ga zbunjeno. „To ne-“ „Ljudi od kojih te pokušavam zaštititi su ovdje. Upravo sada, zato želim da uđeš u vjetrenjaču sa mnom.“ „U vjetrenjaču? Stvarno? Mislila sam da imaš bolje ulete od-“ Lice mu se smračilo od ljutnje. „Pogledaj sama.“ Pratila sam njegov pogled preko terena. Dvojica muškaraca su prelazila preko terena s palicama u rukama. Držali su palice kao oružje, a bili su obučeni kao očevi na odmoru, ali nisu tako izgledali.

Izgledali su kao ubojice. Odjednom sam primijetila kako teren izgleda pusto. Kod posljednje rupe nalazio se stariji par, ali to je bilo sve. Srce mi je ubrzalo i pogledala sam Lea. „Što žele?“ „Dođi,“ kaže, povlačeći me u vjetrenjaču. Tamo se nalaze uska vrata kroz koja se Leo jedva može provući. Njegovo tijelo je stisnuto uz moje dok se krijemo u tami. Jedini zvuk je škripanje zupčanika iznad nas i okretanje ruku vjetrenjače ispred. Onda sam čula ubrzane korake i prigušene glasove. „Provjeri ovdje.“

102

„Da.“ „… nisam vidio.“ Mogu osjetiti Leove otkucaje srca, moćne i polagane, tonda se Leo odgurnuo od mene. Okrenula sam se na vrijeme da vidim kako je Leo zaskočio jednog napadača. Leo i čovjek su pali na pod a Leo je oduzeo palicu čovjeku, sjeo na njega i udarao ga njome po licu. Zvuk je užasan i mokar. Prije nego što sam shvatila šta radim, ustajem iza Lea, potežem ga za ruke i pokušavam natjerati da stane. Oklijeva, gledajući u mene, divljih očiju, trenutak prije nego se smirio.

Laknulo mi je kada je Leo ustao, a čovjek na podu se otkotrljao, stenjući kroz natečeni i krvavi nos. Drugi čovjek je zaskočio Lea iza vjetrenjače, ali Leo se sagnuo, zgrabio muškarca za ramena i bacio ga naprijed kao vreću krumpira. Teško je sletio na pod, odskakujući na umjetnom terenu. Napadač se kotrljao, grabeći svoj džep i vadeći pištolj, ali Leo je bio brži. Naježila sam se kada sam shvatila da su obojica spremni za ubijanje. Leova ruka je ispružena, kromirani pištolj usmjeren ravno na napadačevu glavu, ali muškarac na podu također drži uperen pištolj u Lea. Ne znam kako to čini, ali Leo je smiren, gleda u muškarca na podu i ništa ne govori barem minutu. Konačno, muškarac na podu odbacuje pištolj. Leo se pomaknuo do njega, digao pištolj u zrak kao da će ga njime udariti posred lica, ali zaustavljam ga stavivši mu ruku na rame. Leo zuri u mene, a onda udara muškarca nogom u stomak prije nego što nogom nabije pištolj u potok pored nas. „Dođi. Idemo.“ Nekoliko minuta kasnije sjedim u autu pored Lea. Nikad nisam vidjela takvo nasilje u stvarnom životu. Užasnulo me. Moje misli odlaze Romanu. Da mi se nešto dogodilo tamo… Suze mi se skupljaju u očima na pomisao kako čeka da ga pokupim od Lauren, čeka i čeka

103

dok konačno na zaspe na kauču, snova ispunjenih nevinim stvarima o kojima samo trogodišnjak može sanjati. Čudim se koliko sam sjebana što upravo sada ne bježim, što ne govorim Leu da me pusti iz auta, da nikad više ne progovorim s njim. Govorim si da je to zbog toga što želim Romanovom ocu dati priliku da bude u životu svoga sina, želim Romanu dati priliku da ima uzor, ali lagala bih kada bi rekla da je to sve. Koliko god je neugodno priznati, privlači me i odbija Leova moć. Gledajući ga kako ozljeđuje ljude, dominira nad njima, dio je njega koji ne mogu poreći. Pokušavam se psiho-analizirati, tražeći razlog zašto. Jedino što mogu smisliti jest da me kao ženu čiji je život potpuno izvan kontrole privukao čovjek koji sve drži pod kontrolom. U isto vrijeme, nasilje i moć koji me privlače njemu ne mogu biti dijelom života moga sina. Ne mogu to dopustiti. Mislim da terapeut u meni također želi pomoći Leu. Vidim da se želi promijeniti, ali on misli da ne može. On misli da treba biti čvrst kakav i jest, da bi mogao zaštiti stvari do kojih mu je stalo. Ne mogu se prisiliti da odem zato što mu želim pomoći da ozdravi, onoliko jako koliko mogu.

Leo gleda u mom smjeru, sa užarenim očima. „Nisi me trebala zaustaviti. Ti tipovi će se vratiti.“ Slegnula sam ramenima. „Neću se ispričavati za to što sam te spriječila da ubiješ dva muškarca na terenu mini-golfa.“ „Da,“ kaže on, cerekajući se, „Zato što si znala da bi izgubila, da nisam presavio palicu na licu onog tipa.“ Odjednom mi je pozlilo dok se prisjećam i osjećam kako mi krv nestaje iz lica.

Leo je napravio kiselo lice. „Loša šala. Imaš pravo.“ Posegnuo je i okrenuo mi lice prema sebi. „Moraš mi dopustiti da te štitim, bez obzira ne sve. Ne znam što ću ako ti se nešto dogodi.“ Njegove riječi nose toliku težinu. Toliku moć. Osjećam kako sam privučena njemu,

104

kao mornar koji je ugledao obalu, znajući da sam osuđena na propast, ali ne mogu se oduprijeti. Poljubio me. Usta su mu topla na mojima. Dodir mu je kao vrtlog, obuzima sva moja osjetila i povlači me prema svojoj moći. Briga za mamu je nakratko nestala. Uhvaćena sam u trenutku. Tek nakon što se povukao, ostavljajući me bez daha, stvarnost se vratila, udarivši me svom svojom snagom.

Leo liže svoje usne, stavlja svoju ruku na moja bedra i klizi po unutrašnjosti mojih hlača. Njegova ruka je topla naspram moje kože dok mi ulazi u gaćice. Stišćem mu ruku, namjeravajući ga zaustaviti, ali samo ga snažnije pritišćem. Šta radiš Julia? Oči su mi se zatvorile, ugrizla sam se za usnu dok mi je jecaj silazio s usana. Nagnuo se preko sjedala, ljubeći mi vrat, držeći moje lice svojom lijevom rukom dok je njegova desna ruka između mojih nogu. „Stani. Stani,“ kažem.

Zaustavio se, sjedajući natrag na svoje mjesto, cerekajući se, a ruka mu je i dalje u mojim gaćicama. Osjećam kako pulsiram uz njega dok moje tijelo moli za još. „Pričekat ću, ali možeš li ti?“ upita, oduzimajući mi dah toplim čvrstim poljupcem. „Često se događa,“ govorim mu između poljubaca, bez daha. „Za subjekte koji –mmm— doživje šok da donose impulzivne odluke… višak endorfina može... prouzrokovati…“ Povukao se natrag, cereći mi se. „Govoriš li kako je jedini razlog zbog kojeg ćemo se pojebati, taj što nas je netko pokušao ubiti?“ Kimnem. „Možda bi trebali razmisliti o-“ Opet me poljubio i ne mogu se više prisiliti da brinem. Moj svijet postupno blijedi dok on zaokuplja sve moja osjetila. Njegovi prsti kruže preko mog klitorisa, klize niz moj puteljak i ulaze u mene,

105

ritmično pumpajući. Grizem si usne, rukom se krećem po njegovim bedrima tražeći njegov kurac preko hlača. Obrve su mi se podigle. „Isuse. Mislila sam da sam preuveličala sjećanje na to koliko ti je kurac velik.“ Otkopčala sam mu hlače, osjećajući njegovu dužinu, osjećajući trenutnu i nekontroliranu potrebu da ga zadovoljim. Želim vidjeti ovog moćnog i snažnog muškarca u mojoj milosti za promjenu, kako stenje i reži dok ja imam kontrolu. Morala sam mu spustiti hlače do polovine nogu kako bih mu mogla osloboditi kurac jer je prevelik da bih ga mogla izvaditi kroz šlic dok je u punoj erekciji.

Grabim ga i dalje dašćući od zadovoljstva dok mi njegova ruka pruža zadovoljstvo svakim pokretom. Omotavam usne oko glavića, pazeći da ga ne zakačim zubima. Pogledala sam ga na trenutak i vidjela kako mu je glava zabačena, oči zatvorene i da stenje od zadovoljstva. Uhvatila sam mu kurac, ližući i ljubeći cijelu njegovu dužini,a onda se vratila natrag prema vrhu, uzela ga u usta i kružila jezikom oko njega. Znala sam da radim dobar posao kada mu se ruka ukrutila u meni,a njegova dva prsta su se momentalno zaustavila u mojoj nutrini, zaboravljeni dok sam tražila svoj ritam, uživajući u tome kako mu je lice iskrivljeno od zadovoljstva.

Njegov dah se ubrzavao, znala sam da će brzo svršiti... kad mi je telefon počeo vibrirati u džepu. Trgnula sam se prekidajući trenutak, kada je krivnja zamijenila zadovoljstvo. Ne moram ni pogledati kako bi znala da je poruka od Lauren, koja se pita kada ću doći po Romana.

Maknula sam usta s njega, završavajući posao rukom, dok sam ga trenutak prije toga mislila zajahati i pustiti mu da radi sa mnom što želi, a sada samo želim otići po svoga sina.

Leo nije primijetio promjenu u mom raspoloženju, hvata dah, stenjući dok njegova sperma prska po mojoj ruci. Krenuo me opet

106

obrađivati prstima, ali sam se pomaknula, vadeći njegovu ruku iz mojih gaćica i pregledavajući njegove pretince u autu, u potrazi za rupčićima. Brišem njegovu spremu sa sebe,dok i on radi isto.

Sužava oči prema meni, mršteći se. „Šta nije uredu? “ „Sve je uredu. Možeš li me molim te odvesti kući?“ Uzdahnem. Šta nije uredu? Samo to da sam radila cijeli dan a onda ostavila svog sina sa Lauren tako da ja mogu igrati mini golf i na parkiralištu pušiti kurac bivšem zatvoreniku. Mogla bih pokušati opravdati to što radim. Mogla bih reći da sam i ja čovjek i da bih se trebala brinut za sebe. Ili da bih trebala otkriti je li Leo pravi tip da bude dio života moga sina, ali osjećaj nije pravi. Nije bitno kako sročim, moj mali čovjek je čekao cijeli dan da me vidi i on treba svoju mamicu. Osjećam kako ljutnja u meni raste, iako mi moje obrazovanje govori da projektiram svoju ljutnju na Lea, ne mogu si pomoći. „Ubio bi one tipove da te nisam zaustavila,“ kažem, manje kao pitanje više kao izjavu. Priznao on to ili ne, znam da je to istina.

Upalio je auto izlazeći sa parkirališta i upućujući se prema glavnoj cesti. „Da. Napravio bi to.“ „Samo tako? Bez pitanja, kao na primjer “tko te poslao“ ili “za koga radiš“? Samo bi ih ubio jer si bio prilično uvjeren da su oni zločesti dečki?“ „Ovo nije kao u filmovima. Tipovi koji se dvoume ne izdrže dugo. Činilo te to sretnom ili ne, nikad neću dozvoliti da ti se nešto dogodi, bez obzira na cijenu.“ Gledala sam kroz prozor kako pored nas prolaze žuta ulična svijetla. A tipovi koji ne oklijevaju, vjerojatno nisu dobri očevi. Možda sam se toliko uzrujala zbog toga što vidim koliko se naši svjetovi

107

sudaraju. On dolazi iz svijeta koji je crno-bijel, ubiti ili biti ubijen a ja ne znam kako bi se netko takav mogao uklopiti u moj svijet pun sivila.

 Masiram si sljepoočnice, naslanjajući se na svoj stol i uzdišem. Šest pacijenata danas i svaki od njih je pušten na uvjetnu. Ted je počeo ekskluzivno meni slati biše zatvorenike koji su na uvjetnoj, samo da bi sebe poštedio glavobolje zbog pritužbe drugih terapeuta.

Svi vidi što se događa, ponudili su se da neke i preuzmu, ali Teda to ne zanima. Najveća mu je briga kako učiniti moj život jadnim. Mislim da negdje u njegovom uvrnutom umu postoji nada da ću se okrenuti njemu kako bi mi život postao ugodniji.

Otvorila sam omotnicu i namrštila se. Tristo dolara? Moja plaća je inače malo preko dvije tisuće dolara svaka dva tjedna. Ustala sam i zaputila se u Tedov ured. Zatekla sam ga naslonjenog u stolici dok lijeno baca uteg za papir. Naravno da on ne radi. Zbog toga druge tjera da rade i previše. „Šta je ovo?“ upitam, mašući čekom ispred njegovog lica. „To je tvoja plaća. Zar ti ne plaćam osiguranje?“ „Ustvari ne. Natjerao si nas da si privatno plaćamo osiguranje.“ Pući nezainteresirano usne. „Gdje je ostatak novaca?“ upitam. „Zar nisi vidjela renoviranje koje sam napravio u čekaonici?“ „Misliš na one dvije pokidane stolice koje si zamijenio?“

108

„Da, pa, nisu se same platile. Ako naša čekaonica izgleda kao sranje, izgubiti ćemo klijente. Ako izgubimo klijente, tada neće više biti novca kojim ću te plaćati.“ Stisnula sam zube, osjećajući kako mi se nosnice žare. „Moj ček je skoro za dvije tisuće dolara manji. Jesi li te jebene stolice uvezao iz Italije?“ Uzdahne. „Gle Julia. Nemam vremena za ovo. Očekujem poziv, tako da možemo slijedeći tjedan pričati o ovome.“ Zabila sam mu ček na stol. „Sada pričamo o ovome.“ Okrenuo je polako stolicu tako da me gleda u lice. „Nemoj da te moram podsjetiti.Samo jedan poziv, pa nećeš primati ni tih tristo dolara od mene.“ „Mogla bih raditi u McDonaldsu za istu plaću.“ „Slobodno,“ kaže on. „Mogla bi onda naći još ponekog tetoviranog neandertalca kojeg bi jebala u McDonaldsu.“ Uzela sam mu iz ruke uteg za papir s kojim se igrao i bacila ga snažno koliko sam mogla u njegov prozor. „Možda bi mogao uzeti nešto novca kojeg si ukrao od mene da platiš taj prozor, također.“

109

21 LEO Marco Bianchi sjedi na kraju stola okružen tipovima iz Bianchi obitelji. Dim je zamračio sobu, čineći da sve miriše oštro i slatko.

Marco trese svoj pepeo direktno na stol, naslanja se kako bi me promatrao kroz dim. „Što mogu učiniti za tebe, Leo?“ „Htio bih dobiti tvoj blagoslov da idem na Morettije.“ „Koliko ja razumijem ti si točno to radio posljednje četiri godine, unatoč mojim naročitim instrukcijama da ne diraš uspavane pse.“ Stisnuo sam zube. „Ti si odavno očekivao da će nas Morettiji ubiti. To bi ti pojednostavnilo stvari. Mogao bi zagladiti stvari sa Morettijima tako da i dalje možeš puniti svoje džepove.“ Nekoliko tipova oko stola su postali nemirni, premještajući se u stolicama suptilno pomičući ruke prema pištolju. Marco se polako nagnuo naprijed, dugo vukući cigaru te ispuhujući dim. „Znaš da su ljudi umirala zbog iskazivanja nepoštovanja, manje nego ti sada?“ „Da si me htio ubiti ne bi gubio vrijeme na prijetnje.“ Marco se nagnuo nazad, blago se smiješeći. Pokazao je dečkima oko stola. „Polako dečki. Ovaj Citrione pas posjeduje još poneki ugriz i bila bi šteta da njegov talent propadne.“ „Idem za Morettijima.“ Marco na trenutak uzima to u obzir. „Napravi to bez našeg službenog blagoslova. Nećeš imati podršku. Neću napraviti niti jedan

110

potez da te zaštitim kada krenu u osvetu. Ali privatno, želim ti puno uspjeha.“ Šupak bez kičme. „Odlično. Hvala,“ kažem, odlazeći bez da sam se i okrenuo.

 „Natjerat će me,“ kaže Angelo. Sjedi za stolom preko puta mene.

Gotovo mi je šalica sa kavom ispala iz ruke. „Što će? “ Cereka se kao idiot. „Da. Tvoj mali brat će postati muškarac.

Sranje, čovječe, možeš li to vjerovati? Biti ću jebeni šef. Imati ću vojnike koji će mi biti dodijeljeni, koji će upotrebljavati silu. „Moraš odbiti,“ kažem.

Povrijeđenost na njegovom licu očita je kao dan. „Zašto bi jebote odbio?“ „Razmisli o tome. Zašto bi tebe imenovali? Zašto sada?“ Odmahuje glavom, mršteći se. „Wow. Mislio sam da ćeš biti ponosan, ali ti si samo ljubomoran. Čak je i Carlito sretan zbog mene.“ Duboko udahnem, potiskujući iritiranost. „Slušaj me. Oni nemaju razloga da te proglase šefom sada. Ti si na njihovoj listi otpisanih. Nešto ovdje nije kako treba, Angelo. Samo im reci ne ili jebeno idi iz grada.“ Spustio je svoju vilicu i obrisao usta. „Zvat ću te kada bude gotovo. Ne moram sjediti ovdje i slušati ovo.“

111

Poznajem ga dovoljno dobro da znam kako ne mogu više ništa reći, a da ga ne odguram još jače prema onome šta ionako planira napraviti. Jebem ti.

 Kasnije te večeri, čistim svoj pištolj kada začujem glasan udarac i pištavi zvuk kroz zidove svoga stana. Dolazi iz Julijine sobe. Nešto glasno uzvikuje što zvuči kao “sranje.“ Požurio sam van u hodnik i počeo lupati po njenim vratima. Ako joj se nešto dogodi...

Vrata se širom otvaraju, a ona stoji ispred mene, mokra do struka. Njena bijela bluza,sasvim prozirna, prilijepljena joj je uz dojke. Mogu čak vidjeti tamne krugove njenih bradavica kroz grudnjak koji nosi. Kurac mi se momentalno ukruti, poližem usne dok se cerekam jer vidim Romana iza nje kako ushićeno stoji u vodi koja prska iz umivaonika iza njih. „Imaš li francuski ključ?“ Upitam. „U ormaru je bila kutija s alatom kada sam se uselila,“ kaže, pokazujući gdje da pogledam.

Uzeo sam alat i otišao do umivaonika, spuštajući se na pod pored ormarića i tražeći ventil. Brzim okretom zatvaram vodu. To je jednostavan problem. Cijevi su popustile i trebalo ih je stegnuti. „Želiš li naučiti kako se ovo popravlja, prijatelju?“ upitam Romana.

Oči su mu zasvijetlile, uvukao se ispod umivaonika sa mnom, čekajući naredbe. Nasmiješim se, boreći se s potrebom da ga zagrlim.

Ne znam šta ima u ovom klincu, ali čini me mekanim. Ne želim da se

112

Julia osjeća neugodno, zato se suzdržavam. „Uzmi ovo,“ kažem, pružajući mu ključ.

Uzima ga sa obje ruke, otvorenih usta se čudeći, kao da nikada nije držao nešto tako cool. „Sada to stavi ovdje,“ kažem, vodeći mu ruke prema opuštenom ventilu. „Sada kada bi htio ovo zategnuti, šta bi morali napraviti?“ Pogledao me zbunjeno. „Ne znam,“ kaže. „Stegni desno, lijevo opusti. Znaš li koja je lijeva, a koja desna strana?“ Ponosno kimne. „Dobro. Pa ako ga želimo stegnuti, okrećemo ga na ovu stranu,“ kažem, pomjerajući njegovu ruku koja drži ključ i steže ventil.

Roman se smiješio kada smo završili, žurno ustajući ispod umivaonika skoči ispred Julie. „Mamice. Popravio sam!“ Nevoljko se smiješka, grleći mokrog dječaka i gledajući u mene. „Hvala.“ Uključio sam opet vodu, shvaćajući da sam i ja mokar. Bijela majica koju nosim se vjerojatno prozire kao i njena, ako je način na koji se njene oči trude kako bi ostale na mojima ikakav pokazatelj, onda vjerojatno jest. „Znaš da bi ti mogao popraviti ta iskrivljena vrata ormarića za nekoliko minuta.“ Gleda gdje pokazujem. „Oh, to mi stvarno ne smeta.“ „Jesi li sigurna? Mogao bih ih sada popraviti. Trebat će mi samo nekoliko minuta.“

113

Prekrižila je ruke, skrivajući svoje mokre grudi od moga pogleda. „Samo da se odem presvući na brzinu. Ali ti možeš početi. Dođi, Romane, idemo u maminu sobu.“ Roman se nije pomaknuo. „Želim pomoći gospodinu Leu.“ Slegnem ramenima prema njoj. „Mogao bi mi netko pomoći.“ Kažem. „Dobro, ali pobrini se da gospodin Leo ništa ne pokida.“ Pomogao sam Romanu da stane na pult, zaštitnički ga držeći za leđa dok sam mu objašnjavao zašto su se vrata opustila. Siguran sam da ne razumije pola toga što pričam, ali uporno klima svojom malom glavom i smiješi se. „Vidiš ovo?“ upitam, pokazujući zglob koji drži vrata na mjestu. „Ovo je najvažniji dio. Kada počneš učiti kako se popravljaju stvari, vidjet ćeš da nije sve tako komplicirano kako se čini. Ako ga pokidaš, obično se izvadi u jednom komadu. Potreban je samo jedan udarac.

