Vjetrovi Ratova

Na ovaj način su vođe jevrejskog naroda „gradile Sion krvlju i Jeruzalem bezakonjem”

Mihej 3, 10. Mada su razapeli Spasitelja koji ih je karao zbog njihovih grijeha, još uvijek su se zavaravali svojom pravdom smatrajući se Božjim povlaštenim, narodom i očekivali su da će ih Gospod, osloboditi od njihovih neprijatelja. „Zato”, nastavlja prorok, „sav Sion će se preorati kao njiva, i Jeruzalem će postati gomila, i gora od doma kao visoka šuma.” Mihej 3, 12. {VB 21.1}

Bog je odgađao svoj sud nad gradom i narodom skoro četrdeset godina od časa kada je Isus objavio propast Jeruzalema. Čudnovato je bilo Božje strpljenje prema onima koji su odbacili njegovo evanđelje i ubili njegovog Sina. Priča o nerodnoj smokvi pokazala je Božje postupanje sa jevrejskim narodom. Zapovijest je glasila: „Odsjeci je, zašto da zemlji smeta?” Luka 13, 7. Ali božanska milost poštedjela ju je još za neko vrijeme. Među Jevrejima bilo je mnogo onih koji nisu imali pravi pojam o Spasiteljevom karakteru i njegovom djelu. Djeca nisu imala priliku da prime svjetlost koju su njihovi roditelji prezirali. I Spasitelj je želio da i njima da svoju svjetlost. Htio je da im pruži priliku da vide ispunjenje proročanstva ne samo o njegovom rođenju nego i o njegovoj smrti i uskrsnuću. Djeca nisu bila osuđena zbog grijeha roditelja; već, pošto su upoznala svjetlost koja je bila dana njihovim roditeljima i odbacila je, kao što su odbacila i svjetlost danu lično njima, postala su! dioničari grijeha svojih roditelja i dopunila su mjeru njihovih bezakonja. {VB 21.2}

Božje strpljenje prema Jeruzalemu još je više utvrdilo Jevreje u njihovom upornom nepokajanju. U svojoj mržnji i okrutnosti prema Isusovim učenicima odbacili su posljednji dar milosti. Na to je Bog povukao od njih svoju zaštitu, prestao je da zadržava sotoninu moć, i tako je narod ostao u rukama vođe koga je izabrao. Jevreji su prezreli Kristovu milost koja ih je mogla osposobiti da savladaju svoje grešne nagone, te su sada ovi pobijedili njih. Sotona je probudio u njima najužasnije i najniže strasti. Nisu više rasuđivali, postali su bezumni; njima je upravljao nagon i slijepi gnjev. Postali su sotonski okrutni. U obitelji kao i u narodi:; u! višim slojevima kao i u! nižim svuda je vladalo nepovjerenje, zloba, zavist, nesloga, pobune i ubistva. Nigdje nije bilo sigurnosti. Prijatelji i rodbina izdavali su jedni druge. Roditelji su ubijali svoju djecu, a djeca svoje roditelje. Narodni upravljači nisu imali snagu da vladaju sobom. Njihove strasti su ih činile tiranima. Jevreji su primili lažna svjedočanstva da bi osudili Božjeg nevinog Sina. Sada su lažne optužbe učinile njihov život nesigurnim. Svojim djelima su već odavno govorili: „Neka nestane ispred nas Sveca Izraelova.” Izaija 30, 11. Njihova se želja ispunila. Božji strah nije ih više uznemiravao. Na čelu naroda bio je sotona i najviše građanske i vjerske vlasti bile su pod njegovom upravom. {VB 21.3}

Vođe neprijateljskih stranaka bi se ponekad ujedinile da bi opljačkale svoje nesretne žrtve, a poslije bi se bacile jedni na druge i nemilosrdno bi se istrebljivale. Čak ni svetost hrama nije mogla zadržati njihovu okrutnost. Vjerni su bili ubijani pred žrtvenikom, i svetinja se oskvrnjivala tjelesima ubijenih. U svojoj sljepoći i bogohulnoj nadutosti

