Poglavlje

2. Požari progona

Kada je Isus otkrio svojim učenicima sudbinu Jeruzalema i prizore svog drugog dolaska, prorekao je također teškoće kroz koje će njegov narod prolaziti od časa kada se on bude uzneo od njih do svog povratka u sili i slavi, kad će im donijeti izbavljenje. Sa vrha Maslinske gore Spasitelj je gledao oluju koja će doći na apostolsku crkvu. Gledajući u budućnost, vidio je žestoku buru pustošenja koja će se oboriti na njegove sljedbenike u budućim vjekovima mraka i progonstva. S nekoliko kratkih rečenica, punih strašnoga značenja, prorekao je kakav će stav upravitelji ovoga svijeta zauzeti prema Božjoj crkvi. (Matej 24, 9. 21. 22.) Kristovi sljedbenici treba da pođu istim putem poniženja sramote i stradanja kojim je prošao njihov Učitelj. Neprijateljstvo koje je izbilo protiv Spasitelja svijeta doći će do izražaja i protiv svih onih koji budu uz vjerovali u njegovo ime. {VB 31.1}

Historija prve kršćanske crkve potvrđuje ispunjenje Spasiteljevih riječi. Zemaljske i paklene sile digle su se protiv Krista progoneći njegove sljedbenike. Neznaboštvo je predvidjelo da će pobjedom evanđelja njegovi hramovi i oltari biti sravnjeni sa zemljom, zato je prikupilo sve svoje sile da bi uništilo kršćanstvo. Oganj progonstva se zapalio. Kršćani su bili lišeni svojih imanja i izagnani iz svojih domova. „Podnijeli su mnogu borbu stradanja!.” Jevrejima 10, 32. „Podnijeli su udarce i pogrde, pa još i okove i tamnice.”

Jevrejima 11, 36. Veliki broj njih je zapečatio svoje svjedočanstvo svojom krvlju. Plemići i robovi, bogati i siromašni, učeni i neobrazovani bili su nemilosrdno ubijani. {VB 31.2}

Ova progonstva, koja su otpočela u vrijeme Nerona, otprilike onda kada je Pavao stradao mučeničkom smrću, nastavljena su većom ili manjom žestinom kroz vjekove. Kršćani su lažno optuživani za najstrašnije zločine i predstavljani kao uzročnici velikih nedaća: gladi, kuge i zemljotresa. Pošto su postali predmet opće mržnje i sumnjičenja, lako su se našli i podkazivači koji su, dobitka radi, izdavali nevine. Osuđivani su kao buntovnici protiv carstva, kao neprijatelji religije, kao kuga za narod. Mnogi su bacani pred divlje zvijeri ili spaljivani živi u amfite-atrima. Neke su razapinjali, druge su ogrtali u kože divljih životinja i bacali ih u arenu da ih psi razderu. Ova mučenja su često bila glavni predmet zabave prilikom narodnih praznika. Veliko mnoštvo svijeta se sakupljalo da uživa u tim prizorima pozdravljajući njihove samrtne muke smijehom i pljeskanjem ruku. {VB 31.3}

Gdje god bi potražili utočište, sljedbenici Kristovi bili’ su gonjeni kao divlje zvijeri. Morali su tražiti sklonište u pustinji i usamljenim mjestima. Bili su „u oskudici, u nevolji i sramoti; kojih nije bio dostojan svjet; potucali su se po pustinjama, po gorama, po pećinama i po rupama zemaljskim”. Jevrejima 11, 37-38. Hiljade njih našli su zaklon u katakombama. Ispod brežuljaka, izvan Rima, bili su prokopani dugi hodnici pod zemljom i stijenama; tamna i zamršena mreža hodnika prostirala se na kilometre izvan grada. U tim su podzemnim skrovištima Kristovi sljedbenici sahranjivali svoje mrtve. Ovdje su također