To je nešto slično što radi i tvoja mama. Ona popravlja ljude. Zbog toga je ona tako posebna.“ „Mama popravlja ljude?“ upita Roman. „Naravno,“ kažem, stežući šarke ključem. „Mene je popravila, znala ona to ili ne.“ „Ti si pokidan?“ upita Roman. Njegovo malo lice zbunjeno se stisnulo.

Svečano klimnem. „Malo manje pokidan otkada sam se uselio i tebe upoznao.“ On se nasmiješi, vjerojatno ne shvaćajući pola toga što sam mu govorio.

114

Dodao sam mu gumeni bat i dopustio da udara po ormariću, što mu se naravno sviđalo.

Tek tada sam primijetio Juliju u hodniku, obučenu u jednostavnu crnu majicu. Naslonila se na zid i gledala nas sa blagim osmijehom, ali još je nešto u njezinim očima, nešto daleko i bolno.

Pokušava to sakriti, ali još uvijek to vidim. Što skriva? Još uvijek me iznenađuje koliko jako je želim zaštititi, iako ne postoji fizička prijetnja. Mogu to pokušati pripisati povrijeđenom egu, jer je jedna od nekoliko žena koja mi je rekla ne, ali nije to.

Bio sam i prije sa ženama koje su me pokušale promijeniti, a bio sam i sa onima kojima nije bilo bitno kakav sam. Julia se nije uklapala ni u jednu grupu žena. Znam da nije sretna s količinom nasilja u mom životu i imam osjećaj da će ako prijeđem granicu ona jednostavno otići, bez da me pokuša vratiti na pravi put. Pokušat ću zbog nje, ako mi dopusti. „Romane, vrijeme je za spavanje, dušo. Uzmi svog dinosaura i idemo.“ Roman se duri, ali je očito dobro odgojen, jer mi je uputio dugi pogled i brzo otišao potražiti malog plastičnog dinosaura, kojeg je pritisnuo na svoja prsa dok je pratio Juliju do svoje sobe. Ostao sam stajati u kuhinji, pitajući se očekuje li ona da odem. Ako se tome nada, onda će ostati razočarana, zato što neću otići osim ako ne bude inzistirala na tome.

Nekoliko trenutaka kasnije se vratila. „Moramo biti tihi. Ima lagan san.“ Klimnem. „On je odlično dijete.“ Nasmijala se na takav način, kao da zna o čemu pričam. „On je razlog zbog kojeg idem naprijed.“

115

Naslonio sam se na kuhinjski otok, mršteći se na nju. „Što se događa s tobom? Jesi li uzrujana zbog onoga što se dogodilo sinoć?” „Naravno, to je na mom popisu.“ „Tvom popisu?“ „Pa,“ kaže, sjedajući za kuhinjski stol i nabrajajući na prste. „Moj šef sve više i više gubi kontrolu, kriminalac koji-“ zaustavila se, kao da bi rekla nešto što ne misli. „Kriminalac koji mi je ušao u život i ostavio ga uništenog, vratio se natrag i uselio u stan do mene... mamini medicinski računi.“ Trznula se na zadnju izjavu, kao da to nije planirala reći. Šta je mislila reći prije toga? Kriminalac koji je što? Pitanje stoji u zraku, ali sebično pitanje, ali za sada ga pomjeram u stranu. „Tvoj šef? Onaj šupak Ted?“ „Da. Ted.“ „Rekla si da je izvan kontrole? Kako to misliš?“ „On tvrdi da je iskoristio moju zadnju plaću da zamijeni stolice u čekaonici i da mi zbog toga ne može platiti. Naravno da sam se pobunila, ali mi je zaprijetio da će me prijaviti upravi i da će mi oduzeti licencu. Kao uvijek.“ „Prepusti to meni,“ kažem. „Dovest ću jebača u red.“ Odmahne glavom. „Ovo nije problem koji možeš riješiti silom.“ „Misliš da je nasilje jedino što znam? Činila si se prilično impresionirana mojim finesama prije četiri godine kada je moja glava bila između tvojih nogu.“ Obrazi su joj počeli crveniti i odsutno je trljala svoje usne. „Kao što sam rekao. Prepusti ga meni. Obradit ću ga.“

116

Nepovjerljivo me gleda, ali čini se kao da joj je pao kamen s leđa zbog te mogućnosti. „I ako trebaš novac za mamu, dopusti mi da ti pomognem.“ Bez obzira što kaže, zavjetovao sam se da ću se pobrinuti za njezinu majku. Naći ću način da joj pomognem.

Igra se prstima, odmahujući glavom. „Nije to ništa. Mogu se sama pobrinut za svoje probleme i bez tebe. Radila sam to četiri godine, a i dalje sam na nogama. Roman i dalje ima hranu na stolu i topao krevet za spavanje.“ Nešto na način na koji uvijek poveže moj odlazak s Romanom i kako ga je uspjela odgajati sama bocka moju svijest. Većina žena bi bila ljuta zbog toga što sam napravio, ali ne čujem da uopće priča o drugom muškarcu, nekom misterioznom ocu koji više nije na slici.

Samo o meni priča. Sumnjam na to otkada sam vidio Romana, ali moje sumnje nedvojbeno sve više i više rastu. „Gdje je otac?“ Izbacim pitanje bez razmišljanja, ali ne kajem se.

Potrebno je postaviti to pitanje. Trebao sam je odmah pitati. Moram znati.

Odvraća pogled. „Nisam sigurna mogu li ti vjerovati s tom informacijom.“ „Zašto, misliš da bih mu premlatio guzicu ili takvo što?“ Zuri u mene. „Možeš li me kriviti jer tako mislim?“ „Pretpostavljam da ne. Ali morati ćeš mi reći kad-tad.“ „Samo zato što si opet silom ušao u moj život, ne znači da ti ja moram reći bilo što.“ Kolebam se pomalo. Ima pravo, očito. Zaboravljam da ona ne zna što sam radio posljednje četiri godine, možda sam ih proveo jebući

117

druge žene i uopće na misleći na nju. Kad bi samo znala istinu.

Frustrira me što joj ne mogu reći istinu, ali ima dovoljno i svojih briga bez da zna koliko su opasni ljudi koji je žele povrijediti. „Što se mene tiče, ti si jedini koji ima obvezu da nam se otvori.

Uspijevali smo bez tebe, a ako odeš, opet ćemo nastaviti.“ „Rekao sam ti sve što trebaš znati i neću ti više reći.“ „Tada bi možda bilo dobro da odeš.“ Ljuti me. Iako sam svjestan kako to izgleda iz njezine perspektive, želio bih da ima barem malo povjerenja u mene. Izašao sam u hodnik, držeći vrata na trenutak. „Vratit ću se kada se ohladiš.“ Zatvorio sam vrata na vrijeme da izbjegnem leteći autić koji je bacila na mene. Ne mogu si pomoći, a da se barem malo ne nasmiješim. Koliko god ona to htjela poreći, koliko god se trudila reći ne, ja znam sa sto postotnom sigurnošću da me želi u svom životu. Želi me toliko jako koliko i ja nju želim, ali pokušava napraviti šta je najbolje za njenog sina tjerajući me da skačem kroz vatru. Meni odgovara. Nastavit ću skakati ako je ona nagrada na kraju puta.

 Kucnuo sam na Jimmy Carmelov prozor. Sjeo je uspravno, očito drijemajući. Parkiran je ispred zgrade, a jebač je trebao paziti na Morettije. Ali čini se da jedino pazi kako držati oči zatvorene. Otvorio je prozor i polako sam se nagnuo naprijed. Moram mu poslati poruku.

Mora znati da je njegova guzica u pitanju ako se nešto dogodi Juliji dok je on čuva. Srećom, upravljam strahom kao i 44-orka okačena na mom boku. Ne progovaram nekoliko trenutaka, puštajući ga da se pita što me to naljutilo. Efikasnije je na taj način. Zapamtit će svoja

118

sranja ako ih se sam sjeti umjesto da ga ja moram natjerati da mi kaže.

Usta mu se otvaraju kao da želi nešto reći, ali opet ih zatvara, nemirno se namještajući u sjedalu. Upravo se sada pita hoću li ga ubiti. Zna kakva je moja reputacija, svi je znaju. Naposljetku protrlja vrat, drhteći. „Oprosti, Leo. Neće se više ponoviti.“ „Aha. Neće. I nećeš biti plaćen za danas.“ Uspravio sam se, gledajući okolo po ulici i prepunom pločniku.

Bilo koji od ovih tipova mogao bi raditi za Morettije, tražeći pravi trenutak da napravi pokret protiv mene, da bi ozlijedio Juliju. Gotovo bih želio da naprave korak i krenu na mene. Još od onih jebača na mini golf terenu, nisam vidio ni naznaku da me i dalje ciljaju. Sada se moram pobrinuti da ostanem čvrst, u pripravi i sa ušima na zemlji.

Možda čekaju priliku za sada, ali ja znam da je samo pitanje vremena kada će krenuti na nas i planiram biti spreman kada to naprave.

119

22 JULIA Otključala sam vrata na maminoj kući i gledam zbunjeno u savršeno čisti dnevni boravak. Šta je… Roman je protrčao ispred mene, vičući „Bakice!“ Prošla sam s prstom po stoliću za kavu i pogledala si prst. Nema prašine? Što, koji vrag? Inače provedem sat vremena tjedno čisteći njezinu kuću kada dovedem Romana preko vikenda. Prošao je tjedan otkada sam zadnji puta bila ovdje, a ona je previše slaba da bi čistila.

Tko je do vraga bio ovdje? Iz nekog razloga sam ljuta. Uletjela sam u maminu sobu i zatekla je kako grli Romana. Kosa joj je tanka na njenoj skoro ćelavoj glavi a oči umorne, ali drage. Smiješi mu se s puno ljubavi, grleći ga svojim krhkim rukama. „Moj mali Romeo,“ govori mu u kosu. „Nedostajao si mi.“ „Mama,“ kažem. „Tko je bio ovdje?“ Obrve su joj se zbunjeno skupile. „Onaj zgodni mladić kojeg si poslala. Bio je ovdje jučer.“ Osjetila sam kako mi srce počinje ubrzano kucati. Zgodni mladić? „Sa tetovažama?“ Ceri se. „To je taj. Nije mi smetalo da ga gledam kako čisti. Bio je pravi gospodin. Gdje si ga našla?“ Na uvjetnom dopustu. „Što ti je rekao?“

120

„Razgovarali smo mnogo o tebi. Znaš, pitao me imaš li dečka, mislim da se zanima za tebe, slatkice. Rekla sam mu da se suzdržavaš nakon onog koji ti je pobjegao prije nekoliko godina, zbog čega si bila depresivno sama. Predložila sam mu da to popravi.“ Namignula mi je. „Nema na čemu.“ „Mama!“ Rekla sam zaprepašteno. „Nisi stvarno to rekla, zar ne?

Molim te, reci da se šališ.“ Roman ju je pustio i otrčao potražiti mačku. „Dođi mačkice!“ vikne. „Mijau!“ Mama mi je uputila mali osmijeh. „Ako ga ti nećeš ja ću. Izgleda kao prava prilika.“ „Ako si zainteresirana za kriminalce, možda,“ kažem, sjedajući na rub njenog kreveta i provjeravajući joj čelo. „Smrzavaš se.“ Mrmljam uzimajući još pokrivača za nju.

Dopustila mi je da je pokrijem, gledajući me tim očima u kojima nema ni malo zlobe, bez obzira na sve godine borbe sa rakom. „Tvoj tata je bio dobar čovjek. Jedini zakon koji je on prekršio je taj što je parkirao na pogrešno mjesto svake godine kada je bio četvrti srpanj.

Kunem ti se da bi se taj čovjek prije odrekao jednog uda nego sjedio duže nego što je potrebno u prometu. Voljela sam ga više od ičega i bio je odličan prema tebi. Ali…“ kaže ona, podmuklo se smiješeći. „Da je imao divlju stranu, ne bi se protivila.“ Nisam si mogla pomoći, a da se ne nasmijem. „Mama. Neugodno mi je. Prestani molim te.“ „Znam da radim svoj posao dobro ako ti je neugodno.“ Čujem kako gospodin Šapa cvili iz dnevnog boravka. Roman ga je najvjerojatnije našao. Ta dvojica su ratovala od trenutka kada je

121

Roman počeo puzati. Roman voli tu mačku više nego mene, a mačka samo hoće da je pusti na miru. „Ti znaš da mu ja nisam rekla da te dođe vidjeti, mama. Nisam mu čak ni rekla da si bolesna. Ne znam kako je saznao ili kako je doznao kako da te nađe.“ Podignula je svoje obrve i napućila usne. „Snalažljiv je, pažljiv i strastven. Bolji napravi prvi korak prije nego ti ga ja ukradem, Julija.“ Pogledala sam prema dolje, igrajući se prstima. „Htjela sam reći da je on uhoda.“ „Jest vraga. Jedina razlika između muškarca koji je obilježen kao uhoda ili šarmer, jest želiš li njegovu pažnju ili ne.“ „Mislim da nije skroz iskren, mama.“ „Pa, možda ja samo starim i ludim, ali bila bih na njemu kao med na šunki.“ Prekrila sam rukama lice, smijući se pala sam preko njenih nogu. „Stvarno mi nije trebala ta slika.“

 Pokucala sam te večeri na Leova vrata, kada je Roman konačno zaspao. Držim monitor za bebe u ruci. Bruji jer se čuje zvuk iz Romanove sobe s njegovog monitora, prenosi sliku njegovog malenog tijela sklupčanog sa njegovim dinosaurom i omiljenom dekicom. Leo otvara vrata. Nosi snježno bijelu košulju i crne hlače. Rukavi košulje su mu ležerno podignuti, a dugmad otkopčana skandalozno nisko.

Voljela bih da ne gubim dah svaki puta kada ga vidim. „Hej,“ kažem, pomalo bez daha.

122

Naslonio se na okvir vrata, gledajući me sa neskrivenim iznenađenjem. „Nisam očekivao da ćeš navratiti.“ „Da, pa, ni ja također,“ kažem, „Ali zamisli kako sam bila iznenađena kada sam doznala da je kriminalac koji živi vrata do mene bio u kući moje mame danas.“ Kimne. „Vidim kako bi to moglo biti iznenađenje. Nisam shvatio da puštaju kriminalce da žive ovdje. Trebam li biti zabrinut zbog toga tipa?“ Nasmiješim se. „I dalje pokušavam odgovoriti na to pitanje.“ „Obavijesti me kada doznaš.“ Pogledavam prema njegovom praznom stanu. „Hoćeš li ikada namjestiti ovo mjesto. Možda nabaviti krevet.“ „Molim te, uđi,“ kaže, pozivajući me gestom. „Nije mnogo, ali u zatvoru sam naučio na minimalizam. Imati previše stvari ne čini se u redu.“ „Trebao bi makar nabaviti krevet. Ne sviđa mi se ideja da spavaš na podu.“ Nasmije se znalački. „Nisam znao da toliko razmišljaš o meni. Čini se da si opsjednuta idejom o tome gdje spavam.“ Zacrvenim se, a moja neugodnost ubrzo prelazi u ljutnju.

Gledajući ga tako veselog, arogantnog i nasmiješenog, dovoljno je da me naljuti. Samo tako ode na četiri godine dok ja obavljam sav teški posao i misli da se može jednostavno pojaviti i pokupiti zasluge?

Zajebi to. „Postoji li mogućnost da vodimo pravi razgovor bez da ga pretvorimo u predigru.“ To ga je otrijeznilo. Dobro.

123

„Naravno. Ali želim da bude jasno, stvarni razgovor nije sinonim za ispitivanje.“ Ima jedinstven način da me živcira, ukazujući na stvari koje sam i sama trebala shvatiti, ali nisam. „Shvaćam to,“ bubnem. Samo sam ti htjela postaviti desetak pitanja. Ne bi to bilo službeno ispitivanje. „Ali također moraš shvatiti koliki je sada ulog. Ovo nije kao prije. Ne mogu samo tako impulzivno otvoriti svoje srce.“ Držim monitor za bebe i pokazujem mu. „Moram misliti o mom malenom čovjeku i onome što je najbolje za njega.“ Napravio je korak prema meni i odjednom sam shvatila koliko smo blizu jedno drugome. Mogu vidjeti svaku njegovu dugačku trepavicu, a dubine njegovih tamnih očiju privlače me da padnem u njih. Prestani. Odrasti. Razgovaraj o tome držeći se pod kontrolom, prije nego počneš razmišljati koliko je divan. „Je li dobro za njega imati mamu koja je seksualno frustrirana?“ „Ja nisam-“ srdito kažem. Tad sam spustila ton glasa. „Ja nisam… seksualno frustrirana.“ „Zašto ti onda otkucaji srca ubrzavaju? Zašto su ti se obrazi zarumenili? Kladim se da su ti gaćice već jebeno mokre.“ Ošamarila sam ga. Zvuk je odjeknuo u praznom stanu. Pogledao je prema dolje, nasmijao se tiho, zlokobno. „Nisi to trebala uraditi.“ Način na koji me gledao, sa bradom spuštenom prema dole, bio je blago rečeno zastrašujući, a ja počinjem shvaćati koliko je bilo opasno za mene doći ovdje, sama i po noći, bez da sam rekla nekome gdje ću biti. Ovaj muškarac je ubojica. Ne mogu to jednostavno samo zaboraviti. Možda govori da me želi zaštiti, ali kako da budem sigurna u to? „Šta ćeš uraditi?“ Htjela bih da mi glas zvuči sigurnije.

124

„Šta god želiš da uradim,“ promuklo odgovori. Njegovo tijelo je pritisnuto uz moje, nabija me na zid.

Samo još jednom. Samo ovaj put. Moram ga izbaciti iz svog sustava. Moram mu dozvoliti da me još jednom uzme i iskoristi kako god želi. Trebam ovo. Kada to bude iza mene, mogu sagledati situaciju bez oblaka žudnje koji me zasljepljuje. Samo ovaj put. Oprezno sam ispustila monitor za bebe na pod pored mene. Njegov tvrdi kurac pritiskao se od moj trbuh, osjećam kako mi pičkica pulsira od potrebe. Samo uspomena na to kako je bilo imati ga u sebi, previše je. Već mu trgam dugmad kako bi mu skinula košulju. „Ovo ništa ne znači,“ šapnem mu na uho dok mu skidam košulju. „Ovo je samo seks.“ Ljubi mi osjetljivu kožu ispod uha. „Ako je to laž koju si moraš reći.“ Zurim preko njegovog ramena dok me podiže kako bi mogao trljati kurac od moju vrućinu. Nosim jednostavne crne tajice, a tanki materijal nije nikakva prepreka. Prozreo je moju malu laž i to me ljuti, ali iz nekog razloga, samo još jače pritišćem svoje kukove od njega, još snažnije mu hvatam mišiće na leđima i ramenima. Pokretačka sila iza moje strasti je ljutnja. Ljutnja na njega, ljutnja na to kakav mi je život trenutno, ljutnja na nepravdu u svemu ovome. Samo želim ispušni ventil, a dio mene se čak osjeća krivim što ga koristim za tako sebični razlog. Čak i on vidi kroz moje laži. Ovo želim toliko jako, možda i više od njega i nije samo ljutnja u pitanju. Radi se o godinama koje sam provela žudeći za upravo ovim trenutkom, iako sam mislila da će mi um biti na sigurnijem mjestu kada se to dogodi.

Skida mi majicu preko glave i otkriva grudi koje je grudnjak još uvijek držao. Stišće mi grudi toliko jako da zaboli, ali tada toplina njegovih usta na mojim bradavicama ublaži bol dok on vješto jednom

125

rukom otkopčava moj grudnjak i oslobađa mi grudi. Zrak je hladan na mojim već krutim bradavicama, ali nije prošlo dugo kad sam osjetila toplinu njegovih usta na njima. Zabacila sam glavu, njišući se, dok mi šokantni valovi zadovoljstva prolaze kroz tijelo, paleći mi svaki živac, od nožnih prstiju do moje srži.

Hvatam ga za stražnji dio glave i povlačim prema sebi, u nemogućnosti da se zasitim. Toliko ga želim da me boli. Povlači se unatrag, noge mi padaju na pod, trzne mi hlačama prema dole i skine ih jednim brzim potezom, ostajem samo u ružičastim gaćicama.

Odmaknuo se korak unatrag i divio mi se, koračao je ispred mene, samo u hlačama. Njegovo čvrsto, snažno tijelo je remek djelo, moje oči se ne mogu odlučiti žele li upiti svaku krivinu njegovog tijela ili savršene linije njegovog lica i lagano natečenih usana. Gleda u mene kao u svoje vlasništvo, kao da razmišlja što sa mnom, iznenađena sam otkrićem da želim da me iskoristi, uradi sa mnom što god hoće.

Nakratko se mogu opustiti. Još ovaj zadnji put, mogu zaboraviti svoje probleme i dozvoliti njegovom dodiru da ih zapali.

Otkopčava remen i dugmad na hlačama, pušta ih da padnu, dozvoljava mi kratak pogled na donji dio njegovog trbuha. Krenula sam ga dotaknuti, ali uhvatio mi je ruke i podigao ih iznad moje glave.