Vjetrovi Ratova

podstrekači tih paklenih djela oholo su izjavljivali da se ne boje da će Jeruzalem biti razoren, jer je on Božji grad. Da bi još više utvrdili svoju moć, potkupili su lažne proroke koji su objavljivali, u isto vrijeme kada su već rimske legije opsjedale grad, da će spasenje od Boga sigurno doći. Do posljednjega trenutka narod je čvrsto vjerovao da će se Svevišnji umiješati i uništiti neprijatelje. Ali Izrael je odbacio božansku zaštitu, i sada nije imaonikakvu odbranu. Nesretni Jeruzalem bio je razjedinjen unutrašnjim razdorima; njegove ulice bile su poprskane krvlju njegove djece koja su se međusobno ubijala dok je neprijateljska vojska razarala utvrđenja i ubijala njegove vojnike! {VB 22.1}

Sva Kristova proricanja o razorenju Jeruzalema ispunila su se doslovno. Jevreji su iskusili istinitost riječi opomene: „Kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti.” Matej 7, 2. {VB 22.2}

Kao vjesnici nesreće i suda pojavili su se znaci i čudesa. U noći pojavila se neprirodna svjetlost nad hramom i oltarom. Zalasku sunca, u oblacima su se pokazala ratna kola i vojnici gotovi za boj. Svećenici koji su noću služili u hramu bili su preplašeni tajanstvenom bukom. Zemlja se tresla, i mnoštvo glasova čulo se gdje govore: „Bježimo odavde!” Velika istočna vrata, toliko teška da su ih dvadeset ljudi jedva mogli zatvoriti, osigurana ogromnim gvozdenim polugama, zabijenim duboko u čvrstu, kamenu podlogu, otvorila su se sama u ponoći.1 {VB 22.3}

U toku sedam godina jedan čovjek objavljivao! je ulicama Jeruzalema nesreće koje će zadesiti grad. Dan i noć on je pjevao čudnu tužaljku: „Glas sa istoka! Glas sa zapada! Glas sa četiri kraja! Glas protiv Jeruzalema i protiv hrama! Glas ženika i nevjeste! Glas protiv cijeloga naroda!”2 Ovo čudno biće bacili su u zatvor i bičevali ga, ali nisu izvukli iz njegovih ustiju nikakav glas. Na pogrde i mučenja, on je samo odgovarao: „Teško, teško Jeruzalemu; teško njegovim stanovnicima!” Nije prestao sa svojim opomenama dok ga nisu ubili za vrijeme opsade koju je prorekao. {VB 23.1}

Nijedan kršćanin nije poginuo prilikom opsade Jeruzalema. Isus je opomenuo svoje učenike, i svi koji su vjerovali pazili su na obećani znak. „A kad vidite da Jeruzalem opkoli vojska”, rekao je Isus „onda znajte da se približi vrijeme da opusti. Tada [koji budu u Judleji, neka bježe u gore, i koji budu u gradu, neka izlaze napolje; i koji su napolju, neka ne ulaze u njega.” Luka 21, 20. 21. {VB 23.2}

Rimljani pod Cestijem opkolili su grad. Iznenada, kada je sve izgledalo pogodno za jedan brzi napad, oni su povukli opsadu. Opsjednuti, koji su izgubili nadu u uspjiešnu odbranu, bili su već gotovi da se predaju, kad je rimski vojskovođa povukao vojsku bez ikakvog vidljivog uzroka. Bog je u svojoj milosti upravljao događajima u korist svoga naroda. Obećani znak se pokazao kršćanima koji su čekali, i sada se pružila prilika svima koji su htjeli da poslušaju Spasiteljevu opomenu. Događaji su tako tekli da ni Jevreji ni Rimljani nisu kršćane ometali u bjekstvu. Videći da Cestije odstupa, Jevreji su pojurili iz Jeruzalema i počeli su da gone njegovu vojsku. Sada su kršćani imali priliku da napuste grad. U to vrijeme i okolina je bila očišćena od neprijatelja koji bi mogli da ih zadrže. U vrijeme opsade, Jevreji su bili sakupljeni u Jeruzalemu dal proslave Praznik sjenica, i tako su kršćani u cijelom kraju imali mogućnost da nesmetano bježe. Oni su pobjegli u jedno sigurno mjesto u grad Pelu, u pokrajini Pereji, s one strane Jordana. {VB 23.3}