Blago sam se odupirala, ali još jače me stisnuo, očiju punih vatre. „Moj način,“ zareži. „Ovo ćemo napraviti na moj način.“ Zbog njegovog glasa me prolazi jeza. Naslanjam glavu na zid, puštam ga da me tako drži,i čekam da vidim šta će napraviti sa mnom. Uzima si vremena i promatra mi tijelo, očiju usredotočenih na moje usne, vrat, grudi i gaćice. Iznenada poseže prema dole i trga mi gaćice. Zadrhtim, iznenađena koliko me pali da me koristi na ovaj način. Činim sve što je u mojoj moći da ne omotam noge oko njega i

126

gladno se nabijem na njega, ali zbog užarenog intenziteta u njegovim očima bojim se išta pokušati, zato čekam. „Nećeš svršiti dok ti to ne dozvolim. Razumiješ li?“ upita kada mu je ruka počela trljati moj klitoris, kružeći polako i čineći moja koljena slabim. Kako da zadržim orgazam ako me nastavi tako dodirivati?

Polagani pritisak počinje se stvarati u donjem dijelu moga stomaka, brzo raste kroz moje tijelo, uzrokujući da mi tijelo podrhtava a oči zatvore. „Bože,“ zastenjem.

127

23 LEO Kurac mi je tako tvrd da boli. Ali toliko dugo sam čekao da je jebem da neću više ni trenutka potratiti. Potruditi ću se da ovo traje koliko god budem mogao, jer ovo bi mogao biti zadnji put. Kružim joj po klitorisu prstima, diveći se koliko je vlažna za mene. Nježno joj ljubim vrat, osjetim joj ubrzani puls preko mojih usana i vibraciju njenih jecaja kroz jezik. Gura se na mene, izvija u mom naručju, ali ne može se osloboditi. Vara, obmotava nogu oko mene, ali to ću joj dopustiti.

Osjećajući koliko je vlažna, čini me toliko gladnim da je opet probam, ne mogu si pomoći. Puštam joj zglobove i hvatam za bedra, podižem tako da su joj koljena preko mojih ramena, a leđa naslonjena na zid. Ne čekam, tonem u njenu pičkicu s tolikom gladi koju može stvoriti samo četverogodišnje iščekivanja. Bedra joj stiskaju moju glavu, prigušujući zvuk, ali ne toliko da ne mogu čuti oštro udisanje zraka kad je moj jezik ušao u nju. Bože, tako je jebeno dobrog ukusa. Šakama joj hvatam guzove dok je žedno kušam. Mogu reći po načinu kako drhti uz moje tijelo i kako ritmički gura svoje kukove da se bliži kraju. Bolje da se jebeno sjeti da ne smije svršiti dok joj ne dopustim. Ne želim da se njezine potrebe smanje. Želim je na apsolutnom rubu očaja, da svrši kada moj kurac bude u njoj. Želim da me jaše toliko žestoko da mi kurac sutra bude bolan. Gotovo je nemoguće da držim tempo s njom. Ja sam kao malo dijete u jebenoj trgovini slatkiša i želim probati baš sve.

128

Nemilosrdan sam prema njoj, koristim jezik na način na koji znam da nikad nije osjetila. Tražim njen ulaz vrhom jezika, ulazim unutra i krećem se prema vrhu, ljubim joj klitoris polako, pušući topli zrak u nju. Blizu je vrhunca i moram se prisiliti da stanem, iako bih mogao provesti ostatak večeri sa licem zakopanim u njenoj pičkici.

Dižem glavu i spuštam je na noge kako bih joj mogao vidjeti oči.

Toliko je napaljena da su joj zjenice proširene. Nacerim joj se, hvatam joj čeljust i ljubim je duboko, činim da kuša koliko je jebeno ukusna. Obožava to, ovaj put dopuštam njenim gladnim rukama da povuku moje hlače i bokserice, skidajući me sve dok nisam gol kao i ona.

Okrenuo sam joj leđa prema sebi, pritišćem joj obraz od zid i opet joj dižem ruke preko glave na zid, tako da je prisiljena izbaciti tu savršenu stražnjicu prema meni. Povlačim joj kukove tako da je savršeno namještena za mene. „Koliko jako želiš ovo?“ upitam. „Želim to,“ dahne. „Koliko jebeno jako,“ zarežim. „Jebi me. Molim te. Želim to tako jako.“ Njene riječi su kao vatra u mojim grudima. Moj kurac pulsira u iščekivanju, ali još se ne guram u nju. Klizim svojom cijelom dužinom kroz njene nabore, trljam njen osjetljivi klitoris svojim kurcem. Volim osjećaj koji ostavlja njezina glatka i mekana stražnjica na meni, izluđuje me njena vrućina i vlažnost. Želi me toliko jebeno jako da se praktički cijedi za mene. Obožavam to. Klizim prstima od ramena do donjeg dijela leđa, hvatam je za kukove i povlačim na sebe.

Nisam više mogao odgađati. Uhvatio sam kurac i nabio ga u njen ulaz, nemilosrdno udarajući kukovima, uronio sam u nju jednim

129

glatkim pokretom. Glava joj pada unatrag,stenje i okreće se kako bi me pogledala. Njen pogled pun iznenadne boli brzo se pretvara u blaženstvo dok se nabijam u nju, sasvim šokiran koliko je dobar osjećaj biti u njoj.

Samo nekoliko sekundi kasnije gubim svu kontrolu, obuzet osjećajem dok njezina srž stišće moj kurac. Ne mogu maknuti pogled sa njenog lica. Gleda na stranu, očiju zatvorenih u ekstazi, sa otvorenim ustima dok pokušava doći do zraka. Krećem se brže i jače sve dok zvuci naših tijela ne postaju jači od njezinih uzdisaja. „Svrši za mene,“ zarežim. „Svrši po cijelom mom velikom kurcu.“ Tako je brzo reagirala da ne bi vjerovao da nisam osjetio njenu pičkicu kako se stišće oko mene. Njena srž me uhvatila poput šake, stišće me i moli da svršim u nju, ali izvadio sam ga u zadnjem mogućem trenutku i izbacio vruće sjeme na njena glatka, mliječnobijela leđa.

Okrećem je prema sebi i ljubim dok se spuštamo skupa na pod, a onda ležimo zagrljeni. Stavila je ruku na moja prsa, odmara glavu na mom srcu koje divljački udara, teško uzdiše i hvata dah dok posljednji ostatci orgazma prolaze kroz nju. Prošlo je skoro dvije minute prije nego je progovorila. „Želim da me odvedeš na drugi spoj,“ kaže.

Gledam je u nevjerici. Koliko god bi htio zapečatiti taj dogovor, znam kako to ne bi bilo u redu. Trenutno kroz nju prolazi velika količina endorfina i očito ne razmišlja ispravno. Nagnuo sam se i ukrao poljubac, a onda se povukao sa osmijehom. „Dogovorit ćemo se, ako to budeš željela i sutra ujutro.“ Čudno me pogledala i lagano se nasmiješila, klimajući glavom.

Odjednom je posegnula iza sebe i uzela monitor za bebe, duboko

130

uzdahnula dok je promatrala Romana kako spava na leđima, nogu i ruku raširenih poput morske zvijezde. „Spava li uvijek tako?“ pitam, smješkajući se.

Smiješi se. „Uglavnom da.“ Bolno sam svjestan naše golotinje, iako je prošlo tek nekoliko minuta, već razmišljam kako da je opet uzmem. „Spremna sam ti ponuditi nagodbu,“ kaže ona, ozbiljno. „Dopustit ću ti da zadržiš svoje tajne, za sada, jer želim da se ovo dogodi. Želim da ovo između nas uspije.“ Njene oči traže moje, znam da želi potvrdu od mene.

Nježno sam je poljubio. „Uspjet će. Samo mi moraš vjerovati.“ Drži moj pogled, grizući nervozno usnu. „Oko jedne stvari nema rasprave. Ako ćeš biti u mom životu, moraš ostaviti nasilje iza sebe.

Ne znam što je uključeno ili kako to radiš, ali ja ne mogu imati ubojicu u životu svog sina. Jednostavno ne mogu.“ Namrštim se. Ona ne zna što traži od mene. Jebem ti. Stari ja bi joj slagao istog trenutka. Rekao bi nešto u stilu da je vrijedna svega i jebao bi je dok ne povjeruje da ću se promijeniti. Obećat ću joj to.

Previše jako želim to što nudi, ono što ne znam jest hoću li moći ispuniti obećanje. Neka mi Bog pomogne ako ću joj upravo slagati. „Ostavit ću to iza sebe. Za tebe i za Romana.“ Trepnula je. „Hoćeš?“ zvučala je tako šokirano, da sam se gotovo počeo smijati, ali mračna neizvjesnost da sam upravo dao nemoguće obećanje gori mi u želudcu. „Iznajmio sam jebeni stan pored tebe. Zar stvarno misliš da će me mali izazov pokolebati.“

131

 Parkirao sam ispred Tedovog stana i ponovno provjerio poruku mog čovjeka, Logana. Tipove poput njega zovemo njuškala, jer ako im baciš malo gotovine mogu nanjušiti bilo što, što god ti treba. Za pronalazak Tedove adrese Loganu je trebalo pet minuta. Iznenađen sam koliko mjesto izgleda zapušteno. Zamišljao sam da tipovi poput njega žive u luksuzu, ali zgrada je oronula i zapuštena.

Glavni ulaz nije zaključam, tako da mogu bez problema ući unutra i krenuti stepenicama prema njegovom katu. Našao sam njegova vrata na trećem katu, stan C. Snažno sam pokucao. „Paket treba potpisati,“ viknem na vrata.

Otvorio je vrata. „Od kada dostavljate –“ Provukao sam se kroz vrata, zalupio ih za sobom i uhvatio ga za majicu. Upravo sam se spremao udariti kada sam se sjetio obećanja danog Juliji. Manje nasilja. Možda sam rekao bez nasilja, ali mislim da bi mi oprostila u ovom slučaju, tako da sam ga podignuo u zrak i bacio na stolić za kavu.

Nezgodno je završio na leđima i skotrljao se na pod, pokušavajući dohvatiti mjesto gdje je udario od rub stola. Čučnuo sam tako da me može gledati u oči, da može vidjeti kako se ne zajebavam. „Gle, Tede. Čuo sam neka sranja zbog kojih nisam sretan. Čuo sam da ucjenjuješ Juliju. Je li to istina?“ Odmahuje glavom, pokušavajući se odmaknuti od mene. „Jebeno izlazi iz moga stana, manijače.“

132

„Krivi odgovor,“ kažem, grabeći ga za majicu i podižući ga kako bih ga mogao udariti u lice. Sranje. Manje nasilja. Puštam mu majicu i gledam kako pada malo dalje od mene i udara glavom o pod. Uuups.

Rukom dodiruje glavu i trza se od boli. „Nazvat ću policiju!“ Primijetio sam telefon na stolu pokraj kauča. Dohvatio sam ga. „Sa ovim?“ upitam, bacajući telefon na pod i gazeći ga, dok ga ne razbijem do kraja. „To ćeš platiti, šupčino.“ Nagnuo sam se bliže njemu. „Trebam tvoju potpunu pozornost Tede. Želim se uvjeriti da me potpuno razumiješ. Moj prijatelj je malo istraživao o tebi i naišao na neke zanimljive stvari. Čini se da si uzimao pozajmice od lokalnih kriminalnih obitelji kako bi financirao svoju ovisnost o kockanju. Pa, evo loše vijesti. Ako nisi primijetio,“ kažem, pokazujući mu nasumičnu tetovažu na mojoj ruci. „Ovo znači da radim za njih i znači da imam jako puno autoriteta. Ti me ljutiš i pobrinut ću se da ti se kamate utrostruče. Razumiješ li me?“ „Blefiraš,“ ispljune, lica crvenog od bola.

Nacerim se. Budi siguran da blefiram. „Naravno. Možda. Ali svaki put kada pomisliš Juliji otežati dan, morat ćeš se zapitati želiš li riskirati tu mogućnost, ako govorim istinu. Zapamti, ja znam gdje ti živiš.“ „Jebi se,“ kaže Ted. „Dopusti da ti pomognem da se ustaneš,“ kažem i kleknem da ga podignem. Odupire mi se, pokušavajući se osloboditi. Ovo je normalno, jer uvijek im dam razlog da me zapamte, bilo po modrici na oku ili nečemu puno gorem. Želim ispuniti obećanje Juliji, tako da sam ga naglo pustio, znatiželjan može li stajati na nogama.

133

Nažalost, ne može, zatetura nazad, ponovno padajući na stolić za kavu. Ostaje stenjući na podu dok se okrećem i odlazim. Osjećam se dobro. Napredujem, pomalo. Dovraga, već se osjećam kao novi čovjek.

134

24 JULIA Roman je u drugoj sobi mijauče na mačku dok ja pomažem mami da popije svoje tablete. Ima ih toliko da je pravo čudo kako većinu dana uspijeva bez mene. „Jesi li sigurna da si ove uzimala dva puta prije podne?“ Zaškilji prema meni. „O, mislila sam da mi je rekao da to uzimam četiri puta prije podne.“ Zurim u nju. „Mama, to nije smiješno.“ Slabo se nasmiješi. „Mislila sam da jest.“ Uzdahnem mazeći je po ruci. Tako je krhka. Moja mama je uvijek bila tako snažna, tako sigurna u sebe. Njen mozak je i dalje isti, ali boli me gledati njezino tijelo ovakvo. Ne mogu se više sjetiti kakva je bila. Čini se kao da je prošla vječnost od prve dijagnoze. „Mama, jeste li ti i tata ikad imali problema? Nešto oko čega se niste mogli složiti?“ Ona se nasmije. „Kada mi to nismo imali problema? Kažu da je brak kompromis zato što u zdravoj vezi nitko ne dobije uvijek ono što bi htio.“ Namrštim se. Čudno je misliti o tome da su moji roditelji imali problema. Nejasno se sjećam jednog kolegija na fakultetu o bračnom savjetovanju. Istina je da se nikad nisam mislila baviti bračnim

135

savjetovanje, tako da nisam gledala te bilješke. „Što si mislila pod tim?“ „Pa, recimo, uvijek sam mislila da trebamo ići u crkvu kao obitelj svake nedjelje. To je bila jedna od onih stvari koje sam zamišljala kao djevojčica. Ja, moj divni muž i moja prekrasna djeca, svi sređeni sjedimo u crkvi svake nedjelje. Ali tvoj otac je išao u crkvu kako bi mi udovoljio, a znala sam da mu je to jako mučno. Da sam ja uvijek dobila ono što sam htjela, tvoj otac bi bio nesretan, a da je bilo suprotno, ja bih bila nesretna. Najteži dio je dogovoriti se gdje je sredina. Dobar muškarac će pomicati tu sredinu sve više prema svojoj ženi, a tvoj otac je bio dobar čovjek. Bio je tamo uz nas svake nedjelje, a ja sam ga voljela zbog toga.“ Nasmiješila sam se. Nisam ni znala da mi tata nije bio religiozan.

Nikada nije razgovarao o tome ili navaljivao na mene zbog toga, ali mama ima pravo, on je bio tamo skoro svake nedjelje. Ne mogu si pomoći, a da mi misli ne odlutaju do Lea. Mogu li stvarno prihvatiti kompromis od njega? Ići u crkvu je jedna stvar, ali ozljeđivati ljude, čak ih i ubiti?

Mama odmah vidi kroz mene, kao što to uvijek i čini. „On je dobar čovjek, Julija. Nije me briga čim se bavi. Postoje dvije vrste pokidanih muškaraca, a Leo je pokidan. Jedna vrsta je pokidana toliko da se ne može popraviti, a druga želi biti popravljena.

Leo želi biti popravljen. Vidim to u njemu. On samo čeka pravu ženu koja će mu pomoći naći pravi put. Ako mu pomogneš naći pravi put, bit će tvoj zauvijek. Znam to.“ Udahnula sam duboko. „Ako. Veliko ako. Stvarno veliko.“ „Sposobnija si nego što misliš. Uvijek si bila. Kada sam čula da se vraćaš na fakultet bila sam presretna. Mislim da većina majki mora paziti da im djeca ne skrenu s puta. Bila sam sretna da moja beba

136

ide putem koji joj je Bog namijenio. Rođena si da pomažeš ljudima.

Ima nešto u tebi što potiče da se žele promijeniti, na bolje.“ Stisnula sam joj ruku. „Imala sam dobar uzor ponašanja.“ Nasmiješi se. „Imaš pravo. Prilično sam nevjerojatna.“ Smijem se, trudeći se ne pustiti tugu unutra. Moja mama je oduvijek bila puna vjere, ali ne mogu se ljutiti na Boga zbog ovoga što joj se događa. Kako se žena kao ona, koja je uvijek davala ljudima svoju jedinstvenu mješavinu sreće,mogla razboljeti? Kojoj većoj svrsi to može poslužiti? Trudim se prestati. Takva pitanja me vode u tamu koja vodi ljutnji, što trenutno nije od neke pomoći.

137

25 LEO Kucam na Julijina vrata nakon što sam čuo da su ustali i da se kreću po stanu. Imam se u planu večeras vidjeti sa Angelom. Pokušao sam ga opet odgovoriti, da ne ide vidjeti Bianchise, ali kao i obično, tvrdoglav je. Treba se sastati s njima u devet sati na njihovom terenu.

Očito će povesti Carlita sa sobom. Pobrinuti ću se da budem tamo s njim u slučaju da oni nešto pokušaju. Ali imam vremena izvesti Juliju na rani spoj ako još bude za to.

Julija otvara vrata, izgleda prekrasno iako nije našminkana.

Prirodno je lijepa i da budem sasvim iskren, bilo bi mi drago da više uopće ne stavlja te boje na lice. „Izgledaš prekasno,“ kažem.

Sarkastično se smije, podižući svoju mokru kosu i lagano se naklonivši. „Izgledam kao pokisli štakor, ali hvala.“ „Vrijedi li još uvijek naš dogovor za spoj?“ Oklijeva, pogledavajući iza sebe baš na vrijeme da vidim Romana kako šeta sasvim gol. Nasmiješim se a ona teško udahne. „Već sam ga obukla tri puta ovo jutro.“ Grize usne, pogledavajući opet u mene. „Želim ti se ispričati.“ Podižem obrve. Do vraga to sigurno nisam očekivao. „Bila sam kučka prema tebi od dana kada si se vratio.“

138

„Došao sam i sje-“ moje oči slijede Romana, koji i dalje trči gol kroz kuću. „Sjebao sam ti život i onda nestao. Imaš potpuno pravo biti ljuta na mene...“ Odmahuje glavom, popuštajući. „Moj život nije bio savršen i prije nego što si ti naišao. Gledaj, hoćeš li molim te ući? Osjećam se čudno što vodimo ovakav razgovor u hodniku. Mogu nam napraviti čaj.“ Ne pijem čaj, ali klimnuo sam glavom, prateći je unutra i sjedajući za kuhinjski stol. Roman je provirio svoju glavi iza ugla, cereći mi se. „Hej prijatelju,“ kažem. „Znaš, tvoja mama mi je upravo ispričala kako izgledaš odraslo u onome što ti je pripremila obući.

Hoćeš li obući to da vidim?“ Široko se nasmiješi i odjuri nam iz vida. Čujem kako lupaju ladice u njegovoj sobi dok traži odjeću.

Julija se nasmiješi preko ramena dok priprema čaj. „Hvala ti.

Dobro bi te bilo imati kod kuće, znaš.“ „Daj mi nekoliko sati i mogao bih probiti zid i napraviti vrata.

Tada bi mogla naići kad god bi htjela.“ „Tako da bi i ti mogao doći kad god bi htio?“ „Više sam zainteresiran da vidim tebe kako dolaziš kada god hoću.“ Pocrveni i pročisti grlo, pokušavajući skriti svoju sramežljivost.

Smiješim se, gledajući je kako se kreće kroz kuhinju, izgledajući tako savršeno. Ne znam šta je u ovom prizoru, ali dok je gledam tako u kući kako se brine o Romanu i kako meni glumi domaćicu, čini da zamišljam kakav bi bio život s njom, normalan život. Mislim da bi stvarno uživao. Mogao bih raditi u nekom uredu ili započeti neki posao, doći kući navečer a onda se udružiti sa Julijom i pomagati oko

139

Romana. Mogli bi zajedno gledati zalazak sunca, ispijati pića, upasti u rutinu i gledati omiljene emisije. Mogli bi biti normalni, zajedno.

Zbog takvih misli prolazi me jeza, želim to toliko jako. Ali podijeljen sam između dvije strane. Kada bi se udaljio od starog života, to bi značilo da okrećem leđa bratu. To bi značilo da ga ostavljam u nemilosti Bianchisa koji očito žele našu krv, iako mi to ne govore u lice. Čak me i Carlito treba. Njih dvojica nisu dovoljno jaki da prođu sami kroz što smo prolazili protekle četiri godine i izađu neozlijeđeni. Obojica su slomljeni, a ja sam jedini koji ih sprječava da se ne raspadnu. „Vodim te večeras u kino,“ kažem opušteno. „Oh?“ upita.

Način na koji se smije i način na koji se sve više opušta u mojoj blizini, dobar je znak. Samo se nadam da to nije dugotrajna nuspojava ludog seksa kojeg smo imali. Nadam se da mi počinje vjerovati. „Koji ćemo film gledati?“ Sliježem ramenima. „Ako voliš strašne filmove, ima jedan o nekoj mami i opsjednutom djetetu.“ Okrenula se da me pogleda. „Ti voliš strašne filmove?“ Ne crvenim se ni zbog čega, ali osjećam malo topline u obrazima.

Počešem se po nosu, pokušavam reagirati na pitanje kao da me ne dotiče. „Da. Pa što?“ Julija stavlja ruke na kukove i nasmiješi mi se iz kuhinje, kao da me vidi prvi put. „I ja također Obožavam strašne filmove.“ „Nemoj zezati?“ upitam, hvatam sebe u zadnjoj sekundi i provjeravam prisluškuje li nas Roman.

140

„Da,“ kaže, grizući usnice. „Preferiram većinom starije stvari.

Freddie Krueger, Isijavanje, To, znaš, takve stvari.“ „Nemaš pojma kako me tvoj ukus filmova napaljuje,“ kažem, cerekajući se.

Oči joj klize po mom tijelu i pronalaze moj tvrdi kurac. Prekrila je usta, crveneći se i smiješeći. „Imam prilično dobru predodžbu.“ Donosi dvije vruće šalice čaja za stol i sjeda preko puta mene.

Uzmem gutljaj svoga i nastojim ne napraviti grimasu. Ima okus po zemlji.

Mršti se. „Ne sviđa ti se?“ „Ne, stvarno je dobar. Samo sam malo prije oprao zube.“ Roman je izletio iz svoje sobe noseći majicu i par kratkih hlača koja jedva dosežu do polovine njegovih bedara. Julija je stavila ruku na usta, skrivajući osmijeh. „Jesi li siguran da je to odjeća koju sam ti izabrala, dragi?“ Pogleda dolje prema svojoj odjeći pa opet u nju, klimajući. „Tvoja mama se nije šalila. Izgledaš kao da imaš najmanje pet godina u toj odjeći. Možda šest.“ Romanov osmijeh se razvukao preko cijelog lica. „Idemo gledati film?“ upita. „Zar nemaš školu?“ upitam ga. „Leo, njemu je tri godine. On ne ide u školu a čak i da ide, praznici su zbog Dana zahvalnosti,“ kaže Julija. „Dan zahvalnosti? Isuse. Zar je već to doba godine?“ osjećam se kao idiot, shvaćajući koliko sam neinformiran.

141

„Za tri dana je. Nemaš nikakve planove?“ „Bit ću dobro. Mogu naručiti dostavu i jesti sa bratom. Nemoj se brinuti za mene.“ „Nema šanse. Možeš doći jesti kod moje mame. Nikad nije velika gužva. Svidjet će ti se. I prilično sam dobra kuharica.“ Gledam oprezno prema zemljanom čaju, sumnjajući da je Julija dobra kuharica.

Roman mi se smiješi. „Mooooolim te?“ Mrsim mu kosu. „Da, naravno,“ kažem, osjećajući se kako gubim ravnotežu.

Juliji je laknulo zbog moga obećanja da ću se promijeniti, ali ja osjećam krivnju, jer još nisam shvatio kako ću to učiniti. Ne možeš samo tako predati dvotjednu obavijest o otkazu u mom poslu. Šefovi nerado puštaju tipove kao ja da samo tako odu. Jedina nejasna mogućnost koja mi pada na pamet jest da pozovem svog rođaka Vincea i vidim što bi on mogao učiniti za mene. Ako bi se složio primiti Angela, Carlita i mene nazad pod okrilje Citrionea, to bi barem dalo na znanje Bianchisima da će možda doći do odmazde ako se nama nešto dogodi. Samo bi htio da Vince nije pogurao Citrione tako daleko prema zakonitom teritoriju. Nitko ovdje dolje u Jerseyu neće pokazati strah ako ih se spomene, ali to bi mogla biti jedina nada koju imam.

Roman me vraća iz mojih misli potežući me za nogu. „Možemo li gledati Trolove?“ Juliji sam uputio upitan pogled. Zvuči kao nešto manje strašno, ali sumnjam da će Julija na to pristati. „Naravno,“ ona odgovori.

142

 Zurim u Juliju dok izlazimo iz kina. „Zašto me nisi upozorila?“ Cereka se. „Upozorila na što?“ Odmahujem glavom. Ne mogu izbaciti iz glave sve te piskutave glasove i šareno obojane crtiće. Ne pomažu mi u mojoj namjeri da se klonim nasilja. Želim nekoga udariti, samo kako bih raščistio svoju paletu. Svejedno, Roman poskakuje pored nas, brbljajući o tome koliko mu se svidio film, tako da nije sve loše. Također mi je drago što je Julija pristala provesti nešto vremena sa mnom i što se sve više i više opušta. Kako će reagirati ako ne budem u stanju održati svoje obećanje?

To razmišljanje mi pokvari raspoloženje pa uzimam mobitel iz džepa. Imam poruku od Angela.

Angelo ( 1:13): Bianchisi su pomjerili vrijeme sastanka. Nazvat ću te kada bude gotovo.

Prestao sam hodati, u nepovjerenju gledam telefon. Odjednom je hladnoća prošla kroz mene. „Što se događa? Je li sve u redu?“ upita Julija.

Gledam u nju i Romana, koji se i dalje smiješi i pjevuši pjesmu iz filma. „Moram se za nešto pobrinuti.“ Mogu vidjeti po njezinom oklijevanju da to ima veze s mojim poslom. „Čak i nakon što smo razgovarali o tome?“ upita.

143

„Razgovarali o čemu?“ upita Roman. „Radi se o mom bratu. Moram. Ti kreni i odvedi Romana kući, ja ću se snaći. Nemam vremena prvo otići do stana.“ Suze joj se skupljaju u očima. „Samo tako?“ Frustrirano uzdišem. Ne mogu joj reći da se brinem kako će kriminalna obitelj koja je željna krvi vjerojatno pokušati ubiti mog malog brata. Ne mogu joj reći da planiram ići za njim i proliti krv ako bude trebalo. Pogotovo joj ne mogu reći šta bi to značilo za mene i nju kada bi Bianchisi krenuli na nas. Nemam izbora nego je ostaviti u uvjerenju da opet radim po starom sve. Kršim svoju riječ i napuštam je. Sranje. „Objasnit ću ti kasnije, najbolje što mogu.“ Odmahuje polako glavom, uzimajući Romanovu ruku. „Dođi, dragi. Gospodin Leo mora ići.“ „Ali ja ne-“ „Dođi.“ zareži, odvodeći ga prema autu.

Gledam ih kako odlaze, osjećajući se kao da mi je netko zabio nož u srce.

144

26 JULIA „Mamice zašto plačeš?“ Gledam ga u retrovizoru, promatram kako nožicama udara od sjedalo u ritmu pjesme na radiju. „Zato što sam malo tužna, medeni.“ „Zbog koga si tužna?“ „Pa, pretpostavljam da sam nešto jako htjela i bila sam toliko zaslijepljena da nisam vidjela istinu.“ „Ha?“ Blago se nasmiješim, šmrčući. „Sjećaš li se kako si pričepio prstiće vratima?“ Roman napravi pištavi zvuk, stišćući svoje prste. „Mm. Jako je boljelo.“ „Imaš pravo. Jesi li se nastavio igrati sa vratima kao i prije?“ Odmahne glavom. „Zato si ti pametniji od mamice.“ Zahihoće se.

Kada sam stavila Romana na spavanje, uzela sam telefon i nazvala Callie. Željela bih da sam bila više u kontaktu s njom zadnjih nekoliko godina, znam kako bi mi htjela pomoći kada bi vidjela u što mi se život pretvorio. Ne mogu joj biti teret na takav način. Bila je previše dobra prema meni da bih joj to uradila. Ipak trebam njezin

145

savjet i mislim da ako mi netko može pomoći da prođem kroz sve ovo, onda je to ona. „Hej!“ kaže veselo u telefon. „Imaš li nekoliko minuta?“ upitam. „Naravno,“ odgovori. „Slatkišu možeš li se otići igrati s tim u svoju sobu, molim te?“ Čujem slabi, piskutavi glas u pozadini kako joj odgovara na to. „Šta ima?“ upita. „Nikada te ne bi pitala ovo, ali kako si uspjela da stvari funkcioniraju s Damianom?“ Šuti jednu minutu. „Na šta točno misliš?“ Uzdahnem. Očito hoće da joj slovkam. „Znam da je Damian bio umješan u nekakav… upitan posao. Kako si uspjela da funkcionirate kada si znala s čime se on bavi?“ Callie zvuči malo nevoljna da mi odgovori, te počinje polako. „Mislim, uvijek je bilo borbe. Normalni parovi se sukobljavaju oko toga koja im je najdraža nogometna ekipa za koju navijaju ili tko će iznijeti smeće. Mislim da smo mi naše... probleme rješavali poput svih drugih problema, ali ulozi su bili visoki. Zašto pitaš?“ „Pa, htjela sam reći Leu da odjebe, ali nije mi nimalo olakšao.

Dolazi u stan i stvarno je dobar sa Romanom, stvarno zapanjujuće dobar. Sladak je prema meni a kada smo skupa sve izgleda savršeno, sve dok se ne sjetim s čime se on bavi.“ „Da,“ kaže Callie. „Nije bilo ništa drugačije ni s Damianom.

Mislim da je prekretnica za mene bila što do nasilja nije dolazilo zbog ljutnje ili čežnje za moći, nego zbog toga što me želio zaštititi. Jednom

146

kada sam bila sigurna, mogla sam vidjeti da se promijenio mnogo prije nego što sam mislila da jest.“ „Ali kada sve to prestaje? Šta ako budem uvijek trebala zaštitu?

Kako ću moći živjeti sama sa sobom ako budem dozvolila muškarcu kao što je on da bude u životu mog sina?“ „Žao mi je Jules. Nemam odgovor za tebe. Mislim da ćeš morati napraviti ono što osjećaš da je ispravno. Mogu samo reći da ni jedan muškarac nije savršen. Svi su oni puni mana, ali ako je dobar sa Romanom, to vrijedi mnogo više, što se mene tiče. Znam da ćeš donijeti pravu odluku.“ Htjela bih da sam tako sigurna kao ona. Ne prvi put, pomislim kako bi bilo divno da mogu vidjeti kakva bi bila budućnost s Leom. S jedne strane, mogao bi se promijeniti pored nas. S druge strane, mogao bi unijeti nasilje i tugu u moj život, kakve do sada nisam iskusila. Ali koja je alternativa? Mogu se nastaviti mučiti dan za danom. Padajući dublje i dublje u dugove, žureći slijepo naprijed do točke kad više nećemo imati za stanarinu, socijalna služba će nam pokucati na vrata jer si više neću moći priuštiti hranu za Romana.

Zamoli Callie da ti posudi novac. Znaš da će ti ga dati. Prestani biti jebeno sebično-ponosna, jednom u svom životu, i pitaj za pomoć. „Hvala, Callie. Oprosti ako se čini da te u zadnje vrijeme samo zovem kada imam problema. Obećavam da ćemo se uskoro naći samo da se družimo, bez kukanja, samo ženski razgovori. „U redu?“ Mogu čuti osmijeh u njenom glasu. „Voljela bih to. Pričat ćemo uskoro. Volim te. U redu? Stvarno to mislim. Znaš da sam ovdje za tebe. Ako postane jako ružno uvijek možeš doći kod mene.“ Suze mi naviru na oči. „Hvala. Bok.“

147

Obećala sam sebi i Romanu. Ako dođe do toga, stvarno ću je pitati za pomoć. Neću dozvoliti svom ponosu da stane ispred Romana.

Gledam na monitor i vidim njegovo mirno malo lice. Moj mali čovjek.

Samo želim napraviti ono što će biti najbolje za njega. Pitala bih prijatelje za pomoć davnih dana, bez obzira na svoj ponos, ali ne želim da on vidi svoju mamu kako prosi. Ne želim da misli kako ga je odgojila žena koja se ne može izboriti za sebe. On mora znati koliko sam se jako borila. Mora znati da sam ga voljela toliko jako da bih žrtvovala sve za njega. Toliko jako ga volim i ne znam postoji li bolji način da mu to kažem nego da se nastavim boriti za njega.

 Ostavila sam Romana sa Lauren i krenula na posao. Iako je praznik za većinu u poslovnom svijetu, Ted je isplanirao da samo ja danas radim, jer je nekolicina ljudi htjela svoj sastanak prije nego odu na praznike. I više sam nego bijesna, toliko da sam utrnula.

Izašla sam iz auta, osjećajući hladnu prazninu u sebi. Ne znam da li me Ted uopće više namjerava isplaćivati, a to je samo šlag na vrhu torte. Računi se gomilaju a nemam pojma kako ću ih platiti. Nije mi ostavljen nikakav izbor. Dati otkaz i izgubiti nadu da ću ikada više raditi posao kojeg toliko volim ili ostati i raditi za siromaštvo i bijedu.

Udaljena sam nekoliko koraka od glavnih vrata kada se ona iznenada otvore. Ted stoji na vratima, nosi nekarakteristično neurednu odjeću. Njegova bijela košulja ima mrlju na rukavu i pod hitno joj je potrebno peglanje. Kravata mu je nakrivljena, a kosa neuredna. „Julia,“ kaže bez daha. „Upravo sam te htio nazvati. Danas ću ja preuzeti tvoje pacijente. Možeš ići kući,“ smiješi se, pokazujući previše zubi. „Budi sa svojom obitelji.“

148

Leovo opušteno obećanje da će se pobrinuti za Teda udara mi u glavu. Isuse… Što si uradio, Leo? „Okaj…“ kažem polako.

Ted traži po džepovima i vadi zgužvanu omotnicu. Otvorila sam je, zbunjeno se mršteći kada sam vidjela nekoliko novčanica od sto dolara. „To nije sve što ti dugujem,“ kaže brzo. „Ali ubrzo ću ti sve vratiti.“ Oklijevao je. „Možeš li to reći Leu? Reci mu da sam ti isplatio nešto.“ Pokušavam povezati sve ove godine koje poznajem Teda kao– napuhanog, arogantnog i bezobraznog sa ovom naglom promjenom.

Jednostavno ne mogu. On je potpuno druga osoba, slomljen, uplašen i slab. Uvijek je bio slabić, ali cijela njegova osobnost izgrađena je da to sakrije. Sada to pokazuje jasno kao dan, očito mi je da to vidim prvi put, toliko jasno. Moram se boriti protiv nagona da ga sada žalim.

Jedna stvar je znati da je slabić, ali sasvim druga da ga vidim kako puže. „Reći ću mu,“ kažem. Nije to sve što ću mu reći. Obećao je izbjegavati nasilje zbog mene. Nema šanse da je Teda nagovorio na promjenu samo iskrenim razgovorom.

149

27 ANGELO Donnie i Luca Bianchi vode mene i Carlita na Marcovo imanja u zapadnom Jerseyu. Znam da je Leo htio biti ovdje sa mnom, ali rekao je da će biti s onom curom kojom je opsjednut godinama. Nisam mu to mislio pokvariti samo zbog toga što su Bianchisi promijenili vrijeme sastanka. Osim toga, imam Carlita da me pazi. Kuća je dizajnirana u stilu ranča, ogromna jednokatnica sa dvije garaže i odvojenom zgradom sagrađenom iza. Luca me pokupio ispred moje zgrade i od tada je posebno tih. On i ja smo se družili nekoliko godina, a od njegovih su me priča često boljele uši, tako da me ova čudna tišina drži na rubu. Pretpostavljam da je ljut što će mene imenovati. Koliko ja znam, Bianchisi nisu imenovali tipa kao što sam ja još od starih dana i stara garda uvijek nevoljko gleda kako se nešto što su oni stekli rođenjem olako dijeli. Jebi ih sve. Dugo sam se vremena borio za ovo.

Zaslužujem ovo kao i svaki od njih. I koliko god volio svoga brata, ne mogu lagati; nevjerojatan je osjećaj biti unaprijeđen prije njega. Ovo je prvi put u mom životu da sam ga u nečem pretekao. Otkada pamtim, bio sam u Leovoj sjeni. On je veći, brži, jači, pametniji i dobiva žene kao da je rođen za to.

Ali zato ja imam jednu stvar koju on nema.

Nikada nisam dopustio nikome da stane između mene i onoga što želim. Koliko god cijenio što sređuje svoj život da bi pazio na mene, ja nikada to ne bi napravio za nikog drugog. Uvijek sam išao po ono što sam htio, punom brzinom, bez oklijevanja, bez kajanja. To me sve dovelo ovdje gdje sam sada. Zbog toga će me imenovati i zbog toga on

150

neće biti imenovan. Boli me što moram priznati, čak i sam sebi, ali ja sam njegova jedina slabost, jedina stvar koja bi spriječila Lea da preuzme cijeli jebeni svijet samo kada bi htio. Ali neću se zbog toga ispričavati. Nikada nisam tražio od njega da me štiti. Nikada ga nisam pitao da me prati do Bianchisa. Mogao je ostati sa Citrioneima, preuzeo bi posao za nekoliko godina, ali on je donio odluku da ide za mnom.

Udahnem, pokušavajući prestati misliti na Lea. Po prvi jebeni put, dobit ću nešto što on nema i sve što mogu jest sjediti ovdje i misliti na njega?

Slijedim Donnija i Lucu u neku vrstu čekaonice. Pogledavam okolo, gledam kako je uređeno. Marco je to dobro uredio, a sada kad ću ja biti šef, biti ću u mogućnosti urediti svoje mjesto kako želim.

Zbog te mi se misli malo vrti u glavi. To je nešto što sam oduvijek želio, ono za što sam se borio. Konačno ću to dobiti.

Carlito sjedi pored mene. Izgleda izvan sebe, kao da je na nečemu upravo sada. Kada sredimo sva ova sranja, podsjetiti ću se da moram pronaći neki način kako bi on opet bio čist. Neću dozvoliti da si i dalje ovo radi. „Gdje su svi?“ pitam Lucu.

Tek onda sam shvatio što je točno to što sam vidio na njegovom licu, ono što nisam primijetio zbog svoje zaslijepljenosti. To je isto jebeno lice koje ima kad idemo srediti nekoga. Posegnem za svojim pištoljem. Luca podiže pištolj i puca u Carlitova prsa.

To je zaglušujući zvuk, osjećam se kao da me netko udario čekićem po glavi. Bijela svijetlost me zasljepljuju.

Još jedan pucanj.

151

Padam naprijed, gledam kako moja krv šprica po podu, osjećam kako me snaga napušta. Čujem kako Luca prazni pištolj u Carlita dok se gubim. „Trebao si ostati izgubljen.“ kaže Donnie.

Puca posljednji put i moj svijet se pretvara u crnilo.

152

28 LEO Parkirao sam ispred Marcovog mjesta. Vidim automobil Luce BIanchija na prilazu, ali to je sve. Izlazim iz auta dok mi srce ubrzano radi. Molim te budi unutra, Angelo. Molim te budi unutra i živ, ti jebeni idiotu. Mogu se nadati koliko želim, ali da je ovo bilo pravo unaprjeđenje, cijela obitelj Bianchi bila bi ovdje, slaveći i prihvaćajući ga u obitelj. Trčim prema ulaznim vratima i snažno kucam. „Angelo!“ vičem. Čujem pokrete unutra, ali ne čujem glasove. Stomak mi propada dok izvlačim svoj pištolj, očekujući najgore. Udaram ramenom u vrata, ali ona ne popuštaju. Napravim jedan korak nazad i pucam po šarkama, popuštaju nakon trećeg pucnja.

BANG! BANG! BANG! Vrata padaju dolje u izmaglici iverice i prašine. Ulazim unutra i odmah primijetim. Moj mali brat. Moj jebeni mali brat leži licem prema dolje u lokvi vlastite krvi. Ima rupu na leđima i dvije na stražnjem dijelu glave. Upucali su ga u jebena leđa poput jebenog smaknuća. Carlito leži mrtav pored njega, prsa natopljenih crvenim mrljama vlastite krvi. Svi tragovi moga obećanja Juliji nestaju u tom trenutku. Proliti će se jebena krv. Svako jebeno živo biće u ovoj kući umrijeti će prije nego odem, a neću prestati dok ne dođem do vrha obitelji Bianchi.

Pod zaškripi negdje s moje lijeve strane. Neću se sakriti iza kauča i čekati da vidim tko je. Neću se šuljati okolo kako bi dobio bolju

153

priliku za pogodak. Hodam ravno prema zvuku, s pištoljem u ruci, obuzet mrtvačkom smirenošću koja proturječi vrtlogu bijesa u meni.

Glava izviri iza zida, samo nekoliko centimetara, ali ja sam brži.

Uvijek sam bio brz i uvijek sam bio precizan. Podignem pištolj bez oklijevanja. Metak se zabija u čelo Luce Bianchija, odbacujući mu glavu unatrag. Mrtav je prije nego što padne na pod. Čujem kako se otvaraju vrata druge prostorije, marširam prema tamo. Prolazim kroz kuhinju i stižem baš na vrijeme da vidim muškarca u odijelu kako pokušava pobjeći što dalje od kuće. Ciljam, prateći ga pištoljem procjenjujem luk kojim će metak ići. Ispalim metak. Dovoljno je daleko, da je potrebna sekunda prije nego se sruši na zemlju u lokvi krvi.

Stojim nepomično na vratima,stišćem pištolj toliko snažno da mogu osjetiti kako mi se metal urezuje u dlan.

Ubili su ga. Ubili su mi jedinog brata. Mog malog brata. Onog istog klinca koji je znao doći meni prije nego bi otišao do roditelja kada bi se udario u igri ili kada bi mu netko povrijedio osjećaje. Isti onaj klinac s kojim sam dijelio sobu dok smo odrastali. Uzeli su ga od mene i ostavili mi otvorenu rupu kroz koju mogu osjetiti kako struji zrak. Moram nešto staviti tamo, a upravo sada, jedina stvar s kojom želim popuniti tu rupu jesu tijela. Želim da Bianchiji požale što su me prevarili, ali neću to moći sam uraditi.

Odsutno, shvaćam kako nema šanse da ovo sakrijem od Julije.

Ne mogu imati sve. Ne mogu imati osvetu koju želim i život kojem sam se nadao, ali nikada to nisam zaslužio. Ne zaslužujem živjeti normalnim životom sa prelijepom ženom i sjajnim djetetom. To nikad nije bio život namijenjen meni. Bol, borba i krv. To je sve što je ovaj život pripremio za mene, a bio sam budala što sam mislio drugačije.