Jevrejska vojska, goneći Cestija i njegovu vojsku, bacila se takvom žestinom na njegovu zaštitnicu da je izgledalo da će je potpuno uništiti. Rimljani su sa velikom mukom uspjeli da se povuku. Jievreji, čiji su gubici bili neznatni, vratili su se trijumfalno u Jeruzalem, natovareni plijenom. Ali ovaj prividan uspjeh đonio im je samo zlo. On ih je podstrekao da se uporno odupru Rimljanima, što je donijelo gradu osuđenom na propast neizrecivu patnju. {VB 24.1}

Strašna nevolja zadesila je Jeruzalem kada ga je Tit ponovo opsjeo. Grad je bio opsjednut za vrijeme Pashe, kad se veliko mnoštvo Jevreja sakupilo unutar njegovih zidova. Životne namirnice koje bi stanovnicima služile godinama da su ih brižljivo čuvali, bile su uništene osvetom zavađenih stranaka koje su se borile za prevlast, i uskoro su se stanovnici našli pred užasnom gladi. Jedna mjera žita prodavala se za jedan talanat. Nastala je tako velika glad da su ljudi jeli svoje kožne opasače, sandale i kožne prevlake na štitovima. Mnogi su se spuštali noću preko zida da bi nakupili divlje biljke koje su rasle izvan gradskih zidova. Nieki su bili uhvaćeni i ubijeni uz strašne muke; a onima koji su uspjeli da se vrate bilo je često oteto ono što su sakupili uz tako veliku opasnost. Vođe su činile najužasnija nasilja da bi oduzele hranu onima za koje su mislili da je imaju. Ova nasilja činili su često ljudi koij su imali dosta hrane, ali su željeli da nagomilaju zalihe za budućnost. {VB 24.2}

Hiljade njih je umrlo od gladi i kuge. Najintimnije veze izgledalo je da su uništene. Muževi su potkradali svoje žene, i žene svoje muževe. Moglo se vidjeti kako djeca oduzimaju hranu iz usta svojih starih roditelja. Pitanje proroka: „Može li žena zaboraviti porod svoj?” (Izaija 49, 15.) dobilo je odgovor unutar zidova ovog grada osuđenog na propast. „Svojim rukama žene žalostive kuhaše djecu svoju; i to im bješe hrana u pogibli! kćeri naroda mojega.” Plač Jeremijin 4, 10. Ponovo se ispunilo proročanstvo dato prije četrnaest vjekova: „Žena koja je bila vrlo meka i vrlo nježna među vama, koja od mekoće i nježnosti nije bila navikla stajati nogama svojim na zemlju, prozlit će se prema milome mužu svom i prema sinu svom i prema kćeri svojoj i prema djeci svojoj koju rodi; jer će ih jesti krišom u oskudici svakoj od nevolje i od tjeskobe, kojom će ti pritužiti neprijatelj tvoj po svim mjestima tvoj im.” 5. Mojsijeva 28, 56. 57. {VB 24.3}

Rimljani su htjeli da izazovu paniku među Jevrejima da bi ih tako prisilili na predaju. Jevreji koji su se odupirali kada su ih zarobljavali, bičevima su tučeni i razapinjani pod gradskim zidovima;. Svaki dan su na taj način ubijali stotine njih,, i to užasno djelo nastavljalo se sve dotle dok u Jozafatovoj dolini i na Golgoti nije bilo podignuto toliko križeva da se čovjek jedva mogao kretati između njih. Tako se ispunila strašna kletva koju