154

Telefon mi zvoni. Nepoznati pozivatelj. Podignem slušalicu i čekam. „Leo,“ kaže glas. Marcov glas. Marco Bianchi. Malo sam iznenađen jer on nikome ne daje svoj broj. Uvijek kada sam trebao razgovarati s njim, morao sam to učiniti osobno. Sada taj jebač ima muda da me nazove nakon što mi je pogubio brata?

Ne može reći ništa u ovom trenutku što će ga spasiti, ništa na ovom svijetu neće me spriječiti da mu zabijem metak u naborano staro čelo. „Nisam znao što su planirali. Čuo sam tek kad je bilo prekasno.“ Gledam u Marcov stražnji travnjak gdje jedan od njegovih ljudi leži mrtav. Još uvijek mogu namirisati barut i krv u zraku. Nema pojma? Ne padam na to. Ni jedne jebene sekunde. „Tko je htio ovo?“ upitam, iznenađen koliko mi glas zvuči mirno i daleko. „Morettiji su imali neke krtice u obitelji. Čini se da su doprli do Luce. Dečko mi je bio nećak, ali kunem ti se da mu je kičma bila tanka kao čačkalica.“ Bila tanka kao čačkalica? Ako je Marco tek saznao za ovo, zašto već priča o Luci u prošlom vremenu. „Aha. Nemoj zajebavati.“ „Slušaj, Leo. Dajem jebeno sve od sebe kako bih ti izrazio svoju sućut. Tvoj brat je bio pristojno dijete. Odan, ali sa kratkim fitiljem.

Ipak, nikad mu ne bi smjestili ovako.“ Nikad nisam ni rekao da jesi. Ljuti me sama činjenica da ovo staro čangrizavo kopile pokušava izgladiti stvari. Želim ga zbog toga prozvati, reći mu da dobro zaključa vrata i nađe dobro mjesto za

155

skrivanje, jer dolazim po njega. Prije Julije i Romana, upravo bi to i napravio. Već bih bio u autu krećući na njega, vidjevši samo crveno.

Sada, koliko god bih htio djelovati, da dobijem svoju osvetu, ne mogu, a da ne vidim ispred sebe Juliju i Romana, shvaćajući koliko me oni trebaju da pazim na njih. Sa svakom sekundom koja prolazi, osjećam kako se stvarnost obrušava na mene. Ne mogu imati sve. Morat ću birati između osvete i Julije, a za sada ne znam što učiniti. Sve što znam jest to da je ne zaslužujem. Biti će povrijeđena i razočarana kada sazna što sam učinio, a zaslužuje bolje od toga. „Razumijem,“ kažem. „Oh. Dobro. Da. To je stvarno dobro. Ti si važan dio obitelji i bila bi jebena šteta da to propadne.“ I eto prijetnje. „Aha, pa, bit ćemo u kontaktu,“ kažem, spuštajući slušalicu. Stojim na vratima, hladan zrak osjeća se ledenim naspram moje pregrijane kože. Prolazim kroz kuhinju, praznim svoj pištolj u Lucino truplo. Tijelo mu odskače svakim ispaljenim metkom a u ušima mi zvoni dok hodam prema autu. Osjećam kao da mi se svijet vrti, kao da zemlja ispod mene propada.

Znam da je vraški bijesna i da će joj se srce slomiti kada dozna da sam već prekršio svoje obećanje, ali moram otići do Julije.

Možda zaslužuje boljeg od mene, ali znam da želim njezinu dobrotu u svom životu. Previše sam sebičan da je se klonim. Ozlijedit ću, ubiti i učiniti šta god je potrebno da zaštitim nju i Romana.

156

29 JULIA Roman me drži za ruku dok izlazimo iz prodavnice. Korak mi je lak pošto je mama saznala da tretman deluje na rak i da se smanjuje, ipak ne dopuštam sebi da se previše radujem. Ne znam kako ću nastaviti da plaćam njene lekarske račune, dok ne ozdravi potpuno.

Kad ne mislim na mamu, mislim na Lea. Da li se zaista vratio samo da bi opet sve isto uradio? Da mi obeća stvari koje ne može da ispuni i da ode kad postane suviše teško? Zašto jednostavno nije ostao daleko? Sve što je uradio, jest opet mi probudio nadu. Bio je dovoljno okrutan da se vrati i pusti me da sanjam o boljem životu.

Znala sam da su njegova obećanja lažna, ali držala sam se za njih kao da su slamke spasa. Sada sam ostavljena ovde sa Romanom, da mu objasnim zašto više neće viđati Gosp. Lea. Uzdahnem. Neće mi nedostajati nasilje i opasnost, ali će mi nedostajati da vidim njih dvojicu zajedno. Uhvatila sam sebe kako budna sanjam da ih vidim zajedno, zamišljajući da je ovo stvarno, da on nikad nije otišao i da moj mali dečak ima oca za kojim toliko čezne.

Roman mi “pomaže“ sa malim stvarima koje mogu da stanu u njegovu šaku, stavlja ih u torbu i dodaje meni. Primećujem crni SUV kako se zaustavlja iza našeg auta. Gledam ga iznervirano. Bože. Ima mesta na parkingu. Da li su toliko lenji da čekaju baš na ovo mesto?

Dok završavam sa pakovanjem namirnica u gepek, postajem nervozna dok bacam pogled na SUV. Zatvaram gepek, stavljam Romana u sedište pre nego što okrećem glavu prema autu. Nabacila

157

sam najbolji lažni osmeh, ali mi se zamrznuo kad sam prvi pogledala ljude u džipu. Imaju maslinastu kožu i nose skupe odeću. Na licu im je opak izgled, kao što su imali ljudi koji su nas napali na mini-golfu.

Stomak mi se zgrčio kad sam shvatila da su me zagradili. Ne mogu unazad pošto bih udarila u njih, a kola su parkiran ispred i pored mene.

Hvatam ključeve, stiskajući ih jako između kažiprsta i srednjeg prsta tako da izgleda kao nož između njih. Nije mnogo, ali ako neki od tih seronja pokuša da me pipne, zabiću mu ga u oko. Ne pomeram se, dok me ljudi u kolima gledaju. Vidim dvojicu na prednjem sedištu, ali ima ih još pozadi. Progutala sam polako, grlo mi je suvo.

Vozač mi polako pokazuje rukom da priđem kolima. Bacam pogled prema zadnjem sedištu, i vidim Romana kako lupa nogama.

Toliko se osećam zaštitnički da sam ostala nepomična, paralizovana.

Kao da sam u partiji šaha. Nemam izbora osim da popričam sa njima, i da se nadam kako nemaju nameru da povrede mene ili Romana, ali ako se odmaknem od kola bilo bi kao da ga napuštam.

Odmahujem glavom, pravim korak unazad prema njegovim vratima. Vozač prevrće očima, izlazi iz auta i prilazi mi dok mu cipele lupaju po putu. Bio bi zgodan čovek da ne izgleda tako okrutno.

Okrutnost mu se vidi u izvijenoj usni i skupljenim obrvama. Ipak, to nije ono što me plaši. Ono što me plaši jest što izgleda nezainteresovano, da to što mi preti u sred bela dana stimulativno mu je, kao kad uzima jutarnje novine. Ono što mi njegov izgled govori jest da ovo nije njegov limit, da je ono što on radi mnogo opasnije. „Ostani gdje jesi,“ govorim mu dok gledam okolo, želeći da ima više ljudi na parkingu, ali izgleda da nikom ne deluje nimalo sumnjivo, a ne želim da saznam za šta je sposoban ako počnem da vrištim.

158

„Imam poruku za tebe. Julia Connors?“ „Ne. Očigledno imate pogrešnu osobu.“ Uzdiše, vadi telefon i gleda u njega, pa u sliku na telefonu,pa opet u moje lice. Vraća telefon u džep. „Čudno. Izgledaš kao ona.“ Nozdrve mi se šire i osećam kako mi se nos trza. Pitam se da li bih mogla da mu zabijem ključ u oko pre nego što me zaustavi. To je totalno glupa zamisao. Ljudi u SUV-u mi nikad ne bi dozvolili da se izvučem s tim. Bila bih u još goroj poziciji nego sad. Mrzim što u ovom trenutku toliko želim da je Leo ovde, da se pojavi i spasi me, koristio nasilje ili ne. Samo želim da Roman bude na sigurnom. „Moje ime je Fredo Moretti i ljudi obično to saznaju pre nego što stavim metak u njih ili im poželim dobrodošlicu u porodicu. Činim ovaj izuzetak zato što želim da kažeš onom kretenu sa kojim se jebeš da se preda.“ Fredovim licem preletela je emocija, bes tako vidljiv da sam zakoračila korak unazad. „Prešao sam ponos, prešao sam tradicionalne metode. Priznaću da je dobar. Stvarno jebeno dobar. Ali jebe mi se. Na kraju krajeva, nadbrojan je i ima slabost.“ Fredo je naglasio zadnju rečenicu zabijajući prst u moje grudi i bacajući pogled na zadnje sedište. „Želim da mu kažeš da ću te lično jebati pre nego što te ubijem. Ubiću i to tvoje derište. Ukoliko želi da to izbegne, samo treba da se preda meni. Zna gde da me pronađe.“ Fredo se nakon toga okrenuo i otišao u auto, ostavljajući me bez daha. Zalupio je vratima i odvezao se, očiju zalepljenih sa mojima sve dok nije skrenuo. Polako sam opustila stisak ruke u kojoj sam držala ključeve, želeći da se skupim i plačem, ali nisam mogla, morala sam da budem jaka zbog Romana. Koliko god sam mrzela to, nazvala sam Lea, iako sam obećala sama sebi da to nikad neću uraditi.

159

 Leo me već čeka na klupi u parku gde smo se dogovorili da se nađemo. Nosi tamno plavo odelo sa crnom kravatom i svetlo sivom košuljom. Kosa mu je mokra, kao da se upravo istuširao. Pustila sam Romanovu ruku i on je otrčao na igralište, pravo na tobogan. Sela sam na klupu, ostavljajući dovoljno mesta između mene i Lea. Na njegovom licu vidim nešto iznenađujuće. Kao da je na ivici nečega, ali ne mogu da odredim čega. Potiskujem želju da ga pitam šta nije u redu. Ne želim da znam šta je sa njim. Nisam na poslu i on nije pacijent. Ne moram da se pretvaram da me briga. Želim samo jednu stvar, da moja beba bude sigurna. To naravno nije posve tačno, ali lakše mi je da ubedim sebe u to kad sam besna na njega. Svaki put kad pomislim na Leova osećanja naljutim se na sebe. Samo želim da ga mrzim. Zašto je to tako teško? „Htela si da se sretnemo?“ pita me ukočeno.

Ponašaće se da je nezainteresovan sad? Od kad se vratio delovao je kao da je na zadatku da me vrati, a sada deluje kao da bi radije bio negde drugo? Zaškrgutala sam zubima. „Fredo Moretti mi se obratio na parkingu ispred prehrambene prodavnice. Roman je bio u autu.“ Glas mi je bio hladan dok su mi reči izlazile,ali bila sam sve samo ne hladna. Osećala sam se kao da mi gori u grudima.

Leov pogled sreo se sa mojim. „Šta je hteo?“ „Rekao je da se predaš ili će... rekao je da će...“ Iznenadila me suza koja se skotrljala niz moj obraz. Obrisala sam je grubo. Izgleda da nisam baš shvatila sve što mi je rekao. Kad sam ponovila naglas šta mi je rekao postalo je nekako stvarno. „Rekao je da će me jebati pre nego što me ubije.“ Progutala sam, pokušavajući da se sastavim

160

sama sa sobom. „Rekao je i da će ubiti Romana. Ukoliko se ne predaš njemu. Znaš gde da ga nađeš.“ Videla sam kako mu se vilica stegnula kad je ustao. „Šta ćeš da uradiš?“ pitam ga. „Otići ću kod njega.“ „Stani. Samo... Isuse, samo stani. Jednostavno ćeš ga pustiti da te ubije?“ Leo je čučnuo ispred mene, uzimajući mi ruke. „Slušaj. Nikad nisam činio pravu stvar kad si ti u pitanju. Znam to. Poslednje četiri godine mislio sam svaki dan na tebe, šta bih uradio drugačije kad bih mogao da se vratim. Kad sam te ostavio u onom restoranu, nešto u meni se polomilo, nešto što sam mislio da ću moći da popravim.

Nisam mogao. Ne, ne bez tebe... Sada imam šansu da uradim pravu stvar. Ukoliko je jedini način da ti i Roman budete sigurni, da dam svoj život za vaš, onda ću jebeno to uraditi. Svaki jebeni put. Da li razumeš? Radije bih umro nego da se nešto desi vama dvoma.“ „Roman je tvoj. On je tvoj sin,“ kažem mu, hvatajući se za bilo šta što bi mu promenilo mišljenje. Ne znam zašto, ali sam sigurna da njegova smrt nije izlaz iz ovoga. Trebam ga ovde. Treba mi više vremena da shvatim ovo između nas. Treba mi on. Nisam to želela da prihvatim, ali vidim to sad.

Leo spušta čelo na moja kolena, stišćući mi ruke toliko jako da boli, ali pozdravljam bol. Bol je stvaran, osećam ga kao sidro koje me drži da ne odlutam u emocijama koje me obuzimaju. Kad me pogleda oči su mu crvene. „Sigurna si? Apsolutno, jebeno sigurna?“ „Da,“ potvrđujem mu, očiju punih suza.

161

Čvrsto me grli, i šapuće mi u uvo. “Bože. Imam sina. Imam jebenog sina.“ Smejem se. Tako je dobar osećaj najzad mu reći to. Želela bih da sam mu rekla ranije. Možda bi bio spreman da okrene svoj život kad bi imao Romana da se za njega bori, kao ja. „On te voli“, kažem mu. „Kao i njegova mama.“ Leo se malo odmiče, uzimajući moje obraze u njegove čvrste ruke.

Ljubi me. „Volim te od kad sam te upoznao, nikad nisam prestao.“ Zatvorila sam oči, puštajući njegove reči da me preplave, da pretvore očaj i bes, osećaj bespomoćnosti u nešto drugo, nešto bolje, to što me voli umanjuje sve ostalo. Ništa nije bitnije od njegove ljubavi. „Ostani,“ molim ga. „Možemo se zajedno boriti protiv njega.“ Odmahuje glavom, ali vidim da je manje siguran nego malopre. „Ne. Ne mogu da rizikujem da ti se nešto desi. I mom sinu.“ Volim kako to govori, kao da oseća reči kako klize niz njegove usne i upija svako slovo. „Ne. Ne možeš da dopustiš da tvoj sin odrasta bez oca. On te treba. Ja te trebam.“ „U pravu si.“ Baca pogled prema Romanu, gleda ga nekoliko trenutaka pre nego što ustane. „Imam ideju, ali moram da znam da ste ti i on na sigurnom pre nego što protresem zmijsko gnezdo.“ „Sigurni smo sa tobom.“ „U nekom drugom trenutku da, ali neću da mi ponos bude važniji od vaše sigurnosti. Ne mogu ovo da rešim bez rizika i moram da znam da ćete biti sigurni ako ne uspem da se vratim.“ Izraz na licu mu je opasan. „Imam i dug da naplatim. Veliki jebeni dug.“

162

Namrštila sam se, primećujući osušenu krv ispod njegovih noktiju. „Da li je to krv?“ pitam ga.

Povukao je ruku gledajući u prste. „Da.“ „Šta si uradio? Gde si otišao kad si ostavio mene i Romana ispred bioskopa?“ Toliko je bola na njegovom licu. Iznenadila me promena mog odnosa prema njemu. Ne znam kad ili kako se to desilo, ali više nisam gledala Lea kao da je na suđenju. Sad samo želim da mu pomognem, da radim s njim sa prebrodi svoje probleme. Želim da nam ovo uspe.

Shvatam da sam ranije tražila razloge da nam ne uspe. „Moj brat. Angelo. Ljudi za koje sam radio su ga izdali. Ubili su ga kao da je jebeni pas. Sada rade sa šljamom koji ti je pretio.“ „Leo... žao mi je.“ Odmahnuo je rukom. „Angelo nije bio svetac.“ Seo je pored mene, gledajuću u svoje ruke osmehujući se. „Bio je idiot. Ambiciozan, nasilan,idiot... Ali bio je moj idiot, znaš? Bio je moj mlađi brat, moj haos i čistio sam za njim oduvek. Sad moram da počistim za njim.

Poslednji put.“ Stisnula sam Leovo koleno. „Možeš li to sve sam?“ Odmahnuo je glavom. „Možda ne. Imam plan koji bi mogao da uspe. Imaš li nekog u koga imaš poverenja ko bi vas primio dok ne sredim ovaj haos?“ Klimam glavom odlučno. „Da, ako misliš da je to najbolje.“ „Biće sigurnije. Ne mogu vas povesti tamo gde idem, a ne želim ni da vas ostavim ovde u gradu.“

163

30 LEO Sedim preko puta Tonya Capobianca osećajući se golo bez pištolja. Ipak, doći nenaoružan rizik je koji sam morao da preuzmem. Što se svih ostalih tiče, ja i dalje radim za Bianchi porodicu. Marco je dovoljno glup da misli da sam i dalje na njegovoj strani, čak i nakon što je naredio ubistvo mog brata. Odnos između Bianchi i Capobiancos porodica su, najblaže rečeno ledeni, pa je Tony pristao da se nađemo samo na njegovom teritoriju i dozvolim mu da me pretrese.

Tri momka sede za stolom. Tu je Tony, ćelav sa gustim, moćnim obrvama i uvek ima namrgođen izraz na bucmastom licu. Onda Alex, mlad, crvenokosi knjigovođa sa reputacijom koja kaže da je zaslužan što su su Capobiancosi jedna od najbogatijih porodica na severoistoku. Tu je i Bruce, lak na pištolju i brz kao zmija.

Odlučio sam da ako nešto krene po zlu, dohvatiću knjigovođu i iskoristiti ga kao živi štit protiv Bruca i pokušati se dočepati pištolja.

To baš i nije odličan plan, a nisam siguran da momak ima dovoljno mesa na kostima da zaustavi. 22 metke koje Bruce koristi. „Nadam se da imaš nešto dobro,“ kaže Tony. „Ukoliko nisam pogrešno protumačio tvoje ambicije,“ odgovaram, „Stvarno je dobro.“ Tony mi klima da nastavim.

164

„Mogu ti ponuditi šansu da bez rizika obogaljiš svoja dva najveća neprijatelja. U jednom danu mogao bi da odsečeš glavu Bianchisima i Morettijevima. „Slušam“ mrmlja Tony. Naginje se napred, siguran znak da je zainteresovan. Osećam blagi talas olakšanja, znajući da je ovde opasnost prošla. „Fredo Moretti želi moju glavu,“ objašnjavam.

Tony se smeje. „Nemoj zajebavat. Po onome što priča okolo, koštao si ga sto hiljada. Sad si se vratio u grad pokazujući ga kao slabog, s obzirom da se šetaš gradom kao da si nedodirljiv.“ „Aha, i želi da se sam predam. Evo o čemu je reč. Marco Bianchi takođe čeka šansu da me skine. Nije priznao, ali znam da je sklopio dogovor sa Morettijem da smaknu mog brata. Šanse su da sam ja sledeći. Misliš li da će mu Moretti dati sve što nude ako oni urade sav prljav posao?“ Tony je suzio oči. „Ti se nudiš da budeš mamac za Morettija i Bianchisa, da ih isteraš na otvoreno? Šta ih sprečava da pošalju svoje plaćenike da završe posao.“ „Ponos. Fredo je već slao svoje momke na mene,i nije uspeo da me smakne. Ovog puta će biti tu. Doći će kako bi bio siguran da će posao biti završen, ili će napraviti budalu od sebe i to neće moći da spere sa sebe.“ „Kažeš da nema rizika. Recimo da prihvatim ovu ponudu i ne uspemo. Šta će sprečiti Morettije i Bianchise da krenu na mene?“ „Koliko oni znaju ti nisi umešan. Pošalji tajnu grupu. Ja ću upravljati njima. Daj mi momke koji nisu povezani sa tobom i ne mogu dovesti do tebe. Unajmi plaćenike ako treba.“

165

Trlja usta palcem, udiše pa izdiše kroz nos. „Znam neke momke“ kaže mladi knjigovođa. „Trošak je zanemariv i možemo uvećati naš kapital tako što ćemo ih osigurati.“ Tony se ceri prema meni. „Obožavam ovog klinca.“

166

31 JULIA Callie je pristala da Roman i ja ostanemo kod nje, tako da vozim severno, prema New Yorku. Pustila sam muziku od Yo Gabba Gabba na radiu pa se Roman zabavlja tako što mrda u sedištu u ritmu muzika. Deluje nestvarno. Nema pojma da smo u bekstvu, da se krijemo od ljudi koji hoće da nas ubiju. Ne zna kakav rizik je Leo preuzeo na sebe, da nas spasi. Iako ne bismo ni bili u ovoj ludnici da nema Lea, ne mogu da ga krivim ni za što.

Ja sam ga pustila da se vrati u moj život, ako ćemo iskreno.

Pristala sam na ovo, u dobru i u zlu, tako da sad jedino što mogu jest da osiguram mog mališu dok sve ovo ne prođe.

Prebacila sam se u drugu traku, omogućavajući autu koji se zalepio za moj auto da me pretekne. Zarežala sam iznervirano kad je auto promenio traku sa mnom, zalepivši se toliko blizu da nisam mogla da vidim njihova svetla. U pitanju je crni sedan sa zatamnjenim prozorima. Ne mogu da vidim vozača, ali osećam trzaj niz kičmu kad mi padne na pamet da kad bi mogla da ga vidim, za volanom bi bio dobro obučen Italijan. Ponovo sam se prebacila u desnu traku ispred auta, tako da napravim razmak između nas i sedana. Nekoliko sekundi kasnije, skrećem naglo desno i izlazim sa auto-puta. Čujem škripu guma od pozadi i u retrovizoru vidim da nas crni sedan i dalje prati. „Weeee!“ viče Roman. „Uradi to ponovo!“

167

„Dušo, da li si dobro vezan?“ pitam ga, dok ponovo skrećem i idem zemljanim putem. Prolazimo pored male prodavnice, nekoliko raštrkanih prikolica po livadi obrasloj travom i nema ništa oko nas.

Ne vidim nikakva druga kola na putu.

Vozim najbrže koliko mogu, bacajući pogled u retrovizor gde vidim da nas sedan polako sustiže. Stiskam volan, pokušavajući da smislim šta da radim, kako da im pobegnemo. „Dušo, da li si vezan?“ pitam Romana, dok se naginjem da ugasim muziku. „Weee!“ viče opet. „Vezan sam!“ Skrećem sa puta, vozeći neko vreme kroz visoku travu, dok ne stignem do polja visoke, zlatne pšenice. Vidim kroz prašinu koja se podignula iza nas, ali crni sedan i dalje nas prati. Sad ne vidim ništa, ali malo ranije videla sam kuću u daljini, nadam se da idem u njenom pravcu i da ko god vozi sedan nije video tu istu kuću. Vozim brzo koliko se usuđujem, još uvek videći odsjaj od auta iza mene, odskačemo po polju pšenice i shvatam da nas sustižu. Jako sam uhvatila volan, pokušavam da kontrolišem auto i pitam se koliko još ima doOdjednom nema više pšenice i jedva sam okrenula volan i izbegla da udarim direktno u kuću. Nekoliko sekundi kasnije čujem kako se sedan zakucao u kuću. „Ahhh!“ Roman viče sav srećan. „Ovo je super!“ Polako vozim nazad kroz pšenicu, najbolje što mogu dok ne nađem put. Vidim auto koji je uleteo u kuću, dok prolazim pored.

Dopuštam sebi mali osmeh, dok osećam olakšanje. Eto vam, kreteni.

Niko ne može da stane između mene i mog sina.

168

Kad sam izašla iz usjeva na put, vidim da nas čekaju dva crna SUV-a. Četiri muškarca stoje ispred, sa pištoljima uperenim u nas.

Jedan od njih, korakne napred i rukom mi pokaže da izađem iz auta.

Misli mi divljaju. Nakratko sam pomislila da se okrenem i vratim u polje, ali suviše su blizu. Ne mogu da rizikujem da neki zalutali metak pogodi Romana. Čak i pomisao na to, tera moje srce da stane. Moja jedina nada je da čekam priliku ili da nas Leo pronađe. Što diskretnije mogu, šaljem Leo poruku „POMOĆ“.

169

32 LEO Čekam na tovarištu da se svi pojave. Pištolj mi je spremljen u unutrašnjem džepu odela i to me malo smiruje. Ipak, dosta delova treba da se sklopi da bi ovo uspelo. Pozvao sam Marca pre nekoliko sati i rekao mu da imam neke važne informacije o Capobiancos familiji. Zvučao je zainteresovano dovoljno da se pojavi, verovatno misli da bi mogao da mi smesti zamku i da me ubije, s druge strane zato što zna bi Capobincosi mogli da naruče njegovo ubistvo u bilo kom momentu. Za njega je to dobra situacija u svakom slučaju.

Fredo i njegova ekipa su došli prvi. Vidim malu grupu od četiri SUV terenca na ulazu u tovarište, koji polako prilaze centru gde je stojim. Ako je pametan okrenuće vozila i otići kad vidi da sam već prekršio dogovor i došao ranije nego što je dogovoreno, kao što sam i očekivao njegov ponos i arogancija su ga obuzeli, zato što džipovi nastavljaju prema meni.

Stojim na otvorenom, između delova automobila i razne elektronike. Capobiancosi su uspeli da unajme četiri bivša marinca koji sada rade kao plaćenici. Dvojica su sakriveni levo od mene, a dvojica desno, leže na krovovima kola. Imaju teško naoružanje, nadam se da su spremni da naprave pakao za kratko vreme, inače sam sjeban.

Istegnem vrat, levo pa desno, dok gledam Freda i njegovog momka kako izlaze iz terenca. Moram da budem prisutan ovde i sada, da pratim situaciju, ali mislim mi beže prema Juliji i Romanu. Moj

170

sin. Isuse. Da li je zaista prošlo samo pola dana od kad mi je rekla?

Jedno je kad sumnjaš, a sasvim je drugo kad ti kaže da je to istina, kao da mi je teret pao sa ramena a nisam ni znao da ga nosim. On je moj sin. Julia i ja imamo sina, a ja to nisam ni znao. Misao je zastrašujuća i uzbudljiva u isto vreme. Moram da sredim ovo sranje, zbog njih.

Telefon mi vibrira u džepu, znak da mi je stigla poruka, ali ako krenem da ga izvučem Moretti će misliti da posežem za pištoljem.

Fredo mi prilazi sve dok mi se praktično ne unese u lice. Niži je od mene, pa mora da podigne glavu da bi susreo moj pogled. „Leo jebeni Citrione, fantom glavom i bradom.“ Obilazi oko mene u polaganom krugu, kao kad kauboj pregledava stoku koju planira da kupi. „Znaš šta je smešno? Bolelo me dupe da te ubijem. Samo sam hteo onog tvog jebenog brata. Ispalo je da si kao beli vuk, nemoguće te ubiti. Kad sam shvatio kakva si napast, tad sam rešio da te gonim, čisto iz rekreacije.“ Ne pomeram se, stojim nepomično dok se mali čovek vrti oko mene. „Želiš rekreaciju?“ pitam ga. „Možemo ovo da rešimo i na drugi način, jedan na jedan. Sad. Ti i ja.“ Smeje se glasno, kao da sam izvalio neku šalu. „Voleo bi to, zar ne?“ Unosi mi se u ulice i šapuće mi. „Voleo bi da možeš da me prebiješ i nateraš me da zovem pomoć pa da te upucaju kao jebenog podivljalog psa.“ Spuštam pogled na njegovo lice, što ga tera da napravi korak unazad. Šmrknem. Jebena kukavica.

171

„Obriši taj izraz lica“ viče mi dok izvlači pištolj i upire ga prema meni. „Možda bih jednostavno mogao da ti sam skinem taj izraz kad te upucam?“ Ne trepćem, ne mrdam. „Vidim zašto nijedan od tvojih ubica nije uspeo da me ubije,“ kažem mu. „Očigledno su od tebe naučili da laju, umesto da završe posao.“ Vidim koliko je jako stegnuo pištolj, prstom povukao obarač malo. Spreman sam da se pomerim ukoliko pomislim da je spreman da povuče obarač i upuca me, ali on to ne radi. Želeo me je dugo da bi me sad ubio. Moram da ga držim zauzetim i besnim dok ne stignu Bianchisi. Plaćenici znaju da ne treba da pucaju dok im ne dam znak, tako da su mirni, iako je Fredo uperio svoj pištolj u moje čelo. „Misliš da si jak, zar ne?“ pita me Fredo. Lice mu je crveno od besa, pušta da vidim kako planira da me udari. Okreće dršku pištolja i zamahuje prema mom licu. Osećam kako mi obraz trne i kako mi se mlaz krvi sliva niz lice, ali ne dopuštam da mi se vidi bol. On je mrtav čovek, znao on to ili ne, želim da pre nego što ga ubijem oseti isti strah i bespomoćnost koju je osetio moj brat pre nego što je pogubljen.

Fredovo lice se grči dok me gleda, tražeći neki znak slabosti.

Udara me u stomak, ali pošto sam to očekivao stegnuo sam mišiće i osetio samo blagi udar. Nisam se čak ni presavio od udarca. Odmiče se i zamahuje ponovo u moje lice, ali zaustavljam njegovu pesnicu, stišćući je dok mu usne ne počnu da se tresu od bola. „Jedna reč,“ sikće.

Naginjem se prema njemu, šapućući tako da me samo on čuje. „Da li si im rekao šta da rade nakon što ti slomim vilicu golim rukama?“

172

Skupio je obrve, puštam ga i odmičem se korak. Okreće zglob, dok stiska pesnicu. Okreće se, očekujem da naredi da me upucaju, kada se začuje zvuk motora koji se približava. Tri crna sudana nam prilaze. Moram da se potrudim da ostanem ozbiljan, da se ne nasmejem. Kao gladan pacov, Marco je progutao mamac. Fredo odmahuje svom čoveku da se odmakne dok nam kola prilaze.

Marco i njegovi ljudi polako izlaze. Vidim i Antonia Bianchia, njegovog zamjenika, kako izlazi iz auta. Odlično. Marco gleda u Morettija i onda se zagleda u mene. „Šta je ovo jebote?“ pita.

Fredo još uvek drži svoj pištolj i kad se okrene prema Marcu sa pištoljem u ruci, Bianchi momci izvlače svoje. U deliću sekunde, Morettijevi i Bianchijevi drže jedni druge na nišanu. Samo Marco deluje smireno. „Leo, jebem ti. Šta izvodiš?“ „Ništa. Čekao sam te ovde kad se Moretti pojavio i počeo da mi preti. Mislio sam da si ga ti poslao.“ Marco sad gleda u Freda. „Tražio si od mene da uhvatim Lea. To je bio dogovor. Pokušavaš da ga uhvatiš sam da ne bi morao da ispoštuješ svoj deo dogovora?“ Izvio sam obrvu. Napali su jedan drugog brže nego što sam očekivao. Nadao sam se da će se Marco opustiti kad vidi da Fredo pokušava da me ubije njemu pred nosom, ali nisam očekivao da će odmah početi da ga optužuje. Stvarno je idiot. Čak i ovde, Moretti je brojniji od njega.

173

„Pa,“ kažem, osećajući kako su mi mišići napeti i spremni, zato što znam kakav će haos nastati nakon mojih reči. „Možda bi trebao da postaviš važnije pitanje sada.“ Obojica, Marco i Fredo okreću se prema meni, zbunjeni.

Sada je pravo vreme da učinim da obe strane misli da su prevarene. „Da sam na vašem mestu, pitao bih se ko je ovo namestio, i ko su ljudi sa puškama koji se kriju na kolima.“ Pokazujem im na hrpu smeća oko nas.

Na moje iznenađenje, Fredo podiže pištolj i ispaljuje ceo šaržer bez zadrške. Marco pada, ali ne pre nego što uzvrati paljbu, pogađajući Freda u rame. Morettijevi otvaraju paljbu na Bianchise, a ovi im ne ostaju dužni. Obe grupe trče u zaklon iza pokvarenih kola, ali vidim da su sakriveni plaćenici skinuli polovinu, svuda okolo čuju se pucnjevi, a vazduh je pun mirisa krvi i baruta. Antonio Bianchi primio je metak u vrat i dok je padao izrešetalo ga je još nekoliko metaka svuda po telu. U roku od nekoliko minuta, međusobna paljba pokosila je obe grupe. Sve što je ostalo jest crvena magla i izrešetana tela. Ja čak nisam morao ni da potegnem pištolj.

Onda vidim Marcovo slomljeno telo kako leži nekoliko koraka od Fredovog. Umesto zadovoljstva koje sam očekivao da ću osetiti, ostao sam prazan, utrnuo. To što su oni mrtvi nije vratilo Angela. Nije vratilo tri godine koje sam izgubio sa mojim sinom. Nije me sprečilo da uništim Julijin život. Mada, ukoliko to znači da su Julia i Roman sigurni, mogu živeti sa prazninom u sebi. Mogu to da izdržim zbog njih.

Dok idem prema kolima, izvlačim telefon da javim Capobiancosima da će im biti potrebna velika grupa čistača da počiste nered koji je ostao na tovarištu. Tad vidim poruku.

174

Julia (4:42 p.m.): Pomoć Krv mi se zaledila. Možda sam odsekao glave i uništio Morettijeve i Biachisove, ali nisam još gotov.

175

33 JULIA Stavili su mi povez preko očiju, zavezali me i zaključali pozadi.

Odveli su Romana u drugi auto, glava me još uvek boli gde su me udarili dok sam se ritala da se oslobodim i odem do njega. Samo dva čoveka su sa mnom u kolima. Shvatila sam da se vozač zove Frank, a suvozač je Benito. „... kunem se Bogom. Ako još jednom pokuša to sranje,zažalit će“ kaže Frank. Ima dubok, spor glas kao da mora da razmisliti pre nego bilo što kaže. „Samo se okani toga. Znaš li šta bi ti Fredo uradio ako samo takneš Carla? Carlo mu je jebeni nećak. Fredo bi te raskomadao,“ kaže mu Benito. „Mogao bi da pokuša.“ Benito se smeje. „Ti si stvarno idiot.“ „Pazi na svoja jebena usta,“ frkće Frank.

Benito hukće a onda nastaje tišina. Trudim se da dišem kroz bol koja mi seva u glavi. „K...lo“ mrmljam kroz krpu koja mi je vezena preko usta, pokušavam da kažem kupatilo. „Umukni,“ obraća mi se Benito. „K.. .lo!“ pokušavam da im viknem.

176

Benito uzdiše i čujem kako otkopčava pojas. Sekund kasnije grubo mi skida krpu sa usta. „Jebote, šta govoriš?“ Mrdam vilicom da uklonim grč. „Kupatilo. Moram da piškim ili ću to uraditi ovde po sedištu.“ „Samo napred,“ kaže Benito. „Šef je rekao da ne stajemo nikako.“ „Neće pišati u mojim kolima“ viče Franko. Osećam kako naglo skreće i zaustavlja se pokraj puta. „Sranje,“ mrmlja Benito. Čujem kako tipka broj na telefonu i zatim kako govori. „Da. Moramo da stanemo da ide u wc. Čekajte nas.“ Izveli su me iz kola.Osećam kako me visoka trava golica po člancima, ali i dalje ne vidim ništa. „Dobro, požuri i završi to što imaš,“ govori mi Frank. „Ne vidim ništa.“ „Ne moraš da vidiš da bi mogla da pišaš. Samo požuri.“ „Ne mogu dok me gledate.“ Čujem vrata auta i glas, dok se neko približava. „... klinac me izluđuje.“ „Uskoro ćeš ga ućutkati zauvek,“ kaže drugi glas.

Srce mi se stegnulo. Ne mogu da slušam kako govore da će povrediti Romana. Moj mališan je u opasnosti i ja ne mogu ništa da uradim da to sprečim. Ne, to nije istina. Neće biti lako da mu pomognem, ali mogu, hoću. Izvući ću ga iz ovoga. Ništa se neće desiti mojoj bebi i ne zanima me šta treba da uradim kako bi ga zaštitila.

177

„Kako mislite da idem sa povezom preko očiju i vezanih ruku?“ Frank kida kanap oko mojih ruku i skida povez, vukući mi glavu unazad. Dobro sam mu videla riblje usne i okruglo lice. Debeo je, a mršavi čovek pored njega je sigurno Benito. Pogled mi beži pored njih i vidim Romana, lica morkog od suza, kako ga vodi neki čovek. Želim i ja da plačem, ali nemam vremena, on me treba. Moram biti jaka zbog njega.

Jedan od njega viče mu da piški, ali Roman ne može. Oduvek je bio stidljiv. Toliko sam besna da kad bi mi neko stavio pištolj u ruku, hladno bih pobila sve njih. Leo... volela bih da je sad ovde. Znam da je samo želeo da nas zaštiti i da je mislio da je ovo najbolji način i ne krivim ga, ali Bože nadam se da će nas uskoro pronaći.

Atletski građen muškarac sa plavom kosom i velikim nosom nam prilazi. Frank me gura. „Požuri.“ Posrćem, skoro sam pala kad sam se saplela od koren drveta.

Plavokosi čovek me hvata, ostavljajući ruku na mojim leđima suviše dugo. „Frank, budi nežan sa zatvorenicom. Nije tvoja da je povrediš.

Fredo je želi svežu i čistu.“ Prema onome kako Fredo gleda u plavookog čoveka, pretpostavila sam da je on Carlo, onaj kojeg mrzi. „Da li je ovo čovek pitam,pokazujući u Carla.

za

kog

si

rekao

da

je

pičkica?“

Lica Franka i Benita su pobelela. Carlovo je pocrvenelo i izvukao je pištolj, stavlja metak u ležište. „Imaš nešto da mi kažeš?“ Frank gricka donju usnu i gleda ga kao da je doneo neku odluku, klima glavom i prilazi, upirući mu prstom u grudi. „Da. Hoću da ti kažem da si seronja i da tvoj ujak nije glavni, prebio bi te odavno –“

178

Carlo pokušava da ga udari pištoljem u lice, ali Franko ga blokira, izbijajući mu ga iz ruke. Bebito odmahuje glavom dok se ova dvojica tuku i čovek koji je vikao na Romana da piški, okrenuo se da vidi šta se dešava.

Dok su oni zauzeti, polako se pomeram prema pištolju koji leži na zemlji. Niko ne obraća pažnju, sve dok nije kasno, u trenutku kad Frank zadaje odlučujući udarac u Carlovo lice, podižem pištolj i ciljam u Carla. Ako je u srodstvu sa gazdom, onda je on najvažnija meta. „Romane, trči!“ vičem.

On trči, a punački čovek najbliži njemu kreće za njim. Nikad nisam pucala iz pištolja i ne usuđujem se da pucam nigde blizu sina, pa se nadam da će uspeti da se sakrije dok se ne rešim ostalih muškaraca.

Carlo se ceri prema meni držeći ruke ispred sebe dok se kotrlja ispod Franka, koji je na kolenima, stisnutih pesnica. Benitove ruke su zamrznute, bez sumnje spreman da izvuče pištolj čim pokažem ikakvu slabost. „Stani ovde,“ pokazujem mu na zemlju ispred sebe.

Carlo polako ustaje, krećući se prema meni. „Vas dvojica, bacite ključeve od kola i pištolje i krenite da trčite, što brže možete,“ govorim im.

Benito se smeje. „Ili šta? Ti nemaš petlje da nas upucaš.“ „Začepi jebote i uradi šta je rekla,“ sikće Carlo.

Frank polako ustaje, spuštajući ruku prema džepu. „Ona nema petlju-“

179

Ciljam prema Carlu i upucam ga u nogu. Pada na zemlju, vrišteći i psujući.

Okrećem pištolj prema Franku, trudim se da mi se ruke ne tresu.

Imam li petlju da pucam na čoveka? Ako to znači da ću zaštititi svog sina? Da. Ubiću ih golim rukama ako to znači da će Roman biti na sigurnom.

Frankove oči lete od Carla do mene.Spušta ruku niz telo i zamalo mi beži uzdah olakšanja. Ne želim više nikog da upucam. Ruka mi je još uvek u grču od maloprijašnjeg pucanja, u ušima mi zvoni. Bojim se da će me realnost situacije lupiti i da ću baciti pištolj i pobeći od ovoga što sam upravo uradila. „Ključevi. Pištolji. Onda idite“ kažem im.

Frank polako vadi ključeve iz džepa i baca ih na zemlju. Oba muškarca kreću prema svojim pištoljima. „Stani!“ vičem. „Jedan po jedan.“ Frank gleda u Benita, koji mu klima glavom. Benito polako vadi pištolj držeći ga palcem i kažiprstom,spušta ga u travu. Frank zatim radi to isto. „Sad trčite,“ naređujem im.

Obojica se pokreću, nije baš da trče ali odlaze polako. „Pustićeš me da samo tako iskrvarim?“ pita Carlo. Lice mu je belo i malo mi je muka kad vidim koliko je krvi već izgubio. Da li je metak pogodio arteriju? Isuse... „Imaš telefon“ odgovaram mu, dok se saginjem da pokupim dva pištolja sa zemlje i bacam ih daleko u grmlje. „Zovi hitnu. Reci im da te upucala žena koju si kidnapovao i da ti je potrebna pomoć.“

180

Ostavljam ga i trčim u smeru u kojem je Roman otišao, znajući da je svaka sekunda bitna. Pištolj deluje teško i čudno u mojoj ruci.

Bojim se da ga uperim bilo gde, kao da bi mogao sam da opali. Minut kasnije vidim Romana kako se bacaka i viče dok ga čovek vuče iz šume prema putu. Zaustavljam se, pitajući se da li bih mogla da pogodim čoveka koji vuče mog sina. Nema šanse da bih mogla da pucam, a ako izađem ispred njih, on bi mi samo pripretio da se predam ako ne želim da povredi Romana.

Sve što mogu da uradim jest da ih pratim i da probam da smislim neki plan kako da sprečim ovog čoveka da se odveze sa mojim sinom.

Kao da je prošao samo momenat od kad sam ih ugledala, a sad je taj čovek ubacivao mog mališana na zadnje sedište terenca. Ne usuđujem se da pucam. Umesto toga, primorana sam da sedim, čekam i gledam u registraciju auta koji ga odvozi. Gledam kako odvodi mog sina, a ne mogu ništa da uradim. Pokušavam da zapamtim registarski broj što brže mogu, a stomak mi se grči kao da sam popila kiselinu. Nadam se da sam donela dobru odluku.

Vraćam se Carlu. Lice mu je belo kao kost, u rukama mu je telefon. Stajem neodlučno, ne znam šta da radim. Izgleda mrtvo.

Upucala sam ga samo u nogu, kako može biti mrtav? Osećam mučninu dok se spuštam na kolena pored njega, pokušavam da napipam puls ali ne osećam ništa. Kako je mogao da umre tako brzo?

Iako znam da je zaslužio što je dobio, nisam planirala da ga ubijem.

Nikad nisam želela nekog da ubijem.

Osećam kao da mi glava lebdi, ali uspevam da se skoncentrišem, okrećem leđa telu, čoveku kojeg sam ubila i okrećem Leov broj. „Gde si?“ odmah me pita, javljajući se na prvo zvono. Vičem mu registarski broj. „Možeš li zapamtiti ovo?“ „Da. Gde si?“ opet me pita.

181

„To je broj tablica kola koja su odvela Romana, molim te nađi ga.“ „Gde se jebeno nalaziš?“ „Ne znam!“ vičem, „Bit ću dobro. Samo nađi Romana!“ „Neko će te pozvati na ovaj broj i naći te. Samo ostani gde si i čekaj poziv.“

182

34 LEO Zovem mog tragača, Logana. „Potrebno mi je lociraš telefon Julie Connor. Njen broj je 555-7438.“ Logan je tih na trenutak. „Kraj puta br.17, van Century Road.“ „Dobro. Sačekaj, zovem te za minutu.“ Prekidam vezu, pa zovem Vincea Citrionea. „Vince, ovde Leo,“ govorim u telefon dok vozim kao luđak niz auto-put, izbegavajući vozila. „Leo?“ pita Vince. „Isuse, čoveče. Nisi se javljao godinama.“ „Da, pa... sećaš se one usluge što mi duguješ?“ „Ne“ odgovara mi. „Ako ništa, ti duguješ meni što te nisam kastrirao kad si okrenuo leđa porodici.“ „Vince treba mi usluga. Upleo sam se u neko sranje, i Moretti je oteo moju devojku. Znam gde je, treba mi neko kome verujem da je pokupi. Možeš li poslati nekog?“ „Gde se nalazi?“ pita me ozbiljnim glasom. „Ona je izvan puta 17, blizu Century Roada.“ „To nije daleko od mene. Biću tamo za manje od trideset minuta.“

183

„Dugujem ti,“ odgovaram mu, prekidam vezu i koncentrišem se na vožnju. Zovem Logana opet. „Treba mi da proveriš neke registarske tablice,“ diktiram mu brojeve. Čujem kako tipka na kompjuteru, ne gubi vreme ni da mi odgovori, dok ne nađe ono što mi treba. „Auto je registrovan na Killiana Morettija,“ govori mi. „Killian? Da li si siguran?“ „Ovde tako piše.“ „Možeš li naći neke nekretnine na njegovo ime? Bilo šta?“ „Neće biti na njegovo ime,“ kaže mi Logan. „Mogao bih da pogledam njegove bankovne račune, da vidim gde odlazi novac, potrajati će koji minut.“ „Uradi sve što treba.“ Čujem kako u pozadini lupka ključevima, nervoza me jede sve više. „121 Paterson ulica i 8860 Linwood. Izgleda da bi jedno moglo biti tovarište. Velika kvadratura, nema znakova da neko tu živi.“ Ako bi odveo Romana negde, to bi bilo to mesto. Ipak malo je nategnuto, ali Killiana bije glas da je najokrutniji Morettijev vojnik.

Kruže glasine da muči sve svoje žrtve, bez obzira da li je to naređeno ili ne. Taj jebeni kreten uživa u tome, a sad ima mog sina. Mog jebenog sina. Zglobovi su mi pobeleli koliko sam stegnuo volan, dajem gas do daske.

Uspeo sam da vožnju od četrdeset minuta pređem za petnaest, zaustavljajući se blizu kvadratne zgrade na sred poljane, malo izvan puta. Ispred su parkirana dva automobila, jedan od njih ima registarske brojeve Killianovog auta. Vadim moju. 44, proveravam da

184

li je napunjena, trudim se da ne uletim na prednja vrata vrišteći njegovo ime, da se pojavi. Moja jedina nada da spasim Romana jest da iznenadim Killiana, pa ne smem da rizikujem da me čuje kako dolazim.

Idem prema bočnoj ivici zgrade, penjem se na kontejner da bih mogao da bacim pogled kroz prozor. Unutra nema nikog, samo prostorija puna metalnih cevi. Uz zid je naslagana gomila cevi, pored njih drvene daske i ostatak prostora je ispunjen lancima koji vise sa plafona i nekoliko visokih stolova punih crvenih mrlja. Jebem ti.

Glasine nisu otkrile ni deo onoga što je Killian radio žrtvama. Ima svoju ličnu sobu za mučenje.

Brzo skeniram sobu i ugledam Killiana kako stoji u ćošku sobe, okrenut leđima prelazi prstima po alatu. Roman besvestan leži na stolu. Stomak mi se zgrči kad ga vidim, ali telom mi prostruji olakšanje kad vidim da mu se stomak diže i spušta. Killian ga je sigurno drogirao. Dobro. Ni jedan trogodišnjak ne treba da ima sećanja na ovo mesto.

Prostor je podeljen plastičnim najlonima, znam da bi iza njih moglo biti još Morettija, ali ne mogu da čekam više. Moram da uradim nešto odmah. Lanac se zatresao sa plafona blizu mene. Videvši ga, u glavi mi se stvara plan. Mogao bih da ga upucam, ali ne mogu da rizikujem. Suviše je blizu Romanu, pa čak i da ga pogodim, jedan od metaka bi mogao da se odbije od metal. Stiskam usne, skačem na lanac i ljuljam se prema Killianu.

Veliki čovek se na zvuk škripe lanca okreće prema meni. Umesto da krene na mene, uzima oštricu i baca se na Romana. Puštam lanac i skačem par koraka od stola na kojem stoji alat. Hvatam poslužavnik sa kojeg pada alat svuda okolo i kao frizbi bacam ga prema Killianu najjače što mogu. Leti prema njemu i primoran je da se baci na

185

stranu, što je sve što mi je potrebno da smanjim razdaljinu između nas. Skačem na Killian i obojica padamo na zemlju.

Padamo jako, ali on ne deluje povređeno. Oslobađa ruku i pokušava da mi zabije oštricu u leđa, ali uspevam da ga pribijem na pod. Udaram mu rukom od pod, oštrica mu ispada, ali kreten je jak kao mazga i uspeva da nas okrene i da dohvati oštricu koju sad pokušava da mi nabije u vrat. Rukom naslepo pipam po podu pokušavajući da nađem neki od alata koji su prosuti po podu.

Vrhovima prstiju opipavam dršku nečega, ali ne mogu je dohvatiti. Pomalo gubim svest, a grlo mi gori. Osećam kako mi se snaga cedi iz tela svakom sekundom kojom me guši. Oslobađam koleno i zabijam ga u njegove prepone. Odmiče se malo, što mi ostavlja prostor da ga laktom zakucam u nos i da se otkotrljam od njega.

Podižem se na noge, kašljem i uvlačim vazduh u grudi koje me peku. Killian ustaje, hvata još jednu oštricu. Lice mu je izudarano, krv mu curi iz nosa, sve do brade. Kreće prema meni, ali uspevam da dohvatim kuku koja visi na lancu iza mene i zamahujem je ka njega.

Savija se,ali ne dovoljno brzo pošto mu kuka zahvata crnu kecelju i odbacuje ga unazad.

Trčim prema njemu i udaram ga ramenom. Osećam blagi otpor kad se kecelja pocepa od kuku. Nabijam ga od metalni stol. Pokušava da dohvati nož koji je na stolu,ali hvatam mu ruku i svom snagom koju imam okrećem mu ruku i zabijam nož u grudi. Oči su mu širom otvorene, iz grla mu izlazi krkljanje dok mu krv puni pluća.

Ostavljam ga da umre, okrećem mu leđa i idem prema Romanu, koji izgleda kao da je legao da odspava. Uzimam ga u naručje, čvrsto ga privijam na grudi. Grudi su mi pune emocija. Moj sin. Dobro je.

Uspeo je da preživi. Ne znam kako ćemo Julia i ja ovo prevazići, ali

186

prihvatila me ona ili ne, moj sin nikad neće biti gladan i učiniću sve da njegova baka živi još dugo.

Taman sam krenuo prema izlazu, kad sam čuo da neko stenje.

Okrenuo sam se, držeći Romana tražeći pogledom izvor stenjanja.

Dolazi iza zavese od plastike. Prilazim polako, stavljajući moje telo između Romana i najlona, u slučaju da me neko čeka. Polako pomeram jednu stranu najlona i ostajem iznenađen kad ugledam Teda. Izubijan, krvav, fali mu jedan prst. Jedno oko mu je zatvoreno i oteklo, nos slomljen i krvav.

Na stolici pored njega je mrtav čovek, još uvek krvari po betonskom podu. Primećujem da je dugačko crevo zakačeno za zid i da je na sredini prostorije napravljen odvod. „Molim te,“ kaže Ted, mumljajući kroz otekle usne. „Pomozi mi.“ Idem prema njemu, razmišljajući kako je ovaj kreten imao veliki uticaj na Julijin život, koliko dugo ju je ucenjivao i koliko zaslužuje da ga ostavim ovde da umre. Pre nekoliko meseci jednostavno bih ga ubio i uživao u tome. Sada, osećam težinu svog sina u naručju i kako se polako podižu i spuštaju njegove grudi. Spuštam pogled na njegovo lice, upijam njegov spokojan izgled.

Dosta mi je ubijanja. Ubio sam dovoljno za stotinu života i spreman sam da prestanem. Ne znam da li bi Julia napravila izuzetak sa njenim pravilom bez nasilja sa ovim drkadžijom, ali neću ga ubiti.

Nema više izuzetaka. Nema više nasilja. Pa, neće biti više nasilja.

Slomiću vilicu svakome ko se usudi da napadne moju porodicu, ali naći ću posao koji će mi omogućiti da imam porodicu. Uradiću to za Juliu i Romana. Mog sina. Još ne mogu da shvatim kako mi ta misao toliko prija. On je moj sin i podizaću ga da bude bolji čovek nego što sam ja.

187

Izvlačim telefon iz džepa i okrećem hitnu pomoć. „Potrebno je vozilo u 8860 Linwood, brzo.“ Čučnem ispred Freda. „Danas je tvoj srećan dan, Tede. Okrećem novi list. Sada mi duguješ. Možeš mi verovati kad ti kažem da ću se naljutiti ako me nateraš da prekršim obećanje koje sam dao i da ću te naći i ubiti.“ Ted zuri u mene jednim okom punim suza. „U stvari, mislim da bi trebao da prepišeš praksu Juliji. Možeš da objaviš bankrot i odseliš iz grada, što dalje od Morettijevih. Možda te neće pratiti.“ Snižavam glas, naginjući mu se bliže. „Ja hoću, ako me nateraš na to. Imaš jednu nedelju.“ Klima glavom, trepćući. „Lepo smo se ispričali,“ govorim mu, lupam ga po ramenu što ga tera da se zatrese od bola.

188

35 JULIA Lupkam prstima po staklenom stolu u Vincovoj dnevnoj sobi. Svi su ovde. Callie i njen muž Damian, Aubriella i njen muž Vince. Sva njihova deca su kod babe i dede, što je dobro, s obzirom koliko psuju Citrione muškarci. Biti pored njih je, pa blago rečeno zastrašujuće.

Vince ima poneki sivi pramen u kosi, ali izgleda ponosno, kao čovek koji se nikom ne klanja. Posesivan način na koji brine o Aubrielli je simpatičan, nikad nije daleko od nje i da ne može da je vidi, također nikad ne propušta priliku da je dodirne ili da joj se nežno obrati.

Vidi se da je Damian Vinceov brat, samo po očima. Izgleda, da svi Citrione muškarci imaju tamne oči koje su tako privlačne da bacaju žene na kolena. Toliko se razlikuju njih dvojica. Dok Vince otvoreno nosi svoju moć, ponosno, bez izvinjenja, Damian tiho nosi svoju. On se takođe, ne stidi da pokaže privrženost Callie.Nikad nisam upoznala Vinca, o njemu znam samo ono što mi je Callie rekla, ali poznajem Damiana. Tehnički, radila sam za njega. U praksi, on je bio tajni vlasnik za koga su svi znali da pripada mafiji. Sada je porodični čovek.

Teško je za poverovati, ali gledajući ove muškarce kako su omekšali, makar malo, daje mi nadu kakav bi moj život mogao biti sa Leom.

Misli o njemu,vraćaju me prema Romanu, a misli o Romanu čine da mi srce prestane normalno raditi. Vrtela sam sliku auta koji ga odvozi milion puta u glavi, svaki put puna krivice jer nisam uspela da ga zaštitim. Ne mogu da ne razmišljam šta sam mogla drugačije da uradim da ga sačuvam. Zašto sam nas vratila na put istim putem kroz polje? Zašto nisam viknula čoveku koji je jurio za Romanom da

189

stane ili ću upucati Carla? Pitanja mi se roje glavi, preteći da me dovedu do ludila.

Jedina stvar koja me drži da ne poludim jesu misli o Leu. On je tamo negde i pokušava da spasi našeg sina. Stranac bi trebao samo da pogleda u Leove tamne, intenzivne oči i da vidi da je on neko ko će pomeriti planine da dobije ono što želi, a on ne želi ništa više nego da spasi našeg sina. Samo se nadam da on to može. „Možemo li mi nešto da uradimo?“ pitam, dok grickam nokte do krvi. „Zvao sam i tražio uslugu od Bennija,“ odgovara Damian. „Poslao je sve raspoložene ljude na te dve adrese, a pozvao sam i mog tragača, Franklina. Ako ima još neka informacija o liku koji je uzeo Romana, Franklin će je pronaći. Nema boljeg od njega.“ Klimam, osećajući da to nije dovoljno. Gledajući Vincea i Damiana ovde sa mnom, nervira me, mada znam da bi oni najviše voleli da su napolju u potrazi za Romanom, ali ih je Leo zamolio da ostanu sa mnom.

Callie seda pored mene, čvrsto mi stišćući ruku i ozbiljno me gledajući. „On će biti u redu, Jules. Mi ćemo –“ Odskočila je kad je zazvonio moj telefon. Stoji na naslonu troseda na kom sedim, svi se naginju da vide ko zove.

Leo. Hvatam telefon, javljam se u sekundi. „Je li on dobro?“ „Imam ga. Dobro je, Julia.“ Sva tenzija isparila je iz mog tela. Padam na trosed, čvrsto stežući telefon, ali dopuštam da mi glava padne unazad na naslon. Suze klize

190

niz moje lice. Roman je dobro. U redu je. Obećavam sebi da ću mu svaki dan reći da ga volim i da ću spustiti poljubac na njegovo čelo. Čuvaću svaki trenutak proveden s njim, trudiću da bude zapamćen. „Hvala ti, Leo. Mnogo ti hvala.“ Svi u sobi vidno su se opustili, tiho se grle i stiskaju rame jedni drugima. „Da nisi zapamtila registarski broj, ne bih ga našao na vreme.

Bilo ko je mogao da ga uzme. Ti si ga spasila. Razumeš me?“ Još suza mi se sliva niz lice. Kako zna da mi je potrebno da to čujem? Kako zna šta treba da kaže? „I dalje mislim da sam trebala –“ „Ne“ kaže Leo. „Uradila si to savršeno. Možda ne bih mogao da vas spasim oboje. To što si se ti spasila je najbolje što si mogla da uradiš za Romana.“ „Volim te“ kažem mu tiho.

Krajičkom oka vidim kako Callie gurka Damiana. Crveneći se, vidim da se Aubriella cereka sa Vinceom.„Mogu li dobiti malo privatnosti?“ pitam.

Izlaze iz sobe, smejući se. „Volim i ja tebe“ govori mi Leo.

 Vince je insistirao da svi ostanemo i zajedno provedemo Dan zahvalnosti. S obzirom da smo Roman i ja bili kidnapovani pre dva dana, rekla bih da se dobro oporavljamo. Callina ćerka Victoria je

191

samo godinu dana starija od Romana, izgleda da se dobro slažu.

Aubriellina ćerka ima šest, a sin sedam godina, ali se dobro slažu sa dvoje manjih. Prave tvrđavu od jastuka u dnevnoj sobi dok moja mama pomaže Aubrielli oko kuvanja. Videvši njeno lice juče kad smo je doveli ovde bilo je divno. Nije bila oduševljena Vinceovom palatom.

Ostala je bez daha zbog pogleda na tri Citrione muškarca i prihvatala je svaku pomoć koju bi joj ponudili, iako se dobro osećala nakon hemoterapija i povratila malo snage. Nisam mogla da se ne osmehnem. S druge strane, muškarci su bili tako nežni i ljubazni prema njoj, da sam počela da osećam Vincea i Damiana kao deo porodice.

Mali osmeh mi se pojavio kad sam pomislila, ako se udam za Lea, oni će zaista biti moja porodica. Prošla sam pored Callie koja se oslanjala na Damienovo rame, dok su gledali kako moja mama i Aubiella raspravljaju koji je najbolji način da se spremi ćurka. Leo kreće prema meni, grli me svojim dugim, moćnim rukama, puštajući da osetim njegov miris. Udišem ga, sklapam oči i uzdišem. Svaki put kad sam u njegovom naručju i osetim njegov dodir, pomislim da ne može biti bolje od toga, da ne mogu da budem obuzeta ovim čovekom, ali iznenadim se svaki put. Želim li da se udam za njega? Nisam imala vremena da bolje razmislim o tome, ali ne treba mi dugo da odlučim. Da. Želim ga u svom životu i u Romanovom, u dobru i u zlu. Nadam se da će uspeti da bude bolji zbog nas i da će napustiti život pun nasilja, ali ne mogu da zaboravim šta mi je mama rekla o kompromisu. Dovoljno mi je drag da mogu da razmislim o kompromisu. Ne znam kako ću to uraditi ili kako ću prihvatiti život koji on živi, ali, ako budem morala, naći ću način. Imam osećaj da je Leo kao moj otac, da će rastegnuti granice kompromisa koliko je to moguće.

192

„Treba je okrenuti naopako, to je jedini način,“ čujem mamu. „Tako će se svi sokovi spustiti u grudi i neće biti suva.“ Aubriella je uzdahnula. „Onda vrh neće dobiti zlatnu boju.“ Moja mama odmahuje glavom. „Samo je okreni i gurni pod grejač na par minuta, kad bude gotova.“ Isključila sam se, osmehujući se. Nakon toliko vremena gde sam brinula samo o Romanu i mami, divno je biti okružen svima. Osećam se kao da zaista imam porodicu ponovo.

 Hrana je sjajna. Mama je oduvek bila dobra kuvarica, Aubriellin uticaj dodao je da hrana bude još ukusnija. „Pa,“ pita Vince dok nabija parče ćurke na viljušku. „Da li ćeš se sad vratiti Citrione porodici, Leo?” Leo završava svoj zalogaj i odmahuje glavom. „Ne verujem.

Pronaći ću svoj put.“ „Fer. Nisam uspeo da ubedim ni Damiana da radi za mene, valjda je tvrdoglavost porodična crta.“ „Mišići, takođe“ mrmlja moja mama.

Kezim se, izgleda daje niko drugi nije čuo. „Mislim da imaš veliki deo te tvrdoglavosti u sebi, dušo,“ kaže Aubriella Vincu.

Callie se osmehuje. „Nisam sigurna da se slažem,“ kaže, klimajući prema Damianu.

Smejem se, gledajući u Lea. „I meni je teško da poverujem u to.“

193

Deca jedu za manjim stolom pored nas. Roman je doneo svoj tanjir nekoliko puta da mu isečem hranu, inače se odlično snašao sa Citrione decom. Drago mi je da to vidim, zato što se jedino družio sa Ameliom, a njih dvoje se baš nisu našli.

Aubriella lupa viljuškom po zlatnoj kori i klima glavom. „Priznajem gospođo Connors, pekač je bio dobra ideja.“ Moja mama se osmehuje. „Priznaću i ja tebi, ovo je najsočnija ćurka koju sam ikad jela.“ Leo mi stiska koleno ispod stola i zaigrano podiže obrve.“Pa, prejeo sam se. Idem da donesem drva iz ostave, da zapalim vatru.“ Brišem usta i spuštam salvetu na sto.“Ići ću s tobom,“ kažem.

Crvenim kad vidim da Callie namiguje Aubrielli, ali ih ignorišem.

Možda je drvo teško, trebaće mu pomoć.

Leo ustaje, izgleda apsolutno fantastično u košulji koju nosi.

Zavrnuo je rukave do laktova i ne mogu da sklonim pogled sa toga kako mu se mišići pojavljuju kad koristi ruke, kako mu tetovaže igraju. Leo je odlučio da ćemo deliti spavaću sobu, što me oduševilo na početku. Kad sam pokušala da protestvujem, rekao je da sam ja njegova devojka, da me zamalo izgubio i da neće više da rizikuje. Kako sam mogla da kažem ne na tako nešto? Kako se noć približavala sve što sam želela jest da legnem sa Romanom, da ga pazim i mazim, a on se na kraju uvukao u naš krevet, pošto se plašio. Nije bio zbunjen kad je video da Leo spava pored mene i moram reći da sam možda više uživela da se mazim sa moja dva omiljena muškarca umesto noći pune seksa.

Ali...

194

Imala sam puno vremena da fantaziram kako obavija svoje ruke oko mene, provela sam mnogo vremena sećajući se kako je to kad je u meni i umorna sam od čekanja, potreban mi je neki znak da je ovo stvarno. Trajno.

Izvinuli smo se i otišli iza kuće gde je bila naslagana gomila cepanica, kojeje Vince iscepkao. Bila je tu i sekira zabijena u panj, pored nekoliko neiscjepanih cepanica. Leo se sagnuo da pokupi nekoliko iscepkanih cepanica kad sam se blago nakašljala. „Šta?“ pita me. „Možda bi treba da nacepaš nekoliko tih cepanica. Ne znam da li će to biti dovoljno da ceo dan gori vatra.“ Gleda u veliku gomilu naslaganih cepanica, pa u mene namršten. „Sa ovoliko cepanica vatra bi mogla da gori celu zimu.“ Sležem ramenima. „Trebalo bi da iscepkaš neko drvo.“ Osećam kako uzbuđenje leti kroz mene. Želim da vidim kako radi nešto fizički, nešto moćno. Ideja njega kako zabija sekiru u drvo svojim snažnim rukama praktično mi trese telo od nestrpljenja.

Leo je najzad ukapirao o čemu se radi i dobacuje mi zabavljen osmeh. Ide prema sekiri, podiže je, a mišići mu se napinju. Hvata je sa obje ruke, okreće se prema meni da mi dobaci zabavljen pogled pa se koncentriše na zadatak, zabija sekiru u parče drveta kao da mu duguje novac. Iznenađena sam koliko me pali pogled na njega dok radi. Spušta cepanicu i svaki put cepa je u jednom potezu, udarajući toliko jako da parčići odskaču svuda okolo.

Pantalone mu se zategnu preko guze svaki put kad se sagne po novo drvo, a bela majica koju nosi zategne se preko širokih, mišićavih leđa. Napolju je hladno, ali moje telo gori. Volela bih da imamo više

195

vremena. Ukoliko provedemo više vremena napolju, biće neprijatno kad se vratimo unutra pošto će svi pretpostaviti da smo imali seks.

Iskreno, samo sam htela da ukradem nekoliko poljubaca, ali gledati ga kako cepa drva bio je samo dodatni bonus. Izgleda da imam fetiš o drvosečama, koji nisam shvatila do sad.

Najzad je prestao, zabio sekiru nazad u panj i okrenuo se prema meni. „Mislim da je to dovoljno cepanica, zar ne?“ Kezim mu se. „Da.Mislim da je to dovoljno.“ Oči mi skliznu ispod njegovog pojasa i čujem ga kako frkne. „Trebao bih uzeti kerozin iz šupe, ako Vince nema u kući kantu.“ Pratim ga u šupu. Malo je rustična u odnosu na moderno imanje.

Izgleda kao da ju je Vince napravio sam, a nije baš najbolji stolar. Leo je našao kerozin, kad smo krenuli napolje vetar je dunuo i zatvorio vrata. Leo gura vrata, ali se ona ne pomeraju. „Sranje zaglavila su se,“ kaže. „Ha ha,“ kažem sarkastično, prilazeći da otvorim vrata. Trepnem kad probam da ih otvorim,ali se ne pomeraju. Nije nam trebalo mnogo da vidimo gde je problem. Vince nije sagradio ram vrata simetrično, vetar je jako zalupio vratima pa su ulegla pod čudnim uglom. „Zar ih ne možeš gurnuti ramenom?“ Leo gleda u teška vrata, naslanja se na njih i gura svom snagom.

Svaki udar njegovog ramena je uzaludan posao, vrata se ne pomeraju.

Gledam, grlim sebe kad shvatim koliko je hladno. On primećuje kako drhtim, odmiče se od vrata i počinje da pretražuje šupu. „Trebalo bi da ima neko ćebe ovde negde...“ Nekoliko sekundi izvlači sivo ćebe iz drvenog kovčega. „Izgleda da je to ćebe za

196

prenošenje stvari, ali biće ok.“ Obavija ga oko mojih ramena, dok ga stiskam čvrsto oko sebe. „A ti?“ pitam ga. „Zar tebi nije hladno?“ Odmahuje rukom. „Upravo sam isekao malu šumu. Biće mi dobro. Uostalom, uskoro će nas potražiti.“ Gledam bespomoćno po šupi. „Ne mogu da verujem da nije stavio prozore na ovo mesto.“ Leo frkne, gledajući okolo. „Imam utisak da Vince nije stavio prozore, pošto bi mu u tom slučaju cela konstrukcija pala na glavu.“ Smejem se, zubi mi cvokoću. „Pa. Šta ćemo da radimo?“ „Pa...“ kaže Leo. „Kažu da je najbolji način da se čovek ugreje da se golo telo nasloni na golo telo.“ „Šta ako neko dođe da nas spasi i naleti na moje golo dupe?“ „Biće to njihov srećan dan.“ Počinje da otkopčava košulju pre nego što sam stigla da odgovorim, spuštajući pogled na njegov kaišLižem usne. „Ne znam, a Roman?“ „Tamo su tri iskusne majke, bivši mafijaš i mafijaški šef, da izlemaju bilo koga ukoliko nešto proba. Mislim da će biti ok.“ Skida mi majicu preko glave, dok stojim tamo, razvučena između uzbuđenja i nevoljnosti. Polako spuštam ruke na njegova gola leđa, upijajući njegovu toplotu i mekanu kožu. Zašto bih i dalje bila nevoljna? Kad bi neki drugi čovek istrpeo više izazova ili pokazao više strpljenja nego Leo, bila bih iznenađena. Zaslužio je moje poverenje, a ja sam zaslužila pravo da uživam u njemu. Da uživam u svom muškarcu, ocu moga sina.

197

„Zar ne bismo trebali bar da vičemo za pomoć?“ pitam ga, ali glas mi je tako mek da čak i ja čujem koliko jako ovo želim. „Slobodno zovi, ali ja ću te sad jebati u svakom slučaju. Ako budeš zvala u pomoć, samo ćeš prizvati publiku.“ Otkopčava svoje pantalone, svlači moje i u sekundi stojim skroz gola pred njim. Kad se pribije uz mene praktično me obarajući na pod dok me ljubi, ne mogu a da se ne složim da je telo od telo kontakt mnogo bolji način da se ugreješ nego ćebe. Hladan pod baš i nije prijatan, ali on zastaje na trenutak da prebaci ćebe preko nas.

Obuhvata moja usta u dug, strastven poljubac, kružeći svojim jezikom po ivici usana i onda ga gura unutra. Ruke mu klize po mom telu, stiskajući mi guzu, šireći mi noge da se ugnezdi između njih.

Spremna sam za ovo. Spremna sam da budem njegova, da mu se predam bez ikakve rezerve. Kad pomislim na vreme koje sam provela sa njim, čak i onih nekoliko momenata u mojoj kancelariji pre četiri godine, uvek sam bila neodlučna.

Ljubi me niz bradu, prateći liniju mog vrata, pružajući mi drhtaje svojim toplim rukama, terajući hladnoću sa mog tela.

Dok sam sad s njim, ne osećam nikakvu neodlučnost. Naravno, brine me da će svi doći da nas traže i naići na nas kako se jebemo kao životinje usred novembra u šupi, ali to je kao neka udaljena buka u mojoj glavi. Realnost situacije javlja se u meni kao neka blaga sila od koje mi se vrti u glavi. Predana sam njemu. Bilo da ostane sa mnom ili ne, bez obzira da li se oseća kao ja, spremna sam da radim na ovoj vezi, da uspemo i uradiću sve što je u mojoj moći. Prisećam se svih trenutaka koje je proveo sa Romanom, kako su se dobro uklopili i znam da sam donela pravu odluku. Isto tako, volim kako se osećam pored njega, kako čini da se osećam kao netko vredan

198

obožavanja, kao da sam njegova najveća želja u životu i da će sve uraditi da budem sigurna i srećna.

199

36 LEO Pokazujem joj gdje želim da joj budu noge, širom otvorene, dok leži na leđima i nema previše prostora za migoljenje ispod mene.

Njena savršena mala pičkica je već mokra, sjaji na prigušenom svjetlu. „Jebem ti, ne mogu vjerovati koliko ti je pičkica savršena,“ kažem.

Vidim kako joj se usne izvijaju u cerek dok podiže glavu kako bi me mogla vidjeti. Njene velike oči me gladno gutaju i jebeno volim koliko me ona jako želi. „Htjeti ćeš svršiti tako jako da ćeš mi jahati po licu prije nego završim,“ kažem, stavljajući dva prsta unutar nje i pronalazeći njenu G točku. Toliko se stisnula oko mene, mogu joj već osjetiti srž kako se steže oko mojih prstiju dok joj se leđa savijaju. Guram joj kukove prema dolje sa svojom slobodnom rukom, držim je na mjestu dok spuštam usta kako bih usisao pupoljak njenog klitorisa. Tijelo joj drhti uz mene, a napeti jecaj izlazi kroz stisnute zube. Toliko je udubljena u svoje zadovoljstvo da joj je cijelo tijelo napeto upravo sada, mekanim bedrima stiska mi glavu, a njena srž se stišće oko moji prstiju.

Palucam svojim jezikom preko njenog ulaza i klitorisa, a ona odmah prihvaća moju namjeru, njiše svojim kukovima na meni, besramno mi jašući lice, kao što sam i obećao da će raditi. Pritišće svoje dlanove od pod, time ubrzavajući svoj tempo. Morao sam se povući malo i uhvatiti svoj pulsirajući kurac. Nikad nisam bio ovako

200

tvrd. Milujem svoj kurac dok mi ona jebe lice, želio sam biti u njoj ali prvo hoću da mi svrši u usta.

Kukovi su joj se napeli dok joj tijelo podrhtava a ona glasno zastenje kad je pogodi orgazam. Skoro sam popustio i svršio koliko sam se napalio dok sam je gledao. Mičem ruku s kurca i uzimam njenu savršenu guzu šakama, snažno je stišćem i nabijam na svoje lice, produžujući joj orgazam.

Ne mogu čekati da se vrati iz svog opijenog stanja, penjem se na nju i duboko je ljubim, pokazujući joj kakvog je okusa. Tako je vlažna za mene da mi kurac bez napore klizi u nju. Grebe prstima po mojim leđima dok joj zabijam cijelu svoju dužinu, čudeći se kako u njen uski otvor može stati moj cijeli veliki kurac.

Pumpam u nju, stiskam joj dojke i ljubim vrat dok održavam ritam, držim svoje tijelo tako da moji kukovi udaraju u njen klitoris svakim udarcem. Drhti ispod mene,toliko teško diše kako imam osjećaj da će se onesvijestiti ako nastavim ovako. Obožavam to.

Obožavam je jebati. Povlačim glavu tako da joj mogu vidjeti lice, upijati njenu slatkoću, njenu nevinost i način na koji moj veliki kurac pretvara sve to u nešto gladno i senzualno. „Jebem ti, svršit ću,“ kažem, pripremajući se da ga izvadim.

Napola sjedne hvatajući me za guzicu, držeći me u sebi, koristi svoju prednost i trlja se svojim kukovima o meni, obrađuje moj kurac kao da ga posjeduje. Leđa mi se savijaju, a usta otvaraju u tihoj ekstazi. „Jebem ti!“ Stenjem dok moj kurac pulsira u njoj i prska sjeme duboko u njenu picu. Sveto sranje. Ovo je bila jebeno najvruća stvar koju sam ikad vidio. Ne pušta me, grčeći se uz mene, sve dok nije svršila do kraja, obrađujući moj previše osjetljivi kurac, dok više nisam mogao izdržati. Kada je završila, pušta me, žureći da sjedne i uputi mi najseksipilniji osmijeh dok grize usne.

201

Naginjem se prema njoj, duboko je ljubeći. „Nevjerojatna si,“ kažem. „Jeste li vas dvoje gotovi sa jebanjem u mojoj šupi?“ pita Vince izvana. Julijine oči se širom otvore dok grabi oko sebe tražeći odjeću.

Smiješim se, polako se oblačeći, ali provodim više vremena gledajući njeno predivno tijelo dok žuri da se obuče. „Sve je u redu sada,“ kažem par minuta kasnije. „Odmaknite se od vrata,“ kaže Vince.

Zbog glasnog drobljena gotovo sam poskočio, a onda je sjekira razbila vrata, puštajući kroz prašnjavo okno tračak svijetla u šupu.

Vince je napravio još nekoliko otvora prije nego što je bio u mogućnosti sasvim razbiti vrata i pomoći nam da izađemo van.

Zastao je da vidi vrata, češući se po glavi dok smo mi izlazili. „Možda ću pratiti upute slijedeći put kad budem nešto gradio.“ Cerim mu se. „Da, imaš pravo. Ima nekog šarma u nesavršenosti, zar ne?“ Julija se smije. „Ako možeš nazvati šarmantnim to što sam se skoro do smrti smrznula onda dobro.“ Vince pokušava sakriti svoj cerek, ali ne uspijeva. „Aha, doista si unutra zvučala kao da ti je nevjerojatno hladno.“ Julija prekriži ruke, dok su joj se obrazi počeli crveniti. „Trebala bih ići provjeriti Romana,“ kaže, brzo me poljubivši u obraz.

Hvatam je za ruku prije nego je otišla i šapnem na uho. „Dušo, majica ti je okrenuta naopako.“ Julija pogleda prema dolje, još više se crveneći, a onda odjuri, vjerojatno kako bi pronašla kupaonicu. Ostajem stajati na trijemu sa Vincem, gledajući kako pada snijeg. „Jesi li sada siguran?“ upita Vince. Ton njegovog glasa mi kaže da ne govori u vezi Julije. Želi znati hoću li i dalje biti meta Bianchisa i Morettija.

202

„Većinom,“ kažem. „Uspio sam doći u kontakt sa Capobiancosima jučer. Oboje, i Morettiji i Bianchisi su kompletno oštećeni, a Capobiancos su već započeli sa preuzimanje većine niže rangiranih tipova i nekolicine šefova. Vjerojatno nikad neću biti sto posto siguran, ali da. Mislim da je sve gotovo.“ On kimne. „Šta ćeš sada napraviti? “ Smiješim se sam sebi, shvaćajući da ću upravo nešto priznati što nisam nikada nikome priznao. „Uvijek sam htio letjeti. Ne kao superheroji i takva sranja,” kažem brzo, odjednom se osjećajući smiješno. „Avioni. Znao sam upravljati sa malim modelima na daljinsko upravljanje kada sam bio dijete i uvijek sam zamišljao kako bi bilo biti jedan od onih u pilotskoj kabini koji donose glavne odluke.

Tako da ću pronaći način kako bih mogao letjeti. Možda ću iskoristiti nešto od novca što imam da otvorim privatni čarter posao.“ Lakše mi je kada se Vince nije nasmijao na sve ovo. On zamišljeno kimne glavom. „Da, mogu zamisliti da to radiš. Tipovi kao što smo mi trebaju naći nešto sa manje adrenalina. Bit će to dobro za tebe.“ „Divlje je,“ kažem. „Nikad ne bi rekao da ćemo na kraju završiti tako što ćemo živjeti životom kao što je ovaj sada. Zvuči predobro da bi bilo istinito, zar ne?“ Vince kimne. „ Naviknuti ćeš se.“ Zakuca sjekiru na pod koju je držao, bezumno gledajući način na koji oštrica hvata polarizirajuću svjetlost. „Uglavnom je moguće. Učinio sam što sam mogao da promijenim obitelj, da stvorim organizaciju koja je zakonita i poštena.

Napravio sam to za Ethana, tako da on ne bi morao odrastati bez oca.

Možda ćeš naći nešto slično. Istina je, da tama nikad ne nestane.

Dođu vremena kada se osjećam kao vuk u janjećoj koži, kao da ne pripadam.” Nasmije se, odmahujući glavom, kao da se sam sebi čudi.

Ne mogu, a da se ne zapitam hoću li ja biti kao on za nekoliko godina. Umjesto da me ta misao plaši, ona me ohrabruje. Ako je Vince

203

bio savršeno sretan u svom novom životu ne bih se brinuo, zbog toga što ne znam hoću li ikada biti savršeno sretan. Vjerojatno nikada neću moći preći preko potrebe da ozlijedim ili čak ubijem ljude koji su prijetnja onome do čega mi je stalo. Tama koja čeka tik ispod površine moje osobnosti neće tek tako nestati. Ali ako Vince uspijeva izaći s tim na kraj, onda mogu i ja. „Voliš li je?” Odjednom upita.

Pitanje me iznenađuje, ali odgovaram bez dvojbe. „Da.“ Zaustavim se, mislim o tome neko vrijeme, možda čak i po prvi put, sada nakon što se sve smirilo. „Da, stvarno je volim. Ona je sve na šta mislim. Izluđuje me, ali na dobar način, znaš?“ Vince se smiješi. „Da. Znam. Pomoći će ti kroz to, čovječe. Kada budeš imao osjećaj da te stari život želi uhvatiti, samo se sjeti nje, sjeti se svog djeteta. Ako misliš da su vrijedni toga, to će onda biti sve što će ti trebati. “ „Vrijedni su toga.“

204

Epilog JULIA „Blizanci?“ pita Leo. „Kao više od jedne bebe?“ Dr. Wilks se smiješi. „Da. Vi i vaša žena će te imati dvije bebe.“ Smiješim se sama sebi i dalje mi je neobično koliko volim čuti kada me zovu njegovom ženom. Pogledam prsten na svom prstu, gledam kako dijamanti hvataju svaku zraku svijetlosti i reflektiraju natrag tisuću različitih boja. Tek je prošlo četiri mjeseca od kad se sve desilo i samo tri mjeseca od kako me zaprosio, ali čini se kao vječnost.

Dr. Wilks nježno briše lubrikant koji je koristio. I dalje govori, objašnjavajući neke od mogućih komplikacija rađanja blizanaca i ostale stvari na koje trebam obratiti pozornost, ali sve nestaje u pozadinskim zvukovima.

Blizanci.

Roman će biti oduševljen. Nije prestao pričati o svim stvarima koje će raditi sa novom bebom i mogu samo zamisliti koliko će biti uzbuđen kada dozna da će biti dvije bebe. Kradom gledam u Lea, malo zabrinuta da će se uzrujati, ali tamo je skoro pa komičan osmijeh na njegovom licu. Prekrivam usta, smiješim se kada ga vidim tako sretnog.

Uhvatio me kako ga gledam i široko se nasmiješio, grli me jako i ljubi mi vrh glave. „Ako ne želimo završiti na Tv-u u reality emisiji, moramo se nakon ovoga pobrinut o jako dobroj kontracepciji.“ Kaže on.

205

 Roman i ja provodimo večer gledajući Lea kako sve priprema u njegovom novom uredu. Volim ga ovdje promatrati. Kada sam prvi pita čula da želi letjeti, nisam bila sigurna da li se šali, ali nakon što sam vidjela koliko energično i uzbuđeno priča o poslu i kako radi stvari onako kako on hoće, znala sam da je ozbiljan i volim koliko ga to usrećuje.

Roman ne može dočekati da avion koji je Leo naručio dođe. Bila sam malo iznenađena što Leo ima dovoljno gotovine da tek tako naruči avion, ali tajnovito je spomenuo da ima spremljenu dovoljnu količinu novca iz prijašnjeg života. Preselili smo se u skromnu, rančersko napravljenu kuću oko petnaest minuta od mog ureda i dvadeset minuta od Leovog novog zaposlenja kojeg gradi. Moj ured. I dalje ne mogu vjerovati da mi ga je Ted dao. Rekao je da ima toliko dugova da si ne može priuštiti da ga više zadrži, ali nisam razumjela zašto ga nije pokušao prodati i ponajviše, zašto bi ga meni želio dati.

Ne znam kako, ali sam sigurna da je Leo ima nešto s time. Ne želi mi dati izravan odgovor kada ga za to pitam, kao i to što oboje, on i moja mama, ne žele mi objasniti kako su odjednom nestali svi računi od njenog liječenja. Nisam baš toliko slijepa da ne mogu vidjeti da mi Leo pomaže iza leđa, ali po prvi put u svom životu, nemam ništa protiv toga da mi neko pomogne, ne ako je ta pomoć od njega. Ne pomaže mi zbog toga što misli da ne bi mogla bez njegove pomoći, jednostavno mi pomaže zato što me voli i što me želi usrećiti.

Napokon sam zaposlila tajnicu u uredu koja mi je očajno trebala i pobrinula se da ne primamo više zatvorenike koji su uvjetno pušteni.

Napokon volim ići na posao zato što pomažem ljudima koji žele moju pomoć. Također sam bila iznenađena koliko unatoč svemu uživam voditi posao i ispalo je da sam također jako dobra u tome. Ponudila sam opet Lauren njeno radno mjesto kada god bude spremna na

206

povratak, ali čini se zadovoljnom pazeći na Ameliu i Romana. Pitam se šta bi rekla kad bi je pitala da čuva i blizance. Zbog te misli se nasmiješim.

Mamin zadnji pregled bio je obećavajući. Rak nije sasvim nestao iz njenog tijela, ali tumor jako dobro reagira na liječenje i doktori su nam napokon počeli davati pozitivna predviđanja. Najbolji dio jest što vidim kako joj se sve više vraća snaga. Čini se sve više kao ona stara, svakim danom sve više od kako se mogla prebaciti sa kemoterapije na manje agresivnu metodu liječenje.

Leo je pokupio Romana, dopustivši da mu bude na ramenima, kreće se kroz gradilište, provjerava kvalitetu gradnje i šali se sa radnicima. Gledam svoja dva muškarca, ponosna dok sunce zalazi.

Mazim si stomak i pitam se kako će se ove dvije bebe uklopiti u sve ovo i kako će nas one još više usrećiti. Pomalo je zastrašujuće, misliti na to kako ćemo imati dvije bebe, ali znam da imam Lea koji će mi pomoći. Znam da će uvijek biti ovdje. Osjećaj ljubavi raste tako jako u mojim prsima da ga jedva mogu zadržati. Volim ga. Tako ga jako volim i ne mogu dočekati da s njim provedem ostatak svoga života.

207

PREVOD & OBRADA:

208